Ispring Quotes

Ma, ne idem ja ispred svog vremena. Moje vreme ide iza mene. U tome je nesporazum. Ipak, sačekaću ga još malo. Još samo malo, onda odoh...

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Sećam se da sam jedno jutro video ispred samoposluge nekog popa kako ljušti kikiriki, odmah mi je bilo jasno da neće biti mira na Balkanu.

Jesmo li i mi svjetska javnost? pitam baku. U neku ruku jesmo... A u koju ruku nismo?... U tu kojom mi mašeš ispred ekrana, pa ništa ne vidim.

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...

Da li muka kriv – nevin ostaje i posle presude, ili se čovek pomiri sa nekom kaznom, pa onda jednostavno broji mesece i godine, ne tražeći od života i vremena koje prolazi neki zanimljiviji izlaz? Kao kad se voziš liftom, pa onako glupo čekaš, buljeći u nepoznatog, koji oseća istu neprijatnost. Ti tada ne živiš, samo čekaš da stigneš do nekog drugog nivoa, gde će se tek nastaviti život. Držiš smerno ruke ispred sebe, preko šlica, možda zviždućeš, pevušiš nešto. Za to vreme oči kao da ispituju krov lifta koji je obično jako zanimljiv. Možda ćeš se priglupo osmehnuti, ako ti se oči sretnu sa nepoznatim, pa čak i vrlo bistro i bitno konstatovati: Vruće danas. Da li je moguće tako provesti i više godina u takvom, zaglavljenom liftu?

Znaš", zamišljeno je rekao Pronek, "mislim da gdje god ti je dom postoji i barica po kojoj znaš da li pada kiša." "Kako to misliš?" "Ono, kad pogledaš kroz prozor i ne znaš da li pada i onda pogledaš svoju baricu i onda znaš." "Da, znam. To je lepo." "Ja sam imao svoju baricu u Sarajevu, ispred kuće.

(...) a drveće je ispred na cesti cvalo bijelim praskovima delirija.

Tada sam počeo postavljati pitanja o tome što je volja, gdje je duša, čime se hrani misao i je li i ona, misao, također imenica iz skupine mislenih imenica, mogu li glagoli napadati, a ako mogu, jesu li predmet njihova napada moje misli ili moji organi..., i na koncu, ako mogu zamisliti svoje unutarnje organe, jesu li tada po postanku organi ispred misli ili je misao ta koja proizvodi moje tijelo?

Dok stojimo nad otvorenim grobovima uvijek nam u jurećim flešbekovima prođu sve naše protutnjale godine, a u pokisle, narančaste gerbere obećamo da ćemo od sutra drugačije, silovito, kurčevito, sa srcem i bez šteđenja, jer tko zna koliko još minuta imamo. Ideja nas drži do hladne kvake na kapiji groblja, jer ispred je opet onaj isti prevrtljivi, zli i kompromisni svijet, u kojem moramo pobjeći od sebe da bismo bili netko drugi.

One noći smo bili, rekao sam mu, ispred neke kuće na Florin bulevaru... Lynn je želela da hoda bosa, skinula je cipele i stavila ih u tašnu. Šetali smo tako ispred te kuće... Onda je ulicom prošla neka dečurlija sa maskama na licu. Vraćali su se sa nekog karnevala. Jedan od njih je prišao Lynn i upitao je: - Zbog čega vi hodate bosi? Zaustavili su se i napravili krug oko nas. Svi zajedno su imali godina koliko i mi. - Tako se brže hoda, odgovorila im je. - Stvarno?, rekli su svi u glas. - Da, rekla je Lynn, skineš cipele samo onda kad odlučiš kuda želiš da ideš. Kuda vi želite da idete? - U Diznilend, rekli su - Skinite onda cipele, rekla je Lynn. Bićete tamo za pet minuta. Klinci su stvarno poskidali cipele i pojurili ka Diznilendu. - Pogledaj ih, rekla mi je, žure da stignu svoj san.

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

Negde u Andima i danas veruju da je budućnost iza tebe. Dolazi iznenada i nepredvidivo iza tvojih leđa, a prošlost ti je uvek pred očima, ono što ti se desilo. Kada govore o prošlosti, ljudi iz plemena Ajmara prstom pokazuju ispred sebe. Hodaš napred sa licem okrenutim ka prošlosti i okrećeš se unazad prema budućnosti.

Ako te to toliko mami, a ti pokušaj da odeš tamo. Ali upamti; ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu.

Žena je u stanju da voli i da za čitavu jednu godinu čoveku koga stavlja ispred ostalih kaže samo deset ili dvanaest reči. U dubini njenog srca uvek je zabeleženo koliko puta ga je videla, da je išla dva puta s njim u pozorište, da se dva puta srela sa njim na nekom ručku, da ju je tri puta pozdravio u šetnji.” (VII O razlikama u rađanju ljubavi kod dva pola, VIII)

„Dok sam promatrala tu gomilu ispred crkve i pomislila na sve one nagurane u njoj, zamišljala sam kako svaka ta osoba nosi vlastite uspomene na tebe... tvoj glas, tvoje lice, tvoj smijeh, na ono što si učinila ili rekla... i kad bi se na neki način svi ti djelići tebe mogli spojiti, na neki način bismouspjeli stvoriti potpunu sliku tebe, zajedno bismo te mogli zadržati.

To što se moja peć opet zadimila pa sam morao da iziđem, to zaista nije nikakva nesreća. Što se osećam klonuo i prehlađen, nema nikakva značaja. Što sam celog dana hodao po uličicama, to je moja sopstvena krivica. Mogao sam i da isto tako sedim u Luvru. Ili ne, to nisam mogao. Onde ima izvesnih ljudi koji žele da se greju. Oni sede na somotskim klupama, a noge im kao velike prazne čizme počivaju jedne pored drugih na ogradama radijatora. To su izvanredno skromni ljudi, zahvalni kad ih trpe sluge u tamnim uniformama sa mnogim ordenjem. Ali kad stupim unutra, oni se smejulje. Smejulje se i malo klimaju glavom. A onda, dok idem tamo-amo ispred slika, zadržavaju me u očima, stalno u očima, stalno u tim promešanim, slivenim očima. Bilo je, dakle, dobro što nisam otišao u Luvr.

Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. -»davanja koncerata«, koji su slatka nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«.

- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice. - Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata. - Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled. Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se. - Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje... Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć... - Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka. - Loše - rekao je tata i uzdahnuo. - Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu: - Imaginatio destructiva progressiva. - Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!? Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. - Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!

Juce sam grejao telom jednog kretena sto smo se sto puta pobili. Lezi ispred neke zgrade, ceka da ga neko pusti unutra. A niko ga ne pusta. Lose izgleda, zlokobno, i to ljudi ne vole. A dok sam ga grejao, sve mi se razjasnilo, Nezna dusa, nego ga je zivot naucio da nikom ne veruje, i da samo grize. To uopste nije do njega, njemu je tako objasnjeno. NIkad lepa rec, nikad neznost, samo kamenje i sutiranje. Pa on ne zna drugo nego da mrzi. Dok sam ga grejao, tako me je pogledao da mi je bilo lose njegove dobrote. Leti je lako, leti svaka budala moze da prezivi na ulici. Zimi je horor. Zima ne prasta. Zima sahranjuje na svakih 15 minuta. Zima cedi psa polako, i kad mu dodje sudnji cas, on mucenik i jedva ceka da poveca brojno stnje s one druge strane zivota. Hocu da vam kazem, leti nas lovite, gadjajte, ne dajte nam nista, ali zimi, zima je vreme za primirj, ako se radi o dostojanstvenom svetu. Pa koji je to fazon da se ne pustaju psi u zgrade? Sta smeta da se prespava na nekom otiracu. PSeci zivot je isto zivot , jos jedna dusa na planeti. Ako imate neko cebe koje vam ne treba, bacite ga negde, pored nekog drveta, u neki cosak, negde gde ne smeta, i neka pseca dusa ce ga naci, i to ce joj spasiti zivot, da imate preko leta s kim da se proganjate. Ja znam jednog tipa iz starog kraja, jednog drkadziju, zivi na cetvrtom spratu tog jednog solitera i nervira ga jedna kucka sto zivi tu izmedju zgrada. Ona laje izmedju pet i sest ujutru, uvek. On je cesto cuje i fantazira o tome da ima snajper i da joj prosvira mozak, samo da ucuti. I leti i zimi. I leti je ne konstatuje kad je vid, osim sto je nekag opsuje i kaze joj - Glupaco- Ali, zimi, zimi je pusa u zgradu i od kad se odselila ona komsinica sto je natovila jednom kao prase, on joj i hranu donosi. Covek drkadzija, ali kad dodje do Zenevske konvencije, nemam mu ravnog, postuje neprijatelja kao svog rodjenog. A nije strasno ni ako se ostave ostaci od rucka negde. Ako vam se ne svidja bas pored vase kuce, odnesite ih negde dalje, negde gde nema nicije kuce, kad krenete ko zna na koje toplo mesto na koje vec idete. Ostavite, pojesce neko i zato ce preziveti. A ako nekoga spasete sa ulice ove zime, ako ga primite u kucu, ako pocne da zivi sa vama, redefinisace vam se pojmovi zahvalnosti i odanosti. Shvaticete da za ljubav nisu potrebne reci, da su dovoljni pogledi, pokreti, uzdasi ili obicno njuskanje. Uzmite nekog smrznutog psa u kucu, bar dok ne prodje zima, da vam pomogne da se snadjete u ovom bezdusnom svetu.

Najgore što znamo o drugim ljudima jest da o njima ovisimo. Da njihova djela utječu na naše živote. Nisu to samo ljudi koje smo odabrali, ljudi koje volimo, nego i svi ostali: kreteni. To ste vi koji stojite ispred nas u svakom redu, koji ne vozite kako treba, koji volite loše televizijske emisije i preglasno razgovarate u restoranima i čija djeca u vrtiću našu djecu zaraze zimskom virozom. Vi koji ne znate parkirati i kradete nam poslove i glasate za krivu stranku. I vi utječete na naše živote, svake sekunde.

Mali Johann stekao je dojam da dolaziti među ljude, razgovarati, vladati se, kretati se i djelovati među ljudima nije neko prirodno i gotovo nesvjesno zastupanje praktičnih interesa koji su nam zajednički s drugim ljudima, ili koje hoćemo provesti protiv njih, već da je to nešto što je samo sebi svrha, neki svjestan i umjetan napor za koji je, umjesto iskrenih i jednostavnih osjećaja, potrebna strahovito teška i zamorna virtuoznost. I kad bi pomislio da će i on jednom morati da se javlja na javnim skupštinama, da govori i da se kreće ispred toliko ljudi, protrnuo bi od straha i odvratnosti i zatvorio bi oči...

Čovek se leči... I bolesna zemlja se takođe leči... Treba raditi. A mi... Šta je sa nama? Uz našu čuvenu slovensku lenjost pre ćemo poverovati u čudo nego u mogućnost da se nešto može stvoriti sopstvenim rukama. Jeste li čuli nešto o poznatoj vračari Paraski? Tvrdi da če tokom leta smanjiti nepoželjni fon. Date su joj ogromne pare. Opšta histerija...Milioni ljudi sede ispred TVi vračevi koji sebe nazivaju ekstrasensima, Čumak pa za njim Kašpirovski, "oplemenjuju" vodu. Nova vračara... Otkud svi oni?Mislim da ih je rađala naša želja za čudom. Ako vera u zdrav razum napusti čoveka, u njegovu dušu će se useliti strah, kao kod divljaka.

Dok sam sušila kosu ispred ogledala, poželela sam da prasnem u smeh. U svemu su me prevarili, čak mi ni kosa nije bila lepa, slepljivala mi se uz lobanju i nisam mogla da joj dam volumen ni sjaj. Što se tiče lica, da, na njemu nije bilo nimalo sklada, baš kao ni na Viktorijinom. Ali greška je bila što sam od toga pravila tragediju. Bilo je dovoljno makar samo na tren pogledati one koji su bili privilegovani lepim licem da otkriješ da se iza njih krije pakao nimalo drugačiji od onog koji se viđao na ružnim i grubim licima. Blistavost jednog lica, obogaćena između ostalog i ljubaznošću, krila je i obećavala još veći bol od nekog lica bez sjaja.

Počela je padati sitna kiša. Užurbani ljudi otvarali su iznad glava kišobrane i ubrzo je zavladala gužva i na pločnicima. Kišobrani su se sudarali. Muškarci su bili pristojni i prolazeći pored Tereze visoko su podizali kišobrane da može proći, ali žene nisu propuštale jedna drugu. Uporno su zurile ispred sebe čekajući da ona druga prizna da je slabija i uzmakne. Susret kišobrana bio je odmjeravanje snaga. Tereza se u početku sklanjala s puta, ali kad je shvatila da nitko ne uzvraća njenu pristojnost, i sama je ostajala stajati, čvrsto stežući kišobran. Nekoliko puta njen se kišobran žestoko sudario s drugim kišobranom, ali nikad nitko nije rekao 'Oprostite!

Gledajući tog čovjeka u akciji, naučio sam mnogo. Bio je esencija dinamičnog menadžera, znao je izvanredno raspodijeliti poslove, motivirati druge, čak i izgledati dobro u radnom odijelu. Nikada nije tvrdio da je sposobniji od svojih podređenih. Priznavao je njihove sposobnosti u okviru njihovih domena. Ali on je davao viziju i ton, on je podizao duh. Osim toga, imao je onu romantičnu facu kojom je zavodio žene po svim galaksijama. Sjećam se sebe kao desetogodišnjaka s naočalama ispred televizora. Svaki put kad bi se Kirk pojavio na ekranu imao bih osjećaj da je preda mnom grčki bog. Imao je i fantastične naprave. Kad sam bio klinac, fasciniralo me što na svaki planet nosi i onu spravicu, komunikator iz Zvjezdanih staza, pomoću kojeg može razgovarati s ostatkom posade. Danas i ja nosim nešto slično u džepu. Tko se još sjeća da nam je Kirk prvi pokazao mobitel?

Oko dvjesta milijuna godina nakon Velikog praska oblake plina na nekim mjestima, koja su bila posljedica neravnomjernosti u prvobitnoj raspodjeli mase i energije, počela je privlačiti njihova vlastita masa, koja je stvarala gravitaciju, zakrivljenost prostora. Oblaci su na tim mjestima postajali sve gušći, u njima se povećavao tlak, a s njime i temperatura. Plin je uskoro počeo zračiti zbog tlaka i u svemiru se pojavljuje prva svjetlost kakvu poznajemo danas. No na prvotno užarenu jezgru zbog gravitacije neprestano liju sve veće mase plina iz okoline, koje povećavaju tlak i temperaturu; zračenje postaje svjetlije, stalno otpušta sve više energije. Atomi se mijese u plazmi jezgri i slobodno razlijevajućih elektrona. Jezgre, oslobođene svojih ovojnica, počnju pri stalnom dotoku energije postupno treptati i sve strastvenije, sve neizdržljivije udarati jedne o druge. Konačno, jezgre počinju pucati od vrućine. Nastaje popkorn. ...Bok, kažem i nasmijem se. U biti mi je skoro cijeli trenutak neugodno, kao da je ona mene uhvatila ovako s vrećicom iz dućana ispred vrata na izlazu iz podruma samo onako kako stojim, a ne ja nju.

Kako mu je bilo moguće objasniti nešto od one napetosti bez daha, kada nož počinje da para prvi rez, kada se poslije lakog pritiska javi uzani, crveni trag krvi, kada se tijelo kao kava složena zavjesa razvije pod iglama i kopčama, kada se oslobode organi koji nikada nisu vidjeli svjetlosti, kada se kao lovac po džungli ide po tragu i iznenada u razorenim tkivima, u čvorovima, u izraslinama, u pukotinama, nađe ispred velike grabljive smrti - kada se u borbi sa njom ne može upotrijebiti ništa drugo sem tankog sječiva i igle i beskrajno pouzdane ruke - kako mu je valjalo objasniti šta znači to kad kroz sve blještavo bjelilo najviše koncentracije odjednom udari u krv tamna sjenka, veličanstvena poruga koja kao da otupljuje nož, čini iglu lomnom a ruku teškom - i kada to nevidljivo, zagonetno, kucavo - život naglo počne da sahne pod nemoćnim rukama, raspada se privučeno nekim avetinjskim, crnim virom koji je nemoguće dostići i zaustaviti, kad od lice koje je još maločas disalo i bilo JA i nosilo ime postane bezimena, ukočena obrazina - tu besmislenu, buntovnu nemoć - kako ju je bilo moguće objasniti i šta da se tu objasni?

Nakon kratkog vremena, Petar i još jedan učenik su se ohrabrili pa su u tajnosti pratili stražare do kuće velikog svećenika Kajfe, kamo je Isus odveden i gdje su pismoznanci i ostali bili okupljeni kako bi ga ispitali. Petar je stajao na vratima, ali drugi je učenik, koga je veliki svećenik poznavao, ušao unutra, i smjesta se vraćajući, zamolio ženu koja je čuvala vrata neka pro-pusti i Petra. Ona je, gledajući Petra, rekla, 'Nisi li ti jedan od učenika?' On joj je rekao, 'Nisam.' Tako ga je pustila unutra; pa je stajao ispred vatre koja je tamo gorjela, grijući se među slugama i vojnicima koji su ju okružili. Jer bilo je jako hladno. Neki su mu od tih ljudi postavili isto pitanje kao i žena, pa su rekli, 'Zar ti nisi jedan od učenika?' On je to ponovno zani-jekao i rekao, 'Nisam.' Jedan je od njih, koji je bio u rodu s onim čovjekom kojemu je Petar odsjekao uho svojim mačem, rekao, 'Zar te nisam vidio u vrtu s Njim?' Petar je ponovno zanijekao prisežući te je rekao, 'Ne poznajem toga čovjeka.' Istoga je trena pijetao zakukurikao, a Isus je, okrenuvši se, prodorno pogledao u Petra. Tada se Petar sjetio što mu je Isus rekao — kako će ga, prije nego pijetao zakukuriče, tri puta zatajiti — te je izišao i gorko zaplakao.

Sijepa ljubav majke prema svom djetetu, glupi, slijepo ponos oca, uobraženog oca na sina jedinca, šturo neobuzdano stremljenje za adiđarima i zadivljenim pogledima muškaraca kod neke mlade, sujetne žene, svi ovi nagoni, sve ove djetinjarije, svi ovi priprosti, budalasti, ali neobično snažni, toliko životni i silno prodorni porivi i požude za Sidartu više nisu bili djetinjarija, vidio je da ljudi radi njih žive, radi njih stvaraju neizmjerna čuda, putuju, vode ratove, neizmjerno pate, neizmjerno trpe, pa je zbog toga mogao samo da ih voli, vidio je život, životvornost, ono nerazrušivo u svim njihovim strastima, u svim njihovim djelima. Ljudi su bili dostojni ljubavi i divljenja u svojoj slijepoj odanosi, snazi i žilavosti. Ništa im nije nedostajalo, posvećeni i mislioci su bili samo malko ispred njih, imali su samo jedno jedino sićušno preimućstvo: svijest, svjesnu misao o jedinstvu svega živog. U izvjesnim časovima Sidarta bi, štaviše, posumnjao, treba li to saznanje, tu misao ocijeniti tako visoko, nije li samo možda i to djetinjarija misaonih ljudi, misaono djetinjih ljudi. U svemu drugom su ljudi iz svijeta bili ravni mudracu, često i daleko nadmoćniji, kao što i životinje, u svom upornom, nepokolebljivom izvršavanju onoga što je potrebno, u izvjesnim trenucima na izgled imaju nadmoć nad ljudima.

Nakon što sam u Ljubljani proveo nepuna tri dana s kćeri izigravajući „tatka“, ponovo krećem na put. Dok ona gleda crtiće, ja na brzinu uzimam torbu, na prstima se iskradam iz stana i bez pozdrava trčim niz stube prije nego primijeti kako bježim. Nikako da se naviknem na rastanke, jer kako god to izveo ili što god učinio, ne valja. Ako je počnem grliti, cmakati i govoriti riječi izmišljene kako bi je lažno utješile, sve se otegne, raspadne i na koncu pretvori u patetiku kojoj su svi roditelji skloni kada su u pitanju vlastita djeca. Ali nema mjesta suzama, pjevušim dok čekam taksi ispred zgrade. Rezonujem kako su ti rastanci naša stvarnost, moja i njezina. Tako je nekome suđeno. Čitavo djetinjstvo proveo sam u iščekivanju očevih ili majčinih dolazaka i odlazaka i već tada shvatio kako se život sastoji od čekanja, sastanaka i rastanaka. Spajanja i razdvajanja. Spolne stanice roditelja se iznenadno spoje, nastaneš taj nepono- vljivi ti, ispadneš iz majčine utrobe u ovaj svijet i zatim se sve počne raspadati. Stvarno nemam više snage za rastanke. Zato se pretvaram da bježim. Stavljam tamne naočale na oči, rukom provjeravam jesu li putovnica i vozna karta u unutarnjem džepu jakne, uzdišem i zamišljam da sam netko drugi. Umišljam kako sam jedan od onih zajebanih pustolova koji evo baš kreće na ekspediciju, recimo u neistražena područja otoka Borneo, tamo gdje ljudska noga nije kročila. Pronaći ću blago i sretno se vratiti doma. Donijeti kćerkici brdo darova i nikad se više nećemo rastajati, niti ću ikad više morati od nje bježati.

U kolovozu je bilo vrijeme za kvartalni pregled u bolnici Anderson. Jai i ja odletjeli smo za Houston i ostavili djecu s bejbisitericom. Ponašali smo se kao da smo na nekakvom romantičnom bijegu od kuće. Dan prije pregleda otišli smo čak do velikog vodenog parka - dakako, moja ideja o romantičnom bijegu — i ja sam se vozio na toboganu smijući se kao lud. A onda, u srijedu 15. kolovoza 2007., stigli smo u bolnicu da s mojim onkologom, Robertom Wolffom, pogledamo najnovije CT snimke. Uveli su nas u ordinaciju gdje je medicinska sestra postavila nekoliko rutinskih pitanja. — Ima li kakvih promjena u težini, Randy? Uzimate li još uvijek iste lijekove? - Jai je primijetila veseo, zapjevan ton sestrina glasa kad je puna vedrine rekla: - U redu, doktor će uskoro doći i vidjeti vas — i zatvorila vrata. U ordinaciji se nalazilo računalo. Primijetio sam da ga sestra nije isključila; moj medicinski karton nalazio se na ekranu. Naravno da sam se dobro snalazio s računalom, ali ova situacija nije tražila nikakvo hakiranje. Čitava povijest bolesti bila je ispred mene. - Hoćemo li baciti pogled? - upitao sam Jai. Nisam osjećao nikakvu grižnju savjesti zbog toga. Napokon, radi se o mojim nalazima. Počeo sam pregledavati i pronašao nalaze krvi. Bilo je tu nekakvih tridesetak nepoznatih vrijednosti, ali ja sam znao što tražim - marker tumora CA19-9. Pronašao sam ga i ukazao se jezivi broj 208. Normalna vrijednost je ispod 37. Proučavao sam ga koju sekundu. - Gotovo je - rekao sam Jai. - Igra je svršena. - Što hoćeš reći? - upitala je. Pokazao sam joj vrijednosti CA19-9. Bila je već dovoljno upućena u liječenje tumora i znala je da 208 znači metastaze -smrtnu osudu. - To nije smiješno - rekla je. - Prestani se zafrkavati.

Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi. Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!

ŠTA IMA NOVO Draga gospođo Šubert, pitate šta ima novo... Nema ničeg novog. Zločini su nam sazreli. Već su na svome. Isti je monolog bika koji odlazi na gubilište. Isti su pikadori s dečjim licima. Isti su dželati, blazirani dendi, toreador. Ista su euforija revolucije, buka naoružana do zuba, detonacija ždrela. Isti je umor. I uvreda gladi, kojoj ispred nosa mašemo ružičastim kolačom.

Ti si praktičan, prilagodljiv, sposoban za život. Tebe ne muče kompleksi, nemaš predrasuda. Tvoja noga sigurno gazi zemljom. Ne osvrćeš se, ne kolebaš, ne živiš od sjećanja, zadovoljno gledaš iza sebe, vedro ispred sebe, svijet je tvoj, ime ti je stabilnost.

Antevazinć je sanskirtska riječ koja znači onaj koji živi na granici. Živjeti sa pogledom na oba svijeta a gledati u nepoznato. I biti istraživač. U figurativnom smislu to je granica koja se stalno pomjera - dok napredujete u svojim učenjima i shvatanjima - ta misteriozna šuma nepoznatog uvijek ostaje nekoliko koraka ispred vas, pa ste prinudjeni da putujete svjetlosnom brzinom kako biste je pratili. Morate da ostanete pokretni i gipki. Čak i klizavi. Ni tamo ni ovamo - učenica vječno pomjerajuće granice nadomak čudesne, strašne šume nepoznatog.

U tome je sva nevolja. Nigde ne možeš da nađeš neko lepo i tiho mesto, jer takva ne postoje. Možeš da misliš da postoje, ali kad jednom stigneš tamo, neko će da se prišunja dok ne gledaš i naškraba ti ispred nosa “Jebi se”.

NEW YORK (22. decembar) Lou Reedov album “New York” dobio sam na poklon za rođendan 1990. godine, dok se zagrijavao haos iz kojega do danas nismo izašli. Ništa nisam slutio, danima sam svakodnevno slušao tu ploču i sve na njoj volio. Kad sam prestao, nisam je više niti jednom stavio na gramofon. Uvijek je nešto bilo preče od nje. Večeras sam je izvadio iz najlona. Na vinilu se skupila sitna prašina, decenijama stara. Četka ju je lako pokupila i ploča je zasvirala kao nova. I dalje znam svaki refren, riff, solo na gitari, i dalje mi se sve na toj ploči sviđa. Kao da se ništa nije promijenilo od tada. A onda vidim posvetu na omotu. Mnogi dragi ljudi odavno su otišli iz Bosne i Hercegovine. Prije nekoliko godina bio sam u New Yorku, nakratko, možda tri ili četiri dana. Odlučio sam da ne obilazim turističke lokacije. Lutao sam, bez ikakvog plana, nasumično skretao u uličice, kratko odmarao u barovima i Starbucks kafeima, pa nastavljao pješačenje. Mislio sam da tako mogu bolje osjetiti taj veliki grad. Moje lutanje nije bilo sasvim bez cilja, tražio sam prodavnicu ploča. Planirao sam da kupim neku tipičnu njujoršku ploču, albume Ramonesa ili New York Dollsa, “Marquee Moon” od Television, ili bilo koji Reedov album. Želio sam to bude prvo izdanje, nije trebalo biti pretjerano očuvano, ne bi mi smetale ni sitne ogrebotine niti ljepljiva traka, tražio sam predmet sa tragom vremena na sebi. Bio bi to, mislio sam, idealan suvenir. Našao sam tobacco shop u kojem je desetak tipova nalik na Wu Tang Clan ozbiljno pućkalo iz lula, comic shop sa figurama Batmana od par hiljada dolara, popio kafu sa rastafarijancem od tri metra koji se zove Dino i kojem je bilo jako smiješno moje ime na Starbucks čaši... U ulici skupih cipela, stisnutu između dva bara sa live muzikom, naišao sam na neobičnu prodavnicu. U izlogu je imala samo kartonske maske klaunova, suncobran, ogromne rugby lopte i ofucane plišane pse, a unutra gomilu starih novina u koje je zabodena američka zastava. Prodavac sa staromodnim cvikerom na nosu razgledao je staklenu bočicu kao da je dragulj. Sada nisam siguran, možda je ta prodavnica bila u Washingtonu ili nije bila nigdje, ali tako je se sjećam. Bilo kako bilo, prodavnicu ploča koju sam tražio, nisam uspio naći. Odavno je prošla ponoć i odjednom sam shvatio da sam zaboravio broj avenije, ulice, pa i naziv hotela. Možda zbog jet laga, uzbuđenja, umora, par votki i previše kafe? Ne znam, ali nisam brinuo, vjerovao sam da ću se sjetiti tokom večeri. Stao sam ispred jedne pepeljare na trotoaru, zapalio cigaretu da bih razmislio, okrenuo se i vidio da se nalazim baš ispred hotela u kojem sam odsjeo. Sergej Dovlatov je New York uporedio sa brodom napunjenim milionima putnika, gradom toliko raznolikim da svaki došljak pomisli da u njemu može pronaći kutak za sebe. Odatle, pisao je, čovjek može pobjeći samo na mjesec. Meni u New Yorku niti u jednom momentu nije bilo neugodno. Ništa me nije plašilo u tom gradu, niti sam se u njemu osjećao kao stranac. Kući sam donio samo otvarač za flaše u obliku “Les Paula” i moju fotografiju ulaza u podzemnu željeznicu, koji izgleda baš kao onaj sa omota albuma “Loaded” grupe Velvet Underground. Donio sam i ovu mutnu, nepouzdanu uspomenu. Življe sjećanje na New York daje mi moja stara “Jugoton” ploča.

No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.

Samo, ko god pomisli da su oni ekscentrični vetropiri, kao što sam ja u početku prosuđivao prema našim merilima, ljuto će se prevariti. Tu sam zabludu sad preboleo, kao domaću bolest brze likvidacije svega što je drugačije od nas. To je bio danak našoj mlitavoj, domesticiranoj lenjosti. Oni su prosto dve slobodne osobe, a je ta vrsta ljudi nama sasvim nepoznata. Za nas je sloboda samo poetska fraza. Da se negde o njoj toliko trtlja, a da se manje poznaje, to nema na svetu. Čim tako nešto primetimo u životu, odmah se branimo, napadamo ili bežimo glavom bez obzira. Ničega se tako ne plašimo kao slobodnog, nepredvidljivog čoveka. Jedino osećanje slobode koje mi bar donekle poznajemo, jeste izrugivanje. Mi se bestidno kezimo i bekeljimo na sve što nas prevazilazi i tako sebi rasterujemo strah ispred očiju. Lažno nadmoćni, na lakim krilima poruge, ne stižemo dalje od sopstvenog nosa, ali imamo utisak da smo slobodni. Mi tako gubimo smisao za realno. Od našeg cerekanja se ne čuje nijedan pravi glas...

Bolno je poznanstvo sa ogledalom u staničnom zahodu; ovo je ogledalo ispred koga nema nikoga.

BELA NOĆ! Ako nedeljom uveče umesto reprize Srećnih ljudi stružem po plafonu opljačkane ludnice ako za večeru progutam senku sijalice ili namažem na hleb ono što je ostalo između nožnih prstiju čekajući gromove na Sinđelićevom trgu da skinu me do pojasa da promaše i udare u petočlanu porodicu bez plafona ////////////////// tako je uvek i bilo na omiljenoj slomljenoj klupi probudim se u ponoć dvoumim se sat vremena pokupim te u pola dva ujutru usput nekoliko praznih ambalaža i betonskih jastuka sa Filmskih susreta ruku pod ruku stisnem te istresem te kao poslednji gutljaj ispred zatvorene trafike i 7 dana u sobi bez vazduha, jeftina isparenja bez komšiluka, bez drugog dnevnika, kurve iz hodnika bez dinara, praznika, kontrole, konduktera 7 dana bez signala i propuštenih poziva samo fijuk ventilatora morska so u bojleru i upaljena ringla u mraku ////////////// 7 dana dok nas ne probudi sirena za prestanak opasnosti repriza Boljeg života i krkljanje Srećnih ljudi /////////////////////// okolo proleću bestseleri sigurnosni pojasevi, ležeći policajci okolo vetar gura kamion za pranje ulice liže poklopce nagradne igre koju šaht neće da proguta i samo se grafiti guraju u liftu dok poplava diže katance iz podruma na osmi sprat, slušajući kako udaraju nezatvoreni prozori kako padaju mesečne kartice cegeri, štipaljke i kineske lutke pod muzikom crnih ptica proleću sniženja iz mesare SNS članske karte nasmejani posteri, prekrštene ruke kuponi narodne kuhinje pod muzikom crnih ptica na omiljenoj slomljenoj klupi gledam kako seva iza brda bela noć čupa granje RTS-a prašina i lišće u hodnicima ugašenog televizora (počinje prava vremenska prognoza) //////////////// oohh, kako volim ponoć u sobi bez vazduha apokaliptične uspavanke oohhhhh dolaze, kao krv crveni brutalni anđeli, paganski anđeli jeftino pivo, žestina, jeftina isparenja nebeskih kontejnera... u sobi bez vazduha draga

Primjećujemo samo ono za što znamo da postoji, ostalo nam je nevidljivo, makar nam bilo ravno ispred očiju.

Ne znam, svi žele da im bude što lakše i da se što brže razviju i što prije dosegnu blagostanje. Vi bjelci ste daleko ispred nas, nama će trebati još dugo da vas dostignemo. Nas sada ne zanima sačuvati svoje običaje i tradicije, jer samo želimo postati kao i vi. A tek kada postanemo kao i vi, žalit ćemo za izgubljenom kulturom isto kao što i vi žalite za svojom. I zato što ste izgubili vlastitu kulturu, vi putujete u zemlje poput naše da vidite tuđe kulture koje su još žive!

Rabin i biskup živeli su jedan pored drugog stalno se takmičeći. Jednog jutra rabin je primetio da je biskup kupio novi auto. Rabin ga upita: - Šta to radiš? - biskup je polivao auto vodom - Kupio sam novi auto "kadilak", osveštavam ga Sledećeg dana biskup pita rabina - Šta to radiš? Najnoviji model rols ojska stajao je ispred rabinove kuće a rabin mu je sekao auspuh. - Obrezujem ga To je tačno ono što oni rade svojoj deci. A svako dete je jednako nevino i bespomoćno; ono niti zna šta mu rade niti mu je to potrebno, niti to može da spreči. POrodica je izvor svih okova svesti: ona ti daje u nasleđe svu prošlost i ogorman teret prepun stavova za koje je već odavno dokazano da su pogrešni. Pretovaren si svim time i tvoj um je zapušen tako da ne može da primi ništa novo što je u suprotnosti s već formalnim konceptima u tvojoj glavi. Tvoj um je jednostavno pun smeća.

U nedelju posle Velike Gospojine, video sam veliku litiju Bogorodičine crkve u Antverpenu, kad se čitav grad okupio na jednom mestu, uz sve zanate i zanimanja, i svi su bili obučeni u ono najbolje, već u skladu sa sopstvenim položajem; svaki esnaf i zanimanje ima svoju oznaku po kojoj se raspoznaje. Između svakog esnafa nose se ogromni skupoceni svećnjaci i duge starofrancuske srebrne trube. Ima sva sila frulaša i dobošara, po nemačkoj modi; iz sve snage duvaju i udaraju. Video sam litiju kako se kreće ulicom, potom se širi kako bi zauzela što više prostora na raskrsnicama, ali ipak su jedni kraj drugih: zlatari, slikari, kamenoresci, pletilje, vajari, stolari, drvodelje, moranari, ribari, mesari, kožari, suknari, pekari, krojači, obućari i sve vrste zanatlija i pregalaca koji se izdržavaju od rada. Isto tako, tu su dućandžije i trgovci svih vrsta, s pomoćnicima. Posle njih dolaze strelci sa svojim puškama, noževima i samostrelima; potom konjanici i pešadinci; posle njih ogromna grupa gradskih stražara; potom predivna grupa veoma otmenih ljudi, elegantno i odlično obučenih. Ispred njih, pak, idu svi verski redovi i predstavnici nekih zadužbina, veoma pobožno nastupajući, ponaosob u okviru svojih grupa. U toj litiji je, takođe, velika grupa udovica koje se izdržavaju sopstvenim radom i koje se pridržavaju naročitih pravila, od glave do pete obučene u bele lanene odore, izrađene posebno za ovu priliku, veoma tužnog izgleda. Među njima zapazio sam izvesne veoma istaknute figure, kanonike Bogorodičine crkve sa svim svojim sveštenstvom, učenicima i rizničarima. Dvadeset osoba nosi ikonu Device Marije i Gospoda Isusa, bogato ukrašenu u slavu Gospoda Boga. Litija obuhvata mnoge sjajne stvari, veličanstveno podignute uvis, na primer, mnoge zaprege pretvorene su u imitacije brodova i druge naprave. Potom slede redom: proroci, prizori iz Novog zaveta, poput Blagovesti, tri kralja na ogromnim kamilama i drugim neobičnim zverima, veoma vešto udešenim, a takođe i kako je Bogorodica pobegla u Egipat -. veoma pogodno za molitvu - kao i mnoge druge stvari koje zbog oskudnog prostora moram da izostavim. Na kraju ide veliki zmaj, kojeg sveta Margareta i njene device vode na uzdama; ona je neverovatno lepa. Iza nje, sledi otmeni oklopnik, sveti Đorđe sa svojim štitonošom. U litiji se kreću i mnogi lepo i raskošno odeveni dečaci i devojčice, u nošnji mnogih zemalja, predstavljajući razne svetitelje. Ova litija, od početka do kraja, kako prolazi pored naše kuće, promiče više od dva sata; toliko je toga što ne mogu da zapišem i ostavljam po strani.

Ako sam išta iskusio hodajući Velebitom, onda je to sljedeće: sve za čime žudimo, poput uspjeha, novca, imetka, slave, ugleda, moći, i zbog čega smo u stanju godinama rintati, prodavati se, spletkariti, izdavati prijatelje, ponižavati se, manipulirati ljudima i gaziti ih - u planini ne vrijedi ništa, niti išta znači. A ako te stvari ne vrijede u planini, dakle ako same po sebi nemaju nikakvu vrijednost, kako onda mogu vrijediti igdje drugdje? Tko im daje i određuje vrijednost? Onom poskoku u pukotini stijene na puteljku izpod Jareće glave, smrekovoj pipi na kamenoj ploči u Čepurašima, srni ispod Oblog kuka, jastrebu iznad Prosenjaka, njima je bilo sasvim svejedno tko sam i što sam; ništa im nije značilo moje zanimanje, položaj u društvu, imovinsko stanje i takve stvari. Bili su potpuno ravnodušni rema tome. Zanimalo ih je jedino jesam li im prijetnja ili ne, i koje su moje namjere. Poskok me je puhanjem upozorio da sam prešao liniju diskrecije, i ja sam se zaustavio, fotografirao ga i strpljivo čekao njegov sljedeći potez, a on je nakon nekog vremena napustio svoj obrambeni gard i zavukao se u pukotinu. Smrekova pipa se ukočila, praveći se mrtva, i ja sam je prekoračio i otišao svojim putem. Srna, ne obazirući se na mene, uspinjala se padinom obraslom klečicom, i nestala među stijenama. Jastreb je neko vrijeme kružio iznad kukova, i potom odletio prema Vilinskom vrhu. Shvatio sam, također, još nekoliko običnih, jednostavnih stvari. Na primjer, da su majstorije više ili manje razvikanih kuhara koje sam kušao proteklih godina puka splačina u usporedbi s kriškom sušene govedine, raženim kruhom i svježom paprikom serviranim na siću na terasi ispred Rossijeva skloništa, dok vam oči prelaze s tepiha klekovine na kukove, s kukova na gustu crnogoričnu šumu, sa šume na more, s mora na indigo plavo nebo, gdje svoj ples izvode vjetruše koje se, valjda, gnijezde u kukovima Shvatio sam da sve što mi je doista potrebno stane u ruksak od 40 litara.

...Zato ću ti ispričati anegdotu koju sam jednom davno u Parizu čuo od Danila Kiša i dobro je zapamtio. Dakle: jednoga dana 1937. godine u Moskvi, jedan tako domar po imenu Andrej Platonov čistio je brezovom metlom trotoar ispred kuće koju duži. Prođe čovek na biciklu i Platonov pomisli: Bože, da mi je bicikl, pa da se odvezem do Vologde gde, čujem, ima krompira… Tog biciklistu u međuvremenu prestigne čovek na motociklu, a biciklista pomisli: e, da mi je motocikl, pa bih skočio do Tule, gde ima čak i mesa na crnom tržištu. Prestigne motociklistu sjajni crni ZIL sa tamnim staklima u kome sedi čuveni sovjetski pisac, slavan, a bez talenta i pizda od čoveka, Konstantin Simonov. Motociklista ne sme ništa ni da pomisli. Simonov, međutim, misli ovako: džabe ti je i crna limuzina i Staljinova nagrada, Konstantine, kad talenta nemaš; da mi je talenat jednog Hemingveja, šta bih dao… U istome trenutku u Havani Ernest Hemingvej stoji za pultom i piše (mučili su ga šuljevi, pa je pisao stojećki) i misli: džaba mi i talenat i Havana i sve te pare, kad nisam genije kao Andrej Platonov koji sada čisti brezovom metlom ulice po Moskvi.

Još samo nekoliko minuta. Toliko si je dopustila u svome bajkovitome svijetu obasutim zvijezdama i obojanim najljepšim mogućim bojama. Znala je da će ju stvarnost udariti čim otvori vrata, ali odjednom su se ona činila udaljena cijeli jedan životni vijek. Nažalost, njezina se bajka puno ranije približila kraju, jer su ubrzo stajali ispred vrata kuće. Prije nego su ih otvorili, ukrao joj je još jedan poljubac. Bio je obojan u najljepše nijanse i obavijen maglom koja joj se nadvila nad sjećanja. Bilo je poprilično kasno i bila je gotovo u polusnu, zbog čega joj je bilo teško razlikovati san i javu. A kada su im se usne odvojile, odlučili su se vratiti u realnost; samo što ona više nije zvučala toliko strašno.

Ako se bojimo stati pred ljude i podijeliti priču s njima, vježbanjem ispred ogledala možemo strahu baciti rukavicu u lice.

- Što je ljubav? - ti bi ponovila pitanje. - Ljubav je poštivanje i divljenje i povjerenje. Ljubav je kad te tuđa sloboda ne ograničava. Ljubav su granice koje ne prelazimo. Ljubav je razumijevanje - nabrajala bih skrivena u hladu smokve koja bi tad bila obrezana, a ne ovako divlje velika, prepuštena sama sebi u našem dvorištu ispred vaše kuće u kojoj više nitko ne živi. - Ljubav je kad dvoje mogu biti sami, ali biraju biti zajedno. - Komplicirana je ta tvoja ljubav - možda bi mi odgovorila, a ja bih se smijala i tada bih ti poželjela ispričati sve što znam o djedu, ali ti bi pogledala moje dijete i tiho, kao da je moraš zaštititi, rekla: - Nemoj o smrti pred djetetom.

Tvoja noga sigurno gazi zemljom. Ne osvrćeš se, ne kolebaš, ne živiš od sjećanja, zadovoljno gledaš iza sebe, vedro ispred sebe, svijet je tvoj, ime ti je stabilnost.

Ništa nije trajno. Jedini s kim moraš da živiš do kraja si ti sam. Ostalo su kulise. I uvek ostaneš sam na pozornici kad se svetla u sali konačno upale i uvidiš koliko patetično deluješ zagledan u prazna sedišta ispred sebe. Niko te nije gledao, nikoga nije briga za tebe, nema aplauza. Sam pao, sam se ubio, kao ona, kao mnogi ljudi koji su mi značili.

Mnogo ispred sebe, možda već i posve smiren, ugledao sam tako novoga čovjeka - nespreman.

- Ne sećam se više tačno na kom mestu, ali mislim da postoji jedna divna epizoda u jednoj knjizi, koja odgovara na tvoje pitanje. Jedan od trojice odvažnih prznica, inače čovek od akcije koji nikada nije imao vremena da se zamisli nad sobom i drugima, treba da ubaci u podrum neke palate onu primitivnu, crnu bombu, znaš, onu okruglu sa kratkim fitiljem, i da, naravno, pobegne, pre nego što ona eksplodira. Zapali, dakle, fitilj, ubaci bombu kroz prozor i počne da beži. I baš u tom trenutku doživljava ono što budisti nazivaju "prosvetljenjem"; iznenada, on se zamisli nad činjenicom da mu noge rade same od sebe, potpuno odvojeno od glave, bez ikakve pomoći njegove volje: on im, naime, ništa ne naređuje - leva se jednostavno pruža ispred desne, a desna ispred leve! I tada, baš kad je prvi put u životu počeo da misli, on se, naravno, sapliće, bomba eksplodira i kuća se ruši na njega. Zašto? Zato što je najzad počeo da misli! Hoću da kažem, čovek koji suviše misli u akciji - okleva! Može mu se lako dogoditi da se saplete i da mu se čitavo njegovo delo sruši na glavu! Jedna vrsta intelektualaca je veoma sklona tome...

Mater bi stala ispred mene i svečanim glasom rekla: – Sritan ti, ćerce, rođendan. Ćerce bi onda znala da slijedi taj njezin zagrljaj u kojeg bi se obje nekako čudno ugurale. Nismo se u tim zagrljajima uopće snalazile, otprilike onako kako se žene ne snalaze u tuđim kuhinjama. To nesnalaženje u zagrljajima ostalo mi je za cijeli život, uvijek se činilo da se ne uklapam u ničije ruke, da, jednostavno, ne stajem u to.

Ratovi ovog vremena ne zahtevaju izlazak na bojno polje. Ratovati se može bilo gde. Bilo kada. Sa bilo kim. Dovoljan je samo jedan link. Poljane pune leševa zamenile su platoforme na kojima se, umesto krvi, prolivaju tajne i ideje – duša čoveka i novac – krvotok mnogih ljudi. Domeni su postali nove teritorije. Plan rata je zamenjen precizno napisanim kodom. Obuka koju ratnici prolaze ne zahteva fizičku izdržljivost, već fokusiranost ratnika na tren koji može obrnuti planetu. Pobede, umesto jačima, pripadaju pametnijima. Iako bi neko pomislio da su ovakvi ratovi smešni jer ratnici ne gube živote niti krvare, ta pomisao jedna je od najvećih zabluda današnjice. Nož, sablja, top ili tenk... Nikada nisu razmišljali. Ratniku su pružali nadgradnju fizičke snage. Današnje oružje misli na identičan način kao ljudski mozak, ali se razvija znatno brže. Računar pamti čak i ono što čovek uspe da zaboravi. Ipak, ma kada bili i ma koliko različičiti bili... Rat je rat! Nikada nož nije ubijao. Ubijao je onaj koji drži nož. Ni kompjuter ne ubija. Ubija onaj koji sedi ispred njega.

U regijama koje su držali boljševici bila je to klasna borba protiv onih ispred, buržoazije, društveno stranih elemenata, lov na militante svih neboljševičkih partija, represija nad radničkim štrajkovima, pobune nesigurnih jedinica Crvene armije, seljački ustanci. U zonama koje su držali Bijeli, lov na osumnjičene elemente mogućih simpatizera židovskih boljševika.

Ulični protesti iz 1973. godine: za lakat mu se pridržava djevojka i on je nagnut unazad, prema njoj, ramenom je štiti, tako da je cijelo njegovo tijelo zauzelo položaj u odnosu na njeno prisustvo, a ne u odnosu na policiju ispred njih... i, eto, znači, to je ta Povijest? Sjena koju baca muško rame

I želim slušati tvoje mladenačke dosadne priče kao da ih čujem prvi put u životu i želim ih proživjeti jer nikada nisam. A nisi ni ti. Samo pričaš. Odvojena od sebe kao što sam i ja to radila u tvojim godinama dok su riječi trčale ispred mene i imale uvijek veću hrabrost i više mog života od mene same.

Ispred ljudi uglavnom trči njihov strah brži od nogu, ruku, riječi ili sjenke koju bacaju. Prvo ide strah pa sve drugo.

Nino je preživio leukemiju. Ian je trebao osnovati obitelj. Oni su poginuli, ja sam ostao. Ja, kojega ni rođena majka nije željela nego ga je ostavila kao smeće ispred vrata. Kako je to pravedno?

NAROD Najčistiji narod na zemlji kada ga opseda blesak munja, Nemisleći i lukav u trudu običnog dana. Bez milosti za udovice i siročad, bez milosti za starce, Ispred ruke deteta krade koru hleba. Život stavlja na žrtvu da bi navukao gnev neba na neprijatelje, Plačem siročadi i žena neprijatelja poražava. Daje vlast ljudima sa očima prekupaca zlata, Dopušta da ga uzdižu ljudi sa svešću vlasnika bordela. Njegovi najbolji sinovi ostaju nepoznati, Samo jednom se javljaju, da bi umrli na barikadama. Gorke suze toga naroda prekidaju pesmu na polovini, A kad pesma ućuti, glasno se govore dosetke. U uglovima soba zastaje senka i pokazuje na srce, Napolju pas zavija na nevidljivu planetu. Narod veliki, narod nepobedivi, narod ironični, Ume da raspozna istinu, čuvajući o tome ćutanje. Skita po sajmovima, sporazumeva se šalama, Trguje starim kvakama, ukradenim na ruševinama. Narod u izgužvanim kapama, s celom imovinom na plećima, Ide tražeći kućište na zapad i na jug. Nema gradova ni spomenika, ni vajarstva ni slikarstva, Samo od usta do usta prenosi reč i proroštva pesnika. Čovek toga naroda, stojeći nad kolevkom sina, Ponavlja reči nade, do sada uvek uzaludne. (U Krakovu, 1945.)