Bore Da Quotes

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Ime te bolesti je: Mašta. To je -- crv, koji grize crne bore na čelu. To je groznica koja vas tjera da trčite sve dalje -- iako to 'dalje' počinje tamo gdje završava sreća. To je -- posljednja barikada na putu prema sreći. Radujte se: ona je već raznesena. Put je slobodan.

He tolk both my hands in his, then, and kissed them - the left which still bore the gold ring of my marriage to Frank, and then the right, with his own silver ring.. "Da mi basia mille," he whispered, smiling. Give me a thousand kisses. It was the inscription inside my ring, a brief quotation from a love song by Catullus. I bent and gave him one back. "Dein mille altera, " I said. Then a thousand more.

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.

This was fortunate. He would have made a poor notary: he got bored and distracted too easily, especially when a project became routine rather than creative.14

Nije reč o tome šta jeste', reče g. Nansi. 'Reč je o onome šta ljudi misle da jeste. Sve je to ionako imaginarno. Zato je i tako važno. Ljudi se bore jedino oko imaginarnih stvari.

School™ is not so bad now, not like back when my grandparents were kids, when the schools were run by the government, which sounds completely like, Nazi, to have the government running the schools? Back then, it was big boring, and all the kids were meg null, because they didn’t learn anything useful, it was all like, da da da da, this happened in fourteen ninety-two, da da da da, when you mix like, chalk and water, it makes nitroglycerin, and that kind of shit? And nothing was useful?

Memory is capricious. I can look back and see decadence, old bigots, the constant racial slurs, the bores, the wild cards, the bighearted, the family album of alcoholics, the saints, the old aunt propped in a chair saying only "da-da," the slow-motion suicides, but at four, six, ten, they loomed, powerful, not as types but as themselves. Among them, logic takes wing." (pg. 31)

- Ime i prezime? - zapitala je gospođa knjižničarka pogleda uprtog u članske iskaznice. - Ja sam... - prošaptalo je makovo zrno. - Ja sam... Tomičin tata. - Tomičin tata! Tata budućeg pisca! - uskliknula je gospođa knjižničarka i podigla pogled. Joj, da! Gospođa knjižničarka podigla je pogled i sledila se. - Oh, čovječe! - rekla je i zaprepašteno prinijela ruku ustima. Ispred nje stajao je čovjek koji dugo, dugo, dugo nije čitao. Dvadeset godina, možda i više! To se sasvim lijepo moglo vidjeti. Pretjerano ozbiljno lice, bore između obrva, usnice izvijene prema dolje... Da, i taj pogled, bez zvijezda, taman i hladan kao polarna noć... - Oh, čovječe, kako se osjećate? - pitala je zabrinuto gospođa knjižničarka. - Loše - rekao je tata i uzdahnuo. - Da, da - kimnula je knjižničarka sućutno i poput liječnika postavila dijagnozu: - Imaginatio destructiva progressiva. - Što? - zgranuo se tata. - Bolestan sam!? Tata nije razumio latinski, ali je slutio da je u pitanju bolest. Na posljetku, latinski je mrtav jezik. - Poremećaj mašte zbog nedostatka vitamina - tužno je zaključila gospođa knjižničarka. - No možda nije tako strašno! - tješila je knjižničarka tatu. Treba obaviti i dodatne pretrage. Hajde, zaklopite oči i zamislite... zamislite... zmaja!

I have spent years ... clinging to the understanding that I was a defective biological unit .... This may truly be a valuable perspective for those who observe mental illness, but for me, as a subject, this tree bore only dry and tasteless fruit ... I have a chemical imbalance; I really didn't feel those things. I have a chemical imbalance; I didn't really experience those things. I have a chemical imbalance; I didn't really think those things ... Here is an insight! The entire human drama of love, suffering, ecstasy, and joy, just chemistry.

Ali Bosna nije ono što cula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što cu ti reci! Bosna je najdubljikazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke 1jepotakoje su drugi 1judi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane.Dragi moj, svuda opasnost od drugog obicno rezi za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotnevjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se 1judi bore za slicnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snoš1jivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku.

Leonardo mentioned none of his paintings. Nor did he refer to the talent that ostensibly caused him to be sent to Milan: an ability to design and play musical instruments. What he mainly pitched was a pretense of military engineering expertise. Partly this was to appeal to Ludovico, whose Sforza dynasty had taken power by force and was faced with the constant threat of a local revolt or French invasion. In addition, Leonardo cast himself as an engineer because he was going through one of his regular bouts of being bored or blocked by the prospect of picking up a brush. As his mood swung between melancholy and exultation, he fantasized and boasted about being an accomplished weapons designer.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Zašto je sve kod njih dovedeno do savršenstva? Zašto se toliko bore za lepotu? I nikad im nije dosta. A imaju sve, sve im je priroda dala. Ne bez razloga. Počnimo odozgo. Od kose. Boje, bujnost, kovrdže, valovitost. Okvir za lice. Pa oči, boje i odsjaji. Usta, glatko grlo. Vajarstvo prvog reda u ramenima i poprsju. Naručito u onim životodavnim poluloptama. Torzo van svih poređenja. Harmoničnost i simetrija. Pa ten, boja vena, miris kože. Pa bedra, linije noge. Sve arome, oblici i boje cveća, neba, reka, breza. Lepota zato što mami, podstiče, uzbuđuje, izluđuje. Inače, ne bi se održao svet. Ali zašto toj prirodnoj dodaju i veštačku? Zbog čega taj strah da nisu dovoljno privlačne, dovoljno poželjne? Svesno ili ne, nešto hoće da skriju. Nešto što nije lepo. Fizički ili duhovno. Ili oboje, jer prvo utiče na drugo. Razmisli.

Now imagine what a change it would be for a young black American to grow up in a society where they didn’t have to settle for the worst schools, the worst health care, the worst jobs, or possibly be subjected to the worst carceral system on Earth. Imagine what it would mean for women if they were more easily able to leave abusive relationships or escape workplace harassment with the help of strong welfare guarantees. Imagine our future Einsteins and Leonardo da Vincis liberated from grinding poverty and misery and able to contribute to human greatness. Or forget Einstein and Leonardo—better yet, imagine ordinary people, with ordinary abilities, having time after their twenty-eight-hour workweek to explore whatever interests or hobbies strike their fancy (or simply enjoy their right to be bored). The deluge of bad poetry, strange philosophical blog posts, and terrible abstract art will be a sure sign of progress.

Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.

Osvrnimo se, profesore, oko sebe. Šta vidimo? Šta drugi vide? Da li je prizor privlačan? Da li je, drugim rečima, lako Beograd voleti i poštovati? Sa jedne strane vlasotinačka, lužnička, nišavska, belopalanačka, svrljiška, zaglavska, timočka, rekanska, brsjačka pečalbarska duša jadnika koji će prihvatiti svaki, i najgori rad, ali tek kada ga pritisne ljuta nemaština, kad se više nema kud; ne rad već pečalovina, pečal, potmula patnja, duševna bol i poniženje, nastavak meropaškog i sebarskog, rajetinskog rada, životinjski izdržljivo slaganje pare na paru; sa druge psihoza nesite ćiftanske lakomosti, ćar i profit sa što manje rada, pravljenje »poslova« tako što se posao izbegava, pa nije nimalo neobično što i jedan i drugi, i pečalan i ćiftinski rad, dakle svaki rad, izaziva u Srba samo prezir. Beograd je postao grad u kome ni jedan čovek, ni jedan stari ni novi društveni sloj nije na svom pravom mestu. Studenti služe kao kelneri, penzionisani činovnici prodaju đinđuve i opravljaju kišobrane, ljudi koji ni svoje ime ne umeju valjano potpisati dižu mnogospratne palate, gomilaju se kapitali i imanja za koja niko ne zna odgovora na pitanje: otkud i kako? — a u isto vreme mnogi naučnik, profesor, zanatlija pita se posle petog u mesecu šta će sutra ručati. Sve je u zadihanoj jagmi i jurnjavi da bi se zahvatilo što više sa što manje zasluge i truda. Neobrazovani i nesposobni otimaju mesto kadrima i učenima, čitavo društvo izdeljeno je u grupe koje se uzajamno podržavaju rodbinskim, kumovskim, plemenskim, partijskim vezama, a sve drugo što nije u tom orijentalnom klupčetu ti meni ja tebi, bezobzino se gura u stranu, gde god pogled zaustaviš — Miloševa kurdžonska Srbija potiskuje Mihajlovu, Svetozarevu, Skerlićevu plemenitu težnju ka evropskim načinima mišljenja i ponašanja. Beograd danas liči na neki rašireni prostor, privremeni zbeg, Wild West na koji se sjurila kaza i prikaza da što pre zauzme što bolje mesto, pa najbeskrupulozniji, a ne najsposobniji, zauzimaju najviša. Oni, u osnovici svojoj još palančani, ošamućeni i neuravnoteženi novim i stranim gradom, oslobađaju nesputano biologiju samoodbrane, jagme, nestrpljenja. Atavizmi iz seljačkog vremena, rudimenti iz plemenskog patrijarhalizma, bore se sa poslednjim zapadnjačkim usmerenjima Užičana-Francuza, piroćanskih-Londonaca, Bosanaca-Bečlija.

If these avatars were real people in a real street, Hiro wouldn't be able to reach the entrance. It's way too crowded. But the computer system that operates the Street has better things to do than to monitor every single one of the millions of people there, trying to prevent them from running into each other. It doesn't bother trying to solve this incredibly difficult problem. On the Street, avatars just walk right through each other. So when Hiro cuts through the crowd, headed for the entrance, he really is cutting through the crowd. When things get this jammed together, the computer simplifies things by drawing all of the avatars ghostly and translucent so you can see where you're going. Hiro appears solid to himself, but everyone else looks like a ghost. He walks through the crowd as if it's a fogbank, clearly seeing The Black Sun in front of him. He steps over the property line, and he's in the doorway. And in that instant he becomes solid and visible to all the avatars milling outside. As one, they all begin screaming. Not that they have any idea who the hell he is -- Hiro is just a starving CIC stringer who lives in a U-Stor-It by the airport. But in the entire world there are only a couple of thousand people who can step over the line into The Black Sun. He turns and looks back at ten thousand shrieking groupies. Now that he's all by himself in the entryway, no longer immersed in a flood of avatars, he can see all of the people in the front row of the crowd with perfect clarity. They are all done up in their wildest and fanciest avatars, hoping that Da5id -- The Black Sun's owner and hacker-in-chief -- will invite them inside. They flick and merge together into a hysterical wall. Stunningly beautiful women, computer-airbrushed and retouched at seventy-two frames a second, like Playboy pinups turned three-dimensional -- these are would-be actresses hoping to be discovered. Wild-looking abstracts, tornadoes of gyrating light-hackers who are hoping that Da5id will notice their talent, invite them inside, give them a job. A liberal sprinkling of black-and-white people -- persons who are accessing the Metaverse through cheap public terminals, and who are rendered in jerky, grainy black and white. A lot of these are run-of-the-mill psycho fans, devoted to the fantasy of stabbing some particular actress to death; they can't even get close in Reality, so they goggle into the Metaverse to stalk their prey. There are would-be rock stars done up in laser light, as though they just stepped off the concert stage, and the avatars of Nipponese businessmen, exquisitely rendered by their fancy equipment, but utterly reserved and boring in their suits.

Ponekad pomislim da su melanholici oni ljudi koji su nekad, u svojoj mladosti, najviše očekivali od života. Oni koji su imali višak iluzija i osećali u sebi nesvakidašnju snagu da se bore za njih, da lete, da dosegnu nedostupno. U početku i lete, zaista, i snagom volje ostvare štošta što prosečnom čoveku deluje nemoguće, ali malo-pomalo, Zemljina teža i centripetalne sile epohe koja im je rođenjem zapala, vuku ih dole, ka središtu. Jednog dana samo tresnu o zemlju, da bi u prvoj barici spoznali svoj izmenjeni lik - oprljeni, ugruvani, očerupani. Slomljenih krila, nikada više neće moći da lete i, noseći one visine u pamćenju, samo bauljaju po ravnini, ispunjeni nostalgijom. Melanholik je bivši idealista, letač koji se nevoljno prizemio, biće koje ne živi u svom prirodnom ambijentu: umesto razređenog vazduha i visine, on udiše gusti smog svakodnevice, za koji naprosto nema organ.

Impressionists, Cubists, and Surrealists who had stunned the world between 1870 and 1960 by entirely redefining art. VAN GOGH… SEURAT… PICASSO… MUNCH… MATISSE… MAGRITTE… KLIMT… KANDINSKY… JOHNS… HOCKNEY… GAUGUIN… DUCHAMP… DEGAS… CHAGALL… CÉZANNE… CASSATT… BRAQUE… ARP… ALBERS… This section terminated at one last architectural rib, and Langdon moved past it, finding himself in the final section of the library. The volumes here appeared to be dedicated to the group of artists that Edmond, in Langdon’s presence, liked to call “the school of boring dead white guys”—essentially, anything predating the modernist movement of the mid-nineteenth century. Unlike Edmond, it was here that Langdon felt most at home, surrounded by the Old Masters. VERMEER… VELÁZQUEZ… TITIAN… TINTORETTO… RUBENS… REMBRANDT… RAPHAEL… POUSSIN… MICHELANGELO… LIPPI… GOYA… GIOTTO… GHIRLANDAIO… EL GRECO… DÜRER… DA VINCI… COROT… CARAVAGGIO… BOTTICELLI… BOSCH… The last few feet of the final shelf were dominated by a large glass cabinet, sealed with a heavy lock. Langdon peered through the glass and saw an ancient-looking leather box inside—a protective casing for a massive antique book. The text on the outside of the box was barely legible, but Langdon could see enough to decrypt the title of the volume inside. My God, he thought, now realizing why this book had been locked away from the hands of visitors. It’s probably worth a fortune. Langdon knew there were precious few early editions of this legendary artist’s work in existence. I’m not surprised Edmond invested in this, he thought, recalling that Edmond had once referred to this British artist as “the only premodern with any imagination.” Langdon disagreed, but he could certainly understand Edmond’s special affection for this artist. They are both cut from the same cloth. Langdon crouched down and peered through the glass at the box’s gilded engraving: The Complete Works of William Blake. William Blake, Langdon mused. The Edmond Kirsch of the eighteen hundreds. Blake had been an idiosyncratic genius—a prolific luminary whose painting style was so progressive that some believed he had magically glimpsed the future in his dreams. His symbol-infused religious illustrations depicted angels, demons, Satan, God, mythical creatures, biblical themes, and a pantheon of deities from his own spiritual hallucinations

He stood in my quaint kitchen, looking somewhere between intrigued and mildly bored, the picture of sophisticated elegance in his obscenely expensive suit. Cufflinks reflected the light while his eyes captured it. Immortal. Ageless. Infinite. So toxic, he should come with a danger-of-death warning sign.

GALERIJA Prenoćio sam u motelu na autoputu E3. U sobi vonj znan mi iz muzeja sa azijskom postavkom: tibetanske, japanske maske na svetlom zidu. Ali to sad nisu maske, već lica što prodiru kroz beli zid zaboravnosti da se dokopaju vazduha, da nešto zamole. Ležim budan i posmatram ih kako se bore iščezavaju i vraćaju. Neke svoj izgled zajme od onih drugih, obrazine menjaju duboko u meni gde zaborav i sećanje obavljaju svoje nagodbe. Onda prodiru kroz premaz zaboravnosti belog zida, iščeznu, a potom su opet tu. Ima ovde one žalosti što ne bi da se tako zove. Dobro došli u ove prave galerije! Dobro došli u ove prave galerije! U stvarne rešetke! Dečak što je nekog paralisao karate udarcem još snatri o brzoj zaradi. Žena grozničavo kupuje stvari kako bi ih zavrljačila u ždrelo praznog budžaka što se iza nje krije. Gospodin Iks se ne usuđuje da napusti svoj stan. Mračni stroj zagonetnih prilika tu je, između njega i obzorja, večito iščezavajućeg. Ona što negde pobeže iz Karelije, koja je umela da se smeje... pojavljuje se sad, ali nema, okamenjena, sumerski kip. Kao kad mi ono bi deset godina i kad kasno stigoh kući. Na stepeništu svetla behu pogašena, ali lift je svetleo, i pođe uvis kao ronilačko zvono u mrklu dubinu, sprat za spratom, dok nestvarna lica na rešetke navaljivahu... Ali to su stvarna lica, ne ona iz uobrazilje. Ležim raspet poput raskršća. Mnogo njih diže se iz bele magle. Jedni druge dodirnusmo, odista! Dug svetao hodnik miriše na karbol. Invalidska kolica. Tinejdžerka koja posle saobraćajnog udesa uči da govori. Onaj što htede pod vodom da vikne te mu grozna hladet čitavog sveta nahrupi kroz nos i usta. Glasovi u mikrofon sasuše: Brzina je sila, brzina je moć! Igraj igru, The show must go on!! Napredujemo u karijerama kruto, korak po korak, kao u „no“ drami pod maskama, s pesme krikom: Ja, to sam ja! One što gube predstavlja umotan čaršav. Neki umetnik kaza: Ranije bejah planeta s vlastitim debelim vazdušnim omotačem. Zrake spolja razbijahu se u dúge, a unutra bes grmaljavine neprestani. Sad ugašen sam, suv i otkriven. Nema više detinjaste energije: Jedna mi je strana topla, druga hladna. Bez dúga. Ugnezdih se u kući vrlo istančanog sluha. Mnogi bi da uđu kroz zidove, ali većina to ne uspeva: beli šum zaborava ih zagluši. Neznana pesma davi se u zidovima. Uzdržano kuckanje što bi da i ne sasluša isprekidane uzdahe moje ostarele odgovore dok beskućnički puze. Slušaj rutinski samoprekor društva, glas što nemalo pirka, poput veštački stvorenog vetra po hodnicima rudnika šesto metara duboko. Oči su nam pod zavojima širom otvorene. Bar da sam im pomogao da shvate kako drhtanje pod nama beše znak da smo na mostu... Često sam morao da stojim nepokretan. Partner bacača noževa u cirkusu! Pitanja što sam u besu sa sebe stresao vraćala su se strmoglavo natrag ne dosežući do mene nego se zabadajući u obris, grubo ocrtavajući još mesto s kog bejah već iskoračio. Često bih morao da ćutim. Svojevoljno! Pošto je „poslednja reč“ izgovarana uvek iznova. Zbog „Dobar dan“ i „Do viđenja“... Zbog dana nalik ovom... Zbog toga što će margine prerasti vlastite rubove i preplaviti čitav tekst. Prenoćih u motelu somnambula. Mnoga lica ovde su beznadna, a druga su smirena nakon hodočašća po zaboravu. Dišu, iščezavaju, upinju se da se vrate, gledaju kroz mene, svi bi one ikonice pravednosti da se dokopaju. Ali retko se dogodi da neko od nas doista vidi drugog: Za časak, ukaže se čovek kao na fotografiji, samo kudikamo jasnije, a u pozadini, nešto je veće od njegove senke. Cela njegova figura stoji pred brdom. Pre će biti da je to puževa kućica nego brdo. Pre će biti istinska kuća nego puževa ljuska. Nije čak ni kuća, ali ima mnoštvo odaja. Sve je neodrađeno, ali još kako rečito. On izrasta iz toga, a to iz njega. To je njegov život, njegov lavirint.

U Nacionalnoj galeriji bogato je holandsko slikarstvo, tu su pre-rafaeliti, dosta majstora Renesanse, puno Van Dajka, Hogarta, sasvim malo impresionizma. Rembrantova dvorana je impozantna: 19 slika. Dva autoportreta njegova, jedan kad mu je bilo 34 godine a drugi kada je već starac, sličan onom u Luvru. Pomno ga razgledamo. Kod onog starog Rembranta čujem Crnjanskov monolog: — Dolazi starost, takav sam već ja. Kud ići dalje ? Povući se u sebe samog... Mnogo još nema putovanja... Tu primeti da ga slušam. Okrenu se: — Vidite li kako je odbacio sa sebe taštinu, kako se uvlači u svoju ljušturu, sav je duša... stari Rembrant... Drhtim dok slušam Crnjanskog. Jasno mi je da on govori najiskrenije što može, suočen s prikazom starosti kakva ga čeka, u koju ulazi a zna kakva je bila Rembrantova. Rubens-ambasador, kao Ivo-nobelovac. Doduše Crnjanski nema poverioce kao Rembrant, ali ni imanja. Slušam ovaj monolog i pravim se da ne čujem; gledam starog Rembranta koji nas skrozira svojim tavnim pogledom, a istovremeno gleda u sebe. Tonovi slike su zagasiti, senke na periferiji prelaze u svetle tonove što su bliže licu Rembrantovom. A ono rembrantovskom svetlošću osvetljeno, vide se bore na odebljaloj koži, jadne dlake, sede, na brkovima, na bradici ispod donje usne, a oči krupne. Kao da umetnik veli : “Sve sam video, čuo, okusio, sad mogu da idem...” Crnjanski nas vraća u stvarnost. — U Amsterdamu ima 16 Rembranta, u Berlinu 27, u Minhenu 10, u Luvru, kažu, 29 ali izloženo je samo pet-šest... Ja sam video sve Rembrantove slike u Evropi. Jednom smo se, Slobodan i ja, naticali ko ih je više video. On ih je sve video, izuzev jedne u Darmštatu. Tamo sam išao samo da vidim Rembranta. — E, tu vam skidam kapu, gospodine Crnjanski, rekao mu Slobodan. Proveli smo celo popodne u Galeriji. O njoj bi se imalo još mnogo pisati, ali to nije svrha ovih zapisa. Priznajem teško mi je bilo odvojiti se od ove riznice. U Rimu, Parizu, Bolonji, Veneciji imao sam više vremena. Tako se sve vidi i dobro upamti. Ali od ove najviše će ostati Rembrant i Crnjanski pred njim.

Zbog neke neobične kratkovidosti onih koji ostaju, svako biće koje umre čini se izuzetnim nekoliko sati, dana dok ne presahnu suze.... Zar se tako plašio porodice koju je morao prognati?...bio je jak, imao je snagu onih koji nemaju šta da izgube, onih koji nemaju prošlost i zato po svaku cijenu žele za sebe sadašnjost. Zavidi mu na toj žedji za moći....više od hrabrosti i pameti ona omogućava pobjedu. To je nedostajalo posljednjim otomanskim vladarima, kao i ovim indijskim prinčevima koji ne žele da se bore i postepeno dopuštaju da ih stisnu: mnogo stoljeća imali su vremena da ugase svoju žedj.

Fiippo Strozzi was taken prisoner and held in the Fortezza da Basso (which no longer bore Alessandro’s name). He was tortured and pressured to confess to involvement in Alessandro’s murder. He died, probably by his own hand, leaving a suicide note that framed him as a defiant hero of Florentine liberty, though for most of his life he had been a loyal servant of the Medici.

Najslađe moje Pravoslavlje, ti podsećaš na porobljen narod. Udaraju te hiljade vetrova, hiljade sila se bore sa tobom, želeći da te iskorene sa zemlje i da te uklone iz ljudskog srca. Odlučili su d od tebe načine izgubljeno sećanje, muzejski eksponat koji pokazuje tragičnu istoriju, a ipak te veliki Gospod, Trojedini Bog koji premudro vlada sa nebesa sakrio od njih, kao cvet ispod kamena, omogućivši ti da sačuvaš nekolicinu jednostavnih, pobožnih i smirenoumnih duša. Da, ti ćeš nastaviti da postojiš i živiš, odgajajući mladi naraštaj i to ćeš, siguran sam, zauvek činiti. Ti pokazuješ stazu što vodi do predvorja večnosti svima koji traže.

Prišao joj je i zamolio za ples. Plesali su sami usred restorana i Xaver je vidio da žena ima prekrasno uvenuo vrat, da joj je koža oko očiju prekrasno smežurana i da joj se pored usta spuštaju dvije prekrasne duboke bore, i bio je sretan što drži u naručju toliko godina života, što on, učenik, drži u naručju jedan već gotovo zaokružen život. Bio je ponosan što pleše s njom, i mislio je na to kako će za koji trenutak u dvoranu ući plavuša i shvatiti koliko je on visoko iznad nje, kao da su godine njegove plesne partnerice visoka planina pod kojom se ta mlada djevojka izvija kao umoran stručak trave.

Do you want to know where God’s justice is most powerfully demonstrated? On the cross. Do you want to know where God’s love is most powerfully demonstrated? On the cross. There Jesus, the God-man, bore hell itself, and God did this both to be just and to be the one who declares just those who have faith in him.

So, Lawrie,' she said, dabbing her eyes with a tissue. 'Don't wriggle. You had a fight.' I was unable to hide my surprise. 'How you know?' 'Because I know you, Delly. I also know that if things were harmony, you would da be seein' him today, but you at some long loose end and see your boring ol' friend instead. Let me guess. He tell you he love you and you run a mile.