Znanje Quotes

Jer, o apsolutno svemu smeju govoriti samo oni koji svašta znaju i oni koji ne znaju maltene ništa - s tim što ovi drugi polažu veće pravo, jer znanje u nekoj tački počinje da te ograničava, a neznanje - nikad.

Neuspeh u našoj sredini učini čoveka budalom. Osramoti ga. Ponizi, isprlja. Ideji se niko ne suprostavlja idejom, nego nipodaštavanjem i psovkom. Znanje se ismejava. Istina mrzi i prezire.

...znanje u nekoj tački počinje da te ograničava, a neznanje - nikad.

Knjige si imao u ruci. A u glavi znanje. To oružje, dobro upotrebljeno, ponekad je jače od svih bomba i pušaka.

Znanje, to su zlatne lestvice koje nas vode u nebesa; znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz ovaj svet i vodi nas u život budućnosti, pun neuvele slave.

Secanje nije zapecana konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadrzaj; ono preobrazava proslost, upisujuci joj sadasnje znanje, iskustvo i osecajnost. Zato pricu o proslom (a svaki trenutak je vec proslost; prokletstvo vremena je upravo u tome sto retko uspevamo da uhvatimo i prozivimo trenutak, neponovljivost i punocu sadasnjosti, bez tereta proslosti i nezivesnosti buducnosti), dakle, govor o bilo cemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mesavinu malo nehoticnih lazi, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj tastini, i sasvim malo iskrenosti

...ja mislim da je umetnost posao za one koji imaju problema sa sobom. Oni razvijaju čula i osobine koji nisu potrebni zdravim i uspešnim ljudima. Niko bolje ne poznaje ljude od umetnika. A to dragoceno znanje stiče se dramatičnim poznanstvom sa samim sobom.

Univerziteti ne prodaju znanje - objasnio je Tesla. -Oni prodaju status pod maskom znanja. Institucije legitimiziraju pravo mediokriteta da budu dosadni. A ja ne mogu da dišem okružen mrštenjem bez vrednosti. Ne želim!...Ti sigurno znaš da je stvaralaštvo bez igre ili prevara ili zabuna.

Sve što je materijalno biva i prođe. Ono neprolazno je bogatstvo duha, znanje i jezik svakog naroda, ta neugasla istina o večnom trajanju i onda kada vas ne bude više.

Osećao se gospodarem vremena i preko njega gospodarem znanja, a kako je verovao da znanje otvara vrata svakoj težnji za boljitkom, osećao se i gospodarem svoje sudbine.

Ponekad nešto moraš da prećutiš, da povučeš potez koji neće odmah biti jasan, da budeš neprimereno blag ili pak grub...dođavola, da li te to čini manipulatorom? Hm. (...) Ali kako beše ide priča o prvim izbeglicama? Sećate se, onaj ljupki par što je proteran iz Raja? Razlog: dirnuli su u zabranjeno znanje. I šta sad, manipulacija je za osudu, Tvorac je manipulator - a isti je simbol konačnog principa dobra. Paradoks ili objašnjenje nužnosti?

Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja.

Retki su ljudi koji umeju da slušaju drugoga, nikad nikoga nisam sreo ko bi to umeo kao ti. I tome ću se učiti od tebe.

Kao i on, mnogi veruju da su znanje i pamet najbolja precica za nesrecu: sto vise neko zna ili je pametniji, to mu je teze u zivotu, a blazeni su neobrazovani i glupi. Tupi i prosti su osudjeni na glupa zadovoljstva i radosti, oni ne znaju kakve sve divne i zanimljive i uzbudljive stvari postoje na ovom svetu.

Svijet obično ne sudi mladića po duševnih vrlinah, već po školskih svjedodžbah ili kašnje po većem ili manjem zvanju. Često klanjaju se ljudi plitkoj glavi jer je uvrštena u red javnog zvanja, često rugaju se umniku jer je "ništa", jer ne spada u koju od društvenih kasta. Osobito u malih okolnostih vidi se ovo pusto idolopoklonstvo. A takovo očito vrijeđanje umnih vrlina boli i čovjeka duhovita, ma se i ne povađao za ludilom svojega vijeka.

Tvoja misija nije da primaš na znanje, niti da vodiš popis tuđih grešaka i mahana. Tvoja misija je da putem razgrnutih mahana dođeš do vrlina, da ih malo izglancaš, da shvatiš šta vole kako bi baš to stavila kao mamac na udicu dobra. I da onda dobaciš do srca.

Zar su isti oni koji znanju i oni koji ne znaju?! 1. neznanje + siromaštvo = krađa 2. neznanje + imetak = rasipništvo 3. neznanje + sloboda = anarhija 4. neznanje + vlast = nepravda 5. neznanje + vjera = pretjerivanje Na mjesto neznanja postavi znanje, pa ćeš spoznati njegovu vrijednost: 1. znanje + siromaštvo = zadovoljstvo 2. znanje + imetak = pomaganje drugih 3. znanje + sloboda = sretan život 4. znanje + vlast = pravda 5. znanje + vjera = ustrajnost

Ne budi kao onaj koji skuplja znanje učenih i mudrost mudrih, a prema Istini se odnosi kao jedan od glupih.

Božansku mudrost posjeduju samo oni koji puput neuke djece zanemare svoje znanje i s ljubavlju služe Bogu.

Nepoznato se u svakom trenutku nalazi posvuda uokolo. Tu treba tražiti znanje.

Če hočeš imeti znanje, vsak dan dodaj kaj. Če te mika postati moder, vsak dan kaj odvzemi.

Treba znati da bi se vidjelo i treba gledati da bi se znalo jer znanje otvara unutrašnje oči a unutrašnje se uče gledanju od vanjskih.

Svaki talenat, vještinu, znanje, organ, materijalni ukras... ukoliko ne zavjetujemo Allahu, dž.š, i ne potrošimo ga na Njegovom putu, biva kad-tad prijeteća omča o našem krhkom vratu.

Covek- ima razne moci. Moc racionalnog razmisljanja. Moc razlikovanja dobrog od loseg. Moc maste i kreativnosti. I toliko drugih moci koje otkrijemo ili pak, nikada ne saznamo da imamo.

Držim, naime, da je ljudska psiha stvorena da nas obrani od sagledavanja istine. Da nam ne dopusti izravno sagledati mehanizam. Psiha je naš obrambeni sustav - skrbi za to da nikada ne pojmimo ono što nas okružuje. Bavi se uglavnom filtriranjem obavijesti i pored toga što su mogućnosti našeg mozga goleme. Jer to se znanje ne bi moglo podnijeti. Svaki se pa i najmanji djelić svijeta sastoji od patnje." str. 219.

Na trenutak morate odložiti osobnu prtljagu problema, prošlosti i budućnosti, kao i sve svoje znanje; inače ćete vidjeti, ali nećete vidjeti, čut ćete, ali nećete čuti. Potrebna je vaša apsolutna prisutnost.

Bolj kot povprečno znanje narašča in se širi, bolj se dušita izvirnost in globina novih zamisli. Danes, ko smo zmleli znanje v povodenj informacij, je še huje. Poneumljanje ljudi je doseglo najvišjo stopnjo.

Zavisno od unutrašnjeg sadržaja, u formi znanja i karaktera, biva i reakcija koja nas na najljepši ili najnakazniji način oblikuje. Tako primijetimo ljude koje iskušenja proljepšaju i duhovno obogate, ali i one koji s iskušenjima propadnu duhovno, a time i tjelesno.

„Jasno ti je kakve posledice može imati mašta?“ „Ne toliko strašne kao znanje.“ „Zar ne misliš da maštu biraju kukavice, nesposobne da se suoče sa onim što istinski jeste?“ ,,Zar ne misliš da znanje biraju kukavice nesposobne da se suoče sa onim što istinski žele?

Znanje je bolje od nasljedstva; odgoj je najčistiji obraz; pobožnost je najsigurnija opskrba; ibadet je najbolja zarada; razum je najbolji vodič; lijepo ponašanje najbolji je drug; blagost je najbolji pomoćnik; zadovoljstvo je najveće bogatstvo; Allahova pomoć je najbolja pomoć; a sjećanje na smrt najbolji je propovjednik.

Usred toga posla završio sa svoju četvrtu godinu na otoku. Neprestanim učenjem postigao sam drukčije znanje nego što je bilo ono što sam ga imao prije. Moji su se pojmovi o stvarima sasvim izmijenili. Gledao sam sada na svijet kao na nešto udaljeno, s čime nemam ništa zajedničko, od čega nemam što očekivati niti u njemu što željeti. Jednom riječi, nisam zapravo imao s njime nikakve veze, niti je bilo vjerojatno da ću ikada imati. Stoga mi se činilo da je svijet onakav kakav će nam se možda pričinjati kad odem s njega, to jest ono mjesto u kojem sam stanovao, ali iz kojega sam se iselio. I doista bih mogao reći, kao što je otac Abraham rekao bogatašu: ''Između tebe i mene stvorio se golem jaz.

Zar čovjekovo poricanje Boga nije ponekad kapriciozno? Ograničenost savremenog čovjeka najviše se ogleda u njegovom uvjerenju da mu je sve jasno. Njegova mudrost je zbir njegovog znanja i ogromne količine neznanja koje on ne primjećuje, koje on, bolje rečeno, prihvata kao znanje. I pred licem najveće tajne on se ponaša samouvjereno i uobraženo. On ne vidi zagonetku i upravo u tome se očituje kolosalna mjera njegovog neznanja i predrasuda.

Razum naj bi razširil zaznavanje, da bi vaša zaznavna moč in kompleksnost lahko rasli in ne škodovali. Izkušnje razuma so izkušnje znanja. Znanje je moč in za vsako raven znanja odgovarjate, kako ga uporabljate. Znanje, ki preprosto pride v vas in ga nekako ne predelate in uporabite v korist drugih, ima lahko še kako poguben učinek na vaše telo. Karmične obveznosti, ki jih ustvarjate z naklepno zlorabo z znanja, če zavestno škodujete ali v drugih ustvarjate nasprotja, so večje, kot če to povzročate nevede.

Ali čak ni onda kad se radi o najbeznačajnijim stvarima u životu, mi nismo čvrsto sastavljena cjelina koja je istovjetna za svakoga, koju svatko, ako samo hoće, može upoznati, kao kakav tekst ugovora ili testament; naša je društvena ličnost djelo mišljenja drugih ljudi. Čak i tako jednostavan čin kao što je "vidjeti neku poznatu osobu", djelomice je intelektualan čin. Mi tjelesnu pojavu bića koje vidimo, ispunjamo svim onim što o njoj znamo, i u cjelokupnom liku koji sebi predočujemo to znanje sigurno ima najveći udio. Ono dovršava izgled lica zaobljujući ga tako savršeno, tako vjerno i točno ocrtava liniju nosa, tako se upliće u zvučnost glasa, kao da je ona tek providna vanjština, da svaki puta kad vidimo to lice i čujemo taj glas, nanovo u njima nalazimo i nanovo slušamo ono isto što znamo.

Naša zemlja je zabit, turoban kraj ništa veliko tu dugo ne raste ona čovjeku ne pruža zadovoljstva nikakvih udobnosti u njoj se uvijek kinjilo glađu, mučilo i ubijalo radom i na druge načine premda se čovjeku ponekad učini drukčije u našoj se zemlji uvijek živjelo u mraku u tmini naši očevi i očevi naših očeva živjeli su tako: nekako su živjeli mi živimo kako su nam namrijeli mi sanjamo u našoj se zemlji oduvijek živjelo sanjajući sanjalo se dabome o svjetlu o njemu se s koljena na koljeno znanje sabiralo proširivalo, čuvalo o njemu naše žene kazuju našoj djeci o njemu pjevaju naše narodne pjesme o njemu naši učeni ljudi raspravljaju u debelim knjigama taj san o svjetlu daje smisao našem životu: u našim velikim trenucima mi samo njemu služimo govori se: negdje u dnu stoljeća netko je jednom vidio svjetlo okolnosti su zaboravljene (u našoj prošlosti mnogo toga je zaboravljeno) ali ono svjetlo se i danas drži za sveto odonda se natrag više nije moglo a ni ono kako je bilo ni ovo kako jest nije dobro nešto temeljito treba učiniti u našoj zemlji u nama ja ne jednom rekoh: neka je proklet taj san o svjetlu što guta naše najbolje ljude a, s druge strane, zar da se mi danas (nakon svega) pomirimo s time da dovijeka u mraku umiremo? Boris Maruna, San o svjetlu

Neko je jednom rekao da je umetnik u isto vreme nešto mnogo manje i nešto mnogo više od običnog čoveka. U današnje ljubomorno vreme, ti ljudi, ti obični ljudi, oni pate zato što se boje da je umetnik to drugo. A umetnici pate jer se boje da su ipak ono prvo. Ranjivi, preosetljivi, nesposobni da zagrle stvarnost onakvu kakva ona jeste. Netalentovani za život, talentovani za nešto drugo. Nešto drugo, ha. Bez ikakve garancije da je to drugo zaista nešto istinito. Srećni i nesrećni jer vide dalje i više nego ostali. Večito prljavi od tragova tuđih šaka na sebi, šaka šakala koji ih vuku dole, u svet pod libelom. Umetnik nikada ne zna da li više voli život ili smrt, zato. On večito luta između te dve krajnosti. Neko drugi je pak rekao da je umetnost kompenzacija za stvarnost, jer nastaje iz onoga što nemaš. Umetnici, naravno, nikad nemaju ništa. Njihove ruke love vazduh, zato svima izgledaju prazno. Umetnik nema dokaza da nisu prazne. Nikad nema dokaza. Nikad ne zna da li je od neba dobio dar ili prokletstvo. Da li je njegov tajanstveni sufler muza, ili demon? Da li on stvara ili samo prenosi? Znanje je imanje, vele ljudi - pa tako, kako umetnik nikad ništa od ovoga ne zna, logično, on ništa i nema. On je tu da pred svetom bezrezervno brani nešto u šta ni sam nikada ne može biti siguran. Nikad do kraja. S vremenom, on postaje zavisnik - uslov njegovog življenja postaje činjenica da li je priznat ili nije. Onog časa kada inspiracija počne da ga napušta, on je gori paćenik od svakog zaljubljenog balavca. On ne može da preživi činjenicu da je ostavljen. On ostaje nenadoknadivo napušten. On umre bedan i jadan. Ono malo vazduha što je zarobio prstima tada proklizi i nestane, kao da ga nikada nije ni bilo. I on nestane sa ovog sveta ne znajući da li ga je uopšte bilo.

Znanje ako ga zadržimo za sebe ne vrijedi ništa.

Tražite znanje - da biste razumjeli vjeru. Bavite se medicinom - da biste upoznali tijelo. Upoznajte gramatičke znanosti - da bi vaš govor bio pravilan.

Prazne su želje svijet uništile. Govora ima, ali djela nema. Znanja ima, ali strpljivosti nema. Vjerovanje postoji, ali nema čvrsta uvjerenja.

323. ČUVAJ SE ŠEJTANA Čuvaj se šejtana u vjerovanju svome, da ga ne pokvari raznim doktrinama, i čuvaj ga se u ibadetu svome, da ga ne pokvari licemjerstvom, i čuvaj ga se u djelu svome, da ga ne pokvari strastima, i čuvaj ga se u znanju svome, da ga ne pokvari izmišljotinama, i čuvaj ga se u svojoj pokornosti Allahu, dž.š., da je ne pokvari ohološću, i čuvaj ga se u ahlaku svome, da ga ne pokvari uobraženošću, i čuvaj ga se u ispravnosti svojoj, da je ne pokvari raznim pohlepama i žudnjama.

Znanje iziskuje čitanje. Knjige. Dubinske analize. Istraživačko novinarstvo. Tu je i mudrost, koja povezuje um i srce, aktivira emocionalnu inteligenciju, proširuje empatiju. Za to su nam potrebne priče i pripovedanje. Nesumnjivo je da živimo u teška vremena i mnogo je toga sa čime moramo da se nosimo - i pojedinačno i kolektivno. No zamislite bar za trenutak svet bez knjige, bez pripovedanja, bez empatije. Takav svet bi bio još podeljeniji i samotniji za život.

Sa stanovišta monoteizma, koji je doveden do njegovih logičnih posledica, nema rasprave oko prirode boga; nijedan čovek ne može da pretpostavi da poseduje bilo kakvo znanje o bogu, koje mu dozvoljava da kritikuje ili osuđuje druge ljude, ili da tvrdi da je njegova ideja o bogu jedina ispravna. Religiozna netolerancija, tako karakteristična za zapadnjačke religije, koja izvire iz takvih tvrdnji i, psihološki govoreći, izvire iz nedostatka vere ili ljubavi, imala je poražavajuće efekte na religiozni razvoj.

Zapamti, majstori su važni, ali knjige su važnije. Kad čovjek ima knjižnicu, ima tisuće učitelja. Najvažnije je učiti. Budale misle da smo na ovaj svijet došli kako bismo jeli, pili i svađali se. Ili pravili djecu. Ali prava nam je zadaća proširivati znanje. Zato smo ovdje.

Zašto glupi ljudi ne znaju da su glupi i uz sve to imaju najviše samopouzdanja? Istraživanja su pokazala da ljudi ispod prosječnih sposobnosti i znanja u odredjenom području značajno precjenjuju svoje sposobnosti i znanje. Efekat se naziva Dunnig-Kruger efekt odnosno iluzija samopouzdanja. S druge strane, osobe koje su jako pametne i vješte podcjenjuju svoje znanje i sposobnosti, i imaju manje samopouzdanja od onih koji ne znaju ništa o nekom području ili temi razgovora.

-Zar lukavstvo može zamijeniti znanje? -Iskusan čovjek bi uptiao: zar znanje može zamijeniti lukavstvo?

A što ne koristi radi Allaha neminovno će koristiti radi svojih nahođenja i hirova. Ako se znanje ne koristi u korisne svrhe, bit će iskorišteno u hirove i strasti. Ako se djela ne posvete Allahu, onda će ona biti pretvaranje licemjerje. Ako se imetak ne troši u pokornosti Allahu, trošit će se u pokornosti šejtanu i prohtjevima. Ugled koji se ne koristi radi Allaha, bit će upotrijebljen radi nahođenja i strasti. Snaga koja se ne koristi u naređenim stvarima bit će trošena na zabranjeno. Ko se navikne da djeluje radi Allaha, ništa mu neće biti teže nego da svoja djela posvećuje nekom drugom. Ko se navikne da udovoljava svojim prohtjevima i nahođenjima, neće mu ništa teže biti od ihlasa ì djelovanja radi Allaha.

Laži su robija, a iz te robije može da te izvuče samo znanje. Znanje je opasno, ali ono je jedina istinska sloboda. Tragajući za zanjem o svetu oko sebe, pronaći ćeš sebe. To je trenutak koji menja sve.

Čekam spokojno da krene džuma, da me hodžin vaz sjeti na štagod lijepo, da mi pred oči koje se jasno sjećaju iziđe mršavo lice hodže Gušića, neka mi u ušima odzvanja njegov glas o tome da je o vjeri potrebno znati samo jedno: ona je čovjekova granica, obična a uvijek prisutna, kao zrak u plućima! Ako si svjestan te granice, prati te kao blaga sjenka dok ima svjetla. Sjenka kod tebe, blizu, a svjetlost unaokolo i svuda. Pogledaj koji put u sjenku kao opomenu. Ne dopusti, da svjetlost mine, jer će nestati i sjenka, iščeznuće opomena, zakoračićeš u tamu. A tamo, u tami, nema granice, nikakve, ni sjenke, nikakve, stavljaš stope gdje hoćeš, ne znaš razliku između harama i halala, sve ti postane svejedno, kao kravi koja ne zna razlikovati travu svog vlasnika od trave njegova susjeda. Trava ovdje, trava tamo, a između provaljena ograda... Draga braćo, znanje o provaljenoj ogradi još uvijek je nekakva granica, makar bivša, dobro je da smo je i takve svjesni.

Ono što vidimo daje nam iskustvo, a ono što čitamo daje nam nauku i znanje. Prva tajna uspje­ha je poduprijeti iskustvo znanjem, ili ojačati znanje iskustvima. Eto, zbog toga je svakom čovjeku potre­bno čitanje. Međutim, stizanje razuma do željenog savršenstva zavisi od shvaćanja onoga što se čita.

Uzvišeni Allah, iz Svoje svekolike mudrosti, odabrao je da prva riječ koju je objavio Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, bude upravo riječ “čitaj”, kako bi od samog početka bila jasni nagovještaj da će osnovni temelji islama biti znanje i naukovanje i da je islam vjera koja svoje postulate i pravila temelji na jasnim argumentima.

Čuvajte se pogrešnoga znanja jer je ono opasnije od neznanja.

Uljepšaj svoje ponašanje, jer je znanje bez lijepog ponašanja više nalik neznanju, imetak bez lijepog ponašanja nalik je siromaštvu, uspjeh bez lijepog ponašanja nalik je propasti.

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve u stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje.

Kud i kamo je lakše cijeniti svoje neznanje nego znanje sugovornika.

Uslov da duša progovori je potpuna tišina. Poseban, jedinstven govor ona ima. Velika literarna djela su upravo nastala u toj spontanoj tišini. Srce manifestuje dušinu tugu, sreću. Tijelo manifestuje dušinu bol, snagu. Mozak dolazi do dušine spoznaje, znanja… Jer ćeš nakon smrti i dalje i bez srca nekog voljeti, i bez mozga ono znanje koje si imao posjedovati, i bez tijela će te na onome svijetu kazna boljeti.

Znanje ćete postići ukoliko ne dopustite diplomi da mu stane na put.

IZaberite dobro...odlučite se za ono pto je zaista važno..Kako bismo uočili ono što je ispravno trebamo dobro produdjivanje, a ne osudjivanje. Možemo slušati duhovna učenja i stavljati ih u praksu. Možemo uroniti u tišinu, u njoj istraživati svoje duhovne vrijednosti i dolaziti do rješenja. Kada je znanje ispravno usmjereno ono se vraća čistom i primarnom stanju jednostavnosti, i postaje značajno i korisno u svakodnevnom životu. Odvojite trenutak...da razvrstate svoje znanje...

Tišina je veliki katalizator koji nam pomaže da raspetljamo intelektualnu istinu od primarnih istina koje zapravo trebamo živjeti. Šta je nepotrebno znanje? Previše razmišljanja, analiziranja, knjiga i previše informacija....Bez redovnog tihog promišljanja znanje se ne probavlja i ne usvaja, već samo gomila.

A ipak sam to znao, jer toga je bilo. Znanje koje se ukapava bespomoćnom djetetu, kap po kap, iz dana u dan, a da ono ni najmanje ne primijeti to znanje koje nečujno raste. Neprimjetno znanje se širi u njemu, poput podmaklog otrova, prodire u tkivo tijela i duše, odredjuje boju i nijanse njegova života. Iz tog znanja koje neprepoznato djeluje čija je moć ležala u njegovoj skrivenosti, u meni je nastao nevidljivi skriveni splet od nesalomljivih, nemilosrdnih očekivanja od sebe samog. kojeg su satkali okrutni pauci ambicije rodjene iz straha.

Kakav je to život u kome se ima mira samo ako se odbaci znanje i življenje.

- Videla sam... u Sodenu i u Prekorečju... čitava polja... Ležali su svuda po zemlji, kidali su ih vukovi i divlji psi, kljucale ih ptice. Sigurno su tamo bili i gulovi. - Zbog toga i učiš o gulovima, Ciri. Kada nešto poznaješ, to prestaje da bude noćna mora. Kada znaš kako da se boriš protiv nečega, opasnost više nije toliko velika. Kako treba da se boriš protiv gula, Ciri?

Živio je nagnut nad požutjeljim knjigama istorije. Za ovog čudnog čoveka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo je vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po Istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao reka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja.

Danas učimo sve! Znaj ovo, znaj ono.. Ima četri mezheba, ima toliko mišljenja. Al' voli li on bolan namaz? Voli li on bolan Allaha spominjati? Voli li on Kur'an učiti? Ako ne voli, možeš ga naučit hafiz Kur'ana da bude, al' KAKVE KORISTI IMA...? To je ono što formira insana, znanje, primjena i ljubav.

Sinovi mnogih plemenitih ljudi su osramotili svoje očeve sa svojim rdjavim djelima Ne računaj takodje ni na osobu koja je obdarena talentima, čak i kada izgleda izvrsna u tom pogledu uzmi poduku iz iblisovog primjera on je posjedovao znanje ali budući da njegova ljubav nije bila čista u Ademu je samo vidio figuru od ilovače

Naposljetku, šta bi se moglo desiti ako Darežljivi ispuni svakom svom sluzi želju bez imalo truda sa njegove strane? i spasi Svoja krhka stvorenja od lukavština ega i sotonjskih iskušenja koja vrebaju iz zasjede. Kako bi strpljenje, iskrenost, trošenje na Allahovom putu mogli postojati, kada ne bi bilo drumskog razbojnika, i proklwtog sotone. Znanje i mudrost postoje kako bi pravili razliku izmedju dobra i zla, ako bi sve bio pravi put, tada bi mudrost bila beskorisna

Čovjeku je obaveza da uči svoju vjeru i da se vlada po onome sto nauči.

Znanje bez vjere lahko postaje nevjerstvo, a jadno je onda to znanje, a vjera bez znanja lahko se pretvara u mit i sujevjerje. Mi ne želimo nauku bez vjere, jer nauka koja ne poznaje i i ne priznaje Allahovu vlasti i svemoć u kosmosu, na kraju će samu sebe obožavati. Mi ne želimo ni vjeru bez znanja, jer islam čija je prva objava bila ”Uči”, ”Čitaj”, nije zadovoljan da njegovi sljedbenici budu neznalice.

Krajnji cilj našeg boravka na Zemlji je spoznaja i približavanje Gospodaru svjetova. To se postiže znanjem i djelovanjem.

Musliman žrtvuje svoj imetak, trud, znanje, život, dok džemat ne vidi snažnim i kompaktnim.One je strpljiv,uporan,neumorno radi,gradi,ne odustaje od plemenitih ciljeva,ne zna za strah,razočarenje, očaj,kolebljivost.Ne ubrzava dogadjaje.Iznad svega voli džematski rad.Primjer istinskog vjernika je kao primjer pčele.Ona jede samo lijepo,proizvodi samo lijepo i čisto.Na što god da se spusti neće ga slomiti niti mu naštetiti.

Tekam piše o tajnama i naziva ih bolnim blagom uma. On objašnjava da ono što većina naziva tajnama zapravo uopšte nisu tajne. Zagonetke, na primer, nisu tajne. Kao ni malo poznate činjenice ili zaboravljene istine. Tajna je, objašnjava Tekam, pravo znanje koje je namerno prikriveno. U jednom kasnijem, manje poznatom poglavlju koje je izazvalo mnogo manje polemika, Tekam objašnjava da postoje dve vrste tajni. Tajne usta i tajne srca. Većina tajni su tajne usta. Glasine koje širimo i sitni skandali koje šapućemo. Ove tajne žude da budu otkrivene. Tajna usta je poput kamička u čizmi. Isprva jedva da ste je svesni. Zatim počne da vas ljuti, a onda postane nepodnošljiva. Što ih više čuvate, tajne usta postaju sve veće, narastaju i narastaju sve dok ne počnu da vam pritiskaju usne. Upinju se da se oslobode. Tajne srca su drugačije. One su intimne i bolne i sve što želimo jeste da ih sakrijemo od sveta. One ne narastaju i ne pritiskaju usta. One borave u srcu i, što ih duže čuvamo, to su teže. Tekam tvrdi da je bolje imati usta puna otrova nego jednu tajnu srca. Svaka budala će ispljunuti otrov, kaže on, ali ova bolna blaga gomilamo. Svakog dana ih s mukom gutamo, gurajući ih sve dublje u sebe. A ona se tamo gnoje i postaju sve teže. Posle nekog vremena, neizbežno će slomiti srce koje ih čuva.

Prosvetiteljstvo se neprekidno trudilo oko toga da razmađija svet, javno je ispovedalo svoju privrženost svetu bez dogmatičke sputanosti, bez vere u nadljudsko znanje, gradilo je svet u kojem jednom treba da se okonča eksploatacija ljudske svesti pomoću apsolutne istine božanstva.

Evo nekih tipičnih ciljeva: ''nametanje svojih ideoloških uvjerenja'', ''dokazivanje da sam (ili sam bio) u pravu'', ''pokazivanje sposobnim'', ''uspinjanje na hijerarhijskoj ljestvici'', ''izbjegavanje odgovornosti'' (ili, brat blizanac toga cilja, ''preuzimanje zasluga za tuđa djela''), ''napredovanje'', ''privlačenje pozornosti'', ''pobrinuti se da me svi vole'', ''ubiranje plodova mučeništva'', ''opravdavanje vlastitoga cinizma'', ''racionaliziranje svojeg antisocijalnog držanja'', ''umanjivanje značenja sukoba koji se upravo odvija'', ''podržavanje svoje naivnosti'', ''prenaglašavanje svoje ranjivosti'', ''prikazivati se svecem'' ili (a ovaj je osobito podmukao) ''pobrinuti se da za sve uvijek bude krivo moje nevoljeno dijete''. Sve su ovo primjeri onoga što je sunarodnjak Sigmunda Freuda, manje poznati austrijski psiholog Alfred Adler nazvao ''životnim lažima''. Osoba koja živi s nekom životnom laži pokušava manipulirti stvarnošću pomoću percepcije, misli i djelovanja tako što samo usko zadanu i unaprijed određenu rezultatau dopušta postojanje. Kada tako živimo, onda svjesno ili nesvjesno temeljimo svoj život na dvije premise. Prva glasi da je naše trenutno znanje nesumnjivo dovoljno da odredimo što je dobro sve do u daleku vudućnost. Drug glasi da bi stvarnost, kada bi bil prepuštena sama sebi, bila nepodnošljiva. Prva je pretpostavka filozofski neopravdana. Naime, ono čemu trenutno težite možda nije vrijedno postizanja, baš kao što ono što sada radite može biti pogrješno. Druga je premisa još gora. Vrijedi samo ako je stvarnost u sebi nepodnošljiva i istodobno nešto čime možete uspješno manipulirati i izvrtati. Takav govor i razmišljanje zahtijeva aroganciju i uvjerenost koju je engleski pjesnik John Milton genijalno poistovjetio s arogancijom i samouvjerenošću Sotone, najvišega Božjeg anđela koji je tako spektakularno zastranio. Razumska sposobnost opasno naginje oholosti: ''ono što ja znam jest sve što treba znati''. Oholost se zaljubljuje u vlastite tvorevine i nastoji ih apsolutizirati.

On je "morao" da zna, ponavljao je u sebi Bruno s nekom ironičnom setom. Naravno da je "znao". Ali, koliko je znao? Kakvo je to znanje bilo? Konačno, šta mi uopšte znamo o osnovnoj taji ljudskih bića? Pa i onih koji su nam najbliži?