Zagrljaj Quotes

Bila je jedna od onih poslednjih princeza koje su još verovale da magija ipak može trajati do "živeli su srećno do kraja života". Išla je gordo, drsko kroz život. Uvek ponosna, uvek svoja. Siguran korak, najlepši osmeh i nek crknu zlobnici. Bila je jedna od onih koje celi život sanjaju samo jedan zagrljaj, a obično samo taj nemaju.

Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.

- Nasmej mi se. Nasmej mi se pa da na tvom licu, barem jednom ugledam svetlost onog sveta. Podseti me na toplinu pekare u koju sam, vraćajući se iz škole sa tašnom u ruci po snežnom zimskom danu, ulazila da kupim zemičku; podseti me kako sam po vrelom letnjem danu sa keja radosno skakala u more; podseti me na prvi poljubac, na prvi zagrljaj, na orah do čijeg sam se samog vrha popela sama, na letnje veče u kojem sam bila van sebe, na noć u kojoj sam se veselo napila, na ušuškanost u mom jorganu i na lepo dete koje me je sa ljubavlju pogledalo. Sve je to u onoj zemlji, i ja želim tamo da odem, pomozi mi, pomozi mi da bih mogla srećna da prihvatim to da me je sve manje svaki put kad udahnem.

Gledali su me. Cutali su. Ali to cutanje bilo je toplo i snazno kao zagrljaj. I ja sam spoznala sta je zaista dodir dusa.

Želim da ustanem, da raširim ruke za beskrajni zagrljaj, da se velikim, blistavim rečima obratim nevidljivoj publici. Počeo bih ovako: – O bogovi duginih boja...

...neka sve bude dobro, neka je zagrli čim uđe u kuću i neka je grli do kraja svijeta - opet neće nadoknaditi onaj zagrljaj koji je propustio sinoć.

Već vrlo rano je primijetio da se s djevojkama najbolje razumije ako se pretvara u dijete. Muškarac dijete izaziva emociju time što je bespomoćan, i ta je emocija iznimno jaka, samo što ne traje dugo. To je više izljev, prolom oblaka, grčevit zagrljaj, ponekad ima i suza, žena se s takvim muškarcem seksa u bolovima, kao da ga stalno iznova rađa. Muškarac dijete uvijek sve gleda iz aspekta sudbinske ljubavi jer je jedino ljubav prema majci stvarno sudbinska. Muškarac dijete sa ženom može lako i brzo, ali ne može dugo. Poslije muškarca djeteta ne ostaje lijepa uspomena, nego krivnja i mučnina koje se još poslije pretvaraju u gadljivu ravnodušnost.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Irukandži je mala meduza, stala bi komotno u ljudsku šaku i potpuno je providna. Mogla bi da prođe neprimećeno, ne samo u okeanskim dubinama, u kojima inače obitava, nego bi je bilo teško uočiti i u ovećem lavabou, toliko je neznatna. Ali od nje zazire ceo živi svet. Ne što bi htela nekom da nanese zlo, irukandži nije stvorena ni sa kakvim namerama, a ponajmanje sa razornim. Ali njeno postojanje je jednostavno smrtonosno. Sve što dotakne, ona usmrti. Zato se ova meduza razmnožava partenogenezom i živi ceo svoj morski vek potpuno sama. Onog kobnog trenutka kada se sudari sa drugim živim bićem, ona ga ubija i istovremeno sama gine. Samo je smrt u svakom trenutku spremna da, velikodušno i bez zazora, uzme u zagrljaj malu irukandži i izbavi je od usamljenosti. Zato legenda veli da se ova meduza rađa zaljubljena u smrt.

Bilo bi "vrlo neumjesno", upravo odbojno spram života, kad bismo u ljubavnim stvarima htjeli povući "čistu" granicu između pobožnoga i strastvenog. Što bi tu uopće značilo "čisto"? Kakav neodređeni smisao i dvoznačnost! Mi se tome otvoreno podsmjehujemo. zar nije dobro i veličanstveno što jezik ima samo jednu riječ za sve što ona podrazumijeva, od najpobožnijeg do najputenijeg i najpohotnijeg? To je posvemašnja jednoznačnost u dvosmislenosti, jer ljubav ne može ni u najvećoj pobožnosti biti bestjelesna niti može biti u najvećoj tjelesnosti bez trunka pobožnosti, ona je uvijek ona sama, kao prefrigana životna radost i kao najveća strast, ona je simpatija za organsko, ganutljiv i sladostrastan zagrljaj onoga što je namijenjeno raspadanju. Neodređen smisao? Pa pustite, zaboga, neka smisao ljubavi bude neodređen! Ta je neodređenost sam život i ljudskost, i kad bi se čovjek zabrinjavao zbog te neodređenosti, to bi značilo da mu tragično nedostaje lukavosti.

Znači sve..." On podigne ruke. "Sve je bila laž?" "Mi nismo laž", reče ona. "Nisu moji osjećaji prema tebi. Nije moje ponašanje prema tebi. Ništa što se tiče nas nikada nije bila laž. Nijedan poljubac. Nijedan zagrljaj. Nijedan osjećaj. Ti nisi volio laž. Ti si volio mene.

Srećem mnoga poznata lica. Neka poznata lica i ja padamo u zagrljaj, od nekih poznatih lica okrećem glavu.

Zelim zagrljaj protiv hladnokrvnosti, ne protiv hladnoce.

Zagrljaj sadrzi sve potrebne emocije koje recima ne mogu biti iskazane.

Mater bi stala ispred mene i svečanim glasom rekla: – Sritan ti, ćerce, rođendan. Ćerce bi onda znala da slijedi taj njezin zagrljaj u kojeg bi se obje nekako čudno ugurale. Nismo se u tim zagrljajima uopće snalazile, otprilike onako kako se žene ne snalaze u tuđim kuhinjama. To nesnalaženje u zagrljajima ostalo mi je za cijeli život, uvijek se činilo da se ne uklapam u ničije ruke, da, jednostavno, ne stajem u to.

Svaki put kada me pustiš iz zagrljaja ti odlaziš od sebe.

Šta bi bilo kada bih ti sad rekao, bez glupiranja, da kroz ova vrata ulazimo u tajni svet u kojem niko ne može da nas vidi i takne, svet u kome ću te voleti više od samog života? Znam da nije palata. Možda je samo bedna baštenska šupa, ali je i šupa u kojoj želim da te obožavam i volim ne traćeći više ni sekund svog kratkog života u ovom zlokobnom svetu. Možda smešno zvuči, ali došla si u leto mog života. Ja nisam star, ali nisam više ni mlad, i poznajem sebe. Ti si jedina žena mog života, žena koje ću se setiti na samrti. (...) Benja je uze u zagrljaj i ona po njegovom pogledu i čvrstini njegovih usana nasluti da ozbiljno misli ono što je rekao, da je stvarno voli i da je ovaj trenutak, u njihovom intimnom svetu, jedan od onih svetih događaja koji se zbivaju jednom ili dvaput u životu, a nekome se nikada i ne dogode.

ĆUK Um na mjesec putuje, mi smo mjesečari u transu ceste na mjesec. Vjeverica u dupku se vrti, unutrašnji odnosi atoma jesu na bojovnoj crti vijoglavi i polumrtvi. Duša vreba u busiji kraj; a to je stvarnost i obmana, tama i sjaj, varka da se može bez laži, ravnodušan beskrajan zagrljaj.

Moje mama i baka su se više od smrti plašile toga da će ostariti same. Ja se ne bojim. Navikla sam da živim sama sa sobom. Još od puberteta kada sam se prvi put sama zatvorila u sobu osećam da najviše volim sebe. Volim kada mi drugi ugađaju, ali uvek ispadne kao da sam im nešto dužna, kao da mi to što su mi dali ne pripada. Najviše volim kada samoj sebi ugodim jer znam da sam to zaslužila. Dok sam ugađala drugima, trošila sam vreme i rasprodavala sebe kao na vašaru, kao da sam davala novogodišnje popuste na svoja osećanja, na svoje telo, na zagrljaje...

Kultura imperijalizma i maštanje o Orijentu nisu iste stvari. Potonje je bilo značajan dio europske kulture na prijelazu iz 19. stoljeća. Doduše, svrha maštanja nisu bile imperijalne težnje, nego je ono nudilo bijeg od vrtoglave brzine modernog života... Fascinacija Orijentom bila je ujedno i fascinacija senzualnim svijetom "prirodnih" i snažnih emocija, erotskim rajem koji nije dodirnula blijedaa ruka Crkve, niti ga je pervertirao veliki grad. ...Postojala je još jedna snažna privlačnost orijentalnog svijeta. Osjećaj vječnosti, iluzija pustinje, tropskih šuma i zabačenih visoravni (kako je zamišljao Conan Doyle, moglo bi se tu skrivati cijelo prethistorijsko carstvo životinja i zmajeva), drevnih gradova u kojima su drevni običaji upravljali životima fatalističkih naseljenika, nudili su potpunu suprotnost kontroliranom životu, ovisnom o tehnologiji, kojim je stanovništvo bilo primorano živjeti u modernim gradovima. Čak su opijum i hašiš, droge uvezene iz tog primamljivog svijeta, nudile sladak zagrljaj potpunog zaborava i rijetke trenutke blaženstva izvan vremena i prostora. Ako je brzina bila otrov suvremenosti, Orijent je bio njen protuotrov.