“
U današnjem svjetonazoru prevladavaju, ako se smijem tako izraziti, autonomnai antiautoritarna razmišljanja. Ona s u tako dominantna kao što je dominantan i pojam moći. Oba su pojma postala jedina kategorija koja u zajedništvu ljudi doista ima vrijednost. Posljedice su, dakako, očite: ako autonomni subjekt ima posljednju riječ, tada on može svašta htjeti. On želi od života uzeti onoliko koliko se uopće može uzeti. Mislim da je to doista velik problem današnje egzistencije. Čovjek kaže: ''Život je samo po sebi tako složen i kratak, a ja želim uzeti od njega koliko god mogu i u tome me ne smije nitko spriječiti. Prije svega moram uzeti svoj dio života, moram sebe ostvariti, i tu mi nitko ne msije upadati u riječ. Tko mi želi uskratiti ono što mi pripada od života, moj je neprijatelj!''
Takav svjetonazor možemo vidjeti i u dokumentima konferencija Ujedinjenih naroda u Kairu i Pekingu (konferencije za stanovništvo i razvoj te svjetska konferencija žena). Čovjek je koncipiran posve individualistički, on je samo on sam. Njemu se oduzima odnos koji mu pripada i kojim čovjek zapravo tek postaje on sam. Taj zahtjev da čovjek bude posljednja i jedina instancija nad samim sobom te zahtjev da od života uzme što više može i da ga nitko ne smije u tome ometati - životni je osjećaj koji se danas nudi čovjeku. ''Ti to ne smiješ, ima mjerila kojima se moramo pokoriti'' - takvo razmišljanje doživljava se kao zahvat, zapravo kao napad od kojega se moramo braniti. Na kraju se opet raspravlja o temeljnom pitanju: Kako čovjek može postati srednim? Kako treba živjeti? Je li istina da samo on sam sebi smije biti mjerilom da bi mogao biti sretan?
Nedavno sam s prijateljima razgovarao o tome kako se ovdje u području Frascatija upravo obrezuje vinova loza i kako ona može roditi samo ako se svake godine obrezuje, dakle da je obrezivanje sastavni dio plodnosti. To nam je iz Ivanova evanđelja (15) poznato kao usporedba s ljudskom egzistencijom i s crkvenim zajedništvom. Ako nemamo hrabrosti za obrezivanje, na lozi će se razvijati samo listovi. U odnosu na Crkvu - preostat će samo još papir, neće više biti života. Ali poslušajmo Krista koji nam govori: ''Baš onda kad misliš da moraš posjedovati samog sebe i braniti se, propast ćeš.'' Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje, za obrezivanje. Samo kad daješ samoga sebe, kad se gubiš, kako se izrazio Krist, samo tada ćeš moći živjeti.
Ta temeljna odluka mora se donijeti posve jasno, ona je ponuđena čovjekovoj slobodi. Međutim, trebalo bi doista biti vidljivo da je loš životni recept živjeti da bi se od života uzelo sve što je moguće. Odbijanje patnje i odbijanje podložnosti nekome mjerilu u krajnjoj je liniji odbijanje same ljubavi, i to uništava čovjeka. Jer upravo tim podređivanjem nekom zahtjevu i pristankom na ''obrezivanje'' čovjek može sazreti i donijeti plod.
Sve se češće zamjećuje kod mladih ljudi da se oni osjećaju, tako reći, neiskorištenima. Dijelom se pristupanje sektama s korjenitim unutarnjim zahtjevima objašnjava time što oni ponajprije traže sigurnost i žele biti zbrinuti, ali također žele da se od njih i nešto očekuje. Negdje u čovjeku skrivena je svijest o tome da se od njega nešto mora tražiti, da se on mora oblikovati prema nekom višem mjerilu i da se mora naučiti davati i gubiti.
”
”