Tko Quotes

Tko nije naučio gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drveću.

Kašalj i ljubav ne mogu se sakriti. A tko hoće da to sakriva, postaje jako smiješan.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar, čiji pogled gasne u magli i memli, živio sam usput, ko da sanjam, kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

Tko srce dava, svega sebe dava.

Tko se odviše nada, mnogo gubi. Manje nade donosi više!

ČEŽNJA Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Prava snaga riječi leži u onome tko sluša, a ne u onome tko govori. Mudrac može u nedogled govoriti budali, to neće imati nikakvog značaja, no prava riječ pronalazi smisao samo ako je upućena pametnome.

No teško je nezadovoljnu čovjeku da ne kori bilo koga drugoga, i to upravo onoga tko mu je najbliži, za ono zbog čega je nezadovoljan.

Nikad ne može propasti, nikad dok ima tko da umre za nju!

Oni što kopaju, oni valjda mogu zavoljeti samo nedostižno, povremenu uspomenu, možda nešto što ne razumiju. Oni vole izdaleka. Osluškuju. Očajnici zavole druge očajnike, samo nikada one svoje vrste. Nekoga tko ih možda razumije, ali im se ne gadi. Osvetnici zavole nešto čime mogu upravljati. Cinici zavole nešto što im ne može nanijeti bol. A oni koji žele živjeti? Sudeći po sebi, oni zavole ono što nipošto ne smiju. Takvi smo živi, jedino takvi.

Čitanje je bilo slično ljubavi… Onaj tko je to znao, znao je kako i zašto čovjek postane ovisan o tome. Onima koji to nisu znali, nisi mogao ni objasniti.

A tko si ti, što tu pod plaštem noći U tajne moje misli prodireš?

Tko govori o dekolonizaciji? Ništa tako ne kolonizira kao svjetska reklama: u dnu kolibe na kraju svijeta Nike, Coca-Cola, Gap i Calvin Klein zamijenili su Francusku, Englesku, Španjolsku i Belgiju.

Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga.

Tko se bori, mora biti spreman i na poraze.

Riječi nisu dokazi. Tko osjeća, zna dokazati i djelima.

Tko se laća sile, nije u pravu.

Ne možeš kontrolirati to tko ce te privuci. A ne možeš ni kontrolirati koga tvoje srce želi.«

Ljubav ne pita kakav si, ni tko si, nego jesi li onaj za koga srce kuca.

Izdrži. To je jedino što bilo tko od nas može učiniti na ovome svijetu.

Planinski vrhunci su posebna mjesta koja mogu dati energiju svakome tko boravi na njima.

Ta tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti.

Tvoja će vizija postati jasna tek kada se zagledaš u svoje srce. Onaj tko gleda prema van, sanja. Onaj koji gleda prema unutra, budi se'.

Kad se neprijatelji izmiruju, ne radi se o prijateljstvu, nego o tom tko će koga izigrati.

Tko otovrenim očima gleda u život, taj svakog dana može vidjeti kako nevini prije ili kasnije dobivaju svoju zadovoljštinu.

I sasvim je svejedno jesam li mu ja doista vjerovala. Imala sam nekoga tko je uz mene i ponekad možda zna kako mi je. Što ti više treba?

Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio.

Nema ništa gore nego voljeti nekoga tko vas ne voli,a istovremeno je to najljepša stvar koja mi se ikada dogodila. Voljeti nekoga tko i vas voli,to je narcizam..... Voljeti nekoga tko vas ne voli...To je ljubav

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Možda si ti kakav neprobavljeni komad govedine, žličica gorčice, grumenčić sira, polovica nedokuhana krumpira. Ti imaš više veze sa drobom nego sa grobom, ma tko da bio!

Iza bogataša stoji policija, suci, žandari, generali, admirali, vojska, a tko je iza ovih jadnih, gladnih, golorukih, tko?

Tko ne vidi sada, taj neće nikad vidjeti.

Odvratna smrt. Odvratnu smrt nosiš u sebi kao rodni kraj, dragi zavičaj. Zavičaju, mili kraju, tko te ne bi ljubio. Tamo, tamo da putujem. I duša se rastaje od tijela. Odlazi.

Jednom kada ga izdresiraš, narodu je svejedno tko mu drži lanac.

Za razliku od tebe, ja ne mislim da smo bogovi koji biraju tko živi, a tko umire.

Tko od sreće traži više nego što mu ona podijeli, mogao bi izgubiti i ono što mu je dobrovoljno podijelila.

If you look at pictures of the bodies of Muhammad Ali, Ray Robinson, or, for that matter, Chuck Norris and Bruce Lee, you'll see physique in perfect proportion and built for function.

Ljudi u nešto vjeruju ne bi li zaboravili tko su. Zakapaju se u ideale, gnijezde se u idolima i ubijaju vrijeme raznim vrstama vjerovanja. Ništa ima ne bi teže palo nego da se probude na hrpi svojih slatkih laži, licem u lice a čistim postojanjem. Beznađe? Život u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca.

Samo smo se milovali i ljubili, i to je bilo kao da razgovaramo na neki drugačiji način, kao da poljupcima kažemo nešto za što bi trebalo deset rečenica, i tko zna da li bi i tada bilo kazano do kraja.

Tako nije čitao još od vremena kad je bio sasvim mlad i kad je od književnosti tražio životne odgovore. I sad je kao i nekad osjećao da je upravo sve onako kako pjesnik kaže da je u tekstu rečeno nešto što je on sam već davno osjećao i bio je spreman da ustane i počne živjeti i djelovati prema tekstu koji ima pred sobom. Dobro je znao kamo to vodi dobro je znao što postaje onaj tko svijet pokuša urediti prema knjizi a opet nije mogao sebi pomoći.

Ovo je mjesto tajna. Svetište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga tko ju je napisao i dušu onih koji su je pročitali i proživjeli i sanjali je. Svaki put kad neka knjiga prijeđe iz ruku u ruke, svaki put kad netko prijeđe pogledom preko njezinih stranica, njezin duh naraste i ojača. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje su izgubljene u vremenu, žive zauvijek, u iščekivanju dolaska ruku novog čitatelja, novoga duha...

Svima je bilo jasno da nakon toga više ništa neće biti isto. Bijes se počeo prelijevati s čovjeka na čovjeka i više nije bilo bitno tko je uključen, a tko nije. Svi su. Zlo je neobičan stvor, puno razmišljam o tome. Kad se skriva, ne možeš dokazati da postoji. Kada izađe na vidjelo, dobiva vlastitu gravitaciju. Nešto je pokrenuto davno prije nas i mi to šutke kočimo, kočimo čitavih života. Znamo da tako valja, pa učimo i djecu da nastave kočiti nakon nas. Ali se i trošimo jer nam mir nije prirodno stanje. Jesi sjetila nekad ono čudno olakšanje kada dođe do provale nasilja? Jesi? Mislim da unam što je to. Tada dobijemo dopuštenje da malo prestanemo kočiti. Možda povjerujemo i da će se nasiljem pročistiti nešto. I tada se prelije.

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

A meni je bilo čudno otkud teta Lucija zna sve što se događa u selu, i zna sve što je netko rekao i ovaj što je njemu odgovorio, i tko je kamo otputovao, i što tamo radi. Teta Lucija me podsjeća na televizijski dnevnik, jer i na dnevniku ispričaju što se sve dogodilo na raznim stranama. Samo dnevnik traje pola sata, a teta Lucija mnogo duže.

Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti! Vjekovite i bez svrhe nije pod suncem krepke stvari, a u visocijeh gora vrhe najprije ognjen trijes udari. Bez pomoći višnje s nebi svijeta je stavnos svijem bjeguća: satiru se sama u sebi silna carstva i moguća. Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada.

A tko sve dava, vele dava, tko srce dava, svega sebe dava.

Tko brzo odluči, brzo se kaje.

Tko živi u miru, svaki je dan na pivu.

Onaj tko je sav usplahiren zbog buduće slave propušta shvatiti kako će svi koji ga pamte ubrzo biti mrtvi - kao i on.

Tko bi ikada pomislio da djevojčica koja toliko šuti zapravo najviše voli riječi?

Zli su jezici zmije, truju i pravedne jednako. Ali Bog zna tko je zaslužio njihov otrov, a tko je zaslužio da ga se oslobodi.

Čemu leđa ako ih nema tko dotaknuti? Čemu ruke, noge, ako ih nema s kim ispreplesti? Čemu svaka, bilo koja misao ako za nju osim sebe nemaš drugog svjedoka?

Darovi se daju iz užitka onoga tko daje, ne prema zasluzi onoga koji prima.

Ljubav je možda put kojim te polako vodim natrag k tebi. Ne onome tko bi želio biti, već onome tko jesi.

Tko npr. formulira govor o Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu tako da se u njemu više ne čuje Jobov uzdisaj i tužaljka 'Ta dokle još?', taj se ne bavi teologijom nego mitologijom.

On je uvijek tražio od čovjeka da mu čini velike usluge. Uzmite takvog veoma lijepog mladića, ili nekog tko za sebe misli kako je u svemu glavni, i te stvari, takvi će ljudi od vas vječito tražiti da im činite velike usluge. Samo zbog toga što je takav čovjek lud za samim sobom, on misli kako ste i vi ludi za njim i kako umirete od želje da mu na svaki mogući način ugodite. To je pomalo smiješno, u jednu ruku.

Stvarna dobrota čovjeka može se pokazati u svoj svojoj čistoći i slobodi samo u odnosu prema nekome tko ne posjeduje nikakvu moć. Pravi ispit ljudskog morala, onaj osnovni (iskren tako duboko da izmiče našem pogledu) jest u odnosu čovjeka prema onima koji su mu prepušteni na milost i nemilost - prema životinjama. A baš je tu došlo do fundamentalnog debakla čovjeka, u toj mjeri elementarnog da su iz njega proizašli svi ostali.

Dok stojimo nad otvorenim grobovima uvijek nam u jurećim flešbekovima prođu sve naše protutnjale godine, a u pokisle, narančaste gerbere obećamo da ćemo od sutra drugačije, silovito, kurčevito, sa srcem i bez šteđenja, jer tko zna koliko još minuta imamo. Ideja nas drži do hladne kvake na kapiji groblja, jer ispred je opet onaj isti prevrtljivi, zli i kompromisni svijet, u kojem moramo pobjeći od sebe da bismo bili netko drugi.

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

Bio je uzbuđen i istodobno se kolebao: možda ga je djevojka već bila zaboravila. Onuda su prolazili mnogi pastiri i prodavali vunu. - Nije važno - reče mladić svojim ovcama. - I ja poznajem druge djevojke u drugim mjestima. No u dubini svoga srca znao je da je bilo važno. I da pastiri, kao mornari, kao i putujući trgovci, uvijek poznaju mjesto u kojem postoji netko tko ih može navesti da zaborave onu radost samotnog lutanja svijetom.

Pravi ribari psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru (zbog nevremena, slaba ulova ili nesposobnih pomoćnika), ali ne nasrću jedan na drugog: ne tuku se kao što to povremeno čine lučki radnici ili obični seljani. Ima i među njima sporova (tko će na koju stranu ili s koje pošte baciti mrežu, kako ili kad je valja dići), ali ih nema ni izdaleka onoliko koliko ih je oko posjeda zemlje. Lakše je dijeliti more nego zemlju, teže ga je posjedovati.

Pleši s onim tko te pozvao. Taj klišej koji su mi roditelji često ponavljali ne odnosi se samo na maturalnu večer. On bi trebao biti mantra u poslovnim i akademskim krugovima, ali i u kući. On nas podsjeća na lojalnost i poštovanje.

Čovjek je mjera svih stvari, rekao je još. Neotuđivo je njegovo pravo prosuđivati o tome što je dobro a što zlo, što je istina a što opsjena, i jao si ga onome tko se usudi da ga zavede i da mu pokoleba vjeru u to njegovo stvaralačko pravo!

Tko zna, možda je cijeli trik u tome da kćerke svojim jakama nameću prevelike zahtjeve. Majke osjećaju krivicu, a onda protest zbog krivice i nametnutih očekivanja. Istu mješavinu krivice i srdžbe osjećaju i kćeri. I sve se vrti u zatvorenu krugu.

Svetac nije bezgrešan čovjek, bez slabosti, čovjek koji ne podliježe kušnjama, nego je svetac netko tko zna uzeti Boga za ruku, ima odvažnosti uistinu se zagledati u sebe i uvidjeti svoju nesavršenost, ali istodobno ima povjerenja u Boga, u Njegovo milosrđe, te uspijeva, unatoč vlastitim slabostima, izvući iz sebe svu skrivenu ljepotu koja je samo zrcalna slika Božje ljepote. Svetac vrlo čvrsto hoda po zemlji, muči se s raznim problemima, bori se sa svojim slabostima, a istodobno je pun nade.

... ali protivim se svakome tko se toliko posvećuje svome učenju, radilo se o muškarcu ili ženi, da sve drugo izgubi iz vida. Osim pod nekim jedinstvenim okolnostima, smatram rigorozno i neprekidno učenje gubitkom vremena te povredom kako uma, tako i tijela.

Nitkovu bi uzvratila na prezir dakako samo prezirom, ali ipak bi je zaboljelo srce kad bi se tko narugao onomu što ona smatra za svetinju, makar tko se podrugivao. Nije to potjecalo od nedostatka odlučnosti. Potjecalo je donekle i od toga što je preslabo poznavala svijet, što je preslabo poznavala ljude i zatvarala se u svoj zakutak. Takvim je ljudima teško kad se kasnije razočaraju; još je teže kad osjećaš da si sam kriv. Zašto si očekivao više nego što ti se može dati? A takve ljude očekuje svaki čas takvo razočaranje.

moj Joco, ti si još naivan! Ti misliš, ako pronađeš lopova i upreš prstom u nj, da će se time sve riješiti. Pa ti ne znaš s kim imaš posla. Svi koliko ih je god stat će u njegovu obranu, pa će i tebe još optužiti za krađu. Ti možda i ne slutiš tko je sve ovdje u stanju da ti podmetne nogu.

Hoće li doći ognjeno božanstvo i prosuti vatru na djela moja? hoće li more beživotno prekriti blud duše moje? hoće li tko zaroniti kroz more mrtveži i razotkriti mahnite nekad gradove? hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše? Podignite lomaču i sažgite tijelo moje; dim će se izdići k nebesima, gdje kruže orlovi; nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let. Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene; ne čitajte djela moja i sažgite hartiju; polomite mi pero - i skinite oblačine sa nebišta - dajte mi sunce! - grozan je Osvaldov finale.

Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrak I stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke. I molim Te Gospode dobri Bože da bude kod Tebe samo sat vremena drži ga u ruci toliko koliko je dovoljno da se istopi crnilo, da se istopi zlo što stvaraju taj mrak i to crnilo, u glavi, u srcu, bi li bio tako ljubazan? Mogao bi se samo nagnuti pogledati ga nasmiješiti mu se otvoriti ga ukrasti mu tračak svjetlosti i pustiti ga da padne a ja ću se već pobrinuti da ga nađem da vidim gdje je. Za Tebe je to prava sitnica, a za mene baš i nije. Slušaš li me Gospode dobri Bože? Ne tražim mnogo od Tebe kada tražim da. I nije uvreda nadati se da Ti. Nije glupo zanositi se da. Napokon, to je tek molitva, jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja. Ti ispiši, kuda god želiš, put što sam ga izgubio. Dovoljan je znak, bilo što, lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju, a ne vide, i ja ću to znati. Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene, i ja ću je pročitati. Dotakni trenutak ove tišine, i ja ću to osjetiti. Nemaj straha, ja se ne bojim. I neka ova molitva poleti snagom svojih riječi preko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.

Riječ je o pokušaju da se nedostaci društva svedu na nedostatke ljudske naravi. Pouka je da oblik društva mora ovisiti o etičkoj naravi pojedinca, a ne o političkom sustavu, ma koliko on bio logičan ili respektabilan. Cijela je knjiga simbolične naravi, osim spašavanja na samom kraju, gdje se pojavljuje život odraslih, dostojanstven i moćan, ali zapravo ogrezao u istom zlu kao i simbolični život djece na otoku. Časnik, koji je prekinuo lov na čovjeka, sprema se odvesti djecu s otoka krstaricom, koja će uskoro isto tako nemilosrdno progoniti neprijatelja. A tko će spasiti odrasle i njihovu krstaricu?

Prvo je da se maniš bedastoća i počneš svirati po sluhu. Let`s play by ear, kako kažu jazz glazbenici. Zaboravi na davanje prognoza, jer one uvijek promaše. Zaboravi očekivanja, jer uvijek iznevjere. Slušaj. Uči. Voli ono što jest. Osjeti bilo života i pusti da te ono vodi. Kad prestaneš biti usredotočen samo na sebe i prigrliš svijet takav kakav jest, prestat ćeš biti nesretan, jer je svaki put dobar za onoga tko hoda lišen prtljage. Amen. Dobro je voljeti samoga sebe, ali pokušaj uvijek malo više voljeti druge. Kao bumerang oni će se potom pobrinuti da ti pribave ljubav koju trebaš. Nemoj se osjećati važnim, jer ništa i nitko to nije. Ako si sposoban biti onaj koji jesi i biti gdje jesi, time ćeš već mnogo postići. Što ti više mogu reći? Besmisleno je davati ti upute, jer ćeš napraviti ono što zbilja poželiš i dobro je da bude tako. Na kraju krajeva, nitko ne zna definirati što je sreća, jer ona svakome znači nešto drugo.

Zlo, uspjelo me je zaraziti zlo. Zlo vam je kao bolest: ili ozdravite ili zauvijek umrete. Ja sam ozdravio. Mnogi su poumirali.'' ''Znam, izginuli u ratu.'' ''Ne oni.'' ''Nego tko?'' ''Svi koji su mržnju prihvatili kao novi dom, novu domovinu. Zlo ubija ljude, ubija im tijela, uvijek ostavlja preživjele, mržnjom zaražene preživjele, koji poslije grade novi svijet, svijet nakon nekog pakla. Pakla svjetskog rata, pogroma, totalitarizma, građanskog ili vjerskog sukoba. Malobrojni su oni koji ozdrave, koji shvate trik, pa prekidaju niz. Svijet u kojem danas živimo izgrađen je na zločinima, na osvetama za zločine, osvetama na osvete.

Mnogima bi se svidjela da se nisi trudila svidjeti se svima. Znaš, ne treba meni objašnjenje za moj trud, često sam se trudila i na kraju izašla praznih ruku. Pa šta? Ne kajem se. I da mogu ne bi vratila vrijeme, čemu? Meni je dovoljno da se utopim u čaši uspomena. Da nazdravim onima koji su putovali sa mnom, a da to nisu niti znali, da im zahvalim, i da im poželim sreću na njihovom sljedećem putovanju. Kamo – a tko to od nas uopće zna? Kada jednom shvatiš da si zalutao, kao ja, bez karte i cilja, među te ledom optočene zidine od ljudi nema ti druge nego krčiti svoj vlastiti – zid. Jer, teško da ćeš se zagrijati na tim. Zidovima od ljudi.

Otišla sam i putovala, kao pomamna, u želji da nađem svoju suparnicu, njezinu kćer, bilo koga, samo da budem blizu nekoga, tko je nekoć pripadao njemu. Osjećala sam da bih mogla živjeti i sa svojom suparnicom i da bih ju mogla voljeti samo zato, jer je bila njegova, jer je imala u svojoj duši njegovu sliku i jer su je nekoć cjelivala njegova usta!

Žene su slabe. Katkad i nesretne, zapuštene, ponizivane. Za mnoge je preljub obnovljenje života. Za mnoge prvi gutljaj radosti. Pa tko tu može suditi? Doduše žena je više puta brakolomka iz kaprica, iz taštine, pa, ako hoćeš, iz prirodne prostitutske dispozicije; ali to su najređi slučajevi. Većinom je ona žrtva svoje impulzivnosti i muškaračke nasrtljivosti.

Callie, hoće li noćas stvarno biti smak svijeta?" "Ne, budalice. Djedica mi je sve objasnio. Stoljeća su samo način obilježavanja prolaska vremena. Vrijeme je izumio čovjek i došlo nam je iz Engleske." "Ali što ako svijet stvarno propadne? Tko će se brinuti za Jesseja Jamesa? Tko će hraniti Zeku?" Shvatila sam da ću tu raspravu okončati samo na jedan način. " Ne brini, Travise. Ja ću.

Zašto mi je taj govor bio toliko važan? Jesam li time želio pokazati sebi i drugima da sam još i te kako živ? Da još uvijek imam snagu za nastup? Je li to možda želja nekoga tko voli javnu pozornost da odigra posljednju predstavu? Odgovori su bili potvrdni. — Ranjeni lav želi doznati može li još uvijek rikati - rekao sam Ja. - Radi se o dostojanstvu i samopoštovanju, a to nije isto što i taština.

Riječi stvarnost svode na nešto što ljudski um može shvatiti, a to nije osobito mnogo. Jezik se sastoji od pet temeljnih zvukova koje stvaraju glasnice. To su samoglasnici a, e, i, o, u. Drugi zvuci su suglasnici koji se stvaraju pritiskom zraka: s, f, g i ostali. Vjerujete li da bi kombinacija takvih temeljnih zvukova ikada mogla objasniti tko ste vi, krajnju svrhu svemira i l i čak ono što su stablo i l i kamen u svojoj biti?

Tih sam se zadnjih godina prije Rima bio usredotočio još samo na samoga sebe i pritom najgrublje i najneoprostivije zanemario samoga sebe. Prije svega sam umno, ali i tjelesno oronuo. Postao sam skroz-naskroz oronuo čovjek. Skroz-naskroz bolestan, netrpeljiv, nepodnošljivo sumnjičav kao malo tko, skoro sam se ugušio u neprestanom samopromatranju i razglabanju o sebi. Bio sam posve zaboravio da osim moga užasnoga postoji i neki drugi svijet koji nije samo užasan.

Nisam vjerovao u slikarstvo za "izabrane". Uvijek sam osjećao da slika mora pobuditi nešto i kod onoga tko je ne običava inače gledati, kao što Moliere uspijeva nasmijati vrlo inteligentnog čovjeka, kao i onoga koji ništa ne razumije. Shakespeare također. I u mom radu, jednako kao i u Shakespeareovom, često se mogu susresti burleskne stvari, relativno čak i vulgarne.Na taj način mogu svakome biti dostupan. To nije zbog toga što bih želio dobrodošlicu publike, već što želim doprijeti do svakog stupnja mišljenja.

Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije. Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).

Znala sam da je svaka nova žena u njegovu životu značila i novu fazu u kreativnosti. Minotaur se hranio ne samo mojim nego i njegovim mesom. On je bio iznad svih, on je svima nama (kako mrzim tu množinu!), i ponašanjem i slikama, pokazivao seksualni odnos s bilo kojom ženom za njega nema baš nikakvo drugo niti veće značenje od kanibalističkog čina, a on se ne sastoji samo u konzumiranju tijela nego i u potpunom posjedovanju cijelog bića. Niz seksualnih odnosa ne podrazumijeva pordubljenje odnosa niti nužno rezultira zbližavanjem dviju osoba. Ali onaj tko se na taj način hrani živim ženskim mesom, mora u sebi imati nešto životinjsko, minotaursko. Kreativna osoba je opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život. Jede ih poput ljudoždera a da pritom često nije svjesna kako im nanosi bol. Ne traži, nego bezobzirno uzima. U tome nema morala. Nije li odsutnost empatije osobina psihopata? Da, ali zašto umjetnik ne bi mogao biti psihopat? Razlika je samo u tome što umjetniku sve to služi kao materijal koji pretvara u umjetničko djelo.

Postanite instrument Moga mira. Postoji li mržnja bilo gdje, širite ljubav; Postoji li povreda bilo gdje, širite oproštaj; Postoji li sumnja bilo gdje, širite vjeru; Postoji li očaj bilo gdje, širite nadu; Postoji li tmina bilo gdje, širite svjetlost; Postoji li tuga bilo gdje, širite radost. Ne težite toliko tome da vas netko utješi, nego da vi tješite; Ne toliko da vas shvate, nego da vi shvatite; Ne toliko da budete ljubljeni, nego da vi ljubite. Jer ljubav je ono Tko Vi Jeste, i tko ćete uvijek biti. Ljubav je sve što je ikada postojalo, i što će ikada postojati.

Pričaš priče?' upita muškarac s gotovo opipljivim uzbuđenjem i zanimanjem. ,Priče, bajke, legende u stihovima', kaže Widget. ,Nazovite ih kako god želite. Stvari o kojima smo maloprije razgovarali i zaključili da su kompliciranije no što su nekad bile. Uzimam djeliće prošlosti koje vidim i spajam ih u pripovijesti. No to nije tako važno; ovdje nisam zato -' ,Važno je', prekine ga muškarac u sivom odijelu. ,Netko treba ispričati te pripovijesti. Kada bitke završe – one dobivene i one izgubljene – kada gusari pronađu svoje blago i kada zmajevi svoje neprijatelje pojedu za doručak uz šalicu finog lapsang souchonga… netko treba pohvatati i ispričati njihove priče. U tome je čarolija. Čarolija je u slušaču; svaki od njih čut će je drugačije i nitko od njih neće moći predvidjeti kakav će dojam na njih ostaviti. Od banalnog do dubokog. Možda ćeš ispričati priču koja će se nastaniti u nečijoj duši, postati njegova krv, njegovo ja, svrha njegova postojanja. Ta će ga priča dirnuti i pokrenuti. I tko zna na što će ga tvoje riječi potaknuti. To je tvoja uloga, tvoj dar. Tvoja sestra možda vidi budućnost, no ti je možeš oblikovati. Ne zaboravi to.' Otpije još jedan gutljaj vina. ,Napokon, postoje mnoge vrste čarolija.

Ako su zdrave i normalne, žene ne žele dječake. Žele muškarce. Žele nekoga s kime bi se natjecale, nekoga s kime se mogu uhvatiti ukoštac. Ako su snažne, žele nekoga još snažnijeg. Ako su pametne, žele nekoga pametnijeg. Žele nekoga tko im donosi nešto što same ne mogu pružiti. Zbog toga je snažnim, pametnim, privlačnim ženama često teško pronaći partnera: jednostavno nema toliko muškaraca koji su dovoljno bolji od njih da bi ih smatrale poželjnima (koji su, kao što piše u jednoj knjizi, viših 'prihoda, obrazovanja, samopouzdanja, inteligencije, dominacije i društvene pozicije'). Stoga, onaj duh koji ometa dječake da postanu muškarci nije nimalo naklonjeniji ženama no što je muškarcima. Bunit će se, jednako glasno i s jednakim pravedničkim gnjevom ('ne možeš to raditi, preopasno je') svaki put kada djevojčica pokuša stati na vlastite noge. On negira svjesnost. Protivi se ljudima, priželjkuje im neuspjeh, ljubomoran je, ogorčen i destruktivan. S tako nečim nikada se ne bih udružio netko tko je na strani čovječanstva. Nitko tko se posveti napretku ne smije si dopustiti da ga obuzme takvo što. A ako mislite da su čvrsti muškarci preopasni, samo pričekajte pa ćete vidjeti što su sve slabi muškarci u stanju učiniti.

Krenuvši na ovo putovanje bio sam čovjek potpuno urušene vjere u ljude. Živio sam u okruženju koje me je sustavno gazilo, uvjeravalo da ne vrijedim takav kakav jesam, da moram postati netko drugi da bih bio dovoljno dobar, u okruženju u kojem sam uvijek bio drugi, manje vrijedan, onaj koji ne zaslužuje. A takav nam je i svijet. Suvremeno nas društvo uvjerava da vrijedimo onoliko koliko zarađujemo, koliko posjedujemo, kako smo sposobni izgraditi carstvo na muci drugih, koliko smo sposobni prodati se, zadiviti druge i pružiti usluge i znanja koja se mogu prodati i unovčiti. Tko se tu ne uklapa, tomu se dobro ne piše

I sada znam i da sam glupan, i da sam zato u lancima, i da sam zato u karanteni. Jer glupost nije defekt - ona je bolest. Bolest neizlježiva ako je urođena. Izliječiti se može samo onaj tko se njome zarazio. Defekt nije zarazan, i on se ne liječi, nego ispravlja. Zato glupost ne valja praštati, pa ni sebi. Učili su nas da izujemo cipelu ako šetamo sa hromim. Hromost je defekt, pa ni pred njom pametni ne žmire, nego rade plastiku i proteze. A biti obazriv prema glupanu, gore je nego skidati cipelu. To je kao da se iz solidarnosti grlimo s gubavcem, i gore još, jer glupost je pogibeljnija od mnogih strašnih bolesti - opasna je i zdravima.

Više nemam vremena za razmišljanje, jedan od oficira me upravo pita: - Prezime, ime, godina rođenja, ime oca? - Karlović, Vilim, 1970., oca nemam! - Kako bre nemaš? Umro? Kako reče ime? - Ne znam tko mi je otac. Vilim - naglašavam oficiru ime. - A jel' znaš tko je majka? - Znam, Jelena. - 'Ajmo sledeći. Na zapovijed vojnika koji nas je čuvao odlazim na kraj naše kolone. Zadovoljan sam kako je ovo prošlo i kako sam se brzo sjetio da nemam oca. Puno sam razmišljao o opasnosti svog imena, a potpuno sam zaboravio na ime svog oca, koje je za Srbe i četnike puno gore nego ijedno njemačko ime. Reći ovdje da mi se otac zove Anto bilo bi ravno tome da na sav glas počnem vikati: "Živjela Hrvatska, ja sam ustaša!" Ispalo je nekorektno prema mome ocu, ali trenutačno je to najmanje važno.

Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.

Gledajući tog čovjeka u akciji, naučio sam mnogo. Bio je esencija dinamičnog menadžera, znao je izvanredno raspodijeliti poslove, motivirati druge, čak i izgledati dobro u radnom odijelu. Nikada nije tvrdio da je sposobniji od svojih podređenih. Priznavao je njihove sposobnosti u okviru njihovih domena. Ali on je davao viziju i ton, on je podizao duh. Osim toga, imao je onu romantičnu facu kojom je zavodio žene po svim galaksijama. Sjećam se sebe kao desetogodišnjaka s naočalama ispred televizora. Svaki put kad bi se Kirk pojavio na ekranu imao bih osjećaj da je preda mnom grčki bog. Imao je i fantastične naprave. Kad sam bio klinac, fasciniralo me što na svaki planet nosi i onu spravicu, komunikator iz Zvjezdanih staza, pomoću kojeg može razgovarati s ostatkom posade. Danas i ja nosim nešto slično u džepu. Tko se još sjeća da nam je Kirk prvi pokazao mobitel?

Erikin je životni prostor mala soba u kojoj može raditi što želi. Nitko je u tomu ne sprečava, njena je soba isključivo njena. Sve ostale prostorije u stanu majčino su carstvo, budući da kućanica, koja o svemu vodi brigu, mora raditi po kući, dok Erika uživa plodove njena rada. Erika kod kuće nikada nije morala rintati, jer bi sredstva za čišćenje mogla nagristi njene prste pijanistice. Ono što majci ponekad zadaje brige jest to da ne može u svakom trenutku znati gdje se nalazi njena svojina. Pa ne možeš uvijek točno znati gdje ti je svaka stvar! Gdje li je opet onaj moj zvrk? Kuda li sada jurca i je li sama ili s nekim? Erika, to živo srebro, ta njena neuhvatljiva životinjica, začas nestane iza ugla u potrazi za nekom psinom. No kći se svaki dan u sekundu točno pojavi ondje gdje joj je mjesto: kod kuće. Majku često obuzima nemir, jer svatko tko nešto posjeduje najprije nauči jednu stvar, i to na bolan način: povjerenje je dobro, ali kontrola je još bolja. Glavni je majčin problem što svoje vlasništvo pokušava vezati za jedno mjesto kako joj ne bi pobjeglo.

Očuvano u jeziku i s jezikom, predstavlja to isti kontinuitet trajanja, istu predaju kao i jezik sam. Nema tu izravne veze s genetikom, s podrijetlom, kako se sada počelo egzaktno istraživati. Sve je to jezična baština. Svakoga tko se udubi u to mora iznenaditi koliko je praslavenskoga mitskog govora prisutno u našoj jezičnoj porabi kako smo ju naslijedili od svojih starih. Ona se, naravno, stalno mijenja i upravo u toj mijeni traje.Tako nam čuva i izraze i obrate koji se izvorno odnose na mitski ustroj svijeta. To je odavno zaboravljeno. Nova svetost potpuno je potisnula staru. Ali ono što je očuvano s jezikom omogućuje nam da tu staru svetost ipak, nepotpuno doduše i manjkavo, ali pouzdano, oprezno pipajući upoznajemo. Tako opet postaje naša. Svi koji smo rasli u tom jeziku i srodili se s njime, kada ju upravo preko toga jezika upoznamo, prepoznajemo ju kao svoju, naslojenu u dubinskim našim i zatrpanim slojevima. Doživljujemo to kao neko oživljeno sjećanje. Tako ove tri knjige mogu progovoriti čitatelju. Probuđeno sjećanje postat će pamćenje i trajno obogatiti onoga koji ga stekne.

- Kad sam bio klinac – odvrati Orr – hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloži torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? – nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje – odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u životu nije vidio ništa ni približno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački nož koji je mrtvac objesio iznad okvira mreže protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Nož je visio uz mrtvačevu praznu kožnu futrolu iz koje je Havermayer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka – nastavi Orr – uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće važan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? – upita ga iznova Yossarian. – To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr – Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti – opsova Yossarian i zadivljeno – zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima – reče Orr – Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divlje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza – reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu – razmišljaše Orr naglas. - Šta to? – priupita Yossarian. - Zato što sam htio… Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio… - … Da imam obraze kao jabuke. - … Da imaš obraze kao jabuke? – pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke – ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. – Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? - Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke – reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte… - poče Orr. - … Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izložio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima.

O krpenim sam životinjama govorio na svom posljednjem predavanju. Čak sam pokazao i slike. Mogu pretpostaviti što su pritom mislili tehnički navrnuti cinici: s obzirom na mogućnost obrade digitalnih fotografija, možda se ti golemi krpeni medvjedi uopće ne nalaze uz mene. Ili sam možda nagovorio prave pobjednike da mi posude svoj trofej za fotografiranje. Kako ću u ovo cinično doba uvjeriti publiku da sam uistinu osvojio sve to? U redu, pokazat ću im te igračke uživo. I tako su u jednom trenutku sa svake strane pozornice ušetali moji studenti noseći po jednu golemu krpenu životinju koju sam tijekom proteklih godina osvojio. Ne trebam više te trofeje. Iako znam da se mojoj ženi sviđao krpeni medvjed kojeg sam objesio u njezinom uredu dok smo hodali, nakon što je došlo troje djece nije ih više željela u kući. (Iz njih su ispadali komadići spužve i stiropora koji su mogli završiti u dječjim ustima.) Znao sam da će, ukoliko zadržim igračke, jednog dana Jai pozvati dobru vilu i reći »nosi ih odavde«... ili još gore, otkriti da ne može. Zato sam se upitao: »A zašto ih ne bih dao prijateljima?« Poslagao sam ih po pozornici i rekao: »Ako bilo tko želi za-držati dio mene, neka slobodno priđe i uzme jednog medvjeda; tko prvi dođe, njegov je.« Krpene su životinje brzo našle novi dom. Nakon nekoliko dana doznao sam daje jednu životinju uzela studentica s Carnegie Mellona koja, kao i ja, boluje od raka. Nakon predavanja prišla je i izabrala velikog slona. Svidjela mi se simbolika. Sada je imala slona u sobi.

Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.

Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.

Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nade na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.

Samo da nije te taštine. Te vražje taštine. Erikina taština za¬daje majci brige i pravi joj je trn u oku. Jedino što bi Erika postupno morala naučiti jest ne biti tašta. Bolje sada nego poslije, jer je u dobi koja već kuca na vrata taština poseban teret. A starost je dovoljan teret sam po sebi. Ah, ta Erika! Zar su velikani glazbene povijesti možda bili tašti? Nisu. Je¬dino čega se Erika mora odreći jest taština. U slučaju nužde majka će Eriku lijepo istesati, tako da se za nju ne može uh¬vatiti ništa suvišno. Mama pokušava djetetu istrgnuti haljinu koju ono grčevito drži prstima, dobro uvježbanim za takve borbe. Pusti, viče majka, daj to ovamo! Treba te kazniti zbog požude za ispraz¬nim stvarima! Dosada te život kažnjavao tako što nije obra¬ćao pozornost na tebe, a sada će te dodatno kazniti i tvoja majka tako što ni ona neće obraćati pozornost na tebe, iako se kinduriš i lickaš poput klauna. Daj tu haljinu ovamo! Odjednom se Erika okrenula i odjurila do svojeg ormara s odjećom. Obuzela ju je nejasna slutnja, koja se već više puta obistinila. Danas opet nešto nedostaje, ovaj put tamnosivi jesenski komplet. Sto se dogodilo? Čim je primijetila da nešto nedostaje, Erika je odmah znala tko je za to odgovoran. Samo jedna osoba dolazi u obzir. Ti, gaduro, gaduro jedna, urla Erika na sebi nadređenu instanciju i poput pandži zabija nok¬te u majčinu tamnoplavo obojenu kosu s prst izraslim sjedi-nama. Frizer je naime skup pa zato majka njemu i ne odlazi. Jednom mjesečno Erika majci boji kosu kistom i Polycolo~ rom. Sada čerupa majčinu glavu, koju je vlastoručno uljepšala. Bijesno majku vuče za kosu. Majka jauče. Kada je prestala vući, Eriki su ruke pune pramenova, koje nijemo i u čudu promatra. Kemija je već ionako slomila svaki otpor u majčinoj kosi, ali ni priroda tu nije izvela majstorsko djelo. Erika u prvi tren ne zna kamo s vlasima. Napokon odlazi u kuhinju i u kantu za smeće baca tamnoplave pramenove prošarane sjedinama.

U vrtu palače, u kojoj je danas Muzej moderne umjetnosti, nalazi se malo groblje pasa. Tu ih je pokopala njihova gospodarica. Voljela ih je i žalila je za njima. Na granitnoj ploči uklesana su njihova imena i nadimci, datumi rođenja i smrti. Nepoznat netko ostavlja tu ruže i uklanja ih kad počnu venuti. Muzej je javni, groblje privatno. Mnogi prođu pored njega a da ga i ne primijete. Nisam uspio otkriti gdje Venecijanci pokapaju svoje ljubimce i da li to uopće čine. U Starom Lazaretu, na mjestu gdje je nekoć bila crkvica Svete Marije Nazarećanke, utočište je pasa lutalica, izgubljenih ili napuštenih, ali nema im grobova ni nadgrobnih ploča. Vlasnica Palače Guggenheim, tvrdila je da "za stanovnike ovoga grada sprovodi bez suza nisu pravi sprovodi". Došla je iz daleka. Pokopana je na groblju podalje od palače u kojoj je živjela sa svojim psima, koji su joj bili odani. Moć, osvajanje i vlast, blago, trgovina i raskoš stvarali su pojednostavljenu sliku Venecije, suviše realističnu i praktičnu. Nje\ina druga strana, praznovjerna i nerazumna, ostaje obično nepoznata. Malo tko zna za mletačke okultiste, spiritiste, gatalice, poklonike bijele i crne magije, šarlatane. Oni su se ponekad krili i od same Venecije. Zaboravljamo velike spletkare, kockare, hohštaplere, špekulante, varalice, trbuhozborce. Tko se još sjeća "blažene" kontese Tagliapietre koja je prelazila s jedne strane Velikoga kanala na drugu hodajući po vodi poput Krista. Ovdje je praznovjerje često jače od vjere. Nekoć je bilo u Laguni mnogo vračara, nadahnutih i poticajnih, malo ih je ostalo. Casanova je u svojim Memoarima ostavio zapis o tome kako ga je jedna od njih izliječila od nezaustavljiva krvarenja. Zatvorila ga je najpre u železni kovčeg po kojom je dugo i jako lupala; zatim mu je, kad je napokon zaspao, privela u snu "divnu ženu pod krinolinom, otmjenu, s krunom na glavi na kojoj je blistalo drago kamenje poput iskrica; blaga i veličanstvena izgleda, uputila se laganim hodom prema mome krevetu i sjela uza me." Budući je zavodnik tada imao osam godina. Sve su te ličnosti pridonosile blagostanju i ugledu Venecije. Povijest im nije dala mjesto koje zaslužuju, prepustila ih je "maloj povijesti".