Rijeka Quotes

Dan je.... samo bijela hartija, na kojoj se sve biljezi i ispisuje.... a racun se placa nocu.. na velikim, mracnim poljima nesanice. Ali tu se sve rijesava i brise... konacno i nepovratno.. Svaka preboljena patnja, nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena...

Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja.

Neke stvari traju, pomislila je. Hridi, rijeke, stari natkriveni mostovi. A neke stvari ne traju. Vrele kolovoške noći i sve što sa sobom nose. Izmiču nam, pa idemo dalje bez njih, naposljetku umremo i nema nam traga.

Seo je tužan, osećao da u njegovom srcu nešto umire, da je prazan, da pred sobom više nema nikakve radosti, nikakav cilj. Sedeo je utonuvši u misli i čekao. Naučio je na reci jedno: da čeka, da bude strpljiv i da osluškuje.

Gnjev uvijek za sobom ostavlja puno praznoga mjesta na koje se odmah, kao poplava, ulijeva tuga i teče velika rijeka., bez početka i kraja. Suze, opet su se obnovili njihovi izvori." str. 235.

Kad gledaš rijeku iz daljine lako je pomisliti da postoji samo jedan tok.Ako zaroniš u nju shvatit ćeš da je tu puno više rijeka. Rijeka skriva brojne struje koje teku skladno a opet svaka za sebe.

Jedna od najobičnijih i najraširenijih praznovjerica je ta da svaki čovjek ima jedino svoja određena svojstva, da je čovjek dobar, zao, glup, energičan, apatičan itd. Ljudi nisu takvi. Možemo kazati o čovjeku da je češće dobar nego zao, češće pametan nego glup, češće energičan nego apatičan, i obratno; ali će biti neistina ako reknemo o kojem čovjeku da je dobar ili pametan, a o drugom da je zao ili glup. A mi uvijek tako dijelimo ljude. I to nije istina. Ljudi su kao rijeke: voda je u svima jednaka i svuda ista, ali svaka je rijeka sad uska, sad brza, sad široka, sad tiha, sad čista, sad hladna, sad mutna, sad topla. Tako i ljudi. Svaki čovjek nosi u sebi začetke svih ljudskih svojstava te ponekad ispoljava jedne, ponekad druge, i često nije nikako nalik na sebe, a ipak ostaje vazda onaj koji jest.

From Zagreb to Rijeka now takes ninety minutes, to Senj two hours, and so forth. Because of the collapse of distance effected by civil engineering—to say nothing of the explosion of global tourism along the Dalmatian seaboard—Croatia has changed both economically and, to an extent, psychologically. Croatia has begun to move away from a more ethnically obsessed Balkan orientation in the direction of a more cosmopolitan Mediterranean one.

Od te večeri u meni se sve promijenilo; bio sam opet nastanjen: nisam više bio samo žalosna praznina u kojoj su se, kao otpaci u opustošenoj sobi, progonila predbacivanja, žaljenja i optuživanja. Soba u meni naglo je očišćena i netko se uselio u nju. Sat koji je u njoj mjesecima visio na zidu nepomičnih kazaljki, iznenada je počeo kucati. To je bilo od golema značenja: vrijeme, koje je do tada teklo kao ravnodušna rijeka od ničega nikamo (živio sam u pauzi), bez ikakve artikulacije, bez ikakva takta, počelo je opet dobivati ljudsko obličje, raščlanjivati se i odbrojavati. Počeo sam se boriti za izlaske iz vojarne i pojedini dani su se pretvarali u prečke ljestvi kojima sam se penjao do Lucije. Nikad više u životu nisam ni jednoj ženi posvetio toliko misli, toliko šutljive upornosti kao njoj (za to, uostalom, više nikada nisam imao ni toliko vremena). Ni jednoj ženi nisam nikada bio toliko zahvalan. Zahvalan? Za što? Lucija me prije svega istrgla iz kruga onog žalosnog horizonta koji nas je sve opkoljavao.

The choice of 'eastern Europe' as a frame of reference requires a word of explanation. The term is used here in a provisional manner and indeed a rather arbitrary one, with the lower-case form intended to underline this. The travellers set out from places that stretch from Kiev to Rijeka, and from Gdansk to Crete. The eastern Europe that they represent includes the lands that lie between the Baltic in the north and the Mediterranean in the south; between Russia in the east and Italy, Austria and Germany in the west. These boundaries were set in part by the limits of the possible: had resources permitted, accounts by travellers from the Baltic countries or by Austrian Germans, among others, might equally well have been included here. My aim has been to assemble a representative selection of travel writings from this region: the anthology includes accounts from some twenty languages, by more than one hundred authors, written over a period of more than 450 years, beginning in the sixteenth century and finishing with a book published in 2004. The writers travel to Ireland in the west, to Istanbul in the east—and any number of places in between. But why group these particular east European travels through Europe together, in a single volume? The answer lies partly in eastern Europe's relationship to the idea of Europe itself.

His world turned on its head for the second time at precisely ten eighteen p.m. He’d been taken into custody a little under ninety minutes earlier, but that had nothing to do with it. They did the job efficiently, boxing him in, two in front and two behind. Four men, swift and grim, clearly plainclothes law enforcement officers. One of the men in front of him stepped close, said something. He shook his head. ‘Non parlo Croato. Solo Italiano.’ The man nodded as if unsurprised, tipped his head: come with us. He followed the front pair to the unmarked saloon parked up on the kerb ahead. Before he got in the back he glimpsed the glitter of light off the restless water of the bay, the masts of the boats shifting in the embrace of the marina at the bottom of the hill. He glanced at his watch. Five past nine. Fifty-five minutes to go. * The room was a cliché: ivory linoleum curling at the edges, dusty fluorescent lighting strips with one bulb flickering like an eyelid with a tic, cheap wooden tabletop with metal legs bolted to the floor. The smell was of tobacco and sour sweat. He sat facing the door, alone. After seventeen minutes, at nine forty-four by the clock on the wall, the door opened. A woman came in, dark-haired, with glasses like an owl’s eyes. Two of the men who had picked him up followed her in. One seated himself in the chair. The other leaned against the wall, arms folded. She stood across the table from him, his passport grasped loosely between her fingertips like a soiled rag. Without introduction she said, her Italian accented but fluent, ‘Alberto Manta, of Lugano, Switzerland. Arrived in Zagreb on September second. Checked in at Hotel Neboder here in Rijeka the same day.

Jer postoje ljudi koji mirom smatraju patnju bez ometanja. Ima ljudi, da, koji mogu iskrvariti više od svih rijeka svijeta, ali ne boje se toga što krvare, već toga što bi im netko mogao oduzeti čak i to. Vjerojatno je vrhunac patnje pomisao: Pustite me barem da krvarim. Evo, neću umrijeti, ne idem nikuda, ali barem da krvarim... Barem to...

- Vrijeme se kreće i u krugovima, baš kao i pravocrtno. Planeti rotiraju, shvaćate? Jedan krug, jedan ophod oko Sunca je godina dana, zar ne? Kada napravi dva kruga, onda su to dvije godine i tako dalje, moglo bi se tako brojiti u nedogled... neki promatrač bi to mogao. Zapravo je to sistem po kojem računamo vrijeme, to je ono što nam stvara sat, onu uru s koje ga očitavamo. Ali unutar tog sustava, tog kruga, gdje je vrijeme? Gdje je početak ili kraj? Beskonačno ponavljanje je atemporalni proces. Da bi ga se vidjelo kao temporalni, mora se uspoređivati, mora se odnositi na neki drugi ciklički ili neciklički proces. E pa znate, to je jako čudno i jako zanimljivo. Vi znate i da atomi rotiraju. Stabilni spojevi su sastavljeni od članova koji imaju stabilno periodično gibanje u odnosu na druge. Zapravo to sićušno kružno kretanje atoma je ono što materiji daje dovoljnu postojanost da evolucija bude moguća. Te male bezvremenosti zbrojene zajedno tvore vrijeme. A onda, na velikoj skali, i kozmos: poznato vam je da smatramo kako je cijeli svemir ciklički proces, osciliranje ekspanzija i kontrakcija, bez ikakvog prije ili poslije. Samo unutar svakog od velikih krugova u kojima mi živimo, samo tamo postoji linearno vrijeme, evolucija, promjene. Dakle, vrijeme ima dvije dimenzije. Postoji strijela, rijeka tekućica bez koje nema promjene ni napretka. I postoji krug ili ciklus, bez kojeg bi bio kaos, beznačajno nizanje trenutaka, svijet bez ure ili godišnjih doba ili očekivanja.

Rijeka was full of grubby ghosts wandering in twilight.

Hafiz Muhamed bi me slušao rastreseno, sa smiješkom koji ništa ne kazuje. Živio je nagnut nad požutjelim knjigama istorije. Za ovog čudnog čovjeka, tad sam mu zavidio na tome, kao da je postojalo samo vrijeme koje je prošlo, pa i ovo vrijeme je samo vrijeme koje će proći. Rijetko je ko bio tako srećno isključen iz života kao on. Godinama je lutao po istoku, tragajući u čuvenim bibliotekama za istorijskim djelima, i vratio se u svoj rodni kraj, sa velikim zavežljajem knjiga, siromašan a bogat, pun znanja koje nikome nije trebalo, osim njemu. Iz njega je izlazilo znanje kao rijeka, kao potop, zatrpavala su te imena, zbivanja, strah te hvatao od gužve što je u tom čovjeku živjela kao da sad postoji, kao da to nisu aveti i sjenke već živi ljudi koji neprestano djeluju, u nekoj strašnoj vječnosti postojanja. U Carigradu ga je jedan oficir tri pune godine poučavao i astronomiji, i zbog te dvije nauke on je sve u stvari mjerio ogromnim prostranstvom neba i vremena. Mislio sam da i on piše istoriju našeg doba, ali sam posumnjao, jer su u njemu događaji i ljudi dobijali razmjere veličine i značaja tek kad su bili mrtvi. On je mogao da piše samo filozofiju istorije, beznadnu filozofiju neljudskih razmjera, ravnodušan za običan život koji traje.

used to take many long and uncomfortable hours in a bus, car, or train to journey between the deep interior of Croatia and the coast. But the building of several massive, graded, and multi-laned superhighways from Zagreb down the mountains to Rijeka, to Senj, to Zadar, and to Split along the Adriatic coast has cut the distance dramatically

U pozadini svega ovog leži istina koju nalazimo u Heideggerovim tajnovitim riječima da vrijeme ne dobivamo ili imamo, već da vrijeme jesmo. Nikad nećemo ovladati trenucima u svome životu, jer mi sami nismo ništa drugo nego ti trenuci. Ovladati njima podrazumijevalo bi da smo izvan njih, da se od njih možemo odvojiti. Ali, kamo bismo to pošli? >>Vrijeme je tvar od koje sam sačinjen<< kaže Jorge Luis Borges. >>Vrijeme je rijeka koja me odnosi, ali ja sam ta rijeka; ono je tigar koji me razara, ali ja sam taj tigar; ono je vatra koja me guta, ali ja sam ta vatra.<< Ako ste rijeka, ne možete isplivati na sigurnost neke obale. Stoga su nesigurnost i ranjivost vaša temeljna stanja, jer u svakom trenutku koji vi neizbježno jeste, svašta se može dogoditi, od hitnog e-maila koji vam poremeti jutarnje planove do gubitka drage osobe koji vam prodrma svijet iz temelja.

Iako ne vidim da je po istini... niti je drugo no labirint i zavarak, ijedno prepoznavanje poznavanja sebe kao podumente izbavljenja i nestanka; radije ponovna opsjena, i doimlju se jedva novi uglovi jednakih bezgraničja u stalnom padavanju točno tako, dokle ustavljeni još nesvjesno sežemo za onime čega najposlije nema, naime za trajnim, neizmjenjivim, za vječnim, a kada skladno kraju možemo spoznati cijelog i bez laži onoga koji gleda. Jednako zlim i dobrim ja sam pravdao težinu, a praznoća se ponavljala netaknuta, uvijek jednaka, rastegnuta smrt bez smrti, više nehladna i netopla opetovanja do ne-mučnine, ali nešto što je uporno tu. Kao rubom sna se umoran prevrćući, pokušavao sam biti pobijeđen, od niza mnogo momenata prenavljen sam smišljao sanje te se i njima spuštao na milost; to sam nazivao vjerom, i životom, i za to sam živote otimao svaljujući kamenje, gradeći, dižući sve teže hramove generacijama u težnji za pojavom koja makar nedugo ima smisla i kazuje kako rijeka dana zaista može i stati. Iza mene, nebrojena brda kostiju starih i novih i lažna brojnost jednoga lica, kao mrtvi momenti, lažna glasnost pokopana vremenom, tako mirija riječi te povika te osmijeha, sve šuti sveudilj zakopano, a to sam ja... Više od svega, Atra, to sam stvarno ja.

Kad ne pišemo, muče nas takve trivijalne brige u kojima je središnja tema naš ego, ego, ego, pa i kritičari govore o toj istoj temi - ego, ego, ego. Čiji potpis? Čija knjiga? Koja nagrada? Ali, jezik nema određenog autora - baš kao što rijeka ne brije hoće li ostati u nekoj državi.

Otro que padeció una injusticia dialéctica fue el croata Damir Desnica, integrante del club HNK Rijeka, que el 7 de noviembre de 1984 visitó a Real Madrid en el estadio Santiago Bernabeu por la segunda ronda de la Copa UEFA. Desnica, también sordomudo, fue echado por el polémico árbitro belga Roger Schoeters. El referí juró haber escuchado que el jugador croata lo insultaba, pero nadie le creyó. HNK Rijeka había ganado el encuentro «de ida» 3-1, pero en España cayó 3-0, el número que necesitaba Real Madrid C.F. para

Jer život i smrt su jedno, kao sto su jedno rijeka i more.

Zašto muslimanski narodi, oslobodjeni kolonijalizma, ostaju objekat a ne stvaralački subjekat istorije? Zašto ne daju primjer istorijske inicijative? Zato što je Šerijat izobličen zaustavljen u živom razvoju već od prvih stoljeća istorije. Kuran se čita očima mrtvaca. Očima ljudi koji su nekada na osnovu vječne objave bili sposobni rješavati probleme svoje epohe. A mi ne možemo da rješavamo jer se zadovoljavamo da ponavljamo formule i nadahnjujemo se njihovim metodama. Vratiti se izvorima, ne znači da u budućnost ulazimo natraške očiju okrenutih prošlosti nego da ponovo nadjemo izvor i stvaralački dinamizam ranog islama. Šerijat nije ustajala bara, to je lijepa rijeka koja blista i oplodjuje obale koje zapljuskuje...

Jogistički tekstovi kažu da Bog odgovara na svete molitve i trud ljudskih bića na svaki način koji msrtnici odaberu za obožavanje - dok god su te molitve iskrene. Upanišade kažu: Ljudi idu različitim putevima, direktno/izokola, zavisno od temperamenta, birajući onaj koji smatraju najprikladnijim/najboljim, stižu do Tebe kao što se rijeka uljeva u more.

Rijeka literally means ‘river’ in everyday Croatian. Growing up, it never seemed strange to me - only after we moved, and I was surrounded by other languages on a daily basis, did I realize it was like naming a town Forest or Hill without using an old-timey word to do it.

Njezina je snaga lomila planine na polovice i presijecala tokove rijeka.