Mesa Selimovic Quotes

Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?

Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba.

Neka noć mora biti posljednja,i nešto mora biti što boli,uvijek.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

Sve je bilo moguće, a ništa se nije ostvarivalo.

Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I moguceg bola. Podrzavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.” —

Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

Ne želimo svjedoka za naše slabosti, a ako ih pred nekim krijemo, zašto bismo ga nazivali prijateljem?

Vladimir nije znao šta da misli. Možda mu je bilo bliže Čizmićevo humano i razumno shvatanje (iako je možda suviše idealističko), a razumevao je i njihovo ogorčenje: bili su svedoci nečuvenih zverstava koje ne mogu da zaborave ni da oproste. Ali ga je začudila i zaprepastila žestina ispoljene mržnje. A tolike godine su prošle od rata! Užasnuo ga je ubilački bes koji je video u njihovim očima. Kako oni žive s tim otrovom u sebi? Kako se može raditi i razmišljati s takvim teretom u mozgu? Pa, svaka njihova odluka se zna unapred, njihova strašna mržnja je automatizovala njihovo mišljenje. Oni su paralizovani za ma kakvu pravednu odluku, odlučno okrenuti prema neprijateljstvu. A možda im je ta mržnja omogućila da prežive, možda im je davala snagu da se odupru, možda je ona životna snaga koja im je rešavala bitke. Možda su oni generacija žrtvovana za podvige i mržnju. Oni su se branili i napadali, borili su se za slobodu i budućnost. Pitanje je kakva može biti budućnost naroda s takvom mržnjom. Nijedan narod ne živi sam i nijedan se ne može isključiti iz saradnje. A sarađivati s takvim mračnim uspomenama, znači uvek stvarati uslove za nove sukobe. Ili će možda u generaciji otaca potpuno odgoreti strašna mržnja, i na zgarištu njihovih zlokobnih sećanja ostaće čist prostor za život mladih, sa željom i spremnošću na razumevanje. Naivna želja, verovatno, ali suviše lepa da bi se olako odbacila.

- Ljudima nije lako kad se otkrije njihova pokvarenost. - Ali ih to ne sprečava da budu pokvareni. - A kakvi bi tek bili kad bi mogli biti sigurni da će njihova djelatnost ostati neotkrivena.

Düşünen değil, eyleme geçen insandır.