Usn Quotes

Usne jedino zato postoje da s nekim podelis nesto svoje I da ti sapat saptom vrate... I nikad nikom nemoj ih dati ako ne ume da ti ih vrati toplije,mekse, mladje i sladje. Jer usne samo zato postoje da osmeh po tvome osmehu skroje.

Djevojka se svlada, stisne usne i zapovijedi svome siromašnom srcu da ne kuca tako jako, da se umiri i šuti kao što mora i ona šutjeti, kao što mora pritajiti osjećaje i bol.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

He wondered if she also knew how strange and sad he found it to hear her talking--as so many others did--about 'usn's',' and acting as if se owned the plantation she lived on instead of the other way around.

Usne mogu reći sve što nikad nije osjetila duša ni pomislila misao.

Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte. Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.

There is no second place in a gunfight. Winners kill, losers get killed. Fight to win. Train to live. v. All

When you speak, you learn nothing; you learn only by listening. Listen, then speak, and speak from the heart.

Mai kayamat tak aapka intezar krunga usne kaha tha aur kayamat tak ka intezar us ki kismat me likh diya gaya tha.

Woh ghar waalo ke haatho dabaav mein thi Usne phir bhi mera saath na chora

SUCH WAS HIS CONFIDENCE IN HIS FREEDOM THAT HE NEVER SPREAD HIS WINGS TO CHECK उसे इतना भरोसा था अपने आज़ाद होने पर की तमाम ज़िन्दगी उसने फैलाए ही नहीं पर USEY ITNA BHAROSA THA APNE AAZAD HONE PAR KI TAMAM ZINDAGI USNE PHAILAYE HI NAHIN PAR

Existuje ještě jeden další rozdíl mezi logikou zjevného a skrytého vyprávění. Ve zjevném vyprávění existuje logická kauzální souvislost mezi vnějšími událostmi. Jonáš chce plout přes moře, protože chce utéci před Bohem, usne, protože je unaven, je vržen přes palubu, protože je považován za příčinu bouře a je pozřen rybou, protože se v moři vyskytují dravé ryby. Jedna událost vyplývá z předcházející. (Poslední část příběhu je sice nerealistická, ale nikoliv nelogická.) Ve skrytém příběhu naproti tomu vládne jiný druh logiky. Různé události jsou asociací spojeny se stejným vnitřním zážitkem. To, co se jeví jako kauzální posloupnost vnějších událostí, vlastně zastupuje spojení zážitků propojených jako události vnitřní. Je to právě tak logické, jako je logický zjevný příběh, ale jede tu o jiný druh logiky.

Lijepa i čista. I blude oči i tihne duša: usnula djeva, što mušku lasku kroz kose sluša, i sve se šire usnice njene i smijeh je hvata ko da si prstom tako se lako njenoga vrata i onda bliže... pružio usne na njeno čelo, slijepio čvrsto, čvrsto i čvrsto - rumen na bijelo.

– Piće, Cale? – šapnula je. Bilo mi je dosta pića. Nakon C-pilule i nekoliko BS-a u AD-u, tlo mi se dobro treslo pod nogama. Ako bih popio još koje, prešao bih granice u kojima se ne mogu kontrolirati, a to nikako nisam želio. Biti bez kontrole bilo je nešto što sam najviše mrzio. Da budem iskren – toga sam se najviše bojao. Katkada bih u takvom stanju izazivao sve i svakoga i tek uju¬tro saznao što sam napravio, koga ozlijedio, što uništio. Kape¬tan je to tolerirao. Ni sam nisam znao zašto. Razmislio sam dobro. Tople usne. Hladan nos. Pripijena odora. – Uvijek, Anna. Uvijek – rekoh.

The greatest use of life is to spend it for something that will outlast it.                     —WILLIAM JAMES,

PISMO JEDNE ŽENE Koračam bosa tvojim tragom Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu U tvom odelu tražim odlutalu toplotu Pogledom dotičem sve što si ti gledao Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho Blagosiljam dane kad čuvaš svoje zdravlje Ponavljam sve mazne reči koje smo ikad rekli Sećam se zaveta tvojih očiju Tvoj se poslednji dodir još ne odvaja od mene Sa svakim danom se suočavam umorna srca Tromih nogu To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage A ostatak mi treba da bih te sačekala.

Jedna od stvari koje Ford Prefekt nije uspeo da shvati kod ljudi bila je navika da neprekidno govore i ponavljaju vrlo, vrlo očigledne stvari, kao što su "Baš lep dan danas" ili "Jao što si visok" ili "O bože, pala si niz bunar dubok trideset metara, jesi li se povredila?". Ford je stvorio teoriju da objasni to neobično ponašanje. Kada ljudska bića ne bi neprekidno otvarala usne, bio je ubeđen, usta bi im verovatno srasla. Nakon nekoliko meseci posmatranja i razmišljanja napustio je tu teoriju u korist druge. Ukoliko ne pokreću neprekidno svoje usne, pomislio je, mozak počinje da im radi. Nakon izvesnog vremena napustio je i tu teoriju kao previše ciničnu i došao do zaključka da mu se ljudska bića i pored svega veoma sviđaju, ali bio je zabrinut zato što o tolikim stvarima pojma nisu imala.

Ema je ličila na sve ljubaznice; i čar novine spadao je malo-pomalo kao odelo i pokazivao golu onu večitu jednolikost ljubavne strasti koja je uvek u istim oblicima i uvek govori istim jezikom. Nije zapažao on, čovek sa tolikim iskustvom, onu različitost osećanja pod jednoličnošću izraza. Pošto su mu samo razbludne ili kupljene usne šaptale takve rečenice, on je samo malo verovao i ovim njenim; od toga mora mnogo da se odbije, mislio je, pošto plameni govori prikrivaju osrednju ljubav; kao da se prepuna duša kadgod ne preliva u sasvim šupljim metaforama, pošto niko i nikad ne može sasvim tačno odmereno da izrazi svoje potrebe, ni svoja shvatanja, ni svoje bolove, i pošto je čovekova reč kao kakav olupani klavir na kome mi udaramo melodije da uz njih samo medvedi đipaju, a ovamo hteli smo njima zvezde da rasplačemo!

Ja, sin mutnoga lovca, i vidra i ovca,
 zavoleo sam u gradu kolonijalnu Hanu, 
kćer tužnoga trgovca, jevreja udovca,
 kraj groblja što je držao bakalnicu i mehanu. … Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga Između presečene narandže i sapuna
 zavoleh je što je najljepša, zavoleo sam je stoga,
 što je sva bila hranjiva, sva kao usta puna. Hana sa zenicom od bibera, s pramenjem od vanilje 
sa prstima kao cveće što u čiraku gore…
 Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje,
 taj dimnjak nosa, ta prsa: bibavo more. Ti ne znaš njene usne što se svlače; zube što škripe, sneg što vrije
 tu harmoniku s dva reda dugmeta od porculana.
 Njeh smeh me svog iscepa i smehom sve zašije 
taj radosni bunar, ta životinja Hana, kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče
 i ljulja poljupcima bez severa i smera,
 zagrljaji njeni u meni toče i izruče
 sve što divljak ruča i matroz večera. Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja što se puši i gleda iz peći,
 Te kapke što se dižu: spore zavjese; oko što sine: beli badem oljušten,
 njene zube krilate, zube od malih reči 
i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten. ... ... Masakri, masakri,
 nigde polja časti,
 nigde živa brata. 
U lepljivo blato 
mrtvi ćemo pasti
 sa čioda ratnih karata. .... ... Ja nisam od ića, od kolenovića
 što bez straha ležu, ustaju veseli.
 Ja sam od onih crnih nikovića 
što su krv pljuvali i mnogo voleli. ... Ja sam od gorkih nigdenikovića ... ... (1939)

Što za "mislio sum" kažemo "računjao sum"? A za "mislim" - "špekuliram"? Kad nešto nećemo, što kažemo "nemam računj", a kad nam je po volji, "ijde mi u račun"? Zašto, koji su u međusobici, ne hvataju jedan drugoga za gušu, već "svodi računje"? A koji su u čemu sporazumnji "isti računj imaju". Kad izgrešiš, veliš "nisum rašunj vodila", a mrziš li ikoga, "imaš sa njim stare računje". Na "dobro došao", odgovaramo "bolje te našao". A zašto, gospođo? Koce? Zar se misli da je sreća što od prošli susret nisum ukradenj? Veli se i - uzeti što zdravo za gotofo. Zašto baš u z e t i? Uzeti za reč. Za ozbiljno. Uzimanje i davanje je trampa, kiria. Trgofačka rabota. Gotofo dojde od gotofinu. Glafa od glavnjicu. Bašta od baštinju. Hodati od prihoda. Dafanje od prodafanja. Pa nama čak i Bog od bogatstva potiče. Kađ ko nasledi vrljine i dukate, isto se kaže. Pretrpeo sam veliki gubitak i kad mi otac umre i kad mi špekulacija omane. Potonjuo je i onaj što se u more udafio i onaj što je na Berzi izgubio. Trg, razume se, od trgofine dolazi. Ne dolazi od crkve, iako je ona na trgu. Kad je što lepo, kažemo da je za “auzlog”. Odmah, dakle, na pazar iznosimo. Ceniti koga ili šta iz “cenje” proističe. Od cenju se rađa i ucenja i ocenja. Mada, ne znajem zašto, po školjama dele svedočanstva, a ne cenjovnike.... Ti telis perisotero? – Što ti treba, gospođo? Svuda trgofina vlada. Čak i u očima. Inače se u poredbama ne bi isključivo rudama, mineraljima i drugom trgofačkom robom služili. Jedan nam čovek zlatanj kao ducat, drugi težak ko oljovo, treći mekanj kao pamvuk, četvrti glupav ko daska, peti tvrd kao kamenj. Oči nam safari, usne koraljne, zubi biserni, kosa svilena, koža – somot i kadifa. Kod nas se nešto sija kao dijamanjat. Ne sija se kao božje noforođenče. Pa nam se, kad pomremo, ni duše za grehove ne propituju, već se kao maloprodajna roba na kanjtar mere...

Tada, ne znam zašto, kao da nešto puknu u meni. Prodereh se iz sveg glasa, ispsovah ga i rekoh neka se ne moli za mene. Zgrabih ga za ovratnik. Istresoh na njega sve što mi je ležalo na srcu koje je igralo od radosti i bijesa. On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će uskoro doći. Da, ja imam samo to, ali bar posjedujem tu istinu isto onoliko koliko ona posjeduje mene. Imao sam pravo, imam još pravo, imam svako pravo. Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukčije. Činio sam ovo, a nisam činio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? Čini mi se kao da sam cijelo vrijeme čekao ovaj čas i osvit dana kad ću se iskupiti. Ništa, ništa nije važno i dobro znam zašto. I on zna zašto. S dna moje budućnosti, za cijelog ovog besmislenog života koji sam vodio, diže se do mene, kroz godine koje još nisu došle, neki neodređeni dah, a taj dah izjednačuje na svom putu sve ono što su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proživio i koje nisu bile nimalo stvarnije. Što se mene tiče smrt drugih, ljubav jedne majke, što me se tiče njegov Bog, život za koji se netko odlučio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaštenih koji, kao i on, trvrde da su mi braća. Razumije li, razumije li napokon? Svi su povlašteni. Postoje samo povlašteni. I ostali će jednog dana biti osuđeni. I on će biti osuđen. Što mari ako ga optuže zbog ubojstva i smaknu zato što nije plakao na sprovodu svoje majke? Salamanov je pas vrijedio isto toliko koliko i njegova žena. Ona ženica-automat isto je toliko kriva koliko i Marie koja je željela da se uda za mene. Što mari što mi je Raymond bio isto tako pajdaš kao i Céleste koji vrijedi više od njega? Šta mari što Marie pruža danas usne nekom drugom Mersaultu? Razumije li, napokon, taj osuđenik, da s dna moje budućnosti... Gušio sam se vičući sve ovo. Ali ključari su mi već oteli iz ruku ispovjednika i prijetili mi. On ih, međutim, umiri i zagleda se načasak nijemo u mene. Oči mu bijahu pune suza. Okrenu se i nestade.

I am a pilot and I run a Medical Transport Squad. That means, for most of my life I am living it up in the air.” -- USN CAPT Joe Woodhaven

Žena je imala tanane, prilično izvijene obrve. Haljina joj je otkrivala leđa i Gaus se pitao kako bi bilo pritisnuti usne na njih.

Ye khahaani us ladki ki hai jisne kabhi kisi se pyaar kiya tha or kerti hai or kerti rahegi. Usne kabhi khuch maaga hi nhi tha zindaagi se. Bs ak hassi jo wo us insan ke chahre per dekhna chahti thi jise dekh kr uska chehra khil jaata tha. Jiske liye wo sab khuch h uski zindaagi. ! Jese kisi pyaase ko pani mil jaaye or use santusti mil jaati hai Asi hai isaki khahaani. comig up...

information protection assessments were carried out in advanced on u-City (2007), RFID/USN expansion (2008), u-BcN, Giga

internet (2009) and IP-USN (2010). An average of 91% of issues found in information protection are identified and handled

Specification   McDonnell F-110 Spectre (USN F-4B)   Engines: Two General Electric J79-GE-8A (or -8B) turbojets each rated at 17,900-lb thrust with afterburner Length: 58-ft 3-in Height: 16-ft 3-in Wingspan: 38-ft 4-in Weights: 54,600-lb maximum gross Maximum speed: 1,485-mph Cruising speed: 575-mph Service ceiling: 62,000-ft Range: 1,610-miles Armament: Around 16,000-lb of missiles, rockets and bombs. Air to air missiles included AIM-9 Sidewinder and AIM-7 Sparrow; air to surface missiles included AGM-12C Bullpup B and 2.75-in FFAR. A tactical nuclear free fall bomb could be carried and under wing external fuel tanks were sometimes carried depending on mission requirements Crew: Two

Development of the Phantom II began in 1953 when McDonnell began studying concepts for an all-weather naval strike fighter to replace the USN F3H Demon. The Demon was a starting point for the Phantom II studies with evolutionary growth variants of the later leading to the un-built F3H-(C), which was a 1953 proposal of an enlarged version of the F3H-2 to be powered by the J67-W-1 engine to produce a so called Super Demon. Further design studies led to the un-built F3H-(E) single seat, single engine fighter based on the Demon.

A pair of USN F-4B Phantom II’s prepares to catapult from a USN carrier. Selection of this USN fighter was a departure from normal practise for the USAF. USN

Ponovo, posle mnogo godina, rečenica, i to ista, kao da se nikada ranije nije pojavila, kao da prvi put stiže sa velike udaljenosti i pokušava da kaže nešto u šta niko ionako ne veruje, a kako i da joj veruju kada između njenih odlazaka i povratka ne prođe dovoljno vremena ili, možda, naprotiv, kako neki kažu, prođe previše vremena, tako da se do kraja ne zna ko je u pravu, oni koji tvrde da tekst čita sebe ili oni koji misle da ga čita neko drugi, sve je moguće u toj rečenici, pa čak i da to ne bude ona ista rečenica, već neka koja je, ko zna kada, počela da igra ulogu prve rečenice, da se retvara da dolazi i odlazi kada to ona hoće, a sve sa jednim ciljem, koji zapravo nije još nijednom rekla, odnosno ponudila na čitanje, budući da rečenice, same za sebe, nikada ne govore, da uvek ćute, spremne da zavole nečije usne, uverene da su usne ono što njima, rečenicama, nedostaje, pa tako i ovoj rečenici, koja promiče neizgovorena i, po svemu sudeći, uopšte ne namerava da stane, već će nastaviti da se kreće, pravdajući se potragom za smislom, za jezikom, za usnama, gornjom i donjom, koje odavde liče na školjku, a odande, iz blizine, ne liče ni na šta, kao ni ova rečenica. (Rečenica)

Iskazali ste mi veliku čast. Jer kad zatvorimo oči dok ljubimo, bilo glavu djeteta, bilo noge sveca, bilo usne voljene osobe, taj poljubac znači više nego išta drugo. Tek tada iskusimo što znači osjećati.

Bože moj, Bože moj, pred tobom od svanuća bdijem. Žedna je tebe duša moja, za tobom žudi tijelo moje. U zemlji pustoj i besputnoj i bezvodnoj, kao u svetinji, ja dolazim preda te, da vidim krepost tvoju i slavu tvoju. Jer milosrđe je tvoje bolje od života. Usne će moje hvaliti tebe. Blagoslivljat ću te za života svoga. U ime tvoje dizat ću ruke svoje...

U Nacionalnoj galeriji bogato je holandsko slikarstvo, tu su pre-rafaeliti, dosta majstora Renesanse, puno Van Dajka, Hogarta, sasvim malo impresionizma. Rembrantova dvorana je impozantna: 19 slika. Dva autoportreta njegova, jedan kad mu je bilo 34 godine a drugi kada je već starac, sličan onom u Luvru. Pomno ga razgledamo. Kod onog starog Rembranta čujem Crnjanskov monolog: — Dolazi starost, takav sam već ja. Kud ići dalje ? Povući se u sebe samog... Mnogo još nema putovanja... Tu primeti da ga slušam. Okrenu se: — Vidite li kako je odbacio sa sebe taštinu, kako se uvlači u svoju ljušturu, sav je duša... stari Rembrant... Drhtim dok slušam Crnjanskog. Jasno mi je da on govori najiskrenije što može, suočen s prikazom starosti kakva ga čeka, u koju ulazi a zna kakva je bila Rembrantova. Rubens-ambasador, kao Ivo-nobelovac. Doduše Crnjanski nema poverioce kao Rembrant, ali ni imanja. Slušam ovaj monolog i pravim se da ne čujem; gledam starog Rembranta koji nas skrozira svojim tavnim pogledom, a istovremeno gleda u sebe. Tonovi slike su zagasiti, senke na periferiji prelaze u svetle tonove što su bliže licu Rembrantovom. A ono rembrantovskom svetlošću osvetljeno, vide se bore na odebljaloj koži, jadne dlake, sede, na brkovima, na bradici ispod donje usne, a oči krupne. Kao da umetnik veli : “Sve sam video, čuo, okusio, sad mogu da idem...” Crnjanski nas vraća u stvarnost. — U Amsterdamu ima 16 Rembranta, u Berlinu 27, u Minhenu 10, u Luvru, kažu, 29 ali izloženo je samo pet-šest... Ja sam video sve Rembrantove slike u Evropi. Jednom smo se, Slobodan i ja, naticali ko ih je više video. On ih je sve video, izuzev jedne u Darmštatu. Tamo sam išao samo da vidim Rembranta. — E, tu vam skidam kapu, gospodine Crnjanski, rekao mu Slobodan. Proveli smo celo popodne u Galeriji. O njoj bi se imalo još mnogo pisati, ali to nije svrha ovih zapisa. Priznajem teško mi je bilo odvojiti se od ove riznice. U Rimu, Parizu, Bolonji, Veneciji imao sam više vremena. Tako se sve vidi i dobro upamti. Ali od ove najviše će ostati Rembrant i Crnjanski pred njim.

U snovima većim od života, nema rana koje krvare iznutra, brišući osmehe, pretvarajući ih samo u razvučene usne. Putevi su ovde kružni. Nema raskrsnica jer raskrsnice nose rastanke.

I wish to have no Connection with any Ship that does not sail fast, for I intend to go in harm’s way.” — JOHN PAUL JONES, USN

When the big German guns at Calais fired on us, we realized, we had been strafed by Spitfires from the RAF during working up exercises for the invasion, accidentally attacked by the USN off Normandy after D-Day and shelled by the British Army in the English Channel. It was about time the enemy took a few shots at us too!" Jack Harold, RCNVR, Signalman HMCS TRENTONIAN Chapter 9, White Ensign Flying -The Story of HMCS TRENTONIAN.

Jo usne kaha go wahi karte gaye ham to Is par bhi nigahon se utarte gaye ham to

U nekim očima ne vidiš sebe. Neke usne mogu da ljube ožiljke, ali ne i da ih obrišu. Neke ruke, mogu da te maze ali ne i da te pomaze. Pored svakoga možeš da zaspiš, ali samo pored jedne osobe ne vrištiš u snu. U nekim danima odjekuje smeh, ali se nikada ne nasmeješ. U nekim noćima se ruše zidovi ali se nikada ne sruše. Neki koraci te ponesu daleko, ali to nisu tvoje daljine... Neke sumnje te odnesu u nove blizine, kojima nikako da se približiš. Nisu to tvoje noći. Nisu to tvoji dani. Nisu te ruke, oči, usne... Nešto tvoje. Nisi to ti. Nisi tako zamišljao sve. Nisi se tome nadao. Grliš sopstveni očaj, prizivajući da ti se vrati dobro staro zlo, nešto najbolje što ti se ikada desilo. Shvataš da te ništa nije bolelo, već si boleo samog sebe. Shvatiš da si lečio rane koje, u poređenju sa svakim uzaludnim pokušajem sreće, ne bole. I shvatiš... Da nije bitno ko ti leči rane, koliko su te rane duboke i zašto su nastale. Shvatiš da se neke stvari samo jednom u životu dogode i da postoji samo ta jedna osoba... Sa kojom si spreman na smrt da iskrvariš.

Sidarta pokloni svoju odjeću nekom siromašnom bramanu na ulici. Nosio je još samo pregaču oko bedara i nešiveni ogrtač zemljane boje. Jeo je samo jedanput dnevno i nikad kuvanu hranu. Postio je petnaest dana. Postio je dvadeset i osam dana. Snaga mu se istopila na butinama i obrazima. Vreli snovi sukljali su iz njegovih uvećanih očiju, na sasušenim prstima izrasli su nokti kao kandže, a na podbratku tršava brada. Pogled mu je bio leden pri susretu sa ženama; krivio je usne pun prezira kada bi prolazio kroz grad u kome su ljudi bili lijepo odjeveni. Viđao je trgovce kako trguju, velmože kako dolaze u lov, ožalošćene kako oplakuju svoje mrtve, bludnice kako se nude, ljekare kako se zauzimaju oko bolesnika, sveštenike kako određuju dan za sjetvu, zaljubljene kako vode ljubav, majke kako doje djecu - i sve to nije bilo dostojno njegovog pogleda, sve je bilo lažno, sve je zaudaralo, vonjalo na laž, sve je bila samo obmana uma, varka sreće i ljepote, sve samo prikrivena trulež. Gorak je bio ukus svijeta. Život je bio patnja.

GLOSSARY

Feldvebel samo raširi ruke, sleže ramenima, stište usne i sklopi oči, tako da mu lice dobi neki lukav i učtiv izraz, nepomičan, slep, gluh, kakav ljudi mogu da steknu samo dugogodišnjim radom u drevnim i trulim administracijama, u kojima se diskrecija odavno izrodila u bezdušnost, a poslušnost u kukavičluk. List bele, neispisane hartije još je rečit prema nemom oprezu toga lica.

Voljela bih da sam mu to mogla reći, ali nikad se nisam usudila." Ugrizla se za usne. "Da nam dopusti da proživimo na zdrav način ono što imamo, da pusti da to raste, samo da kuša, bez laži, bez licemjerja, bez skrivanja, pa makar svemu došao kraj. Sve bi bilo bolje od proživljavanja onog "sentimentalnog pobačaja" nečega što nismo dopustili da se razvije. Ali nije to učinio u pravo vrijeme. Otad strahujem da sam se emocionalno sterilizirala.

„Sakra, ty boty mě štvou!“ vyplivl Mašín. „Jsme pořád v botách, někdy v nich člověk i usne. Nemáme čas si je sundat. Bojíme se je sundat, co kdyby nám na dveře začalo mlátit gestapo. Podívejte, jak je podlaha špinavá.“ Přešel k otomanu a posadil se vedle Balabána. Natáhl nohy. „Vždycky jsem přišel domů, sundal si boty, ponožky a chodil bos, třeba i v prosinci, v lednu. Odpočinul nohám, odpočinul...

See Statement by Admiral David Jeremiah (USN, ret.), Press Conference, CIA Headquarters, 2 Jun 1998, for a suggestion that failures by senior managers to make key decisions had been an important factor in the CIA’s failure to warn of an impending Indian nuclear test. (The subject was the "Jeremiah Report" on the 1998 Indian nuclear

Signal” Spanish American War Rear Admiral Richard P. Hobson, USN was born on August 17, 1870. He served as a Navy Lieutenant during the Spanish-American War and was later promoted to the rank of Rear Admiral and served as a Congressman from Alabama from 1907 until 1915. After leaving Congress, Hobson became involved in promoting the prohibition of alcohol and became known as the “The Father of American Prohibition.” Admiral Hobson died on March 16, 1937, in New York City, at the age of 66. Read page 107 in the award winning book, “The Exciting Story of Cuba” by Captain Hank Bracker

Tamo gdje je bol u tom srcu se kreće i lijek Tamo gdje je oskudica tim pravcem ide i nafaka Ne tragaj za vodom već povećaj svoju žedj kako bi voda mogla poteći prema tebi i sa neba i sa zemlje Dok se ne rodje nježne usne bebine kako bi mlijeko sa majčinih prsa ikako moglo poteći?

1ST LT. TRAVIS L. MANION, USMC 04.29.07 IRAQ LT (SEAL) BRENDAN J. LOONEY, USN 09.21.10 AFG WARRIORS FOR FREEDOM, BROTHERS FOREVER

Ne možeš ti da znaš kako su krvarile moje usne za tobom, a ja oivičena tugom, uslikana i smrznuta u vremenu, slala sam ti najdivnije riječi koje sam mogla da osjetim, slala sam ti sve taktove sebe, i mojih premalo ljeta, slala sam ti sve svoje žudnje, i bijes mojih strahova. Toliko puta nisam znala kuda da idem, ovako raspolovljena, sa kriškom mjeseca u očima, potpuno izvjetrenih mirisa i opranog dzempera koji na sve osim na tebe miriše. Kuda bi noćas patuljak tvojih snova mogao poći da te traži, da te sretne, da se okrzne o tvoje rame.

Jutro je mirisalo na svjež zrak, Samuelove usne i prekršena obećanja.

Još samo nekoliko minuta. Toliko si je dopustila u svome bajkovitome svijetu obasutim zvijezdama i obojanim najljepšim mogućim bojama. Znala je da će ju stvarnost udariti čim otvori vrata, ali odjednom su se ona činila udaljena cijeli jedan životni vijek. Nažalost, njezina se bajka puno ranije približila kraju, jer su ubrzo stajali ispred vrata kuće. Prije nego su ih otvorili, ukrao joj je još jedan poljubac. Bio je obojan u najljepše nijanse i obavijen maglom koja joj se nadvila nad sjećanja. Bilo je poprilično kasno i bila je gotovo u polusnu, zbog čega joj je bilo teško razlikovati san i javu. A kada su im se usne odvojile, odlučili su se vratiti u realnost; samo što ona više nije zvučala toliko strašno.

It wasn’t until the ship returned to Castine that my infraction came up as an issue to be dealt with. Once again, I sought out the council of my friendly advisor, Commander Jameson, who surprisingly had a few choice words to say and then advised that I write a statement blaming this mess on my youth and immaturity. I personally didn’t like the idea but followed his advice, along with a plea for clemency. Two long weeks later, I found myself in front of RearAdmiral William W. Warlick USN Ret. I really didn’t know what to expect. The two midshipmen that preceded me into his office were both expelled, for what seemed a minor infraction. I guess that when my turn came, he just gave up on being a hardnosed admiral. Looking me in the eye, he asked if I had learned my lesson. When I said, “Yes sir,” he waved me off with a “Don’t let me see you again.” I later learned that Jameson had talked to him, paving the way for me….

Uski ek choti si khwaishh thi, mujhse ek toffe ki farmaaishh thi... bade hi hakk se manga tha usne wo toffa, jaise mujse meri mohobbat ki aazmaaishh thi,,,

On February 17, 1898, Captain William T. Sampson, USN was the President of the Board of Inquiry, investigating the explosion that sank the USS Maine. On March 26, 1898, he was given command of the Navy’s North Atlantic Squadron, with the temporary rank of Rear Admiral. Aboard the flagship USS New York, he sailed to Havana from Key West where he bombarded the city for several days, resulting in minor damage to the city. As part of his duties, he sealed Havana harbor and supervised the blockade of Cuba. At the time it was erroneously believed that the USS Maine was sunk by Spain. It was only recently that continuing investigation determined that the sinking was really caused by a bunker fire smoldering in the bituminous coal used for fuel. The fire heated the bulkhead separating the engine room from a magazine containing the powder bags used to fire the 10” guns. It was the resulting explosion, rather than Spanish mine that sank the USS Maine, killing 261 officers and crew out of the 355 men that manned the ship. It took over ten years before the USS Maine was refloated and towed out to sea, clearing the harbor. She was again sunk at a location, where she now rests 3,600 feet below the surface.

Zauvek se pamte oni s kojima se grlili nismo, čije su nam usne ostale nepoznate, kojima smo samo s proleća, u snu, pisali pismo.

Woh anghuti jo mohbhat se di hain usne Mere marne par bhi na utaare koi

Us ldki ki mohbhatt pe sadke jaau Usne kaha agar wajid nahi,toh phir koi aur nahi

Tekam piše o tajnama i naziva ih bolnim blagom uma. On objašnjava da ono što većina naziva tajnama zapravo uopšte nisu tajne. Zagonetke, na primer, nisu tajne. Kao ni malo poznate činjenice ili zaboravljene istine. Tajna je, objašnjava Tekam, pravo znanje koje je namerno prikriveno. U jednom kasnijem, manje poznatom poglavlju koje je izazvalo mnogo manje polemika, Tekam objašnjava da postoje dve vrste tajni. Tajne usta i tajne srca. Većina tajni su tajne usta. Glasine koje širimo i sitni skandali koje šapućemo. Ove tajne žude da budu otkrivene. Tajna usta je poput kamička u čizmi. Isprva jedva da ste je svesni. Zatim počne da vas ljuti, a onda postane nepodnošljiva. Što ih više čuvate, tajne usta postaju sve veće, narastaju i narastaju sve dok ne počnu da vam pritiskaju usne. Upinju se da se oslobode. Tajne srca su drugačije. One su intimne i bolne i sve što želimo jeste da ih sakrijemo od sveta. One ne narastaju i ne pritiskaju usta. One borave u srcu i, što ih duže čuvamo, to su teže. Tekam tvrdi da je bolje imati usta puna otrova nego jednu tajnu srca. Svaka budala će ispljunuti otrov, kaže on, ali ova bolna blaga gomilamo. Svakog dana ih s mukom gutamo, gurajući ih sve dublje u sebe. A ona se tamo gnoje i postaju sve teže. Posle nekog vremena, neizbežno će slomiti srce koje ih čuva.

Each time a conversation went down this path I only prayed for a poker face as I silently nodded. But inside I was thinking, “Oh really?” How was that going to work? In the event of war with the Soviet Union, you were not going to execute the War Plan that the president and all your subordinate commands had been so carefully planning? As things got tense, then you were going to dial up the Oval Office and explain you were having second thoughts? But that’s what most of them told me. Except for Admiral Foley and the Atlantic Fleet commander, Adm. Harry Train. And my old boss, Vice Adm. Bud Kauderer, who I now suspect had been in cahoots with Admiral Foley from the beginning and had been instrumental in suckering me into the meeting. He knew me so well. A final question and closing thought. Are you surprised by how such an important issue was disguised by silence? How big a “conspiracy” can be? How few of the supposed leaders were actually leaders? Never, ever let foolishness stand, no matter how high it originates. If something is wrong, it is wrong. Don’t condemn yourself to live the rest of your life with regrets.

JOHN LEHMAN, PRESIDENT REAGAN’S SECRETARY of the Navy during the 1980s, recently published a book (Oceans Ventured, W. W. Norton, 2018) discussing the maritime security strategy that he promoted while he was secretary. In his book (p. 96) he comments: “In early years of the strategy, while we modernized the fleet a certain amount of bluff was necessary.” Even for those not involved at the time, that specific note might prompt someone to ask three questions: •  Just how much bluff are we talking about? •  Was any sort of net assessment made before the maritime strategy was launched? • What really happened? Well, the maritime strategy was a whole box full of bluff. And what actually occurred makes for an interesting case study. It was a while ago, so it is necessary to set the stage. It also involves providing some background as the situation had developed over some time. Our own submarine force had become more and more secretive in their war against the Soviets. As a result, nonsubmariners

Usne kuch kaha nahin humne bhi Kuch Suna nahin Shayad kuch kehna chahti thi kambakkht Dil ne Suna nahi ......

The F-110 designation was applied to the initial F-4 Phantom II variant operated by the USAF covering 29 F4H-1 (F-4B) carrier borne fighters loaned to the USAF by the USN for evaluation. In the early 1960’s the USAF was looking for a new tactical fighter, which came down to a fly-off competition between the Convair F-106 Delta Dart (then in USAF ADC service as an interceptor) and the USN McDonnell F4H-1 Phantom II. While the USAF traditionally opposed adopting naval fighter aircraft the Phantom II had obvious advantages over the F-106, being designed with true multi-role capability, whereas, the F-106 had been optimised for the interception role.

Četiri oka sa sjajem i zracima ispod trepavica. Ogledalo puno. Pitanje koje izviruje i opet se skriva. Ne znam: sjaj i zraci, sjaj od tebe do mene, od mene do tebe, i od mene samo za tebe – u staklu i nazad, i uvek bez odgovora na to šta je ovo, uvek bez rešenja. Te pune okrugle usne, ne, one su moje, tako liče! Kosa začešljana na isti način, i sjaj i zraci. To smo mi! Mi tome ne možemo ništa, kao da je iz nekog drugog sveta. Slika počinje da se vrti, do ivica, skuplja se, ne, ne skuplja se. Jedna se usta osmehuju. Usta sa drugog sveta. Ne, nema tu usta, nema osmeha, tu je nešto što niko ne zna – tu su samo širom otvorene trepavice iznad sjaja i zraka.

Just doing my job, putting the best resources on the toughest problems,

Someone who could pick up the ball, run with it and not need babysitting.

forethought, order, detail and logic

We don’t have the luxury of time.

A ship without Marines is like a garment without buttons.

contact us. She’ll just go back to her quarters. I’ll call you as soon as I know something.” Tony got undressed, tossed his clothes on the bed, put on a heavy navy blue robe and his beat up leather slippers. He took a few logs from the black

Neither Hugh Bremner nor the other 217 officers and enlisted men knew at the time that their ship was about to assume a crucial role in a highly classified search for the USS Scorpion. Three days before the navy would announce the Scorpion as missing on Memorial Day 1968, the Compass Island had received crash orders to get underway to hunt for the submarine. And it was the crew of the Compass Island that, only two weeks later, would find the wreckage of the Scorpion two miles down on the Atlantic seabed. This secret discovery in early June 1968, nearly five months before the navy officially announced that the survey ship USNS Mizar had located the wreckage on October 28, does more than expose the official navy account of the search as a coverup. The secret voyage of the Compass Island-obscured by a navy disinformation campaign, then overlooked by journalists, and finally concealed by a process of deliberate records falsification-provides a key to unlocking the truth of what really happened to the submarine and its ninety-nine men.

Izmjenjivanje lažnih udvornosti i mučno sklapanje plitkosti. Nikad topla ni iskrena razgovora, da stare riječi i drame misli zaigraju kao sunčana prašina na svjetlu smješka; nikad da se rastaje srdačno, pune duše, s dragim licima, radujući se ponovnom viđenju, nikad da se liježe, usne i budi spokojno. Tako život prima masku ukočene, bezglasne tragike i rođena duša mi biva kao lijepa daleka uspomena.

Waqt Ne Dikhaya Mujhe , Doston Ne Naam De Bethe, Hum Toh Gawar The Janab Jo Usse Dosti Kar Bethe. Uska Kya Usne Dosti Todi, Or Hum Dil Tod Bethe..