Moze Quotes

Nista zivo covjek ne moze izgubiti, niti moze covjek biti trajno nesrecan, dok Bog daje da se dusa lijeci zaboravom, a zemlja obnavlja proljecem

Getting even has never healed a single person.

At Auschwitz dying was so easy. Surviving was a full time job.

Nije svatko kovac svog zivota. Nije nitko. Na neke stvari mozes utjecati, na neke ne. Nesto kujes, a nesto nosis kako ti je skovano. No, i jedno i drugo, i to sto kujes i to sto ti je skovano, zapravo su okovi. Sanduk iz kojeg ces kad tad morati izvuci ruku ili ces biti uhvacen.

Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis. Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo... Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda... Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje... Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka... Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja... Laku noc, njene pospane oci...

Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno. Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog. 'Moja je krv moj put do tebe.

...noc donosi ono sto hoce, i covjek ne moze nista da izmjeni. Moze samo da se osveti, i to je ljudsko, ako moze. Nije uvijek pametno, nije nikad pametno, ali i to biva.

Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.

Dok god muzika svira, igraj dok te noge nose. Razumes li sta ti govorim? Igraj dok te noge nose. Ne smes da razmisljas zasto igras. Ne smes da razmisljas o znacenju toga. Jer, u osnovi, znacenja nema. Pocnes li da razmisljas, noge ce ti se zaustaviti. Zaustave li ti se jednom noge, ja tu vise nista ne mogu. Tvoje veze ce nestati. Nestace zauvek! I vise neces moci da zivis nigde drugde osim u ovom svetu. Brzo ces biti uvucen u ovaj svet. Zato noge ne smeju da ti se zaustave. Koliko god ti se cinilo besmisleno, ne smes da mislis na to. Prati korake i igraj dok te noge nose. A ono otvrdlo razmeksaj, makar malo. Mora da je ostalo i nesto za sta jos nije prekasno. Upotrebi sve sto se moze upotrebiti. Ucini sve sto mozes. Nema cega da se plasis. Svakako si umoran. Umoran si i uplasen. Svi imaju takve trenutke. Cini ti se da je sve pogesno. I noge ti se zaustave.

Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nec...e moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,... Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled... Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?... Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem...

So I am saying to you, whoever is reading this book, to remember: never ever give up. You can survive and make your dreams come true.

forgiveness is not so much for the perpetrator, but for the victim.

Every night I had nightmares. I dreamed of rats the size of cats, dead bodies, and needles stuck into me. After we found out that the Nazi's had made soup out of Jewish fat, I dreamed that soap bars spoke to me in the voices of my parents and sisters, asking me, "Why are you washing with us?

Ni za jednu zivotnu stazu ne postoji vodic, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u zivotu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne moze ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaz, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem vlastiti vodic, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proci. lako cu pregaziti opasne bujice ne gazeci do clanka ili cu se udaviti u smijesnom potocicu, kao niko. Ali ne mogu da stojim, i sve cu vidjeti tek kad se desi.

Nauczylem sie, ze gdy idzie o realizacje slusznych celow nalezy odsunac na bok roznice, bo moze sie zdarzyc, ze nieustanna dyskusja o tych roznicach przesloni w koncu sam cel.

Crkva odlican trbuh ima, citave zemlje vec je progutala, a ipak jos se nije prezderala; jedino crkva, gospo i gospodjice draga, moze da svari nezakonita blaga.

Covek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne moze sagledati.

Trebao bi se ponositi bolom - svaki bol nas podseca na nas visoki polozaj'. Divno! Osamdeset godina pre Nicea! Ali to nije izreka na koju sam mislio - cekajte, evo je. Dakle: 'Vecina ljudi nece da pliva pre neo sto nauci'. Zar to nije saljivo? Razume se da nece da plivaju! Ta rodjeni su za tle, a ne za vodu. I, razume se, nece ni da misle; stvoreni su da zive, a ne da misle! Da, onaj koji misli, kome je glavna stvar da misli, moze da dotera daleko, ali je ipak zamenio tle vodom i jednom ce se udaviti.

Mnogo sam ga volela. Vise nego pre. Vise nego sto sam mislila da se moze voleti. Volela sam ga zrelo. Potpuno. Kao zena. Kao majka njegove dece. Kao prijatelj. Poverenik. Kao sastradalnik. I kao devojcica oslonjena na njega. Cestitog. Pouzdanog.

Ljudska narav ima svoje granice: ona moze podnositi radost, patnju, boli, sve do odredjene mjere, ali propada cim je ta mjera prevrsena. Nije tu, dakle, pitanje je li neko slab ili jak, nego moze li izdrzati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna

Nikt z nas nie moze twierdzic, ze naprawde zna drugiego czlowieka, nawet jesli od lat z nim przebywa. Z tego zas, co sklada sie na swiat naszych wewnetrznych przezyc, mozemy nawet najblizszym odslonic tylko ulamki. Ani my nie umiemy ukazac siebie w calosci, ani oni nie byliby w stanie tej calosci uchwycic.

Anger and hate are seeds that germinate war. Forgiveness is a seed for peace. It is the ultimate act of self-healing.

Samo nas ljubav moze spasiti!

Covek, kad srcem voli, oseca srce voljenog bica i kako ga nicim ne moze obmanuti.

Ti nemas makaze i ne mozes nam nista. Vladamo,ti buni se,jos godina trista." "Gresite,ipak jedno mogu,mali trik: da odem od vas i da ne budem kao vi. NIKAD.

Kada ideali, moralni, estetski, religiozni ili socijalni, nisu vise kadri da upravljaju zivotom i da mu odrede kraj, kako se zivot moze odrzati a da ne postane praznina? Strast apsurda je jedina koja jos baca demonsku svetlost na haos. Samo vezivanjem za apsurd, kroz ljubav apsolutno nepotrebnu, to jest za nesto sto ne moze poprimiti konzistentnost ali koje kroz sopstvenu funkciju moze da stimulise zivotnu iluziju. Strast apsurda moze se roditi jedino u coveku u kome je sve likvidirano, ali u kome se mogu pojaviti stravicna buduca preobrazenja.

Treba se cuvati sanjarije koja se namece. Sanjarija nosi u sebi tajanstvenost i opojnost mirisa.Ona je katkada kao otrovna ideja koja se siri i prodire kao dim. Covek moze da otruje snovima isto onako kao i sa cvecem. Opojno divno i kobno samoubistvo. Rdjave misli su samoubistvo duse.U tome se i sastoji trovanje. Masta privlaci, pridobija lepim,mami,veze,a potom postajete njen saucesnik. Ona vas uortaci da zajednicki obmanjujete svest. Opcini vas,a potom vas pokvari. O mastanju se moze reci ono isto sto i o igri. Najpre bivas prevaren,a zatim i sam postajes varalica.

bojim se utoliko vise sto sam ja prirodno rodjen da budem osudjivan, i to veoma tesko, ali svakako ne u sustinskom smislu tvoje price, dakle mozda jos teze osudjivan, rekla bi ti; da, vise volim da podnesem najtezu osudu koja pociva na istini nego laksu osudu koju ne zasluzujem." "Ima li na svetu toliko strpljenja koliko mi je potrebno?" "I uprkos svemu, ponekad verujem: ako je mogucno umreti od srece, to ce se meni dogoditi. I ako je sreca u stanju da u zivotu odrzi nekog coveka, osudjenog na smrt, onda cu ja ostati ziv." "... kada sam licem u lice s tobom, cak i ako se stvari ne menjaju, sve nestaje i pretvara se u nista." "Ili je svet tako majusan ili smo mi gorostasni - u svakom slucaju ga oboje potpuno ispunjavamo." "Kad bi vec bila ovde! Ovde nemam nikog, bas nikog osim straha s kojim se, on grcevito zakacen za mene, a ja za njega, valjam kroz noc." "... CEKACU TE DO POSLEDNJEG DANA BAS KAO STO SAM DO PRVOG." "Niko ne peva cistije od onih koji su u najdubljem paklu; ono sto smatramo za pesmu andjela, u stvari je njihova pesma." "Zasto ne mogu da prihvatim cinjenicu da se ne moze uraditi nista bolje nego ziveti u ovoj jedinstvenoj napetosti nalik stalno odlaganom samoubistvu?" "Proveo sam zivot braneci se od zelje da ga okoncam." "... grese ljudi kad se smeju junaku koji lezi na pozornici smrtno ranjen sve pevajuci neku ariju. Svi mi lezimo i pevamo, godinama.

Until that moment I had stopped thinking about my family. Maybe it was due to the bread we ate each evening that supposedly contained not only sawdust but a powder called bromide that made us forget memories of home, a sedative of some kind. Whatever it was or was not, I could not feel sorry for myself, for Miriam, for anyone. I could not think of myself as a victim, or I knew I would perish. It was simple. For me, there was no room for any thought except survival.

Mrs. Goldenthal's twin boys, Alex and Erno, were our age, and I discovered that they had been selected at Auschwitz for Mengele's experiments like us. Mrs. Goldenthan had stayed with them, and I found out later that she had hidden a younger child, Margarita, underneath her long skirt. She had come into the camp with the child hidden in her dress and during her entire stay there, even in the Nazi barracks where she had kept Margarita under the mattress during inspections, she and the other women had helped conceal the child.

Stvarnost budi zelje, ali nikad ne moze da ih zadovolji. Ljubav pocinje u covjeku, ali se nikad ne svrsava u njemu. Cak i kad je sve tu: i covjek, i ljubav i sreca i zivot, jos uvijek je sve to, po nekom strasnom udesu, suvise malo, i sto vece izgleda, sve manje biva.

Obojica su se slagali da je zivot u Bosni neobicno tezak i narod svih vera bedan i zaostao u svakom pogledu. Trazeci razloge i objasnjenja tome stanju, fratar je sve svodio na tursku vladavinu i tvrdio da nikakvog boljitka ne moze da bude dok se ove zemlje ne oslobode turske sile i dok tursku vlast ne zameni hriscanska. Defose nije hteo da se zadovolji tim tumacenjem, nego je trazio razloge i u hriscanima samima. Turska vladavina stvorila je, tvrdio je on, kod svojih hriscanskih podanika izvesne karakteristicne osobine, kao pritvorstvo, upornost, nepoverenje, lenost misli i strah od svake novine i svakog rada i pokreta. Te osobine, nastale u stolecima nejednake borbe i stalne odbrane, presle su u prirodu ovdasnjeg coveka i postale trajne crte njegovog karaktera. Nastale od nuzde i pod pritiskom, one su danas, i bice i ubuduce, velika prepreka napretku, rdjavo nasledje teske proslosti i krupne mane koje bi trebalo iskoreniti.

tada je po prvi puta shvatila da smo svasta ustanju progutati [...] i sve se to moze podnijeti, samo je jedna stvar tesko svarljiva: prizor tudje boli ciji smo slucajni svjedoci, pogled na dusu koja nezaustavljivo curi iz tijela koa mlaz mokrace... Pred takvim prizorom ostajemo hipnotizirani kao zec pred udavom.

Ako ja, ma kako se na to gledalo, sa svog licnog gledista bacim, razdvojivsi samoga sebe, pogled na onog mladog covjeka kakav sam tada bio, treba da se zalim, sto me sudbina nije rodila pomalo niktovom, i ne mogu se utjesiti zbog svog prevelikog postenja. Ne bih li ja, naprotiv, sve bio dao, da u sebi izbrisem svako iskustvo, da opet imam svoju djetinju dusu i da s njome zivim u cistoci? To moje JA, sto ga svi poznajete, ne zaboravite, to je uprljano svom necistocom zivota. Ako je istina, da covjek moze izvuci neki ponos iz hrpe onih godina koje je prozivio u necistoci, tad me, pristajem, nazovite svojim starijim bratom.

Because we were twins, we clung to each other. Because we were sisters, we depended on each other. Because we were family, we did not let go.

Nikt nie kaze ci isc dalej - powiedzial Wirus. - Mozna siedziec i czekac na smierc. Mozna przez cale zycie siedziec i czekac na smierc. To tez jest godne, jest honorowe, moze byc przyjemne, jesli ktos potrafi czerpac z tego przyjemnosc. Nikt nigdy nie powiedzial, ze tylko jak sie idzie naprzod, to dopelnia sie los czlowieka. Mozna korzystac z chwili, mozna sobie popijac winko czy wodke. Mozna tak siedziec. Mozna tak siedziec az do smierci... i nikt nie ma prawa zarzucic komukolwiek, ze robi zle, ze to nie tak, ze powinno sie robic inaczej.To nie jest niczyja sprawa. Mozna siedziec na trotuarze i czekac... Wszystko w porzadku. Wszystko w najlepszym porzadku. Robisz dobrze, robisz jak chcesz, robisz, co chcesz. Bo nie ma idealnej recepty na zycie. Kazda recepta dobra. Kazdy moze robic, co chce i nie bedzie zadnych pretensji. Kazdy jednak... kazdy moze tez wstac i ruszyc dalej. Mozna siedziec i czekac, co przyniesie los, mozna tez pojsc za najblizszy rog i zobaczyc, czy tam jest cos ciekawego. Kazdy moze ruszyc dalej i w tym wypadku rowniez nikt nie moze miec zadnych pretensji...

Za trenutak je pomislio da se vratio u tridesete, sto i ne bi bilo cudno, ako se ima u vidu da u Beogradu, kao i u svim velikim gradovima u svetu, postoje takozvana "mekana mesta". Rec je o tackama u univerzumu u kojima se ukrstaju proslost, sadasnjost i buducnost, i u koje covek moze namerno ili nenamerno zalutati tako da jednom nogom bude, recimo, u viktorijanskoj Engleskoj, a drugom, recimo, u rimskom Singidunumu.

This place was confusing and noisy. People were yelling. There were screams. Confusion. Desperation. Barking. Orders. Crying, crying, crying. The crying of children for parents. The crying of parents for their babies. The crying of people confused and bewildered. The crying of people who saw with certainty that their nightmares had come true. All together the cries resounded with the ultimate and most unimaginable pain of human loss, emotional grief and suffering.

Zaimponowala mi ta jego postawa i dojrzalosc. kazala zastanowic sie nad moim zyciem poczwarki otulonej wygodniutko cieplutkim kokonem wlasnego, zamoznego domu. Poczwarki, z ktorej nie musi, ale moze wyfrunac jedynie barwny motyl, a nie czlowiek znajacy inne wartosci niz tylko wygode i przyjemnosci. Poczulam cos jak zawstydzenie i zal, ze tak malo jest we mnie dzielnosci, a tak duzo wygodnictwa. Postanowilam nie stac sie w przyszlosci jedynie motylkiem, a jezeli juz, to tylko z urody.

Juce sam grejao telom jednog kretena sto smo se sto puta pobili. Lezi ispred neke zgrade, ceka da ga neko pusti unutra. A niko ga ne pusta. Lose izgleda, zlokobno, i to ljudi ne vole. A dok sam ga grejao, sve mi se razjasnilo, Nezna dusa, nego ga je zivot naucio da nikom ne veruje, i da samo grize. To uopste nije do njega, njemu je tako objasnjeno. NIkad lepa rec, nikad neznost, samo kamenje i sutiranje. Pa on ne zna drugo nego da mrzi. Dok sam ga grejao, tako me je pogledao da mi je bilo lose njegove dobrote. Leti je lako, leti svaka budala moze da prezivi na ulici. Zimi je horor. Zima ne prasta. Zima sahranjuje na svakih 15 minuta. Zima cedi psa polako, i kad mu dodje sudnji cas, on mucenik i jedva ceka da poveca brojno stnje s one druge strane zivota. Hocu da vam kazem, leti nas lovite, gadjajte, ne dajte nam nista, ali zimi, zima je vreme za primirj, ako se radi o dostojanstvenom svetu. Pa koji je to fazon da se ne pustaju psi u zgrade? Sta smeta da se prespava na nekom otiracu. PSeci zivot je isto zivot , jos jedna dusa na planeti. Ako imate neko cebe koje vam ne treba, bacite ga negde, pored nekog drveta, u neki cosak, negde gde ne smeta, i neka pseca dusa ce ga naci, i to ce joj spasiti zivot, da imate preko leta s kim da se proganjate. Ja znam jednog tipa iz starog kraja, jednog drkadziju, zivi na cetvrtom spratu tog jednog solitera i nervira ga jedna kucka sto zivi tu izmedju zgrada. Ona laje izmedju pet i sest ujutru, uvek. On je cesto cuje i fantazira o tome da ima snajper i da joj prosvira mozak, samo da ucuti. I leti i zimi. I leti je ne konstatuje kad je vid, osim sto je nekag opsuje i kaze joj - Glupaco- Ali, zimi, zimi je pusa u zgradu i od kad se odselila ona komsinica sto je natovila jednom kao prase, on joj i hranu donosi. Covek drkadzija, ali kad dodje do Zenevske konvencije, nemam mu ravnog, postuje neprijatelja kao svog rodjenog. A nije strasno ni ako se ostave ostaci od rucka negde. Ako vam se ne svidja bas pored vase kuce, odnesite ih negde dalje, negde gde nema nicije kuce, kad krenete ko zna na koje toplo mesto na koje vec idete. Ostavite, pojesce neko i zato ce preziveti. A ako nekoga spasete sa ulice ove zime, ako ga primite u kucu, ako pocne da zivi sa vama, redefinisace vam se pojmovi zahvalnosti i odanosti. Shvaticete da za ljubav nisu potrebne reci, da su dovoljni pogledi, pokreti, uzdasi ili obicno njuskanje. Uzmite nekog smrznutog psa u kucu, bar dok ne prodje zima, da vam pomogne da se snadjete u ovom bezdusnom svetu.

Bdim nad pricama ljudi i nad pricama stvari ne bih li dokucio neku tajnu poruku Ljubavi moje. Nicija me prica ne zanima price radi, ni pricala radi, no Tebe radi. Kao covek koji izgubi svoj glas, pa podje da osluskuje svaciji glas ne bi li svoj poznao. I svuda nalazi neku notu slicnu svome glasu, no nigde punocu svoga glasa. Kao covek koji razbije stakleno ogledalo, pa podje da ogleda svoje lice na licima ljudskim, i licima zivotinjskim, i licima svih stvari. I svuda nalazi neku crtu slicnu svome licu, no nigde celinu lica svoga. Tako i ja bdim nad bezbrojnim glasovima cele vasione ne bih li poznao glas svoje Ljubavi. I bdim nad bezbrojnim lciima u vasioni, od lica belog sljunka na jezeru do lica suncanih kola, ne bih li poznao lice svoje Ljubavi. I niko me ne obmanjuje, no svako kazuje o Tebi ono malo sto zna i moze.

Duhovna sloboda sveta direktno zavisi od politicke slobode Indije. Molimo Vas da stavite nesto sitinine u kasu. Posle tri cetvrti sata gubi svaku sigurnost, posle sat i po, sasvim je rastrojen. I dok prodju dva sata straze, njegove granice su se savsim istopile i on je potpuno izgubljen, ili mozda ne toliko izgubljen koliko razasut svuda po tami, okretanje njegovog sveta ima iznenadne zastoje i sada uopste nije siguran ni ko je, ni sta je, ni gde je ili cak da li uopste ima pravo da naziva sebe on. Dzonatan je naucio trik. Ljudi mare samo za spoljasnji izgled: sirinu manzetne, izgovor dentalno-labijalnog frikativa V. Da bi postao neko drugi treba samo da promenis krojaca i zapamtis da moras da dodirujes donjom usnom ivicu gornjih zuba. Lako je. Ali ako se promena lika ne desava spontano, onda noge gube oslonac i hvata te panika i onda nista ne moze zaustaviti pad. Onda je promena lika beg, onda je to trcanje uz saznanje da zaustavljanje moze izazvati sumnju da ustvari niko i ne trci. Niko ne trci. Niko se ne zaustavlja. Tu uopste i nema nikoga. Kako se coveculjak okrece, tako se pojavljuju razne licnosti jedna za drugom. Svaka pojava traje samo nekoliko sekundi, najvise minut. Svaka brise onu prethodnu. Ovaj covek postaje neko drugi tako potpuno da se nista od njegove sopstvene licnosti ne moze prepoznati. Izmedju svaka dva utiska koja coveculjak stvara, u trenutku dok jedna osoba odlazi, a druga jos nije stupila na njeno mesto, coveculjak, imitator-impresionista, sasvim je bezlican, potpuno prazan. On je niko.

I jos jednom se javi misao s kojom je sto puta zaspao,nejasna,nikada do kraja domisljena, a uvredljiva i jadna misao: zasto je put do zene tako vijugav i tajan,i zasto on sa svojom slavom i snagom ne moze da ga predje, a prelaze ga svi gori od njega? Svi,samo on, u silnoj i smijesnoj strasti, cio svoj vijek pruza ruke kao u snu. Sta zene traze?

Sindrom Mrduse Donje - nema te vrijednosti koja ne moze biti upropastena manjkom strucnosti, znanja i ukusa.

Spiritus De kant van God die nooit gestorven is Of opgestaan. Die niet de tafels schreef Voor Mozes, maar die boven water zweefde Toen alles leeg en nog onbrandbaar was En sinds die tijd zwevende heeft gewacht Om eindelijk te branden boven de gedachten Van iedereen die meer heeft te vertellen Dan in de taal past. Nu is God zichzelf.

Mesih, alejhi selam, je rekao: "Nemojte ovaj svijet uzimati za gospodara, pa da vas porobi. Uzimajte iz njega pouku i ne vežite se za njega. Znajte da je izvor svakog grijeha ljubav prema dunjaluku. Jedan trenutak strasti moze čovjeku donijeti dugu patnju. Kada se čovjek veže za ovaj svijet, obavezno mu se u srce uvuku tri stvari: zaokupljenost čiji teret ne prestaje; siromaštvo koje ništa ne može otkloniti i nadanje koje kraja nema. Dunjaluk traži i tražen je. On traži onoga ko teži ka ahiretu i pruža mu potrebnu opskrbu. S druge strane, onoga ko traži dunjaluk ahiret tjera sve dok ne dode vrijeme smrti kada će ga uhvatiti za vrat. O havarijjuni, budite zadovoljm malim s ovoga svijeta, ako vam je s vjerom sve u redu, Isto tako se dunjalučari raduju mrvicom od vjere ukoliko im je sve u redu s ovosvjetskim dobrima.

A couple of weeks before, while going over a Variety list of the most popular songs of 1935 and earlier, to use for the picture’s sound track – which was going to consist only of vintage recording played not as score but as source music – my eye stopped on a .933 standard, words by E.Y. (“Yip”) Harburg (with producer Billy Rose), music by Harold Arlen, the team responsible for “Over the Rainbow”, among many notable others, together and separately. Legend had it that the fabulous Ms. Dorothy Parker contributed a couple of lines. There were just two words that popped out at me from the title of the Arlen-Harburg song, “It’s Only a Paper Moon”. Not only did the sentiment of the song encapsulate metaphorically the main relationship in our story – Say, it’s only a paper moon Sailing over a cardboard sea But it wouldn’t be make-believe If you believed in me – the last two words of the title also seemed to me a damn good movie title. Alvin and Polly agreed, but when I tried to take it to Frank Yablans, he wasn’t at all impressed and asked me what it meant. I tried to explain. He said that he didn’t “want us to have our first argument,” so why didn’t we table this conversation until the movie was finished? Peter Bart called after a while to remind me that, after all, the title Addie Pray was associated with a bestselling novel. I asked how many copies it had sold in hardcover. Peter said over a hundred thousand. That was a lot of books but not a lot of moviegoers. I made that point a bit sarcastically and Peter laughed dryly. The next day I called Orson Welles in Rome, where he was editing a film. It was a bad connection so we had to speak slowly and yell: “Orson! What do you think of this title?!” I paused a beat or two, then said very clearly, slowly and with no particular emphasis or inflection: “Paper …Moon!” There was a silence for several moments, and then Orson said, loudly, “That title is so good, you don’t even need to make the picture! Just release the title! Armed with that reaction, I called Alvin and said, “You remember those cardboard crescent moons they have at amusement parks – you sit in the moon and have a picture taken?” (Polly had an antique photo of her parents in one of them.) We already had an amusement park sequence in the script so, I continued to Alvin, “Let’s add a scene with one of those moons, then we can call the damn picture Paper Moon!” And this led eventually to a part of the ending, in which we used the photo Addie had taken of herself as a parting gift to Moze – alone in the moon because he was too busy with Trixie to sit with his daughter – that she leaves on the truck seat when he drops her off at her aunt’s house. … After the huge popular success of the picture – four Oscar nominations (for Tatum, Madeline Kahn, the script, the sound) and Tatum won Best Supporting Actress (though she was the lead) – the studio proposed that we do a sequel, using the second half of the novel, keeping Tatum and casting Mae West as the old lady; they suggested we call the new film Harvest Moon. I declined. Later, a television series was proposed, and although I didn’t want to be involved (Alvin Sargent became story editor), I agreed to approve the final casting, which ended up being Jodie Foster and Chris Connolly, both also blondes. When Frank Yablans double-checked about my involvement, I passed again, saying I didn’t think the show would work in color – too cute – and suggested they title the series The Adventures of Addie Pray. But Frank said, “Are you kidding!? We’re calling it Paper Moon - that’s a million-dollar title!” The series ran thirteen episodes.

It is not so easy to move on when your sleep is full of nightmarish memories.

Over time, I could see that prisoners who had someone in the camp to care about— whether a relative, friend, or neighbor—were more likely to survive. The prisoners who had no one did not last.

At Auschwitz dying was so easy. Surviving was a full-time job.

Anger is a seed for war; forgiveness is a seed for peace.

Children are very sensitive to their surroundings, the atmosphere, though adults always think their children are unaware of things that they aren’t told.

One day, our math book contained this problem: “If you had five Jews, and you killed three Jews, how many Jews would be left?

I learned that I could not always trust adults to tell the truth, especially if the truth was bad.

Ljubav se moze pojaviti u najcudnijim oblicima. Zato je i cesto pomesamo sa necim sto ljubav nikada nece biti.

1. Psovanje muslimana je fisk grijeh a borba protiv njega kufr 2. Nemojte se nakon mene povratiti u kufr ubijajuci jedni druge 3.Ko se zakune necim drugim mimo Allaha svt ucinio je sirk 4. Dvije stvare covjeka odvedose u kufr omalovazavanje nekoga zbog porijekla i naricanje za umrlim 5.kada covjek cini zinaluk prestaje biti vjernik dok je u tom cinu dok je u kradji pije alkohol poslije toga moze uciniti pokajanje Zinaluk i kradja su veci grijesi od psovanja vjernika i gatanja i naricanja za umrlim A svt je obavijestio na onom svijetu za mnoge grijehe i zabranjene stvari. Grijesi uticu na iman njegovu jacinu i slabost a ne njegov opstanak ili odlazak a moze se desiti da stalno grijesenje odvede covjeka u riddet ili kufr.Slijedjenje strasti i cinjenje grijeha u velikoj mjeri umrtvljuje srce

Krivcu mozes da radis sta ti padne na pamet.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

The graves were overgrown with weeds but they were still visible on a rise above the river. The crosses were rotted but the stones were there. I spent the better part of the afternoon at Mangel’s grave. I told him about Buck. They weren’t the best of friends but I figured he’d want to know. I talked about Moze too. If Mangel hadn’t showed up when he did I wouldn’t be telling this tale. I got the better half of that partnership. It was early for wildflowers but I found some yellow columbines and laid them on his grave. I’d asked Carlos once about dogs in heaven. He figured that if there was a heaven, dogs had as much right to it as anybody and more right than most. It was heaven that he was less sure of. He talked about freedom and being fully alive instead. He told me once that he thought hell was more a state of mind than a real place. Believe he felt the same about heaven. I put in a word for Mangel. Figured it couldn’t hurt. I told him that if there was a heaven I’d look for his sign and I’d follow the tracks through eternity till I found him.

Simon Kimbangu wanted to be the saviour and the redeemer of the Negro race, as Mozes, Jezus, Mohammed and Buddha were for the other races, it would seem that the same idea has occured to Joseph Kasa-Vubu.

La ira y el odio son semillas que hacen germinar guerra.

Los granos se nos enterraron en la piel de las rodillas, pero eso no fue lo que más nos lastimó.

He was covered with whip marks, oozing blood. They had burned his fingernails and toenails with the flame of candles. It took him many days to recover.

Furia si ura sunt semintele care germineaza razboi. Iertarea este samanta pacii. Este actul suprem al autovindecarii.

But here the stink was over-powering. It was as if you walked through it, around in it. It was everywhere and inescapable. I did not find out right away what the smell really was.

Izdrzi dok drugi odustaju. Neuspjeh ne moze da se nosi sa istrajnoscu

Obrazovanje je najvrijednije oruzje kojim se moze mijenjati svijet

Ko migarantuje da ce sacuvati ono sto je medju vilicama i nogama, ja mu garantujem Dzennet" Treba srce ocistiti Zikrullahom, te manje o 'lesevima' pricati. Najopasnije grijesenje jezikom jeste ogovaranje i prenosenje tudjih rijeci. Takvima je zabranjen Dzennet. Covjek je kao mrtav ako o nj pricamo kad ga nema. To je gore iodZinaluka. Covjek moze uciniti Zinaluk da mu Allah dz.s. Oprosti. A kada nekoga ogovaramo nema oprosta dok nam taj ne halali, blago onome koga ogovaraju. Ona srca koja su cista mogu da osjete koliko ogovaranje smrdi kao lesina. Kada bismo tako pricali o dobru kao o zlu svi bismo nili evlije. Dobro brzo zaboravimo a zlo dugo pamtimo.

Nema borbe bez bratstva i jedinstva. Muslumani mogu biti braca samo ako imaju isti cilj. Danas su musl. Zestoki medjusobno a ponizni pred kafirima. Nema selameta dok mi musl ne osjetimo da smo musl. Razdor musl je Allahova kazna. Ne moze po kontejnerima roviti onaj ko ide u dzemat. Smisao dzemata jeste medjusobno pomaganje.

In the darkness I heard a whistle, a car, or motorcycle going by. Noises of marching, moaning, vomiting, barking and crying punctuated the hush of camp - an orchestra accompanying the pervasive human misery.