Zauvijek Quotes

Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.....

Često sam odlazio. I okretao se. I kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se. Ništa nije bilo isto. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja... Shvatio sam. Ne treba se vraćati. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima. Vječno će trajati

Nećeš prestati padati kad zaslužiš, nego kad odlučiš. Ako još uvijek vjeruješ u ono prvo, žalim te. Padat ćeš zauvijek i zamjerati svima oko sebe, kao što zamjeraš meni. Sanjaš da padaš jer čekaš što će biti, hoće li itko shvatiti što ti je dužan samo zato što ti padaš. Prestaješ padati kad odučiš. Preuzmi odgovornost za svoj život. Prihvati da imaš izbora.

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Mama je rekla idi, prehladit ćeš se, a on je rekao ne; mislim da je tada bio spreman ostati na snijegu zauvijek, samo da mu ona još koji put kaže to idi, prehladit ćeš se.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali pošrena. Sandijevi su za nas s te krive strane, shvatila sam. Od svega dobrog i lijepog dijeli ih riječ koja kaže da nisu sasvim vrijedni toga. Upozoraca da u svojoj srži…možda skrivaju i potpunu suprotnost. Bilo mi je teško zbog toga, shvaćaš. I, da, željela sam vidjeti kako je s njegove strane tog prokletog „ali“, pa makar tamo ostala zauvijek.

Te mi je noći Mijail rekao da on misli da nam život svima priskrbi nekoliko rijetkih trenutaka čiste sreće. Katkad je to samo nekoliko dana ili tjedana. Katkad godine. Sve ovisi o našoj sudbini. Uspomena na te trenutke prati nas zauvijek i pretvara se u zemlju uspomena u koju se pokušavamo vratiti ostatak života, bezuspješno.

Ne želim nikada umrijeti; želim se zauvijek igrati.

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

ipak, nije bilo sumnje da je jednom nekog volio. jedamput, samo jedamput, i to davno nekoć. otada se zauvijek promjenio. čovjek se promjeni kad doživi savršenu ljubav, a to je bila savršena ljubav...

Ovo je mjesto tajna. Svetište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga tko ju je napisao i dušu onih koji su je pročitali i proživjeli i sanjali je. Svaki put kad neka knjiga prijeđe iz ruku u ruke, svaki put kad netko prijeđe pogledom preko njezinih stranica, njezin duh naraste i ojača. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje su izgubljene u vremenu, žive zauvijek, u iščekivanju dolaska ruku novog čitatelja, novoga duha...

Svakoga jutra,kad se probudimo,dobivamo kredit od 86 400 sekunda života za taj dan,a kad navečer zaspimo više nema prijenosa te svote,ono što nije proživljeno toga dana izgubljeno je zauvijek,jučer je upravo prošlo.Svakoga jutra ta čarolija počinje iznova,opet dobivamo kredit od 86 400 sekunda života i igramo uz to nezaobilazno pravilo:u bilo kojem trenutku,život se može zaustaviti...

Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i moj san.

Osjećao sam zadovoljstvo u spoznaji da nitko ne može pobjeći vremenu i da je sve ono dobro na njoj otišlo u nepovrat, zauvijek izgubljeno i za mene i za druge.

Mislim da su prijateljstva rezultat određenih potreba koje mogu biti potpuno skrivene objema osobama, ponekad skrivene zauvijek.

Postoje ljudi koji žive, ali koji su već mrtvi. Postoje ljudi koji su već umrli, ali koji će zauvijek živjeti.

Možda, možda... Ali kad Izvjesnost proguta to "možda", svu strahotu riječi "zauvijek" mogu doživjeti, kao poslijednji doživljaj, samo osuđenici na smrt u očekivanju smaknuća.

I dalje ništa novo. Ali to ne može trajati zauvijek.

Jeste li primijetili sa kakvom ravnodušnošću svijet ispraća naše velike, naše životne odluke? Kada sahranjujete oca, u naručje uzimate dijete, kada prosite ženu ili je posmatrate kako zauvijek nestaje u dnu ulice, nikada neće prhnuti ptice, neće se čuti zvonik crkve, neće čak pasti ni jebena kiša. Surova priroda učiniće sve da vas ubijedi u nebitnost vađe sudbonosne odluke.

Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo.

Ljudi misle da je srodna duša ona koja im savršeno odgovara, i to svi žele. Ali, istinska srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja tvoju pozornost usmjerava prema tebi, kako bi mogla promijeniti svoj život. Vjerojatno je najvažnija osoba koju ćeš ikad upoznati, ali zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. Previše bolno. Srodna duša u tvoj život dolazi da bi ti otkrila jedan sloj tebe, a potom odlazi. I hvala Bogu na tome.

Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu. Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu. Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Konačno, to je pitanje ljubavi, a ljubav je složena od brojnih stvari: naših želja i naše usamljenosti, naših uzvišenih ciljeva i naših mana, naše snage i naše slabosti. Tako je bilo i sa mnom. Islam je ušao u mene. Šutke i potajno, ali - zauvijek.

Većina nas smrtnika nikad ne upozna svoju pravu sudbinu; ona nas prosto pregazi. Kad podignemo glavu i vidimo je kako se udaljava putem, već je kasno i ostatak puta moramo da pređemo kriz jarak, koji snivači zovu Zrelost. Nada nije ništa drugo do vjera da taj trenutak nije još došao, da ćemo uspjeti da vidimo svoju istinsku sudbinu dok se bude približavala i da ćemo moći da skočimo na ivičnjak prije neho što se prilika da budemo ono što jesmo zauvijek rasprši i osudi nas da živimo od praznine žudeći za onim što je trebalo da bude a nikad nije bilo.

Žene se zauvijek ne trebaju osjećati obaveznim prema bilo kojem muškarcu. One su tu privilegiju zaradile dok su skupljale bobice, kopale korijenje. brale divlju rižu i žvakale kožu da omekša tijekom 999 tisuća godina, dok su se muškarci zabavljali ganjajući jelene i tukući se međusobno.

Zlo, uspjelo me je zaraziti zlo. Zlo vam je kao bolest: ili ozdravite ili zauvijek umrete. Ja sam ozdravio. Mnogi su poumirali.'' ''Znam, izginuli u ratu.'' ''Ne oni.'' ''Nego tko?'' ''Svi koji su mržnju prihvatili kao novi dom, novu domovinu. Zlo ubija ljude, ubija im tijela, uvijek ostavlja preživjele, mržnjom zaražene preživjele, koji poslije grade novi svijet, svijet nakon nekog pakla. Pakla svjetskog rata, pogroma, totalitarizma, građanskog ili vjerskog sukoba. Malobrojni su oni koji ozdrave, koji shvate trik, pa prekidaju niz. Svijet u kojem danas živimo izgrađen je na zločinima, na osvetama za zločine, osvetama na osvete.

Kad vam umre osoba koju volite, a vi to ne očekujete, ne gubite je odjednom. Gubite je dugo, u komadićima - baš kao što prestaje dolaziti pošta s njezinim imenom i njen miris lagano blijedi s jastuka, pa čak i s odjeće u njenom ormaru i ladicama. I baš kada dođe dan u kojem vas neki poseban komadić koji nedostaje preplavi osjećajem da je nestala zauvijek, dođe drugi dan i neki drugi poseban komadić.

Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...) Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.

I sada mi govori što su sve našli. Brizne u plač, i iz nje izlaze sve 'nikada neće' - potrebna spoznaja da je 'zauvijek' samo riječ na čestitci za Valentinovo. [...] Stvarno ne znam što da kažem. Želim lagati i reći joj da će sve biti u redu, ali oboje znamo da neće. [...] Govorimo o dosadnim praktičnim stvarima, racionalnim brigama, iracionalnim brigama i vidim joj po očima da joj to pomaže. Iznenada mi se čini da sam ja gotovo sigurno prva osoba kojoj se otvorila o svemu ovome, jedina s kojom je bila potpuno iskrena. To je čudna povlastica, čast koju nisam tražio. Drugo što shvaćam jest da se nijedna od njezinih brojnih, brojnih briga ne tiče nje same; radi se samo o djeci, njezinome mužu, sestri, prijateljima. Možda je to definicija dobre osobe.

Sviđalo mi se ljubiti se s toliko odjeće na sebi. Dok smo se ljubili, naše mu je disanje zamaglilo naočale. Pokušao ih je skinuti, a ja sam mu ih gurnula na vrh nosa pa smo se zajedno smijali. Kad mi je počeo ljubiti vrat, kroz glavu mi je prošla misao kako je njegov jezik bio u mojim ustima. Rekla sam samoj sebi da trebam biti u ovome trenutku, da si dopustim osjetiti njegovu toplinu na koži, ali njegov je jezik bio na mome vratu, mokar i živ i prepun mikroba, a njegova se ruka šuljala ispod moje jakne, dok su njegovi hladni prsti klizili po mojoj goloj koži. U redu je, i ti si u redu... samo ga poljubi. Moraš nešto provjeriti. Sve je u redu, samo budi jebeno normalna. Provjeri ostaju li mikrobi u tebi. Milijarda ljudi se ljubi i ne umire. Samo provjeri hoće li te mikrobi trajno nastaniti. Daj molim te, prekini s tim. Možda ima kampilo-bakter, možda je asimptomatičan nositelj E. coli i onda ćeš trebati antibiotike i dobit ćeš C. diff i bum, mrtva si za četiri dana. Molim te, jebeno prestani, samo ga poljubi. SAMO PROVJERI DA BUDEŠ SIGURNA. Odmaknula sam se. „Jesi li dobro?" Kimnula sam. ,,Samo... samo mi treba malo zraka." Uspravila sam se, okrenula, izvukla mobitel i upisala pretraživanje ,,ostaju li bakterije ljudi s kojima se ljubiš u tvome tijelu". Na brzinu sam preletjela par rezultata pseudozna-nosti, prije nego sam pronašla stvarnu studiju na tu temu. U prosjeku se, po poljupcu, izmijeni nekih osamdeset milijuna mikroba, a ,,pri pregledu nakon šest mjeseci ljudski mikrobiom čini se umjereno, ali dosljedno promijenjenim". Njegove će bakterije zauvijek ostati u meni, njih osamdeset milijuna; razmnožavat će se i rasti u meni, i pridružiti se mojim bakterijama i stvoriti bog zna što. Osjetila sam njegovu ruku na svom ramenu. Okrenula sam se i trznula. Nisam mogla doći do daha. Pred očima mi se mutilo. Dobro si, Davis nije prvi dečko kojeg si poljubila. Osamdeset milijuna organizama u meni zauvijek. Smiri se. Trajno mijenjaju mikrobiom. Ovo nije racionalno. Moraš nešto učiniti. Molim te! Postoji rješenje. Molim te! Idi u kupaonicu. ,,Što se zbiva?" „Uh, ništa“, odgovorila sam. „Samo, hm, moram do kupaonice." Izvukla sam mobitel kako bih ponovo pročitala studiju, ali sam se oduprla porivu, ugasila ga i gurnula nazad u džep. Ali ne, morala sam provjeriti mijenjaju li ga blago ili umjereno. Ponovo sam izvukla mobitel i pogledala studiju. Blago. Dobro je. Blago je bolje nego umjereno. Ali dosljedno. Sranje.

S Novom je godinom započeo novi kozmički ciklus. Neka noćne more iz prošlosti zauvijek nestanu!

Negdje oko ponoći, ovdje usred germanske zime na rubu Alpa, opet gledam,Oriona, slijepog lovca, planinskog svemirca, Posejdonova sina, najljepšeg muškarca svih vremena, zavedenog od nezasitne Eje, zore, koju je mučila nepopustljiva požuda kao kazna zbog toga što ju je Afrodita zatekla u krevetu s Aresom, bogom rata. On je najsjajnije, a ujedno i najtužnije od svih zviježđa, možda ga zato i volim. Na Hiosu se zaljubio u Meropu, Dionizovu unuku, kćer kralja Enopiona. Smio ju je oženiti pod uvjetom da potjera sve divlje zvijeri s otoka. To je priča o podloj izdaji jer nakon što je protjerao sve životinje Enopion mu je iskopao oči da ga ne bi imao za zeta. Oslijepljeni Orion odvesla se na Lemnos i tamo u Hefestovoj kovačnici nalazi na jednog naučnika koji ga na svojim leđima nosi preko pola svijeta do ruba oceana gdje se u njega zaljubljuje nezasitna Eja, a njezin brat Sunce vraća mu svjetlost u oči. Sad se želi osvetiti Enopionu, ali za svoje potrage nailazi na Artemidu koja je, kao i on, potpuno opsjednuta lovom. Zajedno odlaze u lov, ali tada se upliće Apolon i šalje na njega čudovišnog škorpiona. Oklop je te strašne životinje neuništiv. Orion bježi u more, u more svoga oca, ali što može smrtnik kad se bogovi urote protiv njega? Apolon slaže Artemidi da je plivač u moru netko drugi, muškarac koji je zaveo jednu njezinu svećenicu. Božica nacilja glavu udaljenog plivača i ubija ga, ali otplivavši do tijela vidi da je riječ o Orionu i moli Asklepija, Apolonova sina, da ga opet oživi, a kad ovaj to htjedne uraditi, Zeus ga sprečava ubivši ga munjom. Artemida potom stavlja među zvijezde Orionov uvijek prepoznatljiv lik, koga još uvijek svake noći proganja škorpion, i ja ga takvoga sada gledam na hladnome, bistrome nebeskom svodu, muškarca koji je bio prelijep da bi živio, žrtvu žena, zauvijek u lovu sa Siriusom, svojim psom, treptavom zvijezdom pod nogama. Znam kako se zovu sve njegove zvijezde, ona na ramenu je Betelgeuze, bezbroj puta sjajnija od Sunca, znam kolika je međusobna udaljenost između zvijezda na njegovu maču i na njegovu pojasu, i da će se jednom u nepojmljivim vjekovima djelovanjem svemirskih zakona toliko udaljiti da će potpuno nestati, izgubljeni lovac rastrgnut vremenom, ali time njegov čar nimalo ne slabi, lik i priča su jači, još uvijek. On je moj zaštitnik, naprepoznatljvije zviježđe, uvijek sam sretan kad ga vidim, tog smrtnika koga su božice ljubile, a bogovi mrzili.

Ničeg darovanog, sve posuđeno. Tonem u dugovima preko glave. Bit ću primorana sobom platiti za sebe, za život dati život. Tako je to već udešeno, da je srce za vraćanje i jetra za vraćanje i svaki prst posebno. Prekasno je za raskid uvjeta ugovora. Dugovi će biti svučeni s mene zajedno s kožom. Idem po svijetu u mnoštvu ostalih dužnika. Jedne opterećuje isplata krila. Drugi, htjeli ne htjeli, razdužit će se od lišća. Na strani Duguje svaka je čestica naša. Ni jednu trepavicu, peteljku ne možemo zadržati zauvijek. Spisak je precizan i tako izgleda, da nam je ostati s ničim. Ne mogu se sjetiti gdje, kada i zašto sam dozvolila sebi otvoriti taj račun. Protest protiv njega zovemo dušom. I to je jedino čega nema na spisku.

Obična stvar, prije nego što zauvijek postane obična, učini te onakvim kakav jesi, prije nego sve važne i velike stvari.

Imam pitanje. Što znači kada frajer koji je proveo godine izbjegavajući ozbiljnu vezu kaže da je odjednom promijenio mišljenje? Je li to samo prolazna stvar zbog koje će požaliti za nekoliko mjeseci ili je to ozbiljno? Rukom joj je pogladio obraz, a glas mu je bio nabijen emocijama. Znači da je pronašao onu pravu ženu zbog koje želi imati onaj "i živjeli su sretno zauvijek" kraj kao u bajci.

A čega se bojite, gospo?" upita je on. "Kaveza" odgovori mu ona. "Da ću ostati iza rešetaka dok navike i godine ne učine svoje, i dok ne izgubim zauvijek svaku priliku i volju da počinim velika djela.

U tom su trenutku i jedno i drugo osjećali da će zauvijek ostati zajedno i da će se voljeti bez obzira na sve. Šteta što oni nisu mogli imati zadnju riječ pri toj odluci.

Majka joj je jednom rekla da je djetinjstvo veliki modri val koji čovjeka podigne i odnese sa sobom, i baš kad misliš da će trajati zauvijek, nestane.

Na um mi pada rečenica koju sam zapisala prošle godine kad smo Goran i ja putovali prema Istoku: "Mi ćemo se možda i vratiti za nekoliko mjeseci, ali ti i ja krećemo na put bez povratka." Zbog tolikih priča koje čujemo, zbog tolikih savršenih prizora koje nećemo moći zaboraviti, zato što ćemo se promijeniti zauvijek, čak i ako toga ne budemo uvijek svjesni.

I ono savršeno jutro kad shvatiš da imas nešto što je tvoje, što ti niko ne može oteti ni more da na nebo preseli... ono tvoje parče svemira koje se u grudima zauvijek nastanilo... Zagrlih sve tvoje mirise u džepove... pogled mi do rijeke doseže... Slagali su me... Ne vode dušo svi putevi u Rim... Oni svi samo do tebe vode...

Univerzum je jedno, cjelina.Sve je povezano nevidljivom mrežom priča. Htjeli mi to ili ne, znali mi to ili pak ne, svi smo sagovornici u nijemom razgovoru. Ne povredjuj i ne čini štetu. Budi samilostan. Ne govori nikome iza ledja - ništa - čak ni naizgled bezazlene riječi. Što izadje iz tvojih usta ne nestaje, nego se zauvijek pohranjuje u beskonačnom prostoru i vratit će se kada za to dodje vrijeme. Bol jedne osobe, sve će nas zaboljeti, radost jedne osobe u svima nama izazvat će smijeh.

Ovdje bih volio živjeti, čujemo kako netko glasno komentira za susjednim stolom. Gledamo ga ispod oka i želimo da mu se želja nikada ne ostvari, da nikada ne dočeka zimu na otoku i da zauvijek zadrži u sebi taj neopisivi osjećaj čežnje.

Ja tražim odgovor na nešto drugo. Nešto u sebi između srca i utrobe, nespretno smješteno, nezadovoljeno, nešto što ne dobiva odgovor već dugo, a ni pitanje ne zna postaviti, pa tako obično kao dijete pita – bi li mogla ovdje zauvijek ostati – dok gledam kuće.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš.

Ako pomislim što je pakao - to je kad si sam zauvijek u sobi 101 i nemaš što čitati osim njegovih (Orwellovih) knjiga.

Je li istina da morski psi noću laju?" upitao sam starog, koji je provirio u kupe kako bi hinio skrb o nama. Premda smo ga svi sekundu prije čuli kako tad već pijan priča jedan od viceva o plavuši i milicajcu, smijući se kao životinja. Tako je, naime, stara opisivala očev pijani smijeh, a ja sam se uvijek pitao koja se to životinja tako grohotom smije. Stari me upitno pogledao. Mislim da je stara prestala žvakati krišku rajčice koju je netom ugurala u usta. "Sandra mi je rekla da noću morski psi laju, a kad je pun mjesec, čak i zavijaju", samopouzdano sam kimao. Na trenutak je sve zastalo, a onda se stari uozbiljio. Tad sam mislio da se uozbiljio, jer sad bih znao da jedva suspreže onaj svoj životinjski smijeh. "Laju sine, laju. Na tu tvoju Sandru. Zato što je mala lažljiva kučka!” I tu je krenuo odron koji ću zauvijek pamtiti. Čak i ako stari bude zauvijek pamtio moje oči velike kao fildžani. "Svinjo pijana!" zapsikala je mama i rajčica joj je frcala kroza zube što ih je stiskala trudeći se istodobno i vikati i uvredu izgovoriti dovoljno tiho da je ne čuju u drugim kupeima, da se ne sramoti. "Svinja je korisna životinja", odmahnuo je stari rukom. "I na tebe će, Anđelka, lajati morski psi u Sukošanu kad te vide tako nadrkanu", dobacio je prije no što će povući vrata i zatvoriti ih te se grohotom nasmijao. "Budala”, promrsila je mama sebi u bradu.

Jednom nevina meta, zauvijek oprezna meta

Važno je ono što jesi, ljudi koje nosiš u srcu i s kojima ostaješ zauvijek, a naročito u teškim vremenima.

Izgubiti nekoga zauvijek, a ipak se nadati da će se vratiti, ludost je, dakle ljubav.

Svatko od nas gubi nešto što nam je dragocjeno. Izgubljene prilike, izgubljene mogućnosti, osjećaji koje nikada ne možeš vratiti. To je dio onoga što znači biti živ. Ali unutar naših glava malena je prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj knjižnici. A da bismo razumjeli kako radi naše srce moramo stalno praviti nove kataložne listiće. Povremeno moramo brisati prašinu, puštati unutra svjež zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijeće. Drugim riječima, zauvijek ćeš živjeti u svojoj vlastitoj knjižnici.

U tom razumijevanju stvari mi smo suvereni režiseri, samozvani dramaturzi, što se tiče otvaranja nas samih. Možda je to skroz naskroz pogrešno. Samoobmana? Našim riječima, mi se ne samo otkrivamo, mi se i odajemo. Odajemo mnogo više nego što smo htjeli otkriti, a ponekad je to upravo obratno. Drugi mogu naše riječi tumačiti kao simptome nečega, o čemu ni sami uopće ne znamo. Kao simptomi bolesti da budemo mi. Može biti zabavno kad druge posmatramo tako, to nas može učiniti tolerantnijim, ali nam može u ruke dati i municiju. A ako u trenutku u kojem počinjemo govoriti mislimo na to da drugi sa nama čine isto, onda nam riječ može zastati u grlu, a od užasa možemo zauvijek zanijemiti.

To bi bilo ono gdje se ne usudim ići. A ovdje sam bio mnogo puta ranije. To je kao... bezdan. Ono što shvaćam, što osjećam, vidiš, jest ako jednom upadnem unutra, morat ću prihvatiti da sam ništa, tako nekako zauvijek negirati samoga sebe, zaboraviti se, i sve ono što bih ja jednom mogao biti, kao bih morao odreći se širina vlastite duše i zraka kojeg dišem, ikakvog smislenog postojanja... dokle napokon, ne bi ni bilo onoga tko sve to čini; radije prazno neko, nebitno ništavilo...” “A kakvo je onda ovo gdje smo sada, ovo gore, gdje puzamo po krhkom pokrovu vječite provalije...?” “To bi bio nesporazum. Život, je li, živjeti... to je nesporazum.” No te riječi zvučale su isto tako strane, kao tuđe, kanda se cijela ova konverzacija vodila između dva sasvim drugačija bića no što su bila dijelom moje memorije, neke dvije izmišljene travestije, kojih se, priznajem, dijelom bojim i sam, dapače, koje baš u toj varijaciji sada govore: “Bojim se te rupe.”, i to čujem od vlastita glasa. “Bojim se jer ako dopustim da me ona uzme, ako se predam namjerno ili slučajno, više nikada mi neće biti moguće van, ja se više nikada neću vratiti. To je moja jedina moguća odluka kojoj mogu dati kvalitet finalnosti... A nekada mi dođe da upadnem. Zbog tog dolazim tu; zato sam i bio ovdje mnogo puta ranije. Dođe mi da skočim, ja se pojavim na rubu, a onda smrznut, ne djelujući gledam u bezdan, ovladan... i sve to traje dok se polako na kraju ne povučem u sram. A vidiš, za mene, stvarnost je kvalitet ničega; iako je unutra moja negacija, kad bih upao, istodobno je tamo takoreći jedini garant mene...