“
¸ Po mom mišljenju, da su Keplerova i Newtonova otkrića, zbog ne znam kakvih kombinacija, mogla biti obznanjena ljudima jedino tako da se žrtvuje život jednog čovjeka, ili desetero, stotine ili ne znam koliko ljudi, koji su ometali to otkriće ili mu stajali na putu, onda je Newton imao pravo i, štoviše, bio je dužan da ukloni tih desetero ili stotinu ljudi kako bi svoja otkrića mogao obznaniti cijelom čovječanstvu. Odatle, međutin, nipošto ne slijedi da je Newton imao pravo ubijati koga god hoće, svakog tko naiđe, ili krasti svaki dan na tržnici.
Zakonodavci i vođe čovječanstva, počev od onih najstarijih pa preko Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona i tako dalje, da su svi oni odreda bili zločinci već samim time što su, dajući nov zakon, kršili stari zakon koji je društvo bilo baštinilo od svojih predaka i poštivalo kao svetinju, pa nisu prezali ni od krvi, samo ako im je krv (ponekad posve nedužna i junački proljevena za stari zakon) mogla pomoći. Značajno je, štoviše, da su ti dobrotvori i vođe čovječanstva mahom bili strašni krvoloci. Ukratko, dolazim do zaključka da svi, ne samo veliki ljudi nego i oni koji se koliko-toliko izdižu iznad prosjeka, to jest koji su, štoviše, koliko-toliko sposobni da kažu nešto novo, moraju, po samoj svojoj prirodi, biti svakako zločinci — tko više, tko manje, naravno. Inače im je teško da se izvuku iz kolotečine, a dakako da ne mogu pristati da ostanu u kolotečini, i opet po samoj svojoj prirodi, čak mislim da i ne smiju. Ukratko, vidite da tu i nema zasad ničeg osobito novog. To je već tisuću puta štampano i pročitano. A što se tiče moje podjele ljudi na obične i neobične, slažem se da je ta podjela donekle proizvoljna, ali ja ne inzistiram na točnim ciframa. Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da se ljudi, po prirodnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na nižu (obične), to jest, da tako kažem, na materijal koji služi jedino razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, to jest one koji imaju dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ. Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se ove dvije osnovne vrste prilično jasno razlikuju: prvu vrstu, to jest materijal, sačinjavaju, općenito govoreći, ljudi koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato što su za to predodređeni, i to ih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju, svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako, relativni i različiti; ponajčešće zahtijevaju, u vrlo raznolikim iskazima, da se sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba, radi svoje ideje, da prekorači i preko leša, da zagazi u krv, on može sam sebi, u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti.
....Uostalom, nema pravog razloga za zabrinutost: masa im gotovo nikad ne priznaje to pravo, pogubljuje ih i vješa (manje-više) i tako, posve pravilno, ispunjava svoju konzervativnu misiju, samo što buduća pokoljenja te iste mase uzdižu one pogubljene na pijedestal i klanjaju im se (manje-više). Prva je vrsta svagda gospodar današnjice, a druga vrsta gospodar sutrašnjice. Oni prvi održavaju svijet i brojčano ga produžuju, a drugi ga pokreću i vode prema cilju.
”
”