Momo Quotes

Crap. It's all crap. Living is crap. Life has no meaning. None. Nowhere to be found. Crap. Why doesn't anybody realize this?

People never seemed to notice that, by saving time, they were losing something else. No one cared to admit that life was becoming ever poorer, bleaker and more monotonous. The ones who felt this most keenly were the children, because no one had time for them any more. But time is life itself, and life resides in the human heart. And the more people saved, the less they had.

Those who still think that listening isn’t an art should see if they can do it half as well.

Time is life itself, and life resides in the human heart.

-Ça ne fait rien, disait monsieur Ibrahim. Ton amour pour elle, il est à toi. Il t'appartient. Même si elle le refuse, elle ne peut rien y changer. Elle n'en profite pas, c'est tout. Ce que tu donnes, Momo, c'est à toi pour toujours; ce que tu gardes, c'est perdu à jamais!

Calendars and clocks exist to measure time, but that signifies little because we all know that an hour can seem as eternity or pass in a flash, according to how we spend it.

...it's like this. Sometimes, when you've a very long street ahead of you, you think how terribly long it is and feel sure you'll never get it swept. And then you start to hurry. You work faster and faster and every time you look up there seems to be just as much left to sweep as before, and you try even harder, and you panic, and in the end you're out of breath and have to stop--and still the street stretches away in front of you. That's not the way to do it. You must never think of the whole street at once, understand? You must only concentrate on the next step, the next breath, the next stroke of the broom, and the next, and the next. Nothing else. That way you enjoy your work, which is important, because then you make a good job of it. And that's how it ought to be. And all at once, before you know it, you find you've swept the whole street clean, bit by bit. what's more, you aren't out of breath. That's important, too...

What you give, Momo, is yours forever. What you keep is lost for all time.

Life holds one great but quite commonplace mystery. Though shared by each of us and known to all, seldom rates a second thought. That mystery, which most of us take for granted and never think twice about, is time. Calendars and clocks exist to measure time, but that signifies little because we all know that an hour can seem as eternity or pass in a flash, according to how we spend it. Time is life itself, and life resides in the human heart.

All the world's misfortunes stemmed from the countless untruths, both deliberate and unintentional, which people told because of haste or carelessness.

Your love for her belongs to you. It's yours. Even if she refuses it, she cannot change it. She isn't benefiting from it, thats all. What you give, Momo, is yours forever. What you keep is lost for all time!"-Monsieur Ibrahim

And if someone felt that his life had been an utter failure, and that he himself was only one among millions of wholly unimportant people who could be replaced as easily as broken windowpanes, he would go and pour out his heart to Momo. And, even as he spoke, he would come to realize by some mysterious means that he was absolutely wrong: that there was only one person like himself in the whole world, and that, consequently, he mattered to the world in his own particular way. Such was Momo's talent for listening.

Si los hombres supiesen lo que es la muerte ya no le tendrían miedo. y si ya no le tuvieran miedo, nadie podría robarles, nunca más, su tiempo de vida.

But time is life, and life exists in our hearts, and the more of it that the people saved, the less they actually had.

Es gibt Reichtümer, an denen man zugrunde geht, wenn man sie nicht mit anderen teilen kann.

Es gibt viele Arten von Einsamkeit, aber Momo erlebte eine, die wohl nur wenige Menschen kennengelernt haben, und die wenigsten mit solcher Gewalt.

Živeli normalni poljupci, na čelu sa poljupcem u čelo!

Čudim se onome ko prodaje vino! Pitam se šta će bolje kupiti za te pare?

What will happen when my heart stops beating?" Momo asked. When that moment comes," said the professor, "time will stop for you as well. Or rather, you will retrace your steps through time, through all the days and nights, myths and years of your life, until you go out through the great, round, silver gate you entered by." What will I find on the other side?" The home of the music you've sometimes faintly heard in the distance, but by then you'll be part of it. You yourself will be a note in its mighty harmonies.

What's so clever about working hard ?" he said to Momo. "Anyone can get rich quick that way, but who wants to look like the people who've sold themselves body and soul for money's sake ? Well, they can count me out. Even if there are times when I don't have the price of a cup of coffee, I'm still me. Guido's still Guido!

Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.

Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi

Porque el tiempo es vida, y la vida reside en el corazón. Y cuanto más ahorraba de esto la gente, menos tenía.

Stvari ne vrede onoliko kolika im je cena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.

Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo.

All that matters in life," the grey man went on, "is to climb the ladder of success, amount to something, own things. When a person climbs higher than the rest, amounts to more, owns more things, everything else comes automatically: friendship, love, respect, et cetera..." "Isn't there anyone who loves you?" Momo whispered.

Er dachte einige Zeit nach. Dann sprach er weiter: "Man darf nie an die ganze Straße auf einmal denken, verstehst du? Man muß nur an den nächsten Schritt denken, an den nächsten Atemzug, an den nächsten Besenstrich. Und immer wieder nur an den nächsten." Wieder hielt er inne und überlegte, ehe er hinzufügte: "Dann macht es Freude; das ist wichtig, dann macht man seine Sache gut. Und so soll es sein.

Wenn die Menschen wüssten, was der Tod ist, dann hätten sie keine Angst mehr vor ihm.

Čemu bi uopšte život trebalo da vodi? Kad već hoćeš da čuješ šta mislim o tome, reći ću ti: samo bez aplauza, molim! Neću da utucam ovaj svoj životić u nekom nreperstanom čekanju. Šta radiš celog bogovetnog dana, samo nešto čekaš? Platu, večeru, proleće, letovanje, zimu, da provri ručak, da se ugreje peć, maturu, pa fakultet, pa muža, pa decu, pa unuke, pa kišu, pa sunce, pa da prestane vetar, pa da otplatiš kredit, pa da ti se očiste dosadni gosti iz kuće, pa da poče predstava, da počne neka televizijska masaža – i šta si radio? Ništa! Neprestano si nekog đavola čekao i on je stvarno stigao jednog dana, taj đavo, mislim, ali sorry, bilo je već kasno. Hoću da mi se sve dešava odmah. Evo sada! Hoću da ćutim i slušam muziku koja mi se dopada i da nipta ne čekam, već samo da postojim, tako nekako – da osećam ruke, noge, zube, nepce, kosu; jednom rečju oću da baš sad živim, ako si razumeo šta oću da kažem?

Nur Momo konnte so lange warten und verstand was er sagte. Sie wußte, daß er sich so viel Zeit nahm, um niemals etwas Unwahres zu sagen. Denn nach seiner Meinung kam alles Unglück der Welt von den vielen Lügen, den absichtlichen, aber auch den unabsichtlichen, die nur aus Eile oder Ungenauigkeit entstehen.

All the games were selected for them by supervisors and had to have some useful, educational purpose. The children learned these new games but unlearned something else in the process: they forgot to be happy, how to take pleasure in little things and last, but not least, how to dream

Her feelings of fear and helplessness had reached such a pitch that they were suddenly transformed into their opposites. Having overcome them, she felt corageous and self-confident enough to tackle any power on earth; more precisely, she had ceased to worry about herself.

At certain junctures in the course of existence, unique moments occur when everyone and everything, even the most distant stars, combine to bring about something that could not have happened before and will never happen again. Few people know how to take advantage of these critical moments, unfortunately, and they often pass unnoticed. When someone does recognize them, however, great things happen in the world.

In his opinion, all the world’s misfortunes stemmed from the countless untruths, both deliberate and unintentional, which people told because of haste or carelessness.

No existe el instante, sólo el pasado o el futuro. Porque ahora, por ejemplo, este instante… cuando hablo de él ya ha pasado.

Gleda život koji je pun ravnodušnih lica - te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?

there are certain treasures that kill you if you can’t share them with others.

Now, for the first time ever, a story had escaped his control. It had taken on a life of its own, and all the imagination in the world would be insufficient to halt it. He felt numb.

You see, Momo... it's like this. Sometimes, when you've a very long street ahead of you, you think how terribly long it is and feel sure you'll never get it swept... And then you hurry. You work faster and faster, and every time you look up there seems to be just as much to sweep as before, and you try even harder…, and you panic, and in the end you're out of breath and have to stop-and still the street stretches away in from of you.

Profesor, naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali...

Ako hoćeš da budeš srećan jedan dan", kaže stara poslovica iz Gruzije, "onda se dobro napij! Ako želiš da budeš srećan godinu dana, zaljubi se u lepu ženu. Ali, ako hoćeš da budeš srećan celog života, onda pij dobro vino sa starim prijateljima!" - Možda se sreća sastoji u tome da na vreme prestanemo sa trkom za srećom? Da stignemo do života pre no što nam lekari zabrane pušenje, alkohol, hranu, kupanje, sunčanje i ljubav?

Time is the very essence of life itself, and life exists in our hearts.

Dole tablete za ljubav, seksualne statistike, lažne ispovesti po novinama, traume i izmene partnera! Dole alijenacija vatačine! Dole kožni divani! Ua, libido! Ua, frustaracije! Čitajte čika Frojda samo kao strip! Kada vas neko upita da li znate šta o njemu, kažite da je on, u stvari, norveški naučnik i da se zove Fjord, a da je poz¬ nat po tome što je otkrio najveći kompleks zemljišta i izmislio auto marke »Ford«! Živeli normalni poljupci, na čelu sa poljupcem u čelo!

You see, Momo,' he [Beppo Roadsweeper] told her one day, 'it's like this. Sometimes, when you've a very long street ahead of you, you think how terribly long it is and feel sure you'll never get it swept.' He gazed silently into space before continuing. 'And then you start to hurry,' he went on. 'You work faster and faster, and every time you look up there seems to be just as much left to sweep as before, and you try even harder, and you panic, and in the end you're out of breath and have to stop - and still the street stretches away in front of you. That's not the way to do it.' He pondered a while. Then he said, 'You must never think of the whole street at once, understand? You must only concentrate on the next step, the next breath, the next stroke of the broom, and the next, and the next. Nothing else.' Again he paused for thought before adding, 'That way you enjoy your work, which is important, because then you make a good job of it. And that's how it ought to be.' There was another long silence. At last he went on, 'And all at once, before you know it, you find you've swept the whole street clean, bit by bit. What's more, you aren't out of breath.' He nodded to himself. 'That's important, too,' he concluded.

Hodajući, učio se da živi bez Une. Da korača, istina, kao rekonvalescent, ali, ipak, da korača. Da jede. Da pije sam. Da diše, da spava, da se smeje, što mu je najteže polazilo za rukom.

But there was another thing Momo couldn't quite understand - a thing that hadn't happened until very recently. More and more often these days, children turned up with all kinds of toys you couldn't really play with: remote-controlled tanks that trundled to and fro but did little else, or space rockets that whizzed around on strings but go nowhere, or model robots that waddled along with eyes flashing and heads swiveling but that was all.

If you do, you'll be running an incalculable risk. It will be up to you whether the world begins to live again or stands still forever and a day. Are you really prepared to take that risk?

The professor smiled. “If people knew the nature of death,” he said after a moment’s silence, “they’d cease to be afraid of it. And if they ceased to be afraid of it, no one could rob them of their time any more.

Siehst Du, Momo", sagte er, "es ist so: Manchmal hat man eine sehr lange Straße vor sich. Man denkt, die ist so schrecklich lang, die kann man niemals schaffen, denkt man." Er blickte eine Weile schweigend vor sich hin, dann fuhr er fort: "Und dann fängt man an, sich zu eilen. Und man eilt sich immer mehr. Jedes Mal, wenn man aufblickt, sieht man, dass es gar nicht weniger wird, was noch vor einem liegt. Und man strengt sich noch mehr an, man kriegt es mit der Angst zu tun, und zum Schluss ist man ganz aus der Puste und kann nicht mehr. Und die Straße liegt immer noch vor einem. So darf man es nicht machen!" Er dachte einige Zeit nach. Dann sprach er weiter: "Man darf nie an die ganze Straße auf einmal denken, verstehst Du? Man muss nur an den nächsten Schritt denken, den nächsten Atemzug, den nächsten Besenstrich. Und immer wieder nur den nächsten." Wieder hielt er inne und überlegte, ehe er hinzufügte: "Dann macht es Freude; das ist wichtig, dann macht man seine Sache gut. Und so soll es sein.

Yes, she thought about death because she had discovered something else as well: there are certain treasures that kill you if you can't share them with others.

Te voy a dar un consejo: No te tomes tan en serio a ti mismo. En el fondo, tú no importas.

Aslında zaman nedir?… …belki de hep var olduğu için duyulmayan bir müzik gibidir.

She felt as if she were imprisoned in a vault heaped with priceless treasures - an ever-growing hoard that threatened to crush the life out of her. There was no way out, either. The vault was impenetrable and she was far too deeply buried beneath a mountain of time to attract anyone's attention.

İnsanlar kendilerini korkutan şeylere çok daha çabuk inanıyorlar. Bu da bir bilmece.

El tiempo es vida. Y la vida reside en el corazón.

It doesn't matter,' Monsieur Ibrahim said. 'Your love for her belongs to you. It is yours. Even if she refuses it, she cannot change it. She isn't benefiting from it, that's all. What you give, Momo, is yours forever. What you keep is lost for all time!

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Zamišljao je, naime, pravu ljubav kao vezu dve potpuno odvojene, samostalne sudbine, dva ravnopravna života čoveka i žene, koji se u pauzi između dve bitke, dva okršaja i dve usamljenosti, sreću i vole, a da niko ne pokušava da potčini svog partnera. Odmor ratnika! Poštena I čista igra.

청소를 하다 보면 종종 위대한 생각이 떠올랐다. 하지만 그것은 어렴풋이 기억나는 향기나 꿈속에서 보았던 색깔과 같아서 전달하기가 쉽지 않았다

Wenn die Menschen wüssten, was der Tod ist, dann hätten sie keine Angst mehr vor ihm. Und wenn sie keine Angst mehr hätten, könnte keiner ihnen ihre Lebenszeit stehlen.

Zaman yaşamın kendisiydi. Ve yaşamın yeri yürekti. İnsanlar zamandan tasarruf ettikçe, zaman azalıyordu.

There are many kinds of loneliness, but Momo experienced one that only very few people know of, and that even fewer have experienced to the extent that Momo did. She felt like she was imprisoned in a treasure trove filled with priceless riches that continued to grow in number, threatening to suffocate her.

- Albert Kami, naime, tvrdi da je za dokolicu potrebno mnogo više snage nego za rad! - pokušah da joj objasnim. - Dokolicu, po njemu, mogu da izdrže samo izuzetno snažni duhovi dovoljni sami sebi...

Ne treba se plašiti samoće. Ona je plemenita, ona je deo našeg života, baš kao i okupljanje. Ali nju ne može svako da izdrži! Ona nije za slabe, koji neprestano moraju da budu okruženi drugima da bi zaboravili koliko su slabi. I ne može svako iz svoje samoće, poput školjke, oblikovati biser i pokloniti ga drugima. Jer, poznato je: ne pravi svaka školjka biser. Najveći broj njih služi samo za jelo.

След любовта остават телефонни номера, които избледняват. След любовта остават чаши с гравирани монограми, откраднати от по-добрите мотели. След любовта остава една маса в кафене "Манеж" и учуденият поглед на стария келнер, когато ни вижда с други. След любовта на устните остава металният вкус на несполуката. Остават адреси на стаи "от четири до шест". След любовта остават изреченията: "изглеждаш чудесно, никак не си се променил/а..." и "обади се някой път, нали пазиш телефонния ми номер?" След любовта остават тъмните улици, по които се връщахме след любовта. След любовта остават мелодиите по радиото, които постепенно излизат от мода. Остават тайните знаци, любовните шифри, остава твоята страна на леглото и страхът, че неочаквано ще влезе някой. Трак!-поставената слушалка, когатo се обади нечий чужд глас. Хиляда и една лъжи... След любовта остава изречението "Аз ще вляза първа в банята" и отговор: "Няма ли заедно?"- този път не! След любовта остават съучастниците: пазителите на тайните, които вече не са никакви тайни. След любовта остава лекото вълнение, когато пътьом вдъхнем познатия парфюм на някоя непозната жена. След любовта улиците са празни, а градът- пуст. След любовта остават неподписаните картички от Венеция и Амстердам. Препълнените пепелници и празното сърце. Навикът да се палят две цигари едновременно. Случайно направени снимки, загубени фиби, таксиметровите шофьори, които не ни обичаха и цветарките, които ни обичаха. След любовта остава наранената суета. След любовта остават други мъже и други жени. След любовта не остава нищо.

Agent Jones switched to the big screen and a grainy video of MoMo sitting at his enormous desk, a swivel-hipped Elvis clock ticking behind his bewigged head. 'Death to the capitalist pigs! Death to your cinnamon bun-smelling malls! Death to your power walking and automatic car windows and I'm With Stupid T-shirts! The Republic of ChaCha will never bend to your side-of-fries -drive -through-please-oh-would-you-like-ketchup-with-that corruption! MoMo B. ChaCha defies you and all you stand for, and one day, you will crumble into the sea and we will pick up the pieces and make them into sand art.

Neden yüzleri kül gibi soğuk?" "Varlıklarını ölü şeylerden kazandıkları için. Biliyorsun, onlar varlıklarını, insanların ömrünü tüketerek sürdürüyorlar. Fakat zaman, gerçek sahiplerinden alınınca ölüyor. Her insanın kendisine ait belli bir zamanı vardır. Ve bu zaman da yalnızca onda kaldıkça canlıdır, yaşar.

Forse lo specchio porterà la mia immagine al principe. Forse può capitare che guardi in alto quando lo specchio sorvola il suo cielo, e allora vedrà la mia immagine. Forse seguirà lo specchio nel suo cammino e mi troverà qui.

Fue una fiesta muy divertida, como sólo sabe celebrarlas la gente modesta.

-Šta je za tebe nauka? - Način kako da organizujem svoje prepodne u životu.

Biti kod nas žrtva, mnogo je teže no igde drugde na svetu! Jer, nigde se od buduće žrtve ne traži da još i sama aplaudira svojoj sopstvenoj likvidaciji.

Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadest ili pedeset šest godina! Susretao sam ja i devojčice od sedamdeset dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući, ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio sa vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki! Opa! A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi, pitate se i pitate, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spvajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paklo butera, jogurt, kifle, mortadelu... – atamo vec 8 banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?

Come voi avete occhi per vedere la luce, e orecchie per sentire i suoni, così avete un cuore per percepire il tempo. E tutto il tempo che il cuore non percepisce è perduto, come i colori dell'arcobaleno per un cieco o il canto dell'usignolo per un sordo.

While progressing in this way, with a dirty street ahead of him and a clean one behind, he often had grand ideas. They were ideas that couldn't easily be put into words, though - ideas as hard to define as a half-remembered scent or a colour seen in a dream.

« Incluso llegaron horas en que deseaba no haber oído nunca la música ni haber visto los colores. No obstante, si la hubiesen dado a elegir, no habría renunciado a ese recuerdo por nada del mundo. Aunque se hubiera muerto por ello. Pues eso era lo que vivía ahora: que hay riquezas que lo matan a uno si no puede compartirlas.»

Tú sabes que viven del tiempo de los hombres. Pero ese tiempo muere literalmente cuando se lo arrancan a su verdadero propietario. Porque cada hombre tiene su propio tiempo. Y sólo mientras siga siendo suyo se mantiene vivo.

Người ta có lịch và đồng hồ để đo thời gian, nhưng điều này chẳng có nghĩa gì mấy, vì ai cũng biết một giờ có thể dài vô tận song đôi khi chỉ thoảng qua như một nháy mắt, tùy theo điều gì xảy đến với ta trong một giờ này. Vì thời gian là cuộc sống. Mà ta cảm nhận cuộc sống bằng con tim.

Según decían, tenían que aprovechar incluso los ratos libres, con lo que tenían que conseguir como fuera y a toda prisa diversión y relajación.

Cô đơn chính là một lời nguyền đè lên mày ngộp thở, một biển cả khiến mày chết đuối, một sự dằn vặt khiến mày khô héo. Mày đã bị loại ra khỏi mọi người.

Denn Zeit ist Leben. Und das Leben wohnt im Herzen.

Existe una cosa muy misteriosa, pero muy cotidiana. Todo el mundo participa de ella, todo el mundo la conoce, pero muy pocos se paran a pensar en ella. Casi todos se limitan a tomarla como viene, sin hacer preguntas. Esta cosa es el tiempo. Hay calendarios y relojes para medirlo, pero eso significa poco, porque todos sabemos que, a veces, una hora puede parecernos una eternidad, y otra, en cambio, pasa en un instante.

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj...

- Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Hay muchas clases de soledad, pero Momo vivía una que muy pocos hombres conocen, y menos con tanta fuerza. Le parecía estar encerrada en una caverna rodeada de riquezas incontables que se hacían cada vez más y mayores y amenazaban asfixiarla. Y no había salida. Nadie podía llegar hasta ella y ella no se podía hacer notar a nadie, tan aplastada estaba bajo una montaña de tiempo. Incluso llegaron horas en que deseaba no haber oído nunca la música ni haber visto los colores. No obstante, si la hubiesen dado a elegir, no habría renunciado a ese recuerdo por nada del mundo. Aunque se hubiera muerto por ello. Pues eso era lo que vivía ahora: que hay riquezas que lo matan a uno si no puede compartirlas.

Hasta entonces, todo había sido para él como un gran juego. Se lo había tomado tan en serio como se tomaba cualquier juego y cualquier cuento, sin pensar en las consecuencias. Por primera vez en su vida, una historia continuaba sin él, se hacía independiente, y ni toda la fantasía del mundo podía hacerla dar marcha atrás. Se sentía paralizado.

Nemoguće je do kraja shvatiti jednu ličnost ako joj ne dodirnete kožu (svakako ste i sami primetili da mnogi ljudi, kada razgovaraju sa vama, traže i taktilni kontakt - body language - neprestano vas pipkaju za ruku, koleno, tapšu ili vuku za rever), zatim, potrebno je omirisati i liznuti tu kožu; psi se njuškaju kad god se sretnu; potrebno je biti vlažan od tuđeg znoja, jednom rečju, potrebno je prodreti u samu srž tuđeg bića, naravno, u onoj meri u kolikoj je to uopšte moguće među ljudima.

I get it. Having had Satoru take me in as his cat, I think I felt as lucky as he did. Strays, by definition, have been abandoned or left behind, but Satoru rescued me when I broke my leg. He made me the happiest cat on earth. I'll always remember those five years we had together. And I'll forever go by the name Nana, the name that - let's face it - is pretty unusual for a male cat. The town where Satoru grew up, too, I would remember that. And the green seedlings swaying in the fields. The sea, with its frighteningly loud roar. Mount Fuji, looming over us. How cosy it felt on top of that boxy TV. That wonderful lady cat, Momo. That nervy but earnest hound, Toramaru. That huge white ferry, which swallowed up cars into its stomach. The dogs in the pet holding area, wagging their tails at Satoru. That foul-mouthed chinchilla telling me Guddo rakku! The land in Hokkaido stretching out forever. Those vibrant purple and yellow flowers by the side of the road. The field of pampas grass like an ocean. The horses chomping on grass. The bright-red berries on the mountain-ash trees. The shades of red on the mountain ash that Satoru taught me. The stands of slender white birch. The graveyard, with its wide-open vista. The bouquet of flowers in rainbow colours. The white heart-shaped bottom of the deer. That huge, huge, huge double rainbow growing out of the ground. I would remember these for the rest of my life. And Kosuke, and Yoshimine, and Sugi and Chikako. And above all, the one who brought up Satoru and made it possible for us to meet - Noriko. Could anyone be happier than this?

Potrošio je svežinu, dah, otvorenost, radoznalost, sve. Šta je ostalo umesto toga? Samo želja za nežnošću. Samo ona još nije potrošena, čini mi se da je njen izvor snažniji nego ikada ranije, a da su se one važne, nenadoknadive stvari, sva energija i polet sagoreni da bi se na toj staroj vatri, na njenom ohlađenom žaru nekim misterioznim procesom iskristalisala suština čežnje.

Recimo da sam običan čovek, mada to nije sasvim tačno: nema običnih ljudi." "Kad se ništa ne poseduje na ovom svetu, ljubav je, izgleda, jedino utočište." "Najpre moram da dokažem da sam Ja zaista Ja, a ne neko drugi." "Nama je ljubav bila sve, i još više od toga: zavera dvočlane grupe koja je odlučila da se odupre daleko nadmoćnijem neprijatelju, ničim drugim do slepom snagom svoje privrženosti.

Esiste un grande eppur quotidiano mistero. Tutti gli uomini ne partecipano ma pochissimi si fermano a rifletterci. Quasi tutti si limitano a prenderlo come viene e non se ne meravigliano affatto. Questo mistero è il tempo. Esistono calendari ed orologi per misurarlo, misure di ben poco significato, perché tutti sappiamo che talvolta un'unica ora ci può sembrare un'eternità, ed un'altra invece passa in un attimo... dipende da quel che viviamo in quell'ora. Perché il tempo è vita. E la vita dimora nel cuore.

¿Sabes, Momo? La cosa es así: a veces tienes ante ti una calle muy larga. Uno piensa que nunca logrará acabarla. Y entonces comienzas a apresurarte. Y cada vez te apresuras más. Cada vez que alzas la vista, ves que lo que te queda no ha menguado. Y te esfuerzas más y más, te agobias y al final estás sin aliento y no puedes más. Y la calle se extiende ante ti aún. Así no se hacen las cosas. No hay que pensar nunca en toda la calle de una vez, ¿entiendes? Sólo hay que pensar en el siguiente paso, en la siguiente inspiración, en el siguiente barrido. Y una y otra vez, tan sólo en lo siguiente. Entonces disfrutas, y eso es importante, porque de esa manera haces las cosas bien. Y así tiene que ser. De repente, uno se da cuenta de que, paso a paso, ha barrido toda la calle. Ni siquiera sabe cómo y, además, no se ha quedado sin resuello. Eso es importante.

Beogradski pijanci su, inače, najizdržlјivija stvorenja na svetu. Lako je Francuzima i Italijanima da piju svoja čuvena vina; lako je Rusima da se opijaju votkom i Škotima viskijem – voleo bih da ih vidim sledećeg jutra, posle dva litra popijenog „banatskog rizlinga”, najpopularnijeg vina beogradskih špriceraša!

- Vidite, draga moja - rekao je drugarici Mitrović - svet je danas isuviše slojevit da bi se mogao obuhvatiti ili objasniti samo jednom ideologijom, ma koliko ona bila napredna, avangardna i svespasavajuća... Hteli mi to ili ne, možemo reći da živimo u doba krize ideologije. Naravno, lako ćete pronaći opravdanje za bilo koju tezu koju želite da dokažete, ali to ne znači apsolutno ništa! Tačnije, to samo znači da ste sami sebe onemogućili za sveobuhvatnije i slobodnije shvatanje života. Možete li da me pratite? - a hteo je da joj kaže: mora da Vas je strah da malo živite izvan neke ideje, makar i polovne; kada ste izvan čvrstog sistema mišljenja, koji Vam poklanja kakvu-takvu sigurnost (umesto proteze), kao dobro poznati nameštaj u sobi, bez obzira što su ormari toliko veliki da zaklanjaju prozore i vrata, i što nema izlaza iz te sobetine-klopke - ipak imate osećanje da niste sami, da smelo koračate okruženi istomišljenicima prema zajedničkom cilju...

One day, you don't feel like doing anything. Nothing interests you, everything bores you. Feel more and more empty inside, more and more dissatisfied with yourself and the world in general. Then even that feeling wears off, and you don't feel anything anymore. You become completely indifferent to what goes on around you. You forget how to laugh and cry - you're cold inside and incapable of loving anything or anyone. There's no going back. The disease has a name. It's called deadly tedium.

Kafa je najvažnija sporedna stvar našeg života. Čini se, bez svega možemo, sem bez nje! I kada nemamo baš ničega u kući, poslužićemo gosta poslednjim ostacima kafe iz mlina... Način na koji se spravlja i pije kafa, predstavlja, takođe, i pouzdanu granicu između mentaliteta i civilizacija. Dok Sever i Zapad piju kratke espreso kafe usput i na brzinu, tako reći, s nogu, oslonjeni uglavnom na šankove , Istok najpre mora da sedne, odahne i na miru rezimira dan u toj slatko-gorkoj životnoj pauzi.

Yra didelė, bet visiškai kasdieniška paslaptis. Visi žmonės su ja susiję, kiekvienas ją žino, bet tik nedaugelis apie ją pagalvoja. Dauguma paprasčiausiai su ja taikstosi ir nė kiek nesistebi. Toji paslaptis - tai laikas. Jam matuoti yra kalendoriai ir laikrodžiai, bet tas nedaug ką sako, nes kiekvienas žino, kad kartais viena valanda atrodo kaip amžinybė, o kitais kartais ji prabėga kaip akimirka - nelygu, ką žmogus tą valandą patiria. Laikas yra gyvenimas, o gyvenimo būstas - žmogaus širdis.

All dwelling in one house are strange brothers three, as unlike as any three brothers could be, yet try as you may to tell brother from brother,  you’ll find that the trio resemble each other. The first isn’t there, though he’ll come beyond doubt. The second’s departed, so he’s not about. The third and the smallest is right on the spot, and manage without him the others could not. Yet the third is a factor with which to be reckoned because the first brother turns into the second. You cannot stand back and observe number three, for one of the others is all you will see. So tell me, my child, are the three of them one? Or are there but two? Or could there be none? Just name them, and you will at once realize that each rules a kingdom of infinite size. They rule it together and are it as well. In that, they’re alike, so where, do they dwell?

Dame i gospodo, drugovi i drugarice, dragi gosti, imam naročito zadovoljstvo da večeras otvorim izložbu dela naše drage Anči. Naša mlada umetnica uvrštena je već u najvažnije stručne publikacije. Iza nje stoji obimna bibliografija, a njeno ime danas se može pronaći ne samo u Telefonskom imeniku za grad Beograd i za čitavu Jugoslaviju već i u ekskluzivnom spisku stanara i nekim drugim značajnim publikacijama, kao što su Školski dnevnik ili Spisak dobrovljnih davalaca krvi. Do sada se pojavljivala na svim značajnijim i važnijim kolektivnim nastupima na časovima crtanja u svojoj školi, dok se neka od njenih dela, redjenih kredom i zgrafitom, izvedenih tehnikom grebanja, još uvek nalaze na nekoliko zgrada u najprometnijim ulicama našeg glavnog grada. Izdvojimo samo neke poznatije kompozicije: „Mišo čekaj me u pola osam na starom mestu. Ana je budala“ (kolektino delo njenih suparnica – Knez Mihailova 10, levi zid), „Budala je onaj ko je pisao“ (ista lokacija, Anin odgovor na napad), etc, etc... Drage dame, gospodo i dragi gosti, dopustite mi da ovu najotvoreniju izložbu u gradu proglasim otvorenom, a da istovreeno svoje buduće kritičare zatvorim (u ludnicu)!

A veces tienes ante ti una calle larguísima. Te parece tan terriblemente larga, que nunca crees que podrás acabarla. Miró un rato en silencio a su alrededor; entonces siguió: - Y entonces te empiezas a dar prisa, cada vez más prisa. Cada vez que levantas la vista, ves que la calle no se hace más corta. Y te esfuerzas más todavía, empiezas a tener miedo, al final estás sin aliento. Y la calle sigue estando por delante. Así no se debe hacer. Pensó durante un rato. Entonces siguió hablando: - Nunca se ha de pensar en toda la calle de una vez, ¿entiendes? Sólo hay que pensar en el paso siguiente, en la inspiración siguiente, en la siguiente barrida. Nunca nada más que en el siguiente. Volvió a callar y reflexionar, antes de añadir: - Entonces es divertido; eso es importante, porque entonces se hace bien la tarea. Y así ha de ser. Después de una nueva y larga interrupción, siguió: - De repente se da uno cuenta de que, paso a paso, se ha barrido toda la calle. Uno no se da cuenta cómo ha sido, y no se está sin aliento. Asintió en silencio y dijo, poniendo punto final: - Eso es importante.