“
Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.
”
”