Umoran Quotes

Klečala je preda mnom i šaputala, da ne može bez mene da živi. Ja sam joj rekao da ode. Predosećam smrt i rado kašljem, pa bi bilo suviše sentimentalno da umrem u njenim rukama. Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stoput na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prodje sve što dodje. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo.

Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekud u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: “Zbogom, idem da ozdravim".

Dok god muzika svira, igraj dok te noge nose. Razumes li sta ti govorim? Igraj dok te noge nose. Ne smes da razmisljas zasto igras. Ne smes da razmisljas o znacenju toga. Jer, u osnovi, znacenja nema. Pocnes li da razmisljas, noge ce ti se zaustaviti. Zaustave li ti se jednom noge, ja tu vise nista ne mogu. Tvoje veze ce nestati. Nestace zauvek! I vise neces moci da zivis nigde drugde osim u ovom svetu. Brzo ces biti uvucen u ovaj svet. Zato noge ne smeju da ti se zaustave. Koliko god ti se cinilo besmisleno, ne smes da mislis na to. Prati korake i igraj dok te noge nose. A ono otvrdlo razmeksaj, makar malo. Mora da je ostalo i nesto za sta jos nije prekasno. Upotrebi sve sto se moze upotrebiti. Ucini sve sto mozes. Nema cega da se plasis. Svakako si umoran. Umoran si i uplasen. Svi imaju takve trenutke. Cini ti se da je sve pogesno. I noge ti se zaustave.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

I sutona celog sneg je tiho pado, umoran i gust. Večeras bih nekog ugledala rado; ali njega nema. Put je davno pust. Samo s bledog neba beloj zemlji sleću pahulje kroz zrak. O, kako je bolno kad ti doći neće neko koga čekaš, a spušta se mrak.

Momci, umor. Umor je najbolji prijatelj slobode. Čovek provede čitav život verujući da volja, predanost i odlučnost karaktera mogu da te približe slobodi. Kurac je tako. Samo te umor može dovesti do one čuvene odaje bez zidova, do slobode. Samo umoran od svega najzad možeš da kažeš: Ne, neću doći. Ne učestvujem. Ne, ne i opet ne,.. Sloboda je uvek reći ne.

Vidim da je sinoć bančio, vidim da je sretan i umoran, postao je otac, nitko ga nije rezao na živo, nisu mu čupali posteljicu, on ima dvadeset dvije, o životu zna još manje od mene.

Spavaća mu je soba postala knjižnicom, pa mu se događaju buđenja u kojima je umoran zbog svega onoga što piše u knjigama oko njega. Doista, činilo mu se da ga noću napadaju i pisci i junaci te da biraju noćno doba zato što je tada bez načina da se obrani.

A venecijanska laguna bi mi, i pored moje velike ljubavi prema Veneciji, ostala strani, čudan i neshvatljiv kuriozitet da nisam, umoran od glupog gledanja jednog istog, na osam dana i noći uzeo čamac, hleb i krevet kod jednog ribara iz Torčela. Veslao sam duž ostrva, gacao mrežom po mrkim, muljevitim sprudovima, upoznao biljke i životinje lagune, disao i posmatrao njen jedinsveni vazduh, i od tada mi je ona prisna i prijateljska. Tih osam dana sam verovatno mogao da potrošim na Ticijana i Veronezea, ali u onom ribarskom čamcu sa trouglastim zlatnomrkim jedrom naučio sam da bolje razumem Ticijana i Veronezea, nego u Akademiji i duždevoj palati. I ne samo nekoliko slika, već i čitava Venecija nije za mene više samo lepa zagonetka koje se plašim, već je postala mnogo lepša stvarnost koja mi pripada i na koju, zato što je razumem, imam pravo.

(...) tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili. Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele. Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrtlog zvezda. Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju. U njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo ironija kamena u noći. Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao. Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Mađarsku, i zaboravlja da spusti ruku. Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalemegdana u hotel „Krunu“, a nikako da uđe. Da, da, ja „futurista“ imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel. Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju. Kiša sipa, sitna, beskrajna - no to ne treba nikog da uznemiruje. Eno Madlen, posuta helenskom limunadom, stoji, sva crna, u noći – seća se izginulih vojnika Velike armije za koje je zidana, i misli na otmene svadbe koje su, u njoj, češće nego otmena krštenja. Dva velika, zažarena oka Orleanske stanice gledaju mirno u Senu. Da, samo sam ja patetičan, noći je svejedno. Pobesneli konji spomenika na Gran Paleu hoće da skoče dole. Poda mnom, duboko, u zemlji, ispod Sene, jure vozovi, a kraj mene prolaze zagrljeni parovi, i protrčavaju mačke. U Carigradu vole pse, ovde mačke. Ljubav je večna, beskrajna, i opšta. Svi su parovi jednaki, i sve mačke crne. Neka vas ne vređa sve ovo. U Čikagu ima jedan pesnik, optimista, on peva i slavi velike gradove, ogroman život, i večno, zaljubljeno čovečanstvo. Ja, mada sam civilizovan, kao i ostali naši književnici, i ne bih prevrnuo čašu na dvorskom ručku, ipak, gledam ove mokre, ogromne konture sa mnogo manje divljenja. Potomak pastira, sa malo razumljive afektacije, znam da su plavi zidovi nebesa ogromniji; vidim zvezdane površine reka, šuma i gora, i osećam da ću jednom, teškim korakom, hodati po njima, davno zaboravivši sve ovo. Oprostite što teško prelazim na stvar. Sve te zamršene misli jure po glavi, iz kineskih pesama, iz knjiga o gotici. Ta vi znate da nema Srbina koji može zamisliti da neko i kod nas može šta zamisliti. U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarećeva Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško. Zar ne ? Ipak, ja sam ovde, umoran i prokisao, samo zato da vam javim da se, već jednom, opet setite večnosti. U ogromnim ovim vrtovima i širinama, pod granjem mokrim, koje znam da je počelo da pupi, ovde gde je Pariz najlepši, zastajem da vam javim – pre nego što vam počnem pisati o parlamentima, Evropi, izložbama, Srbima na Sen Mišelu – da zaboravite već jednom sve, da se opet jednom, bezbrižni, setite večnosti. Stojim visoko. Dubina mosta d'Jena, koja se beli i sjaji od kiše, i prolazi ispod čudovišta Ajfelova, odvodi u beskraj. Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro, kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notrdamom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. Oni javljaju da dolazi proleće.

Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci. Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne. Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove. Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima. Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.

O boku gibajućih mišića zemljasto spaljene, znojem osjajene, usjaktane kože, o kožnoj traci prosjan svjetlom, visi sada kalan nož, od kremena, sa kermesom stare krvi, suhe, ispod navraskana pogleda još pokadšto ti čujem dah, i tvoje mišićje u boli se napinje, pod krvcom... i kadaverom posve težak, bosim stopalima drobiš trnje, zazbilj trpeći kamenje što siječe. Ti si žedan; i umor te mirno zanosi, kao travku vijor kad je krhka, nekad sustalom ti vidim konca, tvojom sjenom zadjeven, ali jednako umoran, iza te jedva održavam hod i ne zadržavam se kada znam da me nećeš čekati. “Postojbina uspavanih osjećaja o pendulumu fine biti se tako njiše tiho i mirno u neprolaznoj noći, kao ništavilom delikatno gudeći opažajima strave te spoznaje se ponavljajući do škođenja toj trajnoj samoj tami, sve dublje, i neminovno spram tonote nježnim talasima nestaje ono što je teže shvatljivo, naime da sam i ja nešto čega je mnogo, sa nedostižnih uglova neopisane sume, samo bijedni oris prisutne zamjedbe, zarobljen pred samim sobom.” Do ekstaze terorom neslobode stoga sikće te ruči kao slitina iridiscentno se uvijajući od ohartanog u svjesno, sivim, svjetlosivim, kao bijelim otponcem prisjećanje puca da je zadnja rasoha točno ovdje, i moja uspomena mi se opet povraća; pred balansom nereagiranja o draž održavanu sažeženim zenitom osjetljivih nagona, koju najblaže samo ako taknem, pak se vinem do nje makar mišlju, pažnjom, začas nesvoj, u suncu, neka se umijem slijep - takav ću odmah nestati odbačen; osjetim, opet zbunjeno živ, opet insekt će milenije potratiti po trnju, vazda umirući, boreći se, opstojeći skočanjen, a sve da se uspne ondje otkud jest. I zato se memoriji poklanjam... prototrzajima razvihorenih sjećanja, bakarno, zagasito-žutih, deliričano ja ćutim dodire vjetra u krckanju kamenja te šuškanju trave, sve je tako rujno, a sve je svježe; ja sam otežan i bolestan i znoj mi sjaji toplim licem, dokle bezvučno kao lutam tražeći ne znam što.

Tako nekako perpetualno na odlasku, mutno, samotno nerazriješen u sramotnoj samoći, ne razumijem te, sebe ne razumijem, nemam primjera... dokle mislim i da nisam zdravo. Sinoć sam nešto sanjao.” “Ali je to samo kratkotrajno, tek zapreka i smetnja, samo si umoran i to će proći, vjeruj mi”, je izgovorila stegnuvši mi ruku, “uvjerena sam!... Immanuel, pa nije li da sve što si dosad pokušao, na kraju se obistinilo? Na kraju si uspio? A i ja sam napokon tu, vidiš da sada mogu češće dolaziti, i bit ću, ja sam uvijek tu.” Jedan zgureni čovuljak na tvrdoj drvenoj stolici u bijeloj košulji dugih rukava nalakćen o stol u polumraku najmanje sobe osamljenog, najmljenog seoskog kućerka u vrući ljetni dan; miris raspadajućeg vapna, starih drvenih dasaka, miris zemlje i prašine i prosušene tinte po papiru jedva preglednih gomila, no i onaj sapuna, slobode, tvoj miris naime, a ti sjediš do mene toliko zapravo neopisivo mi potrebna, moj posljednji prijatelj, sa ormara, u sjeni ljušti se tirkizna pokost, rijetkim brašnasto nježnim i bijelim i žutim zrakama sunca polako padaju čestice i vrijeme postoji, ali nerazdruživo, kao horologij oko nas prazne stvari zadržavaju prolaznost, pak ti osluškujem dah, slušam odnose, vjetar, dopunjavan korelacijama ne shvaćajući uzrujanost, zanos, ni mladost, a ni zdravlje kad sam pomalo, razumije se, bolestan; na prozoru hrapavo stabarje, mračno, izrasta iz visoke trave, u šušljetu krošnji blagim ćarlijajnjem vrućega lahora, vani je vruće, drače pucketa, no moje lice je oznojeno, gleda me sa stakla nezdravo, blijed sam, crna mi kosa pada u oči. “Immanuel...” “A ne želiš čuti moj san?” “Želim, reci mi.” Pa sam se napregnuo, namjestio se, mislim da sam tiho zadrhtao od neke osobite studeni tek još jedanput iza prstiju primijetivši inedite, mirna, nepomična rasprava, nedovršena ideološka polemika, benavi suprotiv ondašnje vlasti kao i poziv na čovjekoljublje, ustvari ne mnogo dalje od toga, od neke osjetljive, nježne prosudbe, još i prijazne, susretljive, a režimska inteligencija umjesto represije, nekada je preferirala odgovarati na pisanije, no manje ozbiljno, čak u polušali, drugačiji jedan pristup ikakvoj novoj misli... “Možeš li mi dati vode...? Kao da mi se vrti.” Zatvorio sam potom oči; šuštaj tvoje odjeće, težina tijela u hodu, tiho lupkanje stakla i kristalni žubor vode, tvoje pitanje uto šaptom: “Jesi li jeo?” “Ne mogu. Možda ću kasnije...” ... privatno me naravno traže, pedantno strvoderski, poput kakvog prestrašenog, zaraženog opasnog psa, zakulisno mi zatvaraju i poznanike, po buturnicama ih premlaćuju neotesano divlje, nerazumno, nepotrebno brutalno, neke neistine se kužno šire, da sam nastran, da sam konfuzan, istom žaljenja vrijedan shizoidni paranoik, pak osamljeni potrošeni nesretnik i nitkov... nasilnik!... na što u javnosti, u štampi, kordijalnost, argumentacija, pravedna evaluacija svega što zastupam, nigdje ni grote uzbuđenja, već sve suhoparna, uspavljujuća, beskrvna besjeda dokraja dosadna docilnoj javnosti; sirova ljudska užgana pobuna tek je scenerija nečije obuzdane predstave, i svaki trud je spušten u apsurd, a izistinski, odavna sam već izmoren od toga... “Tako sam sanjao da mi je život nešto udaljeno, nešto jedva moje, a ono što jesam je sve manje tu. Odvilo se isto da su mi dani, prošli kao i budući, kao i čuvstva, moja životna žar, obraz mi, sve je pripalo nekom drugom, baš recimo uobičajeno banalno, slično kakvom vlasništvu na bazaru prodano i ostavljeno, kadno taj koji kupuje ne zna ni što odnosi; za takvoga je to kuriozum, besprimjerni položaj ugode u dokonici, trofej karnalni nehajno nazočan, a strvina je ljudska ništa do li maska; odvojen od vremena...” si govorio kao bunovan, od vrućice poten i malaksao, sanen, daha oslabljena u modrini dana pastelno prisutnoj, a što je svjetlinom ti milovala vruće znojno lice crnih trepavica, iscrpljeno, sa takvim duševnim razmakom od mene, toliko vanljudskim da je stežući me boljelo.

Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.

Prestao je vidjeti svrhovitim gašenje mržnje... možda, premda je znao da je u njoj samo jad i strah i slabost, ali je bio umoran, rekao bih, zaustavljen uslovima svijeta; prvi put kad je osjetio stvarno opravdan strah, onaj naime o nesvrsi, o nemoći, kad je prepoznao ili se uvjerio u vlastito ništavilo, to je bio istočnik osamljavanja, prirodno tako, jednom je živi pojav otkrio nepojmljivu golemost stvarnosti pa je na to reagirao povlačenjem, kao živci u doticaju sa plamenom... i u toj novoj samoći, jedini očiti odgovor na malenost, pak jedini lagani odgovor, očitovao se kao potreba za dominacijom. To je surogat, onda, surovost kao surogat ranjivosti, niskosti... svega što je od težeg smisla.” “Nisam li vas krivo shvatila...”, maršalica će ovdje zaustiti, “ideja o individui nešto je nakraju tragično, goropadan ishod odvajanja od cjeline...?” “Možda radije nepotrebno goropadan, kao uostalom nepotrebno tragičan; probat ćemo reći da je cjelina nešto beskrajno veliko i moćno i suvereno dokraja; takva se usitnjava, razdaje, razonodi se idejom da prestane postojati bez dopuštenja ikoga, izvan granica i zakona - udaljavanje dijela od cjeline u tom je smislu samo neka djetinja sretna igra, kao mali dio plesa, negdje sam jednom zapisao, plesa opstojnosti, sa izlaskom i povratkom, postankom, nestankom, slobodan zaigrani prštavi proces i nešto ustvari obično...”, smireno, opušteno je sricao literat više se kao podsjećajući na neku stariju i dosad već zaboravljenu svoju misao, do čitavosti vjerojatno komponiranu tek sada. “U tome bi osoba bila samo česti kratkotrajni kuriozum i dio koji obogaćuje cjelinu, ali ne i njezin ishod; za mene, opažam, sva su živa bića ja, a ja je ono sve, i kada gledam stoga na cijelu struju stvarnoga, ideja o vremenu i prolaznosti, o bijednosti neke individue naspram svega kolosalnog uokrug nje, najednom to gubi snagu, postaje glupo i ruši se, poput nekog oblutka koji se plaši da će ga svatko moći baciti gdje poželi, samo zato što se odbija identificirati kao planina o čijem obronku leži.

Prišao joj je i zamolio za ples. Plesali su sami usred restorana i Xaver je vidio da žena ima prekrasno uvenuo vrat, da joj je koža oko očiju prekrasno smežurana i da joj se pored usta spuštaju dvije prekrasne duboke bore, i bio je sretan što drži u naručju toliko godina života, što on, učenik, drži u naručju jedan već gotovo zaokružen život. Bio je ponosan što pleše s njom, i mislio je na to kako će za koji trenutak u dvoranu ući plavuša i shvatiti koliko je on visoko iznad nje, kao da su godine njegove plesne partnerice visoka planina pod kojom se ta mlada djevojka izvija kao umoran stručak trave.