Ljubavi Quotes

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost. Prvi put znam šta je sreća, osjećam je, vidim, mirišem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.

Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I moguceg bola. Podrzavam u sebi spremnost na odstupanje. Da ne bude gore.” —

Ima vjerne vječne ljubavi, no samo za odabrane.

Stvari ne vrede onoliko kolika im je cena, već onoliko koliko smo u njih uložili ljubavi.

Sve prave su ljubavi... tužne? Ma, ne, otkud to? Sve prave su ljubavi tajne...

Na kraju - kažem na kraju, a trebalo je da prođu godine patnji, rastanaka, raskida - uvideli smo da su nam životi vezani zauvek i da svojim slabim ljudskim snagama ne možemo ništa ni protiv svoje ljubavi ni protiv prepreka koje joj stoje na putu.

Samo, jadno li je prijateljstvo kad ostane kao sitan kusur krupne novčanice ljubavi...

Ništa se ne gubi i ništa ne postaje, i ova noć je puna boli i ljubavi koja je bila i koja će biti.

‎''Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav najveća utopija. U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi, i kaže i ono u šta ni sami ne verujemo. U ljubavi nema ničeg razumnog. Ljubav je jedno duševno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja.

Ono sto je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama isčezava, a ono što je dobro ustostruči se.

Izgleda da su večne samo one ljubavi koje se ne događaju.

Ja zaista nemam mnogo da ti ponudim, par toplih zagrljaja, čistu dušu i jedno maleno ali vjerno srce. Imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo već stara, al' se još osjeća miris mojih snova.

On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.

Prazne ruke prazno srce pusta sena. I nema mene al' ima ljubavi moje.

Jebi ga prijatelju, volim je. Svakim danom sve više. Svakim danom je sve lepša, ima sve lepši osmeh, pogled. Volim kad obuče moj duks ili kad se ljuti samo da bih je poljubio, zaglio, mazio… Volim je druže, više od svog života. Zavolela me takvog kakav jesam, nije tražila da se promenim, a promenila me. Čuvam je, sigurna je, a opet joj pružam malo slobode, a puno ljubavi i razumevanja. Znaš, jednog dana bih voleo da je moje dete zove mama.

Ravnodušnost je, a ne mržnja, kraj svake ljubavi. Mržnja može da se ugasi i smeni obnovljenom ljubavlju, čak i jačom no pre mržnje; ravnodušnost ničim ne može da se izmeni. Ona je psihološka osnova svakog nemorala među ljudima i svake njihove surovosti.

Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola... Uvijek si jednom nogom u bjekstvu, uvijek polovinom sebe u ljubavi. Drugu ostavljam u pripravnosti da izvuče ludaka.Ali ta moja necinična polovina mnogo te voli.Toliko da me prevari cijelog..Večeras ti se nudim sav. Reci da me voliš, šta te staje?

U mraku vidim kako ti oči sjaju, a kad nam se lica dotaknu i tvoj dah ukrsti sa mojim, ja osetim sve godine naše ljubavi sažete u jedan jedini tren, i znam samo da postojimo ti i ja, ali pretopljeni na silnoj vatri naše duge, tajne i tajanstvene ljubavi, i pomešani nerazdvojno, zauvek." -

Čitanje je bilo slično ljubavi… Onaj tko je to znao, znao je kako i zašto čovjek postane ovisan o tome. Onima koji to nisu znali, nisi mogao ni objasniti.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Nije ni pokušao da se dalje bori. Nekoć toliko prkosan i ponosan u prezrenoj ljubavi, danas kad ima tu ženu za kojom je ginuo, izgubio je svu snagu nekadašnje gordosti.

A pošto su to deca, pričaj im o bitkama i kraljevima, đavolima, slonovima i anđelima, ali ne zaboravi da im pričaš o ljubavi i sličnim stvarima. (epigraf, Radjard Kipling - Životna smetnja)

Nemoguće je spoznati ljubav bez greha i greh bez ljubavi. Jedino što je važno jeste istina koju u duši svojoj čuvamo, a svaka duša je grešna. Čak i onaj koji se danju svetu smeje, a noću za njim plače, zna da je greh neodvojivi deo ljubavi.

Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.

Čovjek može uvijek biti tvrd, uvijek je kao kamenita gora, samo u jednom jedinom je priroda s nama infamna: u ljubavi nas podmuklo izigrava, izruguje nam se. Zaustavi u tren oka svu volju i misao i ostavlja nas bespomoćne između neba i zemlje, makar samo na jedan trenutak. Jedna sekunda je dovoljna da te izbriše, pretvori u sretnika ili zločinca.

Zato što velika ljubav mora da se dokazuje. Mala ne mora. (...) Velikoj ljubavi nijedan dokaz nije dovoljan. Kao ni velikoj veri. One se neprestano muče sa sumnjom.

Moj je život bio strah, strah, samoća, samoća, knjige i ponešto ljubavi.

Ma koliko bila okorela nečija ćud, rastopiće se na vatri ljubavi. Ako se pak ne promeni, to znači da vatra nije bila dovoljna jaka

Ne fali nama toliko ljubavi koliko nam nedostaje hrabrosti da je pokažemo.

Svi mi putujemo snovima. Svi smo putnici na autoputu života. Skitnice na kolovozu cežnje. Beskucnici u domu ljubavi. Borci u ratu tuge. Izgubljeni tražimo. Neshvaceni shvatamo. Nevoljeni volimo. Nesigurni se nadamo. I svi smo isti. I svi smo razliciti.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.

Sve ostalo što se odigralo bila je čista egzekucija erotičnih pretpostavki koje su se stekle nekako same od sebe. Ono u što su se upustili bila je mješavina različitih uzroka: davne simpatije, osamljenosti, dosade, alkohola, preuske haljine, kuhanog krumpira, terminske zabune i još koječega drugog. Svega, dakle, osim ljubavi, jer se arleta i delon zapravo nikada nisu voljeli...

Ljudsko iskustvo se ne prenosi tako lako s koljena na koljeno kako neki misle. Svi, izgleda, moramo nauciti iz osobnih gresaka, zasluziti vlastite oziljke, kusati vlastita govna. Najvise stoga sto nam dse serviraju usminkane verzije proslosti, sadasnjosti i buducnosti, te pateticno-romanticne bajke o ljubavi, obitelji, bratstvu medju ljudima i zrtvama za domovinu i o covjecanstvu uopste. Gdje bismo inace danas dogurali da svakih sto godina makar imalo uznapredujemo, ali sve je isto od nastanka ljudskog svijeta.

Samo vjera u Boga ima veću snagu od majčinske ljubavi.

Preljub nije preljub ako među ljudima nema ljubavi.

Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi.

A tu gde je strah nema ljubavi, jer uvek mrzimo ono čega se plašimo.

Konačno, ako ste svjesni toga da vas nitko drugi ne može usrećiti i da je sreća posljedica ljubavi koja izvire iz vas, to je najuzvišenije majstorstvo Tolteka,majstorstvo u ljubavi.

Samo čovjek koji se baš nimalo ne razumije u ljubavne stvari mogao bi pomisliti da su takve dvojbe nauštrb ljubavi. Dapače, one su joj pravi začin. Tek one daju ljubavi žalac strasti tako da bi se strast mogla jednostavno definirati kao ljubav koja sumnja.

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Takva je granica između ljubavi i obožavanja. Još tanja je granica između obožavanja i ludila. Ono što razdvaja ludilo od obožavanja je stvarnost. Da li te voli onaj koga voliš? Da li zna da postojiš?

Mi možemo govoriti o ljubavi i o njoj napisati tisuću knjiga, ali ljubav će biti sasvim drukčija za svakoga od nas, jer je moramo iskusiti. U ljubavi nije riječ o načelima, nego o djelima. Ljubav na djelu može stvarati samo sreću. Strah na djelu može stvarati samo patnju.

Prvo, o duši. Kažeš mi da u gradu nema sukoba, mržnje, niti žudnje. To je lijep san, i ja ti želim sreću. Ali odsustvo sukoba, mržnje ili žudnje znači i to da ne postoje ni njihove suprotnosti. Nema radosti, nema zajedništva, nema ljubavi. Samo tamo gdje postoje razočarenje, potištenost i tuga javlja se i sreća; bez očaja zbog gubitka nema ni nade.

Ali ne smemo nikad smetnuti s uma da je duhovno iskustvo Ljubavi. A u Ljubavi ne postoje pravila. Mozemo pokusavati da se pridrzavamo prirucnika, da vladamo svojim srcem, da izgradimo strategiju ponasanja-ali sve su to kojestarije. Srce odlucuje, i to sto ono odluci, jedino i vazi.

Sretan je, čak i kad strepi, svaki onaj kome je Bog dao dušu dostojnu ljubavi i nesreće! Ko na ovoj dvostrukoj svjetlosti nije vidio stvari ovog svijeta i ljudsko srce, taj nije vidio ništa istinito i ništa ne zna.

Nisam im rekla kako me je život naučio da onaj ko u ljubavi traži raj uvek pati, a da onog ko taj raj ne traži niko nikada nije voleo. Nisam im rekla da me je baš tu gde oni sviraju u naručju nosio i pijan mi pevao te oči tvoje zelene, te reči tvoje lažljive Dimi - trije Stojković, oficir srpske kraljevske vojske. Uzeo mi je pola duše.

Djevojačka je mašta vrlo brza. Za tren oka skoči od naklonosti do ljubavi, od ljubavi do braka.

Nema sunca bez svetlosti, ni čoveka bez ljubavi.

...a u ljubavi se oslanjaš na intuiciju vlastitog srca...

Pjesnik veli: Rekla mi je: 'Poludio si od ljubavi,' a ja sam joj rekao: 'Zaljubljeni su gori od luđaka. Od ljubavi se niko nikada nije osvijestio, a luđak u trenu pada u trans.

Velika mržnja može nastati samo iz velike ljubavi. Posebno kad ljubav nije uzvraćena.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.

Ziveli smo u bedi, od tudje milosti i milostinje. Ali ziveli smo zajedno, u skladu, ljubavi i veri, i to je bilo najvaznije...

U ljubavi sam vidjela spas. Ljubav je bila moja religija. Čovjek valjda ima potrbu izmisliti nešto poput boga. što je drugo moglo slijediti nego još veće razočaranje? Jer spasa nema.

Današnji HI-FI čistunci , naoružani stovatnim pojačalima, laserskim gramofonima i kompakt-diskovima, uz pomoć čije digitalne tehnike David Bowie pjeva bolje nego kod kuće, nikad neće shvatiti koliko je ljubavi i strpljenja iziskivalo ondašnje praćenje aktualnih trendova u rocku.

Šta se prvo dogodi? Šta iz čega nastaje? Ludilo iz ljubavi? Ljubav iz ludila? Da li čovek poludi od ljubavi ili je pak dovoljno lud, kada sebi dozvoli da zavoli… Čoveka koji ga neće ni pogledati?

Evo, čim počnem govoriti o moru, postajem sentimentalan. More je za mene uvijek bilo kao neka velika žena. U gradovima i drugdje, mora sam se uvijek sjećao onako kako se drugi sjećaju svoje prve ljubavi.

Osećanje ljubavi nam služi da izaberemo one ljude koji su u skladu s našim željama i vrednostima, da se vežemo za njih i da ih uvedemo i zadržimo u našem intimnom socijalnom krugu, u našem intimnom delu sveta.

(...) i s njom nije bilo dosadno pijuckati burgundac, razgovarati o tome kako su ljudi glupi, slabi uglavnom, nesretni, slušati jesenji vjetar kako plače oko kuće, plamen kako liže u peći, a Jadviga priča o ljubavi i o tome kako je ljubav najveća laž među lažima. Jedan jedini put ljubila je u životu, a i to je bilo glupo.

Od nje je naučio dvije osnovne stvari o ljubavi: prvo, da je, za razliku od onoga što romantici tako naduto tvrde, ljubav više postupan tijek nego iznenadni procvat na prvi pogled, i drugo, da je on sposoban voljeti.

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Heroji ljubavi, oni pravi, ne pamte se dugo, nisu bitni za istoriju, ali u sebi poseduju nešto vrednije, jače od bilo kog vida herojstva. Njihovi postupci se beleže samo u srcima, opstaju zakopani do poslednjeg otkucaja, što je dovoljno dugo da bi ostali zapamćeni onima zbog kojih su to herojstvo činili. Pravim herojima je to dovoljno.

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Napisao sam da je ljubav osjećaj svetosti života.Ona je doživljaj postojanja,trenutak u kojem prepoznajete vječnost,titraj istine,trenutak u kojem osjetite da vam se srce naježi od ljepote.Ali ne ljepote onoga što volite,već ljubavi same.

Nikada nisam voleo da budem deo igre, nego da otvoreno pokazujem misli i osećanja, jer igra, ma koliko zanimljiva bila, donosi pravila, koja čoveku oduzimaju jedan deo slobode, ali i prirodnu potrebu da igru završi pobedom. A u ljubavi, svaka pobeda je poraz, osim ako oboje ne pobedimo.

U jednom djeliću vremena shvatila je sve tajne nastanka, činjenicu daje svako ţivo biće dio svakog drugog ţivog bića, da su svi dio Boga, vezani ljubavlju, a odaslani na Zemlju kako bi se brinuli jedni za druge. Shvatila je da ne postoje ni strah, ni bolest, ni smrt. Ništa osim ljubavi nema nikakvu vaţnost.

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.

U tim sećanjima nastoji da ne preobražava činjenice u svoju korist, iako shvata da je u ljubavi to najteže, možda i nemoguće. Ljubav, to odavno zna, hrani se lažima, ponekad uspešnije no istinama. A ishod tih preživljavanja i obuzetosti ipak je isti: i s tugom i s ozarenošću uviđa kako nema prava da joj išta zameri, a najmanje da se oseća uvređenim. Takva zaključivanja ne sadrže ni spokojstvo ni nadu. Naprotiv, iz njih se taloži ono najteže nespokojstvo koje zaljubljenima ne pruža izgovor za bilo kakvu osvetu zbog neuzvraćene ljubavi, te česte sklonosti i velikodušnih ljudi.

Nekoliko stotina godina posle tog događaja uhvaćene su na obalama Kaspijskog mora dve kornjače na kojima su bile ispisane poruke. Poruka jedne žene i jednog čoveka koji su se voleli. Kornjače su još uvek išle zajedno i na njima su se mogle pročitati poruke zaljubljenih. Muška poruka je glasila: Ti si kao ona devojka koja nikad nije ustajala rano, pa kad se udala u susedno selo i prvi put morala rano ustati, ugledala slanu na poljima i rekla svekrvi: ovo u našem selu nema! Tako kao ona, i ti misliš da na svetu nema ljubavi, jer nikada nisi bila budna dovoljno rano da je sretneš, mada je ona svakog jutra tu na vreme... Ženska poruka bila je kraća, od samo nekoliko reči: Moj zavičaj je tišina, moja hrana ćutanje. Sedim u svome imenu kao veslač u čamcu. Ne mogu da zaspim koliko te mrzim.

Neki misle da je ljubav kraj puta na kojem, ako imaš dovoljno sreće da ga pronađeš, staješ i ne tražiš novi. Drugi kažu da se ljubav pretvara u provaliju u koju padaš i više se ne možeš izvući, ali oni koji imaju takvog-takvog iskustva znaju da je ljubav nešto što se iz dana u dan mijenja i ovisno o tome koliko se boriš, ti je osvajaš, ili se hvataš za nju i ne puštaš, ili je gubiš, ali ponekad ljubavi jednostavno nema.

Već vrlo rano je primijetio da se s djevojkama najbolje razumije ako se pretvara u dijete. Muškarac dijete izaziva emociju time što je bespomoćan, i ta je emocija iznimno jaka, samo što ne traje dugo. To je više izljev, prolom oblaka, grčevit zagrljaj, ponekad ima i suza, žena se s takvim muškarcem seksa u bolovima, kao da ga stalno iznova rađa. Muškarac dijete uvijek sve gleda iz aspekta sudbinske ljubavi jer je jedino ljubav prema majci stvarno sudbinska. Muškarac dijete sa ženom može lako i brzo, ali ne može dugo. Poslije muškarca djeteta ne ostaje lijepa uspomena, nego krivnja i mučnina koje se još poslije pretvaraju u gadljivu ravnodušnost.

Jednog Božića Sempere mi je darovao najljepši dar koji sam ikada dobio. Bila je to stara knjiga, temeljito pročitana i proživljena. 'Velika očekivanja Charlesa Dickensa...' pročitao sam na naslovnici. Znao sam da Sempere poznaje neke pisce koji su često posjećivali njegov dućan i, sudeći po ljubavi kojom je rukovao tom knjigom, pomislio sam da je možda i taj don Charles jedan od njih. 'Vaš prijatelj?' 'Još od djetinjstva. Od danas i tvoj.

Od onog časa kad ste me vi počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti. (...) Sav moj život od onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad propatilo, nikad žena nije potresla moju dušu. (...) Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz koje je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam vas bez nade, bez cilja, divlje poput luđaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gospodara i onda kad ga odgurne. A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kriomice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka - da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Vi ste se grozili od mene, smatrali me svojim zlotvorom, a pred vama je bio nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu dopustite da vas spasi iz ruku progonitelja! Ali vi to niste osjetili, vi o tom niste razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, tako je velika i beskrajna bila vaša mržnja. Šutio sam i patio...Danas bih kleknuo i blagoslivljao sve te svoje boli, jer su mi donijele najveću sreću o kojoj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu.

Konačno, to je pitanje ljubavi, a ljubav je složena od brojnih stvari: naših želja i naše usamljenosti, naših uzvišenih ciljeva i naših mana, naše snage i naše slabosti. Tako je bilo i sa mnom. Islam je ušao u mene. Šutke i potajno, ali - zauvijek.

Život bez ljubavi je kao da ptici podrežeš krila i ne dopustiš joj mogućnost da leti. Bol nam zna potkresati krila i prizemljiti nas, a ako takvo stanje ostane nerješeno dulje vrijeme, možeš i zaboraviti kako si stvoren da bi letio.'' ... ''Pticu ne definira to što je na zemlji, nego njezina sposobnost da leti. Upamti, ljude ne definiraju njihova ograničenja, nego mogućnosti koje sam u njih ugradio. Nisu obilježeni onim kakvim se čine, nego svime što nosi to da su stvoreni na moju sliku.'' Bog

Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.

Bog je stvorio nebrojeno stvari, ali ih sve čovjeku nije ni pokazao, a još manje objasnio. Neke je ostavio čovjekovoj vjeri, druge razumu, treće snatrenju, četvrte slutnji, pete ljubavi... Ali najveći broj Božanskog beskraja uopće se ne tiče čovjeka! Čovjek ne treba sve da zna!

Mrzeo sam kad se stvari mešaju, mrzeo sam priljubljivanje jedno uz drugo kad jednom ovlada lepota i moć nekog velikog dela. Mrzeo sam zanosne ljubavničke poglede, trivijalno pripijanje, nepristojnu ovnovsku sreću koja nikad ne može da se izdvoji i uzdigne. Mrzeo sam sve te priče o spajanju u ljubavi. Naprotiv, treba što više da su razdvojeni i što češće da se udaljuju, pa da se opet sastaju. Samo onaj koji je često usamljen poznaje sreću zajednice Sve drugo razara tajanstvo žudnje. U čarobnu oblast samoće dopire osećajno uzbuđenje, predanost dubokom zanosu, moć prirodnih elemenata, bura, moć, muzika... i ljubav.

Pored Živog Gospodara koji nam se svakodnevno najtoplije i najnježnije originalno i potpuno individualizirano i personalizirano obraća na neizbrojiv broj različitih načina, mi se okrećemo predanije i strastvenije npr. jednom stvorenju i ljepše nam je u njegovom/njenom zagrljaju nego li na sedždi!? (yazíklar olsun) Je li pametno više voljeti jednu zraku svjetlosti koja nam pada kroz okno prozora u dom od cijelog Sunca bez kojeg ne bi bilo života na planeti? Ekonomija ljubavi kaže jasno - sa svim svojim pokazateljima i grafikonima - da nije. Estetika ljubavi povraća na takav pristup, dok se geopolitika ljubavi drži za glavu od čudjenja.

A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je bila potrebna da se otkupi istina, onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga...Ja ne želim harmoniju, ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu. Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama. Radije ću ostati na svojoj neosvećenoj patnji i na svom neiskaljenom ogorčenju, makar i ne bio u pravu. Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji, nije za naš džep tolika ulaznica. I zato hitam da vratim svoju ulaznicu. Ako sam pošten čovjek, dužan sam je što prije vratiti. To upravo i činim. Nije da ja Boga ne priznajem, Aljoša, nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.

Što će mi takva osveta,što će mi pakao za mučitelje,što tu pakao može popraviti kad je dijete već nastradalo?I kakva je to harmonija ako postoji pakao:ja želim oprostiti i želim sve zagrliti,ja neću da ljudi i dalje pate.A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja je potrebna da se otkupi istina,onda unaprijed tvrdim da sva istina ne vrijedi toga.Na kraju krajeva,ja ne želim da se majka grli s krvnikom koji joj je dao rastrgati sina! Postoji li na cijelom svijetu biće koje bi moglo i imalo pravo oprostiti?Ja ne želim harmoniju,ne želim je iz ljubavi prema čovječanstvu.Radije ću ostati sa svojim neosvećenim patnjama.Radije ću ostati na svojoj neosvećenoj patnji i na svom neiskaljenom ogorčenju,makar i ne bio u pravu.Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji,nije za naš džep tolika ulaznina.I zato hitam da vratim svoju ulaznicu.Ako sam pošten čovjek,dužan sam je što prije vratiti.To upravo i činim.Nije da ja Boga ne priznajem,Aljoša,nego mu samo najponiznije vraćam ulaznicu.

Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja; ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete, dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega. Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja; i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete; i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih: Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini. Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav. Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište. Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje. Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo. ... nalazim se na bojnom polju otkako sam se rodila, a još sam živa i ne treba mi niko da me štiti. Potpuno se prepustiti ljubavi, bila ona božanska ili ljudska, znači odreći se svega - uključujući i vlastitu dobrobit, ili sposobnost donošenja odluka. Znači voleti u najdubljem smislu te reči. U suštini, mi i ne želimo da budemo spaseni na način koji je Bog izabrao da nas iskupi, želimo da očuvamo potpunu kontrolu nad svakim korakom, da imamo punu svest o svojim odlukama, da budemo kadri da izaberemo predmet svoje odanosti. S ljubavlju nije tako - ona dođe, nastani se u nama, i počinje da upravlja svime. Samo vrlo snažne duše pristaju da joj se predaju... Muzika nije samo nešto što nas teši, ili zabavlja, već mnogo više od toga - jedna ideologija. Ljude možete prepoznati po vrsti muzike koju slušaju. Zato što sam naučila da patim u tišini otkad znam za sebe... Zato se radije mirim sa svojom samoćom: ako u ovom trenutku pokušam od nje da pobegnem, nikad više neću naći partnera. Ako je prihvatim, umesto da se borim protiv nje, možda će se stvari promeniti. Videla sam da je samoća jača kad pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali postaje slaba kad na nju jednostavno ne obraćamo pažnju.

Religija je raskoš (...) Ali, bog ne voli kišu... Bog ne voli detelinu! Boga se ne tiču ni vaše duboko oranje ni plitke avanture, bog je jastuk od zlatnog baršuna, dijamant okovan suncem, skupoceni okvir izrezbaren u ljubavi, to su otmene četvrti, svilene mantije, izvezene čarape, ogrlice i prstenje, ono što je nepotrebno i čudesno, električne radionice (...) Bog nije korisno sredstvo, bog je poklon za praznik, bespredmetan poklon, platinska poluga, umetnička slika, tanana posledica. Bog je nešto više. On nije ni za ni protiv. O je dodatak (...) Raskošni bog prezire vaše ponašanje bednika, vaše prljave čarape, vaše usrane gaće, pocrnele okovratnike i pokvarene zube. Bog ne pušta u raj tanke zaprške, slabo uhranjene pevce i izgladnele koke. Bog je veliki srebrni labud Bog je soko od safira u blistavom trouglu, dijamantsko oko na dnu zlatnog noćnog suda. Bog je slast merena karatima, platinska tajna, on je stotinu hiljada prstenova vitezova Malampje, bog je večna voštanica u rukama vladike u kadifenom plaštu. Bog živi u plemenitom metalu, u tečnom biserju kipuće vode, u kristalu etera. Bog vas gleda, balegari, i bog vas se stidi.

A venecijanska laguna bi mi, i pored moje velike ljubavi prema Veneciji, ostala strani, čudan i neshvatljiv kuriozitet da nisam, umoran od glupog gledanja jednog istog, na osam dana i noći uzeo čamac, hleb i krevet kod jednog ribara iz Torčela. Veslao sam duž ostrva, gacao mrežom po mrkim, muljevitim sprudovima, upoznao biljke i životinje lagune, disao i posmatrao njen jedinsveni vazduh, i od tada mi je ona prisna i prijateljska. Tih osam dana sam verovatno mogao da potrošim na Ticijana i Veronezea, ali u onom ribarskom čamcu sa trouglastim zlatnomrkim jedrom naučio sam da bolje razumem Ticijana i Veronezea, nego u Akademiji i duždevoj palati. I ne samo nekoliko slika, već i čitava Venecija nije za mene više samo lepa zagonetka koje se plašim, već je postala mnogo lepša stvarnost koja mi pripada i na koju, zato što je razumem, imam pravo.

Allahu moj, ja Te molim za Tvoju ljubav, ljubav prema onima koji Tebe vole i ljubav prema djelima koja će mi priskrbiti Tvoju ljubav. Allahu moj, ljubav koju si mi podario usmjeri prema nome što Ti voliš, ono što si mi uskratio što ja volim nadomjesti mi onim što Ti voliš. Allahu moj, učini da mi ljubav prema Tebi bude draža od ljubavi prema porodici, imetku, i od hladne vode kada sam veoma žedan. Allahu moj, učini da me Ti voliš, Tvoji meleki, vjerovjesnici i poslanici i Tvoji dobri robovi. Učini me od onih koji Te vole i koji vole Tvoje meleke, vjerovjesnike i poslanike, i Tvoje dobre robove. Allahu moj, oživi moje srce ljubavlju prema Tebi i učini me onakvim kakvim ćeš Ti biti zadovoljan. Allahu moj, učini da Te svim srcem volim i da krajnjim naporom nastojim da Te učinim zadovoljnim sa mnom. Allahu moj, učini da sva moja ljubav bude usmjerena prema Tebi i učini da svaki postupak koji uradim bude s ciljem da Tebi udovoljim.

Braćo, ne bojte se grehova ljudskih, volite čoveka i u grehu njegovom, jer kad ko voli čoveka grešnog, to je već slika Božanske ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sve stvorenje Božje i celokupno i svaku mrvicu. Svaki listić, svaku zraku Božju volite. Volite životinje, volite bilje, volite svaku stvar. Budeš li voleo svaku stvar – i tajnu ćeš Božju razumeti u stvarima. A shvatiš li je jedared, ti ćeš je posle neumorno početi poznavati sve dalje i više, svakodnevno. I zavolećeš, najzad, sav svet vascelom i vasionom ljubavlju. Životinje volite: njima je Bog dao klicu misli i tihu radost. Nemojte im je narušavati i remetiti, ne mučite ih, ne oduzimajte im radost, ne protivite se misli Božjoj. Čoveče, ne uznosi se, ne misli da si bolji od životinje: one su bezgrešne, a ti, sa svojim veličanstvom, ti samo gnojiš zemlju svojom pojavom, na njoj trag svoj gnojni ostavljaš posle sebe, - i to, avaj, skoro svaki, svaki između nas! Decu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli i žive da bi nas razdragala i usrećila; ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onome ko uvredi dete...

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

DOBA PLAVOG SEĆANJA Maslinjaci i vinogradi daleko sve do mora Crvene ribarske barke još dalje sve do sećanja Zlatne ljušture avgusta u podnevnome snu S algama ili školjkama. I onaj brodić Nov, zelen, koji u mirnom zagrljaju voda još uvek čita D a ć e B o g Prošle su godine lišće ili šljunak Sećam se dečaka, mornara koji su na odlasku Bojili jedra bojom svoga srca Pevajući o četiri strane sveta Sa severcem naslikanim na grudima. Šta sam tražio kad si došla u bojama sunca na istoku Sa dobom mora u očima I sa zdravljem sunca u telu – šta sam tražio Duboko u morskim pećinama u prostranim snovima Gde je svoja osećanja zapenušao vetar Plav i nepoznat, urezujući mi na grudi svoje morsko znamenje S peskom među prstima zatvarao sam šaku S peskom u očima stezao sam šaku Javio se jak bol - Sećam se bio je april kada sam prvi put osetio tvoju ljudsku težinu Tvoje ljudsko telo greh i glinu A toga prvog našeg dana na zemlji Slavili su praznik amarila – ali bolelo te sećam se Ujed na usnama bio je dubok I dubok trag nokta na koži tamo gde se zauvek vreme urezuje Tada sam te ostavio. A šumni vetar poneo je uvis bele kuće Bela sveže umivena osećanja Na nebo osvetljeno osmehom. Odsad ću imati kraj sebe krčag besmrtne vode Imaću oblik slobode vrtoglavog vetra I one tvoje ruke tirane Ljubavi I onu tvoju školjku s odjekom Egejskog mora.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo, koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati, a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti! Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene.

Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...) Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.

Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.

Kad vas ljubav pozove, podjite za njom, Premda su staze njene tegobne i strme. A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se, Premda vas mač, skriven medju perima njenim, može povrediti. A kad vam progovori, verujte joj, Premda vam glas njen može uništiti snove, k'o sto severac opustoši vrt. Jer, baš kao što vas kruniše, ljubav će vas i razapeti. Isto kao što vas podstiče da rastete, isto tako će vas i okresati. Kao što se uspinje do visina vaših i miluje vam grančice najtananije što trepere na suncu, Tako će se spustiti i do vašeg korenja i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju. Poput snoplja pščeničnog, sakupiće vas u naručje svoje. Omlatiće vas, da bi vas ogolila. Prosejaće vas, da bi vas otrebila od kukolja. Samleće vas, do beline. Umesiće vas, dok ne postanete gipki. A onda će vas izložiti svojoj svetoj vatri, tako da postanete sveti hleb za svetu Božiju svetkovinu. Sve će vam to ljubav učiniti, ne biste li spoznali tajne svoga srca i u spoznaji toj postali deo srca Života. Budete li, pak, u strahu svome tražili samo ljubavni mir i zadovoljstvo, Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju, i odete sa gumna ljubavi, U svet koji ne poznaje godišnja doba gde ćete se smejati, al' ne punoćom smeha svog i plakati, al' ne do poslednje suze svoje. Ljubav ne daje ništa osim sebe i nšta ne uzima, osim sebe. Ljubav ne poseduje, niti dopušta da je poseduju; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi. Kad volite, ne treba da kažete: "Bog mi je u srcu", već: "Ja sam u srcu Božijem." I nemojte misliti da možete usmeriti puteve ljubavi, jer ljubav, ako joj se učinite vrednima, usmeriće vaše puteve. Ljubav nema drugih želja, nego da se ispuni. Ali, ako volite a morate još i da želite, neka vam ovo budu želje: Da se istopite i budete kao potok razigrani što peva svoj milozvuk noći. Da spoznate bol prevelike nežnosti. Da vas rani sopsvtveno poimanje ljubavi; I da krvarite drage volje i radosno. Da se probudite u praskozorje sa srcem krilatim i uputite zahvalniicu za još jedan dan ljubavi; Da otpočnete u poslepodnevnom času i razmišljate o ljubavnom zanosu; Da se s večeri vratite kući sa zahvalnočću, A potom da usnite s molitvom za voljenog u srcu i pesmom slavljeničkom na usnama…

„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“ „Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“ „Bog je u rečima, ali i demon takođe.“ „Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“ „NA REKAMA VAVILONSKIM SEĐASMO I PLAKASMO. O VRBAMA OKO NJIH VEŠASMO HARFE SVOJE.“ „Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“ „Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“ „Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“ „Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“ „Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo. Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima. Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama. Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali. I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“ „Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“ „Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“ „Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete. Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“ „Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“ „Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“ „Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“ „... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.

Povratak se na grčkom kaže nostos. Algos znači patnja. Nostalgija je, znači, patnja izazvana neostvarenom željom za povratkom. Za to osnovno značenje većina Evropljana može da se posluži rečju grčkog porekla (nostalgia) i drugim izrazima koji svoj koren imaju u njihovom jeziku : anoranya, kažu Španci; saudade, kažu Portugalci. U svakom od jezika, ove reči nose drugačiju semantičku nijansu. Najčešće označavaju samo tugu izazvanu nemogućnošću povratka u domovinu. Tugovanje za domovinom. Tugovanje za zavičajem. To se na engleskom kaže : homesickness. Ili na nemačkom : Heimweh. A na holandskom : heimwee. Ali to je samo prostorno ograničenje jednog sveobuhvatnog značenja. Jedan od najstarijih evropskih jezika, islandski, dobro razlikuje ta dva izraza : soknudur : tugovanje u opštem značenju, heimfra : tugovanje za domovinom. Česi, pored reči nostalgija, pozajmljene iz grčkog, imaju za taj pojam i sopstvenu imenicu, stesk, i njoj odgovarajući glagol; najdirljivija rečenica na češkom glasi : stzska mi se po tobe : tugujem za tobom, ne mogu da podnesem bol zbog našeg rastanka. Na španskom, anoranza nastaje od glagola anorar (tugovati) koji dolazi od katalonskog glagola enjorar, koji je, pak, izveden od latinske reči ignorare. Pod tim semiotičkim osvetljenjem, nostalgija se javlja kao patnja zbog onoga što ne znamo. Ti si daleko i ne znam šta se dešava sa tobom. Moja je domovina daleko i ne znam šta se tamo događa. Neko jezici iamju poteškoća sa nostalgijom : Francuzi mogu jedino da je izraze imenicom grčkog porekla, a nemaju glagol; oni mogu da kažu : je m' ennuie de toi ali reč s' ennuzer je slaba, hladna, u svakom slučaju previše lagana za jedno tako ozbiljno osećanje. Nemci retko koriste reč nostalgija u njenoj grčkoj formi i više vole d akažu : Sensucht : tuga za odsutnim; ali Sehnsucht može da se tiče onoga što se zbilo kao i onoga što se još nije (nova pustolovina) i ne uključuje obavezno ideju nostosa; jer da bi se u reči Sehnsucht uključila ideja povratka, treba dodati neku od odredbi : Sehnsucht nach der Vergangenheit, nach der verloren Kindheit, nach der ersten Liebe (tuga za prošlošću, za izgubljenim detinjstvom, za prvom ljubavi). Odiseja, epopeja koja je rodonačelnik priče o nostalgiji, rođena je u zoru antiučke grčke kulture. naglasimo i to : Odisej, najveća lutalica svih vremena, ujedno je i najveći nostalgičar. Otišao je (bez vidljivog zadovoljstva) u trojanski rat koji je potrajao deset godina. Potom je požurio da se vrati na svoju rodnu Itaku, međutim, svađe bogova produžiše njegovo stradanje najpre na tri godine ispunjene najčudnovatijim događajima, a potom na još narednih sedam kao talac i ljubavnik boginje Kalipso koja ga, zaljubljena, nije puštala da napusti njeno ostrvo. Na kraju petog pevanja Odiseje, on joj kaže : "Stoga se, boginjo gospo, ne srdi na me, ja znadem veoma dobro da se Penelopa mudra i licem i veličinom na oči neznatnija čini; ona je smrtna, a ti si vekovita i vazda mlada; ali i takvu ja je žudim i jednako želim domu svojem da dođem i ugledam povratku danak!" I Homer nastavlja : "Tako Odisej reče, i spusti se mrak, jer sunce se već smiri, a njih oboje uđu u prostranu špilju pa se ležeć jedno kraj drugoga ljubiše slatko.

Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.

Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.