Ovo Quotes

Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje

Uma galinha pensava tanto e era tão culta que ganhou uma obstrução interior, deixando de pôr ovos. Mataram-na no dia seguinte.

Ovo je zemlja gde se u svemu kasni. Samo se umire pre vremena.

Strahovito je živjeti razumnom čovjeku u ovo doba kad je zloća podivljala, a dobrota poludjela.

Izmislili su milion nacina da vreme prode, a ni jedan jedini da se zaustavi. Što se mene tice, više i ne moraju da rade na tome. Ovo baš nisu neka vremena za zaustavljanje.

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna potreba da ljubim?

Nestale mi slike, nestali mirisi i dodiri i zvukovi. Ovo što govorim nisu sjećanja, to su prazne riječi, od njih je otpalo sve živo i stvarno. Prokleta je ova daljina, što mi je učinila da tako zaboravim.

Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.

ovo upinjanje da se kaze sve nece nas odvesti dalje od nas samih.

Na drogama ti se čini sve tako jasnim i očiglednim, a onda poslije kad se vratiš u ovo što nazivamo stvarnošću, sve se zamuti, zakomplicira, izvitoperi i nikome ništa ne možeš objasniti niti ti itko išta vjeruje.

Tebe se ne može uopšte ni uhvatiti. Ti si kao ovo električno svetlo. Vatra, koja je stvorena samo za oči, samo za gledanje. Ima tu ipak i nešto topline, ali ne kao u peći.

Bježim iz varoši i kružim sam, slobodan kao soko. Ovo je teško, ja sam nesretan, ali živjeti sa ljudima, sa lašcima, bilo bi mi još gorče.

Jer, ako ima boga, on je samo jedan. I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan. On od tebe jednostavno želi da budeš dobar, a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba. Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda. Jer ovde si to: vera, nacija i boja. Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije, a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije: voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom, i opet bi im bilo vredno da to plate glavom. (Pismo vanzemaljcu)

Odsutno zagledan u mesec u zoru, sam, zapitao sam se dokle ce ovo da traje. Verovatno cu opet negde sresti neku dugu zenu. Privuci cemo se prirodno kao planete. I uzalud ocekujuci cudo, glodacemo dane, istrosicemo duse i rastacemo se.

Živi", izraz, mislim, sasvim neupotrebljiv za ovo "iz dana u dan"... Otkada već, na rastanku, ne govorim "doviđenja"! Ni na "sutra" više ne msilim bez upitnika.

Svijet obično ne sudi mladića po duševnih vrlinah, već po školskih svjedodžbah ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnog zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malih okolnostih vidi se ovo pusto idolopoklonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vrlina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka.

Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečeg što sam mislio da ima veze samnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu. A i opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.

Živeti po svojoj volji, bez ove strašne zbrke, idući za svojim životom, za koji se i rodio. Idući nečem vanrednom, što je kao nebo osećao da sve pokriva i završava. Tako da mu se sve što je do sad činio, ne čini ludo i uzaludno, a da mu budućnost bude shvatljiva i u njoj da se ovo prazno, grozno čekanje na mir jednako ne produžava.

Ovo su veliki umovi, govorio je sebi. Ovo su ljudi koji pokušavaju da otkriju kako je svet sastavljen, ne putem magije, ne putem religije, već umetanjem svojih mozgova u svaku pukotinu koju pronađu, pokušavajući da je rašire.

Ja mogu da riskiram. Nemam više što da izgubim, jer ništa više nemam. Čak ni ovo tijelo nije više moje. Svoj kadaver sam prodao medicinskom fakultetu. I zapio ga odavno. Ja sam čovjek koji je progutao svoj leš - fućkam na sve finese.

Ko li će goreti u Paklu? Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo... Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi... O, nikako... Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva... Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika... Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo? Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u grudi...

Pogledaj sve ovo",pokazuje rukom prema nebu."Vidiš li koliko je golemo?A ipak je uređeno,planirano?Bog je svoja pravila i zakone primijenio na sve,pa zašto bi ti bio iznimka?

Nakon što sam obranio doktorat, majka bi me s velikim zadovoljstvom predstavljala ovim riječima: »Ovo je moj sin. On je doktor, ali ne od onih koji pomažu ljudima.«

Svatko o sebi misli da posjeduje barem jednu od osnovnih ljudskih vrlina, a ovo je moja: ubrajam se među malo poštenih ljudi koje sam upoznao u životu.

Dosta je nama toga prdekanja! Dajte vi učinite jedanput ništo, a ne uvik: drugovi, tribalo bi ovo, drugovi, tribalo bi ono!

Žena bez muškarca ne može se upoznati s muškarcem, s bilo kojim muškarcem , bilo koje dobi, a da ne pomisli, makar to bilo i na pola sekunde: Možda je ovo pravi muškarac.

Kako da čovjek bude zdrav kad moralno pati? Zar može, ako ima osjećaja, ostati miran u ovo naše doba?

Čija je ovo država, oduvijek se vidjelo po onima koji bijahu pijani.

Nema metka na svijetu koji može probiti ovo željezno srce.

Većina nas ima svoje omiljeno, herojsko razdoblje života; ovo je bilo Diverovo.

Osećanje, za koje nemam imena, obuzelo mi je dušu – osećanje koje se opire analizi, kojem su znanja iz davnih vremena neprimerena, i za koje mi, zebem, ni sama budućnost neće pruţiti kljuĉ. Za duhovni sklop kao što je moj, kobno je ovo drugo saznanje. Neću nikad – znao sam da neću nikad – dokuĉiti prirodu tih svojih misli. Ipak, nije sasvim ĉud-no što su ove moje misli neodreĊene, jer potiĉu iz sasvim novih izvora. Novi osećaj – ne-ka nova suština – uvećali su mi dušu

Ima li ičeg prirodnijeg od toga da čovjek najprije upozna sebe, da ispita sebe i da krene za nepoznanicama koje su vezane za njega? Po mom mišljenju, ovo je prvi uvjet da se postane čovjekom.

(...) - Zacharias - disse assim que atenderam. Matthias, o sacana, riu baixinho. - Juro que falo mais contigo do que com a minha própria mãe. - Não sabia que tinhas uma. Pensei que tinhas saído de um ovo. (...)

I još ovo sam naučio na tim šetnjama: da je vreme izraz nas samih, a prirodne pojave posledica naše volje i predstave o svetu. Može nebo biti oblačno koliko želi, stvar je mog raspoloženja hoće li padati kiša ili biti vedro.

Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.

Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći. Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno. Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično. Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori. Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.

Ovo je mjesto tajna. Svetište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga tko ju je napisao i dušu onih koji su je pročitali i proživjeli i sanjali je. Svaki put kad neka knjiga prijeđe iz ruku u ruke, svaki put kad netko prijeđe pogledom preko njezinih stranica, njezin duh naraste i ojača. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje su izgubljene u vremenu, žive zauvijek, u iščekivanju dolaska ruku novog čitatelja, novoga duha...

Ovo je moj herbarij. Uberem svježu misao, nalijepim je na stranicu, obilježim datumom i zaklopim bilježnicu. Kad je sljedeći put otvorim, stara misao nije više živa, ali je sačuvana, kao osušena trava od koje sam u ranijim danima kuhala čaj.

Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!

Kao ukleti Holandezi lutamo u daljinama i usput nabasavamo na tragove svog svijeta, na nemogućim mjestima, tamo gdje to najmanje očekujemo. I kamo god dođem, ja neprestano stižem kući.

...Ništa nije pomagalo. Ostajala je postelja, koja kao grob pokriva zaboravom i leči svaku muku, iako manje savršeno. Ah, kad bi leći bilo isto što i zaspati, život ne bi bio ovo što jeste: smrt bez mira i izvesnosti. Dalji i nedostižniji od najvećeg blaga i najsmelijeg svetskog rekorda, san je ležao negde u daljini, okean sna, a ja sam ginuo za jednom jedinom kapi njegovom. Zaspati, spavati snom bez snova, mrtvim snom, u kom nema ni kofera, ni plača, ni ženske kose, ni žena, stvarnih ni avetinjskih.

Kad su, posle toga, naišli na "tevter", otvorili ga da vide ko koliko duguje, u tom dugačkom, starom, njegovom rukom uredno vođenom tevteru, na jednoj strani, sasvim iznenada, nađeno je zabeleženo - ko zna kada, valjda u kakvo proletno sablazno veče, valjda u kakvu tihu i mirišljavu noć - i ovo: Umreću ranjav i željan. I potpisao se, ali ne: gazda, hadžija, već samo Mladen, i ništa više.

Ono što bi se za njih naročito moglo kazati, to je: da nije bilo odavno pokolenja koje je više i smelije maštalo i govorilo o životu, uživanju i slobodi, a koje je manje imalo od života, gore stradalo, teže robovalo i više ginulo nego što će stradati, robovati i ginuti ovo.

A onda kad polazimo, i kad stavljam šal oko tvojih nježnih, mladenačkih ramena - na taj divni zatiljak - onda zamišljam da si ti moja mlada nevjesta i da upravo dolazimo iz crkve, da te po prvi put vodim u svoj stan, da sam po prvi put nasamo s tobom - sasvim sam s tobom, ti mlada, ustreptala ljepotice! Čitavo ovo veče bila si moja čežnja.

Ovo je Fritz: beskoristan je, kao što vidiš. Posve neodgovoran. No, s druge strane, Fritz se samo igrao pripovjedača. Da je pravi majstor poput urara, znao bi kako svaki čin ima svoju posljedicu. Iza svakog tik slijedi tak. Iza rečenice - Bio jednom... - mora slijediti priča, inače će slijediti nešto drugo, a to može biti puno opasnije od priče.

Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva. Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam. Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plašim za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata, za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima. Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli i koliko su pred tobom svi drugi bili goli? Ona mera po kojoj znaš ko te otima i ko plaća? Da li sam još uvek među svim tvojim životima onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima i najkrvavijeg saća?

Ovo lice od stakla, taj izmišljeni osmijeh, ruši se." - iz pjesme Lice od stakla

Ovo je promjenjiv svemir, a mi smo najneobičnija promjena od svih. Mi treperenjem odgovaramo na mnoge utjecaje. Našim budućnostima treba stalno obnavljanje podataka.

Moj posao je čokolada. Čokolada je dobra stvar. Ima curica koje vole samo gorku... probirljiva mala prenemagala. (Ne razumem zašto ovo pišem).

- Ali, zapravo, čemu sve ovo, Robi? - Zato što se čovek ne predaje. Čovek je jači od sudbine sve dotle dok se ne preda. To je staro vojničko pravilo.

Samo u snovima, u poeziji, u igri - zapaliti svijeću, šetati s njome hodnikom - kadšto provirujemo u ono što smo bili prije nego što smo postali ovo za što ne znamo jesmo li uopće.

Perante o seu momentâneo desânimo, a mãe encheu uma panela com água e deu-lhe nove ocos. Disse: «Põe os ovos, um a um, dentro de água, com cuidado para não se partirem. Os que forem ao fundo, estão bons, os que vierem acima, estão estragados. Duarte perguntou se não deveria ser ao contrário: os maus irem ao fundo e os bons nadarem. A mãe riu-se: «Não, os bons vão ao fundo.»

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Nekoliko stotina godina posle tog događaja uhvaćene su na obalama Kaspijskog mora dve kornjače na kojima su bile ispisane poruke. Poruka jedne žene i jednog čoveka koji su se voleli. Kornjače su još uvek išle zajedno i na njima su se mogle pročitati poruke zaljubljenih. Muška poruka je glasila: Ti si kao ona devojka koja nikad nije ustajala rano, pa kad se udala u susedno selo i prvi put morala rano ustati, ugledala slanu na poljima i rekla svekrvi: ovo u našem selu nema! Tako kao ona, i ti misliš da na svetu nema ljubavi, jer nikada nisi bila budna dovoljno rano da je sretneš, mada je ona svakog jutra tu na vreme... Ženska poruka bila je kraća, od samo nekoliko reči: Moj zavičaj je tišina, moja hrana ćutanje. Sedim u svome imenu kao veslač u čamcu. Ne mogu da zaspim koliko te mrzim.

Ovdje sam postao, ovdje ću nestati. Ovdje sam ugledao nebeski beskraj i pučinu na kojoj mi se oko odmara, i ovo ne bih zamijenio ni za jedan kraj na svijetu. Ljepših možda ima, dražih nigdje. Ovaj kraj, to sam ja, to je moj život i moja ljubav, to je moja kolijevka i moja grobnica, moj početak i moj svršetak. Znam svaki perivoj, svaki ugib, svako uzvišenje na ovom vidokrugu, znam svaki miris što se javi od proljeća do zimske bure. Znam svaki preliv svjetla, od ružičastih jutara do crvenih sunčevih zalazaka, od pamučnih oblačića do tmastih oblačina što najavljuju nevrijeme. A sve je to moje, kao moje vlastito tijelo, i još više i još važnije, jer je to nešto vječno što me je prihvatilo, privezalo, obilježilo, sebe sa mnom, mene sobom. Zato ne mogu reći: volim svoj zavičaj. Kao što ne mogu reći: volim svoje tijelo. Mnogo je tačnije ako kažem: živim s njim, bez njega moj život ne postoji.

Ovo je prolog… Knjiga je pjesama kao umrla jesen: Stihovi su lišće crno na zemlji bijeloj. … A pjesnik razumije sve što je nerazumljivo i stvari što se mrze on drugama zove. Njemu je znano da su sve staze nemoguće i zbog toga noću po njima tiho hoda. … Poezija je gorčina, nebeski med što teče iz nevidljiva saća što ga stvaraju duše. Ljupke knjige stihova zvijezde su što prolaze kroz nijemu tišinu u kraljevstvo Ničega, ispisujući po nebu svoje strofe od srebra.

Mnoge želje imam a moj krik je žalostan, ali ti me uvek spasiš odbivši me grubo; i ta snažna milost u moj život duboko je utkana. iz dana u dan me činiš vrednim jednostavnih, velikih darova koje mi pružaš kada za njih ne molim - ovo nebo i svetlost, ovo telo i život i um - čuvajući me od pogubnosti prekomerne želje. Ima dana kada tromo plandujem i dana kada se budim i za svojim ciljem žurno tragam; ali okrutno se od mene skrivaš. Iz dana u dan činiš me vrednim tvog punog prihvatanja tu i tamo me odbijajući, od pogubnosti slabe, neizvesne želje me čuvajući.

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesuglasnosti stvorit će ili licemjerje (oni u džamiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti mogu raskinuti s Kur’anom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima žive), ili jednu vrstu kaluđera i osobenjaka (oni se povlače iz svijeta jer svijet nije islamski), ili, konačno, one koji u takvoj dilemi raskidaju s Islamom i prihvaćaju život i svijet takav kakav jest, odnosno kakvim su ga drugi napravili.

Gledaj, kad sam kao dječak bio ljut ili napravio nešto loše, moja majka mi ne bi dala činjenice, ne bi mi rekla nešto u stilu 'ovo je dobro' ili 'ovo je loše', ona bi mi otpjevala pjesmu. U činjenicama nema empatije. Ako hoćeš nekog razumijeti, nemoj mu postavljati pitanja, tražiti činjenice. Pokušaj ga osjetiti!

U redu, možda ovo zvuči malo uvrnuto. Ali ako vaša kanta za smeće ili tačke imaju kakvu ulupinu, nećete kupovati nove. Možda je to zato jer vam kante za smeće i tačke ne služe kao simboli socijalnog statusa i identiteta. Za Jai i mene naši su oštećeni automobili postali potvrda našeg braka. Ne treba se baš sve popraviti.

Većina onoga što govorimo i što činimo nepotrebno je - ukloni površnost i imat ćeš više vremena i manje briga. Stoga bi svatko, u svakoj prilici, trebao sebe podsjetiti: ''Je li ovo, ili nije, nešto neophodno ?'' Uklanjanje nepotrebnoga trebalo bi primijeniti ne samo na djela nego i na misli - tada ne bi dolazilo do suvišnih djela.

Kad se želi živeti, onda se još nešto i voli. Tada je teže, ali i lakše. Eto, ja bih i onako morala da umrem, a sad sam zadovoljna što imam tebe. Mogla sam biti sama i nesrećna. Tada bih želela da umrem. Ovako je teže, ali sam puna ljubavi, kao pčela meda kad se uveče vraća u košnicu. Kad bih mogla da biram, uvek bih izabrala ovo isto.

Ako Uzvišeni Allah 30 puta u suri Er-Rahman postavlja pitanje: "Pa koju blagodat svoga Gospodara poričete?"... Ja te pitam: Misliš li da je poricanje to da nabrajaš šta sve ne vidiš da imaš od blagodati? Pa kako ćeš nabrojati ono što ne vidiš i ne osjećaš? Ili pak to da stalno nabrajaš šta sve od onoga što ne smatraš blagodatima imaš? Kao, na primjer, brige, nezadovoljstva, nade bez rada, neuspjehe bez truda... Dnevno sigurno možeš nabrojati bar 30 dobrih i lijepih stvari koje su ti date. Kreni od srca koje u ritmu kuca, a ti o tome ne moraš ni razmišljati. Ipak, nabrajamo vrteći se ukrug "problem" koji imamo, makar bio samo jedan, ali je nama vrjedniji spomena i razmišljanja od svega lijepog i dobrog. Eto, odatle ti tuga! Odatle ti briga! A Uzvišeni kaže da ne trebamo tugovati, i ne trebamo strahovati, ako smo vjernici. Tuga se veže za prošlost. A strah za budućnost. I jedno, i drugo - u Allahovoj su Vlasti, i u okviru Njegove Volje. Naša uloga u svemu je - da vjerujemo. Allahu, koliko i u Allaha. Možda je baš u tome problem? Možda nam se kroz ovo otkriva koliko uopće istinski vjerujemo? Resetiraj razmišljanje, i nasmiješi se!

Beograđani koji su na vlasti ne vole ni one koji se bave filozofijom! Ovo je, verovatno, jedini grad na svetu u kome se reč filozofija izgovara najčešće sa pretnjom: „Nemoj ti meni tu da filozofiraš!” Zbog toga i nismo svetu dali velike filozofe. Zastrašeni su od malih nogu. A oni koji su to najzad postali, izbačeni su kasnije sa Filozofskog fakulteta, jer su „mnogo filozofirali”!

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.

Pisaću, vrlo kratko, o pozorištima. U njima vrvi svet, i gleda toalete. Na galerijama se ljubi. Uostalom, u tome ima tradicija. Visoko gore, sad smešne, još postoje one lože, sa rešetkama, iza kojih se, nekad, činilo sve, i večeralo, gledajući komedije, koje nisu bile bludnije od života. Sad se to retko dešava. Inače, sve ovo ljubakanje po tramvajima, i pod zemljom, i na ulici, dosta je ljupko. Nije to neobuzdanost. To je prosto ovdašnji, razvijen osećaj za reprezentacijom. Ni umetnost nije više opasna. Ko ima talenta piše lepo i pametno ljubavne drame. Ona, on, i muž. Ponegde je umešano jedno lovačko odelo, ili ma šta što publika voli; iza zavese svira violina, a pri kraju, pod starost, sve se žene smire. Nijedan pesnik ne jauče. To čine još samo Sloveni. Ovde ljudi davno znaju da to nema smisla. Između činova, na zavesi, javljaju rezultate trka, i, ako se negde sudario voz, koliko je mrtvih. Posle, reklamu lepog boksera Karpantijea, koji je fabrikant posuđa. Posle se komad nastavlja. A posle, svi večeraju javno i poštuju sebe. Uostalom, ovaj patos, to je zao uticaj Tolstoja na mene, koji je mrzeo kulturu, voleo seljake, išao bos, i jahao skupe konje.

Jedan trkač je govorio o magijskoj izreci kojoj ga je njegov stariji brat, također trkač, naučio i koja ga prožima još otkad se počeo baviti trčanjem. Evo te mantre: Bol je neminovna. Patnja je stvar izbora. Recimo da trčite i počnete razmišljati: "Ovo me baš boli, ne mogu dulje izdržati." Ta vrsta boli neizbježan je dio stvarnosti, ali o tome može li dulje izdržati ili ne, odluku donosi jedino trkač.

Rado bih je pozvao telefonom, ali sam se prisilio da ne učinim to. Hteo sam da ne mislim toliko na nju. Hteo sam da je primim kao neočekivani dar koji donosi sreću, dar koji je došao i koji će otići, samo toliko i ništa više. Nisam hteo dopustiti da se u meni razvije misao da bi ovo moglo biti nešto više. Znao sam isuviše dobro da svaka ljubav nosi u sebi i želju za večnošću. Otuda i njene večite muke. Ne ostaje ništa. Ništa.

Jako me boli spoznaja da neće imati oca kad budu stariji. Kada plačem u kupaonici, nikada ne mislim »neću vidjeti kako rade ovo ili ono«. Mislim samo na djecu koja neće imati oca. Muči me ono što će izgubiti oni, a ne što ću izgubiti ja. Istina da jedan dio moje tuge odlazi na »neću više nikad...«, ali mnogo veći dio mene tuguje zbog njih. Stalno mi pada na pamet »oni neće... oni neće... oni neće«. Eto to me grize iznutra, kada se prepustim slabosti.

Čak iako je ovo sve samo dogodovština jednog običnog romana, pitao se u trenutku nepredvidljive lucidnosti, nije li suština "Uliksa" podjednako prosta kao suština "Tikvi”*? Bolje rečeno, nisu li obe knjige u istoj meri nerazmrsive? Ko to zna? Lucidnost je trajala tek toliko da postavi pitanje; nije imao vremena za odgovor. Nalazio se na onoj prelomnoj tački na kojoj bi, da je o tome čitao, sigurno zaplakao. Ali samo je jedno istina, ili: ili, književnost ili stvarnost. Trećeg nema. Kao što nema dodirnih tačaka. Ili šavova, spojnica, šarki. Treće je, možda, rascep, podela, šizofrenija, malo ovde, malo tamo, malo nigde. Samo najveći mogu da ostanu ispod toga ili da sve prevaziđu. Drugim rečima: ili da nikada ne shvate podelu ili da je u celosti razumeju. Dok prosečni kao on, kao sudija, žive u sredini, žive između, neprekidno stvarajući vlastitu umetnost. *misli se na “Kad su cvetale tikve”, Dragoslava Mihailovića

To je lepo - ko je sam, ne može biti napušten. Ali ponekad, uveče, lomila se veštačka zgrada, život se pretvarao u melodiju punu jecaja i čame, a haos divlje čežnje, želja, sete i nade da se iziđe iz ove ludačke obmane, iz ovog besmislenog klepetanja večnih verglova, da se ode ma kuda. O, ta bedna potreba za nešto topline... Zar ne b mogle dve ruke i nagnuto lice olakšati ovo? Ili je možda i to samo varka, odricanje i bekstvo? Postoji li uopšte nešto drugo sem samoće?

Ćovek može svašta izdržati, jer se na svašta ume naviknuti. Što u zamišljanju izgleda nepodnosivo, u stvarnosti postane obično. Zato je odstojanje važno. Važno je naviknuti se na stvarnost, imati vremena za to. Nisam bio srećan zbog moga mudrovanja, ali nisam ni potcenjivao njegovu upotrebnu vrednost. Treba nešto učiniti, rekoh sebi, da Elizabeta ovo veče preturi preko glave. Sutra će nam sva zla ovog sveta izgledati manja, a nedoumice takve da iz njih ipak izlaz postoji.

Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.

Traut je 2001. godine, dok su se pripremale dagnje na buzaru, rekao da je život neporecivo izopačen. "Ali naši mozgovi dovoljno su veliki da nam omoguće da se prilagodimo neizbežnom burlesknom lakrdijašenju", nastavio je, "pomoću veštački stvorenih epifanija poput ove." Mislio je na pripremanje dagnji na plaži pod zvezdanim nebom. "Ako ovo nije lepo, šta jeste?" rekao je on. Izjavio je da je klip kukuruza, kuvan u pari zajedno sa morskom travom, jastozima i dagnjama, rajska stvar. Dodao je "A zar sve ove dame večeras ne liče na anđele?". Uživao je u kukuruzu i ženama kao idejama. Kukuruz nije mogao da jede zato što mu je gornja veštačka vilica bila klimava. Njegove duže veze sa ženama bile su katastrofalne. U jedinoj ljubavnoj priči u kojoj se ikada okušao, "Poljubi me opet", napisao je: "Ne postoji nikakav način da lepa žena u bilo kojem značajnijem, dužem periodu ostane dostojna svog izgleda." Pouka na kraju te priče glasi:"Muškarci su kreteni. Žene su psihopate.

Fu un momento indimenticabile. Andammo verso via Caracciolo, sempre più vento, sempre più sole. Il Vesuvio era una forma delicata color pastello ai piedi della quale si ammucchiavano i ciottoli biancastri della città, il taglio color terra di Castel dell'Ovo, il mare. Ma che mare. Era agitatissimo, fragoroso, il vento toglieva il fiato, incollava i vestiti addosso e levava i capelli dalla fronte. Ci tenemmo dall'altro lato della strada insieme a una piccola folla che guardava lo spettacolo. Le onde ruzzolavano come tubi di metallo blu portando in cima la chiara d'uovo della spuma, poi si frangevano in mille schegge scintillanti e arrivavano fin sulla strada con un oh di meraviglia e timore da parte di tutti noi che guardavamo. Che peccato che non c'era Lila. Mi stenti stordita dalle raffiche potenti, dal rumore. Avevo l'impressione che, pur assorbendo molto di quello spettacolo, moltissime cose, troppe si spampanassero intorno senza lasciarsi afferrare. Mio padre mi strinse la mano come se temesse che sgusciassi via. Infatti avevo voglia di lasciarlo, correre, spostarmi, attraversare la strada, farmi investire dalle scaglie brillanti del mare. In quel momento così tremendo, pieno di luce e di clamore, mi finsi sola nel nuovo della città, nuova io stessa con tutta la vita davanti, esposta alla furia mobile delle cose ma sicuramente vincitrice: io, io e Lila, noi due con quella capacità che insieme - solo insieme - avevamo di prendere la massa di colori, di rumori, di cose e persone, e raccontarcela e darle forza".

Sad znam, treba doći i tražiti besramno od onoga koga zavoliš: daj mi našu ljubav! Ako ima, dat će, s vremenom. Ako nema, nemaš što izgubiti, već je izgubljeno. Treba biti uporna s pažnjom, obožavanjem, zavoditi i osvajati, većina ljudi se zaljubljuje u nečiju ljubav, u svakom slučaju više nego u nečije noge (tako smo čuli). Treba uložiti sve da bi se dobilo nešto (sve ili ništa!) na tom polju osjećaja. Nije ovo generalna proba za pravi život, ne, ne, sve je premijera. A ljubav je jedini spektal koji se nudi ako ne volite rat.

„Ne. Sveta, jesi li ikada čula za analogiju... ljubav - to je cvijet?“ „Da.“ „Cvijet se može uzgojiti. A može se i kupiti. Ili se dobije kao poklon." „Je l’ Anton kupio?“ „Ne“, rekoh suviše oštro, po svoj prilici, jesam... „Dobio je na poklon. Od sudbine.“ „I šta s tim? Je l' to ljubav?“ „Sveta, isječeno cvijeće je lijepo. Ali nije dugovječno. Ono ipak umire, pa makar i brižljivo spušteno u kristalnu vazu sa sviježom vodom.“ „On se boji da voli“, zamišljeno reče Svetlana. „Je l' da? Ja se nisam bojala, zato što nisam znala ovo...

Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije. Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).

Dakle, svatko od nas ima nekog koga voli i ko igra bitnu ulogu u našim životima. Smrt tog nekog nas neosporno pogađa, i to je gotovo fizička bol koja se oseti u grudima, u potiljku, zavisi. Ali ono što je ispod svega toga je da nama nije žao tog nekog što je umro. Taj što je umro, njega ništa više ne boli, njemu više nije ništa, njemu je okej. Nas zapravo boli ta praznina u nama koja je bila popunjena upravo tom njegovom ulogom u našem životu. I zato, pošto je njemu sada dobro, nama nije žao njega što leži gore ili dole, nije nam žao hoće li on dočekati rođendan, novu ili prestupnu godinu, dete, unuče, ovo ili ono, hoće li videti, putovati, osetiti...neće. On neće, jer on više nije ništa. Nama je žao nas samih što smo ostali bez njega, mi nećemo dočekati ništa sa njim, nećemo ga više imati, žalimo nad gubitkom te uloge u sopstvenoj epizodi, sahranivši njega, sahranjujemo i deo nas koji smo u njega pohranili. Tako da mislim da bi moj odgovor na pitanje da li se plašim smrti kao gubitka bio, da, plašim se smrti kao nesavladivog apsurdnog ljudskog sebičluka i kukavičluka koji ni sama ne mogu da prevaziđem.

Ali zaljubiti se, ne znači voleti. Zaljubiti se čovek može i mrzeći. Zapamti! Zasad još veselo govorim! Sedi, evo ovde, za sto, a ja ću pored tebe, i gledaću te, i neprestano ću govoriti. Ti ćeš jednako ćutati, a ja ću stalno govoriti, jer je kucnuo čas. Ali, uostalom, znaš, mislim da treba, zbilja, govoriti tiho, zato što ovde... ovde... mogu da iskrsnu sasvim neočekivane uši. Sve ću ja to objasniti, kazao sam ti: nastavak sledi. Zašto me je srce vuklo k tebi, zašto sam žudio za tobom za sve ovo vreme, i sada? Za sve ovo vreme? Zato što ću samo tebi kazati, zato što tako treba, zato što si mi potreban, zato što ću ja sutra pasti s oblaka, zato što će se sutra život svršiti i početi. Da li si osećao, da li si viđao u snu kako se s visine pada u bezdan? E, eto ti, tako ja sad letim, samo ne u snu. I ne bojim se, ni ti se ne boj. To jest, bojim se, ali mi je slatko. To jest nije slatko, nego ushićenje... Eh, do đavola, svejedno, kako mu bilo! Jaki duh, slabi duh, ženski duh - što mu drago! Slavimo prirodu: vidiš šta je tu sunca, kako je nebo vedro, lišće je sve zeleno, sasvim je još leto, četvrti sat posle podne, tišina! Kud si bio pošao?

Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.

Krenuvši na ovo putovanje bio sam čovjek potpuno urušene vjere u ljude. Živio sam u okruženju koje me je sustavno gazilo, uvjeravalo da ne vrijedim takav kakav jesam, da moram postati netko drugi da bih bio dovoljno dobar, u okruženju u kojem sam uvijek bio drugi, manje vrijedan, onaj koji ne zaslužuje. A takav nam je i svijet. Suvremeno nas društvo uvjerava da vrijedimo onoliko koliko zarađujemo, koliko posjedujemo, kako smo sposobni izgraditi carstvo na muci drugih, koliko smo sposobni prodati se, zadiviti druge i pružiti usluge i znanja koja se mogu prodati i unovčiti. Tko se tu ne uklapa, tomu se dobro ne piše

Moja kćerka ima samo osamnaest mjeseci pa joj ovo ne mogu reći sada, ali kad bude dovoljno zrela, volio bih da posluša što mi je jednom rekla jedna kolegica. Mislim da je to dobar savjet za sve mlade dame. Zapravo, kad bolje razmislim, to je najbolji savjet koji sam ikad čuo. — Trebalo mi je mnogo vremena, ali na kraju sam shvatila. Kad je riječ o muškarcima koji se za vas zanimaju u romantičnom smislu, stvar je jednostavna. Treba ignorirati sve što govore i obratiti pozornost samo na ono što rade otkrila mi je ona. To je to. Za tebe, Chloe. Čini mi se da bi ovaj savjet mogao koristiti i Dylanu i Loganu kad za to dođe vrijeme.

MIRIŠE NA VOĆE Ponekad je obična ljubav jednog čovjeka tek nijednim pokretom prizivano ludilo. Cijeli je vijek on prošao dišući i uživajući u djelićima skromnosti. Svaki takav tren milion života. San je opet priča za sebe- tamo se kupaju dodiri, sve je slatkasto i miriše na voće. Trudeći se prestati da piše napisao je knjige i prestao da pije. Sve je prekasno za pokušaje, a ovo što čitaš nema veze sa spoznajama. Potrošila se romantika i nestale magije. I ako odlaziš, kao što mi se ponekad čini da moraš, to ne mijenja ništa, neće pomoći droge, niti vudu lutke: nema tog vina, nema rakije. Sve dok na nekom dalekom mjestu neko živi za tebe.

Pobratimstvo lica u svemiru Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ću i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih nas, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! Ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Šta su uradili s noćnim ludorijama, šaputanjima u mraku, s "tajnama" fizičke ljubavi? Gde su snaga, lepota, časno zadovoljstvo? Gledamo neku ženu kako zatvorenih očiju vrti glavom levo i desno na krevetu, zatim profil i mišićava leđa nekog neuglednog mladića što se pokreće u pravilnom ritmu, i to strpljivo čekamo na sedištu dok se to završi. Skoro da pozavidim onima koje ovo uzbuđuje: barem da ih zabavi. Danas su nam bacili u lice tu masu, tone ljudskog mesa: tamnopute, blede, lenje, uspravne, kako sede ili leže, kakva dosada! I zadovoljstva tela su postala potrošačka roba. Jadnici... Verujući da ruše smešne predrasude, uništili su uzvišenu legendu. Ponekad sam u iskušenju da napišem: "Pa, ja sam u zabludi".

Svetla su bila nepersonalna forma života. u restoranu "Zagreb" stolice su bile složene na stolovima. noge stolica su - u karnevalski obrnutom svetu - upirale u tavanicu. Crvena slova robne kuće "Beograd" padala su niz fasadu. Manekeni u "Centrotekstilu" su stajali u Anubisovom polukoraku. Nisam znao da li je svet prerušen ili mu je ovo pravo lice ? Noćni Beograd je postao magičan. Mesec se obliznio, nebesa su postala mnogostruka. Vazduh je bio lak za udisanje. Da je umesto mene tim ulicama šetao čarobnjak iz Drohbiča, on bi primetio da je nebo pokazivalo "sve nove slojeve svetla, preseke bledozelenih stena noći, plazmu prostranstva, tkivo noćnih maštanja." Časovničarska radnja bila je puna štrecanja sekundara, puna vremena.

Tri sata. Tri sata, to je vrijeme kad je uvijek prekasno ili prerano za sve ono sto covjek kani uciniti. Cudan popodnevni trenutak. Danas je upravo nepodnosljiv" "Ne slusam ih vise - idu mi na zivce. Ovo ce dvoje zavrsiti u krevetu. I oni to znaju. Svako od njih zna da i ono drugo zna. Ali, kako su mladi, cedni i pristojni, kako svako od njih zeli cuvati svoju cast i cast onoga drugoga, kako je ljubav velicanstvena poetska stvar koju ne valja poplasiti, oni odlaze viseput tjedno na ples i u restorane da pred svijetom izvode svoju predstavu, sa svojim malim obrednim i mehanickim plesovima...Na kraju krajeva, treba nekako utuci vrijeme. Mladi su i dobro gradjeni, imaju jos snage za tridesetak godina. Stoga im se ne zuri, sve nesto odgadjaju i imaju pravo. Kad jednom odspavaju zajedno, morat ce naci nesto drugo da prikriju golemi apsurd svoje egzistencije. Pa ipak...je li bas prijeko potrebno da lazu sami sebi?" "Oduvijek su vidjeli samo ukrocenu vodu sto curi iz slavine, samo svjetlo sto izvire iz zarulje na prekidac, samo krizano, bastardno drvece poduprto rasljastim podupiracima. Sto puta na dan dobivaju dokaze da se sve radi mehanicki, da se svijet pokorava fiksnim i nepromjenjivim zakonima. Tijela pustena u prazninu padaju sva istom brzinom, javni park zatvara svakog dana u sesnaest sati,a ljeti u osamnaest, olovo se tali na 335 stupnjeva Celzijevih, posljednji tramvaj polazi od Gradske vjecnice u dvadeset tri sata i pet minuta. Oni su mirni, pomalo mrzovoljni, misle na sutrasnjicu, sto ce jednostavno reci na novu danasnjicu; u gradovima je uvijek jedan te isti dan koji se svakog jutra potpuno jednak vraca. Samo ga nedjeljom malo iskite, Idioti!

Helen je ugasila svjetlost, prišla žurno prozoru i provirila napolje. Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza postelje kao da je promatrala neku divljač. Oko mene je još lebdio dah njenog parfema. Okrenula se. 'Ne smiješ ići na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Moraš otići! Pozajmit ću kola od Ele, pa ću te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smiješ ostati ovdje!' Osjetio sam oštar bol koji se odmah pretvorio u žudnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da se moramo rastati. Ili je to možda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim očima vidjela, a to je za nju bilo jače od ma kakve mašte. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav — i već za jedan korak udaljena i izgubljena. Pokušao sam da je zadržim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i šaputala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...' Ništa ne moramo, mislio sam. Imao sam još jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zašto ranije to nisam jače osjetio? Osjetio sam, ali zašto nisam razbio stakleni zid između sebe i svog osjećanja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo još besmislenije! Morao sam nešto od Helene ponijeti sobom u sivu prazninu u koju ću se vratiti ako budem imao sreće. Nešto više od osjećanja na opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se raširim preko nje kao neki pokrivač, zaželio sam da imam hiljadu ruku i usana, da postanem savršen konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez igdje ijednog međuprostora, da bih je svuda dodirivao, koža uz kožu, centimetar po centimetar, a ipak još sa starim bolom što je to koža na kožu, i što ne može biti krv u krvi — spajanje umjesto sastavljanja.

The plea for ethical veganism, which rejects the treatment of birds and other animals as a food source or other commodity, is sometimes mistaken as a plea for dietary purity and elitism, as if formalistic food exercises and barren piety were the point of the desire to get the slaughterhouse out of one’s kitchen and one’s system. Abstractions such as 'vegetarianism' and 'veganism' mask the experiential and philosophical roots of a plant-based diet. They make the realities of 'food' animal production and consumption seem abstract and trivial, mere matters of ideological preference and consequence, or of individual taste, like selecting a shirt, or hair color. However, the decision that has led millions of people to stop eating other animals is not rooted in arid adherence to diet or dogma, but in the desire to eliminate the kinds of experiences that using animals for food confers upon beings with feelings. The philosophic vegetarian believes with Isaac Bashevis Singer that even if God or Nature sides with the killers, one is obliged to protest. The human commitment to harmony, justice, peace, and love is ironic as long as we continue to support the suffering and shame of the slaughterhouse and its satellite operations. Vegetarians do not eat animals, but, according to the traditional use of the term, they may choose to consume dairy products and eggs, in which case they are called lacto-ovo (milk and egg) vegetarians. In reality, the distinction between meat on the one hand and dairy products and eggs on the other is moot, as the production of milk and eggs involves as much cruelty and killing as meat production does: surplus cockerels and calves, as well as spent hens and cows, have been slaughtered, bludgeoned, drowned, ditched, and buried alive through the ages. Spent commercial dairy cows and laying hens endure agonizing days of pre-slaughter starvation and long trips to the slaughterhouse because of their low market value.

Ti ne postojiš. Misliš da ovo čitaš? Naravno da misliš. Ali ovo niko ne čita. Svet nije onakav kakav se čini. Ne postoje boje, postoje talasne dužine; ne postoje tonovi, postoji samo treperenje vazduha; ne postoji prostor, postoje samo atomi u prostoru; ali i atom je samo reč za energiju bez oblika i mesta postojanja. A šta je to energija? Broj koji u svim promenama ostaje konstanta, apstraktni zbir, koji se stalno održava. Energija nije supstancija, ona je odnos, dakle čista matematika. Što mi češće osmatramo stvarnost, ona je sve praznija, čak i sama praznina postaje irealna. Jer prostor je samo funkcija, samo model našeg duha. A duh koji taj model stvara? Ne zaboravi, u mozgu niko ne živi. Nema vidljive duše koja struji kroz nervne završetke, koja gleda kroz oči, koja čuje kroz uši, koja govori kroz tvoja usta. Oči nisu prozori duše. Postoje samo nervni impulsi, ali njih niko ne čita, niko ih ne broji, niko ne prevodi u nešto drugo, niko ne razmišlja o njima. Traži koliko hoćeš, u toj kući nikoga nema. Svet je u tebi, a ti ne postojiš.

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven medju perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o sto severac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pščeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i nšta ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve. Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnočću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama…

O krpenim sam životinjama govorio na svom posljednjem predavanju. Čak sam pokazao i slike. Mogu pretpostaviti što su pritom mislili tehnički navrnuti cinici: s obzirom na mogućnost obrade digitalnih fotografija, možda se ti golemi krpeni medvjedi uopće ne nalaze uz mene. Ili sam možda nagovorio prave pobjednike da mi posude svoj trofej za fotografiranje. Kako ću u ovo cinično doba uvjeriti publiku da sam uistinu osvojio sve to? U redu, pokazat ću im te igračke uživo. I tako su u jednom trenutku sa svake strane pozornice ušetali moji studenti noseći po jednu golemu krpenu životinju koju sam tijekom proteklih godina osvojio. Ne trebam više te trofeje. Iako znam da se mojoj ženi sviđao krpeni medvjed kojeg sam objesio u njezinom uredu dok smo hodali, nakon što je došlo troje djece nije ih više željela u kući. (Iz njih su ispadali komadići spužve i stiropora koji su mogli završiti u dječjim ustima.) Znao sam da će, ukoliko zadržim igračke, jednog dana Jai pozvati dobru vilu i reći »nosi ih odavde«... ili još gore, otkriti da ne može. Zato sam se upitao: »A zašto ih ne bih dao prijateljima?« Poslagao sam ih po pozornici i rekao: »Ako bilo tko želi za-držati dio mene, neka slobodno priđe i uzme jednog medvjeda; tko prvi dođe, njegov je.« Krpene su životinje brzo našle novi dom. Nakon nekoliko dana doznao sam daje jednu životinju uzela studentica s Carnegie Mellona koja, kao i ja, boluje od raka. Nakon predavanja prišla je i izabrala velikog slona. Svidjela mi se simbolika. Sada je imala slona u sobi.

„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“ „Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“ „Bog je u rečima, ali i demon takođe.“ „Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“ „NA REKAMA VAVILONSKIM SEĐASMO I PLAKASMO. O VRBAMA OKO NJIH VEŠASMO HARFE SVOJE.“ „Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“ „Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“ „Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“ „Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“ „Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo. Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima. Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama. Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali. I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“ „Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“ „Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“ „Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete. Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“ „Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“ „Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“ „Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“ „... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.

Doista, neka samo procuri prva rakija, netko će se već, obično kod neke ruševine obrasle kupinom, na pustom križanju, u ponoć, pod hladnom srebrenom svjetlosti mjeseca susresti s nekom bijelom sablasti. „Kad u neka doba“, reče očevidac strašnim glasom, „vukodlak!“ „Ivanka, vodi dicu leć!“ „Nemoj, ćaća, pusti da i ja čujen!“ U studenim jesenskim noćima vukodlaci zavijaju na seoskim krovovima, vampiri bešumno lete po golim stablima, vještice pretvaraju mlijeko u krv, a samoubojice iz bunara cvile da im platiš zadušnicu. Čudovišta izranjaju iz sjenovitih uglova i kruže pustim sokacima, nekome obijesno kucnu na zamagljen kuhinjski prozor, a drugome ukradu pršut ili kakav komad alata iz garaže… Moj brat i ja ove subote pečemo rakiju. Kuhamo ocijeđeni mošt, dok kiša sitno kucka po limenoj strehi. Stisnuli smo se oko kotla, vrućina nam na licima, a studen po leđima, pa pripovijedamo o političkim prilikama u zemlji i šire. Nevolja je velika. Europska će nam zajednica, vrag je odnio, zabraniti ovo veselje. Pod plavom zastavom sa žutim zvijezdama nema, kažu, domaće rakije, nego nesretni narod loče samo industrijske otrove. Tako vam je to. Kad god mali čovjek ima neku sitnu radost, vlast mu je, bez nekakva jasna razloga, tek tako, sadistički, ukine. A što njima u Bruxellesu smeta naša lozovača od četrdeset pet gradi? Mi je napravimo, mi popijemo i za tri dana više ni ne pamtimo da smo je imali. Ne pamtimo kad popijemo, za pravo reći, štošta toga, ali dobro, nije u tome stvar, nego, recite po duši, sedamdeset litara, kao da je to neka količina. Pa ja bih još u osnovnoj školi, u trećem razredu, na velikom odmoru, za marendu, maznuo po pola litre. „Tomiću, opet si pio“, kaže učiteljica prijekorno. „Ti, kurvo, šuti“, odgovorim joj ja pospano dižući glavu s klupe.

De início, e apesar da impressão causada pelo tiroteio, senti-me desiludido por tudo. Outrora, questionara-me repetidamente sobre o motivo de serem tão extremamente raras as pessoas que alcançavam viver por um ideal; mas agora, via que muitas, se não todas, eram capazes de morrer por um nobre fito, desde não fosse específico de si próprias e livremente eleito por cada qual. Ele deveria ser comum a todos e ter-lhes sido transmitido. Com o passar do tempo, porém, compreendi que avaliara os homens demasiado negativamente. Apesar da uniformização que o serviço militar e o perigo exerciam sobre eles, observei muitos, tanto entre os vivos como entre os moribundos, que, de facto, se abeiravam da vontade do destino de forma magnânime. Muitos, mesmo muitos, tinham não somente durante o ataque, mas permanentemente, o olhar fixo e longínquo, quase como se estivessem possessos, um olhar que nada sabe acerca das finalidades e representa uma total entrega ao monstro. Quaisquer que fossem as suas convicções e opiniões, eles estavam preparados, eram prestáveis e, a partir deles, seria possível configurar-se o futuro. Ainda que o mundo parecesse empedernidamente norteado para a guerra e o heroísmo, para a honra e outros altos ideais, muito embora a tonalidade de cada voz parecesse inumana e inverosímil, tudo isto não passava de uma fachada, tal como a questão acerca da finalidade aparente e dos intuitos políticos da guerra, eram pura exterioridade. Por debaixo, havia alguma coisa a gerar-se: algo como uma nova humanidade pois, em muitos, dos quais alguns morreram à minha beira, pressenti ter-se-lhes tornado sensível que o ódio e a fúria, o morticínio e a destruição, não tinham qualquer relação com os alvos para os quais eram dirigidos. Não, tanto as coisas sobre as quais se fazia pontaria como os fins a atingir eram absolutamente fortuitos. Os sentimentos, por mais recônditos e brutais que fossem, não se orientavam contra o inimigo: a sua máquina sanguinária era, somente, uma cintilação do âmago, da alma cindida, a qual ansiava por correr desvairadamente e matar, aniquilar e morrer, para lhe ser possível nascer de novo. Era um pássaro gigantesco que se esforçava por libertar-se do ovo, e o ovo era o mundo, e o mundo teria de ficar em destroços.

There is no fault that can’t be corrected [in natural wine] with one powder or another; no feature that can’t be engineered from a bottle, box, or bag. Wine too tannic? Fine it with Ovo-Pure (powdered egg whites), isinglass (granulate from fish bladders), gelatin (often derived from cow bones and pigskins), or if it’s a white, strip out pesky proteins that cause haziness with Puri-Bent (bentonite clay, the ingredient in kitty litter). Not tannic enough? Replace $1,000 barrels with a bag of oak chips (small wood nuggets toasted for flavor), “tank planks” (long oak staves), oak dust (what it sounds like), or a few drops of liquid oak tannin (pick between “mocha” and “vanilla”). Or simulate the texture of barrel-aged wines with powdered tannin, then double what you charge. (““Typically, the $8 to $12 bottle can be brought up to $15 to $20 per bottle because it gives you more of a barrel quality. . . . You’re dressing it up,” a sales rep explained.) Wine too thin? Build fullness in the mouth with gum arabic (an ingredient also found in frosting and watercolor paint). Too frothy? Add a few drops of antifoaming agent (food-grade silicone oil). Cut acidity with potassium carbonate (a white salt) or calcium carbonate (chalk). Crank it up again with a bag of tartaric acid (aka cream of tartar). Increase alcohol by mixing the pressed grape must with sugary grape concentrate, or just add sugar. Decrease alcohol with ConeTech’s spinning cone, or Vinovation’s reverse-osmosis machine, or water. Fake an aged Bordeaux with Lesaffre’s yeast and yeast derivative. Boost “fresh butter” and “honey” aromas by ordering the CY3079 designer yeast from a catalog, or go for “cherry-cola” with the Rhône 2226. Or just ask the “Yeast Whisperer,” a man with thick sideburns at the Lallemand stand, for the best yeast to meet your “stylistic goals.” (For a Sauvignon Blanc with citrus aromas, use the Uvaferm SVG. For pear and melon, do Lalvin Ba11. For passion fruit, add Vitilevure Elixir.) Kill off microbes with Velcorin (just be careful, because it’s toxic). And preserve the whole thing with sulfur dioxide. When it’s all over, if you still don’t like the wine, just add a few drops of Mega Purple—thick grape-juice concentrate that’s been called a “magical potion.” It can plump up a wine, make it sweeter on the finish, add richer color, cover up greenness, mask the horsey stink of Brett, and make fruit flavors pop. No one will admit to using it, but it ends up in an estimated 25 million bottles of red each year. “Virtually everyone is using it,” the president of a Monterey County winery confided to Wines and Vines magazine. “In just about every wine up to $20 a bottle anyway, but maybe not as much over that.

Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili. Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele. Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrtlog zvezda. Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju. U njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo ironija kamena u noći. Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao. Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Mađarsku, i zaboravlja da spusti ruku. Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalemegdana u hotel „Krunu“, a nikako da uđe. Da, da, ja „futurista“ imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel. Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju. Kiša sipa, sitna, beskrajna - no to ne treba nikog da uznemiruje. Eno Madlen, posuta helenskom limunadom, stoji, sva crna, u noći – seća se izginulih vojnika Velike armije za koje je zidana, i misli na otmene svadbe koje su, u njoj, češće nego otmena krštenja. Dva velika, zažarena oka Orleanske stanice gledaju mirno u Senu. Da, samo sam ja patetičan, noći je svejedno. Pobesneli konji spomenika na Gran Paleu hoće da skoče dole. Poda mnom, duboko, u zemlji, ispod Sene, jure vozovi, a kraj mene prolaze zagrljeni parovi, i protrčavaju mačke. U Carigradu vole pse, ovde mačke. Ljubav je večna, beskrajna, i opšta. Svi su parovi jednaki, i sve mačke crne. Neka vas ne vređa sve ovo. U Čikagu ima jedan pesnik, optimista, on peva i slavi velike gradove, ogroman život, i večno, zaljubljeno čovečanstvo. Ja, mada sam civilizovan, kao i ostali naši književnici, i ne bih prevrnuo čašu na dvorskom ručku, ipak, gledam ove mokre, ogromne konture sa mnogo manje divljenja. Potomak pastira, sa malo razumljive afektacije, znam da su plavi zidovi nebesa ogromniji; vidim zvezdane površine reka, šuma i gora, i osećam da ću jednom, teškim korakom, hodati po njima, davno zaboravivši sve ovo. Oprostite što teško prelazim na stvar. Sve te zamršene misli jure po glavi, iz kineskih pesama, iz knjiga o gotici. Ta vi znate da nema Srbina koji može zamisliti da neko i kod nas može šta zamisliti. U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarećeva Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško. Zar ne ? Ipak, ja sam ovde, umoran i prokisao, samo zato da vam javim da se, već jednom, opet setite večnosti. U ogromnim ovim vrtovima i širinama, pod granjem mokrim, koje znam da je počelo da pupi, ovde gde je Pariz najlepši, zastajem da vam javim – pre nego što vam počnem pisati o parlamentima, Evropi, izložbama, Srbima na Sen Mišelu – da zaboravite već jednom sve, da se opet jednom, bezbrižni, setite večnosti. Stojim visoko. Dubina mosta d'Jena, koja se beli i sjaji od kiše, i prolazi ispod čudovišta Ajfelova, odvodi u beskraj. Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro, kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notrdamom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. Oni javljaju da dolazi proleće.