“
Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.”
“Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.”
Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam,
crna mi kosa pada u oči.
“Immanuel...”
“A ne želiš čuti moj san?”
“Želim, reci mi.”
Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli...
“Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.”
Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?”
“Ne mogu. Možda ću kasnije...”
... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga...
“Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno
nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u
modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene,
toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.
”
”