Iz * One Quotes

molesting the vampire while he's too weak to fight back, iz? jace asked. i'm pretty sure that violates at least one of the accords.

Iz," Alec said tiredly. "It's not like it's one big bad thing. It's a lot of little invisible things. When Magnus and I were traveling, and I'd call from the road, Dad never asked how he was. When I get up to talk in Clave meetings, no one listens, and I don't know if that's because I'm young or if it's because of something else. I saw Mom talking to a friend about her grandchildren and the second I walked into the room they shut up. Irina Cartwright told me it was a pity no one would ever inherit my blue eyes now." He shrugged and looked toward Magnus, who took a hand off the wheel for a moment to place it on Alec's. "It's not like a stab wound you can protect me from. It's a million little paper cuts every day.

It doesn't hurt." "But my eyes do," said a coolly amused voice from the doorway. Jace. He had come in so quietly that even Simon hadn't heard him; closing the door behind him, he grinned as Isabelle pulled Simon's shirt down. "Molesting the vampire while he's too weak to fight back, Iz?" he asked. "I'm pretty sure that violates at least one of the Accords." "I'm just showing him where he got stabbed," Isabelle protested, but she scooted back to her chair with a certain amount of haste.

Every great character, Iz, be it on page or screen, is multidimensional. The good guys aren't all good, the bad guys aren't all bad, and any character wholly one or the other shouldn't exist at all. Remember this when I describe the antics that follow, for though I am not a villain, I am not immune to villainy.

Glavu gore. Ima i one vrste, srest ćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Njih vredi čekati… A onim drugima se nasmeši, mahni i odi. To je sve što zaslužuju…

It doesnt hurt." "But my eyes do," said a coolly amused voice from the doorway. Jace. He had come in so quietly that even Simon hadn't heard him, he grinned as Isabelle pulled Simon's shirt down. "Molesting the vampire while he's too weak to fight back, Iz?" he asked. "I'm pretty sure that violates at least one of the Accords.

Ona vrsta usamljenosti u kojoj moraš da se boriš kako bi prihvatio situacju iz korena je drugačija od one vrste u kojoj znaš da ćeš isplivati samo ako izdržiš.

Aeduan didn’t contradict her. She was what she was, and fighting one’s nature only brought pain. Sometimes death too.

Glavu gore! Ima i one vrste, srešćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Glavu gore!

This was not the Threadwitch who had cornered Aeduan beside a bear trap. Nor the Threadwitch who’d sparred with him that very morning. This was a woman changed. Aeduan knew because he’d been there before himself. Soon she would learn—just as he had—that there was no outrunning the demons of one’s own creation.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Praštati ne znači samo reći: praštam, nego iščupati iz srca srdnju, zlo osećanje prema onom ko nas je uvredio. A da to učinimo, treba samo da se setimo svojih greha; a kad se njih setimo, zacelo ćemo naći u sebi još gorih stvari nego što su one zbog kojih se srdimo.

Ne mogu se uništiti uspomene tako što će naprosto da se počiste. One ostaju u nama, šćućurene u sjenci, vrebajući iz potaje trenutak kad nam oslabi pažnja da bi provalile udesetostručenom žestinom.

Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.

Why so much fighting? Is the land valuable?” “There is nothing of value here. Yet men have always believed that they know better than those who came before. That they will be the ones to claim the Contested Lands.

Umrem li, traži je, ispitaj vješto. Prizna li, reci joj: Leži u grobu, u vječnom snu sniva posljednji svoj životni čas. Svaki cvijet, svaka travčica na mojem grobu niknula je iz mojeg srca, punog sreće one večeri na tvrđavi.

Someone owed Aeduan a life-debt. It was … A first. A first that he didn’t know how to swallow. The Threadwitch Iseult was alive because he had made it so. She could breathe her current breaths and could taste the river’s water because he had saved her life. Though she had also, in a way, saved his. First, she had not killed him while he lay unconscious in the bear trap. And second, she had been the one to hook them to that stone before the Falls. But Aeduan decided not to mention any of this, for if the Threadwitch believed she owed him three lives, then that gave him an advantage. That, he could use. He didn’t know how, he didn’t know when, only that he absolutely would.

Devojke su poput jabuka na stablima. Najbolje se nalaze na vrhu stabla. Ljudi ne žele doći do najboljih, jer se boje da ce pasti i povrediti se. Umesto toga, uzimaju trule jabuke koje su pale na zemlju, i koje, iako nisu tako dobre,do njih lakše dođu. Zato jabuke koje se nalaze na vrhu stabla, misle da s njima nešto nije u redu, dok su zapravo one veličanstvene. Jednostavno moraju biti strpljive i čekati da pravi čovek dođe, onaj koji je tako hrabar da se popne do vrha stabla zbog njih. Ne smemo pasti da nas dohvate, kome trebamo i voli nas napraviće SVE da dođe do nas. Žena je izašla iz rebra muškarca, a ne iz nogu da bude gažena, niti iz glave da bude nadmoćna. Nego sa boka da bude jednaka, ispod ruke da bude zaštićena, i blizu srca da bude voljena.

Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.

Prvo - stvari ne mogu dirnuti um: one su izvanjske i nepomične; strepnja može poteći samo iz unutarnje prosudbe. Drugo, da se sve ono što vidiš mijenja još u trenutku dok to promatraš, i zatim nestaje. Neprekidno se podsjećaj da si se i ti, kakva si sebe vidio, već promojenio Univerzum je mijena - život je prosudba.

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

Varljivo je brdo Život, nema šta... I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči... Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razveđe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog... Danas je uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi... Zvuči suviše poznato? Neki voštani mandarin iz trećeg milenijuma pre nove ere je sigurno još davno patentirao sličnu izreku

Znaš zanimljivo je da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako? Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave da umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati, a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima - ili vjeruješ ili ne. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, male stvari čine život.

Počinjao sam i sebe da doživljavam kao satkanog od one svetlosti koja je navirala iz knjige. I to me je smirivalo.

with love one can live even without happiness. Even in sorrow life is sweet; life is sweet

Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo.

(Every great character, Iz, be it on page or screen, is multidimensional. The good guys aren’t all good, the bad guys aren’t all bad, and any character wholly one or the other shouldn’t exist at all.

MOŽDA SPAVA Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem uzalud sam danas kušao, Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja. U snu svome nisam znao za buđenja moć, I da zemlji treba sunca, jutra i zore; Da u danu gube zvezde bele odore; Bledi mesec da se kreće u umrlu noć. U snu svome nisam znao za buđenja moć. Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo nečije, Neko lice ne znam kakvo,možda dečije, Staru pesmu,stare zvezde, neki stari dan, Ja sad jedva mogu znati da imadoh san. Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih: Kao da je san mi ceo bio od pene, Il' te oči da su moja duša van mene; Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih: Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće; Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne znam što ne vidim sad. Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad; Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet, I njen pogled što me gleda kao iz cveća, Što me gleda, što mi kaže da me oseća, Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet, Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet. Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas; Ne znam mesto na kom živi ili počiva; Ne znam zašto nju i san mi java pokriva; Možda spava, i grob tužno neguje joj stas, Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas. Možda spava sa očima izvan svakog zla, Izvan stvari, iluzija, izvan života, I s njom spava, neviđena, njena lepota; Možda živi i doći će posle ovog sna. Možda spava sa očima izvan svakog zla.

Kako se za mnoge nevjere nikada ni ne dozna, za drugog supružnika one niti ne postoje, međutim nakon njihova razotkrivanja može se pridati nepotreban značaj tom nerijetko posve nevažnom događaju. ~ iz knjige ''Otpovijed ˗ vodič za ljubavne lutalice

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesuglasnosti stvorit će ili licemjerje (oni u džamiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti mogu raskinuti s Kur’anom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima žive), ili jednu vrstu kaluđera i osobenjaka (oni se povlače iz svijeta jer svijet nije islamski), ili, konačno, one koji u takvoj dilemi raskidaju s Islamom i prihvaćaju život i svijet takav kakav jest, odnosno kakvim su ga drugi napravili.

Poticaj za ženski orgazam nalazi se negdje daleko pliće no što se one, same sebi, ali i drugima, usude priznati. I kod žene jednako kao i kod muškaraca on je često puta rezultat pukog mehaničkog čina, jer da tome nije tako, samozadovoljavanje ne bi ni postojalo. ~ iz knjige ''Otpovijed ˗ vodič za ljubavne lutalice

Kako je tvoja glava morala da radi, pisao mu je brat Teo, kako si se ti izlozio opasnosti odlazeci do one krajnje tacke gde je vrtoglavica neizbezna... ne valja se upustati u tajanstvene oblasti, koje po svemu sudeci covek nekaznjeno sme samo da okrzne, ali ne i da u njh zadje. A on iz tih "tajanstvenih oblasti" izlazio nije.

Strašna je ova ribetina, moram je obuzdati, pomisli. Ne smijem joj dopustiti da postane svjesna svoje snage ni onoga što bi mogla učiniti kad bi potegnula svom snagom. Da sam na njezinu mjestu, sad bih zapeo iz sve snage i povukao pa kud puklo da puklo. Ali one, hvala Bogu, nisu tako pametne ko mi koji ih ubijama, iako su plemenitije i sposobnije od nas.

Juce sam grejao telom jednog kretena sto smo se sto puta pobili. Lezi ispred neke zgrade, ceka da ga neko pusti unutra. A niko ga ne pusta. Lose izgleda, zlokobno, i to ljudi ne vole. A dok sam ga grejao, sve mi se razjasnilo, Nezna dusa, nego ga je zivot naucio da nikom ne veruje, i da samo grize. To uopste nije do njega, njemu je tako objasnjeno. NIkad lepa rec, nikad neznost, samo kamenje i sutiranje. Pa on ne zna drugo nego da mrzi. Dok sam ga grejao, tako me je pogledao da mi je bilo lose njegove dobrote. Leti je lako, leti svaka budala moze da prezivi na ulici. Zimi je horor. Zima ne prasta. Zima sahranjuje na svakih 15 minuta. Zima cedi psa polako, i kad mu dodje sudnji cas, on mucenik i jedva ceka da poveca brojno stnje s one druge strane zivota. Hocu da vam kazem, leti nas lovite, gadjajte, ne dajte nam nista, ali zimi, zima je vreme za primirj, ako se radi o dostojanstvenom svetu. Pa koji je to fazon da se ne pustaju psi u zgrade? Sta smeta da se prespava na nekom otiracu. PSeci zivot je isto zivot , jos jedna dusa na planeti. Ako imate neko cebe koje vam ne treba, bacite ga negde, pored nekog drveta, u neki cosak, negde gde ne smeta, i neka pseca dusa ce ga naci, i to ce joj spasiti zivot, da imate preko leta s kim da se proganjate. Ja znam jednog tipa iz starog kraja, jednog drkadziju, zivi na cetvrtom spratu tog jednog solitera i nervira ga jedna kucka sto zivi tu izmedju zgrada. Ona laje izmedju pet i sest ujutru, uvek. On je cesto cuje i fantazira o tome da ima snajper i da joj prosvira mozak, samo da ucuti. I leti i zimi. I leti je ne konstatuje kad je vid, osim sto je nekag opsuje i kaze joj - Glupaco- Ali, zimi, zimi je pusa u zgradu i od kad se odselila ona komsinica sto je natovila jednom kao prase, on joj i hranu donosi. Covek drkadzija, ali kad dodje do Zenevske konvencije, nemam mu ravnog, postuje neprijatelja kao svog rodjenog. A nije strasno ni ako se ostave ostaci od rucka negde. Ako vam se ne svidja bas pored vase kuce, odnesite ih negde dalje, negde gde nema nicije kuce, kad krenete ko zna na koje toplo mesto na koje vec idete. Ostavite, pojesce neko i zato ce preziveti. A ako nekoga spasete sa ulice ove zime, ako ga primite u kucu, ako pocne da zivi sa vama, redefinisace vam se pojmovi zahvalnosti i odanosti. Shvaticete da za ljubav nisu potrebne reci, da su dovoljni pogledi, pokreti, uzdasi ili obicno njuskanje. Uzmite nekog smrznutog psa u kucu, bar dok ne prodje zima, da vam pomogne da se snadjete u ovom bezdusnom svetu.

Ali ovde se, i to je nasleđe iz Miloševićevog perioda, toliko toga događa, a to su mahom pseudodogađaji, koji vas stalno drže na ringišpilu i vi nikako ne možete da sastavite tu priču, jer stalno imate neke potrese koji okupiraju ljude. Kao kada se sruši kuća, a vi ne kažete – srušila se kuća, nego govorite – pala ova cigla, pala ona cigla, brojimo te cigle, gle evo još jedne cigle. Kada se kuća ruši, padaju cigle, zašto brojiš svaku ciglu? Ali to je još Milošević uspostavio, kad god se zapetlja i nađe u neprilici, on stvori novi skandal i onda se svi bave tim skandalom, dok ne naiđe novi skandal. I to suviše dugo traje i ljudima se neprekidno vrti u glavi.

Pobratimstvo lica u svemiru Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. I ono sve što ti bje, ću i što sni gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom. Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste putove u mraku, mi smo svi jednako lutali u znaku traženja, i svima jednako se dive. Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti. I pamti da je tako od prastarih vremena. I svi se ponavljamo, i veliki i čisti, kao djeca što ne znaju još ni svojih imena. I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. I hrana nam je duše iz naše opće zdjele, i sebični je pečat jedan nasred čela. Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša, a naša krv, i poraz svih nas, u klanju, opet je samo jedna historija duša. Strašno je ovo reći u uho oholosti, no vrlo srećno za očajničku sreću, da svi smo isti u zloći i radosti, i da nam breme kobi počiva na pleću. Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti, u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi, pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti? Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; o vasiono! Ja živim i umirem u svjema; ja bezimeno ustrajem u braći.

Otišla sam iz rajona, vratila se u njega, uspjela ponovo otići. ništa, ništa me nije povuklo na dno skupa s djevojkama koje sam rodila. Spasile smo se, sve sam ih spasila. Oh, one sad pripadaju drugim mjestima i drugim jezicima. Italiju smatraju predivnim kutkom Zemlje, a ujedno i beznačajnom i uzaludnom provincijom u kojoj je moguće živjeti samo tijekom kratkog odmora. Dede mi često govori: odi odavde, dođi živjeti sa mnom, i odande možeš obavljati svoj posao. Ja kažem hoću, prije ili poslije učinit ću to. Ponosne su na mene, a svejedno znam da me nijedna od njih ne bi dugo trpjela, sada više ni Imma. Svijet se nekim čudom promijenio i sve više pripada njima, sve manje meni.

Kad mladost jednom prođe, nastupa dekadencija, starost koja ostavlja neizbrisive tragove, dolaze bolesti, a prijatelji odlaze. Na kraju krajeva, nastavljanjem života ništa se ne dobija; naprotiv, otvaraju se samo nove mogućnosti za patnju." "BILA JE TO LEPA USPOMENA IZ ŽIVOTA: SUMRAK, MUZIKA KOJA ISPREDA SNOVE S DRUGE STRANE SVETA, TOPLA I UTUTKANA SOBA, ZGODAN MLADIĆ PUN ŽIVOTA, KOJI JE PROLAZIO, ODLUČIO DA ZASTANE I ZAGLEDAO SE U NJU." "ČITAVOG ŽIVOTA JE SAMO NEŠTO ČEKALA; OCA DA SE VRATI S POSLA, PISMO OD MLADIĆA KOJE NIKAKO NIJE STIZALO, ISPITE NA KRAJU GODINE, TRAMVAJ, AUTOBUS, TELEFONSKI POZIV, RASPUST, KRAJ RASPUSTA. A SADA JE MORALA DA ČEKA I SMRT, KOJA ĆE DOĆI ZAKAZANOG DANA. - To se samo meni može desiti. Ljudi obično umiru onda kad se tome najmanje nadaju." "Kad je postigla gotovo sve što je želela u životu, zaključila je da taj život nema smisla, jer su svi dani jednaki. I odlučila je da umre." "I junaci i heroji su podjednako ravnodušni prema opasnosti, i uvek nastavljaju svojim putem, uprkos upozorenjima da to ne treba da čine. Ludak se ubija, junak se žrtvuje u ime neke ideje - ali i jedan i drugi umiru po svojoj volji - a ogorčeni i danima i noćima odmeravaju i pretresaju besmisao i veličinu tog postupka. To su i jedini trenuci kada bi ogorčeni smogao snage da se popne do vrha svog odbrambenog bedema i proviri napolje; ali ubrzo bi ga sustigao umor i on bi se vraćao kolotečini svakodnevice." "Možemo u životu činiti svakakve greške. Izuzev jedne: one koja će nas uništiti." "Sve je pogrešno. Jer ako ceo svet o nečemu sanja, a samo neznatna manjina to otvari, onda se svi osećaju kao kukavice." "PROVEO SAM JEDAN DEO SVOG ŽIVOTA GLEDAJUĆI VETAR, ALI SAM ZABORAVIO DA SEJEM, I NISAM ISKORISTIO SVOJE DANE, NITI SAM POPIO VINO KOJE MI JE BILO PONUĐENO. ALI JEDNOG DANA OSETIO SAM DA SAM SPREMAN I VRATIO SAM SE SVOME POSLU. ISPRIČAO SAM LJUDIMA SVOJE VIZIJE RAJA, KAO ŠTO SU BOG, VAN GOG, VAGNER, BETOVEN, AJNŠTAJN I DRUGI MUDRACI ČINILI PRE MENE." "POGLEDAJ DOBRO MOJE LICE. SAČUVAJ GA U OČIMA SVOJE DUŠE, DA BI MOGAO JEDNOG DANA DA GA NASLIKAŠ PO SEĆANJU.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

„Kako je naucno razumevanje raslo, tako je nas svet postajao dehumanizovan. Covek se oseca usamljenim u vaseljeni zato sto vise nije povezan s prirodom i izgubio je svoj emotivan "nesvestan identitet" sa prirodnim pojavama. One su polako izgubile svoja simbolicka znacenja. Grmljavina vise nije glas razbesnelog Boga, niti je munja njegovo osvetnicko koplje. Ni u jednoj reci nema duha, nijedno drvo nije covekov zivotni princip, nijedna zmija nije otelovljenje mudrosti, nijedna planinska pecina dom velikog demona. Coveku vise ne govore nikakvi glasovi iz kamena, biljaka i zivotinja, niti se on obraca njima, verujuci da ga oni mogu cuti. Nestao je njegov dodir sa prirodom, a s njim i duboka emotivna energija koju je stvarala ta simbolicka povezanost.

Ono što sam od života naučio je, Da bez obzira na to koliko je neko dobar čovek, ponekad te mogu povrediti i zbog toga moramo da praštamo. Potrebne su godine da bi se izgradilo poverenje a samo par sekundi da bi se uništilo.. Ne moramo da menjamo prijatelje ako shvatimo da se prijatelji menjaju.. Okolnosti i sredina imaju uticaja na naše živote, ali smo mi ti koji su odgovorni za sebe.. Da moraš da kontrolišeš svoje postupke da oni ne bi kontrolisali tebe... Da strpljenje zahteva dosta vežbe..da postoje ljudi koji nas vole, ali jednostavno neznaju kako da to pokažu.. Ponekad osoba za koju misliš da će te povrediti i naterati te u propast .. Je u stvari jedna od retkih koja će ti pomoći da ustaneš.. Nikad ne bi trebalo reći detetu da su snovi lažni, bila bi za njega tragedija da to zna.. Nije uvek dovoljno da ti neko oprosti, u većini slučajeva moraš prvo oprostiti sam sebi.. Da u koliko god komada ti je slomljeno srce, svet to neće prestati da ispravlja.. Da ima Boga hteo bi da srećemo sve pogrešne ljude pre nego one prave.. Da onda kada konačno sretnemo one prave budemo zahvalni na tom poklonu.. Kada se vrata sreće zatvore, druga vrata se otvore.. ali često gledamo tako dugo u ta zatvorena vrata..da ne vidimo šta se to otvorilo za nas.. Najbolji prijatelj je onaj sa kojim možeš sedeti na tremu i šetati.. Bez da izgovoriš i reč i kada odeš osećaj je kao da je to najbolja konverzacija koju si ikada vodio. Tačno je to da ne znamo šta imamo pre nego što to nađemo, ali je isto tako tačno, da ne znamo šta nam je nedostajalo pre nego što se vrati.. Ne posmatrajte izgled, može da vas zavara, ne sledite bogatstvo čak iako može da iščezne, Nađi nekoga ko te zasmejava, zato što je samo osmeh potreban da se ulepša dan, nađi ono što ti uveseljava srce.. Postoje trenutci u životu kada ti neko tako mnogo nedostaje.. da poželiš da ih možeš uzeti iz svojih snova i stvarno ih zagrliti.. Sanjaj što poželiš, idi gde god poželiš da ideš.. zato što imaš samo jedan život.. i jednu šansu da radiš stvari koje želiš da radiš.. Najsrećniji ljudi najčešće nemaju najbolje od svega, oni samo naprave najbolje od svega što im se nađe na putu. Najbolja budućnost je ona koja se gradi na zaboravljenoj prošlosti.. Ne može ti dobro ići u životu dok ne pustiš svoje prošle neuspehe i tuge. Svi smo mi savršeno nesavršeni.

Kako pak čovjek zna koji je to trenutak u kojemu mu je odlučiti hoće li uzvodno ili nizvodno, kako zna gdje je Huča plitka, a gdje duboka? I kad kocka, zna da je pokušao i da je na kocki dobio, ili izgubio, svejedno, jer takvi barem znaju da su stranu birali kad su umjesto zadnjeg pića u “Vrilu“ uplatili tiket lutrije, a ne kad su kupovali cigarete kod sisate trafikantice. Takvi znaju da su svoj put izabrali kad su kupili autobusnu kartu za Split, Beograd, Frankfurt, ili ubili susjeda, brata, jebiga, ili predsjednika države, ili pročitali knjigu koja će im promijeniti život, ili otkrili lijek za nekakvu boleštinu, ili upoznali trenera iz Sarajeva, ili menadžera iz Beograda ili s lovom za listić lutrije popili još jedno piće u “Vrilu“. Sva su takva raskršća u životu obilježena i sve u su takve odluke važne, i one dobre i one pogrešne, svaka je neponovljiva i velika poput cijele čovjekove sudbine.

Helen je ugasila svjetlost, prišla žurno prozoru i provirila napolje. Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza postelje kao da je promatrala neku divljač. Oko mene je još lebdio dah njenog parfema. Okrenula se. 'Ne smiješ ići na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Moraš otići! Pozajmit ću kola od Ele, pa ću te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smiješ ostati ovdje!' Osjetio sam oštar bol koji se odmah pretvorio u žudnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da se moramo rastati. Ili je to možda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim očima vidjela, a to je za nju bilo jače od ma kakve mašte. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav — i već za jedan korak udaljena i izgubljena. Pokušao sam da je zadržim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i šaputala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...' Ništa ne moramo, mislio sam. Imao sam još jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zašto ranije to nisam jače osjetio? Osjetio sam, ali zašto nisam razbio stakleni zid između sebe i svog osjećanja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo još besmislenije! Morao sam nešto od Helene ponijeti sobom u sivu prazninu u koju ću se vratiti ako budem imao sreće. Nešto više od osjećanja na opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se raširim preko nje kao neki pokrivač, zaželio sam da imam hiljadu ruku i usana, da postanem savršen konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez igdje ijednog međuprostora, da bih je svuda dodirivao, koža uz kožu, centimetar po centimetar, a ipak još sa starim bolom što je to koža na kožu, i što ne može biti krv u krvi — spajanje umjesto sastavljanja.

Oko se sporo privikava na polutamu, na zalelujanu prostoriju bez jasnih kontura, na treperave senke. Privučen plamenom, pogled se ustremljuje na lampu, na tu još jedinu svetlu tačku u velikom mraku sobe, ustremljuje se na nju kao zalutala muva i zaustavlja se na tom jedinom izvoru svetlosti, koje treperi kao neka daleka, slučajna zvezda. Na trenutak zaslepljeno i kao omađijano tom svetlošću, oko ne vidi ništa drugo do tu svetlost, ništa, ni druge senke, ni zalelujane površine, ni krpe koje se klate; ništa. Oko vidi samo tu svetlost, taj grebenasti plamen, nekako izvan prostora, kao što su zvezde izvan prostora, a zatim počinje polako da je rastvara (tu svetlost), da je prelama kroz svoju prizmu, da otkriva u njoj sve boje spektra. I tek tada, kada ju je rastvorilo, kada ju je raščinilo, oko otkriva, u sporim talasima sve bleđe svetlosti koja se širi oko plamena, sve ono što se još može otkriti međ naborima senki i praznine: prvo cilinder, taj kristalni omotač plamena, u prvi mah sasvim neprimećen, apstrahovan, kao da je to samo eho plamena i svetle jezgre, eho iza kojeg nastupa tama, jasno, kao da je svetlost izrezana staklom, kao da je smeštena u jamu, ukopana u mrak, pa okolo vlada ne samo pomračina, nego neka druga materija, gusta i sasvim različite specifične težine od one kojom je obavijen plamen. Ali to traje samo tren. Samo dok se oko ne privikne na tamu, nego na svetlost. Tada oko otkriva polako varku i vidi garež na bokovima cilindra, garež koja se preliva iz karatamnog u srebrnkasto, kao na oslepelom ogledalu, i vidi da taj stakleni omotač nije granica svetlosti, kao što otkriva, ne bez čuđenja, i da je srebrnkasti preliv gareži takođe varka, a da poređenje sa oslepelim ogledalom nije igra duha nego igra svetlosti, jasno vidljiva u okruglom ogledalu koje stoji uspravno iza cilindra i u kojem se vidi drugi plamen, plamen-blizanac, gotovo nestvaran, ali plamen; i ako ga oko sve dosad nije primećivalo, to je bilo samo stoga što se duh opirao toj varci, što duh nije hteo da prihvati privid (kao na onom crtežu gde oko vidi belu vazu, vazu ili peščanik, ili putir, sve dok duh – volja? – ne otkrije da je ta vaza praznina, negativ, dakle privid, a da su pozitivna i, dakle, stvarna ona dva identična profila, ona dva lika okrenuta licem jedan prema drugom, taj simetrični "en face", kao u ogledalu, kao u nepostojećem ogledalu, čija bi osa prolazila kroz osu sad već nepostojeće vaze-peščanika, putira, sasude, dvostrukom, zapravo, ogledalu, kako bi oba lika bila stvarna, a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio samo odraz, odjek onog prvog, i tada više ne bi bili simetrični, ne bi bili čak ni stvarni; kako bi, dakle, oba lika bila ravnopravna, oba platonovski prauzori a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio nužno samo "imitatio", odraz odraza, senka; pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost).

,Priče su se promijenile, dragi moj dječače', kaže muškarac u sivom odijelu s jedva primjetnom tugom u glasu. ,Više nema bitaka između dobra i zla, čudovišta koja valja zatući, djeva koje treba spašavati. Iz iskustva znam da su djeve uglavnom savršeno sposobne spasiti se same, barem one koje nešto vrijede. Više nema jednostavnih priča, nema traganja za pustolovinama, zvijeri, ni sretnih završetaka. Za pustolovinama se traga bez jasnog cilja i puta. Zvijeri uzimaju različita obličja i teško ih je prepoznati kao zvijeri. A ni svršetaka više nema, sretnih ili nesretnih. Stvari se nastavljaju, preklapaju i zamagljuju, tvoja priča dio je priče tvoje sestre, a ova pak dio mnogih drugih, i nikad ne znaš kamo te bilo koja od njih može odvesti. Dobro i zlo ne mogu se svesti na kraljevne i zmaja, na vuka i Crvenkapicu; stvar je puno složenija. Nije li zmaj junak, u vlastitoj priči? I ne ponaša li se vuk onako kako se vuk treba ponašati? Doduše samo jedan vuk u igri s plijenom odlazi toliko daleko da se preruši u bakicu.

„Zašto moraš uvijek gledati u istom smjeru kao ja?” Ovo zapažanje bilo je iznenađujuće tačno, jer kad god bi Oto okrenuo glavu da bi pogledao u neku djevojku, Piterove oči mehanički su slijedile njegov pogled instinktivnom ljubomorom. Dolje kod železničke stanice je ljetovalište za djecu iz hamburških sirotinjskih četvrti. Oto se upoznao s učiteljicom iz jednog od tih domova i oni gotovo svake večeri zajedno odlaze na ples. Ponekad djevojka sa svojom četom djece prodefiluje pored naše kuće. Djeca gledaju u naše prozore i, ako Oto slučajno gleda kroz prozor, ona sebi dozvoljavaju šale koje ne priliče njihovom uzrastu. Djeca takođe gurkaju svoju mladu učiteljicu i vuku je za ruku da bi je podstakla da i ona pogleda prozor. U takvim prilikama djevojka se sramežljivo smiješi i ispod trepavica baca pogled na Ota, dok Piter, promatrajući iza zastora, gunđa kroz stisnute zube: »Kurva ... kurva ... kurva ... « Piterova ljubomora pretvorila se u besanicu. Počeo je sa uzimanjem tableta za spavanje, ali priznaje da one veoma rijetko djeluju. Jedino što ga čine pospanim idućeg jutra poslije doručka.

- Šta znači biti profesionalac? - Profesionalac, to je trkač olovnih nogu na duge pruge; gladijator koji svakoga dana odlazi u arenu; to znači, tući se tamo za svoja ubeđenja i vraćati se u svoju sobu, u svoju osamljenost. Profesionalci mog tipa najviše podsećaju na igrače na žici. Potrebno je stići do bezbednog krova, preko osetljive ideje razapete iznad ambisa. Publika nas prati, čita i sluša sve šta napišemo ili kažemo, očekujući, u stvari, da vidi kako ćemo jedne večeri pasti u tom cirkusu. A pada se iz različitih razloga. Ponekad od toga što suviše vešto prelaziš žicu, pa ti se zavrti u glavi od uspeha; drugi put, što gledaš dole i razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih, a najčešće zato što, znajući primere onih što su pali pre tebe, ne veruješ da ćeš dugo izdržati. Međutim, publika ne voli ni one sigurne, one za koje zna da nikada neće pasti. Profesionalac se, tako, bori i protiv publike i protiv sebe. U tome je lepota tog zanata, a u isto vreme i njegova tragika. Jednostavno, to je trka koju još niko nije dobio, ali je mnogi bar gube časno. Biti profesionalac u našoj sredini prepunoj amatera, to, na kraju, znači umreti od infarkta u četrdeset i nekoj, dobiti nekrolog tipa "vrstan naučnik, kolega, stručnjak i otac..." sa fotografijom od deset cicera, ako si u milosti, ili bez nje, ako nisi! Uostalom. ne treba misliti o tome...

Ja njima pripadam'', mislio sam, ''pripadam toj hordi ubica, to je moj narod, svejedno kakvu sam ja varku po danu stvarao, svejedno da li su me oni proganjali i odbacivali i oduzeli mi državljanstvo, ja sam među njima rođen i bilo je ludo ako bih hteo da se zavaravam kako su jedan veran, pošten, naivan narod napale i hipnotisale legije sa Marsa. Te legije su u njima samim izrasle, one su se razvile iz urličućih kasarnskih strvodera i razbesnelih demagoga. To je bio stari furor teutonikus, njega su obožavali naši nastavnici, on je procvetao među robovima poslušnosti, obožavaocima uniformi i životinjskog atavizma; sa jednim ograničenjem, dabome, da životinja nikada nije toliko životnjska. To nije bila usamljena pojava! Nedeljne smotre sa desetinama hiljada razjapljenih, razbesnelih njuški, nisu pokazivale narod koji je trpeo, nezadovoljan, kome je bilo naređeno, to je klicao sam pranarod, on je bio probio tanki sloj civilizacije i sada se valjao u svojoj krvavoj kaljuzi. Furor teutonikus! Sveta reč mog bradatog nastavnika sa naočarima! Kako se time naslađivao! Kako se početkom prvog rata i sam Tomas Man naslađivao kada je pisao o 'Misli o ratu' i 'Fridrih i Velika koalicija'. Tomas Man, štit i vođa emigranata. Koliko je duboko moralo biti usađeno varvarstvo kada čak ni kod tog humanog i humanističkog pesnika nije bilo potpuno iskorenjeno.

Grčki pejzaž mi se obratio patetičnim glasom mita i tragedije. Bio je to dominantan utisak. Nametljivo prisustvo gole zemlje, veoma izreckanih stenovitih masa, pojačano je oskudnošću biljnog pokrivača. Veliko drveće - topola, tisa, hrast - raste u dolinama, mada se šuma uvek povlači pred pritiskom niskog, bodljikavog žbunja koje nadvladava sve. Iz istorijskih predanja znamo da su danas gole padine kritskih planina nekada pokrivale kedrove i kiparisove šume. Okolina Olimpije bila je bogata topolama, međutim one su završile kao žrtva propisa koji je glasio : "To je jedino drvo koje se sme koristiti za prinošenje žrtava." Zbog toga je današnji grčki pejzaž divljiji i lišeniji zelenila nego u drevna vremena. Naravno, postojanje malih oaza tišine - gajeva, u kojima možemo zamišljati Sokrata kako razgovara sa Fedrom. Čak u centru Atine, gradu punom buke i grozničavog trčkaranja, može se skrenuti sa prometne Ulice Leoforo Dioniziju Areopagitu koja vodi duž podnožja Akropolja i uroniti u zavojite staze Brežuljka Muza. Dobro je doći tu uveče i bluditi između mirti, lovorovog žbunja i kiparisa. Drveće nije veliko, otprilike je u visini muškarca, u mraku je čovekoliko, tako da dobijaš želju da ga pozdravljaš, zastaješ i razgovaraš s njim. To posebno osećanje bratimljenja sa prirodom, prirodna lakoća s kojom ova poprima ljudske oblike, nisam iskusio ni u jednoj drugoj zemlji. Zbog toga mi se čini da metamorfoza drveća u šumske boginje (drijade) nije bila samo rezultat bujne mašte Grka, već pre oštroumne opservacije i preciznog razumevanja znakova koje šalje okolni svet.

„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“ „Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“ „Bog je u rečima, ali i demon takođe.“ „Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“ „NA REKAMA VAVILONSKIM SEĐASMO I PLAKASMO. O VRBAMA OKO NJIH VEŠASMO HARFE SVOJE.“ „Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“ „Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“ „Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“ „Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“ „Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo. Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima. Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama. Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali. I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“ „Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“ „Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“ „Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete. Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“ „Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“ „Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“ „Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“ „... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.

We all changed into our pajamas, and Taylor and Anika presented me with a wedding gift--a lacy white babydoll nightie with matching panties. “For the wedding night,” Taylor said meaningfully. “Uh, yeah, I got that,” I said, holding up the underwear. I hoped I wasn’t blushing too red. “Thanks, guys.” “Do you have any questions for us?” Taylor asked, perching on my bed. “Taylor! I, like, live in the world. I’m not an idiot.” “I’m just saying…” She paused. “You probably won’t like it that much the first couple of times. I mean, I’m super tiny, which means I’m really little down there, so it hurt a lot. It might not hurt as bad for you. Tell her, Anika.” Anika rolled her eyes. “It didn’t hurt me at all, Iz.” “Well, you probably have a large vagina,” Taylor said. Anika thumped Taylor on the head with a pillow, and we all started giggling and couldn’t stop. Then I said, “Wait, exactly how bad did it hurt, Tay? Did it hurt the way a punch in the stomach hurts?” “Who’s ever punched you in the stomach?” Anika asked me. “I have an older brother,” I reminded her. “It’s a different kind of pain,” Taylor said. “Did it hurt worse than period cramps?” “Yes. But I would say it’s more comparable to getting a shot of Novocain in your gums.” “Great, now she’s comparing losing your virginity to getting a cavity filled,” Anika said, getting up. “Iz, quit listening to her. I promise you it’s more fun than going to the dentist. It would be one thing if you were both virgins, but Jeremiah knows what’s up. He’ll take care of you.” Taylor collapsed into another fit of giggles. “He’ll take care of her!

Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.

Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.

U svim jezicima koji su se razvili iz latinskoga riječ sućut sastoji se od prefiksa "su-" (com-) i riječi koja je prvobitno značila "patnja" (com-passion). U drugim jezicima, na primjer u češkom, poljskom, njemačkom i švedskom, riječ je izvedena kao supstantiv složen od istog prefiksa i riječi koja znači "osjećaj" (češki sou-cit, poljski wspol-czucie, njemački Mit-gefühl, švedski med-känsla). U jezicima razvijenim iz latinskoga riječ sućut (com-passion) znači ne možemo hladno promatrati patnje drugog čovjeka ili sudjelujemo u patnjama drugog čovjeka. Iz druge riječi koja ima približno isto značenje, pitie (engleski pity, talijanski pieta itd.) odzvanja čak i stanovita nadmoć u odnosu na onoga koji pati. Avoir de la pitie pour une femme znači da smo u boljem položaju nego ta žena, da se naginjemo nad nju, spuštamo k njoj. U tome i jest razlog zašto riječi compassion i pitie izazivaju nepovjerenje - čini se da one označavaju loš, drugorazredan osjećaj koji nema gotovo ničeg zajedničkog s ljubavlju. Voljeti nekoga iz sućuti znači, u stvari, ne voljeti ga. U jezicima u kojima korijen riječi sućut ne čini riječ patnja (passio), nego riječ osjećaj ta riječ se upotrebljava u približno istom značenju, ali se nikako ne može reći da označava drugorazredan, loš osjećaj. Tajna moć njene etimologije obasjava riječ drugom svjetlošću i daje joj šire značenje - suosjećanje. A suosjećati znači umjeti proživljavati s drugim njegovu nesreću, ali isto tako i dijeliti s njim neke druge osjećaje kao: strepnju, tugu, žalost, radost, bol. To suosjećanje (u smislu wspolczucie, Mitgefühl, medkänsla) izražava, prema tome, najvišu sposobnost osjećajne imaginacije, vještinu telepatije osjećaja. A to je, u hijerarhiji osjećaja, onaj najviši.

Pri prvom zahlađenju, relativnom, uostalom, jer nikad nije bilo mraza, a ipak osetnom posle više meseci vrućine, laste, koje su obično letele iznad bulevara uz obalu, iznad trga pred gimnazijom ili po nebu nad siromaškim četvrtima, obrušavajući se uz piskav cvrkut na koji plod fikusa, otpadak na moru ili svež izmet, pojavile bi se isprva pojedinačno u tome hodniku koji je činila ulica Bab-Azun, leteći nisko u susret tramvajima, pa ulećući odjednom da bi nestale na nebu iznad kuća. I odjednom, jednog jutra, bilo ih je na hiljade na svim žicama nad trgom Svete Viktorije i po krovovima kuća. Stiskale su se jedna uz drugu klimajući glavom iznad beličastih grudi, malo pomicale nožice i mrdale repom da načine mesta kojoj pridošlici, prekrivale trotoar svojim sitnim pepeljastim izmetom, proizvodile sve zajedno potmulo pijukanje, iz kog bi probio po koji kratak cvrkut, i to njihovo neprestano zborovanje orilo se od jutra iznad ulice, malo-pomalo sve glasnije, pa gotovo zaglušujuće kad se spusti veče i deca potrče ka tramvajima da se vrate kući, a onda bi odjednom prestalo, na neki nevidljiv znak, i one bi zaspale, oborivši glavice i crno-bele repove. Dva-tri dana su tako doletale iz svih krajeva Sahela, pa i iz daljih, u malim jatima, pokušavale da se smeste između ranije prispelih, pa se malo-pomalo razmeštale po ispustima na fasadama duž ulice, s obe strane glavnog skupa, uz sve brujnije lepršanje krila i sveopšte cvrkutanje, koje je naposletku postajalo zaglušno iznad prolaznika. A onda, jednog jutra, ulica je odjednom bila pusta. Noću, tik pred zoru, laste su zajedno odletale na jug. Za decu je zima tada počinjala, mnogo pre pravog datuma, pošto za njih nije moglo biti leta bez piskavog cvrkuta lasta po još toplom večernjem nebu.

Sultan Abdulhamid Drugi je upamćen kao čudan vladar. S jedne strane uveo je mnoge novine, tursko društvo se ubrzano otvaralo, reforme su se množile, prevođene su knjige, železnica se granala... Ali, s druge strane, Abdulhamid je panično strahovao za sudbinu starog uređenja države. Ustav je ukinuo nekoliko dana pošto je stupio na snagu, Skupštinu je svojevremno očas raspustio, da bi je iznova sazvao tek nekoliko decenija kasnije... Protivnici su uhođeni. Potkazivanje je postalo uobičajeno. Bilo je posla i za one koji tiho zatežu svileni gajtan oko vrata. Naročita komisija se brinula da određeni izrazi ili imena nikada ne budu upotrebljavani u svemu što se objavi. Za nepostojeće reči su proglašene: „sloboda“, „revolucija“, „štrajk“, „anarhija“... Opet, neke druge reči nisu proterane, već su bile samo malo drugačije objašnjene. U Osmanskom rečniku štampanom 1905. godine definicija reči „demokratija“ glasila je: egzotična ptica iz Amerike. Nešto dalje i reč „tiranin“ imala je slično tumačenje. Uopšte, sastavljač rečnika se dosetio da jedan broj nezgodnih pojmova može da objasni kao ovu ili onu ptici iz ovog ili onog kraja Zemljinog šara. Za vreme boravka Franca i Rudija Prohaske u Istanbulu, nedavno objavljeni rečnik je bio omiljen predmet podsmeha. Narodna razonoda. U kvartu Fanar, pa u delu grada između Bešiktaša i Rumeli Hisara, čak i u glavnoj ulici Peri, trgovci su „ispod ruke“ nudili „živu robu“ najčudnije moguće imenovanu. A bile su to prekomorske ptice – uglavnom papagaji dospeli iz Australije ili Južne Amerike. – Demokratija... – došapnuli bi oni mogućem kupcu zagledanom u kakav kavez sa naročito raznobojnim papagajem. – Tiranije... – došapnuli bi drugom mogućem kupcu zagledanom u susednu krletku sa nešto manje raskošnom pticom.

Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i književnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlučio je da svojim sestrićima mora pružiti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestrić. Mi potičemo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo čekali voz za Firencu. Još se sećam tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je još bio mrak, sendviča u vozu, onoga što mi je ujak pričao dok se kroz prozor odmotavao krajolik. Govorio je o, za mene, čudesnim imenima, o stvarima koje ću videti tog dana. I nabrajao je: Fra Anđeliko, Đoto, Karavađo, Paolo Učelo. žvaćuči sendvič, razmišljao sam o tom blaženom Anđeliku koji je čitavog dana slikao anđele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sreće svoje sabraće. Đoto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad ću videti Đotov “O”, što je bila najsavršenija stvar na svetu. Zatim bismo stigli u Firencu i šetali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upečatljiva platna. Držeći ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo otišli u ulicu Gibelina, u jednu staru krčmu. I ujak bi me pitao: hoćeš li da probaš škembiće? Odatle smo išli u baziliku Svetog Marka da vidimo blaženog Anđelika. Blago njemu, mislio sam, on je video anđele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog anđela čuvara, premda bi se uveče, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da ću ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: kaži mi, kako da vidim anđele ? A on bi mi odgovorio: da bi video anđele treba umeti držati kičicu. Kakva zagonetna rečenica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio ćelije manastira Svetog Marka.

Čežnja je najčistiji i najlepši oblik ljubavi. U svetu ne žive savršena bića, ali zato žive ponekad u našem srcu. I žive dotle dok ne podlegnu surovoj i večitoj analizi mozga i očiju. Nesrećni i nezadovoljni ljubavnici ne znaju, da su u stvari najsrećniji i najzadovoljniji ljubavnici. Ne dobiti biće koje volimo, ne biti kraj njega, to je ono najviše što sudbina deli samo izabranima. S druge strane, pretvoriti čežnju u stvarnost, znači pad. Verter nije shvatio mudrost, zato se ubio. don Žuan je mogao da ju shvati, i svaki onaj kojji misli da je Don Žuan bio srećan čovek, tone u zabludu. Niko nije ostvario ideal. Brak je najvulgarnije i najbednije rešenje. Uzajamnost ne postoji, ali to nije tako velika nesreća. Romeo i Julija izvukli su iz ljubavi maksimum, a taj maksimum to je bila njihova zajednička smrt. Neko je rekao "da je u životu najlepše voleti i biti voljen". Ova izreka samo na jedan način može da se sačuva od besmislenosti. Naime, treba je ovako izmeniti. Dobro je voleti, pa čak i ako hoćete biti voljen, samo se dobro treba čuvati da nikd više ne sretnemo biće koje nas voli. Inače ćemo bolno zaplakati nad ruševinama naše "kule od karata". Kad smo već kod arhitekture, ja mislim da su "kuće od karata" ili "kule u vazduhu" kako se one drugačije zovu, najlepše što je do sada u toj umetnosti načinjeno. Prema njima Notre Dame je naivna, a kube na crkvi Sv. Petra puka običnost. Ipak, gotika će ostati vrhunac između onog što je stvoreno da se vidi i opipa. To pravo je ona zaslužila baš zato što su joj "kule u vazduhu" bile uzor simboliziran u mašti. Naš vek, koji ima ambiciju da oskrnavi duše na račin materije i stomaka, i koji ima još više - snagu da to učini, pretpostavlja, u suludoj uobraženosti sveznalice, radost bolu, i smatra da će, kad se ljudi uzmognu bez brige sparivati, biti postignut krajnji cilj svih napora, računatih u krvi ratova i revolucija. (I biće postignut cilj. Mi ćemo postati životinje.)

A i Burazer je umro. Kad kažem da je i on umro prosto me dođe sramota, pa i po tome vidim da je smrt bestidna. On grijeha nije imao, a hoće li gore odgovarati zato što je rakiju pio, to ne znam. Bogu, doduše, u početku nije ni na kraj pameti bilo da brani pit, ali kad je nakon šestotina godina uvidio da ljudi kvare rakiju, a rakija ljude, onda je moro. A da Burazer grijeha nije imao sudim po tome što je poštovao »nimet«. A evo kako. Pošao on jedared sa svojim pajdašima na akšamluk. Za one koji ne znaju šta je to akšamluk, a izgleda da to više niko ne zna, moram reći da je to: k a d s u n c e z a đ e k r a j k a k v e v o ­ d e u šu t n j i p i j e n j e r a k i j e u z m e z u. Može se koja i prozboriti, ali samo da bi se šutnja održala.. Svi su, određenu sumu dali »u paj«, ali Burazer nije imao sitnih, pa je ponudio đinar-dva više, što njegovi jarani odlučno odbiše. »Idi«, vele, »vrati se u čaršiju, razmijeni, pa donesi.« A bili su već preko mosta. Burazer se vrati, usitni i jedva ih stigne. To mu je već bilo načelo ćejf. Kupe rakiju, svakom polovka i jedno tridesetoro jaja. »Kako ćemo jaja?«—pitaju. »Sve u čimbur!« — odgovaraju. »Zašto sve u čimbur?«, pita Burazer, »zar nije bolje nešto skuhati?«...»Jok«, odgovaraju, »sve u čimbur.« Uzmu tepsiju, zapale vatru, ubiju tridesetoro jaja, pa onda odu još granja da sakupe, a Burazera ostave da pazi na čimbur. Krivo Burazeru što je moro u čaršiju da sitni novce, a ni oko jaja ga nisu poslušali, pa skine gaće i posere se po sred onog čimbura...»Izašlo«, tvrdio je poslije, »zdravo govno, mogli su ga okružiti, pa ono oko njega baciti, a ostalo pojesti...«Kada su se jarani pomolili i vidjeli šta je bilo s čimburom svima je ono granje poispadalo iz ruku. Uzeli su tepsiju i bacili je u potok. Burazeru su odmah odijelili njegovu polovku i taj dan sa njim nisu pili. — Da si ti kakav čovjek — govorili su — ne bi u nimet nuždu vršio! A Burazer je tvrdio: — Jaje nije nimet, jer je iz kokošije guzice izašlo...

Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146

In nihče ni smel na njegov grob. In pred njegovim grobom je korakala straža. In kdor se je naslednji dan vtihotapil na pokopališče, je lahko samo od daleč videl stražo in zapuščeni grob. A videl je tudi goro rož na grobu, in toliko jih je bilo, rož, da so lezle vse naokoli dol na druge grobove. Piramida vencev in šopkov kjub kljub puškam in samokresom; venci in cvetje, ki so v noči prišli neubranljivo kakor kraguljčki v noči k poslednji podoknici. A pušelci in šopki so bili kot na kup zmetanon kamenje, na kup zmetana polena, ker so bili vrženi čez zid, naskrivaj, iz razdalje kakor gobavcu.

Ne raspiaj svoje vrijeme, napravi od njega nešto što se isplati. Ali šta to može značiti? Da se konačno predje na to da se ostvare dugo gajene želje? Da se napadne zabluda da će za to poslije još uvijek biti vremena. Memento kao instrument u borbi protiv komoditeta, samoobmanjivanja koji je povezan sa nužnom promjenom. Otići na sanjano putovanje, još učiti taj jezik, čitati one knjige, ne iznevjeriti sebe....Tu spadaju i veće stvari. Napustiti nevoljeno zanimanje. Pobjeći iz omrznutog miljea. Činiti ono što doprinosi da se postane autentičan. Da se približimo samom sebi. Misleći na smrt, ispraviti odnos prema drugima. Okončati neprijateljstvo. Izvinuti se za učinjenu nepravdu. Odati priznanje za koje nismo bili spremni zbog sitničavosti. Stvari koje smo smatrali važnim ne uzimati za ozbiljno. Memento kao zahtjev da osjećamo drugačije.

Želim da se oslobodim, poništim i iskorenim te negativnosti." Zaista sam slušao sebe kako u sebi govorim: "Hoću da se oslobodim želje. Hoću da se oslobodim ljutnje. Neću da više ikada budem uplašen ili ljubomoran. Hoću da budem hrabar. Hoću da u mome srcu budu samo radost i vedrina." Ovo vežbanje ne znači da mrzite sami sebe zato što imate takve misli, već da zaista vidite kako su one zapravo naučene reakcije vašega uma. One su nešto prolazno. Želja nije nešto što mi jesmo, već je ona način na koji mi obično reagujemo zbog neznanja, onda kada nismo razumeli ove četiri plemenite istine u njihova tri aspekta. Skloni smo da na sve tako reagujemo. To su normalne reakcije koje proizlaze iz neznanja. No, ne moramo nastaviti da patimo. Mi nismo samo bespomoćne žrtve želje. Možemo dopustiti želji da bude ono što jeste i tako početi da je napuštamo. Želja ima moć nad nama i zavodi nas sve dotle dok se poistovećujemo sa njom, verujemo u nju i reagujemo na nju.

Mi sve vreme govorimo sami sebi: "Ovo ne bi trebalo da je ovako!", "Ja ne bi trebalo da sam takav!" i "Ti ne bi trebalo da si takav i ne bi trebalo to da radiš!" i tako u beskraj. Siguran sam da bih mogao da vam kažem kakvi bi vi trebalo da budete – a i vi biste mogli da meni kažete kakv bi ja trebalo da budem. Trebalo bi da budemo ljubazni, puni ljubavi, velikodušni, dobronamerni, vredni, marljivi, hrabri i saosećajni. Uopšte ne moram da vas poznajem da bih vam to rekao! Ali da bih vas zaista upoznao, ja bi trebalo da se otvorim pred vama, a ne da krenem od jedne idealne slike o tome kakvi bi muškarac i žena trebalo da budu, kakav bi budista ili hrišćanin trebalo da budu. Nije stvar u tome da mi ne znamo kakvi bi trebalo da budemo. Naša patnja izvire iz naše vezanosti za ideale i iz komplikovanja stvari onakvih kakve one jesu. Prema našim najstrožijim idealima, mi nikada nismo onakvi kakvi bi trebalo da budemo.

Došlo veče, varoš je u moru svetlosti, naročito kod Bejaz-kule, muzika na sve strane, bašta 'Jedinstvo' puna sveta, pa divno okićena zastavama, pa u njoj nekolike muzike, raketle, bengalska vatra; a duž obale njene kaik do kaika iz kojih se ori pesma... Mi smo išli polako kroz svetinu, gledali osvetljenje i veselje. Ne uđosmo odmah u baštu, jer ja htedoh da se prošetam pored ograde do mora. I kakva čudna i žalosna slika! Uz ogradu nije jedna turska žena, no stotinu, u crnim čaršafima kao domina, u senci kao senke, bez lica, ili kao noćne aveti: jedne sele na zid od ograde, druge stoje, naslonile oko uz gvožđe, pa gledaju u baštu ne dišući, bez sumnje uzdišući, plačući dušom, prolivajući suze iz srca: u bašti su njihovi sinovi, njihova braća, njihovi ocevi, i što je najgore - njihovi muževi. Nikad mi se nisu učinile ovoliko dostojne sažaljenja. U njima sam videla ponižen ceo ženski rod. Bolje da im je zabranjeno da dođu ovde, uz plot, kad im je zabranjeno unutra. I uzeh da vučem: Sramota! Da protestujem; ali kad bih opomenuta da je bolje da ćutim, kad videh da baš ništa ne mogu za 'naše sestre muslimanke', kako kaže madam Verand, da ne mogu ništa za žene potčinjene i ponižene, od kojih njihovi muževi traže dužnosti ne dajuči im prava, i koje, za njihovu nesreću, da bi teže podnosile poniženje, njihovi ocevi prosvećuju, dajuči im u ruke luču, knjige prosvećenih naroda - ja zaplakah. Ti znaš, moja Lujza, da ja u ovome nisam sasvim žena, ne zaplačem za makar šta... Celo veče bila sam kao ubivena; sa puno žuči pogledala sam u svakog čoveka s fesom, kao da su to sve Turci, kao d au fesu nema Grka i Jevreja; i celo veče sam žalila one devojčice što su bile obučene evropski a gologlave. Zato što nemaju šešir ja sam znala da su to turske devojčice. Bilo ih je i prilično odraslih. Sedele su s ljudima, otac ih je doveo, brat... One su, kako se meni učinilo, ili kako sam ja osetila, bile tužne. 'Dogodine ovde ne smemo - imaćemo čaršaf. Dogodine ćemo uz plot, s majkama i sestrama...

Stisnut, jer su se u nekom kasnom času - ili ranom, ako se gledalo iz ugla jutra - vjetrovi okrenuli i zapuhali svojim naročito hladnim dahom zaboravljenim ovim, šumovitim ozemljem, i gurajući dlanove pod ruke, osjećajući kako gubi osjet kože nogu pod kratkim hlačicama, ali i mokar većma bivajući kako su ga pažljivo doticali upravo rosni listovi, dječak je naskoro počeo drhturiti, onaj bijeli dah što mu je izlazio pred usta gubio je, izdisao ga nepravilno, sad rijetko sad gusto, korak sporo korak brzo pa se sve manje čvrsti, opipljivi dijelovi stvarnosti oko njegova bića činjahu takvi, takvi naime da je on mogao o njih osloniti svoje sepstvo, smatrati ih od onoga što je tu, na čemu može odmoriti, zaspati uza što može, bez osjećanja one ideje, crne, vruće, sparne, a koja je kazivala da se ukoliko to učini, nikada neće probuditi. I to, taj rasap svega dojučerašnjeg okruživao ga je, otimao mu dah, potapao ga dokle je i sam dječak potapao njega jer sam dječak je polako postajao jedan rasap. O tomu je ovisio. U ovoj šumi, koja je zamjenjivala sav dojučerašnji valer, to mu je jedino ostajalo a da se za to uhvati, nada naime da se iza urušavanja svega ipak rađa nešto novo, neukaljano, od onoga što vrijedi.

Jeste li jeli urme sa Karaburme? Jeste li jeli naranče iz sela Male Ivanče? Znate li onog kita iz Pančevačkog rita, one pume iz Lipovačke Šume, onog pingvina iz Tutina i nilskog konja iz Glogonja u Banatu? Kažu mi: Ma idi, beži! Nema urmi na Karaburmi. Ni govora o kitu – u Pančevačkom ritu. Još manje o nilskom konju u Glogonju. Tamo oni ne žive jer im ne prija klima i bilo bi im zima. A otkud – velim ja – bizoni u Arizoni, otkud krokodil u reci Nil, otkud kojoti u Dakoti, otkud banane baš iz Havane, otkud mandarine iz Kine? Nije tu važna klima nego je važna rima.

U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci. Da još jednom vidimo Fiorencu. Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli. Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju. Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu. Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to. Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno. Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to. Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno. Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu. Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo. Ne traži od mene ništa za to. Nije mi tražila ništa za to. Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu. Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu. Ona je odgovarala: svejedno. Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke. One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo. Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.

Ali kakve veze ima Stendal sa psihičkim poremećajem? Stendal je najslavniji primer slične nedaće, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kroče. Godina je 1817; Stendal, pošto se dolazeći iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom noći, kočiju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga snažno osećanje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pročeljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal beleži: "Kao omađijan posmatrao sam veličanstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako kažem. Dosegao sam onu tačku duševnog stanja na kojoj se susreću božanski čulni osećaji koje umetnost pruža i najstrastvenija osećanja. Kada sam izašao iz bazilike srce mi je udaralo snažnim damarima, to u Berlinu zovu "živcima": osećao sam kako iz mene ističe život, hodao sam u strahu da se ne srušim." Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabošću koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu pomaže da se izleči: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kroče; s uživanjem sam ponovo pročitao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obazirući se na njihovu mestimičnu nesavršenost: bio mi je potreban prijatelj s kojim ću podeliti svoje duševno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima snažan osećaj bola on traži neki umirujući znak (prijatelja) u kojem će se ogledati da bi podelio to osećanje, obuzdao ga i jezički izrazio.

No nervoza s kojom se ispucala teška municija etiketiranja s ciljem denunciranja i isključivanja govori i o nečem drugom, da stara čarolija – nazovi nekoga nepoželjnim imenom i makni ga sa svoga puta – više ne djeluje i čak proizvodi neočekivane rezultate: diskvalificira (barem kod većine mladih ljudi) one koji se njome koriste i izbacuje ih iz ozbiljne rasprave Ukratko, ako me nazoveš "Srbinom" ili "Jugoslavenom" ili "komunjarom", ne govoriš ništa o meni, već sebe identificiraš kao fašista. Možda svjedočimo promjeni mentaliteta, no o tome teško da sada možemo suditi. Ovdje smo tek pokušali zacrtati glavne tendencije diskreditiranja svake alternative dominantnom društvenom i političkom modelu koje objedinjujejedan te isti mehanizam: konstrukcija "politike straha" kao legitimacijskog sredstva za uvođenje daljnjih represivnih mjera od državnog aparata. U globalnom kontekstu to je "doktrina šoka" o kojoj govori Naomi Klein, kada pokazuje da upravo strah u mnogim povijesnim prilikama (npr. državni udar Pinocheta u Čileu, azijska financijska kriza 1997., uragan Katrina, financijska kriza 2009. itd.) daje mogućnost vladama da provedu u djelo neke dotad nepopularne ekonomske reforme. U to, svakako, spada i privatizacija obrazovanja. Kao što je u SAD-u – kako to pokazuje Michael Moore u dokumentarnom filmu "Sicko" (2007.) - privatizacija zdravstva uspjela bez većih problema, između ostalog i zato jer su korporacije populističkim argumentima, koji svoje porijeklo vuku još iz neslavne McCarthyjeve ere pedestih, besplatno zdravstvo za sve kontinuirano prikazivale kao "socijalizam" (što i dalje čine u kontekstu minimalnih i nedostatnih reformi koje pokušava provesti Barack Obama), tako se u Hrvatskoj upravo "doktrinom šoka" (eto, to su vam komunisti i teroristi, ne slušajte ih!) po tom uzoru najprije nastoji privatizirati obrazovanje – a onda, dakako, zdravstvo te svi drugi segmenti u kojima obitava potencijal Profita.

Od crne šeširčine novembra ne vidi se više plavo nebo. Sunce hoda negde iznad oboda. Dan nije više belac, dan je sada crnac. Vetrovi krojači svake noći izrade novembru novi šešir od tamnih oblaka, a novembar preko dana hoda po zemlji ispod ogromnog šešira koji ponekad liči na velikog crnog vuka koji se sklupčao na glavi novembra. A sunce koje se nalazi s one strane šešira često se nervira zato što ne vidi zemlju, pa malim zlatnim mecima izbuši šešir novembru. To traje samo desetak minuta, jer vetrovi krojači dotrče i krpe šešir. Ponekad se na vrhu crnoga šešira razvije velika borba između sunca i vetrova. Vetrovi krojači zakrpe tri rupe, a sunce napravi novu zlatnu rupu. Novembar stoji mirno, hrabro, kao sin Viljema Tela sa zlatnom jabukom na glavi. Sam, za svaki slučaj, u velike klempave uši stavlja po deset malih vunenih oblaka. Čuva sluh.

Oduvijek sam smatrala da kuće u napuštenim selima umiru dostojanstvenije. One zorno dokazuju da se sve vraća onome od čega je poteklo: malo-pomalo zemlja ih u konačnici proguta. Prekrije ih mahovina, trava, iz temelja im izniknu stabla i one potonu u zemlju kao u najmekši, suhi pastel. Nema boli, smrti, samo san, gotovo ganutljiv povratak počelima. I onaj miris vazda tople zemlje koja isparava kad zima stegne iznad jaruga i oranica. Gradske kuće propadaju kao raspikuće koje su propile imetak ili kurve koje polagano izjeda sifilis. Nimalo dostojanstveno. Iz kitnjastih se razglednica nadobudnog fotografa prometnu u gvaš, u nešto sivo, nakošeno, nešto što iznutra vonja na vlagu, smrdljive noge, zaboravljeni ručak u kojem su se nastanili crvi.

U svom kratkom veku načinio je nekoliko autoportreta, čak i jednu autokarikaturu. I šta da kažemo: kao da se ustezao da priča o sebi. Platna su napučena digresijama, sitnicama koje mute vidik, značenje. Čajnik, otvorena kutijica, boca s nalepnicom, špirit-lampa, pa još udvostručeni ogledalom koje magli i neke slike s naspramnog zida - tako da slikar, sa beretkom i šalom, u šarenom kućnom haljetku, nikako ne može da zaroni ispod površine, kao da je vas od ulja. Ne dolazi tregičan, više bolešljiv, nije uzbudljiv već nervozan, niti je precizan, najpre sitničav. Opet, na onom iz 37, kada je dve godine mlađi, sav je podbuo i tuđ. Tu su paleta, kistovi, platna, jedino nema slikara! Kao da nam, na primer, govori o letu, a opsednut je zuboboljom. Vidi se da mu je neudobno, kao u pozajmljenoj odeći. Pokret ruke mu je toliko veštački da bi se gledalac mogao kladiti kako je reč o protezi. Primetnp je da se uzdržava, da mu glava odudara od tela, da ne liči. I na sačuvanim fotografijama deluje starije: s glavom koja raste, tamnim, suviše razmaknutim očima, pridodatim trupom. Odeća na njemu visi, crte lica mu se, posle dužeg posmatranja, gube. Nema se o njemu šta reći. Reši li ko da ga uporno gleda, ubrzo će shvatiti da misli o nečemu drugom. Nacija mu je, po nosu, teško odrediva. Pravi Mađar nije sigurno, Fracuščić teško, ponajmanje Srbin kakvog znamo. Ono, razumete, jeste on nešto zvanično, ali sada je reč o karakteristikama. Kakav li je ovo Dorijan Grej? Podmetnut ? Lažan ? Ali takve skaske o prošlosti toliko su rastegljive, nepouzdane, prokisle, gotovo isto kao i one koje buncaju proroci ili futurolozi. Šta bi moguća budućnost donela Bogdanu Šuputu? Ćelu _ Gluvonemo dete ? Slavu ? Senilnost ? Naše vreme ? Luis Bunjuel je, na kraju svog žića, žalio jedino za informacijama, i žarko želeo da ako nečega, posle, ima, to bude mogućnost da povremeno pročita novine.

Ostanem bey novca te jedva nešto jedem, i kad svu nadu izgubim pozovu me na kakvu mrsnu zabavu ili neki jedež. jedva sam dogurao do 28-og, a onda me jedan moj prijatelj, pravnik, pozove na njegovu ženidbu. Posle 'i rodi sina Emanuila' odosmo u Pavillon Dorphine u Bulonjsku šumu... Noću me ima svugde, najradije - kabare 'Boule Blanche', tu slušam crnački žez poslat pravo sa neba, nota njet, i ne gledaju se, a šlageri samo lete. A u 'Casino de Paris' idem gledati Morisa Ševaljea! I dan je avantura. Tako jedared (video rođenim očima), tek tako šetajući pred 'Domom', Gliha, slikar, otišao u pratnji dvojice agenata u 'marici' a zatim, posle duge vožnje po Parizu - da bi sakupili sve one koji nemaju dozvolu boravka u redu - presedeo čitavu noć u zatvoru. Na intervenciju poslanstva jedva je pušten. Posle mi je pokazivao crteže iz tamnice. Fala bogu, te ga nisu tetovirali. Sutradan, Lubarda i ja posetimo 'pariskog berberina', ko ga zna, možda vataju za kosu! a to što sam tamo slikao samo krupne i sjajne stvari, a ne kao Ljuba Ivanović samo ćumeze i udžerice, stari grad, razlog je, mile, prost, znadeš ga - ta imam ja toga dosta i kod kuće. Pa nisam, valjda, u Pariz po bedu išao...

Četiri oka sa sjajem i zracima ispod trepavica. Ogledalo puno. Pitanje koje izviruje i opet se skriva. Ne znam: sjaj i zraci, sjaj od tebe do mene, od mene do tebe, i od mene samo za tebe – u staklu i nazad, i uvek bez odgovora na to šta je ovo, uvek bez rešenja. Te pune okrugle usne, ne, one su moje, tako liče! Kosa začešljana na isti način, i sjaj i zraci. To smo mi! Mi tome ne možemo ništa, kao da je iz nekog drugog sveta. Slika počinje da se vrti, do ivica, skuplja se, ne, ne skuplja se. Jedna se usta osmehuju. Usta sa drugog sveta. Ne, nema tu usta, nema osmeha, tu je nešto što niko ne zna – tu su samo širom otvorene trepavice iznad sjaja i zraka.

Vrčevi za kavu koje koriste normalni ljudi - ili one dobre stare kafetijere iz kojih se miomirisno piće izlijevalo izravno u šalicu- kavi omogućuju izlazak kroz tanku cijev ili kljunčić, a gornji dio raspolaže bilo kakvim zaštitnim uređajem koji ih drži zatvorenima. U Grand Hôtelu i spavaćim kolima kava-bućkuriš stiže, naprotiv, u vrču s izrazito širokim kljunom, kao u pelikana, s krajnje pomičnim poklopcem, tako pomno izrađenim da ~ privučen nezadrživim horror vacui - automatski sklizne prema dolje tek što ste vrč neznatno nagnuli. Ta dva lukava izuma omogućuju ukletom vrču da polovicu kave odmah izlije na croissante i marmeladu te zahvaljujući klizanju poklopca. ostatak proliie po posteljini.

Znam u minut kada sam [definitivno odlučio da odem iz Srbije]. Osnovali smo Evropski pokret, imali smo podružnice na teritoriji cele bivše Jugoslavije, u nekih četrdeset mesta. U proleće su došla dva Žaka, kako su ih zvali. Jedan je bio Žak Delor, a drugome se ne sećam prezimena. Oni su došli u Jugoslaviju i ponudili bespovratno pet milijardi dolara i pridruženi status za Jugoslaviju u Evropskoj zajednici, pod uslovom da reši svoje međunacionalne unutrašnje probleme. To je bila podrška programu Ante Markovića. Meni se to činilo izuzetno značajnim. Onda sam pošao kod svih predsednika svih republičkih skupština u Jugoslaviji, da im kažem da bi trebalo da o tom predlogu raspravljaju u skupštini. Između ostalih, bio sam kod Krajišnika u Sarajevu. Sa mnom je bio Zoran Pajić, profesor Univerziteta iz Sarajeva, koji je bio član našeg Evropskog pokreta. Kada sam to izložio Krajišniku, on mi je rekao: „Znate šta, prvo da mi svršimo ova naša posla, pa ćemo onda u Evropu.” Ja sam kazao: „Ako ja dobro razumem ta vaša posla, to je krv do kolena.” On na to nije ni trepnuo: “Ako treba krv do kolena, onda krv do kolena.” Toga trenutka sam shvatio da se na ključnim pozicijama na kojima se donose odluke nalaze opasni ljudi, i možda opasni ludaci. Shvatio sam da tu nikakve priče ne pomažu i da će stvarno da padne krv, a kada padne krv, onda više niko ne ume da misli. Onda se misli iz stomaka. Svako ide svome i onda priče ne pomažu.

Nepostojeći korak između iskušenja i akcije je bit grijeha. Nepostojeći korak je korak debate. Naš neuspjeh da uspostavimo, ili da uspostavimo u potpunosti i iz sveg srca, tu internu debatu između dobra i zla, uzrok je zlih postupaka koji čine grijeh. Da bi se održale te interne debate treba raditi. One traže vrijeme i energiju, a ako ih shvatimo ozbiljno, obično osjetimo potrebu da izaberemo težu stazu. Voditi debatu znači otvoriti se borbi i patnji. Prvobitni grijeh postoji. To je naša lijenost.

Krenuli smo vrlo dobre volje. Uz standardne zaprepaštene životinje, čuo sam i mnoge druge zvuke džungle. Neke su se ptice glasale kao SMS poruke, neke kao zvono, neke kao puštanje vode iz kotlića, a neke su urlikale kao Indijanci. Cijeli taj kaos zvukova iz krošanja izmiješan sa žuborenjem potoka i udaranjem vode u kamenje davao je neke čudne nusproizvode: ponekad sam kao dalek prigušen zvuk začuo grupe Indijanaca kako pjevaju uz pratnju tupih, podmuklih bubnjeva, ili pak neke dionizijske panonske svatove s harmonikama i zborom pijanih muškaraca. Ti su me udaljeni, jedva raspoznatljivi zvukovi podsjećali na nekakvu zvučnu fatamorganu. Sumnjao sam da haluciniram. Povrh toga, u teksturi drveta i kamena znao sam viđati stilizirane likove, u spletovima lijana i lišća priviđale su mi se one oznake od perja i strelica kojima su Toromone označavali granice svojeg teritorija. A te sam noći, sjedeći uz vatru i slušajući fućkanje tapira, u nestalnim linijama plamena i ponekim obrisima žara, vidio mnoge bezlične likove i neke duhove s tri puta manjim glavama polunalik lubanjama. Pitao sam se, je li ja to ludim ili možda džungla počinje komunicirati samnom jezikom koji uopće ne razumijem.

A ja sam čitav život do sada, skoro žmureći pretrčao, samo da bih slikao, da bih našao izraza. Ne sećam se, da sam i jedanput, makar i jednim delom sebe mislio na karijeru; izuzimajući one strasne i nevine ambicije da pošteno slikam i uspem. Uostalom čemu ova priča ? Pred kim se ja pravdam ?

Dete koje crta ide pravo na ono najbitnije. Ako je život zaprečen, ne stavljaju se vrata na kuću. Ako je život raspevan, umnožavaju se prozori, cveće i sunca. Isto se zbiva s minijaturama iz srednjeg veka, gde je haljina gospodarice zamka veća od njenog zamka, a oko konja nadmeće se s mesečevim ovalnim likom. Nije to stoga što postoji neko detinjstvo umetnosti, detinja ubogost ruke. Već zato što se u to doba poštuje perspektiva drugačija od one ravnodušne, geometrijske perspektive razuma. Poštuje se perspektiva srca koja crta ono što nije, da bi se bolje videlo ono što jeste.

GALERIJA Prenoćio sam u motelu na autoputu E3. U sobi vonj znan mi iz muzeja sa azijskom postavkom: tibetanske, japanske maske na svetlom zidu. Ali to sad nisu maske, već lica što prodiru kroz beli zid zaboravnosti da se dokopaju vazduha, da nešto zamole. Ležim budan i posmatram ih kako se bore iščezavaju i vraćaju. Neke svoj izgled zajme od onih drugih, obrazine menjaju duboko u meni gde zaborav i sećanje obavljaju svoje nagodbe. Onda prodiru kroz premaz zaboravnosti belog zida, iščeznu, a potom su opet tu. Ima ovde one žalosti što ne bi da se tako zove. Dobro došli u ove prave galerije! Dobro došli u ove prave galerije! U stvarne rešetke! Dečak što je nekog paralisao karate udarcem još snatri o brzoj zaradi. Žena grozničavo kupuje stvari kako bi ih zavrljačila u ždrelo praznog budžaka što se iza nje krije. Gospodin Iks se ne usuđuje da napusti svoj stan. Mračni stroj zagonetnih prilika tu je, između njega i obzorja, večito iščezavajućeg. Ona što negde pobeže iz Karelije, koja je umela da se smeje... pojavljuje se sad, ali nema, okamenjena, sumerski kip. Kao kad mi ono bi deset godina i kad kasno stigoh kući. Na stepeništu svetla behu pogašena, ali lift je svetleo, i pođe uvis kao ronilačko zvono u mrklu dubinu, sprat za spratom, dok nestvarna lica na rešetke navaljivahu... Ali to su stvarna lica, ne ona iz uobrazilje. Ležim raspet poput raskršća. Mnogo njih diže se iz bele magle. Jedni druge dodirnusmo, odista! Dug svetao hodnik miriše na karbol. Invalidska kolica. Tinejdžerka koja posle saobraćajnog udesa uči da govori. Onaj što htede pod vodom da vikne te mu grozna hladet čitavog sveta nahrupi kroz nos i usta. Glasovi u mikrofon sasuše: Brzina je sila, brzina je moć! Igraj igru, The show must go on!! Napredujemo u karijerama kruto, korak po korak, kao u „no“ drami pod maskama, s pesme krikom: Ja, to sam ja! One što gube predstavlja umotan čaršav. Neki umetnik kaza: Ranije bejah planeta s vlastitim debelim vazdušnim omotačem. Zrake spolja razbijahu se u dúge, a unutra bes grmaljavine neprestani. Sad ugašen sam, suv i otkriven. Nema više detinjaste energije: Jedna mi je strana topla, druga hladna. Bez dúga. Ugnezdih se u kući vrlo istančanog sluha. Mnogi bi da uđu kroz zidove, ali većina to ne uspeva: beli šum zaborava ih zagluši. Neznana pesma davi se u zidovima. Uzdržano kuckanje što bi da i ne sasluša isprekidane uzdahe moje ostarele odgovore dok beskućnički puze. Slušaj rutinski samoprekor društva, glas što nemalo pirka, poput veštački stvorenog vetra po hodnicima rudnika šesto metara duboko. Oči su nam pod zavojima širom otvorene. Bar da sam im pomogao da shvate kako drhtanje pod nama beše znak da smo na mostu... Često sam morao da stojim nepokretan. Partner bacača noževa u cirkusu! Pitanja što sam u besu sa sebe stresao vraćala su se strmoglavo natrag ne dosežući do mene nego se zabadajući u obris, grubo ocrtavajući još mesto s kog bejah već iskoračio. Često bih morao da ćutim. Svojevoljno! Pošto je „poslednja reč“ izgovarana uvek iznova. Zbog „Dobar dan“ i „Do viđenja“... Zbog dana nalik ovom... Zbog toga što će margine prerasti vlastite rubove i preplaviti čitav tekst. Prenoćih u motelu somnambula. Mnoga lica ovde su beznadna, a druga su smirena nakon hodočašća po zaboravu. Dišu, iščezavaju, upinju se da se vrate, gledaju kroz mene, svi bi one ikonice pravednosti da se dokopaju. Ali retko se dogodi da neko od nas doista vidi drugog: Za časak, ukaže se čovek kao na fotografiji, samo kudikamo jasnije, a u pozadini, nešto je veće od njegove senke. Cela njegova figura stoji pred brdom. Pre će biti da je to puževa kućica nego brdo. Pre će biti istinska kuća nego puževa ljuska. Nije čak ni kuća, ali ima mnoštvo odaja. Sve je neodrađeno, ali još kako rečito. On izrasta iz toga, a to iz njega. To je njegov život, njegov lavirint.

ŠUBERTIJANA I U večernjem sumraku nadomak Njujorka, na vidikovcu odakle jednim pogledom možeš da obuhvatiš domove osam miliona ljudi. Džinovski grad tamo preko je dugački svetlucavi nanos, spiralna galaksija viđena bočno. Tu u galaksiji šoljice za kafu klize po pultu, od prolaznika izlozi prose, metež cipela što trag ne ostavljaju. Pentrajuća požarna stepeništa, vrata lifta što šume istovremeno, a za vratima s jakim bravama vazda se ukrštaju glasovi. Dremljiva, oklembešena tela po vagonima metroa, sudarajuće katakombe. Takođe znam - mimo statistike - da upravo ovog časa neko počinje da svira Šuberta u jednoj sobi onamo i da su za nj ove note stvarnije no išta drugo. II Beskrajno prostranstvo ljudskog mozga skvrčilo se u veličinu pesnice. U aprilu lasta se vraća u svoje prošlogodišnje gnezdo pod olukom istog ambara u istom zaseoku. Kreće ona iz Južne Afrike, preseca ekvator, u šest nedelja preleće dva kontinenta, nepogrešivo stremeći k toj nestajućoj tački zemaljskih prostranstava. I taj što hvata signale čitavog jednog života u nekoliko posve jednostavnih tonova na pet struna, taj što čitavu jednu reku prodeva kroz iglene uši, debeljuškasti je mladi bečki gospodin od prijatelja prozvan „Pečurkica“, koji običavaše da spava s naočarima na nosu i ustajaše izjutra za svoj pisaći sto ni časak jedan ne kasneći. I čudesna stonoga njegovog rukopisa kreće. III Gudački kvintet bruji. Vraćam se kroz razgrejanu šumu s tlom što se poda mnom ugiba, zgrčen poput embriona, pospan, vrteći se bestežinski u vremenu budućem, osetivši iznenada kako i rastinje poseduje misao. IV U nama toliko mnogo vere mora da je kako bismo današnji dan mogli da proživimo kroz zemlju ne propavši! Vere u snežne smetove što se grčevito drže litica nadnesenih nad selom. Vere u obećanje tišine i osmeh samorazumevanja, vere da telegram o nesreći nije za nas i da nenadanog udarca iznutra neće biti. Vere u osovinu što nas iznosi na autoput sred za trista puta uvećanog čeličnog pčelinjeg roja. Ali ništa od toga nije vredno našeg pouzdanja. Pet struna kazuju da možemo verovati u nešto drugo. U šta? U nešto drukčije, i one nas prate komadić puta do tamo. Kao kad se ugasi svetlo u stepeništu i ruka sledi - pouzdano - hvatajući naslepo gelender u mraku. V Zbijamo se pred klavir i sviramo u četiri ruke u ef-molu, dvojica kočijaša jednog istog fijakera – ispada tako nekako malo luckasto. Čini se kao da naše ruke pokreću napred i nazad zvoneće tegove u dodiru s protivtežom nastojeći da narušimo užasnu ravnotežu: radost i patnja pri tom imaju istu ulogu. Ana reče: „Ta muzika je tako herojska“, i imala je pravo. Ali ti što sa zavišću motre preduzimljivog čoveka, ti koji potajno gaje samoprezir jer nisu ubice, ti ne mogaše ovde da prepoznaju sami sebe. I mnogi što trguju ljudima i veruju da baš svakog mogu kupiti, oni ovde ne prepoznaju sami sebe. Ne njihovu muziku. Duga melodija koja ostaje to što jeste u svim varijacijama, katkad blistajući i preobražavajući se, katkad hrapava i snažna, sluz puževog traga i žica čelična. Istrajni bruji što sledi nas još ovog časa naviše duboko.

„Dobre su njihove priče, nema on njima što prigovoriti, ali mu je danas nepodnošljiv manjak stvarnosti u njima. Nije tu u pitanju snalaženje – to što mu sve Osmanove priče ne bi pomogle da se snađe na muslimanskom hadžu i što iz Šimunovih priča ne može Belgiju i Švabe zamisliti koliko ni majmuna. Nije riječ o tome, čuda se i doživljavaju zato da bi se o njima pričalo, a o njima se priča tako da ih nitko na osnovu priče, dakle nitko tko nije najneposrednije i najistinskije posvećen čudom, ne može ni zamisliti. Riječ je o tome da nitko u tim pričama ne govori, ne diše, nitko u njima nema djecu negdje daleko, nema u njima žena kojima se stalno govori a one uporno šute jer su davno otišle tamo. Toga u njihovim pričama nema a danas mu toga treba jer ga od jutros stvarnost zaobilazi ili mu se izmiče, od jutros prvi put osjeća da Anđe zaista i konačno nema, od jutros gleda i sluša kao iz daljine. Što će mu još njihova daleka priča o dalekim čudima? Priča koja jedino može pojačati zebnju, a ona mu već nepodnošljivo naliježe uz kožu.

I know you want to think Dad's fine with me being gay, but he's not." "But if you don't tell me when people say things like that to you, or do things that hurt you, then how can I help you?" Simon could feel Isabelle's agitation vibrating through her body. "How can I-" "Iz," Alec said tiredly. "It's not like it's one big bad things. It's a lot of little invisible things. When Magnus and I were traveling, and I'd call from the road, Dad never asked how he was. When I get up to talk in Clave meetings, no one listens, and I don't know if it's because I'm young or if it's something else. I saw Mom talking to a friend about her grandchildren and the second I walked into the room they shut up. Irina Cartwright told me it was a pity no one would ever inherit my blue eyes now...It's not like a stab wound you can protect me from. It's a million little paper cuts every day." ( City of Lost Souls- Cassandra Clare)

Ponekad sjećanja neodoljivo podsjećaju na one dječje bojanke: sve što imate su konture, a ostalo dodajete. I zato se sve u sjećanjima mijenja, osim ovih statičnih slika, što su ponekad nejasne i blijede poput fragmenata iz hollywoodskih nijemih filmova.

Ne, ne trebaju vama lijekovi. Treba vam samo više ljubavi u životu – bilo od oca, bilo od ljubavnika ili iz nekog drugog izvora, možda čak i od sebe same. Ono što vam nedostaje osnovna je ljudska potreba. Vjerovali ili ne, vi pripadate među one sretnije – priznajete da vam nešto treba. Cijeli niz nesretnih ljudi prigušuje svoje potrebe. Potraga za ljubavlju stvara ranjivost. Samo zdravi ljudi mogu sebi dopustiti da budu ranjivi.

Iz did not have bad thoughts. Or at least, he did not allow the bad thoughts to win, though it took an exhausting amount of effort. He painted his nails Lilacs-in-June and Apple Blossom White and told himself he was scary, and brilliant, and only a bit freakish. He reminded himself that someone like Ronnie loved him as he struggled through extra credit work he didn’t care about and drifted through two on-campus guest lectures. He used depilatory cream because some days shaving was too much, and he stared at the circles under his eyes and wondered if it mattered whether or not he was beautiful if two particular people did not care. Those were perilous moments. He forced himself to get up in time to do his hair properly before class. No messy buns. No ponytails. He ate oatmeal for breakfast, every day, even if he forgot lunch and dinner. He sat outside if it was sunny, and returned to the library when it was not, so no one could say he hid in his bedroom. He did not go out with his friends. He did not visit or talk to anyone for long, except Giselle, who set him down in front of a period drama miniseries that lasted for hours as if that was any kind of distraction when Iz could barely focus.

Iz," Alec said tiredly. "It's not like it's one big bad thing. It's a lot of little invisible things.” He shrugged and looked toward Magnus, who took a hand off the wheel for a moment to place it on Alec's. "It's not like a stab wound you can protect me from. It's a million little paper cuts every day.

Oko mene se vrzmaju i zaljubljeni parovi koji se nerviraju što im zauzimam klupu, pa odlaze dalje uz neke patetične uzdahe. Mislim, sad vam je kao do jaja, ali za koji mesec neko će nekog da prevari, nećete moći da se gledate, a sve one divne osobine pretvoriće se u najveći užas. Jedno od vas dvoje će raskinuti vezu za koju sad mislite da je večna, neko će plakati, tugovati i misliti da mu se ceo svet ruši i da nema razloga za život, da nema nade, ni svrhe. Da, uživajte sad. Sad traje kratko, ali ja ne dam ovu klupu. Moja je.

znam da će one, kad im kažem da se selim iz kraja, misliti da ćemo nastaviti da se družimo. Ali nećemo. Iako idem samo u neki drugi kraj, nikad više neće biti isto. Prvo ćemo se čuti svaki dan, onda svaki drugi, pa svaki peti. Onda ćemo se čuti jednom mesečno, videti samo za rođendane, a onda će i to nestati. Ne, nema to veze sa drugim krajem grada, nema veze što više nismo jedna blizu drugoj. Jednostavno je gotovo. Većini se to dešava a da i ne znaju. Udalje se jedni od drugih bez razloga. Neću im sve to reći. Obećaću im da ćemo se viđati kao i ranije, zvaću ih. Ipak, sve će se završiti samo od sebe.

Beautiful is not what is beautiful, but what one likes—Nit dos iz sheyn, vos iz sheyn, nor dos, vos es gefelt Better caution than tears—Besser frieher bewohrent, eider sh peter beweint

U subotu i u nedjelju osjećao je slatku lakoću postojanja kako mu se približava iz dubine budućnosti. U ponedjeljak ga je pritisnula težina kakvu do tada nikad nije osjetio. Sve one tone čelika ruskih tenkova nisu bile ništa prema toj težini. Ništa nije teže od suosjećanja. Ni vlastita bol nije tako teška kao bol suosjećanja s nekim za nekoga, umjesto nekoga, bol višestruko umnožena kroz misaone predodžbe, bol produžena u stotinu odjeka.

¸ Po mom mišljenju, da su Keplerova i Newtonova otkrića, zbog ne znam kakvih kombinacija, mogla biti obznanjena ljudima jedino tako da se žrtvuje život jednog čovjeka, ili desetero, stotine ili ne znam koliko ljudi, koji su ometali to otkriće ili mu stajali na putu, onda je Newton imao pravo i, štoviše, bio je dužan da ukloni tih desetero ili stotinu ljudi kako bi svoja otkrića mogao obznaniti cijelom čovječanstvu. Odatle, međutin, nipošto ne slijedi da je Newton imao pravo ubijati koga god hoće, svakog tko naiđe, ili krasti svaki dan na tržnici. Zakonodavci i vođe čovječanstva, počev od onih najstarijih pa preko Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona i tako dalje, da su svi oni odreda bili zločinci već samim time što su, dajući nov zakon, kršili stari zakon koji je društvo bilo baštinilo od svojih predaka i poštivalo kao svetinju, pa nisu prezali ni od krvi, samo ako im je krv (ponekad posve nedužna i junački proljevena za stari zakon) mogla pomoći. Značajno je, štoviše, da su ti dobrotvori i vođe čovječanstva mahom bili strašni krvoloci. Ukratko, dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki ljudi nego i oni koji se koliko-toliko izdižu iznad prosjeka, to jest koji su, štoviše, koliko-toliko sposobni da kažu nešto novo, moraju, po samoj svojoj prirodi, biti svakako zločinci — tko više, tko manje, naravno. Inače im je teško da se izvuku iz kolotečine, a dakako da ne mogu pristati da ostanu u kolotečini, i opet po samoj svojoj prirodi, čak mislim da i ne smiju. Ukratko, vidite da tu i nema zasad ničeg osobito novog. To je već tisuću puta štampano i pročitano. A što se tiče moje podjele ljudi na obične i neobične, slažem se da je ta podjela donekle proizvoljna, ali ja ne inzistiram na točnim ciframa. Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem, na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, to jest one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ. Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se ove dvije osnovne vrste prilično jasno razlikuju: prvu vrstu, to jest materijal, sačinjavaju, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to predodređeni, i to ih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako, relativni i različiti; ponajčešće zahtijevaju, u vrlo raznolikim iskazima, da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da prekorači i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi, u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti. ....Uostalom, nema pravog razloga za zabrinutost: masa im gotovo nikad ne priznaje to pravo, pogubljuje ih i vješa (manje-više) i tako, posve pravilno, ispunjava svoju konzervativnu misiju, samo što buduća pokoljenja te iste mase uzdižu one pogubljene na pijedestal i klanjaju im se (manje-više). Prva je vrsta svagda gospodar današnjice, a druga vrsta gospodar sutrašnjice. Oni prvi održavaju svijet i brojčano ga produžuju, a drugi ga pokreću i vode prema cilju.

Dok sam hodao po Njemačkoj, u koji god grad došao posjetiti tamošnje islamske udruge - bilo to u Frankfurtu ili u Kolnu između katedrale i kolodvora, ili u bogatim hamburškim četvrtima - gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega. Zašto, pitate se. Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti što on misli o meni. Njegovim sam očima pokušavao promatrati samoga sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati što on misli o tome odakle sam došao, tko sam i kamo idem. To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao. Samoga sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju. U većini slučajeva ne radi se o tome da Europljani nas ponižavaju. Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe. Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da dotaknemo najskrivenije dubine svoje duše. A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji. Sto je tebe nagnalo da se vratiš?

Ključ je u učenju iz grešaka i građenju temelja mudrosti. Sjedini odgovornost s praštanjem. Ključ je i u trčanju ka najvećim strahovima, ume- sto od njih, zato što najveći životni dometi leže iza najvećih strahova. Ako ne budeš trčao u susret strahovima, nikada nećeš spoznati slobodu. Sloboda živi s one strane strahova. Koliko često se ljudi uplaše?

...to je prostor za svjedočenje žena o iskustvu neppravdi pretrpljenih tokom ratai u miru - žene postaju subjekti pravde..prostor za svjedočenje o organizovanom otporu žena - one preuzimaju ulogu akterki u borbi protiv nepravde, on čini vidljivim kontinuitet nepravde i nasilja i u ratu i u miru, u pravnoj i javnoj sferi, čini vidljivim kontinuirani otpor žena ratu, seksizmu, militarizmu i nacionalizmu. On vrši pritisak na institucionalni pravni sistem. Ne utvrdjuje kaznenu odgovornost već izriče javnu osudu o političkoj i moralnoj odgovornosti počinitelja. Njemu je prisustvovalo više od 500 osoba iz svih zemalja ex-Yu.

Pre više od tri stotine godina digao nas je iz naše otadžbine, jedinstvene Andaluzije, strašni, bezumni, bratoubilački vihor, koji i danas ne možemo da shvatimo, i koji ni do danas nije sebe shvatio, razbacao nas svuda po svetu i načinio od nas prosjake kojima ni zlato ne pomaže. Nas je, evo, bacio na Istok, a život na Istoku nije za nas lak ni blagosloven, i što čovek dalje ide i bliže se primiče sunčevom rođaju, sve je gore, jer je zemlja sve mlađa i sirovija a ljudi su od zemlje. I naša je muka u tome što nit’ smo mogli da potpuno zavolimo ovu zemlju kojoj dugujemo što nas je primila i dala nam utočišta, nit’ smo mogli da zamrzimo onu koja nas je nepravedno oterala i prognala kao nedostojne sinove. Ne znamo je li nam teže što smo ovde ili što nismo tamo. Ma gde bili izvan Španije, mi bismo patili, jer bismo dve otadžbine imali uvek, to znam, ali ovde nas je život suviše pritisnuo i unizio. Znam da smo odavno izmenjem, ne pamtimo više ni kakvi smo bili ali se sećamo da smo bili drukčiji. Davno smo krenuli i teško smo putovali i nesrećno smo pali i zaustavili se na ovom mestu, i zato nismo više ni senka onoga što smo bili. Kao prah sa voćke koja ide od ruke do ruke, sa čoveka spadne prvo ono što je najfinije na njemu. Zato smo i mi ovakvi. Ali vi nas znate, nas i naš život, ako se ovo sme životom zvati. Živimo između „okupatora“ i raje, bedne raje i groznih „okupatora“. Odsečeni potpuno od svojih i bliskih, staramo se da čuvamo sve što je špansko, pesme i jela i običaje, ali osećamo kako se sve u nama menja, kvari i zaboravlja. Pamtimo jezik naše zemlje, onakav kakav smo poneli pre tri veka i kakav se više ni tamo ne govori, a smešno natucamo jezik raje sa kojom patimo i „okupatora“ koji nad nama vladaju. Tako da nije možda dalek dan kad ćemo čisto i ljudski moći da se izrazimo samo u molitvi kojoj zapravo i ne treba reči. Ovako usamljeni i malobrojni, ženimo se između sebe i vidimo da nam krv tanča i bledi. Savijamo se i sklanjamo pred svakim, zlopatimo se i dovijamo, što se kaže: na ledu vatru ložimo, radimo, stičemo, štedimo, i to ne samo za sebe i svoju decu nego za sve one koji su jači i drskiji od nas i udaraju nam na život, na obraz, i na kesu. Tako smo sačuvali veru zbog koje smo morali da napustimo svoju lepu zemlju, ali izgubili gotovo sve ostalo. Na sreću, i na našu muku, nismo izgubili iz sećanja ni sliku te naše drage zemlje, onakve kakva je nekad bila, pre nego nas je maćehinski oterala; isto kao što nikad neće ugasnuti u nama želja za boljim svetom, svetom reda i čovečnosti u kom se pravo ide, mirno gleda i otvoreno govori. Toga ne možemo da se oslobodimo kao ni osećanja da, pored svega, takvom svetu pripadamo, iako, prognani i nesrećni, u protivnom živimo. To bismo, eto, hteli da se zna tamo. Da naše ime ne ugine i u tom svetlijem i višem svetu koji se stalno zamračuje i ruši, stalno pomera i menja, ali nikad ne propada i uvek negde i za nekoga postoji, da taj svet zna da ga u duši nosimo, da mu i ovde na svoj način služimo, i da se osećamo jedno sa njim, iako smo zauvek i beznadno rastavljeni od njega.

Gradskom čoveku, formiranom između četiri zida i predrasude da je njima zaštićen, i tri drveta duž trotoara avetinjski izgledaju. Pod višestrukim naslagama materije i njene istorije, duboko u njemu još deluje mutno sećanje vrste na zlatna vremena, u kojima su oblik i njegov sadržaj, predmet i njegova svrha živeli u miru prirodne zajednice; kad je pod korom drveća, u društvu insekata, čučalo bratstvo njihovih domaćih duhova, otiskivalo se noću od kuće i, uzimajući lik sove ili druge noćne životinje, na raskršćima plašilo putnike; kad je nad svakom vodom bdela njena vila-čuvarica a brda pod punim mesecom odjekivala od nečujnog kola izvorskih čarobnica; kada su zemljom, predvođena velikim Panom, jedinim besmrtnikom koji je umro, lutala čudna bića koja su svoje likove pozajmljivala iz jave, a moći uzimala iz sna; kada je svaki kamen bio nastanjen životom i bio mrtav za one koji su bili prokleti da veruju samo u stvarnost. A savremenom varvarinu, zarobljeniku čula, sablasni nisu jedino njegovi proizvodi, kopije vlastitog mrtvila.

To im je jednostavno u prirodi. Jednostavno su nekako izopačeni. Muškarac će se početi udaljavati od devojke ili čak pobeći čim ona počne delovati dostupno. To je zato jer on onda počinje osećati da ne mora ništa činiti kako bi je pridobio. Ona mu više ne predstavlja izazov. Nikad joj to neće otvoreno priznati. Ne dopušta joj da shvati da je on u krivu, nema šanse! Pokušaće učiniti sve da se ona oseća kao ta koja ima probleme, a ne on. Neki čak krenu devojkama slati signale u nadi da će one biti te koje prekidaju vezu, ali ih mi, glupače, nikada ne pohvatamo. Mi nastavljamo raditi na toj vezi dok nas ne ubije, čak i kad smo od početka sigurne da se radi o potpunoj katastrofi. Zato na kraju napravimo budale od sebe. Mi smo te koje se ne držimo svog ponosa od početka kako bi izašle iz svega toga sa netaknutom čašću.