Uvreda Quotes

Srdžba može biti luda i besmislena; čovjek se može naljutiti i kad nije u pravu; uvrijediti se može kad ima u osnovi neki razlog.

Zašto mi je oprostila? Je li mogla postojati veća uvreda od takve velikodušnosti? Ah, možda bi, govorio sam si, moja bol mogla zacijeliti kad bi me ona barem još jednom jasno uvrijedila.

Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrak I stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke. I molim Te Gospode dobri Bože da bude kod Tebe samo sat vremena drži ga u ruci toliko koliko je dovoljno da se istopi crnilo, da se istopi zlo što stvaraju taj mrak i to crnilo, u glavi, u srcu, bi li bio tako ljubazan? Mogao bi se samo nagnuti pogledati ga nasmiješiti mu se otvoriti ga ukrasti mu tračak svjetlosti i pustiti ga da padne a ja ću se već pobrinuti da ga nađem da vidim gdje je. Za Tebe je to prava sitnica, a za mene baš i nije. Slušaš li me Gospode dobri Bože? Ne tražim mnogo od Tebe kada tražim da. I nije uvreda nadati se da Ti. Nije glupo zanositi se da. Napokon, to je tek molitva, jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja. Ti ispiši, kuda god želiš, put što sam ga izgubio. Dovoljan je znak, bilo što, lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju, a ne vide, i ja ću to znati. Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene, i ja ću je pročitati. Dotakni trenutak ove tišine, i ja ću to osjetiti. Nemaj straha, ja se ne bojim. I neka ova molitva poleti snagom svojih riječi preko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.

Smrt ima dva vida: ona je nebivanje, ali i strašna stvarna okolnost leša. [...] Biti leš, to je nepodnošljiva uvreda. Još prije nekoliko sekundi biti ljudsko biće koje je branilo svoj stid, posvećenost golotinje i intimitet, a zatim tek sekunda smrti da bi naše tijelo odjednom bilo na raspolaganju bilo kome, da ga se može razgolititi, razrezati, pregledavati mu utrobu gadljivo začepljena nosa zbog njezinog smrada, gurnuti u hladnjak ili u vatru.

ŠTA IMA NOVO Draga gospođo Šubert, pitate šta ima novo... Nema ničeg novog. Zločini su nam sazreli. Već su na svome. Isti je monolog bika koji odlazi na gubilište. Isti su pikadori s dečjim licima. Isti su dželati, blazirani dendi, toreador. Ista su euforija revolucije, buka naoružana do zuba, detonacija ždrela. Isti je umor. I uvreda gladi, kojoj ispred nosa mašemo ružičastim kolačom.

Kad sam video da mi ni roditelji, ni rođaci, ni prijatelji, ni ostali svet ne pružaju ništa drugo sem rana, uvreda i bola, odlučio sam da više ne živim za taj svet, nego da ovo malo dana do smrti posvetim Gospodu. Uvideo sam da na svetu nemam nikog istinski svog osim Gospoda.

Za to vrijeme direktor Kotas jednako je hodao po svojoj kancelariji. Bio je u onom naročitom stanju razdraženosti u koje ga je s vremena na vreme dovodila ova zemlja i dodir s njenim ljudima. Nisu to bile krupne stvari koje su zbunjivale direktora i izvodile ga iz njegovog gospodskog mira, nego ovako neki nerazumni, detinjasti postupci ovog sveta, kao što je pevanje fabričkih radnica koje je neko nagovorio na "glupu i besmislenu stvar koja se zove štrajk". To ga je dražilo i ljutilo kao lična uvreda. Snažan, gord i ograničen kao bik, oslanjajući se mehanički na zakon i silu moćne države i ustaljenog reda, on je nekako izlazio na kraj sa svim teškoćama koje je život direktora sarajevske policije postavljao pred njega, sa tučama, ubistvima, prevarama, krađama pa i najvećim zločinima, ali ta lakomislenost sa kojom bosanski ljudi ponekad prelaze preko svih zakona, obzira i osnovnih principa društvenog reda, kao da ih nešto nosi pa ni sami ne znaju šta čine, to trenutno zaboravljanje svakog respekta i odsustvo svakog straha, to ga je dovodilo do nemoćnog besa. Jer, šta da preduzme protiv ljudi koji se ne zaustavljaju ni pred čim, sami sebe ne štede i ne traže i ne očekuju od drugih poštede ni obzira? To je on nazivao bosanskim anarhizmom.

Ležao je ispružen na kauču, očajan. Još više nego propuštena prilika, izjedao ga je očaj zbog vlastite neodlučnosti, slabosti, glupog poskakujućeg srca koje je učinilo da izgubi prisutnost duha i sve pokvarilo. Obuzelo ga je žestoko gađenje prema samome sebi. Samo, što je takvo gađenje? To je nešto sasvim različito od tuge; možda je čak direktna suprotnost tuzi. Kada bi se netko prema njemu loše ponio, Jaromil se znao zatvoriti u sebe i plakati, ali taj plač bi bio sreća svoje vrste, čak uživanje; bio je to gotovo ljubavni plač kada je Jaromil sažalijevao i tješio Jaromila, zavirujući mu ravno u dušu. To iznenadno gađenje, kada je Jaromil sagledao svu Jaromilovu bijedu, sada ga je, međutim, odvraćalo i odbijalo od njegove duše. Bilo je jednoznačno i zgusnuto kao uvreda, kao šamar; spasiti se od njega bilo je moguće jedino bijegom.