Svu Quotes

You're an investigator - can't nobody find stuff out like a woman. Y'all put the police to shame, make the little investigative tricks they show on CSI and Law & Order: SVU look like counting lessons on Sesame Street.

I tako uđe u naš život neko lice - nepoznanica. Ukrca se u našu mirnu (hm, mirnu?) plovidbu, zagonetni putnik koji nam odjednom oduzme svaki smisao za zbilju. Isiše naprosto svu volju i počinju naša slatka lutanja. Po iluzijama.

I baš u tom upinjanju da se od svih izdvoje, izgleda da su nalazili svu draž svoga života.

Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.

The next bus pole was halfway up the block. Three black women, two white women, and a Hispanic man were standing by the post, a racial mixture so balanced it looked like a casting call for Law and Order SVU.

SVU, CSI, CSI: NY. These shows, they're all about things being done to females and children. If they were full of thing being done to say, Asians or black people, well, that probably wouldn't be allowed - not as many shows all the time. But females and children are okay.

Nije ni pokušao da se dalje bori. Nekoć toliko prkosan i ponosan u prezrenoj ljubavi, danas kad ima tu ženu za kojom je ginuo, izgubio je svu snagu nekadašnje gordosti.

Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.

BAD BLOOD": Stabler and Benson will never forget the case where solving the crime was so much worse than the crime itself.

He wishes they were still floating safely in the unborn space, which he imagines to be grayish-blue, like the Atlantic, studded with star-like points of light, and thick as corn syrup.

Zbogom, i hvala za svu tu ribu!

Blažene žene: one nikad ništa ne rade dopola. One uvijek u sve unose svu strast.

I'm having a crisis of function.

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Možda, možda... Ali kad Izvjesnost proguta to "možda", svu strahotu riječi "zauvijek" mogu doživjeti, kao poslijednji doživljaj, samo osuđenici na smrt u očekivanju smaknuća.

Thank you to Law & Order: SVU for always being on television so I can have something familiar in the background as I write.

„Prije nekoliko mjeseci to bi mi bilo odbojno. Na svu sreću, postajem malo manje zadrta što se tiče dodira.

Ima prostora i za vas i za vaš ponos, mislim ovdje, u kući. Soba je prazna; možete je imati svu za sebe i za đavla koji se uvijek nađe u takvom lošem društvu!

Moj dragi Rosenbergu! Prijateljstvo obično ima granica, ali vaše je bilo bezgranično! Dragi moj stari prijatelju, zar bih mogao dovršiti život, a da vam ne ostavim posljednji dokaz zahvalnosti? S vama sam proživio velik dio mladosti i svu muževnu dob. Vi ste bili moj mudri savjetnik, vjerni prijatelj, sudionik svega što je ispunjavalo moj život. Dragi moj prijatelju, hvala! Sad više nemam na svijetu ničega što bi me vezalo uz zemlju. Jedino žalim što ostavljam malo, vrlo malo vjernih prijatelja, kojima sam svojim životom pripravljao uvijek samo neugodnosti. Grlim vas, prijatelju, svim srcem, svim uspomenama, svim dobrim što je u meni. Sjećajte se Josipa.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Ali, izgleda da se i pored najmudrijeg čoveka uvek krije neki samo njegov Trojanski konj, koji nije ni mudar ni obazriv, ali sposoban da neutrališe, ili neretko, potpuno uništi svu njegovu godinama prisutnu mudrost i obazrivost.

Svetac nije bezgrešan čovjek, bez slabosti, čovjek koji ne podliježe kušnjama, nego je svetac netko tko zna uzeti Boga za ruku, ima odvažnosti uistinu se zagledati u sebe i uvidjeti svoju nesavršenost, ali istodobno ima povjerenja u Boga, u Njegovo milosrđe, te uspijeva, unatoč vlastitim slabostima, izvući iz sebe svu skrivenu ljepotu koja je samo zrcalna slika Božje ljepote. Svetac vrlo čvrsto hoda po zemlji, muči se s raznim problemima, bori se sa svojim slabostima, a istodobno je pun nade.

Dostojevski nije ni “pisao” ni “slikao” život. Onako kako je potrebno za literaturu, nije on video ni mačku, a kamoli čoveka i čovečanstvo. Preletao je i nadletao ovaj svet kao anđeo ili đavo, moleći sklopljenih ruku ili tražeći razjareno: smisao. Zašto ima zla? Zašto svi činimo zlo? Zašto ljubav ne pobija zlo kao sunce kap vode? Smisao je tražio Dostojevski, i tražeći smisao navodio dokaze i dokumenta. Dokumentacija, sotonska ili heruvimska, to je literatura Dostojevskog. Taj pisac je ostavljao po strani svu prirodu, od travke do zvezde, i procesao se sa bolom i zlom držeći na dlanu čoveka, samo čoveka.

Samoća je mome srcu dragocjen melem u ovom rajskom kraju, a ovo godišnje doba mladeži svom svojom punoćom grije moje srce koje često zna protrnuti od jeze. Svako stablo, svaka živica cvjetne su kitice i čovjek bi se rada pretvorio u hrušta ne bi li mogao lebdjeti u moru miomirisa i tu nalaziti svu svoju hranu.

SENKA Moja senka kao dvorska luda za kraljicom. Kad kraljica sa stolice ustane, luda se na zidu nakostreši i u plafon glupom glavom udari. Što može u dvodimenzionalnom svetu na svoj način boli. Možda je ludi na mom dvoru loše i sebe bi u drugoj ulozi volela. Kraljica će se kroz prozor nagnuti, a luda s prozora dole skočiti. Svaku aktivnost su podelile, ali ne na pola. Onaj prostak na sebe uzeo gestove, patos i svu njegovu bestidnost, to je sve, za šta snage nemam– za krunu, žezlo, kraljevski plašt. Biću, ah, laka u pokretima ramena, ah, laka u okretanju glave, kralju, pri našem oproštaju, kralju, na železničkoj stanici. Kralju, u to vreme luda će, kralju, leći na železničke šine.

To ga još jače rastuži, pa okrene putem na drugu stranu prema staroj sumornoj šumi koja je gorjela u ranim večernjim bojama. Iz livada i vinograda dopirala je pjesma zričaka i miris rane jeseni koja se kao šapat dozrelih usana širila krošnjama drveća i naličjem dozrelog voća i otave. Uza svu ljepotu prirode ostade ovaj put potpuno tup, tuđ samom sebi - hladan bez osjećaja.

Duša bez tela je isto toliko nečovečna i užasna kao i telo bez duše, a uostalom ono prvo je ređi izuzetak, a drugo je pravilo. Po pravilu, baš telo uzme maha, prigrabi za sebe sav život, svu važnost i osamostali se na najodvratniji način. Čovek koji živi kao bolesnik samo je telo, a to je nešto antičovečansko i unižavajuće, — u najvećem broju slučajeva on nije ništa bolje od leša...«

U stvari, Murovo otkačinjenje Lija bilo je smišljeno da mu, u tom trenutku, nanese maksimum bola. Ono je stavilo Lija u položaj prezira dostojnog, upornog, queer lika, previše glupog i previše nesenzibilnog da shvati da njegova pažnja nije poželjna, što je nateralo Mura na neukusan ali neizbežan čin crtanja skice broda. Li je nekoliko minuta stajao naslonjen na uličnu banderu. Taj šok ga je otreznio, isisao svu tu pijanstvom izazvanu euforiju iz njega.

This is the first time a guy on Date-Match has told the truth. I think it’s a sign.” “It’s not.” I shook my head. “And the model? How did you get someone to take all those pictures?” “It wasn’t a model. It was my roommate.” Her eyes widened as I stood up. “Wait a second! All the things I said to you on the phone were absolutely true. I am interested in politics, and I do love studying the law and keeping up with high profile cases.” “What law school did you go to?” “Law school?” She raised her eyebrow. “No, not law school type of law. Law like, I’ve watched every episode of SVU and I’ve read all of John Grisham’s books.

All right,” she said. “Inductive reasoning. It’s what those so-called detectives on CSI, SVU, LMNOP and all the rest of them call deductive reasoning, which is wrong and they should know better. It’s inductive reasoning, a tool you will use frequently in geometry as well as calculus and trigonometry, assuming you get that far and that certainly won’t be you, Jacquon. Stop messing with that girl’s hair and pay attention. Your grade on that last test was so low I had to write it on the bottom of my shoe.” Mrs. Washington glared at Jacquon until his face melted. She began again: “Inductive reasoning is reasoning to the most likely explanation. It begins with one or more observations, and from those observations we come to a conclusion that seems to make sense. All right. An example: Jacquon was walking home from school and somebody hit him on the head with a brick twenty-five times. Mrs. Washington and her husband, Wendell, are the suspects. Mrs. Washington is five feet three, a hundred and ten pounds, and teaches school. Wendell is six-two, two-fifty, and works at a warehouse. So who would you say is the more likely culprit?” Isaiah and the rest of the class said Wendell. “Why?” Mrs. Washington said. “Because Mrs. Washington may have wanted to hit Jacquon with a brick twenty-five times but she isn’t big or strong enough. Seems reasonable given the facts at hand, but here’s where inductive reasoning can lead you astray. You might not have all the facts. Such as Wendell is an accountant at the warehouse who exercises by getting out of bed in the morning, and before Mrs. Washington was a schoolteacher she was on the wrestling team at San Diego State in the hundred-and-five-to-hundred-and-sixteen-pound weight class and would have won her division if that blond girl from Cal Northridge hadn’t stuck a thumb in her eye. Jacquon, I know your mother and if I tell her about your behavior she will beat you ’til your name is Jesus.” The

A neobičnim se činio Buck Spitzu, jer se između tolikih pasa s Juga, što ih je vidio, još ni jedan nije pokazao dostojnim, bilo u taboru, bilo na putu. Svi su bili i odveć slabi te su odreda ginuli od napora, studeni ili gladi. Buck bijaše iznimka. Samo je on sve izdržao i uspješno se natjecao s eskimskim psima u snazi, divljini i lukavosti. Zatim, bješe on gospodstven pas, a postao je opasan pošto je toljaga čovjeka u crvenom sviteru izbila iz njega svu slijepu smionost i nepromišljenost što je dolazila iz njegove želje za gospodarenjem. Bješe on veoma lukav pa je znao čekati svoj čas, pokazujući u tome strpljivost koja bijaše upravo iskonska.

Nastavili smo čekati. Džungla je bila bučna i tiha istovremeno. U pijesku obale čitao sam, što svježe, što nekoliko dana stare tragove pume, jelena, tapira, divljih svinja, ptica i mravojeda. I čovjeka! Nas! Dok sam stajao tako u sjeni mjesečine, blatnih i bosih nogu u pijesku, osjećao sam svu snagu prirode. Osjećao sam se dijelom nje. Kao lovac. Kao životinja. Dio hranidbenog lanca. Njegov vrh. Možda nas je puška činila najjačom karikom tog lanca, ali bez nje bili bismo ispod mačaka. Srećom, nismo im omiljena hrana, ali u slučaju velike gladi, ne bi biarle. Dok mi je skoreno blato polako otpadalo s natopljene kože, osjećao sam se potpunim, ravnopravnim dijelom svijeta.

MILISAV (koji je rasuo svu fascikulu.): E, ovo je strašno; ovo je već prevršilo svaku meru! ŽIKA: Koje? MILISAV: Pa, brate, ja ne znam kakva je ovo zemlja kad u samoj policiji mogu da pokradu policijskog pisara. ŽIKA: Ama koga pokrali? MILISAV: Ja držim, znaš, svoj veš ovde, u fascikuli, pa eto nema mi novih novcatih čarapa. ŽIKA: A što u fascikuli? MILSAV: Ovdje mi je zgodno, niko ne zna. Pa, eto, opet ukrali! ŽIKA: Pa dabome, kad ne držiš veš kod kuće, kao sav ostali svet. MILSAV: Ama kod kuće je još gore, zato ga i ne držim tamo. ŽIKA: Potkrada te gazdarica? MILSAV: Ne potkrada, nego znaš, ja i Tasa praktikant sedimo u istoj sobi. ŽIKA: Pa hoće valjda da makne? MILSAV: Neće, ali navuče, pa kad isprlja opet ostavi, a ja plaćam pranje. A kad navuče nešto, ne skida po mesec dana. Eto i sad, dohvatio mi nove novcate gaće. ŽIKA: Što mu ne skineš pa da ide go! MILSAV: Ne mogu, nemam to srce! Vidim nema, pa mi ga žao! ŽIKA: E, pa tako ti je to! Kad imaš srce... ne možeš da imaš gaće.

Međutim, ljubavna sjećanja ne predstavljaju iznimku prema općenitim zakonima pamćenja, kojima s druge strane upravljaju još općenitiji zakoni navike. Kako ona oslabljuje sve, ono što smo bili zaboravili (jer je bilo beznačajno te smo mu tako ostavili svu njegovu snagu). To je razlog zašto se najbolji dio našega pamćenja nalazi izvan nas, u nekom kišnome dašku, u neugodnom zadahu neke zatvorene sobe ili u vonju prve naložene vatre, posvuda gdje nalazimo od samih sebe ono što je naš razum, ne znajući kako da to upotrijebi, prezreo, poslednju pričuvu prošlosti, najbolju, onu koja može, kad se čini da su već sve suze presahle, prouzročiti da još plačemo. Izvan nas? U nama, da bolje kažem, ali sakriven našim vlastitimpogledima u dužem ili kraćem zaboravu. Samo zahvaljujući tome zaboravu možemo od vremena do vremena opet naći ono biće koje smo jednom bili, postaviti se prema stvarima onako kako je stajalo to biće, patiti nanovo, jer više nismo mi, nego ono, a ono je međutim ljubilo to što je nama sada ravnodušno.

All right,” she said. “Inductive reasoning. It’s what those so-called detectives on CSI, SVU, LMNOP and all the rest of them call deductive reasoning, which is wrong and they should know better. It’s inductive reasoning, a tool you will use frequently in geometry as well as calculus and trigonometry, assuming you get that far and that certainly won’t be you, Jacquon. Stop messing with that girl’s hair and pay attention. Your grade on that last test was so low I had to write it on the bottom of my shoe.” Mrs. Washington glared at Jacquon until his face melted. She began again: “Inductive reasoning is reasoning to the most likely explanation. It begins with one or more observations, and from those observations we come to a conclusion that seems to make sense. All right. An example: Jacquon was walking home from school and somebody hit him on the head with a brick twenty-five times. Mrs. Washington and her husband, Wendell, are the suspects. Mrs. Washington is five feet three, a hundred and ten pounds, and teaches school. Wendell is six-two, two-fifty, and works at a warehouse. So who would you say is the more likely culprit?” Isaiah

Na nepokošenoj livadi koju od zasađenih polja i oranica dijeli, poput ravnala polegnut potok, u visokoj travi leži odbačen bicikl. Malo dalje, ispod mosta preko kojeg vozi rijedak promet prema Vojniću, zaklonjeni zavjesom od korova i opojnih trava, stoje Robert i Sofija. Razgovaraju zaneseno, povremeno se dotičući prstima, a onda se Robert ohrabri i primi je za ruku. Ona ga promatra kroz guste trepavice pogledom od kojeg Robertu drhte noge pa mu se čini kao da će se svakog časa srušiti. U njegovu izrazu zrcali se dječačka želja otežana osjećajima koje dotad nije iskusio. Sve emocije koje su djevojčice ikad pobudile u njemu stanu na vršak igle koja ga u ovom trenutku svom dužinom bjesomučno ubada u srce i ponire u želudac. U Sofijinim očima blista želja odrasle žene, odavno iskušana i jasna samosvijest koja ne ostavlja mjesta sumnjama. Robert iz sportske torbe izvlači trenirku dugih rukava, klekne na travu pa od nje napravi prostirku. Sofija se spusti, odbaci trenirku u stranu pa Roberta povuče na sebe. Zamršenih tijela ljube se i valjaju po travi koja se povija pod njima. Robertovo uzbuđenje u nekoliko navrata presiječe bojazan, pa kratko zastane i ogleda se pazeći da mu se uz tijelo ne uspne kakav mrav ili bubamara, no Sofija ga dlanovima prima za lice, gleda ga pogledom od kojeg mu se čini kako više ne postoje ni trava, ni insekti, ni promet koji povremeno zatrese most iznad njih. Ništa više ne postoji osim djevojčinog oblog tijela, istovremeno mekanog i čvrstog pod dodirom. Njegovi dlanovi isprva joj nježno i sporo zamiču pod haljinu i tamo istražuju njezinu kožu. Čini to oprezno dok ga istovremeno opsjeda zebnja da ne napravi nešto zbog čega će se djevojka predomisliti i pobjeći. No onda se ona iznenada nađe iznad Roberta i zarobi ga svojim bedrima. Njegov dodir postane grublji i čvršći, ona jednim potezom povuče haljinu koja joj preko ramena klizne do pojasa, hvata njegove dlanove i privija ih na svoje grudi. I odjednom, sve što je Robertu ikad bilo važno, ne znači mu više od prebijene pare. Dok sluša njezin dah i svoj usklađuje s njim, svud oko njih livada gori. S obzora sunce iz jantarnog vrča razlijeva suton tako da se visoke trave natapaju u zlatu. Večernji povjetarac ljulja crvene makove glave, a oni kao da odobravaju svu slobodu koju si je dvoje mladih ikad poželjelo, kimaju čaškama jedni prema drugima dok ugoda poput smole klizi naježenom kožom koja bridi. Miris mladih tijela miješa se s aromom bilja. Dalekovodi bacaju sve duže sjene. Žice pod naponom napete su, bruje i otimaju uzdahe pa ih nose do nakraj svijeta. Njih čuju zečevi koji bježe u vlažne rupe pod zemljom, pa tamo skutreni trepere do jutra.

Ali na svu sreću ljudi ne ostavljaju dubljeg traga u meni. Samo kratkotrajan dojam, kao što brod u vodi ostavlja brazdu. Ali voda se opet sastavi.

Kako može biti da samog sebe ne poznaješ? Vjerujem da tačno znamo ko smo; da znamo svu istinu o sebi, i da je jedino glupo, kada ta istina nije prihvatljiva, pa onda želimo da kopamo dublje u našu savjest, u namjeri da nađemo nešto bolje, da nađemo nešto sa čim možemo živjeti.

Razum je krhak jer razum ne može ništa protiv onih koji niječu njegovo postojanje. Nemoćan je pred onima koji ga kleveću i gubi svu rječitost pred najneukijim fanaticima. Sada kada Bog nije ispunio svoju zadaću, samo se razum može suočiti sa strahom svijeta, sam do te mjere da se često gubi.

Vidio sam tada svu našu nerođenu djecu I tebe kao jedinu želju za moja ostvarenja. Obudovjeli snovi moji. Nisam ti nikad rekao da te volim A toliko puta sam ti to pokazao U mojim odrpanim stihovima Da me sramota od grobova starih pjesnika, Mogao sam pisati o nebu i travi i domovini, Ja, koji doma nisam imao osim onog koji sam našao U tvom raštimovanom zagrljaju. A volio sam te ljubavi moja, Volio sam te cijelim svojim bićem i rasparenom dušom, Svakom tvojom zaleđenom suzom na mojoj košulji, Onako kako samo raspušteni pjesnik može voljeti Dok zavija na mjesec. Volio sam te.

Posve sam otcijepljen. Tonem u zaboravu. Prikriva me žalost. Sam sebi dolazim kao svijeća koju su zaboravili ugasiti pa izgara svu noć na oltaru kao neviđena žrtva u gluho doba. Najteže je čovjeku kad sam nad sobom osjeti samilost.

What they’ve produced here is a meticulous reconstruction of a sensational, forgotten crime, the investigation that followed, and its aftermath on the Capital region—over a century later—all rendered as gripping and immediate as an episode of Law and Order: SVU. It is also a relentless search for answers and justice, not only for Hazel Drew but for all the women who continue to fall victim to this monstrous plague of violence. It is, we now know, a crime as old as time. I think of her whenever I pass Teal’s Pond. The ripples this murder created in that still water have continued to radiate around the world for a hundred years. For all of our Hazels and Susans and Lauras, this book is a monument of remembrance to their lost and stolen lives. Mark Frost, cocreator of Twin Peaks

Nakon svih tih godina shvatila sam da drugačije nije moglo ni biti. Jedna njegova osobina prevladala je nad svim drugima, umjetnik je nadvladao muža, oca, ljubavnika, prijatelja, rođaka pa čak i sina. Moja podložnost i taština bili su razlog zašto sam uništila sebe. Nije mene uništila samo Picassova destruktivnost. Uništila su me moja očekivanja. Ne mogu prebaciti na njega svu odgovornost za svoje stanje duha. Ja nisam tek puka žrtva, to bi značilo da se odričem odgovornosti za vlastiti život.

Suglasili smo se mrmljanjem. U tom trenutku osjećali smo svu veličinu zadatka koji smo si zadali i barem za sebe znam da sam se usrdno, nijemo pomolio da budem dorastao kušnjama koje su pred nama. U takvim trenucima čovjek se osjeća blizak sebi.

So it was a set-up. My mother was trying to pimp me out to a charismatic butcher who had only just moved to the village with many sharp knives, knew how to carve up a carcass and had no friends or relatives in the area. It was almost as though she’d never seen an episode of Law & Order: SVU which I knew was not the case because I’d bought her the DVD box sets for Mother’s Day two years ago (daffodils and bubble bath weren’t nearly as educational).

Landscape architect Frederick Law Olmsted’s magnificent Central Park alone gives citizens a breath of fresh air and SVU writers acres of ideal locations. Their imaginations also swim in the Hudson and East rivers. In all five boroughs, neighborhoods can either glitter enticingly or represent urban decay. Everything needed is within reach, often a few subway stops away.

Ima ljudi koji smetaju čitavom svetu; ili to svet izabere pojedine između sebe i, gledajući u njima svu svoju glupost, izlišnost i nesreću, mrzi ih i goni.

Ostanem bey novca te jedva nešto jedem, i kad svu nadu izgubim pozovu me na kakvu mrsnu zabavu ili neki jedež. jedva sam dogurao do 28-og, a onda me jedan moj prijatelj, pravnik, pozove na njegovu ženidbu. Posle 'i rodi sina Emanuila' odosmo u Pavillon Dorphine u Bulonjsku šumu... Noću me ima svugde, najradije - kabare 'Boule Blanche', tu slušam crnački žez poslat pravo sa neba, nota njet, i ne gledaju se, a šlageri samo lete. A u 'Casino de Paris' idem gledati Morisa Ševaljea! I dan je avantura. Tako jedared (video rođenim očima), tek tako šetajući pred 'Domom', Gliha, slikar, otišao u pratnji dvojice agenata u 'marici' a zatim, posle duge vožnje po Parizu - da bi sakupili sve one koji nemaju dozvolu boravka u redu - presedeo čitavu noć u zatvoru. Na intervenciju poslanstva jedva je pušten. Posle mi je pokazivao crteže iz tamnice. Fala bogu, te ga nisu tetovirali. Sutradan, Lubarda i ja posetimo 'pariskog berberina', ko ga zna, možda vataju za kosu! a to što sam tamo slikao samo krupne i sjajne stvari, a ne kao Ljuba Ivanović samo ćumeze i udžerice, stari grad, razlog je, mile, prost, znadeš ga - ta imam ja toga dosta i kod kuće. Pa nisam, valjda, u Pariz po bedu išao...

Sjedio sam na pramcu, na rubu čamca, s nogama prema van, piljio naprijed dok je čamac jurio i praznih misli mantrao "om", pogađajući glasom frekvenciju motora, čija je buka rastvarala podnevnu močvarnu tišinu. Krajolik se podosta promijenio kad smo sa Sepika skrenuli na jug u močvare. Prvo smo uzvodno slijedili rijeku Korosameri koja je bila nevjerojatno mala i uska s obzirom na svu vodu uokolo. Na horizontu su se pojavile planine središnje Papue, zavijene u vječne oblake, a potom smo upali u splet močvara koji se nazivao Crna Voda. Na sve strane oko nas protezala se plitka voda ponegdje ispresijecana gustišima šaša i trstike. Vjetrovi su njenom površinom nosili ploveće travnate otoke, ponekad i toliko velike da na sebi drže nekoliko izraslih stabala. Ta je voda bila poput treseta, obojena smeđim biljem pa joj se površina činila crnom. Kad ju vjetar nije mreškao niti su zalutali lokalci, polako veslajući u čunovima stvarali male valove, ta je golema površina vode funkcionirala kao zrcalo u kojem se odražavaju nebesa. Gdjegdje su na površini vode bile razasute tisuće ružičastih i bijelih lopoča, između kojih su gacale čaplje. Gustiše su nadlijetali orlovi štekavci, a unutra u njima su se zasigurno krili krokodili i legla insekata. Uopće nisam mogao pojmiti silnu količinu vode oko nas, niti sav taj manjak čvrstog tla, niti činjenicu da u tom paklu insekata, u tom ishodištu svih svjetskih komaraca malaričara, već tisućljećima žive ljudi.

Rabin i biskup živeli su jedan pored drugog stalno se takmičeći. Jednog jutra rabin je primetio da je biskup kupio novi auto. Rabin ga upita: - Šta to radiš? - biskup je polivao auto vodom - Kupio sam novi auto "kadilak", osveštavam ga Sledećeg dana biskup pita rabina - Šta to radiš? Najnoviji model rols ojska stajao je ispred rabinove kuće a rabin mu je sekao auspuh. - Obrezujem ga To je tačno ono što oni rade svojoj deci. A svako dete je jednako nevino i bespomoćno; ono niti zna šta mu rade niti mu je to potrebno, niti to može da spreči. POrodica je izvor svih okova svesti: ona ti daje u nasleđe svu prošlost i ogorman teret prepun stavova za koje je već odavno dokazano da su pogrešni. Pretovaren si svim time i tvoj um je zapušen tako da ne može da primi ništa novo što je u suprotnosti s već formalnim konceptima u tvojoj glavi. Tvoj um je jednostavno pun smeća.

Pišem zato što mi to spontano dolazi! Pišem zato što ne mogu da radim običan posao kao drugi. Pišem da bi se pisale knjige kao što ih ja pišem i da ih čitam. Pišem zato što se strašno ljutim na sve vas, na svakoga. Pišem zato što mi se mnogo dopada da po celi dan sedim i pišem. Pišem zato što mogu da se pomirim sa stvarnošću jedino ako je promenim. Pišem da čitav svet sazna kakav smo život živeli i živimo – ja, drugi, svi mi u Istanbulu, u Turskoj. Pišem zato što volim miris papira, pera, mastila. Pišem zato što više od svega verujem literaturi i umetnosti romana. Pišem zato što je to navika i strast. Pišem zato što se plašim da budem zaboravljen. Pišem zato što mi se sviđa slava i zanimanje koje to donosi. Pišem da bih ostao sâm. Pišem da bih možda razumeo zašto se toliko ljutim na sve vas i svakoga. Pišem zato što mi se sviđa da me čitaju. Pišem da bih najzad završio taj roman, ovaj tekst, tu stranicu koju sam jednom započeo. Pišem zato što to svi od mene očekuju. Pišem zato što detinjasto verujem u večnost biblioteka i to da će mi knjige stajati na policama. Pišem zato što je život, svet, sve oko nas toliko lepo i zadivljujuće da je to neverovatno. Pišem zato što je zabavno u reči pretočiti svu tu lepotu i bogatstvo života. Pišem ne da bih pričao priču, već da bih je stvorio. Pišem da bih se oslobodio osećanja da postoji neko mesto u koje uvek treba ići i u koje nikako ne mogu da odem – kao u snu. Pišem zato što nikako ne mogu da budem srećan. Pišem da bih bio srećan.

Odjednom me strah umiranja, a istodobno sam svjestan vlastite smrtnosti. I umjesto da me to natjera da živim, ta mi spoznaja crpi svu radost iz života i, zapravo, više se ne osjećam živim.

Paranoid can also be defined as “carefully smart”! Almost every episode of SVU is based on a true story; I’d watched my fill until they moronically cut Detective Stabler’s fine-ass character.

If you can live on this planet and not be emotionally disturbed, then you're not a real human being.

Sretan je putnik koji je dugo putovao, po hladnoći, lapavici, i blatu, naslušao se zveke zvoncadi, davao kola na opravku, svađao se i imao posla sa bunovnim upravnicima poštanskih stanica, sa kočijašima, kovačima i svakojakim usputnim huljama – pa na kraju krajeva ugleda poznati krov i svjetlost što iz kuće do njega dopire; kad ugleda poznate sobe, čuje radosne uzvike čeljadi koja mu trče u susret, žagor i trčkaranje djece, tihi govor što umiruje dušu i što se prekida vatrenim poljupcima koji su kadri rastjerati sve tužne misli. Sretan je čovjek koji ima porodicu i takav kut; ali teško samcu. Sretan je pisac koji, ne obazirući se na dosadne mrske karaktere što zaprepašćuju svojim čemernim životom, približava se karakterima što ispoljavaju uzvišeno čovjekovo dostojanstvo; koji je iz ogromne društvene kolotečine, gdje se svakodnevno okreću mnogobrojna lica, izabrao samo malo izuzetaka; koji ni jedanput nije iznevjerio uzvišenu skladnost svoje lire; nije se spuštao sa svoje visine ka nesretnoj, ništavnoj braći svojoj, i koji je, ne dotičući se zemlje, sav se predao svojim divno opisanim junacima što su visoko nad zemljom. Dvostruko se može pozavidjeti njegovoj odveć lijepoj sudbini; on je među svojim junacima kao u rođenoj porodici; a, međutim, daleko i glasovito raznosi se slava njegova. On je okadio ljudske oči kadom što zanosi, on im je divno polaskao, sakrivši ono što je u životu žalosno, a pokazavši im uzor čovjeka. Svi, pljeskajući rukama, jure za njim i prate njegova svečana kola. Zovu ga velikim, svjetskim pjesnikom koji se visoko uzdiže nad svim ostalim genijima cijeloga svijeta, kao što se orao uzdiže nad ostalim pticama što visoko lete. Kad se njegovo ime samo izusti, trepet obuzima sva mlada, vatrena srca; suze zahvalnosti blistaju se u svim očima. Nema mu ravna u sili – on je bog! Ali nije takva sudbina i drukčija je sreća pisca koji se usudio da iznese na vidjelo sve ono što je svaki čas pred očima, a što nemarne oči ne vide, svu strašnu, potresnu kaljugu od sitnica što sputavaju naš život, svu sudbinu hladnih, ništavnih karaktera što se svaki dan sretaju i vrve po našem ponekad čemernom i tegobnom zemaljskom putu, i da ih snažnim, neumitnim dlijetom iznese reljefno i jasno pred oči cijeloga svijeta. On neće požnjeti slavu da mu svijet pljeska, on neće vidjeti suze zahvalnosti, ni jednodušnog ushićenja ljudi koje je uzbudio; njemu neće potrčati u susret šesnaestogodišnja djevojčica, zanesene glave i s herojskim poletom; on se neće zanijeti opojnim čarom uzvika koje je sam izazvao; on, najzad, neće uteći od savremene kritike, od pretvorne, pakosne kritike, koja će nazvati ništavnim i sramnim njegova djela koja je on s velikom ljubavlju stvarao; odrediće mu prezrenja dostojan kut među piscima što vrijeđaju čovječanstvo; prišiće mu osobine junaka koje je on opisao; oduzeće mu i dušu, i srce, i božanstveni plamen talenta; jer savremena kritika ne priznaje da su podjednako izvrsna i stakla kroz koja se sunce gleda i ona koja pokazuju pokret najsićušnijih insekata; jer savremena kritika ne priznaje da treba mnogo duboke duševne jačine da bi se obasjala slika, uzeta iz ništavnog života i da bi se od nje načinilo uzor-djelo; jer savremena kritika ne priznaje da otmjen, ushićen smijeh zaslužuje da naporedo stane s uzvišenim lirskim zanosom, i da stoji čitava provalija između takvog smijeha i kreveljenja pajaca po vašarskim komedijama. Ovo ne priznaje savremena kritika, već će sve okrenuti na prijekor i bruku nepriznatome piscu, i, odbačen od svih, bez odziva i priznanja publike, bez pomoći, kao samohran putnik, ostaće on sam nasred puta. Težak je njegov poziv, i gorko će on osjetiti svoju usamljenost.

U našoj se zemlji ostvarilo ono za što su se borili radnici čitavog sveta kroz svu svoju istoriju, ono za što je radnička klasa u prošlosti vojevala tako slavne borbe i za što je palo, kroz čitav razvitak kapitalizma, tako beskrajno mnogo boraca radničke klase i istinske narodne demokratije u čitavom svetu, pa i u našoj zemlji.

A one joj plave oći veće i mirnije neg šo su ikad bile. Al tužne. Ko da su svu tugu ovog svijeta u sebe upile. Al ko da su je upile davno, još prije rođenja, pa se sa tom tugom ko sa sestrom srodile.

Karneval je zato da ljudi istovare svu svoju glupost, koja bi inače čitavu godinu tištila njihov mozak.

I know you're not familiar with what a real restaurant is like, but the front door isn't usually located in the alley," she snapped. He clicked his tongue before responding. "See, for a moment I was wondering if I'd made a mistake coming here. But I'd hate to miss this witty repartee." "It's not repartee if I'm the only one with wit." She straightened, like one of those exotic birds she'd seen in an episode of Planet Earth when they wanted to intimidate predators. "Why do you look like an extra from SVU?" Leo pulled down the hood and took off his sunglasses. "Did you know there are paparazzi outside your restaurant? I'm surprised they're willing to drive this far east." He shook his head to himself. "Why have a restaurant in Silver Lake? It's like the Brooklyn of LA . Shouldn't you be in West Hollywood, where the real money is?" "If I'd known there was a portal from hell located so close by I would've reconsidered the location." Less than a minute in Leo's presence, and she'd slipped back into insult mode as easily as popping dark chocolate into her mouth. The taste of knocking him down a peg was as sweet as always.

A taj objekt, čovjek, taj gotovo uništeni i izmučeni poslijeratni čovjek koji se pokušava orijentirati u jednom sasvim novom vremenu i koji je sada prisiljen izmisliti nova pravila i zakone kad su stari tako neslavno propali u svjetskoj vatri koja je gorjela godinama i ubila milijune ljudi kao muhe.... Sve je to htio pokazati, to moderna vrijeme i svu njegovu krhkost, kako su ne forme rasplinule i prešle u nešto drugo....

From ‘How the Planets Trade’, by Ignace Wodlecki: Cosmopolis, September, 1509: In all commercial communities the prevalence or absence of counterfeit money, spurious bills of exchange, forged notes-of-hand, or any of a dozen other artifices to augment the value of blank paper is a matter of great concern. Across the Oikumene precise duplication and reproducing machines are readily available; and only meticulous safeguards preclude the chronic debasement of our currency. These safeguards are three: first, the single negotiable currency is the Standard Value Unit, or SVU, notes for which, in various denominations, are issued only by the Bank of Sol, the Bank of Rigel and the Bank of Vega. Second, each genuine note is characterized by a ‘quality of authenticity’. Thirdly, the three banks make widely available the so-called ‘fake-meter’. This is a pocket device which, when a counterfeit note is passed through a slot, sounds a warning buzzer. As all small boys know, attempts to disassemble the fake-meter are futile; as soon as the case is damaged, it destroys itself. Regarding the ‘quality of authenticity’ there is naturally a good deal of speculation. Apparently in certain key areas, a particular molecular configuration is introduced, resulting in a standard reactance of some nature: electrical capacity? magnetic permeability? photo-absorption or reflectance? isotopic variation? radioactive doping? a combination of some or all of these qualities? Only a handful of persons know and they won’t tell.

Farmer hauled before constabulary court after attack upon the person of Bose Coggindell, Fellow of the Institute, 54th Degree, in self-justification: “These chaps have it easy. They lean back in their chairs and say, ‘Suffer, you’ll love it. Do it the hard way. Sweat.’ They’d like me to hitch my wife to a plow, the way it used to be done. So I showed him what I thought of what he calls ‘detachment’.” Justice (after fining farmer 75 SVU):

Sve to čak i sada mogu opet stvoriti u svijesti, svu onu ljepotu između planina koje se veličanstveno uzdižu i strše prema nebu, kao što su i uvijek stršile, mnogo prije nastanka doline s njivama, naseljem i ljudima.

Ležao je ispružen na kauču, očajan. Još više nego propuštena prilika, izjedao ga je očaj zbog vlastite neodlučnosti, slabosti, glupog poskakujućeg srca koje je učinilo da izgubi prisutnost duha i sve pokvarilo. Obuzelo ga je žestoko gađenje prema samome sebi. Samo, što je takvo gađenje? To je nešto sasvim različito od tuge; možda je čak direktna suprotnost tuzi. Kada bi se netko prema njemu loše ponio, Jaromil se znao zatvoriti u sebe i plakati, ali taj plač bi bio sreća svoje vrste, čak uživanje; bio je to gotovo ljubavni plač kada je Jaromil sažalijevao i tješio Jaromila, zavirujući mu ravno u dušu. To iznenadno gađenje, kada je Jaromil sagledao svu Jaromilovu bijedu, sada ga je, međutim, odvraćalo i odbijalo od njegove duše. Bilo je jednoznačno i zgusnuto kao uvreda, kao šamar; spasiti se od njega bilo je moguće jedino bijegom.

Ti si lud. - Crooks je bio pun prezira. - Vidio sam stotine ljudi kako dolaze cestom na posjede, sa svojim zavežljajima na leđima i s tom istom prokletom pričom u glavi. Stotine njih. Dolaze, pa otkazuju i idu dalje; i svaki prokleti pojedinac ima komadić zemlje u glavi. A nikada ga se ni jedan jedini prokletnik ne domogne. To ti je isto kao i nebo. Svatko želi komadić zemlje. Pročitao sam ja ovdje svu silu knjiga. Nikada nitko ne dospije u nebo, i nikada se nitko ne domogne zemlje. To je samo u njihovim glavama.

- Paničan cvat, govorio je tata. Prije nego što se osuši, veliko drveće procvjeta još jedanput. Svu svoju snagu daje posljednjem izdanku, koji je još zdrav. Nedavno si mi rekao kako sam lijepa. Nalazim se na početku paničnog cvata. (...) - Manon Basset

Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla - Pa gdje ste, verdammtes Volk? je li radni dan ili nije? ko vam je dopustio da se izležavate? ustaaaj, stoko, loss! Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.

Na vratima je zastala kao da je naišla na prepreku od bodljikave žice: sunce je na vidjelo izvuklo svu sirotinju i bijedu i čamotinju moje sobe, otkrilo svaku trunku prašine, istoriju svake mrlje na stolnjaku, svu prljavštinu godinama nekrečenih zidova, gomile prljavog veša po uglovima, opuške i pivske čepove zgurane nogom pod ormare gomile starih novina, razbacanih knjiga, svjetiljku bez abažura tanjire sa ostacima neke davno narezane meze, prljave čarape po ćoškovima, masne papire sa oglodanim pilećim kostima... Gledala je u taj krš, koji je bio neodvojivi dio mene, i nije mogla vjerovati.

Prolazili su mjeseci, a ja sam postepeno otkrivao svu bijedu ljudi koji su postali moje društvo, koji su me u jednom trenutku fascinirali nečim što nije ni postojalo, osim u mojoj smućenoj svijesti. Sav taj njihov spoljašnji sjaj bio je lažan i ispod njega sam sve češće viđao prljavštinu, trošnost, tamu onih prigradskih kuća iz kojih su ti moji „junaci” dolazili, memljive zidove, crvotočne, stjeničave krevete u kojima su bih začeti i u kojima su se rodili, od kojih nikada nisu mogli nikud pobjeći i oni su, ponekad shvativši to, znali biti opaki...

Tako čine rijetki snažni i dosljedni ljudi. Shvativši svu glupost šale kojoj su oni predmet i shvativši da su blaga umrlih veća od blaga živih te da je najbolje od svega ne postojati, tako i čine te smjesta završavaju s tom glupom šalom kojim god sredstvom: omča oko vrata, voda, nož kojim probijaju srce, vlakovi na željezničkim prugama.

Tako čine rijetki snažni i dosljedni ljudi. Shvativši svu glupost šale kojoj su oni predmet i shvativši da su blaga umrlih veća od blaga živih te da je najbolje od svega ne postojati, tako i čine te smjesta završavaju s tom glupom šalom kojim god sredstvom: omča oko vrata, voda, nož kojim probijaju srce, vlakovi na željezničkim prugama.'' Tolstoj nije bio dovoljno pesimističan. Glupsot šale koja se zbija na naš račun ne motivira samo na samoubojstvo. Motivira i na ubojstvo - masovno ubojstvo, nakon kojega često slijedi samoubojstvo. To je puno učinkovitiji egzistencijalni protest. Koliko god se to činilo nevjerojatnim, zaključno s lipnjem 2006. u SAD-u je tijekom tisuću dvjesto i šezdeset dana bilo tisuću masovnih ubojstava (masovno ubojstvo podrazumijeva četiri ili više žrtava, ne uključujući napadača). Svi kažu: ''Ne razumijem to.'' Kako se još uvijek možemo pretvarati? Tolstoj je razumio, prije više od stotinu godina. Razumjeli su i drevni pisci biblijske priče o Kajinu i Abelu, prije više od dvadeset stoljeća. Opisali su ubojstvo kao prvi čin postedenske povijesti: i nije to bilo samo ubojstvo, nego bratoubojstvo - i ne samo ubojstvo nevine osobe, nego nekog idealnog i dobrog, ubojstvo koje je učinjeno svjesno, iz prkosa prema Stvoritelju svemira. Današnji nam ubojice na svoj način govore isto. Tko bi se usudio reći da to nije crvu jabuci? No mi ne želimo slušati zato što ta istina pogađa i nas. Čak i tako oštrouman i dubok um slavnoga ruskog autora nije vidio izlaza. Kako se onda mi ostali možemo nositi s time kada čak i netko poput Tolstoja priznaje poraz? Godinama je skrivao od sebe svoje pištolje i nije želio hodati s užetom u ruci, kako se ne bi objesio. Kako budna osoba može izbjeći da bude bijesna na svijet?

Ti si moj život videla iz bliza: Primiso, pokret, reč što nisam reko. Znala si grč moj i kad stojiš iza. Slutila moju bolest na daleko. Ti si u mome oku dok još gasne videla prva novog smeha klicu. A kad se vratim domu ure kasne znala svu priču samo po mom licu. Sedim za stolom i ne znam svog lika. Pred ogledalo zalud mi je stati: U tvome oku bila mi je slika. Već pola mojih stvari s tobom trule. Niko me sada ne zna, nit će znati: Iz mene zjapi rana mesto nule.

satkah te noćas od sitne usamljenosti dadoh ti ime i prekrih te bojom u tebe odjenuh svu drskost mladosti i sjenu ti dadoh, i nazvah te svojom ni časak stvarnosti u tvom postojanju ni jedna požuda spuštena uz tijelo ničeg što misao tjera nedostajanju ni dašak smrtnosti, ni sjećanje bijelo tobom sagradih sve moje ludosti neuhvatnu čežnju i dalekost sreće sakrih postojanje od svijeta vanjskosti i jedan život nekuda kreće

Kao da je otvorio prozor i svu negativu isipao i pustio da pada.