“
Na nepokošenoj livadi koju od zasađenih polja i oranica dijeli, poput ravnala polegnut potok, u visokoj travi leži odbačen bicikl. Malo dalje, ispod mosta preko kojeg vozi rijedak promet prema Vojniću, zaklonjeni zavjesom od korova i opojnih trava, stoje Robert i Sofija. Razgovaraju zaneseno, povremeno se dotičući prstima, a onda se Robert ohrabri i primi je za ruku. Ona ga promatra kroz guste trepavice pogledom od kojeg Robertu drhte noge pa mu se čini kao da će se svakog časa srušiti. U njegovu izrazu zrcali se dječačka želja otežana osjećajima koje dotad nije iskusio. Sve emocije koje su djevojčice ikad pobudile u njemu stanu na vršak igle koja ga u ovom trenutku svom dužinom bjesomučno ubada u srce i ponire u želudac. U Sofijinim očima blista želja odrasle žene, odavno iskušana i jasna samosvijest koja ne ostavlja mjesta sumnjama. Robert iz sportske torbe izvlači trenirku dugih rukava, klekne na travu pa od nje napravi prostirku. Sofija se spusti, odbaci trenirku u stranu pa Roberta povuče na sebe. Zamršenih tijela ljube se i valjaju po travi koja se povija pod njima. Robertovo uzbuđenje u nekoliko navrata presiječe bojazan, pa kratko zastane i ogleda se pazeći da mu se uz tijelo ne uspne kakav mrav ili bubamara, no Sofija ga dlanovima prima za lice, gleda ga pogledom od kojeg mu se čini kako više ne postoje ni trava, ni insekti, ni promet koji povremeno zatrese most iznad njih. Ništa više ne postoji osim djevojčinog oblog tijela, istovremeno mekanog i čvrstog pod dodirom. Njegovi dlanovi isprva joj nježno i sporo zamiču pod haljinu i tamo istražuju njezinu kožu. Čini to oprezno dok ga istovremeno opsjeda zebnja da ne napravi nešto zbog čega će se djevojka predomisliti i pobjeći. No onda se ona iznenada nađe iznad Roberta i zarobi ga svojim bedrima. Njegov dodir postane grublji i čvršći, ona jednim potezom povuče haljinu koja joj preko ramena klizne do pojasa, hvata njegove dlanove i privija ih na svoje grudi. I odjednom, sve što je Robertu ikad bilo važno, ne znači mu više od prebijene pare. Dok sluša njezin dah i svoj usklađuje s njim, svud oko njih livada gori. S obzora sunce iz jantarnog vrča razlijeva suton tako da se visoke trave natapaju u zlatu. Večernji povjetarac ljulja crvene makove glave, a oni kao da odobravaju svu slobodu koju si je dvoje mladih ikad poželjelo, kimaju čaškama jedni prema drugima dok ugoda poput smole klizi naježenom kožom koja bridi. Miris mladih tijela miješa se s aromom bilja. Dalekovodi bacaju sve duže sjene. Žice pod naponom napete su, bruje i otimaju uzdahe pa ih nose do nakraj svijeta. Njih čuju zečevi koji bježe u vlažne rupe pod zemljom, pa tamo skutreni trepere do jutra.
”
”