Taj Hotels Quotes

See those people holding hands?" he asked at the candlelight vigil outside the still-smoking Taj Hotel. "They're neither Hindus nor Muslims, but citizens of Bombay first.

I looked into the wind, feeling the day alternately warm and cool and warm again on my face and arms as the breeze turned and returned across the bay. A small fleet of fishing canoes drifted past us on their way back to the fishermen’s sandy refuge near the slum. I suddenly remembered the day in the rain, sailing in a canoe across the flooded forecourt of the Taj Mahal Hotel and beneath the booming, resonant dome of the Gateway Monument. I remembered Vinod’s love song, and the rain that night as Karla came into my arms.

Several five-star hotels were mentioned as targets, including the Trident–Oberoi and the Taj. Since then there had been twenty-five further alerts, many of them delivered by the CIA to the Indian government’s external intelligence agency, the Research and Analysis Wing, and passed on to India’s domestic Intelligence Bureau.

run by a Special Forces colonel and aided by Major Sandeep Unnikrishnan, a sinewy officer whom Sisodia had ordered to lead the Taj units. A product of the National Defence Academy, the elite joint services training college outside Pune, Major Unnikrishnan, a 31-year-old Black Cat instructor, could have chosen to stay behind in Manesar. But he had volunteered.

This entire operation was surreal: men landing by sea, taking a city hostage, calling Austria and being remotely manipulated by handlers who seemed to be in the US. It was unlike anything they had ever imagined. Is that a problem too?, Bharti wondered. Our lack of imagination? He

Slučaj je hteo da se nađem s Meštrovićem u srdačnijim odnosima i duže vremena u Amsterdamu nego u Beogradu. Čudnovato, to se dogodilo ne povodom izložbe o kojoj govorim i na čije otvaranje nije došao, već povodom međunarodnog kongresa Pen-kluba koji se održavao u Holandiji 1931. Meštrović nije bio pisac, ali je zagrebački centar slao njega kao svoga delegata na taj kongres na kojem se on pojavio sa urednikom Nove Evrope, svojim neumornim biografom Milanom Ćurčinom. Izaslanici beogradskog centra bili su Isidora Sekulić, na koju se zalud čekalo da dođe, Jovan Dučić, koji je doputovao brodom iz Egipta gde je bio naš poslanik, i najposle ja, koji sam stigao u Hag iz Pariza, gde sam se zadržavao prikupljanjem slika za muzej. Ivan Meštrović i Jovan Dučić, koji su se dvadesetinu godina ubrajali u prijatelje, nisu se razdvajali za tih nekoliko holandskih svojih dana. Nisam ih ni ja napuštao, iako sam se rado usamljivao. Kraj svega poštovanja prema njima dvojici, više su me privlačili holandski ljudi i predeli, slike Vermerove i Rembrantove, mostovi i kanali po gradovima, automobili po putevima, brodovi po pristaništima, horizonti Severnoga mora. Ali ako nismo bili nerazdvojni, svugde smo se susretali, i ja sam ih, kada bih se našao sa njima, sa najvećom radoznalošću slušao. Ništa nije privlačnije za mladog pisca nego posmatrati starije i slavnije od sebe i, diveći se onome kod njih u čemu se čine nedostžni, radovati se otkriću onog u čemu su mali. I fizički i duhovno, Jovan Dučić i Ivan Meštrović su bili različni. Lak u pokretu i u duhu, brz na rečima i na osmehu, Jovan Dučić je, zračeći vedrinom, voleo da stoji i da hoda i, prav i visok, da govori - u paradoksima i sa humorom koji nije bio bez ironije - ne samo stoga što treba i mora nešto da kaže, nego i zato što voli i ume govoriti i želi da ga slušaju. Ivan Meštrović, kome je više priličilo da sedi no da stoji, bio je trom u pokretima i spor na rečima, ali sa težinom u mislima, nepokolebljiv u uverenju i uporan u odbrani, i govorio malo i oprezno, prećutkujući i ono što se očekivalo da kaže. Koliko je jedan umeo govoriti, toliko je drugi znao slušati. Jednog dana, našli smo se zajedno za stolom na terasi kazina u Sheveningenu i nastavili jučeranji razgovor, za koji nam se činilo da nije bio ni prekidan, - bilo je u našem raspoloženju toliko bezbrižnosti ko da nema i kao da neće nikad biti na svetu zla i nesreće. Dučić je pričao o piscima koje je tih dana upoznao i pred nama se čudio otkud su se našli na kongresu kad on nikad ni za jednog nije čuo, i divio se ulicama u Amsterdamu, u kojima je svaka druga kuća banka, i ulicama u Beogradu, u kojima je svaka druga kuća krčma. Meštrović ga je dopunjavao poređenjem holandskih žena s dalmatinskim i Severnog mora s Jadranskim, ostavljajući nama da iz njegovih zapažanja izvedemo zaključke. Najmanje su njih dvojica raspravljali o skulpturi i poeziji, i ja sam to tumačio u sebi time što se Meštrović ne razume u poeziju, a Dučić u skulpturu. Bilo je leto, no veče sveže i more nemirno, i kad je po ponoći zahladnelo, prešli smo u dvoranu, gde smo bili sami. Prvi put sam tada čuo da je Ivan Meštrović u mladosti imao na posetnici pored prezimena Meštrović i prezime Gabrilović. Dučić ga je uveravao, s velikom ozbiljnošću i usrdnošću, da se nije mogao prezivati Gabrilović, nego Gavrilović, i da je pravoslavnoga porekla. Meštrović je, ne bez osmeha, pristajao da bude Srbin, ali ne i pravoslavljanin, i poricao Dučićeva filološka i verska objašnjenja. Ponovo su se približili kad su se opomenuli da je Meštrović starinom iz Fojnice, u Bosni, a Dučić rodom iz Trebinja, u Hercegovini. Na kraju su se, na Dučićev predlog, saglasili da su obojica veliki umetnici. Svitalo je kada su se rastajali, puni obazrivosti i hvale jedan za drugog. Sam idući u svoj hotel, nisam mogao a da se ne pitam, kad su se u svemu slagali, zašto u onom jednom nisu.

U nekoj beskrajnoj nežnosti, koje muževe obuzima, posle dugog braka, prema ženi, ja čitam sa mojim beleškama, njeno pismo, kao odgovor na obećanje, da ću je čekati u Fiorenci. Da još jednom vidimo Fiorencu. Ona mi je pisala da još jednom svratimo u hotel “Aurora”. U Fijezoli. Bili smo tako sretni kad je prvi put došla, kod mene, u Italiju. Pita me da li se sećam pucnjave, u neredima, kad su napali Poštu? Kad su revolveri praštali. Kad je ona stala preda mnom i raširila preda me svoj laki, crni kaput, kao neki crni labud, na pozornici, u baletu. Kjaramonti nikad nije hteo da poveruje u to. Da li to taj poručnik veruje, ili ne, pisala mi je, nije važno. Svaka bi žena, tvrdila je ona, kada bi volela, učinila to. Za muškarca, pisala je, i kad voli, tako nešto, nije sasvim sigurno. Pisala mi je da je odvedem da još jednom vidi Fiorencu. Zaklonila me je tamo svojim telom, dok je pucnjava trajala, a ne mogu poreći, da je tako i bilo. Moram priznati da je tako bilo. Ne traži od mene ništa za to. Nije mi tražila ništa za to. Sad mi, međutim, traži da još jednom svratimo u Fiorencu. Da se naselimo tamo gore, u Fijezoli, u našem hotelu. Ja sam joj odgovorio da sam, poslom, nedavno, bio tamo. Nije priroda sad tamo ono, što je bila proletos. Nisu ni masline kao što su bile. Nebo nije plavo. Samo su čaršavi plavi u “Aurori”, i baru. U vrtu su čempresi sad u snegu. Ona je odgovarala: svejedno. Iako se čempresi crne – dole, u dolini, u daljini, krovovi Fiorence biće ipak crveni, ponegde. Kube, koje toliko volim, ona voli još više. Više čak nego Mikelanđelovo. Brda će se i sad videti talasasto, kao što su i bila, kada smo poslednji put bili tamo. Uostalom, nije to što ona traži od mene, da još jednom sagledamo. Traži samo da još jednom sačekamo na balkonu hotela veče, tamo. Mrak će pasti rano. Nestaće, polako, Fiorence, u mraku. Neće se videti ni kampanil koji je nazidao Đoto. Nije ni potrebno. Ono što bi ona želela da vidi, još jednom, to je trenutak kad u zamračenoj Fiorenci upale svetiljke. One, iznenada – ona se toga seća – blesnu. Sinu. Kao da neko zasipa zvezdama Fiorencu. Toliko svetiljki, a sinu u istom trenutku, i trepere. Kako je to bilo lepo. Iako je sad zima, iako ima snega, to bi htela još jednom da vidi, pre nego što iz Italije odemo. Da joj učinim to. To bar nije teško.

Mumbai – City of Dreams The Mumbai city is famous for its iconic landmarks such as the Gateway of India, the Taj Mahal Palace Hotel. If you are looking to travel to India you must visit these places.