“
Kad stigosmo u Solun, noć. Na stanici kroz masu sveta pritrčaše nam mnogobrojni portiri, otimajući se o naše stvari, svađajući se o nas, ko će nas pre ugrabiti, odvesti u svoj hotel. I najposle pogodismo se sa onim što vikaše: "Hotel Imperial sur la mer!" Kola su zvrjala dugo po pomračini, kroz neosvetljene solunske ulice, a ja sam bila glupa, zamisli, bilo me strah! A kad osvanu toplo julsko jutro, zahori se Marseljeza i silno pljeskanje. Ja kroz metež, kroz neiskazanu vrevu i graju čaršijsku, čaršijom okićenom zastavama, više belim no crvenim, terajući prodavce, darujući prosjake, uputih se u stari Solun. Po neravnoj kaldrmi, išla sam do Kasumije, i do Aladža-imareta, do Musa-Babina turbeta, čak ispod Šauš-manastira, mimo hamame pokrivene mahovinom i tekije opkoljene grobovima, preko napuštenih turskih grobalja s prebivenim i oborenim nadgrobnim kamenjem, po papratu i strnjici do kolena. I na vrh vrha stadoh da odahnem, okrenuh se: divan, živopisan pogled! Kao amfiteator je stari Solun. Solunski zaliv sav se vidi; razliveno more negde se sija kao suvo zlato, a negde blešti kao rastopljeno srebro; između šarenih kuća dvokatnih s belim i obojenim kafezima, sa sofama i terasama, nad visokim zidovima: stare smokve, zelene loze, crveni šipci, i olanderi, visoki kao kuće, puni cveta, i po koji crni kiparis i belo minare pravo kao strela. Tišina, ni čaršijske graje ni vike prodavaca: bilo bi pusto kao na groblju da po strmim, strašno uskim, negde vrlo kratkim, negde dugačkim ali strašno krivim ulicama nisam srela crne seni...; idu bez lica, i bez glasa. I mislio bi čovek da su to seni umrlih, da čas po čas ne zastanu, da lupnu halkom na kapiji. Ja sam se od te lupe trzala i pogledala u visoke ograde, u guste kafeze. Još ništa nije oboreno, još ništa nije spaljeno: brzo je, tek treća nedelja. Ali te crne seni... to su moje poznanice, turske žene. Još nisu bacile čaršaf, valjda nisu stigle da naprave haljine... A zacelo su razvijene i staroturkinje kao i nove; jer i staroturci, jutros, kad se zasvira Marseljeza, zapljeskaše s mladoturcima. Pa i sad kao dosad da pitam bakalina ili furundžiju: gde sedi ta i ta. Još ni imena ulicama, a kamoli broja kućama. Ta i ta mahala, blizu toga i toga hamama, do te i te džamije "njena kuća: dvokatna, zelena, na jednom joj prozoru kafez malo gušći žuto obojen, a kapija joj pri dnu malo izlomljena." I po takvim znacima nađoh nekolike svoje poznanice i prijateljice, staroturkinje, naravno za koje nisam htela pitati bakalina ili furundžiju. "Hodi, hodi!", hrabrila sam muža, kad lupnuh halkom na kapiji, "sad i ti možeš u harem." Ali iz dvorišta se ču ono stereotipno "Ko je to !" - "Ja." I nasta objašnjavanje, i najposle da se javi hanumi, i još najposle da se vrata odškrinu i da me vidi hanuma. Vide mene, ženu, ali u isto vreme vide i mog muža, čoveka, pa viknu, zalupi kapiju, i, čuh, pobeže! Iz daleka dođe do mene veseo glas: "Uđite, madam!" Dakle, opet sama! Moj muž obori glavu, i - vrati se.
”
”