Uspomene Quotes

Ali do vraga sa starim uspomenama... Nisu one te koje me brinu... Mene sve više i više plaše nove uspomene... Što ih još nema? Gdje su se to zadržale?

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Nisi ptica ni leptir obalom što leti, kad nema mostova uzalud je čeznuti, uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti. Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Ostavi bar jedan most između srca i mene, u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti, mogle bi te nazad nagnati uspomene.

Sve uspomene sa kaputa stresi, samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi ti budi ok. I nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga voliš, a mrziš; kad mrziš, a voliš i lomiš se da izdrziš. Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati. I ko zna, možda jednom nađeš me - tamo gde prestajem ja gde počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi. Ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden, iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe. (Jedan)

Al' ma kako hteo da ne gledaš nazad, ono što je ispod uvek se vraća. (Ispod)

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Ja volim jesen, to je žalosno godišnje doba kao stvoreno za uspomene. Kada stabla više nemaju lišće, kada nebo zadržava još i u sutonu riđu šaru koja pozlaćuje uvelu travu, slatko je gledati gdje se gasi sve ono što je još nedavno gorjelo u vama.

Ne mogu se uništiti uspomene tako što će naprosto da se počiste. One ostaju u nama, šćućurene u sjenci, vrebajući iz potaje trenutak kad nam oslabi pažnja da bi provalile udesetostručenom žestinom.

Bila je to slika raja koju sam tražio.Rajskoga vrta koji još uvijek postoji i nije prazan i pust,nego ga naseljavaju ljudi,posljednji čuvari uspomene na početak,na mitski poredak svijeta,na bezvremeno stanje uma i duha.

Međutim, ako brojim godine, nije tome davno što sam se rodio, ali imam brojne uspomene koje osjećam kako me tište, kao što tište starce svi dani što su ih proživjeli; čini mi se katkada da sam trajao dugim stoljećima, i da moje biće sadržava u sebi ostatke od tisuću prošlih života.

Ono što je prošlo nikada nećemo vratiti. Dok se ružno uvijek iznova vraća, mi ćemo bježati, u uspomene svratiti." - iz pjesme Uspomene

Svijet je srećom takav da i miris psećeg dreka može dozvati lijepe uspomene.

Kad su uspomene lijepe i vrijedne, povratak njima zagorčava naš život sviješću o neuhvatljivosti onoga što pokušavamo vratiti, kad su pak ružne, predstavljaju grozotu kojoj se samo budala i duševni bolesnik žele vratiti.

Žene klimaju glavom, svaka ima nekoliko djece. Jedan dječak ih sluša i kaže: - Kad budem velik, ja ću ubijati Srbe ovako - podiže ruke i cilja kao da puca na nekoga ih velike blizine. Odrasli šute. S. zna da je dječak vidio kako su mu vojnici ubili starijeg brata, baš tako. Toj maloj ruci nedostaje samo oružje, sve je drugo već tu. Svejedno je u koju će zemlju otputovati, ovaj će dječak jednog dana izvršiti svoju namjeru. S. izlazi iz sobe i diše, zrak je oštar poput noža. Jedna je generacija iz te sobe već završila svoj život i svela ga na uspomene. Druga će rasti sa željom da se osveti. Kao da su oni već živi mrtvaci, misli S. Iznenada u ustima osjeća gorčinu.

Tužne uspomene dugo drijemaju u jednom od bezbrojnih šupljina sjećanja, godinama, desetljećima, čitavog života. Zatim jednog lijepog dana iskoče na površinu, bol koja ih prati iznova je prisutna, snažna i oštra kao onog davnog dana.

„Dok sam promatrala tu gomilu ispred crkve i pomislila na sve one nagurane u njoj, zamišljala sam kako svaka ta osoba nosi vlastite uspomene na tebe... tvoj glas, tvoje lice, tvoj smijeh, na ono što si učinila ili rekla... i kad bi se na neki način svi ti djelići tebe mogli spojiti, na neki način bismouspjeli stvoriti potpunu sliku tebe, zajedno bismo te mogli zadržati.

Volimo sjesti kraj svjetionika, pod njihove prijateljske vatre, ognjišta pomorskoga života... Tolike nas uspomene za njih vežu; okružuju ih predanja, legende koje su lijepe ali i istinite... Kad više nema na obzoru zvijezde, mornar ugleda svjetionik: vrati mu se hrabrost, jer ponovno vidi svoju zvijezdu, zvijezdu Bratstva... Svjetionik je bio oltar, hram, stup, kula... Rimsko carstvo osvijetlilo je od rta do rta cijeli Mediteran

POD RALOM Ralo tvog blagog čelicnog pogleda izbrazdalo je moje srce i iz te zemlje preorane cvet rastanka je zaridao Danas u istom gradu u kome smo se rastali jedino ja vidim tvoju statuu na trgu Izgubljenja Hiljade dana vec je prošlo od dana kada smo se poslednji put ljubili nekad se gledam u ogledalo nemajući hrabrosti da se obrijem I to uvek padne ponedeljkom ponedeljkom kad su berbernice zatvorene i onda se dosađujem I onda otvaram prozor zovem te i ti si tu sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika sa četrdeset konja od groma i vetra I letim ti i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao i kupam se sa sto pedeset na sat kako se niko na svetu sem onih kojima se tako nešto već desilo okupao nije Ne pitam te čak ni kamo idemo ne zato što me ne zanima već zato što znam da ni ti sama ne znaš I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice te kada je rođena smrt te kada će život konačno umreti onda zašto se smejem i zašto smo se ono rastali Za volanom je čovek plemenita roda a ni on ne zna ko mu je sve u kolima I ja onako još nasapunjanih ruku zatvaram mu oči UU uu! pogodi ko je I kola tako polete u stranu da... Ali u zidini zime uvek će postojati otvor kroz koji će se moći videti ono najlepše leto Smotana gvožđurija prelivena krvlju eksplozija radosti A da ih i ne zoveš srećne uspomene javljaju se tu sam i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre Vreme ne zna koje je doba doba ne zna koje je vreme Jednoga dana talas toplote oboje nas je zahvatio modrica sreće koja se više ne da izbrisati.

Život je kao Dunav. Izvor je mali kao dete. Raste. Protiče život. Teče. Nailazi, kao i čovek, na male i velike prijatelje. Na male i velike reke. Na pritoke koje se ulivaju u njega. Koje mu se pridružuju na njegovom životnom putu i daju mu snagu. Prolazi kroz mirne i lepe predele. Onda naiđe na surove i opasne. Kada se naljuti, poplavi. Kada se razboli, onda se povuče. Skoro isuši, pa mu kiša kao najbolji prijatelj da snagu i opet oživi. I kada se ulije u neku veću reku od sebe ili u more, on ne prestaje da živi. U njima ostavi sve svoje uspomene...

Prva ljubav Kažu, da je prva ljubav najvažnija. Veoma romantično, ali ne u mom slučaju. Nešto je među nama bilo, i nije bilo, dogodilo se i zagubilo. Ne drhte mi ruke, kad naiđem na sitne uspomene i svežanj pisama povezan kanapčićem - iako bi bilo bolje da je mašnicom. Naš jedini susret, posle mnogo godina, bio je razgovor dveju stolica za hladnim stočićem. Druge ljubavi, sve dosad, duboko dišu u meni. Ovoj nedostaje dah da bi uzdahnula. Međutim, upravo takva kakva je, uspeva, što ostalim još uvek, ne uspeva: da me neupamćena, čak nesanjana, miri sa smrću.

Prošlost u vama živi u obliku uspomena, ali uspomene same po sebi nisu problem. Zapravo kroz uspomene možemo učiti iz prošlosti i prošl ih pogrešaka. Tek kad uspomene, odnosno misli o prošlosti, potpuno ovladaju vama, pretvaraju se u teret, postanu problematične i postanu dio vašega osjećaja vlastitog identiteta. Vaša osobnost, uvjetovana prošlošću, tada postaje zatvor. Uspomene su vam prožete osjećajem vlastite osobnosti, a kroz priču opisujete sebe onakvim kakvim se smatrate. To »malo ja« je privid koji prikriva vaš istinski identitet bezvremene i bezoblične Prisutnosti.

Izlazeći iz taksija sjetio se kako bi majka ovlažila rupčić u ustima i obrisala mu lice. Znao je da se toga ne treba sjećati i krenuo je prema Grand Central Station pod slamnatim šeširom. Sada pripada zrelom pokoljenju i raspolaže vlastitim životom da nešto učini s njim, ako može. Ali nije zaboravio miris majčine pljuvačke na rupčiću tog ljetnog jutra u onoj niskoj praznoj kanadskoj stanici, crnog željeza i dostojanstvene mjedi. Sva djeca imaju obraze i sve majke vlaže rupčiće slinom da ih nježno obrišu. Te su stvari ili važne ili nisu. A što su, to ovisi o svemiru. Te žive uspomene vjerojatno su znak poremećenosti. Za njega je neprestana pomisao na smrt bila grijeh. Potjerajte kola i plug preko kostiju mrtvih.

Devojčica naslanja merdevine na trešnju, penje se uz njih, prelazi na drvo, uvlači se u krošnju i jede trešnje do iznemoglosti. Tada se spusti na niže grane, ali merdevine nisu više tamo gde ih je ostavila. Devojčica zatvara oči i pokušava da se priseti kome je rekla da će biti na trešnji. Ne može nikoga da se seti, ali merdevine su dobre, sigurna je devojčica, i neće je izneveriti. Uostalom, ona više i nije ona mala devojčica koja se pentrala na trešnju i kajsiju. Sada je zrela žena koja mnogo bolje razume i svoje i tuđe uspomene. Dobro je, kaže žena, mogla sam do sada da postanem starica i onda me niko ne bi naterao da rizikujem život na lelujavim merdevinama. A možda i ne bi bilo tako loše da je ostala na drvetu. Za nju, tako malu, uvek bi se našlo neko zgodno mesto. (Merdevine)

Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.

Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci. Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne. Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove. Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima. Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.

Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu ya njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnostmožemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.

Ako je za njom i ostalo nešto boli i sjete, i to je bilo dobro, jer nam bolna sjećanja pomažu shvatiti da je prošlost bila sasvim stvarna, a uspomene istinite.

Veličanstvo pada u prah, vlast mine, a uspomene stavljaju unuci na vagu.

Valen je ponekad imao utisak da je vreme stalo, da visi u vazduhu, da se zgusnulo oko njemu nepoznatog očekivanja. Sama ideja te slike koju je planirao da uradi i njeni izloženi i razloženi prizori koji su počeli da ga proganjaju u svakom trenutku, ispunjavaju mu snove i izvlače uspomene, sama ideja te zgrade kojoj je izvađena utroba i i koja pokazuje razgolićene naprsline svoje prošlosti i urušavanje svoje sadašnjosti, to nepovezano gomilanje veličanstvenih ili komičnih, ništavnih ili kukavnih priča, ličila mu je na groteskni mauzolej podignut u znak sećanja na statiste okamenjene u svojim poslednjim položajima, jednako beznačajnim kada su uzvišeni kao i kada su banalni, kao da je istovremeno hteo da predupredi i odloži te osporene ili živahne samrtnike koji su, od sprata do sprata, krenuli u osvajanje čitave zgrade: gospodin Marsija, gospođa Moro, gospođa De Bomon, Bartlbut, Roršah, gospođica Krespi, gospođa Alben, Smotf. I on, naravno, on, Valen, najstariji stanar zgrade.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

Neobrazovanih ljudi ima mnogo. To su oni što ne znaju da citiraju, nemaju odakle. Dobar svet ih se kloni pa tako ni od koga nemaju šta da nauče, i uvek žive isto, neobogaćeni legnu da spavaju, nemaju s kime da se sučeljavaju. Zato piju i puše. Ne znaju kako da se odnose, i život ih stavlja na velike muke kakve obrazovani nemaju. Pita Život: Je li, a što ti živiš? Obrazovani odmah zna, u pola pitanja več uskače kao delfin u vodu i spremno nabraja. A neobrazovani - ćuti. Velike su to razlike, kraja im nema. Kada su počele to svaki O zna. Dobro. Prošli put je bilo jednostavnije. Da imam krzno ni haljinu ne bih nosila, vukla bih rep i pucketale bi šapice po parketu. Uspomene bi stajale u velikoj kosmičkoj praznini, odložene, sveže.

Mislim da ste suviše mladi da biste razumeli, ali kad čovek ostari, sve uspomene imaju težinu, čak i one srećne.

Povela me na pijacu Markale. Alma kaže da se na tom mjestu može konačno upoznati duša unutarnjeg Sarajeva. Ne govori pritom o švercu hrane, o svakodnevnim prehrambenim proizvodima koji sve više postaju nedostižni običnim građanima, nego o stvarima koje su do jučer ispunjavale stanove i kuće građana. I doista, ovdje nalazimo ljude koji već donose kućne dragocjenosti na prodaju, ili barem ono čega su se spremni odreći. Danas još prodaju knjige – mslim dok pratim Almu kroz gužvu, dok je slušam kako razgovara s ljudima, kako pozdravlja, pita, ide dalje – manje vrijedne slike, porculan, neupotrebljive lijepe predmete, domino, lule, antikvitete..., a sutra će donositi srebro, zlato, dijamante, rijetkosti, prodavat će godinama sakupljane zbirke koječega, najskupocjenije posuđe, najljepše perzijske ćilime ili porodične uspomene na ovoj burzi na kojoj će se vrijednosti svih tih stvari iz nekadašnjih života mjeriti šakom riže, kilom brašna, s dva ili tri jaja, žlicom ulja...Simon je u pravu, omča se steže. Doći će spoznaja, pa očaj.

Svatko od nas gubi nešto što nam je dragocjeno. Izgubljene prilike, izgubljene mogućnosti, osjećaji koje nikada ne možeš vratiti. To je dio onoga što znači biti živ. Ali unutar naših glava malena je prostorija gdje spremamo uspomene. Prostorija kao police u ovoj knjižnici. A da bismo razumjeli kako radi naše srce moramo stalno praviti nove kataložne listiće. Povremeno moramo brisati prašinu, puštati unutra svjež zrak, mijenjati vodu u vazama za cvijeće. Drugim riječima, zauvijek ćeš živjeti u svojoj vlastitoj knjižnici.

Mislila sam da ću umaknuti tamnomu oblaku uspomena - zato sam se prijavila na ovo putovanje. Sada vidim da svijet nosimo sa sobom kamo god da krenemo. Znam da se moramo tome oduprijeti. Je li to moguće? Nadam se jest - ne, nadam se da jest! Svaki je čovjek svijet za sebe, čitav svemir, zapravo.

U dječaštvu sam se molio Bogu da u meni ne ugasi svoju svjetlost i neku pobožnost "radi Boga" i njegove dobrote, a ne da bih izmolio neku korist za sebe.

Poput metastaze, uspomene su se širile suzbijajući svaku drugu misao dok ne ostade samo prošlost. Sjetna i zastrašujuća.