Ljeto Quotes

...i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali. Sve više sam s njom, i kad sam sam.

Naše žizni proljeće je kratko, Znojno ljeto za njime sljeduje, Smutna jesen i ledena zima; Dan za danom vjenčaje se tokom, Svaki našom ponaosob mukom. Nema dana koji mi želimo, Nit blaženstva za kojim čeznemo; Ko će vjetar ludi zauzdati Ko l' pučini zabranit kipjeti Ko l' granicu želji naznačiti? S točke svake pogledaj čovjeka, Kako hoćeš sudi o čovjeku — Tajna čojku čovjek je najviša! Tvar je Tvorca čovjek izabrana: Ako istok sunce sv'jetlo rađa, Ako biće vri u luče sjajne, Ako zemlja priviđenje nije, Duša ljudska jeste besamrtna; Mi smo iskra u smrtnu prašinu, Mi smo luča tamom obuzeta.

Dugo sam čekao vjetar. Dugo je ljeto stajalo zatvoreno. Sparno, ugrijano, bučno - kao da nikada neće proći. U buci grada krošnje su muklo mučale. Ali lišće je ponovno zašumjelo. Kišne su kapi zatitrale na vjetru. A hladan miris vlažne mahovine doletio je iz šume nošen vjetrom. I ponovno su otvorene. Nadohvat ruke, sve priče iz djetinjstva. Poput starog fotoalbuma.

Morat će proći još mnogo godina prije nego što Max zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma slučajno, magiju.

LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.

Radost Ukrast ću ovu knjigu, drhte mi ruke od radosti, ukrast ću je. U džepu imam novce koji mi gotovo ničemu ne služe, ipak, neću je kupiti, ukrast ću je. Ukrast ću ti je, ludi svijete, zato sam tu.

Rano je jutro i još ima malo vlage u zraku, uskoro, sve će se osušiti i ovaj srpanjski dan, kao i mnogi drugi, izgorjet će na cvrčkovom repu.

Rane ionako nikad ne zacjeljuju, prekrije ih tek tanka kožica. Pazite! Puca i od najnježnijih dodira.

Bio je to još jedan sunčan dan, počinjalo je bablje ljeto, najljepše i najtragičnije oba godine, kada se svaki lijep dan čini posljednjim. Mogu ti posljednji dani potrajati sve do kraja listopada, 1970, sjećao se, produžili su se do petnaestog studenoga, ali time se ne mijenja dojam kako je svaki dan posljednji, i treba ga odživjeti sa sviješću o tome. Kada bi cijeloga života trajalo bablje ljeto, svi bi ljudi vjerovali u Boga.

Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola. Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.

Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.

u moj sobi mir mrmori: ljeto će i bliže smo tome da nemamo kraj nego da imamo početak

Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto, Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici, Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi)...

Ništa ne miriše na život kao jesen. Bar meni. Nekako je realna. Ne laže da tek postaješ dok već godinama, pa i desetljećima, traješ. Proljeće već zna zavarati. Osjetiš da se tek budiš, kao što se budi sve oko tebe, i pomisliš da si na početku sebe. A nisi. I zima zna obmanuti. Kao, sve si namirila, zasluženo se smirila, i sad je tvoje samo da traješ prkoseći i najmanjem dahu topline koja te topi. Ljeto se lagahno (raz)odjene uzimajući sebi za pravo da mu se pripiše moranje otkrivanja svega što inače zovemo intimom, pa se insan polakomi za tom lahkoćom i podrazumijevanjem, kao da nije sebe – svoju vlastitu kožu – izložio vrelini da je prži. Kao… kao da kože ima unedogled. Kao da joj ne može ništa biti. Kao da je nepotrošni materijal. A nije. Jesen. Malo priča, malo šu(š)ti. Nešto rodi, nešto struhne. Samo što osmijehom Sunca umije obraze, eto ti suza iz oblaka „niodakle“. Život.

- Neisporučena sreća, kao sreća koja ti je namijenjena i treba se dogoditi, ali još nije stigla do tebe jer je zapela na putu i sad stoji, neisporučena. I ti znaš da je u dolasku, osjetiš je i čekaš. Ta neizvjesnost je slatko bolna i miriše na kraj ljeta. Na prazan, osunčan grad u koji si se vratio s mora, dok je tvoje društvo još na ljetovanju. A novo društvo koje si upoznao na moru i s kojim si proveo ljeto, ostavio si iza sebe ma koliko ga želio povesti sa sobom. I onda shvatiš da si sam, iako si dijelom i tamo i tu. A zapravo si nigdje. I čekaš sreću da se pojavi. Niotkud. Da dođe s kišom i donese olakšanje, ispere samoću i napuni te snagom. Ali ona ne dolazi. Ostala je posvuda, u tim ljudima koji su ti važni i koji su je, kao vjetar raznijeli na sve strane, bez šanse da je ikad više sastave i donesu ti je, nagonski. Onako kako bi ti mačka donijela mrtvu pticu i spustila ti je pred noge. I onda odjednom, ta je sreća konačno tu. Nemam pojma kako, ali tu je. Osjetim je kako mi bubnja u venama. Živa je. Diše sa mnom. Zapravo znam kako i zašto. Zbog tebe. Sve to što godinama nosim u sebi, sad sjeda na mjesto. Znaš ono... kao lišće kad otpadne s grana pa u nepravilnim linijama pada i prekriva tlo. Ali to uvijek na koncu ispadne u nekom pravilnom rasporedu, tako da ne ostane ni pedalj gole zemlje. Tako se neisporučena sreća pojavi i prekrije te. Oona ga gleda širokim pogledom i sporo kima, kao da hvata i upija svaku riječ pa je polako probavlja. Onda trepne i ispali: − Ja tebe ništa nisam razumjela. Robert se slatko nasmije. − Nema veze. Važno je da sam ja to izgovorio, da sam čuo svoj glas kako sve te riječi smješta na mjesto.

Tihi zveket oblutka kako je udario ostalo kamenje netom što je ispao iz dječakovih prstiju. Isparina vode, let vretenaca, blagi vjetar poja u jari rastaljenoj ponad zrcaleća jezera. “Je li to razlog zašto si pobjegao, to što su te udarali?” Sjedili su pokraj vode, August i Tom, na korak od zabačene pecaljke oslonjene o rašlje, od jasenove grane izrađene, plovka od plutena vinska čepa obojana crvenim lakom za nokte. Daleko niz sprud, gdje se trsje meliralo sa podivljalim livadištem, odavdje se mogla vidjeti daščara u kojoj je August noćio evo već dva mjeseca. Tom i Elaine donosili su mu ondje hranu svakoga dana. I vodu. I ostale već potrepštine kojih je bio potrebit - jastučić i deka, odjeće nešto, čak krpena lutka jedna koju mu je ostavila Elaine. “Čuvaj ju.”, rekla mu je. “Ta mi je najdraža.” Ovo je bilo vrijeme kada se ljeto polako slučivalo u stamene, luči otežane odbrojavajuće dane i sparne noći, tek utrina i stabala što su svojim mreškanjem podsjećala na svježinu. August je noći provodio u stremljenju, strahom davljenoj nujnosti ali i vrsti sreće što je ipak tu, u sigurnosti od većine toga što mu je moglo nauditi, na granici odluke o povratku kući i napuštanju svega. Danju su se kupali u jezeru, skakali u toplu vodu sa oborene truleće krošnje okružene perućcima, noću su znali sjediti uz vatru, a nekada - čak dan ili dva ili tri zaredom - Augusta nitko ne bi ni posjetio. Tada su sve mijenjali kreketi žaba, kliptaji, lupkanje, šuškanje ptica, mirisi guštare nošeni zapusima, tratine obrasle šumaricama, kamenih gromada mirisi, bajoslovno bočati od podlijeganja morskom aeru, hladni, tmasti, kano odbojni u svojoj hladnoći i vlazi, kao masni kal što je okruživala daščaru, kiša se ovoga ili onoga dana znala osuti po čitavu žalu i kroz raspadajući krov pun rupa kapati na podaskanu podu, praviti lokvice, podsjećati stisnutog dječaka da je i dalje tek putnik, obično tumaralo samo nakratko zastalo odmoriti, daleko još od onoga kamo ima doći. Taj miris stijene, August ga je osjećao i sada, u ovaj čas, osmatrajući među prstima drugi sivi kamenčić. “Ne zato što su me tukli, nego zato što sam im smetao.”, najposlije, on odgovori. “Zato što sam ih uvrijedio.

Čujete li kako tijela tupo padaju na prašnjavi put? U nezamislivim su položajima. Mrtvi ne sklapaju oči. Zaglave im se kao Julijine.

Razbacani smo bez reda, kao kad pred kokoši baciš punu šaku kukuruznih zrna. Odmah ćete me uočiti. Bijela kosa. Bijela koža. Bijela haljina. majka će kasnije tvrditi da je mrlja na mojim grudima izgledala kako cvijet. Veliki crveni cvijet. Bijeli anđeo s cvijetom na grudima. Izgleda li vama crvena mrlja na grudima kao cvijet?! Ni meni. To je spaljena koža. Krv što crni na pamuku tankom kao gaza. Slomljena kost i razderana pluća. Rasprsnuto srce.

Čujemo majku kako govori. "Mislite na nešto lijepo, lakše ćete zaspati." Mislimo na more. Nema ništa ljepše na svijetu od mora. Zrak je slan i miriše borovina.

Nakon kupanja oblačim ljubičasti komplet s prugicama. Sve djevojčice u selu nose isti. Dobili smo nove iz Caritasa. Made in Germany. Dunja kaže da je i zatvorska odjeća prugasta, samo što je naša vesela.

Iz napuštenih i srušenih kuća uzima se sve, kao kad nas puste u staru seosku školu nakrcanu stvarima iz Caritasa. Laktaš se i otimaš. Grabiš u vreću sve što možeš dohvatiti pa se kasnije mijenjaš s drugima za svoj broj.

Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina, koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio. Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, ptobio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne Čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo i prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore O Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto, Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici, Knjige koje te ispunjavaju Iznenadnom, Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak predstavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Možda Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo). A zapravo si saom prešao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se onde uspostavilo tvoj epravo vlasništva nad njim. Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koje je došao da ga iskupi), pa si izašao.

Bio sam potpuno predan tom trenutku, osjećajući kapljice znoja na licu, limenku hladne Corone u dlanu i, najljepše od svega, njezinu ruku u svojoj.

Uhvatim je za ruku i sve ponovno bude dobro.

Ne, ne odustajem... i pobijedit ću.

Mislim da sam u tom trenutku bio spreman umrijeti u njezinim rukama i da bih prije smrti, spokojne duše, pomislio da je sve vrijedilo podnijeti samo zbog ovoga, i da je ovo bilo ono za što smo svi mi živjeli.

Ljetni dan je, a ja ti se vraćam kući, majko, pjeva Marija u kasno, zrelo ljeto. Pjeva protiv uroka i da otjera glad iz želuca, pjeva da njezino ožalošćeno srce ostane radosno, jer iako joj je osamnaest, već zna, kad unutra pustiš gorčinu, ona te zgadi.

Iako smo bile jednojajčane blizanke, nismo se mogle više razlikovati. Naši karakteri su bili kao ljeto i zima. Imale smo isto korijenje i tlo iz kojega smo rasle, ali nam je lišće bilo potpuno drugačije.

Plemenit život karanfila! Iz najogavnijeg đubreta u tegli izrasli su u takav neizrecivi miris! Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi? Kakav cvijet? Kakav obojeni miris? Kakav cvrkut ili daleki tajanstveni šum? Izvukao si zle slutnje i poganu misao: gle onaj čovjek onamo ima nos; to se može odrezati nožem! A sve ljepote već davno su izrazile more, oblak, ptice, list, prije nego si ti počeo mucati nekakve glasove i mazati platno bojama; prije nego si počeo strugati konjskim repom po ovčijem crijevu razvučenom na šupljoj drvenoj kutiji i to nazvao muzikom! Ptice se plaše nepristojnih zvukova tvojih mjedenih instrumenata u koje duvaš da bi raspalio svoga sumišljenika i učvrstio njegovo rasklimano uvjerenje. Poslušaj cvrčke na čvorugama prastarih rogača. Osjećaš li žeđ za kristalno bistrom vodom u staklenom vrču na bijelom stolnjaku po kome pada trak teškog podnevnog sunca? Ne spopada li te glad za grožđem i smokvom i crvenom svježom lubenicom? Slušaj to ljeto na nategnutim svilenim strunama između sunca i zemlje kako dršće, kako treperi na trbuhu tog malog sivog kukca koji će umuknuti čim osjeti tvoju blizinu. Tko bi bolje izrazio ovo ljeto od cvrčka?