Puka Quotes

POETA Po całym świecie możesz szukać Polski, panno młoda, i nigdzie jej nie znajdziecie. PANNA MŁODA To może i szukać szkoda. POETA A jest jedna mała klatka - o, niech tak Jagusia przymknie rękę pod pierś. PANNA MŁODA To zakładka gorseta, zeszyta trochę przyciaśnie. POETA ---A tam puka? PANNA MŁODA I cóż za tako nauka? Serce-!-? POETA A to Polska właśnie.

Once she was standing by her locker and her puka shells broke and scattered and she made a joke about it but he could tell she was upset. He wanted to buy her some more. He wanted to give her a million strands of little nesting polished shells, and tropical flowers and ice creams and lemonades and a pale blue surfboard to teach her to surf on and anything else she wanted. Instead he let his checkered Vans step on one of the rolling shells and crush it.

Zabluda da silom možete ljudskom rodu da nametnete blagostanje jedna je od najopasnijih koje postoje. Oni koji su tu samo da bi napunili džepove ne mogu mnogo da naude - puka pohlepa na kraju sama sebi dođe glave. Ali vera u ljude višeg nivoa, u nadljude koji treba da vladaju slabijim ostatkom čovečanstva, to je, Viktorija, najopasnije od svih uverenja. Jer kad kažete "Ja nisam kao drugi" , tada gubite dve najvrednije tekovine kojima smo ikada težili - ravnopravnost i osećaj pripadnosti

Uzmimo neko udaljeno mesto, možda vrh planine, i posmatrajmo ga zajedno. Tamo, daleko, još dalje, vidimo čoveka, čoveka inteligentnog i senzitivnog duha. Posmatrajmo ga. Možda se on jednom duboko zagledao u užas sopstvene egzistencije. Možda je previše video! Možda je susreo nagrizajuće ralje vremena, ili sopstvenu ništavnost - to da je puka čestica - ili prolaznost i slučajnost. Njegov strah je bio sirov i užasan do dana kada je otkrio da žudnja ublažava strah. Otuda je primio žudnju u svoj duh, a žudnja, brutalni takmac, uskoro je izgurala sve ostale misli. A žudnja ne misli; ona čezne ona se usredsređuje. Tako je ovaj čovek počeo da se sa žudnjom usredsređuje na Bertu, bogalja. Više nije gledao u daljinu već je provodio vreme sećajući se takvih čuda kao što je kako Berta pomera prste, usta, kako se svlači, kako priča i zamuckuje, hoda i hramlje. Uskoro je celo njegovo biće bilo apsorbovano ovakvim malenkostima. Široki bulevari uma sagrađeni za plemenite ideje postali su zagušeni smećem. Sećanja na to da je nekad mislio velike misli sve više su bledela i uskoro iščezla. I strahovi su nestajali. Ostala mu je samo izjedajuća strepnja da je nešto pogrešno. Zbunjen, tragao je za izvorom strepnje u smeću svoga duha. I takvog ga nalazimo danas, kako pretura po đubrištu, kao da se tu nalazi odgovor. Čak traži od mene da se preturam sa njim!

Glavni junak "Lovca u raži" nikada nije bio samo književni lik: za generacije čitalaca na većini svetskih jezika on je već šezdesetak godina neporecivo živ, kao prijatelj, sabesednik, sapatnik, kao stariji ili mlađi brat. Šesnaestogodišnji begunac iz škole, begunac je i iz licemernog sveta odraslih koji uvredljivo rutinski nastoji da ga proguta. Holden Kolfild je prerano ostareli, razočarani Mali Princ; jednu deceniju ranije, u vreme kada je Egziperi ispisivao svoj evergrin, možda je za čovečanstvo još i bilo nekakve nade: godine 1951, Selindžerov junak rezignirano je zaključio da više ništa – čak ni kazna i pokora u vidu svetskog rata – ne može ljudski rod privesti pameti, dobroti, i humanosti. Konj je human, automobil nije - kaže Holden u jednom trenutku. Takav cinizam mogao je usred snažnog talasa poratnog optimizma delovati kao puka tinejdžerska poza; vrlo brzo, međutim, ispostavilo se da je imao i te kakvo opravdanje. Stoga i nije čudno što su dva najznačajnija američka romana pedesetih – Selindžerov "Lovac u raži" i Keruakov "Na putu" – romani bekstva, poslednji pokušaji da se umakne iz potrošačkog raja u nastajanju. No dok Keruakov Din Morijarti bez suvišnih emocija beskrajnim putovanjem jednostavno pokušava da sačuva sebe, Holden Kolfild u teskobnoj sobi jeftinog njujorškog hotela beskrajno pati – ne toliko zbog toga što je neprilagođen, sam i zbunjen svim i svačim, koliko zato što je svet tako neizlečivo bolestan. Kontrast njegovog "frajerskog" jezika i ranjive detinje prirode na potresan način odražava jade adolescencije, objedinjene apsurdnom željom da se odraste pre vremena – posebno svojstvenom onima koji, poput Holdena, nikada neće uspeti da odrastu.

Čežnja je najčistiji i najlepši oblik ljubavi. U svetu ne žive savršena bića, ali zato žive ponekad u našem srcu. I žive dotle dok ne podlegnu surovoj i večitoj analizi mozga i očiju. Nesrećni i nezadovoljni ljubavnici ne znaju, da su u stvari najsrećniji i najzadovoljniji ljubavnici. Ne dobiti biće koje volimo, ne biti kraj njega, to je ono najviše što sudbina deli samo izabranima. S druge strane, pretvoriti čežnju u stvarnost, znači pad. Verter nije shvatio mudrost, zato se ubio. don Žuan je mogao da ju shvati, i svaki onaj kojji misli da je Don Žuan bio srećan čovek, tone u zabludu. Niko nije ostvario ideal. Brak je najvulgarnije i najbednije rešenje. Uzajamnost ne postoji, ali to nije tako velika nesreća. Romeo i Julija izvukli su iz ljubavi maksimum, a taj maksimum to je bila njihova zajednička smrt. Neko je rekao "da je u životu najlepše voleti i biti voljen". Ova izreka samo na jedan način može da se sačuva od besmislenosti. Naime, treba je ovako izmeniti. Dobro je voleti, pa čak i ako hoćete biti voljen, samo se dobro treba čuvati da nikd više ne sretnemo biće koje nas voli. Inače ćemo bolno zaplakati nad ruševinama naše "kule od karata". Kad smo već kod arhitekture, ja mislim da su "kuće od karata" ili "kule u vazduhu" kako se one drugačije zovu, najlepše što je do sada u toj umetnosti načinjeno. Prema njima Notre Dame je naivna, a kube na crkvi Sv. Petra puka običnost. Ipak, gotika će ostati vrhunac između onog što je stvoreno da se vidi i opipa. To pravo je ona zaslužila baš zato što su joj "kule u vazduhu" bile uzor simboliziran u mašti. Naš vek, koji ima ambiciju da oskrnavi duše na račin materije i stomaka, i koji ima još više - snagu da to učini, pretpostavlja, u suludoj uobraženosti sveznalice, radost bolu, i smatra da će, kad se ljudi uzmognu bez brige sparivati, biti postignut krajnji cilj svih napora, računatih u krvi ratova i revolucija. (I biće postignut cilj. Mi ćemo postati životinje.)

He had floppy hair cut like a curtain in the middle of his forehead and a puka shell necklace,

A bell chimes as I open the door. It's even more magical inside than out. Spools of ribbon hang from the walls like the atelier of a fairy queen. Tiny jasmine buds lace through the curls of a crystal chandelier. Dresses fill the curves of antique wardrobes, as if this were a princess's closet and not a store. A group of girls squeal as they browse the gowns. They've dressed almost otherworldly, so unlike the yoga pants and sweatshirts I'm used to in San Francisco. Instead, they're ornamented in seafoam trousers made of silk, lace corsets with ruffles across the bustier, satin slips with rose embroidery. They wear seashells in their hair and around their necks--- an iridescent mollusk held together by a string of pearls, an abalone claw clip that flashes different colors beneath the light, pukas threaded between pastel sea glass.

Iz toga, na primjer, proizlazi da je čista iluzija htjeti negdje nasred života započeti "nov život" koji neće nalikovati prethodnome, početi, kako se kaže, od nule. Vaš će život uvijek biti izgrađen od istog materijala, od istih cigli, od istih problema, i ono što će vam se u prvi mah učiniti kao "nov život" pokazat će se vrlo brzo tek kao puka varijacija onoga prethodnog.

Ako sam išta iskusio hodajući Velebitom, onda je to sljedeće: sve za čime žudimo, poput uspjeha, novca, imetka, slave, ugleda, moći, i zbog čega smo u stanju godinama rintati, prodavati se, spletkariti, izdavati prijatelje, ponižavati se, manipulirati ljudima i gaziti ih - u planini ne vrijedi ništa, niti išta znači. A ako te stvari ne vrijede u planini, dakle ako same po sebi nemaju nikakvu vrijednost, kako onda mogu vrijediti igdje drugdje? Tko im daje i određuje vrijednost? Onom poskoku u pukotini stijene na puteljku izpod Jareće glave, smrekovoj pipi na kamenoj ploči u Čepurašima, srni ispod Oblog kuka, jastrebu iznad Prosenjaka, njima je bilo sasvim svejedno tko sam i što sam; ništa im nije značilo moje zanimanje, položaj u društvu, imovinsko stanje i takve stvari. Bili su potpuno ravnodušni rema tome. Zanimalo ih je jedino jesam li im prijetnja ili ne, i koje su moje namjere. Poskok me je puhanjem upozorio da sam prešao liniju diskrecije, i ja sam se zaustavio, fotografirao ga i strpljivo čekao njegov sljedeći potez, a on je nakon nekog vremena napustio svoj obrambeni gard i zavukao se u pukotinu. Smrekova pipa se ukočila, praveći se mrtva, i ja sam je prekoračio i otišao svojim putem. Srna, ne obazirući se na mene, uspinjala se padinom obraslom klečicom, i nestala među stijenama. Jastreb je neko vrijeme kružio iznad kukova, i potom odletio prema Vilinskom vrhu. Shvatio sam, također, još nekoliko običnih, jednostavnih stvari. Na primjer, da su majstorije više ili manje razvikanih kuhara koje sam kušao proteklih godina puka splačina u usporedbi s kriškom sušene govedine, raženim kruhom i svježom paprikom serviranim na siću na terasi ispred Rossijeva skloništa, dok vam oči prelaze s tepiha klekovine na kukove, s kukova na gustu crnogoričnu šumu, sa šume na more, s mora na indigo plavo nebo, gdje svoj ples izvode vjetruše koje se, valjda, gnijezde u kukovima Shvatio sam da sve što mi je doista potrebno stane u ruksak od 40 litara.

Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek. Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete... Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije... naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste... ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju... toplinu. Ti vjerojatno nisi tu... ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim. Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao... Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: "Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.". To su mi govorili... Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno... boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste... ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda... možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.” Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.

Nakon svih tih godina shvatila sam da drugačije nije moglo ni biti. Jedna njegova osobina prevladala je nad svim drugima, umjetnik je nadvladao muža, oca, ljubavnika, prijatelja, rođaka pa čak i sina. Moja podložnost i taština bili su razlog zašto sam uništila sebe. Nije mene uništila samo Picassova destruktivnost. Uništila su me moja očekivanja. Ne mogu prebaciti na njega svu odgovornost za svoje stanje duha. Ja nisam tek puka žrtva, to bi značilo da se odričem odgovornosti za vlastiti život.

We walked on to Don the Beachcomber’s Bora Bora Lounge and went inside, sat at the Dagger Bar. Loana ordered a Cherry Blossom and I ordered, after slight hesitation, a Puka Puka.