Sto Quotes

We've searched our database for all the quotes and captions related to Sto. Here they are! All 100 of them:

Ne znam s kim se vi družite, ali ja već više meseci, kako sednem za neki sto, čujem kukanje. Žale se ljudi na dinar, na cene, na penzije, na situaciju ovde ili tamo, na mlade, na stare... I kukaju... Sve mi je dosadnije, zato, da se viđam i da se srećem. Pa mi je lepše da se zatvorim u svoju sobu...da prelistam neku poštenu knjigu i da još malo verujem, đavo ga odneo, da na svetu ima i lepih stvari... A ima ih. Verujte
Miroslav Antić
Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
Ivo Andrić (Ex Ponto)
Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim, sav od paperja i sav od zla.
Miroslav Antić
There’s al­ways the chance you could die right in the mid­dle of your life sto­ry.
Chuck Palahniuk (Survivor)
.."consider this. It took the earth's population thousand of years-from the early dawn of man all the way to the early 1800s-to reach one billion people. Then astoundingly, it took only about a hundred years to double the population to two billion in the 1920s. After that, it took a mere fifty years for the population to double again to four billion in the 1970s. As you can imagine, we're well on track to reach eight billion very soon. Just today, the human race added another quarter-billion people to planet Earth. A quarter million. And this happens ever day-rain or shine. Currently every year er 're adding the equivalent of the entire country of Germany.
Dan Brown (Inferno (Robert Langdon, #4))
U prevelikom zanosu, zbog mrve savršenstva događalo se da počinim obilje neoprostivih grešaka. Najveća od njih je bila sto sam se bavio znacima, umesto da pazim na predznak.
Miroslav Antić
It is considered in the Sto Plains that only scoundrels know the second verse of their national anthem, since anyone spending time memorizing that would be up to no good purpose.
Terry Pratchett (Unseen Academicals (Discworld, #37; Rincewind, #8))
Ono sto je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama isčezava, a ono što je dobro ustostruči se.
Ivo Andrić
Nobody but you Nessuno può salvarti se non tu stesso. Sarai continuamente messo in situazioni praticamente impossibili. Ti metteranno continuamente alla prova con sotterfugi, inganni e sforzi per farti capitolare, arrendere e/o morire silenziosamente dentro. Nessuno può salvarti se non tu stesso e sarà abbastanza facile fallire davvero facilissimo ma non farlo, non farlo, non farlo. Guardali e basta. Ascoltali. Vuoi diventare così? Un essere senza volto, senza cervello, senza cuore? Vuoi provare la morte prima della morte? Nessuno può salvarti se non tu stesso e vale la pena di salvarti. È una guerra non facile da vincere ma se c’è qualcosa che vale la pena vincere è questa. Pensaci su pensa al fatto di salvare il tuo io. Il tuo io spirituale. il tuo io viscerale. il tuo io magico che canta e il tuo io bellissimo. Salvalo. Non unirti ai morti-di-spirito. Mantieni il tuo io con umorismo e benevolenza e alla fine se necessario scommetti sulla tua vita mentre combatti, fottitene dei pronostici, fottitene del prezzo. Solo tu puoi salvare il tuo io. Fallo! Fallo! Allora saprai esattamente di cosa sto parlando.
Charles Bukowski
Sto venendo a cercare te, che non ho mai incontrato.
Makoto Shinkai (your name.)
SEE THE MAN NEXT TO HIM? WITH THE LITTLE MOUSTACHE AND THE GRIN LIKE A LIZARD? Death pointed with his scythe. 'Yes?' HIS COUSIN, THE DUKE OF STO HELIT. NOT THE NICEST OF PEOPLE, said Death. A HANDY MAN WITH A BOTTLE OF POISON. FIFTH IN LINE TO THE THRONE LAST YEAR, NOW SECOND IN LINE. BIT OF A SOCIAL CLIMBER, YOU MIGHT SAY.
Terry Pratchett (Mort (Discworld, #4; Death, #1))
Nije svatko kovac svog zivota. Nije nitko. Na neke stvari mozes utjecati, na neke ne. Nesto kujes, a nesto nosis kako ti je skovano. No, i jedno i drugo, i to sto kujes i to sto ti je skovano, zapravo su okovi. Sanduk iz kojeg ces kad tad morati izvuci ruku ili ces biti uhvacen.
Bekim Sejranović (Tvoj sin Huckleberry Finn)
A quanto pare, sto imparando la mia lezione. Chiunque può tradire chiunque.
Victoria Aveyard (Red Queen (Red Queen, #1))
Sto vise samujes i cutis o sebi,sve ti je plici u ludji razgovor tvog susjeda.
Ivo Andrić (Ex Ponto)
Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline
Borisav Stanković
It's supposed to be jolly, with mistletoe and holly... and other things ending in olly.
Terry Pratchett (Hogfather)
Dotaći Sunca zrak, i to sam, znači i sto put' opeći dlan. Pa kad' misle sve naj, opet nisu - ja...svoju stvar najbolje znam sam. (Ponos)
Marko Šelić
Naposletku, sto bi rekao moj dobri prijatelj - cim pomislis da ti nesto pripada, izgubio si.
Staša Vuk (Ja sam Staša)
Oggi, questo vero oggi in cui io sto seduto a un tavolo e scrivo, io stesso non sono convinto che queste cose sono realmente accadute.
Primo Levi (If This Is a Man • The Truce)
Secanje nije zapecana konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadrzaj; ono preobrazava proslost, upisujuci joj sadasnje znanje, iskustvo i osecajnost. Zato pricu o proslom (a svaki trenutak je vec proslost; prokletstvo vremena je upravo u tome sto retko uspevamo da uhvatimo i prozivimo trenutak, neponovljivost i punocu sadasnjosti, bez tereta proslosti i nezivesnosti buducnosti), dakle, govor o bilo cemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mesavinu malo nehoticnih lazi, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj tastini, i sasvim malo iskrenosti
Marija Jovanović (Spletkarenje sa sopstvenom dušom)
Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...
Momo Kapor (Una)
Ovde se smatra čašću i viteškom vrlinom kad poniziš do samrti sve sto te nadvisuje spretnošću, snagom, lukavstvom i umom. A kako ti se tek dive, kako ti zavide smrtnici kad im prineses dokaze da si ubio boga. Uši sam zalepio lišćem.
Miroslav Antić
Quello che sto dicendo" sussurrò, talmente vicino al suo orecchio che il suo respiro le mandò un brivido in tutto il corpo, "è che forse la vita ci dividerà. Ma, a meno che non sia tu a volerlo, non sarò io a farlo".
Monica Lombardi (Gambler)
Tako je to sa dvanaestogodisnjacima. U tim godinama volimo stvari koje nas plase. Kad porastemo sve postane drugacije, tada se plasimo onoga sto volimo.
Dejan Stojiljković (Kišni psi)
Da je cutanje snaga, a govorenje slabost, vidi se i po tome sto starci i deca vole da pricaju.
Ivo Andrić
Io sto tra due mondi, di cui nessuno e' il mio, e per questo la mia vita e' un po' difficile.
Thomas Mann (Tonio Kröger)
Con te sarò nuovo. Ti dico queste parole nel periodo migliore della mia vita, nel periodo in cui sto bene, in cui ho capito tante cose. Nel periodo in cui mi sono finalmente ricongiunto con la mia gioia. In questo periodo la mia vita è piena, ho tante cose intorno a me che mi piacciono, che mi affascinano. Sto molto bene da solo, e la mia vita senza di te è meravigliosa. Lo so che detto così suona male, ma non fraintendermi, intendo dire che ti chiedo di stare con me non perché senza di te io sia infelice: sarei egoista, bisognoso e interessato alla mia sola felicità, e così tu saresti la mia salvezza. Io ti chiedo di stare con me perché la mia vita in questo momento è veramente meravigliosa, ma con te lo sarebbe ancora di più. Se senza di te vivessi una vita squallida, vuota, misera non avrebbe alcun valore rinunciarci per te. Che valore avresti se tu fossi l'alternativa al nulla, al vuoto, alla tristezza? Più una persona sta bene da sola, e più acquista valore la persona con cui decide di stare. Spero tu possa capire quello che cerco di dirti. Io sto bene da solo ma quando ti ho incontrato è come se in ogni parola che dico nella mia vita ci fosse una lettera del tuo nome, perché alla fine di ogni discorso compari sempre tu. Ho imparato ad amarmi. E visto che stando insieme a te ti donerò me stesso, cercherò di rendere il mio regalo più bello possibile ogni giorno. Mi costringerai ad essere attento. Degno dell'amore che provo per te. Da questo momento mi tolgo ogni armatura, ogni protezione... non sono solo innamorato di te, io ti amo. Per questo sono sicuro. Nell'amare ci può essere anche una fase di innamoramento, ma non sempre nell'innamoramento c'è vero amore. Io ti amo. Come non ho mai amato nessuno prima...
Fabio Volo (È una vita che ti aspetto)
Volela sam da volim vise nego sto je uobicajeno. Zato moji snovi nisu imali kuda da odu. Pa sam se do zemlje savila. Ostavite nocu prozore otvorene. Ostavite ih da snovi mogu slobodno da odu da se pretvore u vetar, pero, oblak, prah... Da vas nikada ne zabole..
Milena Pavlović Barili
In cosa mi sto andando a cacciare, Cam?" " Nella cosa più bella che esista, nonostante tutto. Ti stai innamorando, Sean
Gaby Crumb (Red Shadows (Italian Edition))
Siamo tutti diversi a questo mondo. [...] Da vicino, perché da lontano, invece, siamo tutti uguali. Per questo io sto in aria.
Elisabetta Gnone (Olga di carta: Il viaggio straordinario (Olga Papel, #1))
Sto lavorando duro per preparare il mio prossimo errore.
Bertolt Brecht
Sono così intelligente che a volte non capisco una sola parola di quel che sto dicendo.
Oscar Wilde (The Happy Prince)
⸢t l s 1 2 3⸥ ⸢Y o u ca nn ot cha nge th is sto ry⸥
Singshong (싱숑)
...noc donosi ono sto hoce, i covjek ne moze nista da izmjeni. Moze samo da se osveti, i to je ljudsko, ako moze. Nije uvijek pametno, nije nikad pametno, ali i to biva.
Meša Selimović (Magla i mjesečina)
V tomhle byli lidé opravdu zvláštní. Ukradnete sto tolarů a jste malý zlodějíček. Ukradnete statisíce a jste buď vláda, nebo hrdina.
Terry Pratchett (Going Postal (Discworld, #33; Moist von Lipwig, #1))
Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.
Ivo Andrić (The Bridge on the Drina (Bosnian Trilogy, #1))
Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.
Milan Oklopdžić
Ascoltami bene, sto per fare una cosa, ma devi promettermi che appena avrò finito tu correrai." "Io odio correre." "Sì, bene, anch'io amore, ma giurami che correrai, dopo." "Dopo, cosa? E poi perché dovrei correre?" "Promettimelo." "Sì, d'accordo, te lo prometto, ma dimmi perché dovrei correre, dopo?" "Perché sto per baciarti.
Rossana Soldano (Come anima mai)
BUT MOST PEOPLE ARE RATHER STUPID AND WASTE THEIR LIVES. HAVE YOU NOT SEEN THAT? HAVE YOU NOT LOOKED DOWN FROM THE HORSE AT A CITY AND THOUGHT HOW MUCH IT RESEMBLED AN ANT HEAP, FULL OF BLIND CREATURES WHO THINK THEIR MUNDANE LITTLE WORLD WAS REAL? YOU SEE THE LIGHTED WINDOWS AND WHAT YOU WANT TO THINK IS THAT THERE MAY BE MANY INTERESTING STORIES BEHIND THEM, BUT WHAT YOU KNOW IS THAT REALLY THERE ARE JUST DULL, DULL SOULS, MERE CONSUMERS OF FOOD, WHO THINK THEIR INSTINCTS ARE EMOTIONS AND THEIR TINY LITTLE LIVES OF MORE ACCOUNT THAN A WHISPER OF WIND. The blue glow was bottmless. It seemed to be sucking her own thoughts out of her mind. 'No,' whispered Susan, 'no, I've never thought like that.' Death stood up abruptly and turned away. YOU MAY FIND OUT THAT IT HELPS, he said.
Terry Pratchett
Jer, ako ima boga, on je samo jedan. I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan. On od tebe jednostavno želi da budeš dobar, a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba. Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda. Jer ovde si to: vera, nacija i boja. Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije, a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije: voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom, i opet bi im bilo vredno da to plate glavom. (Pismo vanzemaljcu)
Marko Šelić
Ljudsko iskustvo se ne prenosi tako lako s koljena na koljeno kako neki misle. Svi, izgleda, moramo nauciti iz osobnih gresaka, zasluziti vlastite oziljke, kusati vlastita govna. Najvise stoga sto nam dse serviraju usminkane verzije proslosti, sadasnjosti i buducnosti, te pateticno-romanticne bajke o ljubavi, obitelji, bratstvu medju ljudima i zrtvama za domovinu i o covjecanstvu uopste. Gdje bismo inace danas dogurali da svakih sto godina makar imalo uznapredujemo, ali sve je isto od nastanka ljudskog svijeta.
Bekim Sejranović (Tvoj sin Huckleberry Finn)
Sto neprijatelja i jedan prijatelj ucinice te bogatim covekom u poslu. U bilo kom poslu.
Lorenzo Carcaterra (Gangster)
OK, questa è la mia vita. E desidero che tu sappia che sono felice e triste al tempo stesso, e che sto ancora cercando di capire come ciò sia possibile.
Stephen Chbosky (The Perks of Being a Wallflower)
«Sto per spaccarti questo bicchiere in testa e usare una delle schegge per tagliarti la gola».
Chiara Cilli (Soffocami (Blood Bonds, #1))
Voli se zato sto se voli. Ne postoji razlog zbog kojeg se voli.
Paulo Coelho (By the River Piedra I Sat Down and Wept)
tu figlio di puttana, disse lei, sto cercando di costruire una relazione che abbia senso. non puoi costruirla con un martello, disse lui
Charles Bukowski (Play the Piano Drunk Like a Percussion Instrument Until the Fingers Begin to Bleed a Bit)
Quello che sto cercando di dire è che è un mondo di merda in cui accadono cose di merda, ma nessuno ci costringe a sguazzarci, nella merda.
Isaac Marion (Warm Bodies (Warm Bodies, #1))
Medju nama nije bilo nikakve veze, osim sto smo pili i vodili ljubav.
Charles Bukowski
Non rimanete a piangere intorno alla bara, non sono lì dento, non sto dormendo, sono un migliaio di venti che soffiano.
Valérie Perrin (Cambiare l'acqua ai fiori)
-A pan zgodził się z kolegą? - zainteresował się nieznajomy i odwrócił się w prawo, do Bezdomnego. -Na sto procent! - potwierdził poeta, który lubił wyrażać się zawile i metaforycznie.
Mikhail Bulgakov (The Master and Margarita)
Dok god muzika svira, igraj dok te noge nose. Razumes li sta ti govorim? Igraj dok te noge nose. Ne smes da razmisljas zasto igras. Ne smes da razmisljas o znacenju toga. Jer, u osnovi, znacenja nema. Pocnes li da razmisljas, noge ce ti se zaustaviti. Zaustave li ti se jednom noge, ja tu vise nista ne mogu. Tvoje veze ce nestati. Nestace zauvek! I vise neces moci da zivis nigde drugde osim u ovom svetu. Brzo ces biti uvucen u ovaj svet. Zato noge ne smeju da ti se zaustave. Koliko god ti se cinilo besmisleno, ne smes da mislis na to. Prati korake i igraj dok te noge nose. A ono otvrdlo razmeksaj, makar malo. Mora da je ostalo i nesto za sta jos nije prekasno. Upotrebi sve sto se moze upotrebiti. Ucini sve sto mozes. Nema cega da se plasis. Svakako si umoran. Umoran si i uplasen. Svi imaju takve trenutke. Cini ti se da je sve pogesno. I noge ti se zaustave.
Haruki Murakami (Dance Dance Dance)
«Carter?» «Si" risposi «Mi sto godendo lo spettacolo» Piegò la testa da un lato, non proprio sicuro di cosa intendessi. «Te, Isaac» gli dissi mentre entravo nella doccia «sto ammirando te»
N.R. Walker (Blind Faith (Blind Faith, #1))
Integracija ljudi po bioloskim, religioznim i slicnim datostima, ljude odvaja. Srodnost se ne stvara po principima biologije.Ja nijesam sa nekim srodan sto je crn ili bijel, nego zato sto imamo jednomislenost i komplementarnost, sto izvire iz naseg srca i uma.
Branko Sbutega
Stai per cominciare a leggere il nuovo romanzo Se una notte d’inverno un viaggiatore di Italo Calvino. Rilassati. Raccogliti. Allontana da te ogni altro pensiero. Lascia che il mondo che ti circonda sfumi nell’indistinto. La porta è meglio chiuderla; di là c’è sempre la televisione accesa. Dillo subito, agli altri: «No, non voglio vedere la televisione!» Alza la voce, se no non ti sentono: «Sto leggendo! Non voglio essere disturbato!» Forse non ti hanno sentito, con tutto quel chiasso; dillo più forte, grida: «Sto cominciando a leggere il nuovo romanzo di Italo Calvino!» O se non vuoi non dirlo; speriamo che ti lascino in pace. Prendi la posizione più comoda: seduto, sdraiato, raggomitolato, coricato. Coricato sulla schiena, su un fianco, sulla pancia. In poltrona, sul divano, sulla sedia a dondolo, sulla sedia a sdraio, sul pouf. Sull’amaca se ne hai una. Sul letto, naturalmente, o dentro il letto. Puoi anche metterti a testa in giù, in posizione yoga. Col libro capovolto, si capisce.
Italo Calvino (If on a Winter’s Night a Traveler)
Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...
Miroslav Antić
Ali ne smemo nikad smetnuti s uma da je duhovno iskustvo Ljubavi. A u Ljubavi ne postoje pravila. Mozemo pokusavati da se pridrzavamo prirucnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponasanja-ali sve su to kojestarije. Srce odlucuje, i to sto ono odluci, jedino i vazi.
Paulo Coelho (By the River Piedra I Sat Down and Wept)
Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.
Marko Šelić (O ljudima, psima i mišima)
Covek ne voli zato sto zeli da ucini dobro, ili da pomogne, ili da zastiti nekoga. Ako tako postupamo, posmatramo svog bliznjeg kao puki objekat, a sami sebe dozivljavamo kao velikodusne i mudre osobe. To nema nikakve veze s ljubavlju. Voleti znaci ostvariti zajednistvo s drugim i otkriti u njemu bozansku iskru.
Paulo Coelho
Succede continuamente. Ogni giorno, in ogni parte del mondo qualche milione di persone dice al milione che ha incontrato: «Non so perché sto raccontando tutte queste cose proprio a te, che ti conosco appena». E invece sa benissimo quello che fa.
Diego De Silva (La donna di scorta)
Robe Moj, ti zelis jedno, Ja drugo, a uvijek se desava onako kako Ja hocu. Pa ako se prepustis onome sto Ja hocu, pruzicu ti i ono sto ti hoces. A ako se ne pokoris... Mojoj odredbi, namucit ces se sa onim sto hoces, a ipak ce biti onako kako Ja hocu!
Hadis
A tamo,na nebesima,sedeo je Bog i nije odvajao pogled od mene,pazio je da se moja propast odvija po svim pravilima umetnosti,ravnomerno i polako,ne izlazeci iz ritma.A u ponorima pakla djavoli se ljute sto se toliko dugo opirem da izvrsim neki veliki zlocin,neki neoprostiv greh za koji bi me Gospod u svojoj pravednosti bacio u bezdan...
Knut Hamsun (Hunger)
Objasnjavanjem stvari, oduzimamo im nesto od one carolije od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika cudesna znacenja svega sto izgleda isto. Reci su iskracale. Iznosene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao cudo svih vidjenja. Razmisljao sam o tome i to u sebi ponavljao,jer osecao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva. I hodao sam na rukama. I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima svetlosti i bespucima vasione. Eto, to je moj zivot i moja biografija. To sam ja po zanimanju: nosac zemljine kugle.
Miroslav Antić
Non sto cercando di demoralizzarvi, cercate di capire. Voglio dire che penso veramente che l'amore sia la cosa più bella del mondo, dopo le pasticche per la tosse. Ma devo anche dire, per l'ennesima volta, che la vita non è giusta. È solo più decente della morte, tutto qui.
William Goldman (The Princess Bride)
Fortune favours the brave, sir," said Carrot cheerfully. "Good. Good. Pleased to hear it, captain. What is her position vis a vis heavily armed, well prepared and excessively manned armies?" "Oh, no–one's ever heard of Fortune favouring them, sir." "According to General Tacticus, it's because they favour themselves," said Vimes. He opened the battered book. Bits of paper and string indicated his many bookmarks. "In fact, men, the general has this to say about ensuring against defeat when outnumbered, out–weaponed and outpositioned. It is..." he turned the page, "'Don't Have a Battle.'" "Sounds like a clever man," said Jenkins. He pointed to the yellow horizon. "See all that stuff in the air?" he said. "What do you think that is?" "Mist?" said Vimes. "Hah, yes. Klatchian mist! It's a sandstorm! The sand blows about all the time. Vicious stuff. If you want to sharpen your sword, just hold it up in the air." "Oh." "And it's just as well because otherwise you'd see Mount Gebra. And below it is what they call the Fist of Gebra. It's a town but there's a bloody great fort, walls thirty feet thick. 's like a big city all by itself. 's got room inside for thousands of armed men, war elephants, battle camels, everything. And if you saw that, you'd want me to turn round right now. Whats your famous general got to say about it, eh?" "I think I saw something..." said Vimes. He flicked to another page. "Ah, yes, he says, 'After the first battle of Sto Lat, I formulated a policy which has stood me in good stead in other battles. It is this: if the enemy has an impregnable stronghold, see he stays there.'" "That's a lot of help," said Jenkins. Vimes slipped the book into a pocket. "So, Constable Visit, there's a god on our side, is there?" "Certainly, sir." "But probably also a god on their side as well?" "Very likely, sir. There's a god on every side." "Let's hope they balance out, then.
Terry Pratchett (Jingo (Discworld, #21; City Watch, #4))
Le regole per scrivere bene (adattate da Umberto Eco) 1. Evita le allitterazioni, anche se allettano gli allocchi. 2. Non è che il congiuntivo va evitato, anzi, che lo si usa quando necessario. 3. Evita le frasi fatte: è minestra riscaldata. 4. Esprimiti siccome ti nutri. 5. Non usare sigle commerciali & abbreviazioni etc. 6. Ricorda (sempre) che la parentesi (anche quando pare indispensabile) interrompe il filo del discorso. 7. Stai attento a non fare... indigestione di puntini di sospensione. 8. Usa meno virgolette possibili: non è “fine”. 9. Non generalizzare mai. 10. Le parole straniere non fanno affatto bon ton. 11. Sii avaro di citazioni. Diceva giustamente Emerson: “Odio le citazioni. Dimmi solo quello che sai tu.” 12. I paragoni sono come le frasi fatte. 13. Non essere ridondante; non ripetere due volte la stessa cosa; ripetere è superfluo (per ridondanza s’intende la spiegazione inutile di qualcosa che il lettore ha già capito). 14. Solo gli stronzi usano parole volgari. 15. Sii sempre più o meno specifico. 16. L'iperbole è la più straordinaria delle tecniche espressive. 17. Non fare frasi di una sola parola. Eliminale. 18. Guardati dalle metafore troppo ardite: sono piume sulle scaglie di un serpente. 19. Metti, le virgole, al posto giusto. 20. Distingui tra la funzione del punto e virgola e quella dei due punti: anche se non è facile. 21. Se non trovi l’espressione italiana adatta non ricorrere mai all’espressione dialettale: peso e! tacòn del buso. 22. Non usare metafore incongruenti anche se ti paiono “cantare”: sono come un cigno che deraglia. 23. C’è davvero bisogno di domande retoriche? 24. Sii conciso, cerca di condensare i tuoi pensieri nel minor numero di parole possibile, evitando frasi lunghe — o spezzate da incisi che inevitabilmente confondono il lettore poco attento — affinché il tuo discorso non contribuisca a quell’inquinamento dell’informazione che è certamente (specie quando inutilmente farcito di precisazioni inutili, o almeno non indispensabili) una delle tragedie di questo nostro tempo dominato dal potere dei media. 25. Gli accenti non debbono essere nè scorretti nè inutili, perchè chi lo fà sbaglia. 26. Non si apostrofa un’articolo indeterminativo prima del sostantivo maschile. 27. Non essere enfatico! Sii parco con gli esclamativi! 28. Neppure i peggiori fans dei barbarismi pluralizzano i termini stranieri. 29. Scrivi in modo esatto i nomi stranieri, come Beaudelaire, Roosewelt, Niezsche, e simili. 30. Nomina direttamente autori e personaggi di cui parli, senza perifrasi. Così faceva il maggior scrittore lombardo del XIX secolo, l’autore del 5 maggio. 31. All’inizio del discorso usa la captatio benevolentiae, per ingraziarti il lettore (ma forse siete così stupidi da non capire neppure quello che vi sto dicendo). 32. Cura puntiliosamente l’ortograffia. 33. Inutile dirti quanto sono stucchevoli le preterizioni. 34. Non andare troppo sovente a capo. Almeno, non quando non serve. 35. Non usare mai il plurale majestatis. Siamo convinti che faccia una pessima impressione. 36. Non confondere la causa con l’effetto: saresti in errore e dunque avresti sbagliato. 37. Non costruire frasi in cui la conclusione non segua logicamente dalle premesse: se tutti facessero così, allora le premesse conseguirebbero dalle conclusioni. 38. Non indulgere ad arcaismi, apax legomena o altri lessemi inusitati, nonché deep structures rizomatiche che, per quanto ti appaiano come altrettante epifanie della differanza grammatologica e inviti alla deriva decostruttiva – ma peggio ancora sarebbe se risultassero eccepibili allo scrutinio di chi legga con acribia ecdotica – eccedano comunque le competente cognitive del destinatario. 39. Non devi essere prolisso, ma neppure devi dire meno di quello che. 40. Una frase compiuta deve avere.
Umberto Eco
- Draga moja prijateljice, imam sezdeset godina, ne plasim se smrti! - Zasto onda odlazite? - Ne mogu da podnesem ovaj haos, ove izlive mrznje, odvratni prizor rata. Otici cu u beki miran kutak, na selo. Zivecu od ono malo para sto mi je ostalo dok se ljudi ponovo ne dozovu pameti.
Irène Némirovsky (Suite Française)
Avrebbe preso tutto da lei, come a lui era stato portato via tutto, tanti anni prima, a causa della donna che adesso giaceva inerme ai suoi piedi. La prima cosa che ti sto portando via, mio animaletto, è la dignità. «Non… non puoi dire sul serio» rispose con voce strozzata. Il sorriso sul volto di Rev si allargò. «Jay conta su di te, forza. Tira fuori la lingua e pulisci bene. Sto aspettando».
Anya M. Silver (Pure Revenge (Lethal Men, #1))
Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.
Hermann Hesse (Steppenwolf)
Kao i on, mnogi veruju da su znanje i pamet najbolja precica za nesrecu: sto vise neko zna ili je pametniji, to mu je teze u zivotu, a blazeni su neobrazovani i glupi. Tupi i prosti su osudjeni na glupa zadovoljstva i radosti, oni ne znaju kakve sve divne i zanimljive i uzbudljive stvari postoje na ovom svetu.
Mirjana Novaković (Fear and servant)
Ma qualcosa mi manca. Ti ricordi? È sempre stato così, lo sento da come respiro la vita. Sento che mi manca come se mi fosse già appartenuta e qualcuno me l'avesse portata via. Ma non so esattamente cos'è. C'è chi cerca l'altra metà della mela, io sto cercando ancora la mia mezza. Sono uno spicchio di me stesso.
Fabio Volo (Esco a fare due passi)
It was An­tho­ny Marston who dis­agreed with the ma­jor­ity. 'A bit un­sport­ing, what?' he said. 'Ought to fer­ret out the mys­tery be­fore we go. Whole thing's like a de­tec­tive sto­ry. Pos­itive­ly thrilling.' The judge said acid­ly: 'At my time of life, I have no de­sire for "thrills," as you call them.' An­tho­ny said with a grin: 'The le­gal life's narrow­ing! I'm all for crime! Here's to it.' He picked up his drink and drank it off at a gulp. Too quick­ly, per­haps. He choked -​ choked bad­ly. His face contort­ed, turned pur­ple. He gasped for breath -​ then slid down off his chair, the glass falling from his hand.
Agatha Christie (And Then There Were None)
Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...
Pablo Neruda
- Sada se meso raspada ko duša, vidi! - pokazivao je otac. - Kako se meso može raspadati ko duša? - Filozofe, to se samo onako kaže! - Ali stvarno, kako se raspada duša? - Raspada se pod naletom vulgarnog materijalizma!
Emir Kusturica (Sto jada)
شكراً لك يا قلبي/ لأنني استيقظتُ من جديد/ ولو أنّ اليوم هو الأحد/ يوم الراحة/ إلا أن تحت الضلوع/ تتواصل الحركة المعتادة لما قبل العيد
Wisława Szymborska (Sto wierszy - Sto pociech (Hundert Gedichte - Hundert Freuden))
Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio na mojoj strani. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Voleci me, ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono sto jesam. Nije u meni videla samo coveka kakav jesam, nego i coveka kakav bi mogao da budem. Voleci me, ucinila je da poverujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost.
Tony Parsons (One for My Baby)
- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.
Viktoria Faust (U anđeoskom liku zvijeri)
E sì, mi manca ancora. Per quanto incomprensibile possa essere, sento ancora la sua mancanza. La sento soprattutto in questo tipo di situazione, quando esco, quando mi siedo in un ristorante con qualcuno, quando viene un po’ di sole dopo che ha piovuto, quando la gente intorno parla del più e del meno, quando la normalità incalza. E’ soprattutto in quei momenti che mi domando cosa ci faccio lì. Perché rimango. Perché non me ne vado. E perché quello che mangio non sa di niente. E perché delle cose che mi dicono gli amici, cose per le quali dovrei provare un qualche interesse, non m’importi assolutamente nulla. E risponda per pura cortesia, sperando che se la bevano e pensando che se pure non se la bevono fa lo stesso. E perché quando mi sembra di cominciare a rilassarmi, finalmente, vengo subito assalito dal solito stormo di piccoli ricordi felici che vuole portarmi via da dove sto. E perché mi sembra di aver lasciato la vita da qualche parte. Ma dove? Fanculo, va’.
Diego De Silva (Sono contrario alle emozioni)
Our reality is masked as a medium for growth. What we are growing is our Will which, when aligned with a given Thought Center, allows that Thought Center to manifest its Will in our reality to the extent we are in alignment and can be amplified! To be in alignment with the STO Thought Centers results in an increase of spiritual consciousness and a diminishment of the "sleeping" consciousness of matter. To align with the STS Thought Centers, as we are, results in an increase of the sleeping consciousness, or wishful thinking of matter, and a diminishment of spiritual consciousness.
Laura Knight-Jadczyk (The Wave Book 6: Facing the Unknown)
Finalmente ci siamo riusciti. Finalmente siamo riusciti a incontrarci. Sento che sto per piangere. Non appena lo penso mi accorgo che sto già piangendo. Lui guarda le mie lacrime e ride. Rido anch'io mentre piango. Inspiro a pieni polmoni questa aria primaverile densa di presentimenti. E poi io e lei apriamo contemporaneamente la bocca. Io e lui parliamo nello stesso momento, come bambini che si fanno il via contando fino a tre. Qual è... il tuo nome?
Makoto Shinkai (Your name.)
Quelle volte in cui mi sono svegliato in piena notte, e ho guardato chi dorme sempre accanto a me, con la complicità delle ore buie, che rendono sopra le righe tutti i sentimenti e le preoccupazioni, le paure, le angosce e il senso profondo della vita. E mi sono chiesto, intanto che osservavo il torace gonfiarsi e sgonfiarsi in modo regolare: chi è questo essere umano a cui sto concedendo il mio amore, le mie giornate, tutti questi anni e anche il mio futuro? È l'essere speciale che mi sembra di aver intuito, o è un mostro che mi sembra di temere? E poi mi sono girato dall'altra parte e mi sono rimesso a dormire, sollevato.
Francesco Piccolo (Momenti di trascurabile felicità)
E allora scegli me. Se uno stronzo testardo come te deve innamorarsi di qualcuno, io sono di gran lunga meglio di chiunque altro. È vero che ho una bambina ma personalmente credo sia un vantaggio. E si dà il caso che anche tu le piaccia, quindi è tutto perfetto, no? E io accetterò tutto di te. Non dovrai dimenticare quanto lo hai amato prima; sono sentimenti preziosi, devi tenerlo sempre con te" "Cosa?" "Sto dicendo che ti accetto incondizionatamente; non dovrai cambiare di una virgola
Miyako Fujisaki (世界一初恋 〜横澤隆史の場合〜 [Sekaiichi Hatsukoi: Yokozawa Takafumi no Baai])
Will you pour out tea, Miss Brent?' The el­der wom­an replied: 'No, you do it, dear. That tea-​pot is so heavy. And I have lost two skeins of my grey knitting-​wool. So an­noy­ing.' Ve­ra moved to the tea-​ta­ble. There was a cheer­ful rat­tle and clink of chi­na. Nor­mal­ity returned. Tea! Blessed or­di­nary everyday af­ter­noon tea! Philip Lom­bard made a cheery re­mark. Blore re­spond­ed. Dr. Arm­strong told a hu­mor­ous sto­ry. Mr. Jus­tice War­grave, who or­di­nar­ily hat­ed tea, sipped ap­prov­ing­ly. In­to this re­laxed at­mo­sphere came Rogers. And Rogers was up­set. He said ner­vous­ly and at ran­dom: 'Ex­cuse me, sir, but does any one know what's become of the bath­room cur­tain?' Lom­bard's head went up with a jerk. 'The bath­room cur­tain? What the dev­il do you mean, Rogers?' 'It's gone, sir, clean van­ished. I was go­ing round draw­ing all the cur­tai­ns and the one in the lav -​ bath­room wasn't there any longer.' Mr. Jus­tice War­grave asked: 'Was it there this morn­ing?' 'Oh, yes, sir.' Blore said: 'What kind of a cur­tain was it?' 'Scar­let oil­silk, sir. It went with the scar­let tiles.' Lom­bard said: 'And it's gone?' 'Gone, Sir.' They stared at each oth­er. Blore said heav­ily: 'Well - af­ter all-​what of it? It's mad - ​but so's everything else. Any­way, it doesn't matter. You can't kill any­body with an oil­silk cur­tain. For­get about it.' Rogers said: 'Yes, sir, thank you, sir.' He went out, shut­ting the door.
Agatha Christie (And Then There Were None)
Invece io penso che una cosa che piace molto alla donna è qualcuno che le chieda: come stai? Tutto lì. A me quello che manca di più al mondo è proprio uno che mi chieda come sto. Perché sono sempre io a chiederlo agli altri e a occuparmi del loro benessere. Sarò banale, una femminuccia vanitosa, ma mi piacciono anche i complimenti piccoli, tipo, non so: stai bene pettinata così o come sei carina oggi. Quelle robe facili, che sembrano sciocche, ma in realtà fanno. Perché vuol dire che la persona con cui stai ti guarda ancora. Invece quando stai con degli uomini per tanto tempo, puoi anche arrivare a casa con la testa rasata come Demi Moore in Soldato Jane e lui manco se ne accorge. Non lo fa per cattiveria, solo che non vede più niente di quello che ti succede. Tante volte a me capita che mi taglio i capelli, arrivo a casa e lui non dice nulla. Né nel bene né nel male. Devo prendere a testate il citofono perché si accorga di qualcosa. Ma a questo punto il corteggiamento è un lontano ricordo.
Luciana Littizzetto (L'educazione delle fanciulle)
There were lessons later on. These were going a lot better now she’d got rid of the reading books about bouncy balls and dogs called Spot. She’d got Gawain on to the military campaigns of General Tacticus, which were suitably bloodthirsty but, more importantly, considered too difficult for a child. As a result his vocabulary was doubling every week and he could already use words like ‘disembowelled’ in everyday conversation. After all, what was the point of teaching children to be children? They were naturally good at it.
Terry Pratchett (Hogfather)
Kada ideali, moralni, estetski, religiozni ili socijalni, nisu vise kadri da upravljaju zivotom i da mu odrede kraj, kako se zivot moze odrzati a da ne postane praznina? Strast apsurda je jedina koja jos baca demonsku svetlost na haos. Samo vezivanjem za apsurd, kroz ljubav apsolutno nepotrebnu, to jest za nesto sto ne moze poprimiti konzistentnost ali koje kroz sopstvenu funkciju moze da stimulise zivotnu iluziju. Strast apsurda moze se roditi jedino u coveku u kome je sve likvidirano, ali u kome se mogu pojaviti stravicna buduca preobrazenja.
Emil M. Cioran
Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«. U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«
Randy Pausch (The Last Lecture)
Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.
Viktoria Faust (U anđeoskom liku zvijeri)
Siamo fuoco che brucia di una nuova passione. Più profonda, più intensa.  Porta con sé il sapore di un sentimento vivo, travolgente, tenuto nascosto per troppo tempo ed esploso fra confessioni e corpi che si vogliono. Siamo io e Jay, un "noi" insperato, ma che invece esiste. Lo sento nella frenesia delle sue mani che mi toccano, nelle nostre bocche che si cercano affamate. Attraverso il ritmo scalpitante dei nostri cuori.   Gli afferro la nuca con una mano e mi spingo ancora di più nella sua bocca, sto impazzendo per lui. Di lui. Per le sue parole, per quello che mi ha dato confessandomi il suo segreto. Per quel Ti amo che sento addosso. Indistruttibile. Incancellabile.
Veronica Scalmazzi (Logan (Destini incrociati, #2))
bojim se utoliko vise sto sam ja prirodno rodjen da budem osudjivan, i to veoma tesko, ali svakako ne u sustinskom smislu tvoje price, dakle mozda jos teze osudjivan, rekla bi ti; da, vise volim da podnesem najtezu osudu koja pociva na istini nego laksu osudu koju ne zasluzujem." "Ima li na svetu toliko strpljenja koliko mi je potrebno?" "I uprkos svemu, ponekad verujem: ako je mogucno umreti od srece, to ce se meni dogoditi. I ako je sreca u stanju da u zivotu odrzi nekog coveka, osudjenog na smrt, onda cu ja ostati ziv." "... kada sam licem u lice s tobom, cak i ako se stvari ne menjaju, sve nestaje i pretvara se u nista." "Ili je svet tako majusan ili smo mi gorostasni - u svakom slucaju ga oboje potpuno ispunjavamo." "Kad bi vec bila ovde! Ovde nemam nikog, bas nikog osim straha s kojim se, on grcevito zakacen za mene, a ja za njega, valjam kroz noc." "... CEKACU TE DO POSLEDNJEG DANA BAS KAO STO SAM DO PRVOG." "Niko ne peva cistije od onih koji su u najdubljem paklu; ono sto smatramo za pesmu andjela, u stvari je njihova pesma." "Zasto ne mogu da prihvatim cinjenicu da se ne moze uraditi nista bolje nego ziveti u ovoj jedinstvenoj napetosti nalik stalno odlaganom samoubistvu?" "Proveo sam zivot braneci se od zelje da ga okoncam." "... grese ljudi kad se smeju junaku koji lezi na pozornici smrtno ranjen sve pevajuci neku ariju. Svi mi lezimo i pevamo, godinama.
Franz Kafka
Ali kamo idemo, ne znamo. Možda ćemo uspjeti preživjeti boleštine i umaknuti selekcijama, možda ćemo izdržati napor i glad koji nas rastaču: a onda? Ovdje, trenutačno daleko od psovki i batina, iznova se možemo vratiti sebi samima i meditirati, a tada postaje jesno da se nećemo vratiti. Mi smo putovali sve dovde u plombiranim vagonima! Vidjeli smo kako put ništavila odlaze naše žene i djeca; nakon što su od nas napravili robove, marširali smo sto puta tamo-amo zaludu, ugašene duše prije bezlične smrti. Nećemo se vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko čovjeku treba hrabrosti, u Auschwitzu, da bude čovjek.
Primo Levi (If This Is a Man • The Truce)
Za mene je ovaj svet uvek bio svet magije, od najmanjih nogu i mnogo pre nego sto sam na ulicama Osla poceo da pratim neku devojku sa pomorandzama. Idalje imam osecaj da sam video nesto sot niko drugi nije. Tesko je opisati to osecanje jednostavnim recima, ali zamisli ovaj svet pre sveg ovog modernog raspredanja o prirodnim zakonima, evolucionistickoj teoriji, atomima i molekulima DNK, biohemiji i nervnim celijama - da, pre nego sto je ova lopta pocela da se okrece, pre nego sto je svedena na "planetu" u svemiru i pre nego sto je ponosno ljudsko telo podeljeno na srce, pluca, bubrege, jetru, krvni sistem, misice, zeludac i creva. Pricam o onom vremenu kada je ljudsko bice blo ljudsko bice, tj. celovito i ponosno ljudsko bice, ni manje ni vise. Tada svet nije bio nista drugo do iskricava bajka.
Jostein Gaarder (The Orange Girl)
Rivelerò un segreto: a volte sono contenta che Henry non ci sia. A volte mi piace stare sola. A volte, a tarda notte, passeggio per la casa e fremo di piacere all'idea di non dover parlare né toccare, di poter camminare e basta, o restarmene seduta o fare un bagno. A volte mi sdraio sul pavimento del soggiorno ad ascoltare i Fleetwood Mac, i Bangles, i B-52's, gli Eagles, gruppi che Henry non sopporta. A volte faccio lunghe passeggiate con Alba senza lasciare un biglietto per dire dove sono. A volte mi vedo con Celia per un caffè e parliamo di Henry, e di Ingrid, e di chiunque Celia stia frequentando quella settimana. A volte sto con Charisse e Gomez, non parliamo di Henry e riusciamo a divertirci. Una volta sono andata nel Michigan e al mio ritorno Henry non c'era ancora e io non gli ho mai detto di essere stata via. A volte chiamo una baby-sitter e vado al cinema o a fare un giro in bicicletta al calar della notte lungo la pista ciclabile che costeggia la spiaggia di Montrose senza luci; è come volare. A volte sono contenta che Henry non ci sia, ma sono sempre contenta quando torna.
Audrey Niffenegger (The Time Traveler's Wife)
It was a stamp. It was a yellowy-green color. It showed—Moist peered—a field of cabbages, with some buildings on the horizon. He sniffed. It smelled of cabbages. Oh, yes. “Printed with cabbage ink and using gum made from broccoli, sir,” said Stanley, full of pride. “‘A Salute to the Cabbage Industry of the Sto Plains,’ sir. I think it might do very well. Cabbages are so popular, sir. You can make so many things out of them!” “Well, I can see that—” “There’s cabbage soup, cabbage beer, cabbage fudge, cabbage cake, cream of cabbage—” “Yes, Stanley, I think you—” “—pickled cabbage, cabbage jelly, cabbage salad, boiled cabbage, deep-fried cabbage—” “Yes, but now can—” “—fricassee of cabbage, cabbage chutney, cabbage Surprise, sausages—” “Sausages?” “Filled with cabbage, sir. You can make practically anything with cabbage, sir. Then there’s—” “Cabbage stamps,” said Moist terminally.
Terry Pratchett (Going Postal (Discworld, #33; Industrial Revolution, #4; Moist von Lipwig, #1))
Znaš li da je mladi školski naraštaj silno glup ? Nekada je imao više pameti; zabavljao se ženama, mačevanjem, orgijama; sad se doteruje po Bajronu, sanja o očaju i do mile volje okiva sebi srce ... Utrkuju se ko će imati bleđe lice i najlepše reći : sit sam sveta ! Sit sveta ! Žalosno zaista : sit sveta u osamnaestoj godini ! Zar ne postoji više ljubav, slava, poslovi ? Zar je sve umrlo ? Nema više prirode, nema cveća za mladog čoveka ? Ostavimo se jednom toga. Dajmo se na tugu u umetnosti, pošto više osećamo tu stranu, ali dajmo se veselju u životu; neka puca zapušač, neka se drolja svlači, sto mu muka ! Pa ako nam neke večeri, u sumrak, dok za jedan čas traju magla i sneg, dođe neka dosada života, pustimo je neka dođe, ali ne često. Treba sebi češati srce s vremena na vreme sa malo bola, da sva gamad sa njega spadne. To je to što tebi savetujem, što se ja trudim da primenim. – Ernestu Ševalijeu, 15. Aprila 1839
Gustave Flaubert (Correspondance)
Kane si mosse lentamente, senza perdere il contatto visivo, e gli prese una mano tra le sue, portandosela al volto e strusciando piano la guancia contro di essa. «Ho capito che non ho paura di essere toccato da te,» percorse con il naso una delle linee che solcavano il palmo ruvido, inspirando il suo odore, «che mi piace quando lo fai.» Mathias aprì la bocca, come se faticasse a respirare, nonostante non ne avesse bisogno. Poi, quando Kane schiuse le labbra e lambì l’interno del suo pollice con la punta della lingua, una sorta di gemito gli uscì dalla gola. «Sai cosa stai facendo?» gli chiese con un sussurro. Kane sorrise. «Ti sto chiedendo di toccarmi,» leccò anche l’indice, «di farmi sentire vivo di nuovo,» il medio, «di avere cura di me,» l’anulare, «di non farmi male,» si fermò con le labbra a un soffio dal mignolo, «ti prego, non farmi male,» baciò la punta del dito a occhi chiusi. «Sono così stanco di soffrire.» «Mai.» Se un ringhio poteva essere dolce, quello di Mathias lo fu. «Non ti farei mai del male.»
Aurora R. Corsini (Pardus (Le luci dell'Eos, #1))
Ma cosa devo fare allora?" "Danzare" rispose "continuare a danzare, finché ci sarà musica. Capisci quello che ti sto dicendo? devi danzare. Danzare senza mai fermarti. Non devi chiederti perché. Non devi pensare a cosa significa. Il significato non importa, non c'entra. Se ti metti a pensare a queste cose, i tuoi piedi si bloccheranno. E una volta che saranno bloccati, io non potrò più fare niente per te. Tutti i tuoi collegamenti si interromperanno. Finiranno per sempre. E tu potrai vivere solo in questo mondo. Ne sarai progressivamente risucchiato. Perciò i tuoi piedi non dovranno mai fermarsi. Anche se quello che fai può sembrarti stupido, non pensarci. Un passo dopo l'altro, continua a danzare. E tutto ciò che era irrigidito e bloccato piano piano comincerà a sciogliersi. Per certe cose non è ancora troppo tardi. I mezzi che hai, usali tutti. Fai del tuo meglio. Non devi avere paura di nulla. Adesso sei stanco. Stanco e spaventato. Capita a tutti. Ti sembra sbagliato. Per questo i tuoi piedi si bloccano". Alzai gli occhi e guardai la sua ombra sul muro. "Danzare è la tua unica possibilità" continuò "devi danzare, e danzare bene. Tanto bene da lasciare tutti a bocca aperta. Se lo fai, forse anch'io potrò darti una mano. Finché c'è musica, devi danzare!
Haruki Murakami (Dance Dance Dance)
Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.
Jonathan Swift (Gulliver’s Travels)
Panie, wiem, że jesteś zajęty, że nie masz czasu, że dziś odwiedzasz piekło, ale uważam, że powinieneś rozpędzić mój naród na cztery wiatry. Powinieneś przepędzić go od siebie jak tych przekupniów ze świątyni. Na jakąś pustynię ich wygnać, żeby się tułali jak Żydzi. Żeby im się nie wydawało, że mają do Ciebie jakiś grupowy dostęp, że im będziesz zbiorowo rozpatrywał i liczył im te wszystkie plemienne zasługi, które sobie wyobrażają, zapisują i potem w nie wierzą. Że to są zasługi przed Tobą. Panie, ja bym ich na Twoim miejscu rozgonił po całym świecie jak naród Izraela i dopiero by się okazało, ile są warci. Jakby nie mieli tego swojego Mazowsza, Kieleckiego, Grunwaldu, tych wszystkich listopadów, styczniów i wrześniów dymiących spalonym mięsem, toby się okazało. Jakby nic nie mieli. Jakby nie mieli żadnego Ruska, Niemca ani Żyda na usprawiedliwienie, ani tego swojego papieża nie mieli na pogański kult, tylko na sto kilometrów piasek, toby było wiadomo, czy oni wierzą, czy tylko robią narodowy interes. Piasek i wieczność. Tak bym zrobił. W kosmos. I Częstochowę na ich oczach bym im rozpirzył jak Jerycho, jak stragany jerozolimskich gołębiarzy. Żeby, gdy już popędzisz kota temu mojemu narodowi wybranemu, mogli przyjść do Ciebie niewidomi i chromi i żeby nie musieli z tych wiejskich poczt z żółtą trąbką wysyłać czerwonych przekazów z ostatnim groszem dla zbójeckich jaskiń w eterze. Tak sobie myślę już za Dubienką, gdy przecinam dwunastkę, która po tamtej stronie granicy zamienia się w M07 i ciągnie aż do Kijowa.
Andrzej Stasiuk (Wschód)
POD RALOM Ralo tvog blagog čelicnog pogleda izbrazdalo je moje srce i iz te zemlje preorane cvet rastanka je zaridao Danas u istom gradu u kome smo se rastali jedino ja vidim tvoju statuu na trgu Izgubljenja Hiljade dana vec je prošlo od dana kada smo se poslednji put ljubili nekad se gledam u ogledalo nemajući hrabrosti da se obrijem I to uvek padne ponedeljkom ponedeljkom kad su berbernice zatvorene i onda se dosađujem I onda otvaram prozor zovem te i ti si tu sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika sa četrdeset konja od groma i vetra I letim ti i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao i kupam se sa sto pedeset na sat kako se niko na svetu sem onih kojima se tako nešto već desilo okupao nije Ne pitam te čak ni kamo idemo ne zato što me ne zanima već zato što znam da ni ti sama ne znaš I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice te kada je rođena smrt te kada će život konačno umreti onda zašto se smejem i zašto smo se ono rastali Za volanom je čovek plemenita roda a ni on ne zna ko mu je sve u kolima I ja onako još nasapunjanih ruku zatvaram mu oči UU uu! pogodi ko je I kola tako polete u stranu da... Ali u zidini zime uvek će postojati otvor kroz koji će se moći videti ono najlepše leto Smotana gvožđurija prelivena krvlju eksplozija radosti A da ih i ne zoveš srećne uspomene javljaju se tu sam i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre Vreme ne zna koje je doba doba ne zna koje je vreme Jednoga dana talas toplote oboje nas je zahvatio modrica sreće koja se više ne da izbrisati.
Jacques Prévert
Juce sam grejao telom jednog kretena sto smo se sto puta pobili. Lezi ispred neke zgrade, ceka da ga neko pusti unutra. A niko ga ne pusta. Lose izgleda, zlokobno, i to ljudi ne vole. A dok sam ga grejao, sve mi se razjasnilo, Nezna dusa, nego ga je zivot naucio da nikom ne veruje, i da samo grize. To uopste nije do njega, njemu je tako objasnjeno. NIkad lepa rec, nikad neznost, samo kamenje i sutiranje. Pa on ne zna drugo nego da mrzi. Dok sam ga grejao, tako me je pogledao da mi je bilo lose njegove dobrote. Leti je lako, leti svaka budala moze da prezivi na ulici. Zimi je horor. Zima ne prasta. Zima sahranjuje na svakih 15 minuta. Zima cedi psa polako, i kad mu dodje sudnji cas, on mucenik i jedva ceka da poveca brojno stnje s one druge strane zivota. Hocu da vam kazem, leti nas lovite, gadjajte, ne dajte nam nista, ali zimi, zima je vreme za primirj, ako se radi o dostojanstvenom svetu. Pa koji je to fazon da se ne pustaju psi u zgrade? Sta smeta da se prespava na nekom otiracu. PSeci zivot je isto zivot , jos jedna dusa na planeti. Ako imate neko cebe koje vam ne treba, bacite ga negde, pored nekog drveta, u neki cosak, negde gde ne smeta, i neka pseca dusa ce ga naci, i to ce joj spasiti zivot, da imate preko leta s kim da se proganjate. Ja znam jednog tipa iz starog kraja, jednog drkadziju, zivi na cetvrtom spratu tog jednog solitera i nervira ga jedna kucka sto zivi tu izmedju zgrada. Ona laje izmedju pet i sest ujutru, uvek. On je cesto cuje i fantazira o tome da ima snajper i da joj prosvira mozak, samo da ucuti. I leti i zimi. I leti je ne konstatuje kad je vid, osim sto je nekag opsuje i kaze joj - Glupaco- Ali, zimi, zimi je pusa u zgradu i od kad se odselila ona komsinica sto je natovila jednom kao prase, on joj i hranu donosi. Covek drkadzija, ali kad dodje do Zenevske konvencije, nemam mu ravnog, postuje neprijatelja kao svog rodjenog. A nije strasno ni ako se ostave ostaci od rucka negde. Ako vam se ne svidja bas pored vase kuce, odnesite ih negde dalje, negde gde nema nicije kuce, kad krenete ko zna na koje toplo mesto na koje vec idete. Ostavite, pojesce neko i zato ce preziveti. A ako nekoga spasete sa ulice ove zime, ako ga primite u kucu, ako pocne da zivi sa vama, redefinisace vam se pojmovi zahvalnosti i odanosti. Shvaticete da za ljubav nisu potrebne reci, da su dovoljni pogledi, pokreti, uzdasi ili obicno njuskanje. Uzmite nekog smrznutog psa u kucu, bar dok ne prodje zima, da vam pomogne da se snadjete u ovom bezdusnom svetu.
Ivan Tokin