“
Zamišljam pokretne stube (to je vrijeme), a na njima čovjeka (to sam ja) koji trči suprotno smjeru kretanja stuba; stube se, međutim, kreću brže nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (čudan cilj koji se nalazi otraga!) jest prošlost političkih procesa, prošlost dvorana u kojima se podižu ruke, prošlost straha, prošlost crnih vojnika i Lucije, prošlost koja me uklela, prošlost koju hoću odgonetnuti, razmotati, rasplesti, koja me sprječava da živim kao čovjek, to jest okrenut naprijed. A uz to ta je prošlost iz dana u dan sve udaljenija (jer se stube kreću brže nego ja) i zato sve nerješivija i nerazmrsivija, tako da trčim (s pogledom okrenutim prošlosti i nezadovoljenim osjećajem za pravdu) potpuno mrtvu trku.
U svemu tome najvažniji lanac kojim bih se htio povezati s prošlošću - koji me hipnotizira - jest osveta, samo što je osveta, kako sam se upravo ovih dana uvjerio, uzaludna, kao što je uzaludna čitava ta moja trka natrag. (...) Odlaganjem, osveta se pretvara u nešto varljivo, u osobnu religiju, u mit koji se iz dana u dan sve više odvaja od ljudi na koje se odnosi, jer u mitu osvete oni ostaju kakvi su bili, a u stvarnosti (stube se neprestano kreću) odavno su se pretvorili u nešto drugo.
”
”