Ta Da Quotes

He glanced up as I entered, and for a moment, looked almost surprised. "Mr. Swift!" "Ta-da!" I exclaimed weakly. "You're still..." "Still not dead. That's me. It's my big party trick, still not being dead, gets them every time.

Tôi thích những mối tình câm, tình thầm. Tôi tưởng tượng đó là những mối tình da diết, sâu sắc. Mãi mãi chẳng dám nói thật lòng, cho đến cuối đời, tình ấy vẫn bàng bạc, rập rờn, và mỗi khi có dịp (như đi qua chỗ ngồi cũ, con đường cũ, gương mặt cũ…), ta bỗng thấy nhói ran. Chắc là khó chịu lắm, khi yêu mà giả bộ không yêu, khi buồn cố diễn mặt vui, khi đau tình phải tỏ ra vô tình…

Ta i ta devojka, recimo, kao i svi drugi, ima svog idealnog muškarca; samo, nevolja je ta što ona živi u Rumuniji, a on je Eskim. Koje su šanse da se sretnu? A znali bi, sve bi im bilo jasno kad bi se samo sreli...ali se naprosto neće sresti. Njihovi životi postaće ljubavno promašeni. A kad promašiš ljubav, šta onda uopšte možeš da pogodiš?

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta sta je ta da prostis Gdje li je ta Odakle je Kuda je ta Bosna Rekti A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prostis jedna zemlja imade I posna i bosa da prostis I hladna i gladna I k tomu jos Da prostis Prkosna Od Sna

Bilinmesin; yalnızlık biraz da, her şeyi bilmenin ta kendisidir.

Ne nismo mi bili ljubavnici. Nikad… Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali. I to je sve… Oboje smo na lančiću nosili po polovinu davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo. Ko zna zašto, ta je tajna lebdela nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena, kao ukleta lađa. Negde ovde, daleko. Negde tamo, blizu. Ni na nebu, ni na zemlji… Nismo mi bili ljubavnici. Nikad. Samo smo se ponekad u dugim noćima punog meseca malo tražili po talasnim dužinama čeznje. I to je sve…

Pesnik kaze: - I ti si nekome more. Danima mi ta recenica ne izlazi iz glave. Zamisli. Da si nekome more. I da ti je neko more. Jasno je kao dan - ljubav neka je takva, ili neka je nema.

As of this afternoon, you are a Defense Agent for the THIRDS.” The man grew quiet and Dex couldn’t help but wait for him to throw his arms out and shout “Ta-da!” with a show of jazz hands.

Ye're na meant for a tepid existence, so maybe 'tis time ta leave da sandbox. Brennus

We're on vacation, Kaia, Strider grumbled. You weren't invited. She waved away his words as if they were unimportant. Deep down I know you meant to invite me, so ta-da. Here I am. You're welcome. It's scary how well you know us. Here, pay for this, William said, dumping his candy into Strider's arms. We'll be in the care. Making out.

Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka čežnja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tužni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

I was just trying to get his attention!" the man protested at the top of his lungs. "If he'da listened, I wouldn'ta had to bash him.

Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jedna-dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila, pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?

... u krvi im je saznanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema.

Otkrivam da vjernost kad si zaljubljen prestaje biti žrtva. Zaljubljen se čovjek prepoznaje po tome što je vjeran, a da to nije namjerno i da se time ne razmeće. Ljubav je ta caka koja vjernost čini prirodnom.

Kako su ljudi nesavršeni! U svemu! Ne mogu da žive sami, postoje samo kao jedna polovina. Drugu traže, u ženi, u drugom čovjeku, u laži. Potrebna mu je ta druga polovina, a ništa ne za o njoj.

Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku miješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potones.

Ta-da!" The man whipped open his coat. Shit! He wasn't wearing any clothes at all. She grimaced. Just her luck to go vampire hunting and find a flasher.

I pitam se otkud ta strašna lakomislenost, kojom se, u mladosti, odlazi u stranu zemlju? Je li to zato, što nam se čini da je život dug i da ima vremena da se vratimo? ...To znači, očigledno, da je čoveku potrebno, da zna, da se nekud ne može više vratiti, pa da uvidi kako je tamo sretan bio.

Ne bojim se ljubavi. Bojim se rizika. I zavisnosti. I mogućeg bola... Uvijek si jednom nogom u bjekstvu, uvijek polovinom sebe u ljubavi. Drugu ostavljam u pripravnosti da izvuče ludaka.Ali ta moja necinična polovina mnogo te voli.Toliko da me prevari cijelog..Večeras ti se nudim sav. Reci da me voliš, šta te staje?

Classroom Activities 1. Using felt and yarn, make a hand puppet of Clarence Thomas. Ta-da! You're Antonin Scalia!

Šta vredi sva ta huka, kad evo dođe ovakvo vreme pa čovek propadne tako da ne može ni da izgine ni da živi, nego trune kao direk u zemlji i svačiji je, samo nije svoj.

Ja sam pesnica koja je udarila u zid. Ja sam udarac koji boli onog koji udara. Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika. Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim. Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?

Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.

Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu vrijednost, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

-Asti boga, barba Smoje.... -Šta se dogodilo? -A vi čitate ćirilicu! -E pa otkad! Jema već šezdeset godin. -A zašto? -Zato šta je znan. Da znan kineška oli arapska slova, čita bi i kineski i arapski. -Ali ta su slova laživa. -Jednako ka naša. Ne lažu, Luka slova, nego judi, judi lažu.

Uvijek sam se pitala zašto ljudi ne podižu spomenike krumpiru, na primjer. Ali ne, čovjek, ta podanička kreatura, najradije podiže spomenike svojim političarima. Pritom ga krupir hrani, a političari ga upropaštavaju. Tvrdoglavi ljudski primjerak i dalje diže spomenike svojim herojima, za koje se na kraju ispostavlja da su bili kriminalci. Što ćemo, čovjekova duša je konobarska, uvijek spremna da služi i bez napojnice.

Odurna je životinjska priroda zvjeri u čovjeku, ali kad je ona u čistom obliku, onda je ti s visine svog duševnog života vidiš i prezireš, pa ili pao, ili se održao - ti ostaješ ono što si bio; ali kad se ta ista životinja krije pod tobože estetskim, poetskim ovojem i iziskuje da joj se pokloniš, onda sam nestaješ u njoj i, obožavajući životinju, ne razlikuješ više dobro od zla. Onda je to užasno.

Sanem'le öğle yemeğine çıkacaktık! Sonrası gelirdi nasıl olsa. Çoluk çocuk, şöyle uygun bir kooperatif, derken Ayvalık'ta yazlık...Hele bir öğlen yemeğine çıkalım da.

Stvorio sam vreme, nekada davno, ne zato da bi stvari prolazile u njemu tek da prolaze, već da bi ta prolaznost bila primećena i da bi se ljudi okrenuli neprolaznom. - Izgubljen u samoposluzi

Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.

Jer, ako je književnost bolest, onda je ta bolest trajna, kronična i naprosto neizlječiva. Baš kad vam se učini da ste se izliječili, jave se recidivi prouzročeni nekim nuzgrednim povodom: šarenim ovitkom u izlogu, mirisom štamparske boje, glatkoćom bezdrvnog papira i slično. Uz to što je kronična, ta je bolest pomalo i endemična, jer pandemijama obiluju drugi žanrovi: televizija, moda, ples i trač.

Išla je i znala kuda treba da ide. To je bilo sve. Veličanstveno osećanje. Kad se sudbina napokon raskrili i postane razgovetna staza i nedvosmisleni trag i pouzdan pravac. Beskrajno vreme približavanja. TO primicanje. Kad bi moglo trajati večno. Pokret predavanja sudbini. To je emocija. Nema više nedoumica, nema više laži. Znati kuda. I stići je. Ma kakva bila, ta sudbina.

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.

Imam gospodaricu koju sam dužan da slušam, ona vlada mnom, vama, svetom, čak i ovim današnjim svetom napolju, a ta gospodarica je pravda. U nju sam oduvek verovao, verujem i danas, i pravda je jedini putokaz mog postupanja...

Ta tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti.

Farmaceutska industrija je najveći narkokartel na kugli zemaljskoj koji drži čitav svijet u šaci, i ona je ta koja ne dozvoljava da se nešto banalno poput marihuane legalizira.

Ljubav je puna zamki. Kad hoce da se pokaze, otkrije samo svoju svetlost, a ne dopustanam da nazremo senke koje ta svetlost izaziva.

Kisten probably has one in here,” she muttered, then turned with a tube of what looked like lipstick. “Ta-da!” Ta-da, huh?

Izgleda da nije nigdje. To nije mjesto već praznina. Razapeta je između tuđih određenja, a nijedno ne priznaje. Grčevito se drži onog što nije u vremenu, bojeći se uznemirujućih promjena. Igra se života, a vjeruje da je ta igra jedina stvarnost koja vrijedi. Nema ništa, sve joj izmiče, a misli da zadržava sve, odriče se sreće čuvajući njen privid, živi pomalo avetinjski uobraziljom, dajući stvarima značaj koji one nemaju, zadovoljavajući se znakovima, simbolima, maštom, stihovima, hartijom, bijegom, kratkotrajnim žaljenem nečije suzne sudbinice, osjećanjem potrebe da bude pravedna u svom malom svijetu, osakaćeno i tužno obezbijeđenom od života.

Ja smatram da postoje svi razlozi za život, ali ne uvek, ne i za svakoga. Ponekad nema smisla živeti samo života radi. Ali o tome ne možemo ubedljivo razgovarati. Ni sporiti. Sva su ta velika pitanja života sasvim lična stvar.

Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca. Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva. U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.

‎"Smrt je kuckala prstima po stolu, proizvodeći zvuk koji uopće ne sliči mišjem stepu, i podarila Morta s još nekoliko sekunda svojeg čvrstog pogleda. Učinilo joj se da dječak ima manje lakte nego kad ga je upoznala, da stoji malo uspravnije i, gle gluposti, znade koristiti riječi poput "iščekivanje". Za sve je kriva ta knjižnica.

Tự hỏi, hình như hầu hết những vết thương và nỗi đau đều do chính bản thân chúng ta tự tạo ra cho mình, đúng không?... Ngẫm cũng đúng, thật ra những vết thương ngoài da hay vết thương lòng chăng nữa, nếu không phải do chính bản thân dễ dãi ngay từ lúc đầu, thì dễ dầu gì nó ghi khắc được trên mình hay trong tim về sau? Hôm nay bạn vô tình làm trật khớp tay trong một lúc quờ quạng mơ hồ, rồi biết đâu ngày mai bạn cũng chẳng mảy may nhận ra mình đang để trật nhịp trái tim, vì một người-dưng-thân-thương nào đó.

Ali ljudi – veliki, odrasli ljudi – nisu prestajali da varaju i muče sami sebe i jedan drugoga. Ljudi su držali da nije sveto i važno to proljetno jutro, ni ta krasota svijeta božjega stvorena za dobro svim bićima – krasota koja pozivlje za mir, slogu i ljubav – nego je sveto i važno ono što su izmislili oni sami da bi vladali jedan nad drugim

A riblje raspoloženje, opet, ovisilo je o suncu, mjesecu, temperaturi, vodostaju i bezbroj drugih varijabli koje ne možeš ni spoznati, a kamoli kontrolirati. I zato kad mi netko kaže da je svatko kovač svoje sreće, znak je to potpune ignorancije. Zatim taj netko kaže: - Ali to je rekao Einstein. Kao da genijalci nemaju pravo lupiti glupost, kao da netko može biti genijalan svaki jebeni trenutak svog života. A da ne spominjem kako je ta rečenica izvučena iz tko zna kojeg konteksta, i kako je može pobiti svako dijete rođeno u siromaštvu afričkih ili indijskih slamova. Nije svatko kovač svog života. Nije nitko. Na neke stvari možeš utjecati, a na neke ne. Nešto kuješ, a nešto nosiš kako ti je skovano.

Kad god skočiš,prijatelju,suđeno ti je da padneš.To ti se čini neizbježno.Neminovno.Svaku stanicu tvog tijela pokreće ta univerzalna sila.Tvoje ipak nije da padneš.Tvoje je da poletiš. Ali padat ćeš ponovno i ponovno.Sve dok ne pomisliš da je tlo koje te vuče tvoj dom,da je tlo sigurno i dobro. Primjetit ćeš da nisi ptica,da nisi građen da letiš i pomislit ćeš da si stvoren da živiš na tlu.Ali na tlu nikad nećeš biti potpun. Zato ćeš se,ni ne znajući zašto,svejedno ipak,uvijek dizati i ponovno skakati.Jer svaka stanica u tvom tijelu zna da neće ostvariti svoju svrhu i da neće biti potpuna dok ne poletiš. Zato si ovdje,prijatelju,i to si oduvijek znao.Zato da ubiješ tog zmaja koji te drži na tlu,i poletiš.

Meda Ishq Vi Toon Meda Yaar Vi Toon Meda Deen Vi Toon Eeman Vi Toon Meda Jism Vi Toon Meda Rooh Vi Toon Meda Qalb Vi Toon Jind Jaan Vi Toon Meda Kaba Qibla Masjid Mimbar Mushaf Te Quran Vi Toon Mede Farz Fareezay, Hajj, Zakataan Soum Salaat Azaan Vi Toon Meri Zohd Ibadat Ta’at Taqwa Ilm Vi Toon Irfan Vi Toon Mera Zikr Vi Toon Meda Fikr Vi Toon Mera Zouq Vi Toon Wajdan Vi Toon Meda Sanwal Mithra Shaam Saloona Mun Mohan Janaan Vi Toon Meda Murshid Haadi Peer Tareeqat Shaikh Haqaa’iq Daan Vi Toon Meda Aas Ummed Te Khattaya Wattaya Takia Maan Taran Vi Toon Mera Dharam Vi Toon Meda Bharam Vi Toon Meda Sharam Vi Toon Meda Shaan Vi Toon Meda Dukh Sukh Ro’wan Khilan Vi Toon Meda Dard Vi Toon Darmaan Vi Toon Meda Khushiyan Da Asbaab Vi Toon Mede Soolaan Da Samaan Vi Toon Mera Husn Te Bhaag Suhaag Vi Toon Meda Bakht Te Naam Nishaan Vi Toon Meda Ishq Vi Toon Meda Yaar Vi Toon Meda Deen Vi Toon Eeman Vi Toon Meda Jism Vi Toon Meda Rooh Vi Toon Meda Qalb Vi Toon Jind Jaan Vi Toon Meda Kaba Qibla Masjid Mimbar Mushaf Te Quran Vi Toon Meda Ishq Vi Toon Meda Yaar Vi Toon Meda Deen Vi Toon Eeman Vi Toon Meda Ishq Vi Toon Meda Yaar Vi Toon

Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.

...ei, daca asa s-ar fi intamplat lucrurile, va asigur ca mi-asi fi scos palaria si asi fi zis: domnule, este o lege! Daca e buna, daca e rea, nu discutam acum! buna sau rea, e pentru toata lumea si daca tu, care ai facut-o, o s-o simti si tu pe coaja ta ca e rea, o sa te grabesti cat mai repede s-o schimbi. Da, dar tu vii si nu respecti legea, il iai tot pe ala lovitu si-l judeci, iar pe ala care a lovit stai cu el in sedinta...

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Ljubomora nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost - a ta postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli - da bi mogao stupiti u akciju bilo ko, ko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.

Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći. Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno. Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično. Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori. Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.

TA LJUBAV Ta ljubav Tako žestoka Tako krhka Tako nežna Tako beznadežna Ta ljubav lepa kao dan I ružna kao vreme Kad je vreme ružno Ta ljubav tako istinita Ta ljubav tako lepa Tako srećna Tako radosna I tako nejasna Što drhti od straha ko dete od mraka Tako sigurna u svoje moći Ko smiren čovek u mrkloj noći Ta ljubav koja je plašila druge Koja ih je terala da govore Koja ih je terala da blede Ta vrebana ljubav Jer smo ih vrebali Gonjena ranjena zgažena dotučena odbačena zaboravljena Jer smo je gonili ranili zgazili dotukli odbacili zaboravili Sva ta ljubav Još tako živa I tako osunčana Ljubav je tvoja Ljubav je moja Ono što je bilo Ono uvek novo Što se nije promenilo Istinito kao biljka Ustreptalo kao ptica Toplo živo kao leto Možemo oboje Otići vratiti se Možemo zaboraviti I posle opet zaspati Probuditi se patiti Ostariti opet zaspati O smrti snevati Probuditi se smešiti smejati Podmladiti se pevati Naša ljubav ostaje tu Tvrdoglava kao mazga Živa kao želja Svirepa kao pamćenje Glupa kao kajanje Nežna kao uspomena Hladna kao mermer Lepa kao dan Kao dete slabašna Smeši nam se nestašno Govori a ništa ne kaže Slušam je drhteći strašno I vičem Vičem zbog tebe Vičem zbog sebe Preklinjem te Zbog tebe zbog sebe zbog svih što se vole I što su se voleli Da vičem joj Zbog tebe zbog sebe i zbog svih ostalih Koje ne poznajem Ostani tu Ostani gde si Tu gde si nekad bila Ostani tu Ne miči se Ne odlazi Mi što smo voljeni Mi smo te zaboravili A ti nas ne zaboravi Samo smo tebe na zemlji imali Ne dozvoli da postanemo hladni Mnogo dalje uvek I bilo gde Javi nam se da si živa Mnogo kasnije u nekom šumarku U šumi pamćenja iskrsni I nama se pridruži Ruku nam pruži I spasi nas

U mladosti duhovni saputnici su nam prijatelji i knjige. Ali najveća razlika između prijatelja i knjiga je ta da se prijatelji menjaju, a knjige ne. Knjiga, čak i ako skuplja prašinu na polici ili u nekom uglu sobe, uporno čuva svoj karakter i svoju filozofiju. Prihvatajući je ili odbacujući je, čitajući je ili ne, mi samo možemo da promenimo naš stav prema njoj, i to je sve.

This is a place that was “discovered” by a dude who didn’t know how to read a map, so he just showed up on some shore, thought he was in India, and then proceeded to plant a flag there, like, “TA-DA.” No, sir, no. What Christopher Columbus’s goofass needed was a compass and a clue for being so aggressively mediocre, but that dude has a federal holiday in his honor. He showed up on someone else’s property and claimed it as his because he didn’t know what it was. This country started off all the way wrong and continued in the same fashion. Chris

Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života. ... Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.

Vào thời kỳ mà chúng ta đang nói tới ấy thì các thành phố bị bao phủ bởi một thứ mùi hôi mà con người văn minh ngày nay không thể hình dung nổi. Ðường sá hôi mùi phân, sân sau hôi mùi nước tiểu, cầu thang hôi mùi gỗ mủn và phân chuột, bếp hôi mùi bắp cải thối và mỡ cừu; những căn phòng đọng khí hôi mùi bụi lưu cữu, buồng ngủ hôi mùi khăn giường nhơn nhớt, mùi nệm nhồi lông ẩm ướt và mùi ngọt hăng của bô nước tiểu. Ống khói hôi mùi lưu huỳnh, lò thuộc da hôi mùi dung dịch kiềm, lò mổ hôi mùi máu đông. Người hôi mùi mồ hôi và áo quần lâu không giặt; miệng hôi mùi răng sâu; từ bao tử tỏa ra mùi hành và khi cơ thể không còn trẻ trung nữa thì hôi mùi pho mát ôi, mùi sữa chua và mùi ung nhọt. Sông hôi, quảng trường hôi, nhà thờ hôi, gầm cầu hôi mà cung điện cũng hôi. Người nông dân cũng hôi như vị linh mục; gã học việc cũng hôi như vợ người thợ cả; toàn giới quý tộc hôi; phải, ngay cả đức vua cũng hôi như một con thú dữ còn hoàng hậu hôi như một con dê già, mùa hè cũng như mùa đông...

There was a girl who used to hide behind the moon with her legs bent against it like tiny fishhooks, as if she were the only thing keeping all that grey from tilting on it’s orbit and grazing against the skin of the Earth. The stars left tiny burn marks on her skin that sizzled when she touched them so that she sounded like raindrops in summer when she walked. The stars fell on her back so often it wore away in the shape of a fin. She bathed in the white moonlight and it made her skin more pale so her eyes looked wider. Her eyes were so wide that she could take much more in as she watched earth like the clouds over it were stage curtains being drawn back. Ta-da-do-rah! And then at the end the people cried and their tears fell from the earth and into the craters making pools for her fishhook legs to catch their stories in. One letter at a time falling away into the velvet black backdrop curtain before she could hold them. And the people sighed, mouths all open wide, people always cry at endings.

- Trebuie să-mi dai viaţa înapoi. Mi-ai luat-o când aveam paisprezece ani: de atunci rătăcesc după tine, ca umbra ta. Când te închini tu, mă închin şi eu, fără să vreau; când râzi, râd la fel, când gemi, mă doare aici ceva. Într-o vreme, daca mi-ai fi spus că la miezul nopţii, în locul lunii are să răsară soarele, aş fi stat ca o proastă noaptea întreagă la geam şi l-aş fi aşteptat să răsară. - Eva, dacă aş fi spus eu că soarele răsare la miezul nopţii, să ştii că ar fi răsărit; n-ai fi aşteptat degeaba. Eva îi puse mâna pe gură. - Lasă; acum te cunosc! Toate câte m-ai făcut să cred s-au dus şi au lăsat numai cenuşa lor. Acum ştiu şi când răsare soarele şi când apune. Ştiu foarte multe, auzi tu? Şi ştiu că aşa cum eşti, nu trebuie să mai pleci de lângă mine. De data asta te opresc. Încui uşa, oblonesc ferestrele, te ţin închis, te leg. - Da, Eva! Te rog! Ar fi spre binele meu! Era convinsă. Îi cuprinse grumazul cu braţele. - Am să te ţin aşa! N-am să-ţi mai dau drumul, niciodată. Nici nu mai ştiu dacă te iubesc. Poate că nu; poate te urăsc, dar când eşti lângă mine, e bine. Nu se poate altfel; tu eşti bărbatul meu! - Vrei să ne căsătorim? Inima ei bătu greu. - Nu ştiu. Vreau să nu mai pleci. Am fost o proastă; n-am făcut nimic să te ţin. Cred că mi-ar fi trebuit un efort mult mai mic decât cel pe care l-am făcut ca să cred ca te-am uitat...

If there’s an eighth wonder of the world, I would suggest lavender. Not only is it beautiful to the eye and heavenly to the nose, it also is said to have antiseptic and anti-inflammatory properties and research suggests it may be useful in treating anxiety, insomnia, and depression. And it’s a wonderful addition to—ta-da—COOKIES! Mom always kept a large wooden wine barrel filled with lavender next to the back porch so she could grab a handful of lavender flowers whenever the mood struck her. She made lavender sachets to hang in the closets and added lavender to her rose potpourri. We regularly had lavender lemonade or lavender muffins and often some lavender flowers were identifiable in a lamb stew or as a garnish for steaks. All part of our Mediterranean lifestyle.

People think trauma is mental,” I say abruptly. “I’m mentally scarred, damaged, take your pick. And with enough therapy, time, my mind will heal and, ta-da, one day I’ll be all better again. But trauma isn’t just mental. It’s physiological. It’s an adrenal system that’s totally burnt out, so that I spend days at a time in fight mode.” I realize as I’m describing this that one of my knees is bouncing uncontrollably. “Followed by crashes where I can barely get out of bed.

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Terleyen bir el hissindedir yalnızlık, yanan bir boğaz, taşlaşmış bir ten.. Plastik bir bardaktan birşeyler içmeye benzer duygusu. Bazen yapış yapış bazen kupkuru olur, insana kendini kendi teninde eğreti hissettirir. Fazlaca özenilmiş makyaj ya da toptan bir kendini bırakmışlık görünümündedir yalnızlık. Boş gözlerle bakar dünyaya. Kimi zaman oyuna alınmayı bekleyen bir çocuk, kimi zaman dansa kaldırılmayı bekleyen bir genç kız, kimi zaman masada sevdiği kadının gelmesini bekleyen bir adam haline bürünür. Beklenenler gelmez ki yalnızlık olsun. Onun yerine neyi, kimi beklediğini unutturan bir sonsuz an gelir, gitmez olur. O gitmeyen anın ta kendisidir yalnızlık.

Si que­da­ba al­gu­na es­pe­ran­za, debía estar en los pro­les, por­que solo en esas masas des­pre­cia­das, que cons­ti­tuían el ochen­ta y cinco por cien­to de la po­bla­ción de Ocea­nía, podía ge­ne­rar­se la fuer­za ne­ce­sa­ria para des­truir al Par­ti­do. Este no podía de­rro­car­se desde den­tro. Sus enemi­gos, si es que los había, no te­nían forma de unir­se o si­quie­ra de re­co­no­cer­se mu­tua­men­te. In­clu­so en caso de que exis­tie­ra la le­gen­da­ria Her­man­dad —lo cual no era del todo im­po­si­ble— re­sul­ta­ba in­con­ce­bi­ble que sus miem­bros pu­die­ran re­unir­se en gru­pos de más de dos o tres. La re­be­lión se li­mi­ta­ba a un cruce de mi­ra­das, una in­fle­xión de la voz o, como mucho, una pa­la­bra su­su­rra­da oca­sio­nal­men­te. En cam­bio los pro­les, si pu­die­ran ser cons­cien­tes de su fuer­za, no ten­drían ne­ce­si­dad de cons­pi­rar. Bas­ta­ría con que se en­ca­bri­ta­ran como un ca­ba­llo que se sa­cu­de las mos­cas. Si qui­sie­ran, po­drían volar el Par­ti­do en pe­da­zos a la ma­ña­na si­guien­te. Tarde o tem­prano tenía que ocu­rrír­se­les. Y sin em­bar­go…

Zašto bi to bilo tako smešno, da ja mislim na ugašene vulkane, a da sam i Vezuv zavoleo, kao vulkan. Išao sam čak do ostrva Jan Majen, koje sad ljudi ne znaju, ni da izgovaraju, jer nosi ime holandskog mornara, koji je bio prost čovek, ali je to ostrvo, do smrti, tražio, ponova, u magli. Zbog tog dalekog ostrva u arktičkom moru, volim i Vezuv. Zato sam došao u Herkulanum. Čini mi se da sam u Kordobi. Tišina po ulicama je još veća, nego u Pompeji, a ja sam došao da vidim samo jednu kuću, iskopanu, i samo jednu zidnu sliku u toj kući. Samo to. To je slika Vezuva, stara dve hiljade godina. A sveža, kao da je tih dana slikana. Nije ni velika. Neugledna je, ali vanredno nežnih boja, i , Vezuv je na njoj naslikan, kao neki Fudžijama. Otkud ta veza ? Ta nežnost, prema prirodi, ta ljubav prema vulkanu, ta slika rađena sa tolikom ljubavlju – kao da je Vezuv neko dete, ili brdo Mimoro, koje je iz Azije preneto u Italiju. Ta mala slika u Herkulanumu bila je moja najmilija stvar. Nju sam dolazio da vidim. Tu vezu među kontinentima. Tu vezu među ljudima. Tu vezu Azije sa mnom, za koju niko ne zna i koju ne mogu da protumačim.

Često me svladaju živci, osobito nedjeljom, osjećam se užasno jadno. Atmosfera u kući je tada posebno teška, uspavljujuća poput olova. Vani se ne čuje ni jedna ptica, posvuda lebdi teška, mrtvačka tišina. Ta tišina obavija se oko svakog djelića moga tijela kao da me želi povući duboko u podzemlje. U takvim trenutcima mama, tata i Margot ostavljaju me na miru. Lutam od jedne sobe do druge, penjem se i spuštam stepenicama. Osjećam se poput ptice pjevice kojoj su potrgali krila te u potpunom mraku letu oko rešetki svog kaveza. U meni neki glas viče: "Izađi, smij se i udahni svježi zrak!" Više ni ne odgovaram, odlazim, liježem na kauč i spavam kako bi vrijeme brže prošlo. Tišina i strašni strah jer nema drugog načina da brže prođe. Tvoja Anna, petak, 29. rujna 1943.

İnsan,gelip geçici heveseleri olan,tutarsız bir varlıktır ve tıpkı satranç oyuncuları gibi hedefe ulaşmayı değilde hedefe giden yolları daha çok sever. Emin olamayız elbette,ama insanın ulaşmak için çabaladığı şey, hedefe giden bu yol olabilir;o da hayatın ta kendisidir zaten. Aslına bakılırsa hedef,iki kere iki dörttür yani bir formüldür; ama bu formül hayatın değil,ölümün başlangıcıdır. İnsan,daima iki kere ikinin dört etmesinden az da olsa bir korku duymuştur;tıpkı benim duyduğum gibi. İnsanın uğruna denizler aştığı,hayatını tükettiği hedefi iki kere iki dörttür; ama öte yandan insanın korkusu bu hedefe ulaşmaktır. Çünkü ulaştığı an hedefsiz kalacağının bilincindedir... İnsan,hedefe ilerlemeyi sever ulaşmayı değil; şüphesiz çok gülünç bir durumdur bu. İşin en hoş tarafı insanın daha doğduğunda gülünç olmasındadır. İki kere iki dört formülü, yine de dayanılmaz şey doğrusu. Bana kalırsa iki kere iki dört, büyük bir küstahlıktır ve etrafa tükürükler saçan,elleri belinde,yol kesen bir külhan beyinin ta kendisidir. İki kere ikinin mükemmelliğine inanıyorum; fakat ondan daha üstün olduğuna inandığım şey, iki kere ikinin beş etmesidir.' Yeraltından Notlar - Dostoyevski

Jedna od najobičnijih i najraširenijih praznovjerica je ta da svaki čovjek ima jedino svoja određena svojstva, da je čovjek dobar, zao, glup, energičan, apatičan itd. Ljudi nisu takvi. Možemo kazati o čovjeku da je češće dobar nego zao, češće pametan nego glup, češće energičan nego apatičan, i obratno; ali će biti neistina ako reknemo o kojem čovjeku da je dobar ili pametan, a o drugom da je zao ili glup. A mi uvijek tako dijelimo ljude. I to nije istina. Ljudi su kao rijeke: voda je u svima jednaka i svuda ista, ali svaka je rijeka sad uska, sad brza, sad široka, sad tiha, sad čista, sad hladna, sad mutna, sad topla. Tako i ljudi. Svaki čovjek nosi u sebi začetke svih ljudskih svojstava te ponekad ispoljava jedne, ponekad druge, i često nije nikako nalik na sebe, a ipak ostaje vazda onaj koji jest.

O, čarobna organsko lepoto, koja se ne sastojiš ni iz uljane boje ni iz kamena, već iz materije žive i raspadljive, pune grozničave tajne života i truljenja! Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvetane bradavice s jedne i s druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj samo kako se lopatice miču pod svilastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svežoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i kolenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmerna radost, milovati ta divna mesta ljudskoga tela! Radost posle koje čovek ne žali da umre! Oh, daj da osetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom večno načinjena zglobna čaura luči svoje mazivo! Pusti me da sneno dodirnem ustima arteriju femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dole deli u dve golenične arterije! Pusti me da osetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i belančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje.

KẾT LUẬN Người học thức, tức là người thà biết ít mà thật biết những gì mình biết, còn những gì mình không biết, thì cũng biết rõ là mình không biết. “Không có sự dốt nát nhục nhã bằng tin tưởng rằng mình đã biết trong khi mình chưa biết”. Văn hóa là một vấn đề thuộc phẩm chứ không phải thuộc lượng. Tuy nhiên, càng biết rộng càng hay, càng biết sâu càng quý. Một cái học về bề rộng mà kém về bề sâu, là một cái học nông nổi phù phiếm. Một cái học về bề sâu nhưng kém về bề rộng, là một cái học câu chấp hẹp hòi. Cả hai đều là thiếu sót cả. Có được một cái học rộng rãi thì tránh được nạn thiên kiến chấp nhất. Có được một cái học chuyên môn thì cái học của mình mới biến thành thực dụng. Điều hòa được cả hai lối học ấy là thực hiện được mức cao nhất của công trình văn hóa của mình. Đọc sách và biết đọc sách rất cần, nhưng chính mắt thấy tai nghe, biết nhìn xem và quan sát, biết suy nghĩ và phê bình những sự việc chung quanh ta hằng ngày lại càng cần hơn. Cái lợi của sách là giúp cho mình suy nghĩ, chứ không phải suy nghĩ thế cho mình. Học khoa học và triết học rất cần, nhưng đào tạo cho mình một tinh thần khoa học và triết học lại càng cần hơn. Mỗi người, tùy khả năng, tùy phương tiện, tùy tính khí, tùy khuynh hướng… phải biết tự mình tìm thấy một phương pháp thích ứng cho riêng mình. Thật vậy, sở dĩ “không ai giúp ai được là vì không ai giống ai cả” như Jules Payot đã nói. Và cũng vì tin tưởng như thế nên tôi chỉ nêu lên những nguyên tắc mà không dám đưa ra những thí nghiệm của bản thân. Tôi lại còn muốn nói thêm: “Không ai bắt chước ai được, vì không ai giống ai cả”. Socrate nói rất chí lí : “Tôi không dạy ai được cả, tôi chỉ khêu gợi mà thôi”. Học cũng như ăn. Tuy là cần thiết cho tất cả mọi người, nhưng không phải món ăn nào cũng hợp cho tất cả mọi người. Có kẻ ăn mau tiêu, có người ăn lâu tiêu: sức tiêu hóa của mỗi người mỗi khác. Lớn ăn khác, nhỏ ăn khác; mạnh ăn khác, đau ăn khác; ở xứ nóng ăn khác, ở xứ lạnh ăn khác. Có phương pháp học, lợi cho người này, nhưng không lợi cho người kia. Ai đã từng đi dạy học đều biết rằng phương pháp dạy phải tùy từng cá nhân mà áp dụng. Nhà giáo dục phải như người trồng cây. Cho nên người Tây phương đã dùng chữ “culture" (*có nghĩa đen là trồng trọt*) để chỉ về văn hóa. Mỗi loại cây đều có những nhu cầu khác nhau, cần sự chăm nom săn sóc khác nhau. * * Nói thì dễ… nhưng làm được bấy nhiêu thôi, đâu phải là dễ. “Tri dị, hành nan” hay “tri nan, hành dị”? Theo tôi, cả hai đều khó cả. Học đâu phải là công việc của một thời kì cắp sách và trường, “thập niên đăng hỏa” mà thực ra, phải là công phu thực hiện của suốt một đời người. “Học là một vấn đề không biết lúc nào là cùng. Còn sống giờ nào, còn phải học giờ nấy”. Nhưng, học mà không hóa có hại cho tinh thần, cũng như ăn mà không tiêu, có hại cho sức khỏe. Người có học thức là người đã “thần hóa” cái học của mình. Bởi vậy, học mà đến mức gần như quên hết cả sách vở của mình đã học ấy mới gọi được là cái học “tinh nghĩa nhập thần”. Văn hóa không là quyền sở hữu của bất cứ một dân tộc nào : những quyển Bible, Koran, Bhagavad Gita, Đạo Đức Kinh, Dịch Kinh, Hoa Nghiêm Kinh không phải là của riêng của một màu da, một dân tộc, một thế hệ nào cả. Nó là kho tàng chung của nhân loại. Và người văn hóa cao cũng không phải là người riêng của một màu da, của một dân tộc hay của một thế hệ nào cả, mà là một người đã hoàn thành sứ mạng con người của mình, trong nhân loại.

...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

Već vrlo rano je primijetio da se s djevojkama najbolje razumije ako se pretvara u dijete. Muškarac dijete izaziva emociju time što je bespomoćan, i ta je emocija iznimno jaka, samo što ne traje dugo. To je više izljev, prolom oblaka, grčevit zagrljaj, ponekad ima i suza, žena se s takvim muškarcem seksa u bolovima, kao da ga stalno iznova rađa. Muškarac dijete uvijek sve gleda iz aspekta sudbinske ljubavi jer je jedino ljubav prema majci stvarno sudbinska. Muškarac dijete sa ženom može lako i brzo, ali ne može dugo. Poslije muškarca djeteta ne ostaje lijepa uspomena, nego krivnja i mučnina koje se još poslije pretvaraju u gadljivu ravnodušnost.

Nefret ediyordum doğadan! Her şeyin her şeyi yemesinden! Bütün döngünün, her şeyin her şeyi yiyerek sürüp gitmesinden nefret ediyordum. Başka türlü olamaz mıydı? Başka bir seçenek yok muydu? Bu muydu, o muhteşem ve mükemmel doğa, dedikleri? Bu doğayı yaratan her neyse ya da kimse, nasıl bir sadistti ki "Öyle bir düzen kuracağım ki sırf yaşamak için herkes birbirini gebertecek!" diyebilmişti. Birbirini yiyen o hayvanlar, her şeyi yiyen o insanlar, bütün cesetleri yiyen o böcekler, o böcekleri yiyen başka böcekler..."Hepsinin de amına koyayım!" diye bağırıyordum. "Bu doğayı hayal edenin de, bütün bu et yiyip kan içme sahnelerine mucize diyip, hepsi için şükredenlerin de ta amına koyayım!" O kadar sinirlenmiştim ki yanımda kağıt kalem olsa derhal bir dilekçe yazardım. Madem, bütün o dinler yazıya dökülüp kitap olmuştu, demek ki kullanılması gereken iletişim tekniği buydu. Ben de bir şikayet mektubu yazıp atacaktım havaya, ya da Allah ya da Tanrı ya da şu ya da bu, her neredeyse oraya! Madem Kuran, "Oku!" diye başlıyordu, ben de mektubun başına "Sen de bunu oku!" diye yazacaktım!

Korku insana evet de demez, hayır da. O, yani korku, her şeyi alır, her aklınızdan geçeni, her ağzınızdan çıkanı. Böyle durumlarda karanlıkta gözlerini fal taşı gibi açmak bile fayda etmez. Gerçi, zaten görüp göreceğiniz de dehşetten ibarettir ya, daha ötesi yok. Gece her şeyi ele geçirmiştir, hatta bakışları bile. İçinizi boşaltmıştır o. Yine de el ele tutuşmak gerek, yoksa düşersiniz. Gündüzün insanları artık sizi anlayamazlar. O korku tümüyle sizi onlardan ayırmıştır ve bunun yükü altında ezilirsiniz, ta ki her şey şu ya da bu biçimde bitinceye dek, işte ancak ondan sonra o genel geçer adilerin yanına geri dönme hakkınız doğar, yaşamda ya da ölümde..

Pesnik se ne postaje, pesnik se rađa. On je sposoban da vidi nevidljivo, oseti neosetljivo, primeti neprimetno, zamisli nestvarno i naposletku ga pretvori u stvarnost. Pesnik nikada ne može biti u potpunosti shvaćen; on ne vidi danas ili sutra; njemu se to čini stranim, čudnim, iako su za pesnike čuda retka. On ne gleda ni na budućnost kao drugi ljudi, već poput Tvorca, sve posmatra kroz prizmu večnosti, vezujući celokupnu istoriju čovečansta u jedan jedini trenutak. Pesnik - to je glasnik budućnosti i donosilac objašnjenja iz prošlosti. Njemu je interval vremena stran; on broji osećanja, traga za novim, nesebično se trudi da poezijom predstavi stvarnost onakvom kakva je, ne kako je drugi vide. Ta je stvarnost ispunjena osećanjima, snagom, radošću, pokličima pobede ili neretko tugom. Ali, kod njega ni tuga nije obična ili krajnja. Odista, samo je pesnik sposoban da tugu pretvori u slavu.

Mrzim tu državu, pomislih, ne mogu drukčije nego mrziti tu državu i s tom državom ne želim imati nikakve veze, ili barem samo onoliko koliko je to bezuvjetno nužno, mislio sam. Ta je država već toliko puta dokazala svoju apsolutnu beskarakternost da je više nije moguće akceptirati, može se ona svakoga dana, na svim mogućim mjestima i u svim mogućim prilikama nazivati socijalističkom i naprednom, demokratskom i kako god joj drago, to je jedna stravična, beskarakterna, besramna država koja se nikas, mislio sam, nije zastidjela te svoje stravičnosti, beskarakternosti i besramnosti, nego se još u svakoj prilici koja bi joj se pružila usuđivala podičiti tim svojim odurnostima.

Rat kao takav nadasve je zagonetan događaj svoje vrste. U ratu sva ljudska svojstva dobivaju neko posebno osvjetljenje, kada se mnoge stvari, što ih u mirnom civilnom životu, gledamo svakodnevno maskirane i šminkane (kako-tako podnošljive) najednom prikažu u svoj očajnoj bijedi, kao stare bludnice na stolu za seciranje. U ratovima javlja se u prvom planu ljudska glupost. Ljudska glupost je sama po sebi elementarna, ogromna, svakodnevna pojava, a čini se da rat djeluje na ljudsku glupost kao grmljavina na gljive: ona niče na svim stranama sablasno. Glupost ratna, što je susrećemo svaki dan na ulici, u društvu, po kavanama, po novinama, tako je sablasna, da pod korakom njenog mamutskog stopala zdrava pamet ostaje zgnječena kao mozak s jajetom na tanjiru. A kod nas ta ratna glupost, naravno glupa i kretenska sama po sebi, poprimila je neke regionalne, naročito blesave forme po domaćim nastranostima.

Kao što netko nakon kakva luda sna shvati da mu je krenuti u Ameriku, kao što netko nakon probdjevene noći konačno odluči oženiti djevojkom koju je još sinoć definitivno iznogirao, tako sam i ja iznenada počeo čitati. I to ne slučajno, nevoljko, sporadično, nego sasvim namjerno, temeljito i bez ostatka. Ne sjećam se više koji me to stvarni povod natjerao na tako nešto, ali se pouzdano sjećam da sam se te godine definitivno zarazio takozvanom lijepom književnošću, od koje neću moći ni u narednim godinama pobjeći. Jer, ako je književnost bolest, onda je ta bolest trajna, kronična i naprosto neizlječiva. Baš kad vam se učini da ste se izliječili, jave se recidivi prouzročeni nekim neuzgrednim povodom: šarenim ovitkom u izlogu, mirisom štamparske boje, glatkoćom bezdrvnog papira i slično. Uz to što je kronična, ta je bolest pomalo i endemična, jer pandemijama obiluju drugi žanrovi: televizija, moda, ples i trač.

La Lo­te­ría, con su re­par­to se­ma­nal de enor­mes pre­mios, era el único acon­te­ci­mien­to pú­bli­co al que los pro­les pres­ta­ban ver­da­de­ra aten­ción. Era pro­ba­ble que hu­bie­se mi­llo­nes de pro­les para quie­nes la Lo­te­ría fuese la razón prin­ci­pal, si no la única, para se­guir con vida. Era su de­lei­te, su lo­cu­ra, su anal­gé­si­co, su es­ti­mu­lan­te in­te­lec­tual. En lo que se re­fe­ría a la Lo­te­ría, hasta quie­nes ape­nas sa­bían leer y es­cri­bir eran ca­pa­ces de lle­var a cabo in­trin­ca­dos cálcu­los y sor­pren­den­tes lo­gros me­mo­rís­ti­cos. Había toda una tribu de in­di­vi­duos que se ga­na­ban la vida ven­dien­do sis­te­mas, pre­dic­cio­nes y amu­le­tos de la suer­te. Wins­ton no tenía nada que ver con la Lo­te­ría, que se ges­tio­na­ba desde el Mi­nis­te­rio de la Abun­dan­cia, pero sabía (como cual­quier otro miem­bro del Par­ti­do) que los pre­mios eran casi todos ima­gi­na­rios. Solo se pa­ga­ban pe­que­ñas sumas y los ga­na­do­res de los pre­mios gor­dos en reali­dad no exis­tían. En au­sen­cia de ver­da­de­ra co­mu­ni­ca­ción entre una parte de Ocea­nía y otra, no re­sul­ta­ba di­fí­cil ama­ñar­lo.

Ona dokunmasınlar bütün olana bitene razıydım. Artık gece çok geç ya da sabah tam gün doğarken gidiyordum görmeye. En sakin saatlerde. Bazen dalıp gidiyordum gözlerine, yüreğim kabarıyordu. Ben anlatıyordum içimden, o dinlermiş gibi durup esniyordu. Bir sabah bütün cesaretimi topladım. Ben, dedim, seni, ama bak ne olur... Tabii, taştan yapıldığını bilmez olur muyum? Ben de farkındayım olanaksızlığımızın. Yazgımızın bir adım yaklaşamadan durduğumuz yerde durmak olduğunun bilincindeyim elbet. Sen kaidende, ben kaidemde... Sen sakin, sessiz, soğuk, dingin, huzurlu; ben alabildiğine tutkulu, öfkeli, huzursuz, tedirgin. Sen kendinde mutlusun, bense kendimin ötesine, ta ötesine uzanmak istiyorum. Sen doyumun resmisin, ben doyumsuzluğun.

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.

Ta-da! Faerie!” Jack pointed at Reth, the very definition of beauty, leaning casually against the wall in a cream Victorian suit, the shirt open around his neck revealing perfectly sculpted collarbones, his golden hair just brushing along them. “Evelyn, love, there you are.” “I—You—and you?” I looked incredulously from Jack to Reth and back again. “This does not compute on so many levels.” Jack shrugged, shoving his hands sullenly in his pockets. “Reth found me, told me you were in trouble, so I agreed to help.” Reth cocked his head, giving Jack a curious look. “I seem to recall offering you the choice between having both yours hands removed or pulling Evelyn out of that abominable iron-lined prison.” Jack didn’t meet my eyes. “Like I said, I agreed to help.” I snorted. “Noble, as always.” Reth held out his elbow. “Are we quite ready to go? I, for one, would rather not spend much time here. Tasteless décor, and the lighting doesn’t do your complexion any favors, Evelyn.” “Oh, for the love, you two are not in charge! And I don’t trust either one of you for a stroll down the hall, much less through the Faerie Paths!” Reth fixed his eyes on mine. “You have my word that you will come to no harm while in my care.” He waved a hand at Jack. “And you have my word that if he does anything I find even so much as mildly annoying, he’ll never walk again.

Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.

I looked back and forth between them, feeling the heat of their anger, the unspoken words swelling in the air like smoke. Jerry took a slow sip from his beer and lit another cigarette. "You don't know anything about that little girl," he told Nona. "You're just jealous because Cap belongs to her now." I could see Nona's heartbeat flutter beneath her t-shirt, the cords tightening in her neck. "Her mommy and daddy might have paid for him," she whispered. "But he's mine." I waited for Jerry to cave in to her, to apologize, to make things right between them. But he held her gaze, unwavering. "He's not." Nona stubbed her cigarette out on the barn floor, then stood. "If you don't believe me," she whispered, "I'll show you." My sister crossed the barn to Cap's stall and clicked her tongue at him. His gold head appeared in the doorway and Nona swung the stall door open. "Come on out." she told him. Don't!" I said, but she didn't pause. Cap took several steps forward until he was standing completely free in the barn. I jumped up, blocking the doorway so that he couldn't bolt. Jerry stood and widened himself beside me, stretching out his arms. "What the hell are you doing?" he asked. Nona stood beside Cap's head and lifted her arms as though she was holding an invisible lead rope. When she began to walk, Cap moved alongside her, matching his pace to hers. Whoa," Nona said quietly and Cap stopped. My sister made small noises with her tongue, whispering words we couldn't hear. Cap's ears twitched and his weight shifted as he adjusted his feet, setting up perfectly in showmanship form. Nona stepped back to present him to us, and Jerry and I dropped our arms to our sides. Ta da!" she said, clapping her hands at her own accomplishment. Very impressive," Jerry said in a low voice. "Now put the pony away." Again, Nona lifted her hands as if holding a lead rope, and again, Cap followed. She stepped into him and he turned on his heel, then walked beside her through the barn and back into his stall. Once he was inside, Nona closed the door and held her hands out to us. She hadn't touched him once. Now," she said evenly. "Tell me again what isn't mine." Jerry sank back into his chair, cracking open a fresh beer. "If that horse was so important to you, maybe you shouldn't have left him behind to be sold off to strangers." Nona's face constricted, her cheeks and neck darkening in splotches of red. "Alice, tell him," she whispered. "Tell him that Cap belongs to me." Sheila Altman could practice for the rest of her life, and she would never be able to do what my sister had just done. Cap would never follow her blindly, never walk on water for her. But my eyes traveled sideways to Cap's stall where his embroidered halter hung from its hook. If the Altmans ever moved to a different town, they would take Cap with them. My sister would never see him again. It wouldn't matter what he would or wouldn't do for her. My sister waited a moment for me to speak, and when I didn't, she burst into tears, her shoulders heaving, her mouth wrenching open. Jerry and I glanced at each other, startled by the sudden burst of emotion. You can both go to hell," Nona hiccuped, and turned for the house. "Right straight to hell.

Zekice bir kitap yazmışsın, Bon-Bon,” diye devam etti Majesteleri, dostumuzun omzuna, o verilen emri tam anlamıyla yerine getirdikten sonra bardağını bırakırken hafifçe, bilgiç bir tavırla vurarak. “Kesinlikle zekice bir kitap. Tam benim sevdiğim türden bir eser. Ancak özdeğe ilişkin tasarımın geliştirilebilir ve fikirlerinin pek çoğu bana Aristoteles’i anımsatıyor. O filozof en yakın tanıdıklarımdan biriydi. Onu hem korkunç huysuzluğundan, hem de pot kırmak gibi eğlenceli bir yönünden dolayı severdim. Bütün o yazdıkları arasında tek bir somut gerçek var ki, onun ipucunu da kendisinin absürdlüğünü sevdiğim için ben verdim. Pierre Bon-Bon, hangi yüce ahlâki gerçekten bahsettiğimi biliyorsun sanırım, değil mi?” “Bildiğimi söyleyemem –” “Evet! – Aristoteles’e insanların hapşırırken gereksiz fikirleri burunlarından dışarı attığını söyleyen bendim.” “Bu –hık!– gerçekten de doğru,” dedi metafizikçi, kendisine bir bardak daha Mousseux koyarken ve ziyaretçisinin parmaklarına enfiye kutusunu sunarken. “Platon’a da,” diye devam etti Majesteleri, enfiye kutusunu ve içerdiği iltifatı alçakgönüllülükle geri çevirerek, “Platon’a da bir zamanlar arkadaşça hisler beslemiştim. Platon’la tanıştın mı Bon-Bon? – Ah! Hayır, binlerce kez özür dilerim. Benimle bir gün Atina’da, Parthenon’da karşılaştı ve bana bir fikirden bunaldığını söyledi. Ona ο νους εδτιv αυλος‘yu* yazmasını önerdim. Bunu yapacağını söyleyip eve gitti, ben de piramitlere çıktım. Ama vicdanım beni bir arkadaşa bile olsa birine gerçeği söylediğim için kınadı ve apar topar Atina’ya geri dönüp ‘αυλος’yu yazarken filozofun sandalyesinin arkasında durdum. Kağıda parmağımla dokunarak ters çevirdim. Böylece cümle şimdi ‘ο νους εδτιv αυγος’** olarak okunuyor ve gördüğün gibi, metafiziğinin temel doktrini.” “Hiç Roma’da bulundunuz mu?” diye sordu restaurateur, ikinci Mousseux şişesini bitirdikten sonra dolaptan büyük bir şişe Chambertin alırken. “Sadece bir kez, sevgili Bon-Bon, sadece bir kez. Bir ara” –dedi Şeytan, sanki bir kitaptan okurcasına– “bir ara beş yıllık bir anarşi dönemi olmuştu ve o sırada bütün memurlarından yoksun kalan cumhuriyetin halkın seçtiklerinden başka yargıcı yoktu. Bunlar da yasal idari yetkiye sahip değildi – o zaman, Mösyö Bon-Bon – yalnızca o zaman Roma’daydım ve bu yüzden onun felsefesine ilişkin dünyevi bir tanıdığım yok.” “Epicurus hakkında ne –hık!– ne düşünüyorsunuz?” “Kimin hakkında?” dedi şeytan şaşkınlıkla, “Epicurus’ta kusur bulmak istiyor olamazsın! Epicurus hakkında ne düşünüyormuşum! Beni mi kastediyorsunuz bayım? – Epicurus benim. Diogenes Laertes tarafından adı anılan üç yüz bilimsel incelemenin herbirini yazan filozof benim.” * Ruh bir flüttür. ** Ruh parlak bir ışıktır.

Cea mai minunată femeie din lume este cea care te iubeşte cu adevărat şi pe care-o iubeşti cu adevărat. Nimic altceva nu contează. Odată, pe vremea liceului, umblam pe bulevard cu un prieten, doi puşti zăluzi şi frustraţi care dădeau note «gagicilor» şi vorbeau cu atât mai scabros cu cât erau, de fapt, mai inocenţi erotic. Ce fund are una, ce balcoane are alta... Femeile nu erau nimic altceva pentru noi decât nişte obiecte de lux, ca automobilele lustruite din vitrinele magazinelor «Volvo» sau «Maserati»: nu ne imaginam cu adevărat că vom avea şi noi una vreodată. Prin dreptul cinematografului Patria am zărit o tipă trăznitoare. Am rămas înlemniţi: ce pulpe în ciorapi de plasă neagră, ce fund rotund şi ce mijloc subţire, ce ţoale pe ea, ce plete de sârmă roşie, răsucită în mii de feluri... Ne-am învârtit în jurul ei ca s-o vedem şi din faţă: cum putea avea aşa pereche de ţâţe, aşa de perfecte cum numai în albumele de artă — care pe-atunci ne ţineau loc de Penthouse—mai văzuserăm? Pentru cine era o astfel de fiinţă, cum putea fi o noapte de sex cu ea? Până la urmă ne-am aşezat la coadă la bilete, fără s-o scăpăm din ochi şi fără să-ncetăm comentariile. Când, îl auzim pe unul, un tip destul de jegos care stătea şi el la coadă, mâncând seminţe, înaintea noastră: «E bună paraşuta asta, nu? V-ar place şi vouă, ciutanilor... Da' ascultaţi-mă pe mine, c-am fumat destule ca ea: cât o vedeţi de futeşă, să ştiţi că e pe undeva un bărbat sătul de ea până peste cap! Poa'să fie cea mai mişto din lume, poa'să fie şi Brijibardo, că tot i-e drag vreunuia de ea ca mie de nevastă-mea...» Am fost mult mai şocat de remarcile astea decât mi-aş fi imaginat. Cum să te plictiseşti de frumuseţea însăşi, de neatins şi de neconceput? De cea pentru care ţi-ai da şi pielea de pe tine? Ce ar putea dori un bărbat mai mult decât să-şi poată trece braţul în jurul mijlocului ei, să poată privi minute-n şir în ochii ei, să o întindă încetişor pe pat... Să o scoată din învelişul ei de dantelă mătăsoasă... De-aici încolo imaginaţia mea se bloca, nu-mi puteam închipui cum e să faci dragoste. De câte ori mă gândeam cum ar fi, vedeam doar un ocean roz care se răsuceşte asupra ta şi te sufocă... Am cunoscut apoi femei reale, femei imaginare, femei din vis, femei din cărţi, femei din reclame, femei din filme, femei din videoclipuri. Femei din revistele porno. Fiecare altfel şi fiecare cu altceva de oferit. M-am îndrăgostit de câteva şi de fiecare dată a fost la fel: primul semn că aş putea-o iubi a fost mereu că nu m-am putut gândi, văzând-o, «cât de futeşă e». Chiar dacă era. Bărbaţii au creierul impregnat de hormoni. Nici cel mai distins intelectual nu e altfel, până şi el, la orice vârstă, îşi imaginează cum ar face-o cu fata plictisită, necunoscută, de lângă el. Dar când cunoşti cea mai minunată femeie din lume, care e cea pe care o poţi iubi, semnul este, trebuie să fie, că nici pulpele, nici «balcoanele» nu se mai văd, de parcă hormonii sexului şi-ai agresivităţii s-ar retrage din creierul tău tumefiat şi l-ar lăsa inocent ca un creier de copil şi translucid ca o corniţă de melc. Facem sex cu un creier de bărbat, dar iubim cu unul de copil, încrezător, dependent, dornic de a da şi a primi afecţiune. Femeile minunate din viaţa mea, toate cele pe care le-am iubit cu adevărat şi care-au răspuns cu dragoste dragostei mele, au fost într-un fel necorporale, au fost bucurie pură, nevroză pură, experienţă pură. Senzualitatea, uneori dusă până foarte departe, nu a fost decât un ingredient într-o aventură complexă şi epuizantă a minţii. Pentru mine nu există, deci, «cea mai minunată» în sensul de 90-60-90, nici în cel de blondă, brună sau roşcată, înaltă sau minionă, vânzătoare sau poetă. Cea mai minunată este cea cu care am putut avea un copil virtual numit «cuplul nostru», «dragostea noastră».

Raquel laughed, and David joined her. They sounded slightly manic. “You’re free now,” he said. “Of all of it,” she answered, and I looked up to see them locked in a gaze I’d previously only observed between actors on Easton Heights—one filled with all the things unspoken over the years, all the betrayals and fears and pain left behind in favor of overwhelming love. It was beautiful. Oh, who am I kidding, it was awkward as all heck and I didn’t have time for it. “Okay! So, you may have noticed Lend is in the kitchen.” “Mmm hmm,” Raquel answered, reaching up to smooth down a stray piece of David’s hair. “Yeah, that’d be the big faerie curse.” “Farie curse?” She actually turned toward me; David took both her hands in his. “Yup. Really funny one, too. See, any time Lend and I are in the same room or can see each other or could actually, you know, touch, he falls fast asleep.” “Oh,” Raquel frowned. “So I need your help. You know all the names of the IPCA controlled faeries, right?” She nodded, her frown deepening. “Well, it was a dark faerie curse, so I figure we need a dark faerie to undo it. So you call an Unseelie faerie, we give him or her a named command to break the curse, ta-da, we can double-date!” “Wait, who can double-date?” Lend asked. “I’ll let your dad tell you. So. Faerie?” Raquel heaved a sigh, along the lines of her famous things never get easier, do they? sign, and, boy, I agreed with her. “To be honest, I don’t know which court most of the faeries belong to.” “You don’t? How can you not know? It seems like pretty vital information to me. You know, ‘Are you a member of the evil court kidnapping humans and plotting world domination, or a member of the moderately less evil court who just wants to get the crap off the planet?’ sort of a survey when you get them.

bedenlerin olmadığı bir kavgaya hazırlanman gerekiyor, her durumda karşı koymayı başarabileceğin, soyut bir kavgaya, diğerlerinin aksine düşe kalka öğrenilen bir kavgaya. kusurların mı, telaşa gerek yok. düşüncesizlik edip onları düzelteyim deme. sonra yerlerine ne koyacaksın ki? güçsüzlüğünü olduğu gibi sakla. yeni güç kazanmaya çalışma, hele senin için olmayan güçler, sana göre tasarlanmamış güçler, doğanın seni başka şeylere hazırlarken senden kaçındığı güçler söz konusuysa… birinin gelip senin içinde yüzmesine, senin içine yerleşmesine, senin içine alçı dökmesine izin veriyorsun ve sen hala kendin olmak istiyorsun! yanlışlarının sonuna kadar git, en azından bazı yanlışlarının, tam olarak hangi tür yanlış olduğunu iyice gözlemlemene imkan verecek biçimde. bunu yapmazsan, yarı yolda durursan, körlemesine gidersin ve tüm yaşamın boyunca hep aynı tür yanlışları tekrarlarsın, bazıları da çıkar buna senin “kaderinmiş” der. düşmanı, ki bu aslında kendi yapındır, zorla, açığa çıksın. eğer kendi kaderini değiştiremdiysen, o zaman kiralık bir daire olabilirsin yalnızca. çok erken akıllı oldukları için aptallar. sen ise uyum göstermek için acele etme. yedekte hep bir uyumsuzluk sakla. insanları hiç derinden tanımadın. onları gerçekten gözlemlemedin, hatta onları sonuna kadar sevmedin veya onlardan sonuna kadar nefret etmedin. sen yalnızca sayfaları şöyle bir karıştırmakla yetindin. öyleyse senin de sayfalarını karıştırmalarına ve birkaç yapraktan ibaret olmaya razı ol. anımsa, kazanan her kazandığında kaybeder. kendi küçük dünyanda hep daha fazla hüzmetkarım oldu diye düşünürken, muhtemelen sen daha fazla hizmetkar oluyorsun. kimin? neyin? eh işte artık ara, ara! bir şey yakaladıysan ister istemez daha fazlasına sahip olmuşsun demektir. bu fazlalıktan hiç şüphe duymuyorsun ve hakkında hiçbir şey bilmiyorsun, aradan uzun bir zaman geçmeden de bilmeyeceksin. belki tüm bir dönem geçtikten sonra da bilmeyeceksin. o zaman çok geç olacak. evet, çok geç. rahat olabilirsin, içinde berraklık kalmış. tek bir yaşamda her şeyi kirletememişsin. kendi kendine bulaşıcısındır, bunu anımsa. senin sana galip gelmesine izin verme. meleğinin sıkıcı hale gelmesi, seni bir iblis seçmeye zorladı, o da seni şeytanlaştırandan başkası değildir. onu iyi seçtin mi? olması gerektiği gibi şeytansıdır; ama şeytanın gücü senin cılız gücünle ille de orantısız değildir. göz kulak ol ona, sıkıca sarılırlar, bunu biliyorsun değil mi? eğer bir kara kurbağası italyanca konuşabiliyorsa, zamanla neden fransızca konuşmasın niye konuşmasın? aptallık edip kendini göstermiş olsan dahi, sakin ol, onlar seni görmediler. bir insanın yaşamın da taşıyabileceği duygu yükü sonsuz değildir. Üstelik çoğu insan da çabucak sona varır. daha da vahim olanı, senin hissedebileceklerinin yelpazesi sınırlı bir açıklığa sahiptir. büyük zahmetle, büyük riskler alarak ya da şansın yardımıyla ya da büyük kurnazlıkla bu yelpazeyi bazı kereler biraz daha açmayı başarabilirsin, o da belli bir süre için. ama doğanın yelpazesi öyle yapılmıştır ki, eğer sürekli dikkat etmezsen, fazla geçmeden daralır, ta ki kapanıncaya kadar. her allahın günü batan için ne yolcu gemisine ne de yolunu şaşırmış bir buzula ihtiyaç vardır, batmak, ilelebet batmak için. sahne düzenine ihtiyaç yoktur. ne titanic ne atlantis. eşlik yok, görecek bir şey de yok. yalnızca batıyorsun. elde, kalptekinden daha fazla şefkat, kalpte de davranıştan daha fazla şefkat bulunur. ona ait hareketleri bul. onun arzuladığı ve seni yeniden biçimleyecek hareketleri. elin dansı. şu andaki ve uzaktaki etkilerini gözlemle. bu çok önemlidir, özellikle hiç elleriyle hareket etmeyen bir insan olmuşsan. sende eksik olan buydu, boşu boşuna dışarıda aradıkların, incelemelerde ve derlemelerde değil. tanımsızca ele dön.

Gömleğinin üzerindeki o iki tanımlanamaz leke, gözümün önünde yeniden belirdi. Ya çakıl taşı, bütün bu hikayenin başlangıcı olan şu ünlü çakıl taşı yok mu, o da...ne olmak istemediğini şimdi pek iyi hatırlamıyordum. Ama onun edilgen direncini unutmamıştım. Ya Otodidakt'ın eli? Bir gün kitaplıkta bu eli sıkmış ve bunun bir ele benzemediğini duymuştum. Kocaman beyaz bir kurt gelmişti aklıma, ama tam bu da değildi. Hele Mably Kahvesi'ndeki bira bardağının ne idüğü belirsiz saydamlığı. Ne idüğü belirsiz! İşte seslerin, kokuların, tatların özelliği. Yuvalarından uğratılmış tavşanlar gibi, önünüzden hızla geçtikleri ve onlara fazla dikkat etmediğiniz zaman, güven verici ve düpedüz varlıklar olduklarına inanabilirdiniz...Yeryüzünde, gerçek mavi, gerçek kırmızı, bir gerçek kayısı ya da menekşe kokusu olduğuna inanabilirdiniz. Ama onları bir an durdurduğunuzda, bu güven ve rahatlık duygusu yerini derin bir tedirginliğe bırakıyordu: Renkler, tatlar ve kokular hiçbir zaman gerçek değildi, hiçbir zaman kendileri ve sadece kendileri olarak kalmıyorlardı. En yalın niteliğin bile, kendinde, kendisi bakımından ta içinde ta içinde bir fazlalık vardı. Şurada, ayağımın altında duran şu siyah, siyahtan çok, bu rengi hiç görmemiş, ama hayal gücünü durdurmasını beceremeyen bir kimsenin, siyahı hayal etmek için harcadığı çabayı hatırlatıyordu.Bu çabayla o kimse, renklerin ötesinde ne idüğü belirsiz bir varlık düşünmüştü.Bu, bir renge benziyordu, ama aynı zamanda...bir çürüğe,bir salgıya,bir sızıntıya da benziyordu. Başka bir şeye, sözgelimi bir kokuya da benziyordu. Çünkü bu, ıslak toprak, yaş ve ısınmış odun kokusu, şu sinirli ağaç parçası üzerine cila gibi yayılmış siyah koku, çiğnenmiş şekerli lif tadı içinde eriyordu. Bu siyah rengi tek başına görmüyordum, görme gücü soyut bir icat; temizlenmiş, yalınlaştırılmış bir düşünce; insanların bir düşüncesidir. Şuradaki siyah, biçimden yoksun ve tüylü şu bulunuş; görme, koklama ve tatma güçlerini aşıp geçiyor, onlardan taşıyordu. Ama bu zenginlik, bir kargaşa haline giriyor ve fazlalık olduğu için, sonunda bir hiçlik ortaya çıkıyordu.

Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...) Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.

Ono što sam od života naučio je, Da bez obzira na to koliko je neko dobar čovek, ponekad te mogu povrediti i zbog toga moramo da praštamo. Potrebne su godine da bi se izgradilo poverenje a samo par sekundi da bi se uništilo.. Ne moramo da menjamo prijatelje ako shvatimo da se prijatelji menjaju.. Okolnosti i sredina imaju uticaja na naše živote, ali smo mi ti koji su odgovorni za sebe.. Da moraš da kontrolišeš svoje postupke da oni ne bi kontrolisali tebe... Da strpljenje zahteva dosta vežbe..da postoje ljudi koji nas vole, ali jednostavno neznaju kako da to pokažu.. Ponekad osoba za koju misliš da će te povrediti i naterati te u propast .. Je u stvari jedna od retkih koja će ti pomoći da ustaneš.. Nikad ne bi trebalo reći detetu da su snovi lažni, bila bi za njega tragedija da to zna.. Nije uvek dovoljno da ti neko oprosti, u većini slučajeva moraš prvo oprostiti sam sebi.. Da u koliko god komada ti je slomljeno srce, svet to neće prestati da ispravlja.. Da ima Boga hteo bi da srećemo sve pogrešne ljude pre nego one prave.. Da onda kada konačno sretnemo one prave budemo zahvalni na tom poklonu.. Kada se vrata sreće zatvore, druga vrata se otvore.. ali često gledamo tako dugo u ta zatvorena vrata..da ne vidimo šta se to otvorilo za nas.. Najbolji prijatelj je onaj sa kojim možeš sedeti na tremu i šetati.. Bez da izgovoriš i reč i kada odeš osećaj je kao da je to najbolja konverzacija koju si ikada vodio. Tačno je to da ne znamo šta imamo pre nego što to nađemo, ali je isto tako tačno, da ne znamo šta nam je nedostajalo pre nego što se vrati.. Ne posmatrajte izgled, može da vas zavara, ne sledite bogatstvo čak iako može da iščezne, Nađi nekoga ko te zasmejava, zato što je samo osmeh potreban da se ulepša dan, nađi ono što ti uveseljava srce.. Postoje trenutci u životu kada ti neko tako mnogo nedostaje.. da poželiš da ih možeš uzeti iz svojih snova i stvarno ih zagrliti.. Sanjaj što poželiš, idi gde god poželiš da ideš.. zato što imaš samo jedan život.. i jednu šansu da radiš stvari koje želiš da radiš.. Najsrećniji ljudi najčešće nemaju najbolje od svega, oni samo naprave najbolje od svega što im se nađe na putu. Najbolja budućnost je ona koja se gradi na zaboravljenoj prošlosti.. Ne može ti dobro ići u životu dok ne pustiš svoje prošle neuspehe i tuge. Svi smo mi savršeno nesavršeni.

Neće ti smetati ako slušamo muziku?" pita Ošima. Neće, kažem. On pritisne dugme cd plejera. Počinje klasična klavirska muzika. Neko vreme pomno slušam tu muziku i dobijam ideju šta bi to moglo biti. Nije ni Betoven, ni Šuman. Istorijski gledano, tu je negde između. "Šubert ?" pitam ja. "Da", kaže on. I sa rukama na volanu, u položaju u kom kazaljke na satu pokazuju 10.10, pogleda me krajičkom oka. "Voliš Šubertovu muziku ?" Ne nešto naročito, kažem. Ošima klimne glavom. "Kad vozim, često odvrnem Šubertove klavirske sonate do daske. Šta misliš zašto ?" "Ne znam", kažem ja. "Zato što su klavirske sonate Franca Šuberta među najtežim kompozicijama na svetu da se savršeno izvedu. Naročito ova sonata u D-duru. Ta je strašno komplikovana. ako se izdvoji samo jedan ili dva stava tog dela, ima pijanista koji su u stanju gotovo savršeno da ih odsviraju. ali, ako slušaš sva četiri stava zaredom kao jedinstveno delo, ne postoji ni jedna njihova zadovoljavajuća interpretacija, bar ne koliko je meni poznato. Do sada su se razni čuveni pijanisti okušali u izazovu ove kompozicije, ali svaki od njih ima očigledne nedostatke. Još nije bilo nijedne izvedbe za koju možeš da kažeš 'E, to je to !' Šta misliš, zbog čega ?" "Ne znam", kažem. "Zato što je sama kompozicija nepotpuna. Robert Šuman, koji je bio odličan poznavalac Šubertove klavirske muzike, ovu je kompoziciju ocenio kao 'nebeski preopširnu'. "Ako je sama kompozicija nepotpuna, zašto su se razni čuveni pijanisti oprobavali na njoj ?" "To je dobro pitanje", kaže Ošima. Onda zastane. Tu tišinu ispunjava muzika. "Nemam konkretno objašnjenje za to. Ali mogu jedno da kažem, a to je da dela koja poseduju određenu vrstu nepotpunosti, upravo zbog te nesavršenosti privlače čovekovu dušu - bar snažno privlače dušu određene vrste ljudi. Recimo, tebe privlači 'Rudar". Zbog toga on ima moć da te usisa kakve nema u zaokruženim delima kao što je 'Duša' ili 'Sanširo'. Ti to delo pronađeš ili ono pronađe tebe. Šubertova sonata u D-duru je upravo takva. U njoj postoji nešto što veže nit tvoje duše kako nijedna druga kompozicija ne može. "Dakle", kažem ja, "da se vratim na prvo pitanje - zbog čega ti slušaš Šubertove sonate ? Naročito dok voziš automobil." "Šubertove sonate, posebno sonata u D-duru, ne mogu se smatrati umetnošću samo zato što su dobro izvedene. Kao što je Šuman ukazao, ova sonata je previše pastoralna i predugačka je, a i sa stanovišta tehnike je isuviše jednostavna. Kad se ta kompozicija dosledno odsvira, pretvori se u najobičniji bljutavi, suvoparni antikvitet. Zato joj svojom virtuoznošću svaki pijanista doda ponešto. Smisli nešto. Recimo, evo ovako pojačava artikulaciju. Ili svira rubato, ubrza tempo ili uradi varijaciju. Ako to ne učini, nema čime da popuni vreme. Ali, ako se to ne izvede pažljivo, takav jedan dodatak naruši integritet dela. To onda nije više Šubertova muzika. Bez izuzetka svi pijanisti koji sviraju sonatu u D-duru upadnu u taj paradoks. On osluškuje muziku. Pevuši melodiju. A onda nastavlja priču. "Zbog toga ja često slušam Šuberta dok vozim. Kao što sam ti malopre rekao, baš zato što su izvedbe njegove muzike u izvesnom smislu nepotpune. Kvalitetna nesavršenost puna naboja stimuliše čovekovu svest, izoštrava mu pažnju. Kad bih u vožnji slušao savršenu muziku bez premca u savršenom izvođenju, možda bih poželeo da samo zatvorim oči i tako umrem. Zauzvrat, ja slušam sonatu u D-duru i u njoj razaznajem granice čovekove moći. Spoznajem da određena vrsta savršenstva može da se otelotvori isključivo beskonačnom akumulacijom nesavršenosti. To me ohrabruje. Razumeš šta hoću da ti kažem?

-Yürüyebileceğimden emin değilim. -Öyleyse seni taşırım. -Aşk bu mu? -Aşk nedir, bilmiyorum artık. Bir hafta önce pek çok fikrim vardı. Aşk nedir, nasıl kalıcı kılınır. Şimdi aşığım ve en ufak bir fikrim yok. Şimdi aşığım ve bu konuda bir aptaldan farkım yok. .... Dolunayın gerçekleştiği güne, Ay’ın ne büyüdüğü ne de küçüldüğü güne, Babilliler “yürek dinlencesi” anlamına gelen Sabat adını vermişlerdi. Bu günde Ay tanrıçasının, Babil’de bilinen adıyla Ay’daki kadın İştar’ın adet gördüğüne inanılırdı; çünkü neredeyse her eski ve ilkel toplumda olduğu gibi Babil’de de çok eski zamanlardan beri bir kadının aybaşı kanaması geçirirken çalışması, yemek pişirmesi ya da yolculuk etmesi tabu sayılırdı. Bildiğimiz Sebt gününün kökeni olan Sabat’ta erkekler de kadınlar gibi dinlenmek zorundaydı; çünkü Ay adet görürken tabu herkes için geçerliydi. Başlangıçta (ve doğal olarak) ayda bir kez gözlemlenen Sebt, daha sonra Hristiyanlar tarafından Yaratılış mitleriyle birleştirilip işe yarar bir şekilde haftalık hale getirildi. Böylelikle günümüzde sert adaleli, sert kasketli, sert zihinli erkekler, adet görmeye ilişkin arketip psikolojik bir tepki sayesinde pazar günleri işe gitmekten kurtulmuşlardır. .... Lüzumlu ve lüzumsuz delilikler vardır. İkinci gruba girenler Güneş karakteri taşır birinci gruba girenlerse Ay ile bağlantılıdır. Lüzumsuz delilikler, hırs, saldırganık ve ergenlik öncesine özgü endişeden oluşan gevrek bir karışımdır, çok uzun zaman önce atılmış olması gereken bir çöp yığınıdır. Lüzumlu delilikler, kişinin, akranları ne kadar kaçık bulsa da erdemli ve doğru olduklarını içgüdüleriyle sezdiği dürtülerdir. Lüzumsuz delilikler insanın başını kendisiyle belaya sokar. Lüzumlu delilikler insanın başını başkalarıyla belaya sokar. İnsanın başının başkalarıyla belaya girmesi her zaman daha iyidir. Hatta lüzumlu olabilir. Şiir, şiirin iyi yazılmışı, Ay özelliklerini taşır ve lüzumlu deliliklerle ilgilidir. Gazetecilik Güneş özellikleri taşır (Güneş adında pek çok gazete varken hiçbirinr Ay adı verilmemiştir) ve lüzumsuzluklara adanmıştır. .... Saygı ve itaat yeminleri etmek yerine, yardım ve yataklık edeceğimiz sözünü vermeliyiz belki.. .... "Dünyanın öbür ucuna dek onun peşinden gideceğim." diye hıçkıra hıçkıra ağladı. Evet şekerim ama dünyanın bir ucu yok. Kolomb bunu saptamıştı. .... (Mutluluk gözyaşları sahne sağından çıkar. Şaşkınlık gözyaşları sahne solundan girer, yer ışıklarına doğru ilerler.) .... Bir pastanın üstünde yirmi mum. Bir pakette yirmi Camel. Geride bıraktığımız yirmi yüzyıl. Peki ya sonra? Bir pastanın üstünde yirmi mum. Bir pakette yirmi Camel. Federal kodeste yirmi ay. Genç bir kızın boğazından aşağı yuvarlanan yirmi kadeh tekila. Hazreti İsa'nın son kez kıç üstü oturuşundan bu yana yirmi yüzyıl geçmiş ve onca zaman sonra bizler tutkunun çekip gittiğinde nereye gittiğini hala bilmiyoruz. .... Ahmaklar, örgütlü davalara hizmet konusunda en uygun kişilerdir; çünkü nadiren yapacak daha yaratıcı bir işleri olur ve böyle bir işleri olsa bile dar görüş nedeniyle kısıtlandıklarından o işi muhtemelen yapmazlar. .... Bernard'ın dolunay ışığının dört buçuk metre yükseklikteki kırk vatlık bir ampule eşit olduğunu söylediğini hatırladı. .... "Bak hayatım, sevgilin nam salmış biri. Orospu çocuğunun her şeyden bomba yapabileceği söyleniyor." .... Dört elementten üçü tüm yaratıklar tarafından paylaşılır ama ateş yalnızca insanoğluna bağışlanmış bir hediyeydi. .... Bir nefes sigaraya, bir lokma yemeğe, bir fincan kahveye, bir parça göte ya da temposu hızlı bir öyküye ihtiyaç duyduğu halde nasibine hepi topu felsefe düşen her zeki kişinin yapacağı gibi dik dik bakıyorlardı ona. .... İnsan kendi kurallarını da bozamadıktan sonra kimin kurallarını bozabilirdi?

Oko se sporo privikava na polutamu, na zalelujanu prostoriju bez jasnih kontura, na treperave senke. Privučen plamenom, pogled se ustremljuje na lampu, na tu još jedinu svetlu tačku u velikom mraku sobe, ustremljuje se na nju kao zalutala muva i zaustavlja se na tom jedinom izvoru svetlosti, koje treperi kao neka daleka, slučajna zvezda. Na trenutak zaslepljeno i kao omađijano tom svetlošću, oko ne vidi ništa drugo do tu svetlost, ništa, ni druge senke, ni zalelujane površine, ni krpe koje se klate; ništa. Oko vidi samo tu svetlost, taj grebenasti plamen, nekako izvan prostora, kao što su zvezde izvan prostora, a zatim počinje polako da je rastvara (tu svetlost), da je prelama kroz svoju prizmu, da otkriva u njoj sve boje spektra. I tek tada, kada ju je rastvorilo, kada ju je raščinilo, oko otkriva, u sporim talasima sve bleđe svetlosti koja se širi oko plamena, sve ono što se još može otkriti međ naborima senki i praznine: prvo cilinder, taj kristalni omotač plamena, u prvi mah sasvim neprimećen, apstrahovan, kao da je to samo eho plamena i svetle jezgre, eho iza kojeg nastupa tama, jasno, kao da je svetlost izrezana staklom, kao da je smeštena u jamu, ukopana u mrak, pa okolo vlada ne samo pomračina, nego neka druga materija, gusta i sasvim različite specifične težine od one kojom je obavijen plamen. Ali to traje samo tren. Samo dok se oko ne privikne na tamu, nego na svetlost. Tada oko otkriva polako varku i vidi garež na bokovima cilindra, garež koja se preliva iz karatamnog u srebrnkasto, kao na oslepelom ogledalu, i vidi da taj stakleni omotač nije granica svetlosti, kao što otkriva, ne bez čuđenja, i da je srebrnkasti preliv gareži takođe varka, a da poređenje sa oslepelim ogledalom nije igra duha nego igra svetlosti, jasno vidljiva u okruglom ogledalu koje stoji uspravno iza cilindra i u kojem se vidi drugi plamen, plamen-blizanac, gotovo nestvaran, ali plamen; i ako ga oko sve dosad nije primećivalo, to je bilo samo stoga što se duh opirao toj varci, što duh nije hteo da prihvati privid (kao na onom crtežu gde oko vidi belu vazu, vazu ili peščanik, ili putir, sve dok duh – volja? – ne otkrije da je ta vaza praznina, negativ, dakle privid, a da su pozitivna i, dakle, stvarna ona dva identična profila, ona dva lika okrenuta licem jedan prema drugom, taj simetrični "en face", kao u ogledalu, kao u nepostojećem ogledalu, čija bi osa prolazila kroz osu sad već nepostojeće vaze-peščanika, putira, sasude, dvostrukom, zapravo, ogledalu, kako bi oba lika bila stvarna, a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio samo odraz, odjek onog prvog, i tada više ne bi bili simetrični, ne bi bili čak ni stvarni; kako bi, dakle, oba lika bila ravnopravna, oba platonovski prauzori a ne samo jedan, jer u protivnom onaj drugi bi bio nužno samo "imitatio", odraz odraza, senka; pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost).

— Nie, to nie żarty. Opowiadam ci tylko, do czego doszedłem. Można przekazywać wiedzę, ale nie mądrość. Mądrość można znaleźć, można nią żyć, można się na niej wspierać, można dzięki niej czynić cuda, ale wypowiedzieć jej i nauczać nie sposób. Domyślałem się tego już jako chłopak i to właśnie odsunęło mnie od nauczycieli. Dokonałem pewnego odkrycia, Gowindo, które ty znowu uznasz za żart albo za błazeństwo, ale to najbardziej cenna z moich myśli. Oto przeciwieństwo każdej prawdy jest równie prawdziwe! Prawdę można przecież wypowiedzieć i ubrać w słowa tylko wtedy, gdy jest to prawda jednostronna. Wszystko, co ma postać myśli i daje się wyrazić słowami, jest jednostronne, jest połowiczne, brakuje mu całości, dopełnienia, jedności. Gdy wzniosły Gautama nauczał o świecie, musiał go podzielić na sansarę i nirwanę, na złudzenie i prawdę, na ból i wyzwolenie. Inaczej się nie da, kto chce nauczać, nie ma przed sobą innej drogi. Ale sam świat, to, co jest wokół nas i w nas w środku nigdy nie jest jednostronne. Żaden człowiek ani żaden uczynek nie należy całkowicie do sansary ani do nirwany, żaden człowiek nie jest do końca grzeszny ani święty. Tak się wydaje, owszem, ponieważ ulegamy złudzeniu, iż czas jest czymś rzeczywistym. Czas nie jest czymś rzeczywistym. A jeśli czas nie jest rzeczywisty, to i ta odległość, jaka zdaje się dzielić świat od wieczności, cierpienie od szczęścia, zło od dobra, jest tylko złudzeniem. — Jakże to? — spytał niespokojnie Gowinda. — Posłuchaj mnie, mój miły, słuchaj mnie dobrze! Grzesznik, taki jak ja i taki jak ty, jest grzesznikiem, ale kiedyś znowu złączy się z brahmanem, osiągnie kiedyś nirwanę, będzie buddą i teraz zobacz: to “kiedyś" jest złudzeniem, jest tylko przenośnią! Naprawdę bowiem nie jest tak, że grzesznik przebywa jakąś drogę, by stać się buddą, nie staje się nim w trakcie rozwoju, choć nasz umysł nie potrafi sobie tego inaczej wyobrazić. Nie, w grzeszniku jest już teraz dzisiaj przyszły buddą, cała jego przyszłość już w nim jest zawarta i w tym grzeszniku, w sobie samym, w każdym człowieku należy wielbić przyszłego, możliwego, ukrytego buddę. Świat, przyjacielu, nie jest doskonały ani też nie zbliża się powoli do doskonałości, nie: jest doskonały w każdej chwili, wszelki grzech zawiera w sobie już łaskę, każde dziecko nosi w sobie starca, każdy noworodek śmierć, każdy umierający wieczne życie. Nikomu z ludzi nie jest dane ocenić, jak daleko inny zaszedł na swej drodze, w zbóju i hulace czeka już budda, w braminie czeka zbój. Głęboka medytacja pozwala ci znieść czas, widzieć naraz wszelkie życie niegdysiejsze, obecne i przyszłe, i wtedy wszystko jest doskonałe, wszystko jest brahmanem. Dlatego wszystko, co jest, zdaje mi się dobre, śmierć na równi z życiem, grzech na równi ze świętością, roztropność na równi z głupotą, wszystko musi być takie, jakie jest, potrzeba tylko mojej zgody, mojej dobrej woli, mojego przyzwolenia, a wszystko jest dla mnie dobre, może mnie tylko wesprzeć, nie może mi szkodzić. Na własnym ciele i duszy doświadczyłem, że potrzeba mi było grzechów, potrzebna mi była rozpusta, chciwość, próżność i najstraszniejsze zwątpienie, aby nauczyć się uległości, aby pokochać świat, aby nie porównywać go z jakimś przez siebie wymarzonym, wyobrażonym światem, z wymyślonym jakimś rodzajem doskonałości, tylko zostawić go takim, jakim jest, i kochać go i cieszyć się, że do niego należę. Takie między innymi są moje odkrycia, Gowindo.