“
Stuhlreiter, Đurđica, Sonata, Zagreb, 2019 . Str. 206.-207.
Sunčana nesvjesno položi ruke na trbuh. Stane smirivati nevidljivi dio sebe koji nema pojma što mu se sprema. I šaputati mu počne, tiho da je nitko ne čuje. Bit će ti bolje kad te ne bude, vidjet ćeš. Jebeno je sve ovo kamo te misle baciti i, ako se može, bolje je zaobići te gnojne rane, prelaske ulica, i duboku vodu. Sve su to gadne stvari i boriti se s njima čisti je gubitak vremena. A tek duša, koja je to jebena gnjavaža! Ne daj ti, Bože, da imaš dušu,
bit ćeš promašen slučaj i gubitnik za sva vremena. Kad bi se rodilo bez duše, bilo bi bolje, ali kako to izvesti? Da ih možda pitam mogu li ti očistiti samo dušu? Izrezati je i baciti, pokloniti nekome tko bi se baš volio mučiti, a ti da možeš lijepo hodati svijetom bezbrižan i bezdušan. Gaziš sve na što naiđeš i jebe ti se živo za jadnike što cmizdre ili spominju nekakvu pravdu.
A tek glazba! To ti je nešto najstrašnije što možeš zamisliti. Istina, ne znam za gitaru, violinu i slična sranja, ali klavir... Ne, bolje ti je da ne znaš, pahuljice moja! Vrati se lijepo tamo odakle si došla, jer ovo nije mjesto za tebe. Nije ni za mene, ali što ću kad me stara nije na vrijeme počistila. Znam sigurno, rastopila bi se na suncu, uvenula bi kao prozirna latica. Možda bi te napali i crvi, gusjenice bi se hranile tobom, plazili bi po tebi žohari, a ja ne bih mogla ništa. Ne bih te mogla obraniti, mrvice, jer se ni sama ne mogu sakriti od kiše i sunca, a kamoli od tuče ili gromova. Bježim pred njima, povlačim se u crne rupe, a tebe ne bih mogla povesti sa sobom. Ostavila bih te, jer sam sebična kuja i mislim samo na sebe.
”
”