Odlazak Quotes

Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.

Odlazak uvijek mora biti efektan.

Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i moj san.

O odlasku treba razmišljati kao o povratku sebi.

Želja za promjenom ne mora biti usmjerena samo na odlazak u prirodu. Ono što nam doista treba je razlika. Zato i turistička industrija uvijek naglašava razliku. Meni je Sirija bila prva zemlja izvan Europe koja je imala drugačiji krajolik (pustinju), drugačiju vjeru (islam), drugačije ljude, zvukove, mirise.... To me toliko ispunilo i nadahnulo da promijenim život, da sam na gotovo svim potonjim putovanjima tražio što veću razliku krajolika i kultura. Još sam davno shvatio zašto to radim. Ono što sam tražio zapravo nije bila razlika, nego istost. Tražio sam univerzalne ljudske vrijednosti - a što je vanjska razlika bila veća, to su mi se te istosti snažnije uspostavljale kao temeljne i nužne ljudske vrijednosti. Primjerice, kada bih kod plemena u džungli koje živi stilom kamenog doba vidio prijateljsku ili roditeljsku ljubav - potvrdio bih spoznaju da su to neke od najvećih ljudskih vrijednosti, te da neke druge stvari možda nisu toliko bitne. Moj nabolji punjač za baterije je pronaći Osmijeh prepoznavanja u raznim licima. Što je različitiiji kontekst, što su udaljenije geografske širine, što su lica šarenija, a jezici kojima pričaju čudniji, to me više ispunjava kad prepoznam taj poseban osmijeh - taj čaroban jezik prepoznavanja koji ni vrijeme ne uspijeva uništiti.

Kad sam bio mali, imao sam ujaka koji me je vodio u Firencu. Ostao mi je u predivnoj uspomeni. Veseli, radoznali momak, voleo je umetnost i književnost i u tajnosti je pisao komedije. Odlučio je da svojim sestrićima mora pružiti estetsko obrazovanje, a ja sam bio njegov jedini sestrić. Mi potičemo iz okoline Pize, i u to vreme odlazak u Firencu bilo je pravo putovanje. Ustajali smo u zoru, hvatali stari autobus koji nas je vozio u Pizu i tamo čekali voz za Firencu. Još se sećam tih jutara kada smo putovali, bele kafe u kuhinji, sa upaljenim svetlom, jer zimi je još bio mrak, sendviča u vozu, onoga što mi je ujak pričao dok se kroz prozor odmotavao krajolik. Govorio je o, za mene, čudesnim imenima, o stvarima koje ću videti tog dana. I nabrajao je: Fra Anđeliko, Đoto, Karavađo, Paolo Učelo. žvaćuči sendvič, razmišljao sam o tom blaženom Anđeliku koji je čitavog dana slikao anđele i koji je freskama oslikao manastir samo zarad sreće svoje sabraće. Đoto je pak bila marka mojih drvenih bojica, i najzad ću videti Đotov “O”, što je bila najsavršenija stvar na svetu. Zatim bismo stigli u Firencu i šetali gradom. Gledao sam ogromne tavanice galerije Ufici, one tajnovite slike, upečatljiva platna. Držeći ujaka za ruku, hodao sam Vazarijevim prolazom. Ovo je sveto mesto, rekao bi mi. Zatim bismo otišli u ulicu Gibelina, u jednu staru krčmu. I ujak bi me pitao: hoćeš li da probaš škembiće? Odatle smo išli u baziliku Svetog Marka da vidimo blaženog Anđelika. Blago njemu, mislio sam, on je video anđele. Ja nisam nikada uspeo da vidim ni svog anđela čuvara, premda bi se uveče, pre odlaska u krevet, nenadano osvrtao u nadi da ću ga iznenaditi, ili bih se preko ramena ogledao u ogledalu. I pitao sam ujaka: kaži mi, kako da vidim anđele ? A on bi mi odgovorio: da bi video anđele treba umeti držati kičicu. Kakva zagonetna rečenica. Prevrtao sam je po glavi dok sam obilazio ćelije manastira Svetog Marka.

– Je li istina da ste zaista poludeli Ferdinande? – upita me ona jednog četvrtka- – Poludeo sam! – priznadoh. – Onda će vas ovde lečiti? – Strah se ne leči, Lola. – Znači, toliko vas je strah? – I više od toga, Lola, toliko me je strah da čak i da umrem svojom prirodnom smrću, kasnije, nikako ne dam da me spale! Hteo bih da me spuste u zemlju, da istrulim na groblju, mirno, spreman možda da oživim... Ko to zna? A ako me spale, Lola, razumete li, sa mnom je gotovo, konačno gotovo... Kostur, uprkos svemu, još liči na čoveka... Ipak može lakše da oživi od pepela... Pepeo znači kraj... Šta kažete na to? ... I onda, razume se, rat... – O, pa vi ste zaista poslednja kukavica, Ferdinande. Odvratni ste, kao pacov... – Da, poslednja kukavica, Lola, odbijam rat i sve što uz to ide... Ne kažem da žalim zbog rata... Ja se s njim ne mirim... Ja zbog rata ne lijem suze... Ja ga načisto odbacujem sa svim ljudima u njemu, ništa neću da imam ni s njima ni s njim. Čak i da je njih devet stotina devedeset pet miliona tamo, a ja ovamo sam, ipak oni nisu u pravu, Lola, a ja jesam, jer ja jedini znam šta hoću: neću više da umirem. – Ali, Ferdinande, nije moguće odbiti odlazak u rat! Samo ludaci i kukavice odbijaju da ratuju kad im je domovina u opasnosti. – Onda živeli ludaci i kukavice! Ili tačnije, neka prežive ludaci i kukavice. Pamtite li, Lila, bar jedno ime vojnika iz Stogodišnjeg rata?... Jeste li ikad potražili samo jedno od njihovih imena?... Niste, zar ne?... Nikad se niste potrudili da saznate! Za vas su oni isto toliko bezimeni, nevažni i neznani koliko i posledni atom ovog pritiskivača za hartiju tu, pred nama, koliko i vaše govno od jutros... Eto vidite, Lola, da su poginuli bez razloga! Bez ikakvog razloga, budale jedne! To ja vama kažem. I dokazao sam. Jedino je život važan! Za deset hiljada godina, možemo da se kladimo, ovaj rat, koji nama uzgleda toliko značajan, biće potpuno zaboravljen... Možda će se još jedva tuce naučnika prepirati tu i tamo oko datuma glavnih pokolja po kojima se proslavio... To je sve što ljudi umeju da pamte jedni o drugima u razmaku od nekoliko vekova, nekoliko godina, nekoliko časova... Ja u budućnost ne verujem, Lola...

Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci. Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne. Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove. Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima. Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.

Hram je prostor koji okuplja one koji traže duhovno utočište, ali je i prostor posredovanja između tri svijeta – neba, zemlje i ponora. Ako je nebo prostor duha, a zemlja prostor duše, tada se podzemni svijet nameće kao prostor tijela. Ljudska tijela ukapaju se u zemlju nakon što su život provela na ovomu svijetu stremeći ka „nebu“. Njihov dolazak i odlazak s ovoga svijeta posvećuje se u hramu te je hram medij za posredovanje svjetovima u koja dolazimo, napuštamo ih i naposljetku im se vraćamo

Svaki put kada me pustiš iz zagrljaja ti odlaziš od sebe.

Sjećam se kad smo kao djeca o tome zajedno čitale ležeći u krevetu i nismo mogle vjerovati da kosa i nokti rastu još danima nakon smrti jer su još uvijek živi. Što je smrt, pitala si me, kada je čovjek, zapravo, mrtav? Sada ti mogu odgovoriti: biološke funkcije nisu važne. Važan je smisao. Smrt je kad ti od tvog života ne ostane više ništa, zapravo ti je svejedno da li još dišeš i rastu li ti kosa i nokti. Ti ionako više ne postojiš. Zato, obriši suze, Kitty. Odlazim u miru jer više nisam ja. Pogledaj samo moje posljednje slike i sve će ti biti jasno. A i zbog toga što je briga za mene postala pretežak i besmislen teret. Ja sam samo malo ubrzala taj odlazak, tek toliko da ja (a ne ona!) budem ta koja će odlučiti o tom trenutku.

Slutim da i ako se dogodi aberacija procesa potpune spoznaje, ako dođe do urušavanja saveza mene i svega, i neka ispriječi sve mi odlazak dok pokušavam otići pristojno van - sve će ipak zastati na dobrom, a ja ću nestati; počinjem to nazirati, osjećati, čak slutjeti kao neučinjene pokrete lasnoga plesa onoga svega što je odvajkada mrtvo, a ja sam jednom i sanjao baš o tomu.” “Govorite mi, nemojte šutjeti, o čemu ste sanjali...?” “O smrti koja poja u vječnosti ništavila, o bezbrojnim generacijama bića koji razgovaraju sami sa sobom nemajući mogućnost obratiti se onima prije sebe, a jedan za drugim odlaze u grob; sanjao sam i dokidanje toga, kao jednom, nekad, zbilo se da je svjesna pojava osvojila i smrt, pa se dogodilo u kutku svekolikosti da je netko ovladao rađanjem i smrću, te je mogao birati kad će se roditi, gdje, kako, gdje će umrijeti i hoće li uopće kusati smrti... Tada je došlo redefiniranje.” “Biti mrtav prestalo je značiti biti mrtav?” “Biti mrtav je postalo jednako životu, a sve što živi je shvaćeno kao pokret smrti, upravo revolt smrti, a simfonija koja nikada nije počela, koja nikada se, izgleda, neće utišati, pokrivena veom tišine, polako se otkrila i postala čujna (a ona je sve vrijeme svirala!...), čak i groznim pojavama kakva sam ja. Veoma, zapravo... grandiozno.

Granje uto zapucketa; vatra zaigra žrtvenikim žovijalno, bogato, brzo djetinje, oštro, zlato joj osvijetli lovčeve crnpuraste ruke. Atra se uspravi, pogleda hrabro u kaos kanjona. “Što jest?” tada ću zapitati. Ne znam zašto; tek se dogodilo. “Sve što ima mogućnost ne biti. Ja mislim...”, govori Atra. “I prva je vatra zapaljena po zapovijedi, i prvi korak bio je sanjan. Dolazak, pokret i odlazak, oni su dijelom odluke što je starija.” “I ako se dovoljno dugo ustraje u njemu, oslobođenje kojem težimo, kao posljedica jedanput možda će i doći; trajno moljeno bit će ispunjeno...?” “Jer čak se i to događa, da struja moli, a zaboravila je zašto; traženje tako je postalo rutina. I ako li dođe do onog za čim toliko traga, ne oni što čekaju, nego putnik bi se mogao jedini iznenaditi. Opet: ne sjeća se zašto je pošao, ni kuda ide, ni tko ga dočekuje. Ali ovo su misli kojima si putovao ranije.” Premnogo... i prestvarno, sasvim bez kraja bespuća stijenja te vode u čistom prozircu uždena dana, u plesu vatre i zvuka i vode, provalijom kao platnom prolaze traci dima izgarajućeg drveta usijanog, zametima zažagrenog, lešina je nasmuđena i cvrči već i puši se, pucketa - masti sagorijevaju slijevajući se po drvetu. Ćuhta vjetar i veselo njiše se vrijes, pepeo, vrućina se diže na ljude pred granicom, preda mnom slika vrsnoće i smisla, punano zvuče odsutne riječi Atre: “Shvaćaš li...? Ljubav su vrata rastanka; to nije borba, kad se i ne odlazi nego prijateljski. Stvarnije odlazak na ono dalje, čišće, bolje, odavdje mi samo možeš pomoći da odem u novo. Na visinama, niskosti nema, slutiš li - još sada, slutiš li...?” “Nije li onda tako da se ipak i rastajemo...?

1. Psovanje muslimana je fisk grijeh a borba protiv njega kufr 2. Nemojte se nakon mene povratiti u kufr ubijajuci jedni druge 3.Ko se zakune necim drugim mimo Allaha svt ucinio je sirk 4. Dvije stvare covjeka odvedose u kufr omalovazavanje nekoga zbog porijekla i naricanje za umrlim 5.kada covjek cini zinaluk prestaje biti vjernik dok je u tom cinu dok je u kradji pije alkohol poslije toga moze uciniti pokajanje Zinaluk i kradja su veci grijesi od psovanja vjernika i gatanja i naricanja za umrlim A svt je obavijestio na onom svijetu za mnoge grijehe i zabranjene stvari. Grijesi uticu na iman njegovu jacinu i slabost a ne njegov opstanak ili odlazak a moze se desiti da stalno grijesenje odvede covjeka u riddet ili kufr.Slijedjenje strasti i cinjenje grijeha u velikoj mjeri umrtvljuje srce

Vreme je kao drevni urobor. Vreme su trenuci koji otiču, zrnce peska koje se presipa u klepsidri. Vreme su momenti i događaji, kojima tako rado pokušavamo da ga merimo. Ali drevni urobor nas podseća da se u svakom momentu, u svakom trenutku, u svakom događaju, kriju prošlost, sadašnjost i budućnost. U svakom trenutku se krje večnost. Svaki odlazak je ujedno i povratak, svaki oproštaj dobrodošlica, svaki povratak rastanak. Sve je istovremeno početak i kraj.

Takozvana neraskidiva veza majke i čeda je izmišljotina koja radi za očeve, njima omogućava da, nakon što dobiju dijete, život nastave kao da se ništa nije desilo, kao da se ništa nije promijenilo. Sve te naporne stvari koje treba oposliti oko djece - oni bi, ali nije pošteno miješati se u ono što je ekskluzivna majčina ingerencija. Jer: "Majka je majka", kažu mudraci, uz klimoglav okupljenih, jednako muškaraca kao i žena. Muškarcima ta tautologija obezbjeđuje slobodu. Žene koje nisu sposobne ni za šta drugo osim da iz utrobe izbace dijete sljedbenice su učenja po kojem ona koja nije rodila dijete, koja se nije, što je fraza zbog koje bih slao ravno pred streljački vod, ostvarila kao majka - nije potpuna.