Moj Bio Quotes

Moj je život bio strah, strah, samoća, samoća, knjige i ponešto ljubavi.

- Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? - Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. (...) Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

Vaša ljepota ostavlja me hladnim. Ne mislite da se pretvaram. Moja je duša puna boli i bio bih sretan da je kod vas mogu načas zaboraviti. Ali, vidite, mene se vaša ljepota ne doima. Ja nisam tu, kod vas, moja je svaka misao drugdje, moj svaki kucaj srca vapi drugamo" Siniša

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

Eto to je moj san, bio i ostao. I ostao, što je najgore. (...) Neostvareni san. A gdje se tu kod nas može ostvariti neki san a da čovjek ostane čist i svečan? Gdje se ja tu mogu izgubiti, nestati, kad me svi poznaju?

On je bio velik čovjek, moj otac. Ne fizički. Uopće ne. ali njegove su misli bile vrlo velike, prevelike za život koji je vodio.

Bio je jedna mogucnost, rijetka i neobicna, koju je trebalo sacuvati. Tako sam mislio, i odmah se pokajao. Upao je u moj zivot u casu slabosti, i bio uzrok i svjedok izdaje, kratkotrajne ali stvarne.

Ja sam bio hitac prirode, hitac u neizvesno, možda radi nečeg novog, možda ni radi čega, i moj poziv bilo je jedino to da taj hitac iz pradubine pustim da dejstvuje, da osetim u sebi njegovu volju i da ga načinim potpuno svojim.

Kupih odijelo za ramazan, pa u ogledalu prepoznah onaj očev pogled u svome i sjetih se tog ramazanskog jutra kad je u tom svom starom vjenčanom sakou izašao iz bolnice strašno mršav, i poput djeteta koje nešto taji samo je ćutao. Tek iza podne uzeo me u krilo i na moj dlan spustio najvećeg šećernog leptira da ne pomislim da me zaboravio. To je bio prvi i posljednji put da je otac nešto kupio za mene, pa makar i lizalo. Meni je taj leptir bio znak da me otac voli.

Od onog časa kad ste me vi počeli mrziti, ja sam vas počeo ljubiti. (...) Sav moj život od onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad propatilo, nikad žena nije potresla moju dušu. (...) Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz koje je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam vas bez nade, bez cilja, divlje poput luđaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gospodara i onda kad ga odgurne. A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba riječ milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kriomice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka - da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Vi ste se grozili od mene, smatrali me svojim zlotvorom, a pred vama je bio nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu dopustite da vas spasi iz ruku progonitelja! Ali vi to niste osjetili, vi o tom niste razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, tako je velika i beskrajna bila vaša mržnja. Šutio sam i patio...Danas bih kleknuo i blagoslivljao sve te svoje boli, jer su mi donijele najveću sreću o kojoj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu.

„Biću zvezda jednog dana,” izjavila je kao da ga izaziva da joj protivreči. „Siguran sam...” „To je moj život. To je jedina stvar na svetu koju želim.” „Dobro je znati šta želiš. Ja sam bio knjigovođa u hotelu, ali...” „Ako ne bude tako, izvršiću samoubistvo.

-E moj Bene Rodžerse, kad bih ja bio takva neznalica kao što si ti, ja bih radije ćutao. Ubijati ženske? Ne - tako nešto nikad niko nije u knjigama video. Ženske se odvode u pećinu i prema njima treba biti uvek učtiv i uslužan. One se onda brzo zaljube u tebe i više nikad ne požele da se vrate kući.

Bio je to zbunjujući osjećaj. Kad dođeš u novu sredinu pa se osjetiš okružen poznatim jezikom kao toplim kaputom, to ti daje osjećaj sigurnosti, zaštite.

KORIJEN Bit ću što sam bio kad nisam bitisao. Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu davno sažgani korijen procvjetava. I tamo u zaboravu, u bistrom dnu, moj odraz još se ocrtava. Pod svodom glave sva u sazvježđa skrita: kružnice bez središta: središta bez kraja. Vatra sam koja seli u noć bez zvijezda, u sunce bez sjaja. Ni veći ni manji od travke ja sam samo drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan. Zemlja sam kao i zemlja ja sam nutaživo žedan. Ja sam ovo tijelo ili: nisam

Tokom noći, ustajao sam da bih potražio svoju omiljenu Bodlerovu knjigu, male pesme u prozi, i glasno sam čitao najlepšu od njih U osvit. Znač li je ? Počinje ovako : Najzad sam ! Nema više tandrkanja okasnelih i satrvenih fijakera. Ako ne i počinka, nekoliko časova ćemo imati tišinu. Najzad je iščezla tiranija ljudskog lica, i ostaće mi jedino da podnosim bolo d sebe. A završava se grandiozno, uzdiže se, uspravan, i okončava kao molitva; istinska molitva, veoma jednostavna, izvedena rukama, nespretna i lepa kao molitva nekog Rusa. – Priličan put je imao da pređe da bi dospeo do tog cilja, Bodler, i prešao ga je na kolenima. Koliko god bio daleko od mene, jedno od bića koja su mi najviše strana – često nisam kadar da ga razumem – pokatkad, ipak, u dubini noći, dok bih ponavljao njegove stihove poput deteta, on je bio moj bližnji, moj smoždeni sused, osluškujući, prislonjen uz tanku pregradu, kako moj glas jenjava. Tada je među nama postojala neka neobična veza, totalna deoba, jednako siromaštvo i, možda, jednaki strah.

Dakle, svatko od nas ima nekog koga voli i ko igra bitnu ulogu u našim životima. Smrt tog nekog nas neosporno pogađa, i to je gotovo fizička bol koja se oseti u grudima, u potiljku, zavisi. Ali ono što je ispod svega toga je da nama nije žao tog nekog što je umro. Taj što je umro, njega ništa više ne boli, njemu više nije ništa, njemu je okej. Nas zapravo boli ta praznina u nama koja je bila popunjena upravo tom njegovom ulogom u našem životu. I zato, pošto je njemu sada dobro, nama nije žao njega što leži gore ili dole, nije nam žao hoće li on dočekati rođendan, novu ili prestupnu godinu, dete, unuče, ovo ili ono, hoće li videti, putovati, osetiti...neće. On neće, jer on više nije ništa. Nama je žao nas samih što smo ostali bez njega, mi nećemo dočekati ništa sa njim, nećemo ga više imati, žalimo nad gubitkom te uloge u sopstvenoj epizodi, sahranivši njega, sahranjujemo i deo nas koji smo u njega pohranili. Tako da mislim da bi moj odgovor na pitanje da li se plašim smrti kao gubitka bio, da, plašim se smrti kao nesavladivog apsurdnog ljudskog sebičluka i kukavičluka koji ni sama ne mogu da prevaziđem.

Svim sam se srcem borila za taj život. Toliko sam se jako željela izraziti, željela sam da me čuju i da vlastitim riječima donosim utjehu drugima. Ali to je postao pakao koji sam si sama stvorila, kavez koji sam sagradila i u koji sam se zaključala. Postalo mi je mrsko što sam u svoju glazbu ugradila vlastito srce i bol jer to je značilo da ih nikada neću moći ostaviti iza sebe. Morala sam to pjevati iz koncerta u koncert, a nisam više mogla skrivati što osjećam ni kako njegova blizina utječe na mene. Bili su to odlični nastupi. Ali istovremeno je to bio i moj život.

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

Braćo, ne bojte se grijeha ljudskog, volite čovjeka i u njegovu grijehu jer ta je ljubav slična božanskoj ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sva stvorenja Božja, i cjelinu i svako zrnce pijeska. Volite svaki listak, svaku zraku Božju. Volite životinje, volite biljke, volite svaku stvar. Budeš li volio svaku stvar, spoznat ćeš i tajnu Božju u stvarima. A kad je jednom spoznaš, upoznavat ćeš je neprestano, svakog dana, sve bolje i bolje. Najposlije ćeš zavoljeti cijeli svijet sveobuhvatnom, svemirskom ljubavlju. (...) Pred gdjekojom mišlju staneš u nedoumici, pogotovo kad vidiš grijehe ljudske, pa se pitaš: "Da se poslužim silom ili poniznom ljubavlju?" Uvijek se radije odluči za "poniznu ljubav". Ako se tako odlučiš jednom zauvijek, možeš cijeli svijet pridobiti za se. Ponizna je ljubav strahovita snaga, najmoćnija od sviju, njoj nema ravne na svijetu. Svakog dana i sata, svake minute ispituj se i pazi na sebe da ti vanjština bude dolična. Prošao si, recimo, mimo malog djeteta, prošao si srdit govoreći ružne riječi, s gnjevom u duši; možda nisi ni opazio djeteta , ali je ono vidjelo tebe, i tvoj je možda ružni i zazorni izgled ostao urezan u njegovu nezaštićenu srcu. Nisi to znao, a možda si mu baš time bacio u dušu zlo sjeme koje će zacijelo jednog dana niknuti, a sve samo zato što se nisi suzdržao pred djetetom, što nisi uzgojio u sebi djelatnu i brižljivu ljubav. Ljubav je, braćo, učiteljica, ali je treba znati steći, jer se teško stječe i skupo plaća, dugim radom i na dugu stazu, jer ne smije se voljeti samo na trenutak i slučajno, nego do kraja života. Slučajno može svak zavoljeti, čak i zlikovac. Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno, a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš, a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvu zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.

Bože moj, kako su bile velike naše matere! One su imale praosnovne, čvrste, proste principe koji su ispisani u svakom bukvaru, a držale su ih visoko, s pouzdanjem i malo koketnim ponosom, kao vitez svoga dobroga sokola. Nije bilo nikakvog pitanja ni zadatka života, ma kako on bio težak, a da ga one odmah lako i prosto ne reše. Nad apsolutnim teškoćama uzdizale su se svojim visokim i istinskim religioznim osećanjem.

Tata je sačuvao i hrpu papira. Bilo je tu mnoštvo pisama u vezi njegovog posla oko osiguranja i dokumenata o karitativnim projektima. Negdje duboko medu papirima pronašli smo priznanje iz 1945. godine, kada je služio u vojsci. Bila je to pohvalnica za »herojsko postignuće« koju je potpisao general, zapovjednik 75. pješadijske divizije. Jedanaestog travnja 1945. očevu četu su napali Nijemci i u ranoj fazi bitke palo je već osam žrtava. Na pohvalnici je pisalo: »Ne mareći za osobnu sigurnost, vojnik Pausch napustio je zaštićenu poziciju i započeo spašavanje ranjenika dok su projektili padali u njegovoj neposrednoj blizini. Tu akciju je izvršio s takvom efikasnošću da su svi ranjenici uspješno evakuirani.« Kao priznanje za to djelo, moj je otac, u to doba dvadeset-dvogodišnjak, dobio odličje Brončane zvijezde. Za pedeset godina koliko su moji roditelji bili u braku, tijekom tisuće razgovora koje sam vodio s ocem, ovaj podatak nikada nije izašao na vidjelo. Sada sam bio tu, nekoliko tjedana nakon njegove smrti, učeći od njega još jednu lekciju o značenju žrtve i snazi skromnosti.

Znala sam da je svaka nova žena u njegovu životu značila i novu fazu u kreativnosti. Minotaur se hranio ne samo mojim nego i njegovim mesom. On je bio iznad svih, on je svima nama (kako mrzim tu množinu!), i ponašanjem i slikama, pokazivao seksualni odnos s bilo kojom ženom za njega nema baš nikakvo drugo niti veće značenje od kanibalističkog čina, a on se ne sastoji samo u konzumiranju tijela nego i u potpunom posjedovanju cijelog bića. Niz seksualnih odnosa ne podrazumijeva pordubljenje odnosa niti nužno rezultira zbližavanjem dviju osoba. Ali onaj tko se na taj način hrani živim ženskim mesom, mora u sebi imati nešto životinjsko, minotaursko. Kreativna osoba je opasna za druge jer je bezobzirna, ona uzima, prisvaja, krade, jede, razara sve oko sebe. Od ljudi koji je okružuju uzima energiju, pa i život. Jede ih poput ljudoždera a da pritom često nije svjesna kako im nanosi bol. Ne traži, nego bezobzirno uzima. U tome nema morala. Nije li odsutnost empatije osobina psihopata? Da, ali zašto umjetnik ne bi mogao biti psihopat? Razlika je samo u tome što umjetniku sve to služi kao materijal koji pretvara u umjetničko djelo.

Ja njima pripadam'', mislio sam, ''pripadam toj hordi ubica, to je moj narod, svejedno kakvu sam ja varku po danu stvarao, svejedno da li su me oni proganjali i odbacivali i oduzeli mi državljanstvo, ja sam među njima rođen i bilo je ludo ako bih hteo da se zavaravam kako su jedan veran, pošten, naivan narod napale i hipnotisale legije sa Marsa. Te legije su u njima samim izrasle, one su se razvile iz urličućih kasarnskih strvodera i razbesnelih demagoga. To je bio stari furor teutonikus, njega su obožavali naši nastavnici, on je procvetao među robovima poslušnosti, obožavaocima uniformi i životinjskog atavizma; sa jednim ograničenjem, dabome, da životinja nikada nije toliko životnjska. To nije bila usamljena pojava! Nedeljne smotre sa desetinama hiljada razjapljenih, razbesnelih njuški, nisu pokazivale narod koji je trpeo, nezadovoljan, kome je bilo naređeno, to je klicao sam pranarod, on je bio probio tanki sloj civilizacije i sada se valjao u svojoj krvavoj kaljuzi. Furor teutonikus! Sveta reč mog bradatog nastavnika sa naočarima! Kako se time naslađivao! Kako se početkom prvog rata i sam Tomas Man naslađivao kada je pisao o 'Misli o ratu' i 'Fridrih i Velika koalicija'. Tomas Man, štit i vođa emigranata. Koliko je duboko moralo biti usađeno varvarstvo kada čak ni kod tog humanog i humanističkog pesnika nije bilo potpuno iskorenjeno.

Dok je kraljica govorila o slici i odijelu, uđe u dvoranu lakaj sa srebrnim poslužavnikom, na kome je bio oveći kristalni suds a onim izvrsnim voćnim kompotom, što ga u Srbiji zovu „slatko“. Na Kraljičinu ponudu, latih se žlice i stadoh da se pomalo zalažem. Kompot je bio slađi od meda, pa se meni, koji baš ne volim slatkarije, teško niz grlo omicao. Bio sam u velikoj neprilici, jer sam smatrao da jedan dio toga moram, iz učtivosti, da pojedem. U neki mah poče da me obliva znoj, jer sam osećao da ću teško moći da i pola toga pojeden, a da se kakogod ne osramotim. Najedamput se kraljica sva zažari u licu i prsnu u smijeh. Ujedno me učtivo opomenu da, za Boga, ne jedem toliko tog „slatkog“, jer da bi mi to moglo naškoditi. I uze da se žali na dvorskog maršala, što me nije upozorio na običaj (u istini malo čudnovat) da se od tog kompota uzima samo jedna žličica i odmah zaliva vodom. Ja sam, svakako, u tom trenutku odahnuo; pa iako mi nije bilo do šale, rado sam se i sam nasmijao; ali čim smo se malo smirili, odmah sam Njeno Veličanstvo upozorio da nijesam Francuz, da sam rodom iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, i da je moj jezik srpski, naime taj isti, kojim se govori u Beogradu (...) Poslužavnik je, međutim, donio novi kompot. Kraljica, kao da je htjela da me pouči kako se uzima „slatko“, zahvati žličicom i prinese ustima malo kompota, pa onda položi žličicu na drugu stranu poslužavnika. Sad sam tek shvatio kraljičin smijeh, i moj užas postade još veći !

„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“ „Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“ „Bog je u rečima, ali i demon takođe.“ „Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“ „NA REKAMA VAVILONSKIM SEĐASMO I PLAKASMO. O VRBAMA OKO NJIH VEŠASMO HARFE SVOJE.“ „Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“ „Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“ „Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“ „Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“ „Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo. Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima. Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama. Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali. I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“ „Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“ „Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“ „Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete. Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“ „Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“ „Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“ „Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“ „... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.

Krajem 1880 godine otišao sam jednog dana da se obrijem kod berberina, kog sam ranije bio takođe „ovjekovječio“ jednim svojim portretom. Ta je slika visjela u dućanu i među brijačevim mušterijama bila predmet velikog divljenja. Jedno poslije podne predstavi me brica jednom mladom gospodinu, svome klijentu, koji me najučtivije zamoli da mu izradim portret. Po spoljašnjosti, ocijenih da je čovjek imućan i potražih za sliku sto i pedeset franaka. On pristade bez pogovora i pozva me da sutradan dođem k njemu na ručak. Čim nas ostavi, brijač mi malko potkresa kosu, a zatim, da bih izgledao ljepši, pređe preko nje vrućim željezom, tako da se moja kika nakostriješi i načini oko moje glave kao neki kolut. Tako dotjeran, uputim se niz bulevar Sen Mišel. Bila je vrućina, pa sam išao gologlav, a i stoga što mi se šešir jedva držao na glavi zbog kose, koja je stršila u visinu kao ustremljeno klasje. Bilo mi je dvadeset i pet godina, a i pomisao na sutrašnji dobar ručak, davala je neku neobičnu elastičnost mome duhu i mojim nogama. Prolazio sam taman pored kafane „Au Moulin“, gdje se sva sila đaka (ponajviše medicinara) zabavljala sa svojim prijateljicama, kad najedamput jedna od tih devojaka uznese nosić u mom pravcu, pa će duhovito dobaciti : „Dođi, mali moj Isuse, da te ižljubim!“ Ja se učinim nevješt i pođem dalje, a oni pred kafanom da popucaju od smijeha. Meni dotle, od stida, vrcale iskre pred očima. Skočih na prvi omnibus koji prođe, samo što prije da iščeznem. Kako sam stigao u atelje, zaronio sam glavu u lavoar, i kosu tako dugo ispirao i masirao, dok je umekšala i opet polegla. To me je naučilo pameti, i od tog dana nisam više nikad dopustio da mi neko vrućim gvožđem u kosu dira.

Manmut oseti kako mu se organski slojevi ježe kada je shvatio da je naglas progovorio preko privatne linije. “Ništa. Zbog čega ljubav nije dovela do odgovora na zagonetku života?” “Zbog toga što je Prust znao - a njegovi likovi to otkrivaju - da ni ljubav, ni njen plemenitiji rođak, prijateljstvo, nikada ne mogu da prežive entropijska sečiva ljubomore, dosade, navike i egoizma”, reče Orfi i Manmut prvi put u toku njihove direktne komunikacije nasluti prizvuk tuge u glasu krupnog moraveka. “Nikad?” “Nikad”, reče Orfi i grmnu dubokim uzdahom. “Sećaš se poslednjih redova Zaljubljenog Svana? - “Kad pomislim da sam protraćio godine svog života, da sam želeo da umrem, da sam najveću ljubav doživeo sa ženom koja me nije privlačila, koja čak nije bila moj tip!” “Primetio sam to”, reče Manmut, “ali nisam tada znao da li to treba da bude strašno smešno, užasno gorko ili neizrecivo tužno. Šta je u pitanju?” “Sve troje, prijatelju”, odasla Orfi sa Ija. “Sve troje”. “Koji je bio treći put Prustovih likova prema zagonetki života?” - upita Manmut. Povećao je priliv O2 u svoju komoru kako bi razvejao paučinaste niti tuge koje su pretile da mu se isprepleću u srcu. “O tome ćemo neki drugi put”, reče Orfi, naslutivši možda raspoloženje svog sabesednika. “Koros III će povećati raspon zahvata i biće zabavno da posmatramo vatromet u spektru rendgenskih zraka”.” [...] “ “E vidiš, to nije toliko neuobičajeno”, reče Orfi. “Slušaj, evo jednog pasusa koji sledi posle onoga o nicanju krila i novih pluća na Marsu. Hoćeš na francuskom ili engleskom?” “Na engleskom”, reče Manmut brzo. Ovako blizu strašnoj smrti od gušenja, nije želeo da se još dodadno muči slušajući francuski. “Jedino pravo putovanje, jedina Fontana Mladosti”, izdeklamova Orfi, “neće se pronaći na putu u nepoznate zemlje, već u drugačijim očima, u posmatranju vaseljene očima druge osobe, stotinu drugih, i spoznaji stotine vaseljena koje svako od njih vidi, koje svako od njih predstavlja”. Dok je razmišljao o ovome, Manmut je na tren zaista zaboravio na njihovo neumitno gušenje. “To je Marselov četvrti i konačni odgovor na zagonetku života, Orfi, zar ne?” Ijanin oćuta. “Hoću da kažem”, nastavi Manmut, “rekao si da su prva tri za Marsela bila nedovoljna. Pokušao je da veruje u snobovštinu. Pokušao je da veruje u prijateljstvo i ljubav. Pokušao je da veruje u umetnost. Ništa od svega toga nije proradilo kao transcendentna tema. Stoga je ovo četvrto. Ovo…” Nije mogao da pronađe odgovarajuću reč ili frazu. “Bekstvo svesti iz ograničenja svesti”, reče Orfi tiho. “Imaginacija koja nadilazi domen imaginacije”. “Da”, prodahta Manmut. “Shvatam”. “Treba da shvatiš”, reče Orfi. “Ti sada predstavljaš moje oči. Treba da vidim vaseljenu kroz tvoje oči”. Manmut je na minut ostao da sedi u tišini remećenoj samo šištanjem O2 iz priključenog creva. Onda reče: “Pokušajmo da podignemo Crnu gospu”.

Moj tata u liječničkom ogrtaču nije bio isti onaj tata bez liječničkoga ogrtača. Obični tata je lagao, nije ispunjavao obećanja i često je bio slab i nesretan. Izgledao je kao netko koga će možda već sutra udariti auto na pješačkome prijelazu ili će mu se tanjur sa supom prosuti u krilo. Ovaj tata, tata doktor, bio je Bog, Utjeha i James Bond.

Moj, pomislila je, i ta je pomisao bila bolna, gorkoslatka, misao nade i očaja u jednome. Bio je njezin imenom, i po crkvenom i po svjetovnom zakonu. Ali nijedan ga zakon nije mogao učiniti istinski, potpuno njezinim. Za to će se trebati dugo i tvrdokorno boriti.

Kako glase ta jutarnja pitanja?" "Prvo glasi: 'Kako bih proživio ovaj dan kada bih znao da mi je posljednji?' Drugo je: 'Za što u svojem životu moram biti zahvalan?' "To je dobro pitanje jer bi mi pomoglo izgraditi stav zahvalnosti", odgovorio sam. "Točno. Treće glasi: 'Što danas mogu učiniti da bi moj život bio izniman?' Četvrto je: 'Što mogu učiniti da bi mi današnji dan bio jako zabavan?' I peto pitanje glasi: 'Kako danas mogu ne- kome pomoći?

Negdje oko ponoći, ovdje usred germanske zime na rubu Alpa, opet gledam,Oriona, slijepog lovca, planinskog svemirca, Posejdonova sina, najljepšeg muškarca svih vremena, zavedenog od nezasitne Eje, zore, koju je mučila nepopustljiva požuda kao kazna zbog toga što ju je Afrodita zatekla u krevetu s Aresom, bogom rata. On je najsjajnije, a ujedno i najtužnije od svih zviježđa, možda ga zato i volim. Na Hiosu se zaljubio u Meropu, Dionizovu unuku, kćer kralja Enopiona. Smio ju je oženiti pod uvjetom da potjera sve divlje zvijeri s otoka. To je priča o podloj izdaji jer nakon što je protjerao sve životinje Enopion mu je iskopao oči da ga ne bi imao za zeta. Oslijepljeni Orion odvesla se na Lemnos i tamo u Hefestovoj kovačnici nalazi na jednog naučnika koji ga na svojim leđima nosi preko pola svijeta do ruba oceana gdje se u njega zaljubljuje nezasitna Eja, a njezin brat Sunce vraća mu svjetlost u oči. Sad se želi osvetiti Enopionu, ali za svoje potrage nailazi na Artemidu koja je, kao i on, potpuno opsjednuta lovom. Zajedno odlaze u lov, ali tada se upliće Apolon i šalje na njega čudovišnog škorpiona. Oklop je te strašne životinje neuništiv. Orion bježi u more, u more svoga oca, ali što može smrtnik kad se bogovi urote protiv njega? Apolon slaže Artemidi da je plivač u moru netko drugi, muškarac koji je zaveo jednu njezinu svećenicu. Božica nacilja glavu udaljenog plivača i ubija ga, ali otplivavši do tijela vidi da je riječ o Orionu i moli Asklepija, Apolonova sina, da ga opet oživi, a kad ovaj to htjedne uraditi, Zeus ga sprečava ubivši ga munjom. Artemida potom stavlja među zvijezde Orionov uvijek prepoznatljiv lik, koga još uvijek svake noći proganja škorpion, i ja ga takvoga sada gledam na hladnome, bistrome nebeskom svodu, muškarca koji je bio prelijep da bi živio, žrtvu žena, zauvijek u lovu sa Siriusom, svojim psom, treptavom zvijezdom pod nogama. Znam kako se zovu sve njegove zvijezde, ona na ramenu je Betelgeuze, bezbroj puta sjajnija od Sunca, znam kolika je međusobna udaljenost između zvijezda na njegovu maču i na njegovu pojasu, i da će se jednom u nepojmljivim vjekovima djelovanjem svemirskih zakona toliko udaljiti da će potpuno nestati, izgubljeni lovac rastrgnut vremenom, ali time njegov čar nimalo ne slabi, lik i priča su jači, još uvijek. On je moj zaštitnik, naprepoznatljvije zviježđe, uvijek sam sretan kad ga vidim, tog smrtnika koga su božice ljubile, a bogovi mrzili.

U govoru, ponašanju, odevanju, životu Isidorinom bilo je nečeg monaškog. Ona nije živela u gradu, već u manastiru, i nije čitala i pisala u kabinetu, već u ćeliji. Viđao sam je raspoloženu, ali ne i radosnu, - iz njenih očiju nije nikada nestajala crta zamora, ni s njenog osmeha silazila senka rezignacije. Njenom mirnom izrazu lica, ledenim usnama i hladnom pogledu protivučerio je, s vremena na vreme, samo njezin provokativni glas, koji je umeo biti tako ženstven da se činilo da nije njen. Nasuprot tolikim našim piscima koji nisu držali mnogo do toga gde žive, Isidora Sekulić je uvek imala prostran i udoban stan. Ona je birala ulicu i kuću u kojoj će stanovati isto onako kao i ljude i žene s kojima će se družiti. Tražeći visinu u mislima i otvorenost u govoru, nije marila ni u dnevnom životu za podrume i budžake. Kad je napustila centar grada, gde je provela godine između dva svetska rata, preselila se na Topčidersko brdo, u zasebnu vilu s baštom. Isidora Sekulić je bila i gospođa, ne samo književnik. U stanu Isidorinom, koji nije smeo biti manji od tri sobe, počasno mesto su zauzimali klavir i knjige. Odaje za ručanje i spavanje kao da nije bilo, kuhinja kao da nije postojala, - činilo se da onaj koji tu prebiva jedino što radi u životu, to je da čita i piše. Provodeći dane sama, u ćutanju, u mislima, u tišini, Isidora Sekulić je ličila na bogatu ženu koja je izgubila imanje i porodicu i, umna i nesrećna, nije mogla da bude drugo nego pisac. Kada sam je prvi put sreo, stanovala je u Takovskoj ulici, u kući na čijoj je tablici na zidu bio ispisan broj 3. Dogodilo se to decembra 1918, za mog prvog dolaska u Beograd posle rata, iz tek oslobođenog Novog Sada, u kome sam se našao kao sekretar Presbiroa privremene Narodne uprave i saurednik Srpskog lista. Dotada, ja sam znao Isidoru Sekulić samo po knjigama, po njenim Saputicima i Pismima iz Norveške, i po jednoj njenoj fotografiji, koju je dao umnožiti knjižar S.B.Cvijanović. Kod tadanje omladine malo koji pisac je izazivao toliko interesovanje kao ona. Srećan zbog slučaja da je poznam, penjao sam se uz stepenice njenog stana s radoznalošću i uzbuđenjem. Bilo je veče kad je moj prijatelj koji me je k njoj vodio zastao na pragu i zakucao. Vrata je otvorila još mlada žena, koja je ličila na englesku profesorku likom i odelom. Tanka, bleda, bojažljiva, začešljane kose nad visokim čelom i krupnih očiju, tiho je govorila, polako išla, neveselo se osmehivala. Isidora! To ne može biti niko drugi nego ona. Tako sam je i zamišljao. Nismo je zatekli samu. Kod nje je bio u poseti jedan naš pesnik, koji je ustao kad smo ušli. Markantne glave, prosede kose i crnih očiju, imao je na sebi uniformu sanitetskog majora. Domaćica nam ga je predstavila. U očekivanju da upoznam jednog pisca, upoznao sam dva. Napolju je padala kiša, u sobi je bilo hladno. Razgovor se vodio o tek završenim ratovima, o sudbini poznanika i čuvenih imena,, da ubrzo pređe na nove pisce, koji su se javljali pred rat i za rata. S vremena na vreme, s velikom voljom bih zaćutao, slušajući šta Isidora Sekulić i njen gost u uniformi govore o engleskim piscima, o kojima ja nisam ništa znao. I ne jednom sam priznao sebi da se prijatno osećam što sam u društvu i što govorim na ravnoj nozi sa takva dva pisca. Trebalo se već i rastajati, a napolju je još uvek padala kiša. Isidora je pesniku, koji je daleko stanovao, predlagala da ostane kod nje u gostima i stavljala mu na raspolaganje jednu sobu. On joj se zahvalio na susretljivosti, moj prijatelj i ja smo se zahvalili na prijemu, i pošli smo na razne strane. Rastali smo se u tako vedrom, u tako bezbrižnom raspoloženju, s takvim osmehom na usnama i takvim sjajem u očima kao da će nam u životu uvek biti jednako dobro i kao da ćemo se sutra sastati opet.

U četrdesetdrugoj godini, kada je već i rat odustao od nas, djeca redovno krenula u školu, a suprug sve češće spavao kod kuće, meni su se počele raspadati ruke. Ekcem je oduvijek bio moja boljka, ali sada je preuzeo šake u potpunosti. Ljuštile su se i izgledale kao da sam ih taj tren do zglobova umočila u vrelo ulje. Osim što su mi se komadi kože listali s ruku, između prsta su se otvarale rane. Bojala sam se da će mi kroz njih, kroz te rane, početi viriti kosti. Nije to boljelo, samo je nesnosno svrbjelo i otežavalo sve moje kućanske poslove. A nisam od njih odustajala, nikada se ni suđe, ni čarape, ni zahod ne peru sami od sebe. Gumene rukavice pojačavale su svrab do suznih očiju, a vim i čarli bi pržili tako da bi morala zaustaviti dah da to izdržim. Doktor se čudio stupnju agresije upalnog procesa i rekao da osim fizičkog mora imati i psihičko uporište. Pitao me je li neka trauma u pitanju jer su tijelo i duša jedan sustav. Htjela sam mu objasniti da ne koristim sredstva za smirenje niti gledam televizijske sapunice poput ostalih mrtvih domaćica, ali da i dalje savjesno obavljam sve poslove majke i žene. Htjela sam izgovoriti da mi pri tome dani nemaju ni uspona ni padova i da ih ne osjetim čak i kad od nekud stignu događaji koje svi drugi teško podnose. Htjela sam mu reći da nisam sklona traumama, da je problem u mom nepostojanju koje traje godinama i da mi posebno zato nisu jasne ove moje ruke. Ipak, rekla sam znate doktore granate i onaj moj na ratištu, a djeca su mala, svi smo hvala bogu na broju, i živi se i dalje, ali znate kako je… Naučila sam pravilno odgovarati na pitanja u svakodnevnom govoru. Doktor sućutno kima, piše recept za tablete koje smiruju živce i preporučuje Pavlovićevu mast, da se ublaži upalni proces. Objašnjava ono što već znam, ekcem nikad ne nestaje, samo se povremeno javlja u većoj mjeri, na meni je da budem mirna, racionalna, koliko mi to vremena dopuštaju i da, što je moguće više, izbjegavam kontakt s kemikalijama i prašinom. Ja kažem da, samo neka smo mi svi preživjeli, neka nismo na cesti, ni gladni ni bosi pa proći će i ta kožna napast. Lažem da smo svi na broju, jer sebe već odavno ne brojim.

Ljudima nije potrebna tuđa materijalna pomoć i novac već ljubav i pažnja. Kad to izostane, imati obitelj zapravo znači "hraniti nekolicinu stranaca". Čeznuo sam za trenutkom da tome čim prije dođe kraj i da me više ni na koji način ne trebaju. Polako je čitav moj život prerastao u čeznutljivo iščekivanje toga dana koji je još bio prilično daleko. Bio sam poput zatvorenika koji čeka da mu prođe dan. Dani su mi bili važni samo po tome što su me približavali tom konačnome cilju. Živio sam poput biljke, bez pritužbi, svijesti i volje. Osjećaji su mi polako otupjeli. Ništa me nije pogađalo i ničemu se nisam radovao.

Shvatio sam zašto su sve ptice zamukle. On je bio jedan, veliki, gore, iznad svih nas. Osećao sam se kao žaba. Mogao je sve, šta god je hteo. Nikad nisam bio beznačajniji. Bio sam mali, baš kao i moj život, i sve u meni, sve iluzije u meni, sve što me je činilo. Sav onaj vazduh kojim sam bio ispunjen izbio je napolje. Telo mi je izdahnulo od straha i divljenja. Zaboravio sam na dvogled. Pukao je po mom mozgu i meni jednim laganim preletom preko svoje teritorije, taj orao. I upisao sam: - Veliki zlatni orao; jedan, sam, veličanstven, ogroman, iznad Monte San Prima, nad jezerom Komo.

Morao sam razmisliti. Pokušao sam razmislitit. Muha je i dalje plazila po stolu. Smotao sam Racing Form, zamahnuo i promašio. Nije bio moj dan. Moj tjedan. Moj mjesec. Moja godina. Moj život. O, k vragu.

I onda sam shvatila: voli ga jer je ne želi promijeniti. Jesam li ga ja stvorila, ili ga je moj otac proašao, to nije bilo bitno. Moja će sestra imati muža koji je neće tjerati da, zakrivena velom, sjedi u njegovom šatoru i prede. Neće uzeti i drugu ženu, kao što je to bio učnio moj otac. Bit će samo njegova, kao što će i on biti samo njezin. Zato ga voli, a meni se, kas sam to čula, srce ispunilo radošću.

Svi smo bili na broju, i ljudi i stvari, samo se novi, puni barel benzina prevrnuo, a prije no što ga je Titus uspio podignuti natrag, u stražnji dio čamca se izlilo nekoliko galona goriva. I dok smo se Mare i ja još zabavljali hitnim spremanjem opreme u nepromočivu torbu, Rick je viknuo: "O moj Bože, Titus ima cigaretu u zubima!" Digao sam pogled i vidio Titusa kako diže bačvu, kako je sav uprljan benzinom, a čik je držao čvrsto u zubima, možda tridesetak centimetara od bačve s gotovo dvjesto litara zapaljive tekućine. Nisam bio sto posto siguran da li je istina da bačva benzina eksplodira u doticaju sa žarom cigarete, kako se to obično prikazuje u filmovima, ali nisam nipošto želio isprobavati pa sam se zaderao iz sveg glasa na pidginu koji sam odjednom nekim čudom progovorio: "Baci cigaretu, seljačino!" Titus se nije obazirao na mene. Skočio sam prema njemu, istrgnuo mu čik iz usta i bacio ga u vodu. "Nema tih zmija, ljudoždera i tropskih bolesti koje su opasnije od ljudske gluposti" rekao je Rick, nakon što smo svi malo odahnuli.

E, mileni moj, sad vidiš da je nakon takvog sranja puštanje vode iz kotlića kotač zamašnjak evolucije. Onda je kanalizacija uvod u arheologiju, ili, da budem slobodniji, čak svojevrsna učiteljica života, pomalo sam se gubio. Šuti! Ne proturječi mi i ne prekidaj me! Uostalom, tada bi toaletni papir bio udžbenik povijesti.

Sve što daju tvoje darežljive ruke primam. Inače ne molim ni za šta. Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima. Ako ima za mene koji izgubljeni cvetak, poneću ga u svom srcu. Ali ako ima trnja? Trpeću. Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima. Kada bi samo jednom htela da podigneš svoje ljupke oči k mome licu, moj bi život bio zaslađen i posle smrti. Ali ako bi pogled njihov bio svirep? Pustio bih ga da probode moje srce. Da, da, poznajem te, skromni prosjače, tražiš sve što neko ima.

Moj život zaista jeste bio poput nekog surfa. Samo je trebalo uhvatiti dobar talas, balansirati na njemu i ne puštati ga. Zastaneš li, talas ti ode. Požuriš li, on ostaje iza tebe i poklopi te. U svakom slučaju, kad talas prođe, ostaješ na mirnoj vodi, plivaš na površini kao i svi. Drugi talasi prolaze pored tebe, a ti samo plutaš bez ideje, dok u tebi ima daha života. Jer, jedino je izvesno da ćeš i ti, kao i svi, jednoga dana potonuti. Pa opet, sudbina svakog talasa ionako jeste da se razbije o stenu.

Odista, mnogo je toga činilo Hil'gum, a što se moglo nazvati duhom te zemlje, originalno, novo iz perspektive onoga koji je cijeli svoj život proveo u Enzolartu, a kakav je eto bio Bohhar, i neobično, kanda odupiruće samoj logici prirode na koju su enzolarčani bili naviknuti, ali ništa od toga, ma koliko čudno, ipak nije primijećivao taj čiji sam život je nelogičnost činila. Gwath naime, on je vidio tek kišu. Prozaičnu, hladnu, što je bola poput borovih iglica kilometrima široke, kao ogledala odražavajuće površine jezera što se pružahu uz cestu. I čiklje je njegovo oko osmatralo kroz tu kišu, zajedno sa ribarima i trgovcima na njima, i maglu što se dizala ponad jezera. Sve to Gwath je malo volio, baš kao što se moglo reći da je malo volio sam Hil'gum. “Ovo si htio vidjeti?”, starac upita svog mladog suputnika, a onda se stisnu u svom čarobnjačkom habitu dočim su ih najmljene karoce uz kaskanje konja truckajući cestom vozile. “Eto ti pa gledaj.” “Zašto plove na ovoj hladnoći?” Bohhar će tu upitati, pokušavajući sakriti drhturenje u glasu. “Sveta cesta.”, Gwath polako odvrati, očiju zatvorenih a čela pokrivena kukuljicom. “Južno smo od nje, a južno od nje je smrzotina. Barem što se Utirz ariona tiče. Ali blizu smo, sudeći po svemu. Blizu smo...” Njih dva zajedno sa nekim kočijašem putovala su iz Teoma još od prije zore, kad je sve oko cesta hil'gumskih bila crna noć i mrzli vjetar. Krenuše oni rano jer u Utirz arion planirali su doći oko podneva, no resavci Hil'guma imali su na to svoje primjedbe pa oni zaglibiše u više navrata. Stari čarobnjak i njegov štićenik tada bi iz utonule kočije izašli kako bi ju kočijaš od blata oslobodio kako je već znao. Sa mukom i sav prljav ovaj bi u tomu najzad uspio, a onda bi se putovanje nastavilo dalje. Pomalo ironično, takva bi zustavljanja bila Gwathu najdraži dio putovanja, jer tada bi taj starac otišao prošetati šumarkom, protegnuti se ili pomokriti. Sada su oni svakoga časa, iza svakog brežuljka iščekivali izranjanje zidina Utirz ariona, a to činjaše skutreni iza kočijaša i dva velika bijela konja. “Još pokušavaš saznati što Sila radi?” u jednom trenutku Bohhar tiho upita primijetivši kako stari čarobnjak izgleda kao da spava. “Ne, sada se samo smrzavam.”, Gwath na to odgovori. “Sila je pobjegao još u Teomu.” “Pobjegao?” “Nestao. Nestao.”, Gwath dvaput kaza kao da želi biti sasvim siguran da će mu sugovornik tu riječ upamtiti. “Nisam ga uspio ni pronaći... Ali u Hil'gumu je. Da je u Hil'gumu, to znam. I mislim da je došao kada i mi.” “Zbog nas je došao?” “Toliko bitni nismo. Ali ako je Pripovjedač činio kako mu je rečeno... Bogovi, bogovi dragi...” starac izdahne. Sekundu-dvije potom se činilo kao da će Gwath još nešto reći, ali on se vrati svojoj tišini i sav zvuk opet činjahu zveckanje praporaca, škripa kotača, lupkanje kopita, draškanje vjetra... Bohhar se ovdje vrati osmatranju jezera, jednog od nebrojenih u Hil'gumu, prućaca njegovih i blatnjavih sprudi što ga okruživahu, zaraslih u trstiku i žabokrijek. Negdje daleko, jedva vidljivo u magli, moglo se vidjeti dvije-tri sojenice, uz šaši obrasla tresetišta što obrubljivahu srebrnu vodu. Tamo bijahu uplovljeni čamci, neki sa ljudima a neki vezani uz kamene molove. Najzad, Bohhar progovori: “Ne čini li vam se... ovaj... tebi, ne čini li ti se da smo stigli? Ono su neke sojenice...” “Vidiš, moj dječače”, Gwath na to započne, “ljudi kakav sam ja odredište vide prije nego i krenu prema njemu. Tako da... uistinu mu jesmo blizu. Ali ono što frustrira, ono što gazi ljudsku dušu, nije udaljenost odredišta, već brzina kojom se do njega dolazi.

Automobilom smo išli od Konkorda ka Jelisejskim poljima, kroz more svetlosti, da, istina je da je Pariz lep, ovaj bogati internacionalni Pariz, i zbog toga skoro počinjem da ga mrzim. Izvesna mera ružnog i bednog potrebna nam je da bismo mogli da izdržimo, savršenstvo, kao i bogovi, nisu za nas – mi im se instinktivno opiremo. Ponekad, ovaj čisto estetski razlog (za mene, bože moj, estetika nikad nije bila drugo nego svet čoveka, njegova mehanika), on, dakle, bio je neposredni razlog revolucije. Hoćemo da racionalizujemo svet isuviše, zar ne prijatelji? Metafizički razlozi, kao razlozi samog bića, kao instinkt smrti koja nas vodi u pobunu. Lepota traje kroz rušenje lepote, kroz pobunu protiv nje same. Princip Neronove strasti. Zamišljam ovaj Pariz, veći od mene, nedostižan, čak imaginaran, kako gori i ruši se. Onda odlazim u krevet, bedan i ponižen. Spavati, da bi se prespavali bar koliko-toliko zakoni estetskog.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

[...] Moj otac je zahtijevao istinu, ali nije razumio da za istinu treba stvoriti odnos, povjerenje. Metoda je to izbjegavanja koju je vjerojatno naučio od svoga oca. I ostavio mi u nasljeđe. Kada tebi nešto treba, ti dođi do mene. I tako bi se uvjerio da je uvijek tu za mene i bio siguran da ću ga pustiti na miru, istovremeno. Jer, kao što sam shvatio puno kasnije, dijete ne može samo od sebe znati kada i zašto treba odraslu osobu. Roditelj bi to trebao pretpostaviti. Za to je potrebno razgovarati. Uspomene s ocem su duge šutnje u autu.

Pisce/autore intelektualne/kritičke proze, inače se NE SMATRA PISCIMA, u pravom smislu, jer su to (“u pravom smislu”) samo “beletristi” (pjesnici, novelisti, romanopisci, čak i dramatičari). Bilo koji pop, recimo iz 16. st. koji je sačinio kakav brevijar ili tko zna koja popadija iz recimo 18. ili 20. stoljeća, koja je skuhala koju zbirčicu pjesama uvijek su bili, jesu i bit će VAŽNIJI od PISACA KOJI MISLE! Zato su u “Leksikonu stranih pisaca" (Školska knjiga, Zagreb, 2001) svoje mjesto mogli naći bezbrojni minores-i, beznačajni i u svojim sredinama, uvršteni da se popuni kvota, recimo neke nacionalne književnosti ili ostvari rodno/spolna ravnopravnost zastupljenih, ali na račun važnih intelektualnih pisaca (koji se u predgovoru “Leksikona” tretiraju kao autori “nekih književnih PODVRSTA … (esejisti, putopisci, feljtonisti, momoaristi, filozofi, književni povjesničari, kritičari, teoretičari)”. Naprosto, riječ je o SUZBIJANJU PAMETI u literaturi - čak i kad je riječ o intelektualcima koji znaju pisati i za “široke mase”, odnosno od njih biti prihvaćeni. Ovo pišem i pro domo sua, jer sam u mnogo navrata iskusio takvo podcjenjivačko odbacivanje u vlastitoj sredini. Moje knjige intelektualno-kritičke proze (eseji, feljtoni, polemike) desetljećima su gurane na stranu, jer je moj raznorodni opus naprosto isuviše kabast … Kad se prestalo da me se tretira tek pukim novinarom (jer sam sudionikom u štampi po medijskom duhu vremena, kao moj uzor A. G. M.!), onda je smišljen PRETINAC - PUBLICISTIKA. To je ama baš glupav pojam … Dokonao sam, ne baš tako davno (jer da jesam na vrijeme, bio bih se preorijentirao!), kako je u Hrvatskoj tekstualnosti BOLJE BITI MAKAR I OSREDNJI autor fikcionalne proze (iz lijenosti i gluposti zvane “beletristikom”) nego NAJPAMETNIJI AUTOR INTELEKTUALNE PROZE. Ali ako sam i to dokonao, ponovno sam se vratio staroj mudrosti: “Radi svoj posao i ne očekuj pljesak”, a pljusak govana ionako nas sve čeka kad nam lijes spuste u raku…

Sada panično želim natrag. Želim natrag svoj život. Želim ono što je nepovratno izgubljeno. Želim ono što sam imala, bilo je tu, cijelo vrijeme je bilo tu, to je bio moj život, a ja ga nisam prepoznala. Nisam u njemu uživala koliko sam mogla. I što ću k vragu sada?

I kada sve skupa zbrojim, zapravo, sve to s nama je ništa, uvijek ista priča, on je čovjek mog života, a ja sam možda bila žena njegova života. To je to, samo što nikada nismo uspjeli sretno živjeti zajedno. Svejedno, moj je opći dojam kako je naš život bio doslovce urnebesan. I u isto vrijeme, doslovce stravičan. Osjećala sam se ponekad kao kraljica, ponekad kao prosjakinja. Ne mislim u materijalnom smislu, premda i u tome je bilo tako. Mislim u smislu života, onog svakodnevnog. Ponekad sam živjela život punim plućima. Ponekad sam bila sva složena od čemera. Čekala sam da se Luv vrati. S posla. S puta. Od druge žene. I sada, što?

Ja još nisam znao, ali od toga trenutka više nijedan svijet nije bio ni isti, ni moj. I svaki će, koliko god se dobro ili loše, blisko ili daleko spram njega osjećao, svaki će novi svijet nadalje biti samo nesigurna mogućnost u nemogućnosti. A budući da više nema onoga malog svijeta, između svjetova, između dviju polovica, onoga otoka koji je ničiji i samo svoj, onda će i svaki novi biti samo nemogućnost ponovnog pripadanja.

Nanovo na tratini, na žitku, šumaricama i ljuljem obraslu praporu, podlegnutu izlomljenu stijenju i žbunju, opojne isparine sada pod rosuljom, štapom se i rukama pokušavajući uspravnim održati, odglavinjao je Augustov otac do svoje kamenčine i na nju sjeo iznovice. Bila je studena, kakav je, uostalom, bio čitav taj čovjek. Dobrzo se ljudski glas rastaljen u riječima opetuje. Tihane, kroz karijes izgovarane i dikcije skoro nerazumljive, a opet Augustu koji ih je poznavao, a koji se moguće nalazio tamo a moguće i nije, zorne koliko su riječi samo mogle biti: “Mali, nemoj misliti da te krivim kad ovo izgovaram jer sa tvoje strane nema ničega čemu se smije zamjeriti, no postavljaš se kao da si jedini koji je prošao kroz što je prošao. Pa i ja sam bio dijete... Misliš da je moj otac bio bolji prema meni? Nije... naravno da nije ali i znam da se trudio, na njegov već ograničeni način kao što sam ograničen i ja svom u odnosu prema tebi. Auguste... ja sam krajnje nestabilan čovjek. Krajnje sam pokvaren čovjek i čak bi me uvrijedilo kad bi to netko pokušao negirati. Ali nemoj misliti ipak, to jest, nadam se da svemu usprkos nećeš misliti kako moja pokvarenost ima ikakva utjecaja na moju... toplinu. Ti vjerojatno nisi tu... ali i ne moraš tu biti. Bitno je da sam ja tu. Ja sam uvijek tu.” I kako je to izgovorio, Augustov se otac podnimi, pognu, postane još manji na tom kamenu pa gotovo završi nevidljiv ikomu tko bi se ovdje možda našao jer od kamena na kojem je sjedio, štoviše, od kamenja kojim je bio okružen, baš kako je ranije i rekao, konačno, učini se manjim. Takav nenaročit, nevidljiv, progovori: “Opet sam slagao, a ti to znaš jer da ne znaš ne bi otišao... Naravno da me nema. Naravno da ne želim biti dio tvog života. Kad sam bio dijete, Auguste, i kad sam se našao u situaciji sličnoj u kojoj si ti sada, govorili su mi: "Samo budi deset posto svoga oca i bit ćeš veliki čovjek.". To su mi govorili... Sa tim sam na mislima odrastao, vidiš. Ali ja nikada nisam poznavao tog čovjeka. A kako osoba sazrijeva, u njoj se kao nešto mijenja i kao plijesan iz vlažnih zidova cinizam mu se širi pameću pa on postane okorjeo, odvratan samome sebi i misli, kako ja sada mislim, odnosno... boji se: ako je moj otac bio deset posto pokvaren koliko sam ja, ma i jedan posto samo, Auguste... ne bih sa takvim htio imati posla. Nikada, ni u kakvom smislu. I to je eto razlog, možda... možda tek jer ne znam a ne znam jer nisam inteligentan čovjek, to je vjerojatno razlog zašto sam gledao biti dalje od tebe.” Kako je to izgovorio, uz polako budeće jutro je zaklopio oči i stisnut ostao sjediti nekoliko još trenutaka. Lica upijena. Nosa sa kojeg je kapala kišica. Lica upijena. Nosa sa kojeg su kapale suze. Zatvorenih očiju, tresućih ruku koje jedva da su štap i držale. I to je trajalo i trajalo, mnogih minuta, desetak-petnaestak kako se činilo pa je u jednom trenutku rosulja i prestala. A njegovo drhturenje se nastavljalo i bio je pognut sve niže, manji sad i od vlastita lodena koji kako je izgledalo iz daljine i bješe jedini na tom kamenu. Puka gomila odjeće, bez čovjeka, na ikakvu opstojnost ljudsku podsjećajući tek time što se jedva zamjetljivo tresla, nadimala blago i kratko, u ritmu disanja i drhturenja onoga kojeg je ona nosila.

Ako je verovati Olginim pričama, moj otac i njegovi prijatelji imali su svoju klupu na Kalemegdanu gde su se sastajali posle ponoći. Leti su se spuštali niz zidove tvrđave. Onda bi plivali do ratnog ostrva i nazad. U jesen su se vozili ukradenim čamcem po magli. Zimi bi odlomili ledenicu s nosa i odlazili da se ogreju u francuskoj čitaonici, "Ruskom caru" ili "Prešernovoj kleti". Odlazili su u "Muzej kinoteke" da tamo plove po dva sata van vremena i prostora. Crno-beli odraz treptao je po licima i gubio se u njihovim otvorenim ustima. Škriputale su drvene stolice od suspregnutog uzbuđenja dok su gledali film, koji je režirao Vermer iz Delfta. U Kinoteci su ih susretali Ajzenštajnov junak sa prostreljenim cvikerom i mutave starlete iz dvadesetih godina, umesto kojih je govorio klavir. Čarli Čaplin je namigivao našminkanim okom sa velikog plakata... Iz Kinoteke du izlazili na ulicu podivljali od njihanja senki. U prvom ulazu do bioskopa ljubili su se Ingrid Bergman i Hemfri Bogart. U drugom ulazu ljubili du se Žerar Filip i Mišel Morgan. Moj otac i njegovi prijatelji živeli su u suterenima - kao pacovi i rani hrišćani - ili na mansardama - kao anđeli i golubovi. U vreme kad su novinari kritikovani zbog "pesimizma", u katakombama komunističkog Beograda, ovi članovi podzemne akademije čitali su retke knjige kao što je "Tajna istorija Mongola". I sami su pisali svoju fantomsku istoriju. Krivotvorenje, dopisivanje sveta ispunjavalo ih je osećanjem moći. Bezimene slavine i lutke sa đubrišta izlagali su na plavom somotu u svom "muzeju". Njihov muzej bio je sirotište za predmete. Tu je slavina iskopana na đubrištu smatrana jednako lepom kao leptir iz kataloga. Obogaljeni predmeti više nisu bili u sporednoj ulozi na ovom svetu nego u glavnoj. Te stvari su bile ritualno očišćene od bezvrednosti i činom "proglašenja" pridodata im je vrednost. Zbog skupljanja stvari sa đubrišta, retka pera koja bi se snishodila da se pozabave ovom grupom optuživala ih je da su "nekrofili buržoaskog sveta

Kad sam bio malo dijete, X, znao sam čitave noći provesti promatrajući zvijezde.”, gledajući u prljavi prozor oko kojega je visjela paučina Samuel je stao šaputati. “Ali o njima nisam ništa znao. Jer otac Maxime, moj tutor, učio me je filozofiji. Čitali smo knjige, knjige o životu... Hegela smo čitali, Roussaua smo čitali... i oni su nam govorili što je to svemir. Ali svemira naše oči nisu gledale... I sada ja promatram uz tebe ovo noćno nebo, X, i vidim da smo tu mi ali njih da ovdje nema. Oni su tek mrtvi ljudi mrtvih knjiga. Ono što jest veće je od njih, i uvijek će biti, i nikada neće biti zarobljeno papirom. Svemir nikada neće u lance čovjekove... Ja ne poznajem svemir. Ne mogu ti reći imena zvijezda... Ne znam koji su ono planeti. Ali i ne priznajem imena kojima su ih ljudi pokušali žigosati. Svemir je slobodan, X, i odbijajući da ga upoznam ja ga od hrđe svojih ljudskih lanaca čuvam.” “Misliš li da će jednom doći taj dan, kada će ljudi moći pogledati u nebo i vidjeti sebe? I u tom gledanju ne činiti ništa. Ništa htjeti mijenjati, ništa proglašavati...” “Mogu ti samo dati obmanu.” on šapnu. Djevojčica na to kimne. “Taj dan već je došao. Čitav tvoj život bio je taj dan...” “Samuele...” konačno, ona šapne. “Znam.”, on odgovori. “Ne brini se... Samo straha nemoj osjećati, i sve će biti dobro...

Umjesto toga on je proveo sat vremena promatrajući portret nekog sveca. Sveca čijeg imena iako je bio siguran da je znao, on se nije mogao natjerati prisjetiti. Ta slika, ona ga je rastuživala, dovodila kako je vrijeme protjecalo ne samo do ruba ekstaze, već gotovo i do emetičnosti, jer ona nije samo bila mračna, već su mračne bile i spoznaje do kojih je čovjek dolazio gledajući u nju. Naime, čovjek je u njoj vidio refleksiju svega onoga što su ljudi smatrali svetim, i što iako za života nisu, oni su se nadali da će nakon smrti moći voljeti: ćelavost, tmurnost, praznoća, dosada... I Samuel nije mogao a da ne primijeti kako plamteći crni pogled sveca i sam to vidi, to sezanje za cijenjenjem njega umjesto onoga za što je dao život, i sve manje kako je vrijeme prolazilo činio mu se taj pogled svetim, a sve više gorkim. Ja ću uvijek biti ružan i moj pogled uvijek će biti upijen, oči sveca kao da su govorile. Što tražite u mome tijelu onda? Moja djela, ta moja djela gledajte i slijedite ih...! Ostavite se mog umornog tijela... Ali njegove riječi nitko nije mogao čuti, i svi su gledajući ga tek sklapali ruke. Mora da je gadno biti svetac, Samuel je pomislio. Biti pljuvan umjesto slušan za života, i biti slavljen umjesto slušan nakon smrti...

No to nije tako. Odnosno je do krajnosti jasno kako se dijalog mora nastaviti, vi ste ti koji su postavili pitanje, a nespojivo je, čak sa bontonom, nekoga zaustaviti, zapitati ga što pa onda otići, od osobe idejno, još idealno podjarene - interpolacija podsvijesti fantastično neumjerena, mi mijenjamo tu misao i skrećemo joj smjer, sve silno te smrtno apstrahiranje i zanos u kaosu i zaziv za obnazom, nasumce, smrvljeno ustrapana shvaćanja rasuta razborom sasvim do nadira i tako neslutivo istinski odraženo krajnostima naših pasivno tinjajućih pojava te misli, u padanju, pri uniženju dokol nas ono zapetljava sekundama životne fantasterije, mi osjećamo, i podsjećamo se ovdje na težinu samih sebe, oko našega vrata peče nas uže i takvi smo još obješeni o ništa... beznačajno.” “Nepomično?” “Vezano usve umirućim trunjem neke racionalnosti osjetno živomorne u nesnu te omrazi što straje opirući se punoći pa imenima, pak udesima u bezmjernom slijedu potisnutih ishoda, istom bezgraničnom nizu ograničenih okolnosti što se razlijevaju zapažajima oštrim i snažnim i sve nas tu zaziđuje, zadržava nas orodeći protuornim protusmislom, a dugi slatki ushit spram spuštanja u traumu tako svejednako i često guši... prema tome smo bili djeca, u doticaju sa nehtijenjem primarno čisti kao izgubljeno, iskreno, otkraja smo pokušavali živjeti veoma stvarno i predao sam se amneznoj zamršenosti strastveno rasipljućih a smrtnih dana spokojno, i ja sam bio izričito živ, uopće znatiželjno, poćudno srodan odmornoj slutnji nestajuće slobode nepromjenjivo mirne do same biti, odalečen uzvijorenim zaboravom sebe i poliprisutan, ali potrošen, ipak skoro uvijek zatravljen uzorima svetosno pustim, u krivu, lažan, lomljiv, kukavan - i spominjem se orunjen oceanom samoće da sam u mržnji spram sebe širio strah, samozatrovano, tako manje svet, po strukturi starijoj od onoga što sam ja.” “Kojiput agresivna vatra kreacije makar zatrpana mokrom zemljom i udavljena i ostavljena ipak ostaje tinjati održavajući se blijedo a bijesno i ne poznajući odsustvo narednih kovitlaja čak ni kao pojam, ali podrovano, još pospano pušteni svrsjem teškim i stranim koje uznemirava, nas ono boli, bitkom, značenjski rastrže tako da i sada zapravo tu vrednujemo zator. Pitam se kao putnik već domoren sobom na korak ispred ponora kada li će kraj, sumjerljivo, u sljepariji, maglenosivim svitanjem kroza mrak osluškujem spore korake illustrissimusa, interlokutora, taj mi prilazi rastapan sjećanjem isto sasvim umorno, od traganja, od osjećajnog, marno podatnog propitivanja sada i metalogikom, a takav mi je neprepoznatljiv, samo nekom smetnutom prašinom dugo mrtve prelesti prisutan sada zastarjelo - jedna uredna ideja. Po tomu onda pozadinski, poizdalje, podsjećam se da sam ga poznavao, svime prividnim i doloznim opstrijet neumoljivo, zaustavljen, kad ono me uočio jurist, različjem pokorno očaran, do iscrpljenosti, moj tužitelj, humilni sluga, rival intimus, moj saveznik i neprijatelj, a zvao se Atrahasis.

Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?