Ods Quotes

And if my Sea od Tranquility were real, it would be this place, here, with him. I don't say anything right away, because I just want one minute to look at him before I give him my last secret. And then I tell him. "Your garage.

Edward Cullen can take his stupid heroine and OD on it. Kate is my own personal brand of Viagra.

I can't believe he took you to an actual resteraunt. I assumed his idea od a date would be making you watch him play World of Warcraft with his nerd friends.

Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Ne mogu ja - kaže - dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.

I de­ci­ded right then and the­re to ma­ke a snic­ker­do­od­le per­fu­me to we­ar, so that one day he wo­uld sniff me li­ke that.

At the end of the hall stood a walnut door with a bronze plaque: ASCLEPIUS MD, DMD, DME, DC, DVS, FAAN, OMG, EMT, TTYL, FRCP, ME, IOU, OD, OT, PHARMD, BAMF, RN, PHD, INC., SMH There may have been more acronyms in the list, but by that point Leo's brain had exploded.

Čuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Čarobnjački me sastavljala od razbijenih komada, možda i ne primećujući pukotine

If you seek creative ideas go walking. Angels whisper to a man when he goes for a walk.

Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Dugotrajno robovanje i rdjava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.

For instance, if you come at four in the afternoon, I'll begin to be happy by three. The closer it gets to four, the happier I'll feel. By four I'll be excited and worried; I'll discover what it costs to be happy! But if you come at any od time, I'll never know when I should prepare my heart... There must be rites.

You gave me hyacinths first a year ago; They called me the hyacinth girl.' —Yet when we came back, late, from the Hyacinth garden, Your arms full, and your hair wet, I could not Speak, and my eyes failed, I was neither Living nor dead, and I knew nothing, Looking into the heart of light, the silence. Od' und leer das Meer.

If laughter is the best medicine, let's OD together.

You can never have too much coffee”, I said He turned and smiled at me. “You think so, but the rest of us get a little OD’ed on your level of caffeine.

She's a skank. He's a player. He's cute but almost OD'd last year, so he's a bad bet. She's a two-faced, lying, cheating witch. That's right, Trina, I'm talking to you," she shouted. "By the way," she added just for me, "Trina cusses, which means cussing is trashy, which means my golden rule is to never cuss. I have class. Unlike Trina, the skank of Birmingham." The last part was, of course, shouted.

I realised all the good ideas were taken before I was even born.

Što uspemo našom pameću, pokvarimo našom ćudi, a što uspemo našom dobrotom, upropastimo našim porocima, i, najzad, što postignemo svojom mudrošću, izgubimo našim temperamentom. Jer ima nešto jače i presudnije od svih naših sila, a to su naše slabosti.

Čovek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irealan. Propušta svetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. A poneki pesnik od toga poludi.

Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu: samo sam lijeno sanjario.

Suze mi teku od smeha, ako prestanem da se smejem ostaće samo suze.

Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe da se ovako pokipeo ne prehladim od studeni svog straha i samoće.

Kakve su da su, žene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reći, ali su muškarci glupi, sujetni, uobraženi, ne vrijede mnogo, među nama rečeno. I čudo je kako nas žene trpe.

Pita mene Amerikanac šta ti je to dunjaluk, ja ga pogledam, stvarno mu ne znam naći neku englesku riječ, nasmijem se i kažem mu - to ti je, moj novinaru, nešto kao all over the world. Nekome je all over the world od Baščaršije do Marijindvora, a nekome je oko zemaljske kugle.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj! - Šta si vidio u ljetni dan, sine moj? Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek. - Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna. - Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. - Hoćeš da usneš, sine moj? Ne, oče, idem da ž i v i m.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.

Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od nerapoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu.

Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.

I wouldn't mind dying in a plane crash. It'd be a good way to go. I don't want to die in my sleep, or of old age, or OD... I want to feel what it's like. I want to taste it, hear it, smell it. Death is only going to happen to you once; I don't want to miss it

Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.

You can't fix grief,” said Simon. “A rabbi told me that when my father died. The only thing that fixes grief is time, and the love of the people who care about you, and Tavvy has that.” He squeezed Mark's shoulder briefly. “Take care of yourself,” he said. “Shelo ted'u od tza'ar, Mark Blackthorn.” “What does that mean?” said Mark. “It's a blessing,” said Simon. “Something else the rabbi taught me. ‘Let it be that you should know no further sorrow.

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni s kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti !

If you are a woman, if you're a person of colour, if you are gay, lesbian, bisexual, transgender, if you are a person of size, if you are a person od intelligence, if you are a person of integrity, then you are considered a minority in this world. And it's going to be really hard to find messages of self-love and support anywhere. Especially women's and gay men's culture. It's all about how you have to look a certain way or else you're worthless. You know when you look in the mirror and you think 'oh, I'm so fat, I'm so old, I'm so ugly', don't you know, that's not your authentic self? But that is billions upon billions of dollars of advertising, magazines, movies, billboards, all geared to make you feel shitty about yourself so that you will take your hard earned money and spend it at the mall on some turn-around creme that doesn't turn around shit. When you don't have self-esteem you will hesitate before you do anything in your life. You will hesitate to go for the job you really wanna go for, you will hesitate to ask for a raise, you will hesitate to call yourself an American, you will hesitate to report a rape, you will hesitate to defend yourself when you are discriminated against because of your race, your sexuality, your size, your gender. You will hesitate to vote, you will hesitate to dream. For us to have self-esteem is truly an act of revolution and our revolution is long overdue.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.

Ja sam se, na primer, već gotovo potpuno privikao na sebe, a opet se neprijatno iznenadim svaki put kad stanem pred ogledalo... Eh... Strašno je kad ostariš, zaista... No, još je strašnije kad ostariš mlad.

Ljudi su tople, tvrdoglave, sebeljubive životinje! Ljudi uglavnom žive u vonju svog vlastitog isparivanja, i dok uživaju u svom vlastitom gnjiležu, sve, što je od bližnjega gnjilo, to im smrdi.

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki: A kto je ta sta je ta da prostis Gdje li je ta Odakle je Kuda je ta Bosna Rekti A zapitani odgovor njemu hitan tad dade: Bosna da prostis jedna zemlja imade I posna i bosa da prostis I hladna i gladna I k tomu jos Da prostis Prkosna Od Sna

I eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi, što može čovjek postići više od diletantizma?

Kažu da su oči ogledalo duše, ali to nije istina. Oči su ogledalo onoga u koga gledaju. Otuda tebi verovatno svi ljudi izgledaju dobroćudno: oči im nisu iste kao inače onda kada gledaju u tebe. Ti si od onih što teško uče da ljudima to ipak nisu uobičajene oči.

Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.

Neki ljudi nas ponižavaju svojom dobrotom. Odvikli smo se od dobrote. Ne razumemo zašto nam neko nešto čini, ako ne traži nikakvu protivuslugu. Dobrota se ne može vratiti, jer se i ne daje. Dobri ljudi su dobri zbog sebe, a ne zbog drugih.

U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao sjajni srebrni novčić, ali on je zalutao negde na dugom putu do dna... Sreća da ništa nisam poželeo...

Djeca nemaju strah od smrti, to i jest ono što ih čini djecom. Djeca imaju strah od roditelja. Kada strah od roditelja istisne strah od smrti, može se reći da smo odrasli.

Već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama a još smo četveronošci uglavnom svi I što to znači znati čitati i pisati kada pišemo već sigurno dulje od pedeset hiljada godina a svakih se stotinu godina rodi po jedan čovjek koji umije doista pisati a njega ne čita nitko

Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.

Životu se treba predavati, uzimati od njega sve što pruža i trošiti neštedimice. U suprotnom, on će uzeti sve.

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.

Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlo standardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokom nesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvu potrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želi da se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a on je gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu, ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.

Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.

Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg nitko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi riječ i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada .

Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim, sav od paperja i sav od zla.

Kad rat pravi zurku, redosled gostiju uvek je isti... Prvo dodu Popovi... Pa Topovi... Pa Lopovi...

Samo su dva iskonska straha, jesi znala to? Rodiš se sa strahom od glasnih zvukova i strahom od padanja. Ozbiljno, imaš na internetu. Ostalih stotinu fobija naučiš od bližnjih. Neke te čuvaju od opasnosti, da. Ali većina je tu samo da zbija šale s našim životima.

Kurt Cobain OD'd on heroin before committing suicide, but he also OD'd on fame. Cobain was like Basquiat: They both wanted to be famous, and were brilliant enough to make it happen. But then what? Drug addicts kill themselves trying to get that feeling they got from their first high, looking for an experience they'll never get again. In his suicide note, Cobain asked himself, "Why don't you just enjoy it?" and then answered, "I don't know!" It's amazing how much of a mindfuck success can be.

Trebao sam samo da nadjem jednu koja me nece podsecati na nju. Pogledao sam oko sebe i desilo se cudo. Ni jedna me nije podsecala na nju. Sve su glumile princeze i svetice. Verovatno bi svaka od njih trazila da prestanem cugat', pusiti, da se ponasam pristojnije. Sve bi one trazile da ih drzim kao kap vode na dlanu, da ne zbijam sale na njihov racun. Trazile da ih izvodim na neka fina mesta i slicno. A ona...Ona je prihvatila svaki dio mene, i nikada nije trazila da se menjam. A promenila me. Jedina je kojoj sam uistinu rekao sta osecam. Nije trazila da je drzim kao kap vode na dlanu .Cinjenica da je volim bila joj je sasvim dovoljna

Bila je jedna od onih poslednjih princeza koje su još verovale da magija ipak može trajati do "živeli su srećno do kraja života". Išla je gordo, drsko kroz život. Uvek ponosna, uvek svoja. Siguran korak, najlepši osmeh i nek crknu zlobnici. Bila je jedna od onih koje celi život sanjaju samo jedan zagrljaj, a obično samo taj nemaju.

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.

Zlo se odlično dosetilo: ako hoćeš nekoga da držiš u kompletnom neznanju, poplavi ga informacijama.

A što svijet hvali dobre i izdašne ljude, to je zato što od njih i njihove propasti živi.

U prevelikom zanosu, zbog mrve savršenstva događalo se da počinim obilje neoprostivih grešaka. Najveća od njih je bila sto sam se bavio znacima, umesto da pazim na predznak.

Naša veza, ma koliko to banalno zvučalo, ipak je jedinstvena po količini bola koji smo naneli jedno drugom. Zar nismo pokušali sve što je u ljudskoj moći, bežeći jedno od drugog? Probali smo druge žene i druge muškarce, da bismo konačno i neopozivo shvatili da moramo biti zajedno, ma šta se događalo.

Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo – izmamim osmeh, iznerviram, naljutim… Samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim…

I reče moja misao: ko zna kolika Sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek.

Nisam od onih naivaca koji jedva cekaju neki buduci dan i raduju se rodendanima i Novim Godinama, naprotiv, meni vec dugo smeta to što vreme prolazi, i mada imam neke svoje trikove kako da ne mislim o tome, postoje stranice u kalendaru kad mi nema gde. Jesen je, znaci... Ponovo...

Prvo je bio samo želja, daleka, nedohvatljiva. Onda priviđenje, lelujavo, nestvarno. Pa stvarnost, duboka, istinita, strasna. Poslije bol, žestok. Onda zaborav, dug, težak. Je li od svega ostala jedino skrivena misao koja samo ponekad boli?

I'm thinking that after last night you shouldn't have to spend your morning in a hospital finding out if my mother has tried to OD." "And I'm thinking that after last night I want to be anywhere you are and if that means being in a hospital asking about your mother, then so be it.

Mi nekog ljubimo ne zаto što tu ljubаv zаslužuje potpunije i isključivije nego iko drugi, nego što smo mi nа tu ličnost prosuli jedno svoje sunce koje gа je ozаrilo i izdvojilo od sveg drugog nаokolo po zemlji.

„Svi mi imamo potrebe koje nas definišu i pokreću a jedna od njih je i želja tokom života nekome ili nečemu pripadati.

I baš u tom upinjanju da se od svih izdvoje, izgleda da su nalazili svu draž svoga života.

Kakva je to ljubav od koje se zeva?

Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.

It means what you are, wanting what you want and going after it without a sens od shame. People are slaves to rules.

Znaš, stalo mi je... Ali se uporno ponašam kao da nije. Gradim oko sebe zid do kojeg niko ne može doći, ali ima jedna caka: Priđi! Reci mi reč i taj će se zid pokazati kao jedna obična kula od karata koja izgleda moćno dok ne dođe nešto pred čim pada . . .

Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanaka, ni bolesti, ni života ni smrti.

Gleda život koji je pun ravnodušnih lica - te gomile besmislenog, ničim neoplemenjenog mesa, što se hrani, ždere, peva i razmnožava, postajem li jedan od njih?

Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.

Uvidio sam da je uludo žene upućivati na razbor, što ih više nastojiš dovesti k pameti, to pamet od njih brže uzmiče.

Što u ustima i u srcu, neka bude i na djelu. Samo od riječi i od srca još uvijek malo koristi.

-Ne vjerujem u vraga. Ljudi su ga izmislili. Nisu mogli podnijeti da u čovjeku samom ima toliko zla. Tako im lakše. -Ma nemoj, izmislili su ga. A jesu onda izmislili i Boga? -Jesu. Jer ne mogu podnijeti da budu zahvalni jednome od svojih. To je još teže.

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto. Reči su iskraćale. I iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao čudo svih čuđenja.

Šta sam to imao od života? Nečiju kosu, nečiju ruku, jedno srce ustreptalo. I dva tri osmeha tiha i prosta. Sve je to ponekad tako malo. Sve je to, videćeš, sasvim dosta.

Hrabrost nije u ljudima nego u trenucima. U trenucima je pustolovina, a u ljudima samo strah od trenutaka...Kukavice su nesrećne više puta u životu, hrabar čovek jednom zauvek.

Odlučio je (na svoju odgovornost) da u životu postane Jedan Duhoviti Kockar I Svima Simpatičan Boem…

Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se isplesti mreža za hvatanje vremena...

Raz w życiu pomyliły mi się kroki i od tego czasu chodzę krzywo.

Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje

Makar se nikad više ne vidjeli, ostat ćemo bliži jedno drugome od velikog, možda najvećeg broja ljudi koji dijele bračnu postelju iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, a svaki novi dan produbljuje jaz među njima.

But dear, you hate to sew. I will be married soon. Lady Thiel says a woman with needlework in her hands is generally assumed to have no other thoughts in her head and can safely harbor any number of improprieties. That will come in handy, especially when I'm married to a wizard.

Nesreća je što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijima. Manija svih ljudi je da usvajaju tuđa merila i za svoj sopstveni život. Prava sreća čovekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom zivotu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa.

Čovjek mašta od djetinjstva o velikim gradovima i slavnim poprištima, ali stvarne i odlučne bitke za održavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebi nagonski krije, mora da bije tamo gdje ga sudbina baci, bogzna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i ljepote, bez svjedoka i sudije.

‎Bejah zauzet čitanjem i pisanjem, kad grunu u moju sobu velik broj tih ljudi naoružanih neznanjem tupim kao batina i mržnjom oštrom poput noža. To ne bejahu moje svile od kojih im se zakrvaviše oči, no moje knjige poređane po policama; svilu smotaše pod ogrtače, a knjige pobacaše na pod i stadoše ih gaziti nogama i cepati ih na moje oči. A knjige te bejahu u kožu povezane i obeležene brojevima i bejahu napisane od učenih ljudi, i u njima bejaše, da su ih hteli čitati, hiljade razloga da me smesta ubiju i bejaše u njima, da su ih hteli čitati, leka i melema za njihovu mržnju. I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne jedine do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom.

Ona je moja suprotnost. Ja nisam jednostavan, delujem uznemirujuće, sve je u meni nesigurno, nemam oslonca, tražim nemoguće i onda sam vrlo neugodan, pa mučim sebe i druge. Neću da joj kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene znači sve, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrdjen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne verujem u to. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje.

Pametni ljudi su već sve rekli o Prvim Koracima i na Zemlji i na Mesecu i teško da bih ja tu išta mogao da dodam. Jedino možda da tim koracima nikako ne smeš zakoračiti Od Sebe No to se verovatno podrazumeva. To i nije neka mudrost.

Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jedna-dve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila, pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?

Tako to ide s Domovinom ... Kao sa silovanom devojkom ... ne možeš je kriviti za to što su je drugi osamotili, ali ni više voleti kao što si je voleo...

Kad si mali malo fali da od sreće odlepiš, al' ti malo fali i da se totalno zaslepiš. (De Facto)

Nekako, uvek joj je zimi bivalo lakše. Da li što se tada biva usamljenijim, izdvojenijim od svega i svačega, jer se, u dubokim jesenima i dugačkim a jakim zimama, biva sasvim sam.

Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno. Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.

Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.

Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. I znam da mogu sve u životu, s njom. Držim je na rukama i njišem je polako, polako, da je odvojim od svijeta, od straha, od ružnih sjećanja, da ostanem samo ja, svuda oko nje, u nedogled, kao nebo, kao more, da je prelijem nježnošću što vri u meni kao vrutak. Ne boj se, kažem. Volim te, kažem. Ko nam šta može, kažem. I osjećam se kao gospodar svijeta.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

On me obespokojio, unio nered u dušu, ubio ljubav za životom. On je moje svjetlo i moja tama, tamna svjetlost i svijetla tama, moj otrov i protuotrov, moja bolest i lijek, onaj koji me osuđuje i oslobađa, diže i ruši, pobjeda i poraz, moj život i moj strah od života. U čemu naći utjehu? S kim? Najslađa utjeha je ona za koju se sami izborimo. Voljela sam, volim, bezuslovno. Nema ljubavi bez bola.

Jebi ga prijatelju, volim je. Svakim danom sve više. Svakim danom je sve lepša, ima sve lepši osmeh, pogled. Volim kad obuče moj duks ili kad se ljuti samo da bih je poljubio, zaglio, mazio… Volim je druže, više od svog života. Zavolela me takvog kakav jesam, nije tražila da se promenim, a promenila me. Čuvam je, sigurna je, a opet joj pružam malo slobode, a puno ljubavi i razumevanja. Znaš, jednog dana bih voleo da je moje dete zove mama.

Ja sam sve što kažete da jesam, i još gore od toga. I da nisam, ipak jesam. Šta imam od toga?! (Bol i revolt)

... u krvi im je saznanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema.

I don't teach lies, but I do not teach all I know is true.

Nestale mi slike, nestali mirisi i dodiri i zvukovi. Ovo što govorim nisu sjećanja, to su prazne riječi, od njih je otpalo sve živo i stvarno. Prokleta je ova daljina, što mi je učinila da tako zaboravim.

Svako mora da ima upaljen fenjer u glavi. Da mu svetli danju i noću. Jer, ko ne svetli iznutra, taj ne živi; fenjer pomaže da bolje vidimo lica, predmete, šta se dogadja. On pomaže da odaberemo, nanižemo i svaku sitnicu povežemo u sliku, u pletivo; da u jednom životu otkrijemo sto drugih. Bez upaljenog fenjera nema ni reči; nema priče u kojoj život diše, jeca ili se razliva od miline

Wszystko od słów zależy. Jakie słowa, takie rzeczy, zdarzenia, myśli, wyobrażenia, sny i wszystko, nawet co na samym dnie człowieka. Byle jakie słowa, to byle jaki człowiek, byle jaki świat, byle jaki nawet Bóg.

Sve uspomene sa kaputa stresi, samo budi to što jesi, tu gde si, šta god da se desi ti budi ok. I nikad ne saznaj kako to boli kad nekoga voliš, a mrziš; kad mrziš, a voliš i lomiš se da izdrziš. Ostaje nada da ce nekad negde neko hteti da shvati mene, moja lutanja, maštanja i sanjanja, i znati da ih prati. I ko zna, možda jednom nađeš me - tamo gde prestajem ja gde počinješ ti, gde stali smo mi, gde sada su drugi. Ali srešćeš samo stranca, slučajnog prolaznika i pogled leden, iako te je taj neznanac nekada voleo više od sebe. (Jedan)

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put : nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama. A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost ... I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna : čuvam se i jednog i drugog ...

Jednom, kad je zadremala, preturajući joj krišom po rečima, kao po tašni, slučajno sam nabasao na neke male, nepotrebne laži, i te noći je tamna senka slutnje prvi put nadletela moje snove. Znao sam da to uzima jednom za uvek, Laž je teška droga, sa te igle se još niko nije skinuo...

Opasno je kad se čovjek nađe sâm, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo, kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se to ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto.

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...

She went out in the city with its lights like a radioactive phosphorescence, wandered through galleries where the high-priced art on the walls was the same as the graffiti scrawled outside by taggers who were arrested or killed for it, went to parties in hotel rooms where white-skinned, lingerie-clad rock stars had been staying the night their husbands shot themselves in the head, listened to music in nightclubs where stunning boyish actors had OD'd on the pavement.

She was so unsettled by love and the sense of her nakedness that her voice shrank in her throat. The peri­ods of the song warbled through the room. Her whole body seemed ablaze . The drunken , singing head shook with some delirious impulse that seemed to be destroy­ ing her. What insanity! She was weeping, in her wild nakedness, as she approached my bed, which to me was a death bed. She fell on her knees, she fell down in front of me and hid her tears in the sheets.

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...

What did you see when you died?" He has that tenative half smile, like he's almost embarrassed by what he's saying. "Because I'm guessing it wasn't the Sea of Tranquility." And when I look at him, I'm not so sure it wasn't. “Where did you go?" His voice drops just slightly and loses even the suggestion of a smile. He's watching me like he's not sure he's allowed to ask the question, and he's not even sure he wants the answer. I can almost see his grandfather's words and Josh's doubts about them swimming in his head. On every side of me are the lights and the tools and the wood and the boots and the boy I want to see forever. And if the my Sea of Tranquility were real, it would be this place, here, with him. I don't say anything right away, because I just want one minute to look at his face before I give him my last secret. And then I tell him. "Your garage.

-Cóż ci polecił przekazać, niewolniku? -Nie jestem niewolnikiem – odpowiedział coraz bardziej rozwścieczony Mateusz Lewita. - Jestem jego uczniem. -Mówimy, jak zawsze, różnymi językami – powiedział Woland. - Ale rzeczy, o których mówimy, nie ulegają od tego zmianie, prawda?

You can't fix grief,” said Simon. “A rabbi told me that when my father died. The only thing that fixes grief is time, and the love of the people who care about you, and Tavvy has that.” He squeezed Mark's shoulder briefly. “Take care of yourself,” he said. “Shelo ted'u od tza'ar, Mark Blackthorn.” “What does that mean?” said Mark. “It's a blessing,” said Simon. “Something else the rabbi taught me. ‘Let it be that you should know no further sorrow.

Everyone gets killed in the shower. Don't you go to the movies? Psycho. Dead in shower. The MExican in No country for Old Men. Dead in shower. Michelle Pfeiffer in What Lies Beneath. Almost dead in shower, or in the bath, anyway. But she did that thing with her toe and got out OD. Still the shower, though...Glen Close in Fatal Attraction. Dead in shower. John Travolta in Pulp Fiction. Very dead in shower. But never closets. I can't think of anyone shot in a closet. This is why I hide in closets.

Želio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini. Želio bih umrijeti izvaljen nauzak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani grozdovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.

- (…) Jak Niemcowi powiesz “zakazane”, to znaczy “zakazane”. Jak Ruskiemu to powiesz - to samo. Spróbuj powiedzieć to Polakowi. “Zakazane” to są dla niego od razu trzy możliwości: częściowo zakazane i trzeba ściemniać, zakazane, ale nie do końca, tak jakby zakazane i niezakazane jednocześnie. I najprostsza możliwość. Zakazane? Aha, to znaczy nikt nic nie wie i rób, co chcesz. - Jezu Chryste, nigdy nie zrozumiem tego narodu. Jak wyście przetrwali tyle wieków? - Właśnie dzięki temu.

- Świadomość tego, co cię spotyka, sprawi mi ból niezależnie od tego, gdzie będę. (…) Wiesz, że gdybym mogła, poprosiłabym, aby bat spadł raczej na moje ciało. - A ty wiesz – ucałował ją w oba policzki – że nie pozwoliłbym ci zająć mego miejsca.

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje.

Onda sam ja rekao da se ja to samo šalim i da nikad ne treba da mi vjeruješ, da je sve što kažem tek onako, da prođe vrijeme, da me ne uzimaš za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi počeli tako shvatati, da ja već u sljedećem trenutku zaboravim šta sam maločas rekao, da mi je zajebancija u krvi.. Ti si rekla da se ništa ne brinem, da ti to znaš bolje od mene, da sam prokužen od prvog momenta našeg susreta i smijala si se.

Želim da me zvižduk vjetra zagluši, da zasvira kroz mene kao kroz trsku, mislim, kako bi bilo lijepo ne misliti, mislim: kako bi lijepo bilo naći se sad na rijeci, šiban olujom, u ribarskoj barci ili u štrkljastoj drvenoj kućici na obali rijeke, okružen divljom stihijom, sam s njom, bez tuge u sebi i oko sebe. Ali to je samo trenutna želja, davnašnja potreba za bijegom i za odvajanjem od tereta u sebi, neostvariva čežnja za tišinama.

Tu, mili, tu je sav problem. Ljudi uvek govore da nemaju kontrolu nad ponašanjem, ali to nije istina. Ono nad čime nemaš kontrolu je emocija. I nisi slab zato što osećaš ono što osećaš. Slab si u delu gde dopuštaš sebi verovanje da je tvoje ponašanje neizbežno i opravdano. Ako ti sam nećeš da prihvatiš koliko si razoren, da li je sasvim pošteno da tražiš od drugih da to prihvate?

ZALJUBLJENOST Od mene do njega može se samo mostom duge. Od mene do njega može se samo jezerom mjesečine. Od mene do njega može se samo srebrnom i strmom Mostovi, rijeke i staze kojima ljudi hode oko njega stazom ptice. Obilaze. On je kao sunčevo plameno ostrvo odvojen sjajem od svega svijeta.

Koliko puta ste poželjeli da vas nema, da izmaknete tuđim pogledima, da bar za tren budete skriveni od tuđih razmišljanja i sudova? Koliko ste puta, dakle, poželjeli da budete nevidljivi, dostupni i spoznatljivi samo sebi? Nevidljivost, fantazija rasplamtjele mašte, nevidljivost kao jeftina dosjetka iz starih naučno-fantastičnih i horor filmova. I tu se stvar završava. Svijet, i mi u njemu, uvijek će ostati vidljiv, možda i previše vidljiv, i dok se probijamo kroz njegovu iritirajuću očitost, samo ponekad pomislit ćemo kako bi dobro bilo biti nevidljiv.

Više čoveku zagorčavaju život nesreće kojih se boji da ne dođu, nego one koje su već došle i od kojih već pati. Od svih nesreća čovek se najviše plaši sirotinje, koje je, međutim, najmanje čovekovo zlo. Mi celog života nesto čekamo, a nadati se, to je pomalo očajavati.

Danas ljudi vole da mrze, mrze zato što vole, ratuju za mir, a u miru pronalaze priliku za rat, od vitezova prave kukavice, od kukavica vitezove – prema ljudima se ponašaju kao prema životinjama, a životinje dresiraju da budu ljudi i stalno dokazuju nedokazivo – da je priroda neprirodna i da čovek nije čovek.

Od svega ovoga što sledi niko ništa nije znao, i oni koji su me svakog dana viđali nisu znali ništa više od drugih; bili su, u odnosu na mene, kao postelja u kojoj spavam i koja ne zna moje snove. A usotalom, zar ljudsko srce nije ogromno samovanje u koje niko ne može da prodre?

Mene više ništa ne može da porazi. Ni začudi. Ni zasmeje. Zato iskreno sažaljevam žive. Oni ne znaju da je od prostora na zemlji čoveku neophodan samo prostor komotnog ležaja. Od vremena, dok voli. Od imanja, da nije ni gladan ni žedan. Od znanja, da zna svoje telo. Od prava, da sme da ne voli onog koga ne voli. I još ponešto slobode za sebičluk i igru

Mislim da je ljudima koji vole horore samo dosadno u životu. Žude za podsticajma, a kada se stvarno jeziv film završi, ponovo si uveren da si živ i da svet još uvek postoji kao i pre, i oni imaju potrebu da se u to iznova uveravaju. To je pravi razlog zašto postoje horor filmovi - oni služe kao prigušivači šoka - i ako nestanu, to će značiti da gubimo jedan od nekoliko načina na koje se nosimo sa anksioznošću koju naša mašta proizvodi. Kladim se da bismo tada bili svedoci velikog porasta broja serijskih i masovnih ubica. Konačno, svako ko je dovoljno glup da iz horor filmova dobije ideju da ubija ljude može istu tu ideju da dobije gledajući vesti, zar ne?

She’d heard my theory on funnel cake and celery stalker men before. Most men were either like funnel cake: delicious and interesting, but who at the end of the day just aren’t good for the heart or complexion. Or they were celery: a sensible, healthy choice that didn’t really bring much to the table but an occasional crunch. If you OD on celery, you end up bingeing on cake behind closed doors. Funnel cake, while warm and delicious, is difficult to make. But you go there because you long for it like the double-twist stomach-dropping roller coaster as soon as you arrive at the amusement park. Wet ribbons of batter crackle and pop until golden and crisp, yielding in the center. The steamy swirls of tender yellow dough absorb confectioners’ sugar like pores. When the luxurious fat melts on your tongue, you exhale. You’ve got sticky batter, dribbling down spouts, leaving rings on your clean countertops, splattering oil growing darker and beginning to smoke. Layers of paper towels and oil-draining weapons clutter your space. With funnel cake, you’ve got steps to follow. Procedures. Rules. No one makes rules about celery. It’s always around for the snacking. You choose it when you’re dieting or trying not to consume too many wings over football. Come to think of it, you don’t even bother eating it when you diet. Instead it’s a conduit for blue cheese. You use it to make stocks and stuffing. It becomes filler, pantry almost.

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleća lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život? Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako. Jednom je morao stajati kako treba, inače osjećaja naopakosti ne bi bilo. Rođen je, kao i priroda, iz zajedničke maternice univerzuma. Priroda je živela po neizmenljivoj osi unutrašnje prinude, jedinoj uz koju je imala neku svrhu. Čovekov se svet, u međuvremenu, oko svoje osi obrnuo, duž nje, u stvari, postepeno pomerao dok nije zauzeo obrnut položaj od prirodnog. Pomeranje je bilo sporo i postupno, dešavalo se vekovima, s prvom vatrom pozajmljenom od groma, s prvim opsidijanom izbrušenim u nož, s prvom sumnjom u zagrobni život. Toliko sporo i neprimetno da je i ono izgledalo prirodno. Prirodan je postao i njegov sadašnji naopak položaj. Kao na slici u ogledalu na kojoj je sve tu, ništa ne nedostaje, ali je sve na suprotnoj strani od prave, sve na drugom mestu nego što treba da bude, sve - imitacija.

Radite svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje, to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trosite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakod dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.

Pa dobro, sva ta viša matematika nije nego obična glupost. Šta ima čovjek od toga što može da riješi svaki problem više matematike, a ne zna da zaviri drugom čovjeku ni za desetinu milimetra ispod kože? Nekada sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam uvijek mislio da mi je najbliže i što najviše volim.

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Jednom sam čučao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokušava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, činilo se, bio odlučio napraviti najveću mrežu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najširi. Pričvrstio bi svoju nit, skočio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokušao. Kad se treći put vratio na paprat, do-puzao je do vrška jedne grane i legao; prednjih nogu prekriženih ispod brade, proučavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukočila zbog zime od čučanja u hladnoj vodi. On je ležao tamo proučavajući i razmišljajući. Onda mu je nešto palo na pamet! Počeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se počela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskočio je, raširio svoj kišobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduševljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveću mrežu koju sam ikada vidio.

I tako, kad se već činilo da imam cijelu kuću na raspolaganju, odlučih se vratiti u knjižnicu i vidjeti što mogu otkriti. Osim toga, volim knjižnice. Osjećam se ugodno i sigurno okružen sa svih strana zidovima od riječi, predivnih i mudrih. Uvijek se osjećam bolje kad mogu vidjeti da postoji nešto što rastjeruje tamu.

Najviše volim njenu vedrinu. Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije. Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa. Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva. Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.

Na przykład. Obudziłem się. Chcę wstać. Chcę wstać. Co to znaczy. Jest taki czas, że chcę wstać, a nie wstaję. Bo skoro wstaję, to nie "chcę"; ot, wstaję. Wstałem. A tu nie. Chcę. Co to za granica? Co takiego oddziela "chcę" od "robię"? Co za dziwny bufor intencji? Nie ciało. Nie niemoc fizyczna. Nie niedowład woli. (Bo CHCĘ!) Dlaczego zatem chcę, a nie wstaję? (Chcę, a nie pracuję. Chcę, a nie idę. Chcę, a nie jem. Chcę, a nie mówię. Na przykład.) Nawet jeśli tylko przez chwilę, przez sekundę, ułamek. Jak nazwać ów ośrodek, który stawia mi opór? Dla pływaka jest to woda. Dla dżdżownicy - ziemia. Dla jonu - pole elektromagnetyczne. A dla woli - co? Coś. Przeciwchcenie. Nolensum.

Nemoj me tako gledati, daj da ti kažem zašto me pogodilo. Nije mene ubola ni riječ „Ciganin“ ni riječ „najlepši“. Ova između, ova prokleta, „ali“. To je riječ uljez, to je zla riječ. Ne smije joj biti mjesto u rečenicama o ljudima. Ako si s krive strane te riječi, ona te zauvijek dijeli od dobrih slika, shvaćaš. On je vrejden, ali je Cigan. Ciganica je, ali pošrena. Sandijevi su za nas s te krive strane, shvatila sam. Od svega dobrog i lijepog dijeli ih riječ koja kaže da nisu sasvim vrijedni toga. Upozoraca da u svojoj srži…možda skrivaju i potpunu suprotnost. Bilo mi je teško zbog toga, shvaćaš. I, da, željela sam vidjeti kako je s njegove strane tog prokletog „ali“, pa makar tamo ostala zauvijek.

Odurna je životinjska priroda zvjeri u čovjeku, ali kad je ona u čistom obliku, onda je ti s visine svog duševnog života vidiš i prezireš, pa ili pao, ili se održao - ti ostaješ ono što si bio; ali kad se ta ista životinja krije pod tobože estetskim, poetskim ovojem i iziskuje da joj se pokloniš, onda sam nestaješ u njoj i, obožavajući životinju, ne razlikuješ više dobro od zla. Onda je to užasno.

Sjetio sam se priče, nena mi je pričala, davno, o karanđolozu, crnom demonu, koji o Božiću sačekuje ljude na mračnim raskršćima, i popne im se na leđa, smrdljiv i težak. Čovjek ga nosi i posrće pod težinom, zagušen smradom, obamro od straha, a karanđoloz ga pita: jesam li težak? Čovjek stenje i kaže ono što misli: težak si. Karanđoloz postane još teži. Ujutru nađu čovjeka mrtva. Ali ko odgovori: nisi težak, spašće se, jer karanđoloza odmah nestane, i čovjek je slobodan. Zbog te riječi hrabrosti, zbog riječi prkosa. Docnije sam mislio da je to priča o životu: ako se tužimo kako nam je teško, klonućemo; ako kažemo životu: izdržaću, nećeš me slomiti, muka postaje lakša.

Svijet je jedno veliko tkanje, i u njemu je sve slučajno. Ne postoje zakonitosti, ne postoje pravila. U tom tkanju mi smo niti i čvorići, linije koje se neshvatljivom logikom, u kojoj možda ima i reda, ali je on više od vrste, linije koje se, dakle, stalno susreću i razilaze, upliću i raspliću. Ponekad u tom stalnom izatkavanju bude ravnoteže. Jer, ni jedna se nit ne može zategnuti i uplesti dok se neka druga ne rasplete i opusti. Ali, kao što smo rekli, slučaj je ono što određuje takve stvari.

Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.

Samo si mene imao, osim onih grobova kod kuće, sad više nikog nemamo ni ti ni ja, ti si mene izgubio prije nego ja tebe, ili možda nisi, možda si mislio da stojim pred ovom okovanom kapijom, kao što bi ti stajao zbog mene, možda si se do posljednjeg časa nadao da ću ti pomoći, i kamo sreće da si mi toliko vjerovao, ne bi te uhvatio strah od konačne samoće, kad nas svi napuste. A ako si sve znao, neka mi Bog pomogne.

Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba - još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.

Ti si moj trenutak i moj san i sjajna moja reč u šumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo što duša prosneva. Poljubac je susret najlepši na svetu. Od mog priviđ0enja ti si cela tkana, tvoj plast sunčani od mog sna ispreden. Ti beše misao moja očarana, simbol svih taština, porazan i leden. A ti ne postojiš, nit' si postojala. Rođena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Dakle, drage moje devojčice, nije uopšte važno imate li četrnaest, sedamnaest, dvadest ili pedeset šest godina! Susretao sam ja i devojčice od sedamdeset dve, i odmah se nekako videlo da su još klinke: mislim, videlo se to po načinu na koji su zrikale unaokolo i krile smešak u prste, kako su isprobavale perike sa loknama boje zlata u robnoj kući, ogledajući se malčice iskosa i vrlo koketno – bile su to prave klinke od sedamdeset dve godine, na časnu reč! Jer, drage moje naglo ostarele devojčice, niste vi krive što se život našalio sa vama, pa vas jednog jutra probudio kao i obično u pola šest, kad ono 8 banki! Opa! A vi se još pitate da li je 1900. i neke trebalo da popustite jednom putujućem glumcu i dozvolite mu da vas poljubi, pitate se i pitate, a sve idete na prstima da ne probudite unuke; bosim nogama šljapkate po betonu (koliko sam vam samo puta rekao da navučete papuče, a vi opet ništa!), oblačite se onako još spvajući i ložite peć, pa ronite kroz jutarnji smog da kupite kilo polubelog, paklo butera, jogurt, kifle, mortadelu... – atamo vec 8 banki, a još niste načisto da li je trebalo dozvoliti onom putujućem glumcu da vas coki, ili nije?

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama. Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. Boj se jeka što se približuju nedužnim posteljama ljubavi. I blaga budi njegovu snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči.

Upamti, mala, kada ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala. I da si se zajebala.

Ali osjećaj konačnog odlaska je sličan, iako ovaj put svjesniji: opraštanje od ulica ovog grada, otkidanje od nečeg što sam mislio da ima veze samnom, očekivanje nečeg novog, neizvjesnost, želja da sve ovo svrši, da se riješiš kostiju, kože, dlaka na prsima, da te prevelike oči ispadnu iz duplji, želja da zaboraviš očajničku potrebu za ljubavlju, tu prokletu glad za ljubavlju što uništava, ljubavlju koja košta i zahtijeva više nego što tvoja misao može i naslutiti i koja ti na kraju skrši kralježnicu. A i opet, ako nisi spreman za tu i takvu ljubav, ne vrijedi ti ni živjeti.

Vozač je rekao djedu koliko koštaju karte i dok je djed vrlo pažljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u autobusu bilo preslabo - vozač se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: „How!“ i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se počeo bolje osjećati znajući da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam što nismo imali vozne karte. Onda smo pošli prema stražnjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu ženu. Oko očiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo prošli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavrištala: „Wa...huuu!“ Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se počela smijati i svi ostali su se smijali. Čovjek koji je sjedio pokraj nje se također smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopču na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti liječnika ako im je potreban.

Moj znak prepoznavanja su ljudi. Još uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi, a da bi se to postiglo treba praštati i onima koji znaju što čine, praštati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti.

Ja, covjek nestalna srca koji živim bez mira i radosti; gorak život o tudjem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti,šiban strastima, potresen događajima, i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom, i borbom proti grijehu-ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.

To je ona ljudska sklonost, ispunjena olovnim samosažaljenjem, da se svaka stvar, svaki vedar i svijetao životni trenutak, zagorča uvjerenjem kako ti netko čini nepravdu, kako nisi nagrađen po svojim zaslugama i kako, sve u svemu, jadnijega i nesretnijeg od sebe okolo i ne vidiš. Tako se kvari vlastiti život, zamara se i ojađuje bližnje; tako se ostaje sam, jer je s ogorčenima teško živjeti. To ja o sebi znam, i to je također moj identitet.

Jer, ako ima boga, on je samo jedan. I ne treba ti mač i crkva da mu budeš odan. On od tebe jednostavno želi da budeš dobar, a ne da plaćaš popa i da se šlihtaš do groba. Ako sve ovo ikad kažeš, izdajnik si roda. Jer ovde si to: vera, nacija i boja. Ljudi umiru zbog toga, zbog slučajne lutrije, a da su izvučeni drugde, sve bi bilo drukčije: voleli bi ono sto sad mrze jednakim žarom, i opet bi im bilo vredno da to plate glavom. (Pismo vanzemaljcu)

Ljudsko iskustvo se ne prenosi tako lako s koljena na koljeno kako neki misle. Svi, izgleda, moramo nauciti iz osobnih gresaka, zasluziti vlastite oziljke, kusati vlastita govna. Najvise stoga sto nam dse serviraju usminkane verzije proslosti, sadasnjosti i buducnosti, te pateticno-romanticne bajke o ljubavi, obitelji, bratstvu medju ljudima i zrtvama za domovinu i o covjecanstvu uopste. Gdje bismo inace danas dogurali da svakih sto godina makar imalo uznapredujemo, ali sve je isto od nastanka ljudskog svijeta.

Sarajevski Marlboro - cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i u drugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.

To je jedan od onih dobrih đaka, čednih i primernih u svemu, koji sa velikom lakoćom i kao uzgred polažu sve predmete, a celo svoje iskreno i stvarno zanimanje posvećuju svojim pomalo ćudljivim i nesređenim duhovnim sklonostima, izvan škole i njenog zvaničnog programa. To su oni đaci vedra i jednostavna srca, ali nemirna i ljubopitljiva duha. Njima su gotovo nepoznate one teške i opasne krize čulnog i osećajnog života kroz koje prolaze toliki drugi mladići njihovih godina, ali zato oni teško nalaze smirenje svojih duhovnih nemira i vrlo često ostaju za ceo život svaštari, zanimljivi osobenjaci, bez stalnog dela i bez određenog pravca uopšte.

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od detinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nadamnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate

- Biografije opterećuju! Kada postane suviše poznato, isuviše obeleženo kao imidž, možeš da budeš sigurna da se jedno lice već izlizalo od upotrebe. Čovek se, naime, hteo ili ne hteo, poistovećuje sa javnom predstavom o sebi i počinje da se ponaša kao bronzani spomenik koji hoda. Pogledaj, na primer, značajne ljude za vreme službenog ručka! Pogledaj kako dostojanstveno žvaću, razgovaraju, odlaze u klozet, kao da čine nešto neverovatno važno! Poverovali su da su neophodni. A to, veruj mi, nije niko!

Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“ Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu. Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.

Nature has many tricks wherewith she convinces man of his finity, - the ceaseless flow of the tides, the fury of storm, the shock of the earthquake, the long roll of heavens artillery, - but the most tremendous, the most stupefying of all, is the passive phase of the White Silence. All movement ceases, the sky clears, the heavens are as brass; the slightest whisper seems sacrilege, and man becomes timid, affrighted at the sound of his own voice. Sole speck of life journeying across the ghostly wastes of a dead world, he trembles at his audacity, realizes that his is a maggots life, nothing more. Strange thoughts arise unsummoned, and the mystery of all things strives for utterance. And the fear od death, of God, of the universe, comes over him, - the hope of the Resurrection and the life, the yearning for immortality, the vain striving of the imprisoned essence, - it is then, if ever, man walks alone with God. - The White Silence

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

Zeleno, volim te, zeleno. Zelen vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. Opasana senkom ona sanja na verandi, zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Zeleno, volim te, zeleno! Pod lunom Cigankom stvari pilje u nju a ona ih ne vidi. Zeleno, volim te, zeleno! Velike zvezde od inja dolaze sa ribom senke što otvara put zori. Smokva trlja vetar korom svojih grana, a breg, mačak lupež, ježi svoje ljute agave. Ali ko će doći? I odakle? Ona čeka na balkonu, zelene puti, kose zelene, sanjajuci gorko more. -Kume, daću ti konja za kuću, sedlo za njeno ogledalo, nož za njen ogrtač. Kume, dolazim krvareći iz Kabrinih klanaca. -Kad bih mogao, mladiću, lako bi se nagodili. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. Kume, hoću da umrem pristojno u svojoj postelji od čelika i, ako je moguce, sa holandskim čaršavima... Zar ne vidiš moju ranu od grudi do grla? -Trista crnih ruža pokrivaju tvoj beli grudnjak. Krv ti vri i miriše oko pojasa. Ali ja više nisam ja niti je moj dom više moj. -Pusti me bar na visoke verande, pusti me da se popnem! Pusti me na zelene verande. Verandice mesečeve, gde kaplje voda. Već se penju dva kuma na visoke verande. Ostavljajući trag krvi. Ostavljajući trag suza. Drhtali su krovovi, fenjerčići od lima. Hiljadu staklenih defova ranjavalo je zoru. Zeleno, volim te, zeleno! Zelen vetar, zelene grane. Dva kuma su se popela. Širok vetar ostavljao je u ustima čudan ukus žuči, mentola i bosiljka. -Kume, gde je, reci mi, gde je tvoje gorko devojče? -Koliko puta te je čekala sveža lica, crne kose, na toj zelenoj verandi. Nad ogledalom bunara Ciganka se njiha. Zelene puti, kose zelene, sa očima od hladnog srebra. Mesečev stalaktit od leda drži je nad vodom. Noć je postala intimna kao mali trg. Pijani su žandari lupali na vrata. Zeleno, volim te, zeleno! Zelene vetar, zelene grane. Brod na moru i konj u planini. - ROMANSA MESECARKA

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Izgleda da nije nigdje. To nije mjesto već praznina. Razapeta je između tuđih određenja, a nijedno ne priznaje. Grčevito se drži onog što nije u vremenu, bojeći se uznemirujućih promjena. Igra se života, a vjeruje da je ta igra jedina stvarnost koja vrijedi. Nema ništa, sve joj izmiče, a misli da zadržava sve, odriče se sreće čuvajući njen privid, živi pomalo avetinjski uobraziljom, dajući stvarima značaj koji one nemaju, zadovoljavajući se znakovima, simbolima, maštom, stihovima, hartijom, bijegom, kratkotrajnim žaljenem nečije suzne sudbinice, osjećanjem potrebe da bude pravedna u svom malom svijetu, osakaćeno i tužno obezbijeđenom od života.

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Lekcije iz kontriranja svemiru nauče se u pubertetu ili nikad, a ona glavna ide ovako: na stolu je tanjir i u njemu zrno pasulja - ti si zrno a tanjir je sistem. Ti ne želiš da te tanjir ograničava, zato hrabro odbiješ da boraviš u njemu i iskočiš; mašala, zeznuo si sistem. Elem, sledi neugodna spoznaja: čitav sto je sistem, ti si iz tanjira sagledavao samo njegov mali, lako prejebivi ogranak. Lepo, sad kad si to shvatio, bunt ide dalje: skačeš sa stola. Neugodna spoznaja 2: em što si doznao da je cela soba sistem, em si, tako tvrdopasuljast, pošteno napukao od skoka sa astala. E, ta igranka ide u nedogled i sad još samo treba da budeš dovoljno klinac da nastaviš otkrivanje sve većih jedinica sistema. Pametnijima je već u toj tački jasno da nema izlaza. I još gore: sesitem em dopušta, em predviđa buntovnike. Na taj način, reguliše se princip nade - a bez nade vazda ništa ne ide. Hajdučija je, dakle, sistemu dobrodošla. Stoga ostaje samo jedno: nauči da funkcionišeš unutra i da što manje izneveriš sebe. Nauči da je moguće spasiti samo dušu - sebi i još nekima - ne i spasiti svet. Ko nađe načina za to, kanda nalazi i svoj recept sreće.

Odjebi, JNA... Dao sam ti jednu dobru godinu života... Najbolju, možda? Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu.... Nikad više... Ali... Proklet da sam... Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete... Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe... Oni ostadoše negde u devetnaestoj... Zaljubljeni... Zaigrani... Zbunjeni... Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove... Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje... Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate... Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti... Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme... Nema Mojih u ovom Ratu Naših... Ma znam... Ne može to tek tako... Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski... Razmišljao sam o tome... Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje? I, žalim... Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom... Zato odjebi, JNA... Dosta je bilo...

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca. Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva. U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.

Ko li će goreti u Paklu? Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo... Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi... O, nikako... Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva... Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika... Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo? Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u grudi...

You were in business making meth? Do you have any idea what that drug does to people?" We weren't givin' it away," Concise snaps. "If someone was fool enough to mess himself up, that was his problem." I shake my head, disgusted. "If you build it, they will come." If you build it," Concise says, "you cover your rent. If you build it, you pay off the loan sharks. If you build it, you put shoes on your kid's feet and food in his belly and maybe even show up every now and then with a toy that every other goddamn kid in the school already has." He looks up at me. "If you build it, maybe your son don't have to, when he grow up." It is amazing -- the secrets you can keep, even when you are living in close quarters. "You didn't tell me." Concise gets up and braces his hands against the upper bunk. "His mama OD'd. He lives with her sister, who can't always be bothered to take care of him. I try to send money so that I know he's eatin' breakfast and gettin' school lunch tickets. I got a little bank account for him, too. Jus' in case he don't want to be part of a street gang, you know? Jus' in case he want to be an astronaut or a football player or somethin'." He digs out a small notebook from his bunk. "I'm writin' him. A diary, like. So he know who his daddy is, by the time he learn to read." It is always easier to judge someone than to figure out what might have pushed him to the point where he might do something illegal or morally reprehensible, because he honestly believes he'll be better off. The police will dismiss Wilton Reynolds as a drug dealer and celebrate one more criminal permanently removed from society. A middle-class father who meets Concise on the street, with his tough talk and his shaved head, will steer clear of him, never guessing that he, to, has a little boy waiting for him at home. The people who read about me in the paper, stealing my daughter during a custody visit, will assume I am the worst sort of nightmare.

LJUBAV. To nikako ne mogu objasniti. Kako objasniti zašto volim prirodu u svim njenim oblicima? Ne samo sezonski, nego i ljeto i zimu i sunce i kišu i snijeg. Mogu li se dva partnera voljeti ako ne znaju svoje 'ružne strane'? Ako se neka osoba voli samo u njenom dobrom svjetlu, je li ljubav potpuna, je li prava? Je li to uopće ljubav? I tako svi ... Svi vole samo sunčano vrijeme, a kada je ružno zatvaraju se u svoja skloništa. Čovjekov iskustveni raspon temperature je 20°C. Od +10°C do +30°C. Sve više ili manje je neudobno. Pa, jesam li onda ja, koji hodam po kiši bos i uživam, lud? Jesam li lud kad vičem niz vjetar koji je toliko jak da se mogu nasloniti na njega? Kada silazim niz snježnu planinu, proklizavam i padam jer ne vidim prst pred sobom, a smijem se i istovremeno divim njenoj moći i svojoj neustrašivosti - jesam li lud? Vjerojatno jesam, ali ja samo igram iskreno, uživam u igri i takve karte dobivam.

Kad sam je drugi put video rekao sam: "Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Obećala je da će doći ako bude lepo vreme. Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama. Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi. Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima. Bojao sam se da preko noći ne izbije rat, Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanak Sastanak na koji već kasni čitavu moju mladost. Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženu Tu ženu sa dve senke, Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime. Sad se čitav grad okreće za Mojom Poezijom Koju sam davno sreo na ulici i pitao: "Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubili Da nisam možda ispao iz vaše tašne?" Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike. Volim je više no što mogu da izdržim, Više od mojih raširenih ruku, Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila. Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama, Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas, Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje. Moje su uši pune njenog karmina, Te providne te hladne uši to slatko u njima Kad se kao prozori zamagle od njenog daha. Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta. Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glave Sumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo, Još ne prestaje da me boli uvo Koje mi je pre rodjenja otkinuo Van Gog To uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama. U staklenu zoru palu u prašinu, Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao. Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha, Radnice popodne na tudjem balkonu, Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon, Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava. O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni, O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima. Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko sveće I visoke prozore spuštam pred njene noge. Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kuću Gde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju. Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi, Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha, Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju. O sunce nadjeno medju otpacima... Zuje uporednici kao telegrafske žice, Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu, I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinama Kao što mene njena obećanja održavaju u životu. O siroče u srcu što ti brišem suze Moja nesrećna ljubavi razmeno djubreta Stidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio. Kuća, ništavilo na svim prozorima, Sve je dignuto u vazduh. Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

TA LJUBAV Ta ljubav Tako žestoka Tako krhka Tako nežna Tako beznadežna Ta ljubav lepa kao dan I ružna kao vreme Kad je vreme ružno Ta ljubav tako istinita Ta ljubav tako lepa Tako srećna Tako radosna I tako nejasna Što drhti od straha ko dete od mraka Tako sigurna u svoje moći Ko smiren čovek u mrkloj noći Ta ljubav koja je plašila druge Koja ih je terala da govore Koja ih je terala da blede Ta vrebana ljubav Jer smo ih vrebali Gonjena ranjena zgažena dotučena odbačena zaboravljena Jer smo je gonili ranili zgazili dotukli odbacili zaboravili Sva ta ljubav Još tako živa I tako osunčana Ljubav je tvoja Ljubav je moja Ono što je bilo Ono uvek novo Što se nije promenilo Istinito kao biljka Ustreptalo kao ptica Toplo živo kao leto Možemo oboje Otići vratiti se Možemo zaboraviti I posle opet zaspati Probuditi se patiti Ostariti opet zaspati O smrti snevati Probuditi se smešiti smejati Podmladiti se pevati Naša ljubav ostaje tu Tvrdoglava kao mazga Živa kao želja Svirepa kao pamćenje Glupa kao kajanje Nežna kao uspomena Hladna kao mermer Lepa kao dan Kao dete slabašna Smeši nam se nestašno Govori a ništa ne kaže Slušam je drhteći strašno I vičem Vičem zbog tebe Vičem zbog sebe Preklinjem te Zbog tebe zbog sebe zbog svih što se vole I što su se voleli Da vičem joj Zbog tebe zbog sebe i zbog svih ostalih Koje ne poznajem Ostani tu Ostani gde si Tu gde si nekad bila Ostani tu Ne miči se Ne odlazi Mi što smo voljeni Mi smo te zaboravili A ti nas ne zaboravi Samo smo tebe na zemlji imali Ne dozvoli da postanemo hladni Mnogo dalje uvek I bilo gde Javi nam se da si živa Mnogo kasnije u nekom šumarku U šumi pamćenja iskrsni I nama se pridruži Ruku nam pruži I spasi nas

I am not so much fun Anymore; Couldn’t carry the role of ingenue In a bucket, you say, laughing. And I want to punch you. I was never innocent, but Thanks to you I know things I wish I did not remember. You don’t like it When I talk to the man myself, Specifying quantities and Give him the money Instead of giving it to you And letting you take care of it. You keep asking me, Where’s the dope? Until I finally say, I hid it. The look you give me is Pure bile. Well, fuck you. This isn’t like Buying somebody a drink. You don’t leave your stash out Where I might find it. Finally I think I’ve made you wait Long enough, So I get out the little paper envelope And hand it to you. You are still in charge of This part, so you relax. Performing your junky ritual with Your favorite razor blade, until I ask you how to calculate my dose So I won’t O.D. when I do this And you’re not around. Then you really flip. You tell me it’s a bad idea For me to do this with other people. ** Was it such a good idea For me to do it with you? Do you wait for me to turn up Once every three months So you can get high? Is this our version of that famous Lesbian fight about Nonmonogamy? Let me tell you what I don’t like. I don’t like it when you Take forever to cut up brown powder And cook it down and Suck it up into the needle And measure it, then take Three times as much for yourself AS you give me. I don’t like it when you Fuck me After you’ve taken the needle Out of my arm. You talk too much And spoil my rush. All I really want to do Is listen to the tides of blood Wash around inside my body Telling me everything is Fine, fine, fine._ And I certainly don’t want to Eat you or fuck you Because it will take forever To make you come, If you can come at all, And by then the smack will have worn off And there isn’t any more. I’m trying to remember What the part is that I do like. I think this shit likes me A lot more than I like it. Now you’re hurt and angry because I don’t want to see you again And the truth is, I would love to see you, As long as I knew you were holding. So you tell me Is this what you want? I bet it was what you wanted All along.

Unutrašnja strana vetra je ona koja ostaje suva dok vetar duva kroz kišu." "Bilo je nešto što nikako nije uspevala da uklopi u svoju čistu sliku sveta. To su bili snovi. Otkud u tako jednostavnom životu, u kome se može trčati samo između dva uha, svake večeri nešto tako neobjašnjivo kao što su snovi? Nešto što traje i posle smrti." "Lingvistika snova govorila je jasno da postoji prilog vremena sanjanog i da put do sadašnjice vodi preko budućnosti, i to kroz san. Jer ni prošlog vremena nema u snovima. Sve liči na nešto još nedoživljeno, na neku čudnu sutrašnjicu koja je počela unapred. Na neki predujam uzet od budućeg života, na budućnost koja se ostvaruje pošto je sanjač izbegao neminovno SADA." "Ljubav je kao ptica u kavezu; ako je svaki dan ne nahraniš, ugine." "OTVARAM VRATA, U SOBU ULAZI MESEČINA, KROZ MESEČINU ULAZIM JA." "Ničega tajanstvenog, nažalost, nema na svetu. Svet nije pun tajni, svet je pun ušiju koje pište. Čitava priča može da stane u pucanj biča." "Svi smo mi zidari vremena, teramo senke i hvatamo vodu na pupak; svak zida od časova svoju kuću, svak od vremena svoj uljanik podiže i svoj med bere, vreme u mehovima nosimo da nam vatru raspiruje." "Kada se zagledamo u svoju dušu, vidimo je kakva je ona bila pre mnogo hiljada godina, a ne kakva je sada, jer toliko treba da naš pogled stigne do duše i da je osmotri, to jest, toliko vremena treba da svetlost duše stigne do našeg unutrašnjeg oka i da ga obasja. Ponekad tako vidimo dušu koje odavno nema.

-Co to ma znaczyć? - zawołał Woland. - Dlaczegoś sobie pozłocił wąsy? I po kiego diabła ci ta muszka, skoro nie masz nawet spodni? -Spodnie nie obowiązują kota, messer – niezmiernie z siebie zadowolony odpowiedział kocur. - Może polecisz mi, messer, włożyć jeszcze buty? Koty w butach występują jedynie w bajkach, messer. Ale czy zdarzyło ci się kiedykolwiek widzieć na balu kogoś, kto by nie był w muszce? Nie chciałbym znaleźć się w ośmieszającej sytuacji ani ryzykować, że zostanę wyrzucony za drzwi. Każdy przystraja się, jak może. Weź pod uwagę, messer, że to, co powiedziałem, odnosi się także do lorgnon! -Ale wąsy?... -Nie rozumiem – oschle zaprotestował kocur – dlaczego Azazello i Korowiow, goląc się dzisiaj, mogli się posypać białym pudrem, i w czym biały puder jest lepszy od złotego? Upudrowałem sobie wąsy, i to wszystko! Co innego, gdybym się ogolił! Ogolony kot to rzeczywiście shocking, zgoda, zawsze to przyznam. Ale w ogóle – głos kota zadrżał z obrazy – widzę, że robi się tu jakieś osobiste wycieczki pod moim adresem, widzę też, że staje przede mną poważny problem – czy aby powinienem iść na bal?

... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne. Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris. Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni. Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše? Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica. U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme... SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO? Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek... SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...

Hoćeš li se prezirno nasmiješiti ovom bijelom papiru što je samilosno primio šapat jednog srca koje si ti zapalila sunčanim žarom? Nemoj se smiješiti, jer blijedi će papir proplakati nevidljivim suzama, a krv kojom su pisane riječi, otkinute iz ranjave duše - problijedit će. Ti ne znaš tko sam i gdje sam. Od tebe me dijeli i nebo i zemlja. Sunce je daleko od tebe, ali ono te grli svojom zlatnom toplinom. Zvijezde su daleko od tebe, ali one ti šapću drhtavim svojim titranjem u tihoj ljubavnoj noći. Ja sam još dalje od tebe, a ipak - budim te ujutro glasnim kucajima srca svoga, uspavljujem te uvečer šapatom pjesme zakopane ljubavi svoje. Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća, tad mislim da je to šušanj tvoje haljine. Kad slušam pjev ptica šumskih, mislim da slušam tvoj čarobni glas. Kad gleda kako se budi sunčani dan, osjećam da si to ti! Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu što je moje grudi pjevaju tebi. Ne, na svijetu nema ništa dragocjenjijeg od bijelog papira i rujne krv iz mojih žila. Da mogu naći papir velik kao cijela zemlja, i da na njega potrošim svu krv svoga tijela, još mi srce ne bi moglo iskazati svu ljubav što je osjećam za te. Znam da si vjerna, znam da si nedostižna, ali sam sretan jer mi je sva grud ispunjena tobom...

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo - na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marŠa. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu; kao što se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je marš nazvan „Marš suza“. Ne zato što su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično. Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra... oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plače... da se ne sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu "Marš suza".

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

Ali od sveg njegovog lika, vidljivog i nevidljivog, samo sam ociju bila svjesna, sivih, velikih, upornih, nepomicnih. Te oci... o, Boze, kakve oci! Oci koje osvoje i ne pustaju... Koje zovu. Mame i oduzimaju um. Oci kojim ne treba rijec. Ledene, s dubokim crnim zjenicama u kojim kao da su bili hipnoticki virovi i kao da ih je okruzivala tanka nit od zlata koja se spustala u spirali sve do u dubinu njegove duse. A kad me njegov pogled dotaknuo, ta nit se pruzala preko prostora i sputala me. Osjecala sam da ne zelim da me pusti ikad vise. Stajala sam nepomicna i sledena nasred puste ulice. On, tamo u uglu, zasjenjenog lica, leda okrenutih svjetlosti, nije davao znak zivota od sebe. Kao da je lutka koju je netko za salu ostavio da stoji na uglu. Samo njegove oci su bile zive. I od tog sjaja ili mozda zracenja, koje sam mogla osjetiti kako jaca, nesto se oslobodi u meni, panicno se trgne kao da u ljudskoj utrobi postoji kakav mjerni uredaj koji vristi kad se sretne s necime sto dise drugim zivotom. Nova zapazanja, ponovno izdvojena iz konteksta. Kosa mu je bila boje staroga zlata i padala je do ramena i mutna je svjetlost cinila da ta boja postane tamnija i toplija. A lice, koje nije bilo blijedo vec bijelo, bijelo poput papira ili zida iza njega, sjalo je na nacin na koji ljudsko lice nebi smjelo sjati. I bila sam svjesna toga da zaboravljam crte njegovog lica svakoga trenutka i svakoga ga trenutka ponovno upoznajem, uvijek s onim istim odusevljenjem i s mislju: Zaista, to je najljepse lice koje sam ikad vidjela. I bila sam svjesna toga da je ostatak njegovog tijela sjena i da uopce nije vazno tko je on i sto je on, da je vazno samo to da je on sad tu i da sam ja tu i onda bi se to ponavljalo, ta ideja u mojoj glavi, kako je to u redu, kako je to upravo ono kako bi trebalo biti i da nema razloga za strah, jer on je tu i ja sam tu i to je upravo kako treba biti... u beskonacnost, stvarajuci blagu vrtoglavicu i osamucenost.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću. Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje. Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide. PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO. Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar. Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje. U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru. Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.