Odlazim Quotes

Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.

...ljudi nekud idu, vraćaju se, žure, vidim ih iz svoje nesabrane daljine, kao mrave, i znam da bi trebalo da se i ja priključim, da budem užurban, da nekud odlazim, da dolazim, da se oko nečega trudim, a ne da buljim ovako u tavanicu, u prazninu. Ali ne mogu. Gledam kroz prozor i nastojim da ne mislim na nerješive stvari, ali ne mogu da se oslobodim tereta što me tišti.

Baš me sad neobično zaokuplja moj novi roman. Misleći o njemu, ja često odlazim sam na dugačke šetnje.

Često me svladaju živci, osobito nedjeljom, osjećam se užasno jadno. Atmosfera u kući je tada posebno teška, uspavljujuća poput olova. Vani se ne čuje ni jedna ptica, posvuda lebdi teška, mrtvačka tišina. Ta tišina obavija se oko svakog djelića moga tijela kao da me želi povući duboko u podzemlje. U takvim trenutcima mama, tata i Margot ostavljaju me na miru. Lutam od jedne sobe do druge, penjem se i spuštam stepenicama. Osjećam se poput ptice pjevice kojoj su potrgali krila te u potpunom mraku letu oko rešetki svog kaveza. U meni neki glas viče: "Izađi, smij se i udahni svježi zrak!" Više ni ne odgovaram, odlazim, liježem na kauč i spavam kako bi vrijeme brže prošlo. Tišina i strašni strah jer nema drugog načina da brže prođe. Tvoja Anna, petak, 29. rujna 1943.

Više nemam vremena za razmišljanje, jedan od oficira me upravo pita: - Prezime, ime, godina rođenja, ime oca? - Karlović, Vilim, 1970., oca nemam! - Kako bre nemaš? Umro? Kako reče ime? - Ne znam tko mi je otac. Vilim - naglašavam oficiru ime. - A jel' znaš tko je majka? - Znam, Jelena. - 'Ajmo sledeći. Na zapovijed vojnika koji nas je čuvao odlazim na kraj naše kolone. Zadovoljan sam kako je ovo prošlo i kako sam se brzo sjetio da nemam oca. Puno sam razmišljao o opasnosti svog imena, a potpuno sam zaboravio na ime svog oca, koje je za Srbe i četnike puno gore nego ijedno njemačko ime. Reći ovdje da mi se otac zove Anto bilo bi ravno tome da na sav glas počnem vikati: "Živjela Hrvatska, ja sam ustaša!" Ispalo je nekorektno prema mome ocu, ali trenutačno je to najmanje važno.

Automobilom smo išli od Konkorda ka Jelisejskim poljima, kroz more svetlosti, da, istina je da je Pariz lep, ovaj bogati internacionalni Pariz, i zbog toga skoro počinjem da ga mrzim. Izvesna mera ružnog i bednog potrebna nam je da bismo mogli da izdržimo, savršenstvo, kao i bogovi, nisu za nas – mi im se instinktivno opiremo. Ponekad, ovaj čisto estetski razlog (za mene, bože moj, estetika nikad nije bila drugo nego svet čoveka, njegova mehanika), on, dakle, bio je neposredni razlog revolucije. Hoćemo da racionalizujemo svet isuviše, zar ne prijatelji? Metafizički razlozi, kao razlozi samog bića, kao instinkt smrti koja nas vodi u pobunu. Lepota traje kroz rušenje lepote, kroz pobunu protiv nje same. Princip Neronove strasti. Zamišljam ovaj Pariz, veći od mene, nedostižan, čak imaginaran, kako gori i ruši se. Onda odlazim u krevet, bedan i ponižen. Spavati, da bi se prespavali bar koliko-toliko zakoni estetskog.

Ovde sam veoma srećan jer volim pomorandže i govorim loš latinski s fratrima koji ga razumeju pošto je i njihov takav, i odlazim u društva (s mojim džepnim pištoljima), i preplivavam reku Tažuu jednom mahu, i jašem na magarcu ili mazgi, i psujem na portugalskom, i imam proliv, i komarci su me izujedali. Ali šta to mari ? Ljudi koji krenu na put iz zadovoljstva ne treba da očekuju udobnost. Kad su Portugalci drski, ja uzviknem carracho! – tu krupnu psovku velike gospode koja zamenjuje naše “prokletstvo”, a kad mi sused nije po volji kažem za njega da je ambra di mierdo. Sa ta dva izraza, i trećim, avra bouro, što znači “nabavi mi magarca”, svi shvataju da sam otmen gospodin i da znam strane jezike. Kako mi putnici veselo živimo! Kad bismo samo imali hrane i džebane! Ali, ozbiljno i tužno, sve je bolje od Engleske, i ja sam se do sada izvanredno zabavljao na ovom putešestviju. Bajron Frensisu Hodžsonu, Lisabon, 16. Juli 1809.

Odlazim u inostranstvo; ako bude mogućno krenuću u proleće, ali pre polaska skupljam slike svojih najboljih školskih drugova; imam ih već nekoliko i treba mi još tvoja, inače će moja zbirka biti nepotpuna. Uzeo sam jednog od prvih slikara minijaturista našeg vremena da ih uradi, naravno o mom trošku pošto nikad ne dopuštam da moji poznanici budu izloženi ma i najmanjem izdatku radi zadovoljavanja nekih mojih ćudi. Može ti se učiniti nedelikatno što sam ovo pomenuo, ali kad ti kažem da je jedan naš zajednički prijatelj najpre odbio da pozira za portret verujući da će morati da plati iz svog džepa, uvidećeš da je nužno reći to odmah kako bi se izbegle druge slične greške. Videćemo se blagovremeno i ja ću te odvesti slikaru. Tvoje strpljenje će biti stavljeno na probu nedelju dana, ali molim te oprosti jer je mogućno da će ta slika biti jedino što će mi ostati od našeg negdašnjeg poznanstva i prijateljstva. Sad u ovom trenutku, to može izgledati neozbiljno, ali za nekoliko godina, kad neki od nas već budu mrtvi, a drugi rastavljeni neumitnim okolnostima, za nas će predstavljati izvesno zadovoljstvo to što ćemo u tim slikama živih sačuvati neku predstavu o sebi samima i što ćemo u slikama umrilh videti sve što je ostalo od rasuđivanja, osećanja i svakojakih strasti. Bajron - pismo Vilijemu Harnesu, marta 1809.

Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kitty. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.

Ali ja ne bi htjela da se išta od tog događa...! Kako bih više od svega voljela da se nikada niste rastali, da ste ostali solidarni, jer sve je bilo bolje kad nije bilo krvi... Je li zaista to nemoguće, reci mi, molim te, je li zbilja nemoguće da sve ugasite; da se ipak vratite onomu gdje ste ranije bili? A i ja, vidiš... voljela bih te još jedanput zamoliti, ako je moguće, da pokušaš, nekako, možda, učiniti da te kaos zaobiđe...” To sam čuo u poluglasu izgovoreno tako da se uranjalo u osjećaje i vihor, posve predano, u ćuhu se gubeći, u nadolazećoj tuzi je gušeći se govorila predana ranjivoj strani ljudskosti uopće, a ja sam razumijevao - u pramu toga - da se nije moglo učiniti ništa, baš zato što se odavna već tako glupo i okrutno dogodilo. “Vi razumijete da smo odavdje gledano na pragu kolapsa? I da ukoliko je već nešto ranije imalo smisla, poslije sljedećih još par koraka, ništa više shvatljivo neće biti... Vi ste, naravno, na to spremni?” “Zar ja?”, upitah iznovice ustavljen; čovjek do mene smiješio se. Na ornom i toplom i ljudski dobrom licu vidi se osmijeh, smeđih očiju, sjajan sretan pogled, njegovu kratku crnu kosu sad bašuri dah vihora, i on izgleda u potpunosti opušten. Odgovara mi: “Pa da!” tako da mu se vide bijeli zubi. Iznenađen sam, jer i na mene taj osmijeh prelazi. Ne znam zašto, ali nocija o kraju odjednom mi postade toliko smiješna, besmislena, luda, ekstremno, hipersmiješna, i ja se počinjem smijati zajedno sa njim. Čovjek širi ruke, kano pokušava objasniti tu ludost svega, isprekidano izgovara: “I što da se tu uopće učini...? Ta gdje biva to na što se duša može osloniti kao garant stvarne sebe, zašto uzeti išta za sveto?...” “Razumijem vas, da!” odvraćam dok me njegova ruka udara po ramenu. “Ulazak u kaos...” “Ulazak u kaos!”, ponavlja on, “Ali ja, ovaj, moram vas podsjetiti da ništa od ovoga nije stvarno, jer zaista, vidite, ništa od ovoga nije stvarno, a mi se moramo najpristojnije spustiti još dublje u bezumlje, oprostite!... Ja, vidite, odlazim u kaos simbola, i sve što ćete vidjeti, ne zaboravite da nije stvarno!...

Naša kolona je šutjela. Čula se samo džungla i naše lupetanje mačetom po granju. Taj meditativan zvuk uz ritam naših koraka ponovno me je vratio u ono stanje koje toliko volim i zbog kojeg vjerojatno uvijek iznova odlazim na velika pješačenja. Međutim, to me podsjetilo i na to da dolazi vrijeme kada se opet refleksivno okrećem prema unutra. Kad um nema kamo pobjeći. Mi ljudi žurimo i jurimo kroz život jer tada nemamo vremena biti sami sa sobom, razmišljao sam. Vječito nastojimo zabaviti um čime god kako ne bismo stigli slušati sebe. Posao, druženje, televizija, radio, čitanje, razgovor... Tražimo ma kakav izgovor samo da ne budemo mirni i da ne osluhnemo sebe. A kad stanemo, vidimo da mozak radi i dalje, kao da je u praznome hodu, i uglavnom blebeće. Možda se toga i bojimo, zato šo se sami sebi činimo puno pametnijima kad bilo što radimo, nego kad stojimo i puštamo um da klopoće i blebeće. Hodajući, primjetio sam da sam se opet našao u zahtjevnoj situaciji u kojoj ću se morati suočiti s blebetanjem uma i nekako s time izaći na kraj.

- Nego, kako ti je žena? On odmahnu glavom. - Ja sam duhom daleko od svog doma. Dolazim i odlazim kao avet. Uviđam i sam da sumnjam u sve u šta sam nekada verovao. - (...) a s kim ti razgovaraš? - Ni sa kim. Ne sa svojom ženom. Pomislim ponekad kako si ti možda jedina s kojom ne moram da se pretvaram jer nas dvoje se samo napola znamo, nismo bliski prijatelji, shvataš? Sašenjka se nasmeši. - Kakav smo mi čudan par! Zatvorila je oči i pustila da joj vetar i pahuljice snega hlade lice.

Ja odlazim, ali moje oko ostaje.

Kada te gubim, ja nalazim tebe, Kada sam s tobom, ne mogu da nasitim Srce. U tebi su zvezde, mrak i oganj, Granje što žamori pticama u vrtu - Sve što me uljujkuje u kratkom doživljaju Života. Kada gubeći te odlazim od tebe, Sreća se nesrećom hrani, uzdah Je glas kojim progovara ljubav, I ne zna istinu onaj koji ne zna Da je senka savest sunca. Iza mene si. Kao u noći tamnoj Zalutali tražimo svoje ruke I tu si, živiš sama za sebe U meni.