Svi Sveti Quotes

Svi su ratovi sveti - rece - za one koji se u njima bore. Kad ljudi koji pokrecu ratove ne bi od njih napravili svetinje ko bi bio toliko lud da se tuce? Ali ma kakve bile krilatice koje besjednici dobacuju ludacima koji se tuku, ma kako plemenite svrhe oni pripisivali ratovima, rat uvijek ima samo jedan razlog. A taj razlog je novac. Svi ratovi su stvarno bili tuce oko novca. Ali je malo ljudi koji to shvataju. Njihove usi su tako pune trestanja truba, dobosa i lijepih rijeci besjednika, koji se uostalom ne micu iz kuca.

Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.

U nedelju posle Velike Gospojine, video sam veliku litiju Bogorodičine crkve u Antverpenu, kad se čitav grad okupio na jednom mestu, uz sve zanate i zanimanja, i svi su bili obučeni u ono najbolje, već u skladu sa sopstvenim položajem; svaki esnaf i zanimanje ima svoju oznaku po kojoj se raspoznaje. Između svakog esnafa nose se ogromni skupoceni svećnjaci i duge starofrancuske srebrne trube. Ima sva sila frulaša i dobošara, po nemačkoj modi; iz sve snage duvaju i udaraju. Video sam litiju kako se kreće ulicom, potom se širi kako bi zauzela što više prostora na raskrsnicama, ali ipak su jedni kraj drugih: zlatari, slikari, kamenoresci, pletilje, vajari, stolari, drvodelje, moranari, ribari, mesari, kožari, suknari, pekari, krojači, obućari i sve vrste zanatlija i pregalaca koji se izdržavaju od rada. Isto tako, tu su dućandžije i trgovci svih vrsta, s pomoćnicima. Posle njih dolaze strelci sa svojim puškama, noževima i samostrelima; potom konjanici i pešadinci; posle njih ogromna grupa gradskih stražara; potom predivna grupa veoma otmenih ljudi, elegantno i odlično obučenih. Ispred njih, pak, idu svi verski redovi i predstavnici nekih zadužbina, veoma pobožno nastupajući, ponaosob u okviru svojih grupa. U toj litiji je, takođe, velika grupa udovica koje se izdržavaju sopstvenim radom i koje se pridržavaju naročitih pravila, od glave do pete obučene u bele lanene odore, izrađene posebno za ovu priliku, veoma tužnog izgleda. Među njima zapazio sam izvesne veoma istaknute figure, kanonike Bogorodičine crkve sa svim svojim sveštenstvom, učenicima i rizničarima. Dvadeset osoba nosi ikonu Device Marije i Gospoda Isusa, bogato ukrašenu u slavu Gospoda Boga. Litija obuhvata mnoge sjajne stvari, veličanstveno podignute uvis, na primer, mnoge zaprege pretvorene su u imitacije brodova i druge naprave. Potom slede redom: proroci, prizori iz Novog zaveta, poput Blagovesti, tri kralja na ogromnim kamilama i drugim neobičnim zverima, veoma vešto udešenim, a takođe i kako je Bogorodica pobegla u Egipat -. veoma pogodno za molitvu - kao i mnoge druge stvari koje zbog oskudnog prostora moram da izostavim. Na kraju ide veliki zmaj, kojeg sveta Margareta i njene device vode na uzdama; ona je neverovatno lepa. Iza nje, sledi otmeni oklopnik, sveti Đorđe sa svojim štitonošom. U litiji se kreću i mnogi lepo i raskošno odeveni dečaci i devojčice, u nošnji mnogih zemalja, predstavljajući razne svetitelje. Ova litija, od početka do kraja, kako prolazi pored naše kuće, promiče više od dva sata; toliko je toga što ne mogu da zapišem i ostavljam po strani.

A onda je rekao da su danas muslimanski narodi svugdje u velikom neredu zato što su u malim ratovima, od kojih nikada ne može nastati velika sreća. Velika sreća nastaje samo iz velikog rata! Svi vidimo kako već godinama nema mira ..., niti između Iraka i Irana, ni u Eritreji i Somaliji, ni između muslimana u Afganistanu, nema mira zato što se vode mali i uglavnom neugledni, dosadni i sirotinjski ratovi, fukaralučki i za sitan groš, iako uz mnogo mrtvih i obogaljenih. Nažalost, tako će biti sve dok ne dođe do još jačeg sukoba, pravog, koji će jednog zasvagda pokazati ko je na isitini i pravom haku, a ko u zabludi. Mali ratovi su nalik osoki iz đubreluka, samo prljaju put, ništa ne riješe, posvuda smrdi i dalje, čak i više. U Hamburgu je čitao nekavu učenu studiju o tome da jedino veliki ratovi pokažu ko je velika sila. Eto Amerike ne bi bilo bez Drugog svjetskog rata, tog velikog i slavnog sukoba, nakon kojeg se nedvojbeno zna ko je jači. A ko je jači on je i sveti! U Evropi su se krščani među sobom trvili dva i po stoljeća malim i neuglednim ratovima, a onda su nastali Prvi i Drugi svjetski rat, i sa njima se uzdigla Amerika. I sad Amerika ne da da krščanski narodi, katolički i protestantski, ratuju jedni protiv drugih, niko više ne smije ni zucnuti! Isto je i sa Sovjetski savezom, i on je razvio mišice iz dva svjetska rata, poklopio većinu pravoslavnih naroda, i usput po neki katolički, ne da im da se bave malim i fukaralučkim ratovima, ne da im da džaba gube vrijeme. E draga braćo, i mi muslimani trebamo imati Ameriku, muslimanksu Ameriku. Pa da ona odmah udari čušku svakom onom malom muslimanskom narodu koji je nabodica i fukaraluča prznica, pa hoće povesti mali rat! Pljujem ti ja takav rat!

Konstantin će im govoriti o svijetu uređenom brojkom četi¬ri. Govorit će im o Adamu, prvome sinu svojega roda i njegovu imenu sastavljenom od četiri slova u kojima se čitaju svi putovi ovoga svijeta – Anatolé (istok), Dýsis (zapad), Árktos (sjever) i Mesembriá (jug).

Kao i svi zaljubljeni, gutala je moje riječi kako bi ih mogla prilagoditi svojoj viziji... Zaljubljenost je također svojevrsna tvrdoglavost.