Mog Quotes

Yakka foob mog. Grug pubbawup zink wattoom gazork. Chumble spuzz. I love loopholes.

I swear, Six is going to kill us, or worse, maybe she's about to be killed by a swarm of Mogs and we're here lying in the grass about to go through a scene from Romeo and Juliet.

And you think it was sunrise I was waiting for and not my queen. Do you not hear her footfalls? She has never quite managed the trick of hiding them as well as one of the Folk. Surely you've heard of her, Jude Duarte, who defeated the redcap Grima Mog, who brought the Court of Teeth to their knees? She's forever getting me out of scrapes. Truly, I don't know what I would do without her.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

My iPod rumbles again. It's not actually an iPod. It doesn't play any music and the earbuds are just for show. It's a gadget that Sandor put together in his lab. It's my Mogadorian detector. I call it my iMog.

I don’t know what to tell you, Mog.’ Jupiter sighed. ‘Some people are brave bullies. Some people are friendly cowards.

Who cares what some numpty thinks? The thing about numpties, Mog, is that they can always find plenty of other numpties to believe their numpty nonsense. You know what they say: you're never more than six feet away from a numpty.

He ran his thumb across my lips. “Ty byla sozdana dlya menya.” You were made for me. I believed it with everything in me. “Dazhe ocean ne mog razdelit’ nas,” I breathed beneath the possessive pressure of his thumb on my lips. Even the sea couldn’t keep us apart. He smiled. “Not even hell, kotyonok.

Djeca ne smiju biti sama jer je samoća nešto odraslo; rastemo da bismo jednoga dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga više nitko ne mora brinuti.

Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?

-Ne vjerujem u vraga. Ljudi su ga izmislili. Nisu mogli podnijeti da u čovjeku samom ima toliko zla. Tako im lakše. -Ma nemoj, izmislili su ga. A jesu onda izmislili i Boga? -Jesu. Jer ne mogu podnijeti da budu zahvalni jednome od svojih. To je još teže.

ČEŽNJA Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Postoji jezik, mislim da se zove Meskalero, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni proslo ni buduce vreme. Razmisljam... ako bismo naucili taj jezik, mogli bismo da zivimo duze...

Buđenje u zoru! Oduvek je bila navikla da u to vreme rešava sva pitanja za koja ni dan ni noć nisu mogli da nađu rešenja.

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.

Look what I found, Eight!” Eight disappears from the grass and reappears up in the air next to the Chest. He wraps his arms around it and hugs it. Slime and all. Then he teleports back to the edge of the lake, the Chest still in his hands. “I can’t believe it,” Eight finally says. “All this time, it was right here.” He looks stunned. “It was inside a Mog ship at the bottom of the lake,” I say, walking out of the water. Eight disappears again and teleports directly in front of me, our noses practically touching. Before I can register how nice his warm breath feels on my face, he picks me up and kisses me hard on the mouth as he twirls me around. My body stiffens and I suddenly have no idea what to do with my hands. I don’t know what to do at all, so I just let it happen. He tastes salty and sweet at the same time. The whole world disappears and I feel as if I’m floating in darkness. (Rise of the Nine)

Ti si najbeskonačnije, najplavlje nebo kraj mog rumenog uha.

Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu.

Muškarci uvijek daju manje neg šta bi mogli dat, a žene uvijek traže više neg šta im zbilja treba.

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

S druge strane, Francuska revolucija 1789. nije počela zato što su potlačeni žudeli za bratstvom, jednakošću i slobodom, već zato što je hleb poskupeo toliko da više nisu mogli da ga kupuju. Svaka revolucija počinje od pijace, ma koliko se posle trtljalo o idealima.

Mog-ur has been spending all day and half the night in the place of the spirits. It must be a ceremony. While Ayla was gone, he wouldn't go near it; now he hardly ever comes out. When he does, he's so absentminded he forgets to eat. Sometimes he forgets to eat while he's eating.

Kolicni je vrabac, a koliko je u njemu života i radosti. U njemu je, mogli bismo reći, samo duša. Iz malog tela i velike duše lakše izrastu krila nego kad je, kao kod nas, obratno.

Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom čergu svoga lutalaštva, žalosnu priču mog detinjstva.

U krivu sam. Da me bolje poznajete vidjeli biste kako sam �esto u krivu. Što biste drugo mogli o�ekivati od jedne budale?

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene..

Fight your fight,” Let someone else worry about theirs.” -Grima Mog

Bol je ponekada, čak i kada mi to ne znamo, točno ono što nam treba da bismo mogli ostvariti svoje planove.

The thing about numpties, Mog, is that they can always find plenty of other numpties to believe their numpty nonsense. You know what they say: You’re never more than six feet away from a numpty.

Ti si moj trenutak i moj san i sjajna moja reč u šumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo što duša prosneva. Poljubac je susret najlepši na svetu. Od mog priviđ0enja ti si cela tkana, tvoj plast sunčani od mog sna ispreden. Ti beše misao moja očarana, simbol svih taština, porazan i leden. A ti ne postojiš, nit' si postojala. Rođena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

Imam gospodaricu koju sam dužan da slušam, ona vlada mnom, vama, svetom, čak i ovim današnjim svetom napolju, a ta gospodarica je pravda. U nju sam oduvek verovao, verujem i danas, i pravda je jedini putokaz mog postupanja...

Knjige su samo jedna vrsta spremišta za mnogo toga za šta smo strahovali da bismo mogli da zaboravimo. Nema u njima uopšte ničeg magičnog. Magija je samo u onome što knjige kazuju, u tome kako zašivaju komade kosmosa u odeću za nas.

Evo ti cijelog mog političkog života: volim glazbu i slikarstvo, a dobra je knjiga za mene doživljaj.

Nieraz mogli się przekonać różni późniejsi władcy, że otrzymawszy sam chleb, lud niechybnie zapyta zaraz o masło i wędlinę, bojkotując najatrakcyjniejsze nawet igrzyska

Moj život se okreće više oko mog apetita, nego oko libida.

I tada, kao i danas, svet beše surov; samo su ga srčani mogli proputovati, ali i bednici, koji se na sve priviknu.

- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve? - Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

Fight your fight,' she tells me. 'Let someone else worry about theirs.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Postoji jedan jezik, kaže M-L, mislim da se zove MESKALERO, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni prošlo ni buduće vreme. Pa? rekao sam. Shvataš, ako bi smo naučili taj jezik, mogli bismo da živimo duže. . .

Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati.

Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti.

Honestly, Mog, I'd rather be dead than hollow.

Anioły przychodzą po to, byśmy mogli uciec z tych piekieł i uwolnić się od naszych wyjących demonów. Anioły przychodzą powiedzieć nam, że jesteśmy wolni, że nie powinniśmy żyć w strachu i nienawiści

Kao pobijeđeni revolucionar napustila je svoje seksualne barikade. Nešto se u njoj slomilo, nježno, tiho i nevoljko, i zagnjurila je lice u udubljenje između mog ramena i uha, ne opirući se. Bio sam veoma uznemiren njenom neobičnom nježnošću i tiho sam joj pričao ni o čemu naročitom dok nije zaspala u mom naručju.

Svi primeri odricanja bi se možda mogli podvesti pod jedno opšte značenje: borba između jačine i slabosti, između duha i materije. Ili se odriče slabost, zato što je slabost, ili se odriče jačina, zato što - voli.

I još ovo sam naučio na tim šetnjama: da je vreme izraz nas samih, a prirodne pojave posledica naše volje i predstave o svetu. Može nebo biti oblačno koliko želi, stvar je mog raspoloženja hoće li padati kiša ili biti vedro.

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Why are people okay with not walking? Does Father not miss his daily walks to the shrine and his shop? What about Mother and her long walk to her parents' home? Does Bobeh not get bored now that she can't kill time watching people walk on the streets? What happened to my sister who lived her life outside; going to college with her friends, walking long distances to make umpteen visits to her tailor? I miss playing hopscotch on the streets. I miss walking in the courtyards and the run to buy kyencza. Why can't I play hide-and-seek in with Mogli's daughter in our courtyard again? Who walks in the by-lanes, on the bridges, outside the school? Who can walk to the bakeries? These are not built for walking.

I tried to kill you,' she reminds me. 'You've described pretty much every important relationship in my life,' I return.

Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio na mojoj strani. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Voleci me, ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono sto jesam. Nije u meni videla samo coveka kakav jesam, nego i coveka kakav bi mogao da budem. Voleci me, ucinila je da poverujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost.

Gotovo nikada nismo imali novca i živeli smo tajno obuzeti brigom zbog toga....Sažaljenje bližnjega ubija. Snaga, govorila je Gala, ne leži u tome da se izazove sažaljenje, več postiđenost. Mogli smo da umremo od gladi, niko to nikada ne bi znao.

-Co to ma znaczyć? - zawołał Woland. - Dlaczegoś sobie pozłocił wąsy? I po kiego diabła ci ta muszka, skoro nie masz nawet spodni? -Spodnie nie obowiązują kota, messer – niezmiernie z siebie zadowolony odpowiedział kocur. - Może polecisz mi, messer, włożyć jeszcze buty? Koty w butach występują jedynie w bajkach, messer. Ale czy zdarzyło ci się kiedykolwiek widzieć na balu kogoś, kto by nie był w muszce? Nie chciałbym znaleźć się w ośmieszającej sytuacji ani ryzykować, że zostanę wyrzucony za drzwi. Każdy przystraja się, jak może. Weź pod uwagę, messer, że to, co powiedziałem, odnosi się także do lorgnon! -Ale wąsy?... -Nie rozumiem – oschle zaprotestował kocur – dlaczego Azazello i Korowiow, goląc się dzisiaj, mogli się posypać białym pudrem, i w czym biały puder jest lepszy od złotego? Upudrowałem sobie wąsy, i to wszystko! Co innego, gdybym się ogolił! Ogolony kot to rzeczywiście shocking, zgoda, zawsze to przyznam. Ale w ogóle – głos kota zadrżał z obrazy – widzę, że robi się tu jakieś osobiste wycieczki pod moim adresem, widzę też, że staje przede mną poważny problem – czy aby powinienem iść na bal?

...profesori nisu mogli da se odluče da me smatraju’umetnikom’. –On je veoma ozbiljan-govorili su- veoma vešt i uspeva u onome što naumi. Ali, hladan je kao led, u njegovim delima nema emocije, jer on nije ličnost. On je racionalan i, bez sumnje, intelektualac. Za umetnost treba imati srce!

Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim? Hocu da budem covek, borite se sa mnom ljudski. Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smesna pobuna sve tisa.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

It was a tense moment. If Norg refused them, they would have no choice but to return the long distance back to their cave. It would be a grave breach of propriety, but to allow Ayla entrance would be tantamount to accepting her as a woman of the Clan; at least it would give Brun a clear edge. Norg looked again at his mog-ur, then at the powerful one-eyed man who was The Mog-ur, then back at the man who was leader of the clan ranked first of all the clans. If The Mog-ur said so, what could he do?

A może, w co chętniej wierzył Achamian, wybrańcami byli ci, którzy się wahali. Często myślał o tym, że wabik fałszywej pewności jest najbardziej narkotyczną i destrukcyjną ze wszystkich pokus. Kto czynił dobro, tkwiąc w niepewności, czynił dobro bez obietnicy nagrody... Może więc samo zwątpienie było kluczem? To pytanie – co zrozumiałe – musiało pozostać nierozstrzygnięte. Jeżeli szczere zwątpienie rzeczywiście miało być warunkiem odkupienia, mogli go dostąpić tylko ludzie nieznający odpowiedzi.

Takav smijeh još nikad nisam čuo. Bio je to predivan,iskren smijeh,bez imalo sustezanja i srama,ali i bez poruge.Nisu se rugali meni i ismijavali moju nespretnost,nego su se iskreno i gromko smijali potaknuti grotesknim gegom mog nevještog penjanja.Pomislio sam kako bi svijet bio ljepše mjesto za život kad bi se svi znali tako smijati.

Ponekad je samo slusam kako dise - mobitel je na jastuku pored njene glave - i razmisljam o njoj. Ponekad bismo mobitele satima držali otvorene, svatko u svom stanu, kako bismo kad god poželimo, mogli uzeti slušalicu i poslušati ono drugo. Tako nam se činilo da smo zajedno i u onim trenucima u kojima inače nikako nismo mogli biti skupa.

Čudno je kako navika može oblikovati naš ukus i mišljenje; mnogi ne bi mogli zamisliti da postoji sreća u potpunoj odvojenosti od svijeta...

Kad biste im mogli samo dokazati da živjeti i trošiti nije jedno te isto!

Tiho sam išao ka svom kraju... siguran da će poslednji otkucaj mog srca biti utisnut na poslednjoj stranici mog rada i da će smrt uzeti samo već mrtvog čoveka.

Rany, nawet chinscy komunisci niejednego by sie mogli od siostry nauczyc!

The No-God was coming. Mog-Pharau walked, and the world thundered.

Czyżby wśród mieszkańców Moskwy mogli się znaleźć kanciarze?

Zaljubljeni ljudi isijavaju neobjašnjivom ljepotom. Jesmo li sebe ikada mogli voljeti više nego u periodu kada smo voljeli nekoga drugog?

Ona je prijatelj mog uma. Ona me je skupila, čoveče. Ove komadiće od mene ona je skupila i vratila mi ih svaki na svoje mesto. Dobro je, znaš, imati ženu koja je prijatelj tvog uma.

Autor wspomina w książce, jak to na jednej z pamiątkowych notatek pozostawionych po wizycie w rzeźni któreś z odwiedzających ją dzieci napisało: "Dziękuję za świńskie oczy". Faktycznie, przydałyby nam się oczy zwierząt, żebyśmy mogli rzeczywiście zobaczyć, na czym polega dramat losu, jaki ludzie im zgotowali. Ludzkie najwyraźniej nam nie wystarczają. - Posłowie Dariusza Gzyry

Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«. U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«

Polubił wygodne, długie ramiona, chwytne stopy i prawo publicznego czochrania się. Najbardziej jednak podobało mu się, że wszystkie problemy egzystencji ustąpiły nagle przed zainteresowaniem, z której strony nadejdzie kolejny banan. Oczywiście, zdarzał sobie sprawę ze szlachetności i tragizmu stanu człowieczego. Po prostu - jeżeli chodziło o jego opinię - ludzie mogli się nimi wypchać.

Ty byla sozdana dlya menya.” You were made for me. I believed it with everything in me. “Dazhe ocean ne mog razdelit’ nas.” Even the sea couldn’t keep us apart. He smiled. “Not even hell, kotyonok.

«Perché sono così spaventati?» Lizzie sospirò. «Hanno tutti paura di perdere qualcosa, ma i tizi come quello che ti ha sputato in faccia non vogliono che le mogli credano di meritare più di ciò che hanno.

Gdybyśmy tylko mogli być na tej ziemi w tym samym czasie i w tym samym miejscu co wszystkie osoby, które kochamy, gdybyśmy mogli razem się urodzić i razem umrzeć, wszystko byłoby takie proste. Ale tak nie jest.

From behind a tree, Vivi steps into view. Beside her is Taryn, wearing Nightfell on her hip. And with them, another person, who turns out not to be Heather at all. Grima Mog, sword drawn, sits astride a ragwort pony

Then Grima Mog is there on her stag, taking the weight of his blade. Their weapons slam together, ringing with the force of the impact. “First I am going to kill you,” she tells him. “And then I am going to eat you.

Svako ko je proživeo ljubav i ko zna koliko daleko ona može ići, nikada ne može biti zadovoljan s ljubavlju koja je osrednja. Sada ne mogu pristati na manje. Jednostavno ne mogu! Moja ljubav prema njemu - bila je ljubav mog života. Gle, iako sam ga izagnala iz svog života, on još uvek u mojoj glavi stoji kao kip prema kojem merim svakog drugog muškarca, i na žalost, svima drugima nešto fali. I naravno, ja sam ta koja gubi takvim usporedbama.

U istoriji je zabeleženo mnoštvo susreta vladara ili generala koji nisu mogli neposredno da komuniciraju, jer nisu vladali jezikom svojih sagovornika. Nikada, međutim, istorija ne beleži da li su uz njih bili prevodioci, ostavljajući nam tako da zamišljamo neme vladare i generale koji prevrću očima, češu se ili lupkaju prstima po kolenima dok čekaju da istekne vreme predviđeno za njihov susret. Prevodioci za to vreme čuče u senci drveta i gledaju kako se spušta noć. (Prevodioci su nesrećni ljudi)

No ta pošast svjedodžaba i titula nije, dakako, izum ovog stoljeća, ljudi su uvijek težili za time. Budući da su sebe premalo cijenili, jednog su se dana već prije više stoljeća iskazivali svjedodžbom i titulom kako bi mogli sami pred sobom postojati.

Život mi je kao djevojčici bio glazba koja se neprestano pojačavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjećala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogrešan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje završava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola. Cijeli život učila sam kako manje osjećati. Iz dana u dan osjećala sam sve manje. Je li to starenje?Ili nešto još gore? Čovjek se ne može zaštiti od tuge,a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Kultura jest rodzajem performansu społecznego, a literaturę fetyszyzuje się za zdolność zabierania ludzi wykształconych w fałszywą emocjonalną podróż, żeby mogli później czuć się lepsi od ludzi niewykształconych, o których podróżach emocjonalnych lubią czytać.

Samo sam to poznavala. Taj njegov miris. Njegov glas, riječi i navike. Posljedne godine mog zajedničkog živora s njim snažnije su u mom sjećanju nego one rane koje su prošle brzo, kratke, bezbrižne i lepršave godine ljubavi. Kad su nam se mladosti ispreplitale.

Sebastian Morgenstern sta cercando di distruggere ciò che siamo. Ci scaglierà contro guerrieri che hanno le nostre stesse facce, ma non sono Nephilim. Non potremo esitare. Quando li affronteremo, quando guarderemo gli Ottenebrati non potremo vedere i fratelli o le madri o le sorelle o le mogli, ma creature tormentate. Umani a cui è stata carpita ogni umanità. Noi siamo ciò che siamo perché la nostra volontà è libera, siamo liberi di scegliere. E scegliamo di resistere e combattere. Scegliamo di sconfiggere le forze di Sebastian. Loro hanno l’oscurità; noi abbiamo la forza dell’Angelo. Il fuoco mette alla prova l’oro. In questo fuoco noi saremo messi alla prova, e brilleremo. Conoscete il protocollo; sapete cosa fare. Andate, figli dell’Angelo. Andate, e accendete le luci di guerra.

Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.

Gledao sam naokolo. Više nisam bio sam. Na jugu, iza horizonta, urlao je sad jedan motor. Iza magle, bledim putevima jurila je pomoć. Farovi su sipali svetlost, gume su zviždale, a dve ruke čvrsto držale volan. Dva oka su prodirala kroz tamu, hladno i pouzdano - oči mog druga...

Not only could he share the memories, and control them, he could keep the link intact as their thoughts moved through time from the past to the present. The men of his clan enjoyed a richer, fuller ceremonial interrelationship than any other clan. But with the trained minds of the mog-urs, he could make the telepathic link from the beginning. Through him, all the mog-urs shared a union far closer and more satisfying than any physical one—it was a touching of spirits. The white liquid from Iza’s bowl that had heightened the perceptions and opened the minds of the magicians to The Mog-ur, had allowed his special ability to create a symbiosis with Ayla’s mind as well. The traumatic birth that damaged the brain of the disfigured man had impaired only a portion of his physical abilities, not the sensitive psychic overdevelopment that enabled his great power. But the crippled man was the ultimate end-product of his kind. Only in him had nature taken the course set for the Clan to its fullest extreme. There could be no further development without radical change, and their characteristics were no longer adaptable. Like the huge creature they venerated, and many others that shared their environment, they were incapable of surviving radical change. The race of men with social conscience enough to care for their weak and wounded, with spiritual awareness enough to bury their dead and venerate their great totem, the race of men with great brains but no frontal lobes, who made no great strides forward, who made almost no progress in nearly a hundred thousand years, was doomed to go the way of the woolly mammoth and the great cave bear. They didn’t know it, but their days on earth were numbered, they were doomed to extinction. In Creb, they had reached the end of their line. Ayla felt a sensation akin to the deep pulsing of a foreign bloodstream superimposed on her own. The powerful mind of the great magician was exploring her alien convolutions, trying to find a way to mesh. The fit was imperfect, but he found channels of similarity, and where none existed, he groped for alternatives and made connections where there were only tendencies. With startling clarity, she suddenly comprehended that it was he who had brought her out of the void; but more, he was keeping the other mog-urs, also linked with him, from knowing she was there. She could just barely sense his connection with them, but she could not sense them at all. They, too, knew he had made a connection with someone—or something—else, but never dreamed it was Ayla.

E per quanto noi ragazze del rione sin da piccole volessimo diventare mogli, di fatto, crescendo, avevamo simpatizzato quasi sempre con le amanti, che ci parevano personaggi più mossi, più combattivi e soprattutto più moderni. D'altra parte speravamo che, ammalandosi gravemente e morendo la moglie legittima (in genere una donna molto perfida o comunque infedele da tempo), l'amante avrebbe smesso di essere tale e avrebbe coronato il suo sogno d'amore diventando moglie. Eravamo insomma dalla parte dell'infrazione, ma solo perché si riaffermasse il valore della regola.

človeško življenje se dogodi le enkrat, zato ne bomo nikoli zanesljivo vedeli, katera naša odločitev je bila prava in katera napačna, zakaj v dani situaciji smo se lahko odločili le enkrat. Ni nam bilo dano nobeno drugo, tretje življenje, da bi mogli različne odločitve primerjati med seboj.

Czy ludzie mogli zrobić coś takiego? Czy moglibyśmy walczyć ze sobą o te ratujące życie maszyny, zamieniając je w sterty bezużytecznego metalu? Czy moglibyśmy tak mocno pragnąć wody, że bylibyśmy gotowi zniszczyć urządzenia zdolne ją dla nas wytworzyć - tylko po to, żeby otrzymać pierwszy łyk?

(...) a malo poviše njih, u zajedničkoj grobnici bez ikakva natpisa, ispod kamene ploče prekrivene žutim i bijelim pečatima lišajeva, počiva njihova mater Marijeta. (...) Meni nije jasno kako to da se zaslužni mještani pokapaju bezimeno. Mogli su stavit bar neku vazu, a ne praznu teglu od cikle.

Kakav si kao dijete takav ćeš ostati do kraja života, ne počinjemo ispočetka da bismo se promijenili. Počinjemo ispočetka da bismo promenili stol, rekla je. Neprestano mislimo da smo se zatekli u pogrešnoj partiji i da bismo s našim kartama mogli bog zna što uraditi samo ako sjednemo za drugi stol.

Šta meni ostaje da radim na svetu? Drugi se upinju iz petnih žila da bi došli do bogatstva, slave, vlasti! A ja, ja nemam nikakvog položaja, Vi ste jedino moje zanimanje, svo moje bogatstvo, cilj, centar mog života, mojih misli... Ne mogu više da živim bez Vas, kao što ne mogu bez nebeskog vazduha!

Otkud da se tako često, sa toliko sete, prisećam tako nevažnog događaja, dok su čitave godine mog života prekrivene potpunim zaboravom. Ali mi smo skloni da stvari posmatramo kroz sočiva čija dioptrija višestruko uvećava ono čemu pridajemo značaj, dok ono zbilja važno gotovo uvek promakne nezapaženo.

Widzę w nim (losie) podobieństwo do rwącej rzeki, która gdy wyleje, zatapia równiny, przewraca drzewa i domy [...], każdy ustępuje przed jej wściekłością, nie mogąc się jej oprzeć. Lecz chociaż taką jest rzeka, nie znaczy, żeby ludzie, gdy spokój powróci, nie mogli zabezpieczyć się groblami i tamami.

Zahvalio sam publici na dolasku, izbacio par štosova, a onda rekao: - U slučaju da je netko od vas došao bez poznavanja cijele priče, spomenut ću vam savjet mog oca. On je uvijek govorio da valja predstaviti slona ukoliko se nalazi u sobi. Ako pogledate moje CT snimke, vidjet ćete da u jetri imam otprilike deset tumora. Liječnici kažu da mogu živjeti relativno zdravo još tri do šest mjeseci. To su rekli prije mjesec dana pa sad možete i sami izračunati. Na ekranu sam pokazao veliku CT snimku moje jetre. Is-pod slajda je pisalo »Slon u sobi«, a ja sam još dodao crvene strelice koje su pokazivale svaki pojedinačni tumor. Zadržao sam sliku neko vrijeme da publika može uočiti strelice i prebrojiti tumore. - U redu - rekao sam. -Tako je kako jest. Tu se ne da ništa promijeniti. Jedino što možemo je izabrati način reakcije. Ne možemo promijeniti karte koje smo dobili, već samo odlučiti kako ćemo igrati.

Ni jedan život ne teče tako jednoliko i blago da ne bi jednom udario na nasip, da se jednom ne bi počeo vrtjeti u krugu ili da mu ljudi ne bi počeli bacati kamenje u bistru vodu. Svakome se, dakle, nešto događa - i moramo nastojati da nam voda ostane bistra kako bi se nebo i zemlja mogli u njoj ogledati.

Užasavaju me slike koje deluju kao da su odštampane, koje su lišene onog dragocenog milimetra treće dimenzije. I knjige bi bile zanimljivije kada ih ne bismo prekucavali i doterivali, kad bismo na njima mogli da vidimo mrlje mastila, ispravke, duge crne linije povučene preko slova, znakove uzvika i opasnosti, fusnote.

I kada je svitac nestao, dugo se u meni zadržao trag njegove svetlosti. Te slabašne, blede svetlosti, koja je lebdela dugo, dugo u gustoj tami mojih zatvorenih očiju, poput neke izgubljene duše. U toj tami, mnogo puta sam pružao ruke. Moji prsti nisu dodirivali ništa. Ta slabašna svetlost uvek je bila tačno izvan mog domašaja.

„Bila si u pravu, kao što znaš. Ostali ljudi mogli su ploviti kroz živote plavih mora, uz tek pokoji nalet vjetra praćen kišom, ali za mene je život oduvijek bio poput planine... strmih litica i opasan. I kao što mislim da sam ti rekla, držala sam se pomoću uporišta, spona, penjalica i sigurnosne užadi sigurnoga posla, stana i sigurne veze.

Punih deset godina nisam ni sa živom dušom razgovarao intimno kao što sam razgovarao noćas s vama ... Da, ima u vama nešto što me privlači i na čemu vam veoma zavidim, a opet ta ista vaša osobina izaziva moje protivljenje ... Možda je to naprosto zato što sam i ja djelimično Englez, te vi meni predstavljate jedan vid mog vlastitog karaktera ...

First I am going to kill you,' she tells him. 'And then I am going to eat you.

A mali mikrofoni?Kako bi bilo kad bi ih svi progutali,pa da preko malih zvučnika,koji bi se mogli nalaziti u nekom od džepova kombinezona,prenose zvuk vašeg srca?Kad biste noću na skejtbordu prolazili ulicom,mogli biste čuti kako drugima kuca srce,a oni bi mogli čuti vaše srce,nešto kao na ultrazvuku.Čudno je što se pitam bi li svima srce počelo kucati istovremeno,usklađeno,kao što sve žene koje žive zajedno imaju usklađene mjesečnice,za što znam,iako zapravo ne želim znati.To bi bilo tako neopisivo čudno,osim što bi ono mjesto u bolnici na kojem se rađaju bebe zvučalo poput kristalnog lustera na brodu,jer djeca još ne bi mogla uskladiti otkucaje.A na ciljnoj crti njujorškog maratona sve bi zvučalo kao da je izbio pravi rat.

„Dok sam promatrala tu gomilu ispred crkve i pomislila na sve one nagurane u njoj, zamišljala sam kako svaka ta osoba nosi vlastite uspomene na tebe... tvoj glas, tvoje lice, tvoj smijeh, na ono što si učinila ili rekla... i kad bi se na neki način svi ti djelići tebe mogli spojiti, na neki način bismouspjeli stvoriti potpunu sliku tebe, zajedno bismo te mogli zadržati.

Sva raskoš ta je, Onjegine, Pozlata mog života mučnog; Jer čemu sve te svetkovine I uspesi kod sveta hučnog? Dala bih rado odmah sada Sve, sve te krpe maskarada, Sav ovaj blesak, dim i sjaj Za svoje knjige, divlji gaj. Za boravište naše bedno, Za mesta gde sam kraj mog sela Vas, Onjegine, nekad srela, I za to groblje neugledno Gde stoji krst i senka grana Nad grobom gde je moja nana.

,,,you think it was sunrise I was waiting for and not my queen. Do you not hear her footfalls? She has never quite managed the trick of hiding them as well as one of the Folk. Surely you've heard of her, Jude Duarte, who defeated the redcap Grima Mog, who brought the Court of Teeth to their knees? She's forever getting me out of scrapes. Truly, I don't know what I would do without her.

...you think it was sunrise I was waiting for and not my queen. Do you not hear her footfalls? She has never quite managed the trick of hiding them as well as one of the Folk. Surely you've heard of her, Jude Duarte, who defeated the redcap Grima Mog, who brought the Court of Teeth to their knees? She's forever getting me out of scrapes. Truly, I don't know what I would do without her.

Possibile che gli uomini sentano minacciata la propria autorità quando cominciano a rendersi conto che la donna sta sviluppando delle capacità reali in un determinato campo? Temono forse qualsiasi mossa che possa portare a una certa indipendenza delle mogli? Ritengono forse l’indipendenza e la realizzazione della donna un oltraggio nei confronti dell’autorità che Dio ha affidato agli uomini?

Zaboravio je na ribe i ptice, sela i gradove. Sve se to činilo sitnim pored zelene modrine koja je mirno nadirala ispod Gavranove stijene, spremna probiti svaku prepreku koju joj postave vrijeme i ljudi.

Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. -»davanja koncerata«, koji su slatka nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«.

Alle mogli di tre uomini e alle madri di quattro sarò io a scrivere. Ci hanno detto di non fornire descrizioni, come se fosse possibile, ma qualcuno ci ha provato. Il mio lavoro, stasera, è censurarle, e ho coperto le parole di ragazzi che sanno a malapena leggere e scrivere e di ragazzi che potrebbero diventare poeti, così che le loro madri continuino a pensare che la guerra sia fatta di gloria e di belle battaglie.

Godinama je njegovo praznovjerje da se stvarnost i istinske predodžbe mogu naći u razgovoru s pripadnicima radničke klase. Iako je sada jasno vidio da su njihove formule razmišljanja i govora jednako krute i šablonske, pa stoga i jednako daleko od bilo kakvog izraza istinitosti kao i formule svake druge klase, često bi i dalje znao uhvatiti sebe kako čeka, iracionalno vjerujući da bi im iz usta mogli izaći biseri mudrosti.

W ogóle dla ludzi z niższego świata miała serce życzliwe. Przychodziły jej na myśl słowa Pisma Świętego: „W pocie czoła pracować będziesz.” Widocznie popełnili oni jakiś ciężki grzech, skoro skazano ich na pracę; ależ tacy jak ona aniołowie nie mogli nie ubolewać nad ich losem. Tacy jak ona, dla której największą pracą było dotknięcie elektrycznego dzwonka albo wydanie rozkazu. Raz tylko niższy świat zrobił na niej potężne wrażenie.

To što mi radimo da bismo si tobože zajamčili život, radi i noj kad gurne glavu u pijesak da ne vidi kako će ga ubiti. Samo što smo mi gori od noja, jer zbog neizvjesnog života u neizvijesnoj budućnosti upropaštavamo život koji sigurno imamo u sadašnjosti. Obmana je u pogrešnoj pretpostavci da sigurnost života proizlazi iz borbe s drugim ljudima. Mi smo do te mjere navikli na prividnu sigurnost svojeg života i svoje imovine, da i ne primjećujemo što sve zbog toga gubimo. A gubimo sve - sav život. Sav život gutaju brige, tako da od pravoga života ne ostaje ništa. Dovoljno je na trenutak se otrgnuti od navika i trijezno promotriti kakav je naš život: sve što radimo u ime prividne sigurnosti života uopće nije zato da bi nam život bio siguran, nego samo zato što nam treba nešto čime bismo se toliko mogli zaokupiti da zaboravimo kako život i nije i ne može biti siguran.

A zapravo možda i ne treba da se sretnu. Gledajući u tavanicu Tengo se zapita: zar nije možda bilo bolje da je do kraja svako od njih ostao da ide svojim putem, čuvajući maštariju o ponovnom susretu u svojim grudima? Na taj način mogli su doveka da žive sa nadom u sebi. Ta nada je slabašan, ali važan žar koji im greje srž tela. Plamičak koji nežno obujmiš dlanom i zaštitiš ga od vetra. Jer, ako u njega dune vihor stvarnosti, lako se može ugasiti.

Ne, ne, ljudi u našoj zemlji ne znaju se udružiti i stvoriti zajednicu, čak i pod vrganjevim barjakom. To je zemlja neurotičnih individualista, od kojih svaki, čim se nađe među drugima, počinje poučavati, kritizirati, vrijeđati i pokazivati svoju nedvojbenu nadmoćost. Mislim da je u Češkoj posve drugačije. Tamo ljudi znaju mirno raspravljati i nitko se ni s kim ne svađa. Čak i kada bi htjeli, ne bi mogli jer im jezik nije prikladan za svađu." str. 185.

Był sobie pewien człowiek, który codziennie siedział i patrzył przez wąską pionową szparę w płocie, z którego wyjęto jedną deskę. Codziennie za płotem przebiegał dziki pustynny osioł. W wąskiej szparze pojawiał się najpierw jego nos potem głowa, przednie nogi, długi brązowy grzbiet, tylne nogi, a na końcu ogon. Pewnego dnia człowiek ten zerwał się na nogi z błyskiem w oku i krzyknął głośno, tak żeby wszyscy go mogli usłyszeć: "To jasne! Nos jest przyczyną ogona!".

Bo czasami ma się takie uczucie, kiedy widzi się, jak ktoś się zakochuje - może zwłaszcza w przypadku kogoś smutnego, trudnego lub z jakiegoś innego powodu niedopasowanego do świata. Uczucie ulgi, prawdziwej, jakbyś mogła pozbyć się ciężaru, który niosłaś, nie zdając sobie z tego sprawy. Tak się właśnie czułam, patrząc na ślub Isabel i Martina. "No, przynajmniej ta sprawa z głowy". Dwoje ludzi, którzy mogli się nie odnaleźć. Wydawało się, że to coś cennego i delikatnego.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

He felt a quiet pride about the road he had traveled with this old pack - from Glipwood forest, over Miller's Bridge, past the Stranders, to Dugtown, then back along the Strand, over the Barrier, up through the Stony Mountains, over Mog Balgrik, to the Ice Prairies, then across the Dark Sea of Darkness. His anxiousness about another day at school shrank when he thought about how far the Maker had carried him. He may be scarred and worn in places, but like his pack, he believed he was the better for it.

Panie, wiem, że jesteś zajęty, że nie masz czasu, że dziś odwiedzasz piekło, ale uważam, że powinieneś rozpędzić mój naród na cztery wiatry. Powinieneś przepędzić go od siebie jak tych przekupniów ze świątyni. Na jakąś pustynię ich wygnać, żeby się tułali jak Żydzi. Żeby im się nie wydawało, że mają do Ciebie jakiś grupowy dostęp, że im będziesz zbiorowo rozpatrywał i liczył im te wszystkie plemienne zasługi, które sobie wyobrażają, zapisują i potem w nie wierzą. Że to są zasługi przed Tobą. Panie, ja bym ich na Twoim miejscu rozgonił po całym świecie jak naród Izraela i dopiero by się okazało, ile są warci. Jakby nie mieli tego swojego Mazowsza, Kieleckiego, Grunwaldu, tych wszystkich listopadów, styczniów i wrześniów dymiących spalonym mięsem, toby się okazało. Jakby nic nie mieli. Jakby nie mieli żadnego Ruska, Niemca ani Żyda na usprawiedliwienie, ani tego swojego papieża nie mieli na pogański kult, tylko na sto kilometrów piasek, toby było wiadomo, czy oni wierzą, czy tylko robią narodowy interes. Piasek i wieczność. Tak bym zrobił. W kosmos. I Częstochowę na ich oczach bym im rozpirzył jak Jerycho, jak stragany jerozolimskich gołębiarzy. Żeby, gdy już popędzisz kota temu mojemu narodowi wybranemu, mogli przyjść do Ciebie niewidomi i chromi i żeby nie musieli z tych wiejskich poczt z żółtą trąbką wysyłać czerwonych przekazów z ostatnim groszem dla zbójeckich jaskiń w eterze. Tak sobie myślę już za Dubienką, gdy przecinam dwunastkę, która po tamtej stronie granicy zamienia się w M07 i ciągnie aż do Kijowa.

Ako možete uživati u onome što već sada radite, umjesto da čekate da se nešto promijeni kako biste mogli početi uživati u radu, mnogo je veća vjerojatnost da će vam se život početi širiti i mijenjati nabolje. Ne tražite od uma dopuštenje da uživate u onome što radite. Dobit ćete samo mnoštvo razloga zbog kojih u tome ne možete uživati. »Ne sada«, reći će um. »Zar ne vidiš da sam zauzet? Nemam vremena. Možda bih sutra mogao početi uživati.« No, ako ne počnete uživati u onome što sada radite, »sutra« nikada ne stiže.

Velika većina ljudi ne poseduje u sebi nimalo izumiteljskog ili kreativnog duha. Kao što Hegel kaže, oni mogu znati samo ono što već znaju. I na koji način ih naučiti nečem novom? Miješanjem onoga što znaju, s onim što ne znaju. Kad u svojoj magli ugledaju neke poznate obrise, oni pomišljaju : Ah, znam što je to. A od toga je samo jedan korak do : - Ah, znam što sve to predstavlja! I njihov se um usmjeruje u pravcu nepoznatog i oni počinju sagledavati ono što ranije nisu mogli, što proširuje moć njihova razumijevanja.

Degli uomini ci si può approfittare a volontà, ma con le donne non bisogna tirare troppo la corda. Perché la donna, in fondo al cuore, desidera sempre dire la verità. Quanti mariti ingannano la moglie portandosi il segreto nella tomba? Quante mogli ingannano il marito e poi gli rovinano la vita sbattendogli in faccia la verità? E lo fanno perché qualcuno ha tirato troppo la corda. Seguendo un impulso improvviso (del quale si pentiranno, bien entendu), dimenticano ogni prudenza e si ribellano, proclamano la verità concedendosi un grande sollievo momentaneo.

BABA CMIZDRI POD GALGAMA A koga vraga cmizdriš, zamusana mužača, kaj su ti sinu dali tatski ogerlič? Na galge dojde samo fini fičfirič, naj sliniti, smardljiva bedača. Još su ga mogli nabiti na ketača, z goročim kleštram popokati mu nokte. Od sega tega občuval je dragi nam Bog te i rešil te za navek tega čarvendača! Od lucke je volje volja božja jača, od Boga pak je jači, bomeš, gospon Komeš. Dobiš po gubcu, baba, če ne čkomeš. Ni fajde nam od plača. V birtije pijača, karmine tvojem sinu napijaju pajdaši! Dojdi z nama, mama! Kesno je popoldan iti k maši!

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

Ovi ljudi", pomislio je, "koji će možda nestati, mogli su još živjeti sretno." Vidio je pognuta lica u zlatnom svetištu večernjih svjetiljki. "U ime čega sam ih od njih odvukao?" U ime čega ih je otrgnuo od osobne sreće? Nije li prvo pravilo zaštititi tu sreću? Ali, on sam ih uništava. Međutim, jednoga dana neminovno nestaju zlatna svetišta, poput priviđenja. Starost i smrt ih uništavaju, nemilosrdnije od njega. Možda postoji nešto drugo što treba spasiti, nešto postojanije; možda treba spasiti onaj dio čovjeka oko kojega se trudio Rivière? Inače se djelovanje ne može opravdati.

Czymże jesteś dla nich? Na ogól przyjaciele lubią cię i cenią, raduje ich czasem twoja obecność i serce twe łudzi się, że bez ciebie obejść by się nie mogli. Gdybyś jednak oddalił się, gdybyś ich opuścił, czyżby odczuli brak i czyżby go czuli długo? Czy strata ta zaważyłaby na ich losie? Tak znikomym jest człowiek, że nawet tu, gdzie posiada zupełną pewność swego istnienia, nawet tu, gdzie obecność jego oddziałuje niezaprzeczalnie na drugich, nawet w pamięci, w duszy swych bliskich, nawet tutaj, trwać może jeno bardzo, bardzo krótko i bardzo, bardzo rychło musi się zamglić i rozpaść w nicość.

Razloge nečijeg odlaska iz naših života ne treba tražiti, jer koliko god pokušavali nećemo naći onaj pravi. Ja ovaj njen ne želim da tražim ni medju tasovima mog horoskopskog znaka, ni među ljudima i događajima oko nas, ni među razlikama u naravi, mišljenju ni mentalitetu. Oni su jednostavno postojali i bili, činilio mi se samo na prvi pogled, jači od onog što nas je spajalo. Nažalost, nismo uspeli da ih prebrodimo. Na kraju, mislim da je posle svega nešto ostalo. I to toliko lepo i snažno, da ću se ja, a nadam se i ona, tog vremena i te ljubavi, sećati kao nečega što se čoveku ne događa baš svakog dana.

Naša je civilizacija građanska. Ne služim se ti izrazom u marksističkom smislu. [Kukavice!] Rječnikom suvremene umjetnosti i religije mi nazivamo malograđanskim mišljenje da je svemir stvoren za našu bezopasnu upotrebu i zato da nam pruži udobnost, mir i podršku. Svjetlost se širi brzinom od četvrt milijuna milja na sekundu da bismo mogli vidjeti da se počešljamo ili da pročitamo u novinama da su svinjske koljenice jeftinije nego jučer. De Tocqueville je smatrao da je težnja prema dobrobiti jedna od najsnažnijih pobuda demokratskog društva. Ne možemo ga osuđivati zbog podcjenjivanja razorne moći koju je stvorila ta ista pobuda.

Bisogna però anche dire che la moglie di Schiller, per quanto graziosa fosse, era molto stupida. Del resto, la stupidità aggiunge un fascino speciale a una moglie carina. Perlomeno ho conosciuto molti mariti che sono entusiasti della stupidità delle loro mogli e vi scorgono tutti i segni di una candore infantile. La bellezza fa veri miracoli. In una bella tutti i difetti morali, anzichè suscitare disgusto, diventano straordinariamente attraenti; il vizio stesso si ammanta di fascino in lei; ma basta che la bellezza scompaia - e la donna dovrà essere venti volte più intelligente di un uomo per ispirare, se non amore, almeno rispetto.

U periodnom sistemu raznih sumnjivih elemenata koje sam otkrivao u životu, sva upražnjena mesta su uveliko popunjena, i pokraj te liste ostala mi je još jedino crvena olovčica, za štrikliranje greškica , podvlačenje linije i cifranje zaključne ocene. I nema šta: Najbolji ljudi koje sam sreo bile su Žene. I već sam sunjao daimaju više čula od nas, ali One samo imaju bolja čula od nas. Ponešto za mrvicu bolje uoče, za mrvicu bolje nanjuše, taman da u konačnom zbiru dodaju tu presudnu decimalu intuicije. I tim pre me zbunjuje da sve te mudrice i sposobnice , sve te pragmatuše i inventuše, ipak bez izuzetka padaju na tu istu izraubovanu priču..

Smrt postoji ne kao suprotnost života već kao njegov deo. [...] Do tada sam smrt shvatao kao nezavisnu pojavu, potpuno odvojenu od života. Drugim rečima, smatrao sam da će smrt jednog dana da dođe po svakog od nas. Ali sve do dana dok ne dođe po nas, smrt nas ne uzima. To je za mene bio sasvim iskren i logičan način razmišljanja. Život je s ove strane, a smrt s one. Ja sam na ovoj, a ne na onoj strani. [...] Smrt nije pojava suprotstavljena životu. Smrt je suštinski deo mog bića, i ja nisam od onih koji mogu da zaborave tu činjenicu, ma koliko se trudio. [...] Kad sad razmišljam o njima, bili su to čudni dani. Usred života sve se vrtelo oko smrti.

S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada i bez najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde - vrtoglavo. Onda udari o tle s tupim krikom. Ne rađa se kao ptica iz jajeta, postepeno, nego se odjednom rasprsne dlakava ljuštura, iznutra beličastoplava, a iz nije iskaču vragolasti, tamni melezi, zacakljenih obraza, kao jagodice nasmejanog crnca. U nekoj se mahuni nalaze blizanci; ipak bi ih ljudi mogli razlikovati: jedan ima na čelu belegu, kao konj. Majka će, dakle, uvek moći da ih da ga prepozna - po zvezdi na čelu.

Lagano se prilagođavao omamljujućem osećanju oslobođenja. Granice bića što ga je zvao Arnom i umeo lučiti od svakog drugog i svega drugog, naglo se razmakoše tanjeći se nestajući. Postao je daleko dublji i veći od sebe time što je prestajao da se izdvaja i razgraničava umom od svega što je oko sebe opažao i što ga je, sve do sada, sa svoje strane odbacivalo. Nije to bilo osvajanje, uzurpacija nečega što mu ne pripada; bilo je to spajanje, ponovno sjedinjenje s nečim čemu on pripada i od čega se usamljeničkom ljudskošću odmetnuo. Gubio se unutrašnji oblik, a zajedno sa njim i svest o spoljašnjem kao teškom, neprobojnom oklopu u kome je utamničen, izlivajući se iz te svesti u prirodu kao jezera bez dna, plaveći svet i stalno se prazneći, a ipak ostajući pun, sve puniji, činilo mu se, ukoliko je više oticao. Ludi koji su iskusili slična stanja nazivali su ih "okeanskim osećanjem". On za njegovo nije imao ime. Imena su bila ljudski način raspoznavanja stvari. Da bi se razabrale, stvari su se morale izdvojiti iz Celine, a potom i međusobno razdvojiti. Živelo se među parčićima Stvrnosti, s otpacima čas jednim čas drugim, bez ikakve šanse da se njeno jedinstvo razume. Ono što je sada osećao ponovo je te parčiće ujedinjavalo, potirući im obeležja pomoću kojih su mogli biti nekako nazvani i time iz Celine izdvojeni.

Izgledalo je fantastično i nevjerojatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću što hoće, u jednom svijetu gdje su zakoni društvenog i osobnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smjeli da govore što hoće, i za mnoge od njih te riječi su bile isto što i djela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na djelovanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.

EDIPO - Non venirmi più a dire che non ho fatto ciò che era meglio, non darmi più consigli. Io non so con quali occhi, vedendo, avrei guardato mio padre, una volta disceso nell'Ade, o la misera madre: verso entrambi ho commesso atti, per cui non sarebbe bastato impiccarmi. O forse potevo desiderare la vista dei figli, nati come nacquero? No davvero, mai, per i miei occhi; e neppure la città, né le mura, né le sacre immagini degli dèi: di tutto ciò io sventuratissimo, l'uomo più illustre fra i Tebani, privai me stesso, proclamando che tutti scacciassero l'empio, l'individuo rivelato agli dèi impuro e figlio di Laio. Dopo avere denunziato così la mia infamia, dovevo guardare a fronte alta questi cittadini? No, affatto: anzi, se fosse stato possibile otturare nelle mie orecchie anche la fonte dell'udito, non avrei esitato a sbarrare del tutto questo misero corpo, così da essere sordo, oltre che cieco. È dolce per l'animo dimorare fuori dai mali. Ahi, Citerone, perché mi accogliesti? Perché, dopo avermi preso, non mi uccidesti subito, così che io non rivelassi mai agli uomini da chi sono nato? O Polibo e Corinto, e voi, che credevo antiche dimore degli avi, quale bellezza colma di male nutrivate in me: ora scopro d'essere uno sventurato, nato da sventurati! O tre strade e nascosta vallata, o querceto e gola alla convergenza delle tre vie, che beveste il sangue di mio padre, il mio, dalle mie stesse mani versato, vi ricordate di me? Quali delitti commisi presso di voi, e quali altri poi, giunto qui, ancora commisi! O nozze, voi mi generaste: e dopo avermi generato suscitaste ancora lo stesso seme, e mostraste padri, fratelli, figli, tutti dello stesso sangue; e spose insieme mogli e madri, e ogni cosa più turpe che esiste fra gli uomini. Ma, poiché ciò che non è bello fare non bisogna neppure dire, nascondetemi al più presto, per gli dèi, via di qui, o uccidetemi, o precipitatemi in mare, dove non mi vedrete mai più. Venite, non disdegnate di toccare un infelice; datemi ascolto, non temete: i miei mali nessun altro mortale può portarli, tranne me. Sofocle, Edipo Re [Esodo]

Ono što nas održava to je sjećanje. Zahvaljujući sjećanju na to kako skaču u more, piju pivo, odlaze u šetnju, ljuljaju se naljuljački ili beru voće ljudi su preživjeli razne stvari, nisu poludjeli da bi mogli raditi to isto ili da bi se mogli sjećati u nečije ime, nečijem životu u čast. Sjećanje je budućnost. Sjećanje je ono čemu se nadamo. U ružnim mladostima još i više. Dovoljan je samo jedan trenutak sreće da za njim hodamo cijeli život kao za mrkvom na horizontu. Bilo bi časno biti mizantrop, ali to nema smisla dok živimo distopiju. Potrebno je smiješno i besmisleno, prezreno zanesenjaštvo da održi kretanje svijeta. Čim zastaneš počnu ti prijetiti bezopasne stvari: voda, zrak, mravi i crvi.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

Ona koja zauvek je u dubini mog bića ostala, u sumraku od sjaja i pogleda brzih; ona koja svoj veo nikada skinula nije u svetlosti jutarnjoj, biće moj poslednji dar tebi, Bože moj, u moja konačnu pesmu uvijen. Reči su joj se udvarale ali je nisu osvojile; zalud je ubeđivanje svoje nestrpljive ruke ka njoj protezalo. Lutao sam od zemlje do zemlje čuvajući je u jezgru srca mog, a oko nje su se dizali i padali razvoj i propast mog života. Nad mislima i delima mojim, nad dremežima i snovima mojim, samo je ona izdaleka vladala. Mnogi su ljudi kucali na moja vrata i tražili je i u očaju se od njih okretali. Niko na svetu njeno lice nikada video nije, i ostala je us vojoj samoći čekajući da je ti prepoznaš.

Kada je Nejtan to pomenuo, shvatio sam da je grad ostao potpuno isti. Malo toga se promenilo na površini, ali je sve ostalo onako kako je bilo pre mog odlaska. „Baš je lep grad, i prilično prisan“, rekao bi moj otac. Ranije nisam znao šta bi mu to značilo. Kako to da grad može da bude prisan? U stvari, shvatam da je sam grad upio dobrotu ljudi koji stanuju u njemu, tako da je i sam postao divan i topao. Sada je, doduše, potpuno obojen u sivo, sa ponekim šarenim bilbordom; modernizacija je i ovde uhvatila maha. Nadam se da ga neće asfalt u potpunosti prekriti, pogotovo one divne parkove i centre. Ah, kako si mi nedostajao, gradu! Tvoji lepi trgovi i dalje odišu onom svežinom koju upijam sada, baš kao i pre.

U Parizu sam proveo nedelje u Nacionalnoj biblioteci čitajući knjige davno željene, ali beleške koje sam tada pravio, ničemu mi ne služe, jer tokom mog čitanja sve mi je izgledalo izvanredno novo i važno, i osećao sam silno iskušenje da prepišem celu knjigu, pošto nisam mogao da je ponesem sa sobom. U stvari, zbog svog neiskustva lutam po knjigama sa stalnim i priglupim divljenjem primitivca, pa iz njih izlatim dezorijentisan, obuzet najpovršnijim odblescima. A takav sam i kad je reč o događajima koji dolaze i prolaze – lišen sam dara da biram i sposobnosti da ih vedro saberem, ogledalom okrenutim u svim smerovima, i pohvatam sve slike. A šta me staje da se vežem za značajne stvari! Ništa, sem da tada uleću svakakve trice i kučine svakodnevnog života, brige zbog novca, koještarije i nepredvidivosti, lupanje vratima, zadasi, časovi koji otkucavaju i ne prestaju da vas podsećaju na red – sve se to oglašava ne libeći se preda mnom, trivijalno brblja iz dana u dan. Tako je bilo nekad i oduvek, ali je postalo još moćnije tokom ovih godina bez zaštite i prožetim brigama : sve prolazi kroz mene ludom brzinom, podjednako suštinsko i najuzgrednije, i nikakvo jezgro, nijedna čvrsta tačka ne može da se obrazuje u meni – postao sam mesto čitavog niza unutrašnjih susreta, ulični prelaz, a ne kuća ! A ovako ili onako, voleo bih da se dublje povučem u sebe, u manastir koji je u meni i u čijem zvoniku su okačena velika zvona.

Ma, devo dire, a prescindere dai rancori, c’era il piacere di avere a che fare con una persona, sua amica d’infanzia, che nientemeno si era venuta a trovare nel ruolo dell’amante di un uomo sposato. E per quanto noi ragazze del rione sin da piccole volessimo diventare mogli, di fatto, crescendo, avevamo simpatizzato quasi sempre con le amanti, che ci parevano personaggi più mossi, più combattivi e soprattutto più moderni. D’altra parte speravamo che, ammalandosi gravemente e morendo la moglie legittima (in genere una donna molto perfida o comunque infedele da tempo), l’amante avrebbe smesso di essere tale e avrebbe coronato il suo sogno d’amore diventando moglie. Eravamo insomma dalla parte dell’infrazione, ma solo perché si riaffermasse il valore della regola.

I could worn Randalin that he ought to be afraid of the way that Cardan is looking at him. Cardan turns to me, and some of the heat of his anger is still in his eyes. 'Jude, would you give me and the councilor a moment alone? I have a few things I would like to urge him to consider. And Grima Mog has brought you soup.' 'I don't need anyone to help me tell Randalin that this is my home and my land and that I am going nowhere and relinquishing nothing.' 'And yet,' Cardan says, clamping his hand on the back of the councilor's throat, 'there are still some things I would say to him.' Randalin allows Cardan to hustle him into one of the other royal parlours. Cardan's voice goes low enough for me to not make out the words, but the silky menace of his tone is unmistakable.

I could warn Randalin that he ought to be afraid of the way that Cardan is looking at him. Cardan turns to me, and some of the heat of his anger is still in his eyes. 'Jude, would you give me and the councilor a moment alone? I have a few things I would like to urge him to consider. And Grima Mog has brought you soup.' 'I don't need anyone to help me tell Randalin that this is my home and my land and that I am going nowhere and relinquishing nothing.' 'And yet,' Cardan says, clamping his hand on the back of the councilor's throat, 'there are still some things I would say to him.' Randalin allows Cardan to hustle him into one of the other royal parlours. Cardan's voice goes low enough for me to not make out the words, but the silky menace of his tone is unmistakable.

Kada svako u vrijeme akšama postavi sto i svijeće za večeru Ja sanjam o svom Voljenom Zamisljajući u tugi i jadu njegovu sliku Abdest uzimam sa suzama i stoga ce moj namaz biti poput žeravice A vrata džamije će se zapaliti na zvuk mog ezana I ako učeni želite biti spavajte i dalje Ja razum svoj sam odbacio Ako već niste potpuno goli ogrnite se haljom vase slatkorječivosti i nastavite spavati Oni koji sada tragaju za vidjenjem umiru sretni i nasmijeseni u središtu tog istog vidjenja Oni koji su u potrazi za sticanjem Muhamedovih as vrlina umiru poput Omera i Ebu Bekra. Daleka je od njih smrt i poništenje. I ti se taodjer prijatelju moj moraš pomiješati, budući da su i zemlja i nebo pomiješani, baš za tebe i mene. Budi kao sećerna trska slatka a tiha, ne miješa se sa gorkim riječima.

«Tu non credi che certe persone dimostrino più coraggio di altre, che siano più valorose e tutto il resto?» «Tu sì?» «Be, sì, io penso di sì. Quando leggi di quello che alcuni uomini hanno fatto in questa battaglia, per esempio. Non solo combattendo, ma salvando la vita di altri soldati a rischio della propria. Sono stati capaci di cose che altri non avrebbero mai osato.» «E che cosa hanno fatto quando sono tornati a casa?» «Eh?» «Cosa hanno fatto a casa loro? Come trattavano le loro mogli o le innamorate? Come si comportavano coi colleghi di lavoro?» [...] «... lo sai dove voglio arrivare. Non è che io non creda al coraggio o al valore o a cose del genere. Solo che credo che la maggior parte delle persone sia coraggiosa e valorosa ma in modi diversi e in diverse... come si dice? gelegenheden... occasioni.»

Ali na povratku kući desilo se nešto čudesno, sigurno se sećaš erupcije vulkana na Islandu? Sećam se, kaže Fvonk, strašne su sile bile ne delu. Bogami jesu, kaže Jens, zastrašujuće sile, ali obo što je bilo tako blagosloveno oko te erupcije bilo je što se pepeo rasprišio po atmosferi tako da avioni nisu mogli leteti, i to je bilo kao poručeno, osetio sam, da, znaš li šta sam osetio, Fvonk, osetio sam da su mi molitve uslišene, da ima nečega tamo gore, neke sile, ne znam, ovoga ili onoga, što me je videlo i razumelo, tako je lepo biti viđen, i tako je fantastično kada se stvori prostor u kome se niko inače ne bi našao. Trebalo bi da čovek bude na nekom drugom mestu, ali biva sprečen i onda se stvara poseban prostor, koji u suštini ne postoji, razumeš li, i u tom prostoru čovek je potpuno slobodan, potpuno i savršeno slobodan. Razumem, kaže Fvonk.

Koliko sam često i sam u životu odricao se odjednom svih stvari za kojima sam, bez razlike i za svakom zasebno, žudeo, jedino zato što onu za kojom sam često slučajno prvo pošao nisam mogao imati. Toliko jedna neispunjena žudnja ogorči, umori, isprazni odjednom sav duh, toliko učini sve druge žudnje bezvrednosnim. Vreme se uvek pobrine da kasnije postavi događaje u odgovarajuće ravni, i stvari koje u početku izgledaju beznačajne kasnije otkrivaju svoju punu važnost. I tako, prošlost nije nešto kristalizovano, kako je neki predstavljaju, nego je to konfiguracija koja se menja u onoj meri u kojoj naš život ide napred, a istinski smisao dobija tek u trenutku kad umiremo – tada se zauvek okameni. Ako bi smo se u tom trenutku mogli osvrnuti na svoj život, a samrtnik to verovatno i čini, najzad bi smo ugledali stvarni pejzaž u kojem je pripremana naša sudbina.

Automobilom smo išli od Konkorda ka Jelisejskim poljima, kroz more svetlosti, da, istina je da je Pariz lep, ovaj bogati internacionalni Pariz, i zbog toga skoro počinjem da ga mrzim. Izvesna mera ružnog i bednog potrebna nam je da bismo mogli da izdržimo, savršenstvo, kao i bogovi, nisu za nas – mi im se instinktivno opiremo. Ponekad, ovaj čisto estetski razlog (za mene, bože moj, estetika nikad nije bila drugo nego svet čoveka, njegova mehanika), on, dakle, bio je neposredni razlog revolucije. Hoćemo da racionalizujemo svet isuviše, zar ne prijatelji? Metafizički razlozi, kao razlozi samog bića, kao instinkt smrti koja nas vodi u pobunu. Lepota traje kroz rušenje lepote, kroz pobunu protiv nje same. Princip Neronove strasti. Zamišljam ovaj Pariz, veći od mene, nedostižan, čak imaginaran, kako gori i ruši se. Onda odlazim u krevet, bedan i ponižen. Spavati, da bi se prespavali bar koliko-toliko zakoni estetskog.

Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.

Magla oko nas je tako gusta i tako varljiva da smo morali da iznađemo egzaktne nauke da bi smo mogli da ugrabimo bar zračak takozvane "stvarne" prirode stvari.Sve što znamo svetu i šta neposredno dožovljavamo su sadržaji svesti,koji pritiču iz dalekih,tamnih izvora.Mi živimo neposredno samo u svetu slika.Prirodna nauka može se prizvati samo onda,ukoliko sadržaj pretenduje da bude iskaz o određenoj stvari koja se može sresti u spoljašnjem iskustvu.Nauka ne može dokazati niti opovrgnuti postojanje Boga,kritika saznanja dokazuje nemogućnost spoznaje Boga,međutim,duša odudara od svega svojim tvrđenjem o iskustvu Boga.Bog je psihička činjenica neposredne iskustvenosti.Kada ne bi bilo tako,o Bogu ne bi bilo ni reči.Stoga možemo biti sigurni da u ovakvom slučaju imamo posla sa određenim psihičkim kompleksom činjenica, koje su u ovom smislu isto tako realne kao i svetlost koju vidim.Činjenica je punovredna u samoj sebi tako da joj nije potreban bilo kakav nepsihološki dokaz a nepristupačna je svakom obliku nepsihološke kritike.Ona može biti najneposrednije iskustvo a time i nejrealnije iskustvo, koje se ne može ni ismejati niti dokazima osporiti.Samo ljudi sa nerazvijenim čulom za činjenice ili sujeverna zatucanost mogu se boriti protiv ove istine.

...Ili da navedemo još jedan primer, koji je utoliko instruktivniji što je tu junakinja obična žena iz naroda, koja kako kaže Tacit, "Dotada nije pokazivala nimalo sklonosti za čast i pravdu (15, 51). Prišavši Pisonovoj zaveri ova je žena, po imenu Epiharida, uhapšena i bačena na muke ne bi li priznala optužbe i odala zaverenike za koje je znala. "Ali ni bičevanje, ni vatra, ni bes dželata, utoliko žešći što su se plašili da će im se podsmehnuti jedna žena, nisu slomili Epiharidu: uporno je poricala sve optužbe. Prvi dan istrage ništa nije priznala. Sutradan, dok su je nosili ponovo na mučenje, u nosiljci, jer smrskani udovi nisu mogli da drže telo, otrgne povez sa grudi, načini omču, okači je o naslon od stolice, protne glavu, obesi se svom težinom i ispusti, već slabašnu dušu. Jedna žena, jedna oslobođenica, pružila je divan primer hrabrosti, na najvećim mukama, ne bi li zaštitila tuđe, gotovo nepoznate ljude, dok su slobodni ljudi i muškarci, vitezovi i senatori rimski, još ne okusivši muka, izdavali svoje najmilije i najdraže." Ovakvih i sličnih primera puni su "Anali". I svuda gde su ljudska hrabrost i dostojanstvo odnosili moralnu pobedu nad tiranijom, nasiljem i izopačenošću, imao je Tacit budna čula da to zapazi i istakne, a njegov pesnički talenat davao je ovim scenama tragičku uzvišenost.

- Šta znači biti profesionalac? - Profesionalac, to je trkač olovnih nogu na duge pruge; gladijator koji svakoga dana odlazi u arenu; to znači, tući se tamo za svoja ubeđenja i vraćati se u svoju sobu, u svoju osamljenost. Profesionalci mog tipa najviše podsećaju na igrače na žici. Potrebno je stići do bezbednog krova, preko osetljive ideje razapete iznad ambisa. Publika nas prati, čita i sluša sve šta napišemo ili kažemo, očekujući, u stvari, da vidi kako ćemo jedne večeri pasti u tom cirkusu. A pada se iz različitih razloga. Ponekad od toga što suviše vešto prelaziš žicu, pa ti se zavrti u glavi od uspeha; drugi put, što gledaš dole i razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih, a najčešće zato što, znajući primere onih što su pali pre tebe, ne veruješ da ćeš dugo izdržati. Međutim, publika ne voli ni one sigurne, one za koje zna da nikada neće pasti. Profesionalac se, tako, bori i protiv publike i protiv sebe. U tome je lepota tog zanata, a u isto vreme i njegova tragika. Jednostavno, to je trka koju još niko nije dobio, ali je mnogi bar gube časno. Biti profesionalac u našoj sredini prepunoj amatera, to, na kraju, znači umreti od infarkta u četrdeset i nekoj, dobiti nekrolog tipa "vrstan naučnik, kolega, stručnjak i otac..." sa fotografijom od deset cicera, ako si u milosti, ili bez nje, ako nisi! Uostalom. ne treba misliti o tome...

Ja njima pripadam'', mislio sam, ''pripadam toj hordi ubica, to je moj narod, svejedno kakvu sam ja varku po danu stvarao, svejedno da li su me oni proganjali i odbacivali i oduzeli mi državljanstvo, ja sam među njima rođen i bilo je ludo ako bih hteo da se zavaravam kako su jedan veran, pošten, naivan narod napale i hipnotisale legije sa Marsa. Te legije su u njima samim izrasle, one su se razvile iz urličućih kasarnskih strvodera i razbesnelih demagoga. To je bio stari furor teutonikus, njega su obožavali naši nastavnici, on je procvetao među robovima poslušnosti, obožavaocima uniformi i životinjskog atavizma; sa jednim ograničenjem, dabome, da životinja nikada nije toliko životnjska. To nije bila usamljena pojava! Nedeljne smotre sa desetinama hiljada razjapljenih, razbesnelih njuški, nisu pokazivale narod koji je trpeo, nezadovoljan, kome je bilo naređeno, to je klicao sam pranarod, on je bio probio tanki sloj civilizacije i sada se valjao u svojoj krvavoj kaljuzi. Furor teutonikus! Sveta reč mog bradatog nastavnika sa naočarima! Kako se time naslađivao! Kako se početkom prvog rata i sam Tomas Man naslađivao kada je pisao o 'Misli o ratu' i 'Fridrih i Velika koalicija'. Tomas Man, štit i vođa emigranata. Koliko je duboko moralo biti usađeno varvarstvo kada čak ni kod tog humanog i humanističkog pesnika nije bilo potpuno iskorenjeno.

Već smo posetili 6-7 institucija, prepešačili milje kroz sneg, praznih stomaka, išli utihnulim ulicama gde su se retko mogli videti prolaznici kako vuku noge, neki noseći džakove, drugi halapljivo proždirući slabašan obrok iz masnih činija. Kroz samo par sati smo naučili više o revoluciji nego što smo to mogli kroz duge razgovore i razmišljanja. Realnost nam se javljala u drugačijim aspektima od onih koje nam je u svest prizivala mašta, oblikovana legendom i istorijom, a istorija ni sama nije daleko od legende. Nekada smo sanjarili o trgovima preobraćenim u užarene govornice, o vatrenim debatama po klubovima kao 1792, o cvetanju slobodne štampe, gde svaki list nudi svoje rešenje, svoj sistem, svoje fantazije. Mislili smo na velike dane Sovjeta, na kongrese. U sveprisutnom jeziku, u sloganima izlepljenim svuda, u samo dva štampana lista, među ljudima, nalazili smo ogromnu uniformnost jednog načina mišljenja, mišljenja koje je skoro despotski vladalo. Međutim, ono je bilo prihvaćeno i nadmoćno, užasno istinito i otelovljeno u svakom tenutku kroz dela ljudi. Nismo otkrili mase u zanosu kako marširaju pod zastavama u nove svakodnevne borbe kroz tragičnu i plodonosnu konfuziju, već neku vrstu ogromne administracije, armiju, mašinu. Tu su se najvreliji zanosi i najbistriji uvidi sjedinjavali u hladnu odlučnost i taj aparat je izvršavao svoje zadatke bez zastoja.

O krpenim sam životinjama govorio na svom posljednjem predavanju. Čak sam pokazao i slike. Mogu pretpostaviti što su pritom mislili tehnički navrnuti cinici: s obzirom na mogućnost obrade digitalnih fotografija, možda se ti golemi krpeni medvjedi uopće ne nalaze uz mene. Ili sam možda nagovorio prave pobjednike da mi posude svoj trofej za fotografiranje. Kako ću u ovo cinično doba uvjeriti publiku da sam uistinu osvojio sve to? U redu, pokazat ću im te igračke uživo. I tako su u jednom trenutku sa svake strane pozornice ušetali moji studenti noseći po jednu golemu krpenu životinju koju sam tijekom proteklih godina osvojio. Ne trebam više te trofeje. Iako znam da se mojoj ženi sviđao krpeni medvjed kojeg sam objesio u njezinom uredu dok smo hodali, nakon što je došlo troje djece nije ih više željela u kući. (Iz njih su ispadali komadići spužve i stiropora koji su mogli završiti u dječjim ustima.) Znao sam da će, ukoliko zadržim igračke, jednog dana Jai pozvati dobru vilu i reći »nosi ih odavde«... ili još gore, otkriti da ne može. Zato sam se upitao: »A zašto ih ne bih dao prijateljima?« Poslagao sam ih po pozornici i rekao: »Ako bilo tko želi za-držati dio mene, neka slobodno priđe i uzme jednog medvjeda; tko prvi dođe, njegov je.« Krpene su životinje brzo našle novi dom. Nakon nekoliko dana doznao sam daje jednu životinju uzela studentica s Carnegie Mellona koja, kao i ja, boluje od raka. Nakon predavanja prišla je i izabrala velikog slona. Svidjela mi se simbolika. Sada je imala slona u sobi.

Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.

La signora Dambreuse stava vicino al fuoco, in mezzo a un semicerchio di una dozzina di persone. Con una parola cortese, gli fece cenno di sedere, ma senza parere meravigliata di non averlo veduto da un pezzo. Quand'egli entrò, stavano elogiando l'eloquenza dell'abate Coeur. Poi fu deplorata l'immoralità dei domestici, a proposito di un furto commesso da un cameriere; e i pettegolezzi si sgomitolarono. La vecchia signora di Sommer aveva un raffreddore, la signorina di Turvisot si maritava, i Montcharron non sarebbero tornati prima della fine di gennaio, e nemmeno i Bretancourt; era di moda trattenersi a lungo in campagna: e la miseria di quegli argomenti era come rinforzata dal lusso delle cose circostanti, ma ciò che si diceva era meno stupido del modo in cui si diceva, senza scopo, senza nesso, senza slancio. Eppure, c'erano uomini pratici della vita, un ex ministro, il curato di una grande parrocchia, due o tre alti funzionari del governo: ma si tenevano ai più triti luoghi comuni. Alcuni somigliavano a ricche vedove stanche, altri avevano modi da sensali, alcuni vegliardi accompagnavano mogli, delle quali avrebbero potuto farsi passare per nonni. La signora Dambreuse intratteneva tutti con grazia. Quando si parlava di un malato, aggrottava dolorosamente le sopracciglia; prendeva un'aria gioconda se si trattava di balli e di serate. Ella avrebbe dovuto presto privarsene, perché stava per far uscire di collegio una nipote di suo marito, un'orfana. Esaltarono il suo sacrificio: quello sì che era un condursi da madre di famiglia.

A i Burazer je umro. Kad kažem da je i on umro prosto me dođe sramota, pa i po tome vidim da je smrt bestidna. On grijeha nije imao, a hoće li gore odgovarati zato što je rakiju pio, to ne znam. Bogu, doduše, u početku nije ni na kraj pameti bilo da brani pit, ali kad je nakon šestotina godina uvidio da ljudi kvare rakiju, a rakija ljude, onda je moro. A da Burazer grijeha nije imao sudim po tome što je poštovao »nimet«. A evo kako. Pošao on jedared sa svojim pajdašima na akšamluk. Za one koji ne znaju šta je to akšamluk, a izgleda da to više niko ne zna, moram reći da je to: k a d s u n c e z a đ e k r a j k a k v e v o ­ d e u šu t n j i p i j e n j e r a k i j e u z m e z u. Može se koja i prozboriti, ali samo da bi se šutnja održala.. Svi su, određenu sumu dali »u paj«, ali Burazer nije imao sitnih, pa je ponudio đinar-dva više, što njegovi jarani odlučno odbiše. »Idi«, vele, »vrati se u čaršiju, razmijeni, pa donesi.« A bili su već preko mosta. Burazer se vrati, usitni i jedva ih stigne. To mu je već bilo načelo ćejf. Kupe rakiju, svakom polovka i jedno tridesetoro jaja. »Kako ćemo jaja?«—pitaju. »Sve u čimbur!« — odgovaraju. »Zašto sve u čimbur?«, pita Burazer, »zar nije bolje nešto skuhati?«...»Jok«, odgovaraju, »sve u čimbur.« Uzmu tepsiju, zapale vatru, ubiju tridesetoro jaja, pa onda odu još granja da sakupe, a Burazera ostave da pazi na čimbur. Krivo Burazeru što je moro u čaršiju da sitni novce, a ni oko jaja ga nisu poslušali, pa skine gaće i posere se po sred onog čimbura...»Izašlo«, tvrdio je poslije, »zdravo govno, mogli su ga okružiti, pa ono oko njega baciti, a ostalo pojesti...«Kada su se jarani pomolili i vidjeli šta je bilo s čimburom svima je ono granje poispadalo iz ruku. Uzeli su tepsiju i bacili je u potok. Burazeru su odmah odijelili njegovu polovku i taj dan sa njim nisu pili. — Da si ti kakav čovjek — govorili su — ne bi u nimet nuždu vršio! A Burazer je tvrdio: — Jaje nije nimet, jer je iz kokošije guzice izašlo...

Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.

Upoznah se tada i sa nekom jevrejkom, madamom Eli, koja je imala jedno krasno dijete, malu „Rizi“ (Rakelu). Anđeoska glava tog djeteta silila je na ulici mimoprolaznike da se za njom obziru. Bilo joj je sedam godina, a imala je nesreću da je na jednu nogu malo hramala. Pogodim se sa gospođom Eli, da ću joj naslikati kćerkicu. Bila je velika zima te godine u Parizu : jaka studen i mrazevi. Gospođa Eli je stanovala dosta daleko od mog ateljea, na drugoj strani varoši, te je stoga nemoguće bilo da mala dolazi k meni svakog dana u deset sati izjutra. Dogovorimo se, prema tome, da će Rizi noćivati kod mene u ateljeu, tako da bih je zarana imao na raspoloženju. Mala je spavala kraj mene, kao moje rođeno dijete. Majka bi danju došla da je obiđe. Rizi je sa mnom objedovala, a večeravali smo svi zajedno kod njene majke. Jednoga večera poveo sam Riziku sa sobom u tadašnju kafanu „Šale“, kod zvjezdarnice. Bio je to neki sasvim diskretan „cafe chantant“, koji je poslije zatvoren. Kad je predstava bila već pri kraju i publika počela da se razilazi, primjetim kod vrata neki naročiti kikot i gungulu. Kad sam se s djetetom progurao do izlaza, imao sam šta da vidim ! Kako bi ko izašao, nilo muško, bilo žensko, ili oboje zajedno, poklizili bi i ljosnuli na tle. Popustila zima, pa mjesto snijega, sipila sitna kiša, te se uhvatila tanka poledica. Tlo se, do duše, pod fenjerskom svjetlošću laštilo, ali na led niko ni promišljao nije, i otuda graja i veselost pred izlazom. Neki od gostiju poskakali u kočije, ali je većina morala kući pješke, i tako sklizanju i padanju nije bilo kraja. Pobojah se da i ja s malom ne odmjerim trotoar, pa u tren oka smislim kako da se ispomognem. Skinem s vrata svoju vunenu kravatu, te je obavijem oko jedne cipele, a drugu cipelu obavijem maramom. Malu dignem u naručje, i na taj način srećno prevalimo cio put i stignemo do ateljea. Ubrzo dogotovih i Riziku. Njena je majka bila vrlo zadovoljna s mojim radom, pa da bi joj lakše bilo, isplatila mi pola honorara „u naturi“, a pola u novcu. Dobih tako pedeset butelja čuvenog vina „Lacrima Christi“, koje i sama bijaše na dar dobila od nekog pomorskog kapetana, rodom iz Napolja. To je vino bilo tako dobro, da ga je gaspar Medo vrlo rado pijuckao, pa je za svog poslednjeg boravka u Parizu dolazio skoro svaki dan k meni, „na čašu vina i čašu razgovora“.

Ja sam za vreme rata imao dnevnik koji sam vukao za sobom, kao neku kupusaru. Bio je strašno narastao. Ono što sam bio rešio da štampam na Univerzitetu u Beogradu iznosilo je, čini mi se, najmanje dvanaest štampanih tabaka. Pošto izdanje "Maske", latinicom, niko nije čitao, ja sam prvo preštampao "Masku" u časopisu "Dan", a posle sam počeo da tražim izdavača za "Dnevnik", koji sam bio nazvao "o Čarnojeviću". Našao sam izdavača za "Đerleza" Ive Andrića, ali "Dnevnik" je bio isuviše dug. Međutim, Vinaver je bio bolje sreće. On je, u jesen 1920, uspeo da zadobije kompanjone knjižare koja se nazivala "Sveslovenska", da izdadu jednu biblioteku modernih. U tu biblioteku trebalo je da uđe, prvo, moja knjiga o Čarnojeviću, Vinaverov "Gromobran", i Rastkov "Perun". Samo, posle dugih pregovora, knjižara je tražila da nijedno delo ne sme biti duže od 7 tabaka. Pored toga, ta knjižara, odnekuda, umešala je u to i profesora Univerziteta Vladu Ćorovića, inače mog prijatelja, kao nekog arbitra o moralu. On je tvrdio da u mom "Dnevniku" treba iseći dobar deo kao pornografiju. Sem toga je tvrdio da u toj knjizi ima isuviše pesimizma i da, posle jednog strašnog rata, nama treba sasvim drukčija literatura. Optimistička. Zdrava. Ne dekadentna. Protiv optužbe da sam "dekadent" ja sam se nekako još borio, ali protiv optužbe da sam pornograf bilo je nemoguće boriti se. Morao sam pristati na tu književnu cenzuru, koju je i jedan profesor Univerziteta podupirao. Međutim, nije se na tome svršilo. Oktobra 1920, ja sam se bio rešio da odem iz Beograda i čekao sam na to, sa stanom u jednoj sobi hotela "Pariz", u Beogradu. Sa mnom, u istoj sobi, stanovao je i slikar Petar Dobrović. Petar se, sa mnom zajedno, i u Pariz spremao. Tu mi je jednog dana saopšteno da u "Dnevnik o Čarnojeviću", ne može ući više od 5 tabaka. Tih dana ja sam imao mnogo briga, i neprilika, u svom privatnom životu, i bio sam razdražen toliko, da sam spaljivao stara pisma, pa i rukopise, koje u Zagrebu nisam štampao. Pa sam i ono što nije moglo da uđe u Dnevnik spalio. Dobrović se tome, grohotom, smejao. Veli, kad dođe u Pariz, i on će svoje stare slike tako. Petar je autor vinjete na naslovnim stranama biblioteke "Albatros" (po Bodleru). Njegov Albatros tu liči na patku. Možda pravog albatrosa nije bio još video, ili ga se nije sećao. Vinaver je vršio korekturu "Dnevnika", dok se štampao, pa je pomešao i raspored pojedinih poglavlja. Ja sam onda već bio u Parizu.

«Ho visto la forza incrollabile dell’idea del bene sociale, che è nata nel mio paese. L’ho vista nel periodo della collettivizzazione forzata e nel Trentasette. Ho visto uccidere nel nome di un ideale bello e umano come quello cristiano. Ho visto le campagne morire di fame, e i figli dei contadini che morivano tra le nevi della Siberia; ho visto le tradotte che da Mosca, Leningrado e altre città della Russia portavano in Siberia centinaia di migliaia di uomini e donne, i nemici della grande, luminosa idea del bene sociale. Era un’idea bella e grande, e ha ucciso senza pietà, ha rovinato le vite di molti, ha separato le mogli dai mariti, i figli dai padri. «Ora sul mondo incombe il grande orrore del nazismo tedesco. L’aria è impregnata delle grida e dei lamenti dei giustiziati. Nero è il cielo, e il sole si è spento nel fumo dei forni crematori. «Ma anche questi crimini – inauditi non solo per l’Universo, ma anche per gli uomini di questa Terra – sono compiuti in nome del bene.

«Il bene non è nella natura, non è nelle prediche di apostoli e profeti né nelle teorie di grandi sociologi o capi di Stato, né nell’etica dei filosofi... La gente comune ha nel cuore l’amore per gli esseri viventi, ama la vita e ne ha cura in modo naturale e spontaneo, è felice del calore della propria casa dopo una giornata di lavoro e non accende roghi e falò sulle piazze. «E dunque oltre al bene grande e minaccioso esiste la bontà di tutti i giorni. La bontà della vecchia che porta un pezzo di pane a un prigioniero, la bontà del soldato che fa bere dalla sua borraccia un nemico ferito, la bontà della gioventù che ha pietà della vecchiaia, la bontà del contadino che nasconde un vecchio ebreo nel fienile. La bontà delle guardie che, a rischio della propria libertà, fanno avere a mogli e madri – non ai loro sodali, questo no – le lettere dei prigionieri. «È la bontà dell’uomo per l’altro uomo, una bontà senza testimoni, piccola, senza grandi teorie. La bontà illogica, potremmo chiamarla. La bontà degli uomini al di là del bene religioso e sociale. «A ben pensarci, però, ci si accorge che la bontà illogica, fortuita e del singolo uomo, è eterna. Che si estende a tutto quanto è vivo, a un topo o al ramo che un passante si ferma a sistemare perché possa attecchire meglio al tronco. «In quest’epoca tremenda, un’epoca di follie commesse nel nome della gloria di Stati e nazioni o del bene universale, e in cui gli uomini non sembrano più uomini ma fremono come rami d’albero e sono come la pietra che frana e trascina con sé le altre pietre riempiendo fosse e burroni, in quest’epoca di terrore e di follia insensata, la bontà spicciola, granello radioattivo sbriciolato nella vita, non è scomparsa.

Sudbina ponekad ume da bude i surova i pravična, a život ispriča priču kakvu ni najveći umovi ne bi mogli da izmaštaju.

Šminkanjem bi žene trebale istaknuti karakter i naglasiti ono što jesu. Svakog jutra pred zrcalom crtam svoj portret na licu. I ne mislim da je to maska, iako bi se neki aspekti obrazine mogli priznati. Crtam sebe onakvu kakva želim biti. Ali ja i jesam onakva kakva sam željela biti. Svi smo to, jer: sve što jesmo - izabrali smo biti.

This gives a whole new meaning to ‘family mobbing.’ According to author and survivor, Stephanie A. Sellers, Ph.D, who wrote the book, Daughters Healing from Family Mobbing: Stories and Approaches to Recovery from Shunning, Aggression, and Family Violence, “Family Mobbing is a group act of aggression that targets a family member. It can be typified by a single act of violence or a pattern of abuse over years. Whether isolated or long-term, mobbing enforces the family’s domination and control over another. As family members continue to tyrannize their target, the aggressive group may expand to include friends, neighbors, business associates, and clergy. Family Mobbing encompasses varied acts of aggression that cannot be understood by examining one motivation or cause. The pattern of behavior always isolates one family member and inflicts as much emotional pain as possible. Unlike sibling rivalry, the intention is to establish superiority or to provoke fear and distress. Factors to consider include the motives, the degree of severity, a power of imbalance, victimization element, physical injuries, and trauma.

A casa, ormai, non si può più tornare. I genitori non dovrebbero mandarci in città. Dopo, anche se torniamo, siamo cattive figlie, cattive mogli. Chi può dimenticare di essere stata padrona di se stessa? E, per i nostri paesi, aver vissuto sole in città vuol dire essere donne perdute. Quelle che sono rimaste, che sono passate dall'autorità del padre a quella del marito, non ci perdonano di aver avuto la chiave della nostra camera, di uscire e di entrare all'ora che vogliamo. E gli uomini non ci perdonano di aver studiato, di saperne quanto loro.

Kaci mogli ze szczegółami odtworzyć wszystko, co kiedykolwiek zrobił lub powiedział. Natomiast jego serce, którego funkcjonowanie było zagadką nawet dla niego samego, pozostawało zupełnie niedostępne.

Mog, listen to me. I know that Wundersmiths can be good." He leaned forward and fixed her with a serious, searching look. "I know it because I know you. You are a Wundersmith. And you are good. I don't need any more proof than that.

Grima Mog,” Madoc says, dipping his head slightly, indicating respect. “However you have come to be here, this is nothing to do with you.” “Oh, no?” she counters, sniffing the air. Probably catching the scent of my blood. I should have warned Vivi about her when I had the chance, but however she has come to be here, I am glad of it. “I am out of work, and it seems the High Court is in need of a general.

Adlerovska psihologija jest psihologija hrabrosti. Ne možete kriviti svoju prošlost ili okruženje za vlastitu nesreću. Niti vam nedostaje sposobnosti. Nedostaje vam samo hrabrosti. Mogli bismo reći da vam nedostaje hrabrosti da budete sretni.

I želim slušati tvoje mladenačke dosadne priče kao da ih čujem prvi put u životu i želim ih proživjeti jer nikada nisam. A nisi ni ti. Samo pričaš. Odvojena od sebe kao što sam i ja to radila u tvojim godinama dok su riječi trčale ispred mene i imale uvijek veću hrabrost i više mog života od mene same.

Muškarci. Verovatno jedini segment mog života koji je potpuna katastrofa. Ne da ih ne srećem. pobogu, čini mi se kao da mile odasvud, samo što su oni koji odluče da izmile meni u susret po pravilu obični crvi. Tipično, zar ne?

A mi dobo pišemo samo ono što nismo mogli da ne napišemo.

A mi dobro pišemo samo ono što nismo mogli da ne napišemo.

Vi, zapravo još uvek ne znate koliko je vaše mesto važno u svetu- rekao mi je nekom prilikom Sven Kotnik, dok smo sedeli u magacinu firme, čekajuci isporuku rumunske nafte, koju je uredno treba ubeležiti u knjige poslova. - Da vas nema, Srbe bi morali izmisliti. I teško da bi mogli smisliti takvom nacionu realnu vreću, čudesni denjak ludosti koji posedujete. Tu ste vi, bogami, zajahali maštu.

Cheer up,” Grima Mog says, seeing my face. She adjusts her hat, stiffened with layers of blood. “We go to glory.

Kako biste se osjećali kada bi pred vama stajao prezenter koji bi, pričajući kako algoritam za rudarenje podataka na društvenim mrežama koji je stvorio može spriječiti manipulacije u digitalnom oglašavanju, istovremeno gledao odraz vlastitog lica u cipelama? Budući da njegove riječi ne rezoniraju s porukom koju pokušava prenijeti, mogli bi pomisliti da ne govori istinu ili ne vjeruje u ono što govori. No, kada bi se na trenutak ubacili u cipele prezentera, tada bismo iz njegove perspektive vidjeli kako je pričati s publikom nimalo lak posao.

And you think it was sunrise I was waiting for and not my queen. Do you not hear her footfalls? She has never quite managed the trick of hiding them as well as one of the Folk. Surely you’ve heard of her, Jude Duarte, who defeated the redcap Grima Mog, who brought the Court of Teeth to their knees? She’s forever getting me out of scrapes. Truly, I don’t know what I would do without her.

Le deiezioni sono una grande costante dell'umanità, mia cara, qualcosa che ci rende tutti uguali. Per questo è importante. Comunque respirano, mangiano, riempiono vasi da notte che altri svuoteranno, mettono figli in grembo alle mogli, svuotano i lombi in grembo alle amanti, pregano Dio se sono devoti, sparano a uno uguale a loro, con una divisa diversamente colorata, se sono patrioti. E poi vanno a finire sottoterra. È una vita questa? I poveri almeno hanno l'alibi che devono ammazzarsi di lavoro, e la vita sfugge loro fra le mani. Ma i ricchi… i ricchi la sprecano, la gettano via. Uno invece deve dargli un senso alla vita.

Sredina u kojoj živiš može jako da utiče na tebe, može da ti ostavi razne povrede“, reći će Milan u intervjuu za magazin Intervju 1993. godine. „Svako ružno lice koje sretneš u životu ostavi trag na tebi, a da ne govorimo o stanu u kome živiš, betonu kojim si okružen, tako da mislim da golemi procenat invalidnosti potiče baš iz toga što ljudi žive u jednom nehumanom okruženju, trivijalnom arhitektonski, ali i ljudski, što je mnogo važnije. Da ne govorimo o raznim oblicima zaglupljivanja od strane medija i od strane ustanova koje ljudi moraju da posećuju ne bi li nekako prošli kroz život, ne bi li nešto saznali o tome kako da upotrebe sebe i svoje talente da bi uopšte mogli da dođu do novca sa kojim bi preživeli i napravili novu decu, koja bi opet živela u getima. Iz geta je sve sumorno, sve je strašno... Život je ovde postao nemoguć. Strašno je samo što se ljudi ne bune zbog toga. Svako se plaši da ne izgubi neki osnovni minimum, koji mu je ipak zagarantovan do sada bio, a sada i taj minimum prestaje da postoji. Vrlo sam razočaran u ljude koji su dozvolili da ih sahrane i moralno i ljudski, dozvolili su da ih prijatelji izdaju, da oni izdaju svoje prijatelje i braću i sve živo i da se sve to završi u jednoj opštoj kaljuzi. Sve mi liči na čekanje nekog tramvaja koji treba da se pojavi, a u stvari treba učiniti nešto konkretno, tako da je to strašno sve zajedno: koliko su ljudi neangažovani i koliko je taj osnovni minimum važniji od ljudskog dostojanstva koje je sve dublje u blatu... Poniženi i uvređeni, bukvalno tako.

Ne mogu se sjetiti kad je došao mrak, niti mi se čini da je pitanje podložno vremenu jer sve stoji otkako razumijem neodređenost mojih granica mogućnošću. Nije pitanje mogućnosti nego htijenja, a ja se prepoznajem inertnim, stojećim kao neuzburkana voda u noći bez ijednog ruba i osmatram nebo u svojoj ulozi vječne vode, dokle ono počiva na meni. Dvije vječnosti su tu, jedna je kraj druge, one vode raspravu. “Znači tako.” “Ali morali smo početi od preludija. Dubokosmislena vigilija, a ovo jest odistinski forma pak i preduboka značenja, značajna praizvora izrazom potekla, izražajno je razastrta jer dolazi od volje, mi nismo mogli drugačije nego dozvoliti joj predstaviti se. Molim vas, zato, inzistiram na vašoj smirenosti pa se zajedno tako umireni, mirotvorni, ljudski sa vaše strane - i sporimo.” “A na čemu doduše može ustrajati jedan čovjek, tako pretvrdo ograničen, drobljen već i vremenom, svakog nadahnuća sužena do bezumlja... usto samoživ, bezvoljno nespreman na novo.” Sasušena je prašnjava trava pucketava pod hodom mojih bosih stopala, ožilavljenih, obojanih zaprašenim tracima zagasite krvi, a oko me smiraj na obrdalju jedne kotline udaljenih planina i ja polako ćutim po svome tijelu smet zahladice. Malo pak dalje, Atra, taj koji prije svega lovi uz ljude; niz leđa mu se cijedi veliki komad ubijene lovine, polagano mu kaplje po bedrima, kamenju, po usplesanu busju svečera ozlaćenom i sve je odlakavljeno i ljepljivo, kao nestvarno u opojnoj snolikosti, a sasvim mirno u čovječnu prisustvu dvije veoma iscrpljene prilike.

Dan 84. Posljednji dan mog puta i prvi dan kad ne moram hodati. ... Lagao bih kada bih rekao da sam bio uzbuđen, da mi je srce lupalo, čelo se znojilo. Istina je bila drukčija. ... Uopće nisam razmišljao o putu. Sada sam bio tu, na cilju, i to je to.

Na raznim sam izborima glasao za razne luzerske opcije, liste optimista i nadobudnjake koji su ostali ispod praga. Glasao sam za kojekakve zelene akcije, orahe i asocijacije socijaldemokrata, zaokruživao gubitnike od Tripala do Katarine Peović, a ako postoji neki imaginarni deponij za tzv. izgubljene glasove, on je nesumnjivo pun mojih "bačenih" glasova, protraćenih uludo za entitete osuđene na život ispod praga. Ipak, kad se sjetim vlastite glasačke prošlosti, nikad ne osjećam sram što sam bacio glas. Nikad ne osjećam sram zbog onih - koji su izgubili izbore. Sram uvijek osjećam zbog onih koji su na vlast došli, pobijedili. A pogotovo zbog onih koji su na vlast došli uz pomoć mog listića. U ovih trideset godina na izborima sam češće gubio, nego dobivao. No, zbog nekih ljudi koji su zahvaljujući mom glasu pobijedili osjećao sam ili još osjećam priličnu nelagodu. Imam se zbog njih potrebu ispričati općinstvu. Ako mogu nešto reći sebi kao olakotnu okolnost - to nikad nisu bili ljudi koji su bili moj prvi izbor. Obično su to bili ljudi za koje sam glasao pragmatično ili u drugom krugu, koji su bili "second best". Bili su - kako se to kaže? - aha: manje zlo. Kad god bih se stidio zbog onoga što se ispililo iz mog listića, bilo je to onda kad bih glasao za manje zlo. Kad bih bio - za to su nedavno smislili termin -manjezloaš.

Kada bi čovječji mozak bio tako jednostavan da bi smo ga mogli razumjeti, bili bismo tako glupi da ga ipak ne bismo razumjeli.

E gli uomini della Terra vennero su Marte. Vennero perché avevano paura, o perché non l'avevano, perché felici, o infelici, perché erano come i Padri Pellegrini che avevano fondato le colonie americane, o perché non erano come i Padri Pellegrini. Ognuno aveva avuto le sue buone ragioni per venire su Marte. Cattive mogli da abbandonare, lavori ingrati, città inospiti; ed essi venivano su Marte per trovare qualcosa, o lasciare qualcosa, o ottenere qualcosa, per scavare qualcosa, o seppellire qualcosa, o lasciare una volta per tutte in pace qualcosa. Venivano con piccoli sogni, o sogni immensi, o niente sogni del tutto.

Mesto kao što je ovo zahteva od posetioca da se, nakratko, preispita o sopstvenim činovima gledanja. Shvatio sam vremenom da me određena konfiguracija mog sopstvenog tela - nizak rast, oči koje ostaju kratkovide usprkos svim naočarama, nekakav fundamentalni strah - podstiče da gledam pre svega stvari koje se nalaze dole. Najčešće hodam tako što gledam prema tlu. Nešto mora da je preostalo od jednog prastarog - bolje reći: dečijeg - straha od pada. Ali takođe i od sklonosti ka stidu, u smislu da mi je gledanje nekog u lice dugo bilo jednako teško - osećao sam da je za to potrebna stvarna hrabrost - koliko i nužno. Sve je to rezultiralo, sasvim prirodno, skupom neprimetnih gestova usmerenih ka tome da koncentrišu, pre nego da rasprše, moje vizuelno polje. Tako samo stekao naviku da transformišem tu svoju opštu stidljivost pred stvarima, tu svoju želju da pobegnem ili da ostanem u stanju trajno lelujave, neusmerene pažnje (fr. attention flottante, nem. gleichschwebende Aufmerksamkeit) posmatranjem svega onog što je ispod: stvari koje se ugledaju prve, stvari koje imamo "ispod nosa", stvari običnih. Kao da mi je saginjanje kako bih video pomoglo da bolje razmišljam o onome što gledam. U Birkenauu, sasvim posebna utučenost pred istorijom učinila je da pognem glavu malo više nego što sam navikao.

Uczniowie czekali z niecierpliwością jak na gwiazdę rocka. Wreszcie się doczekali. Drzwiami na tyłach szkoły weszło dwóch Amerykanów, zostawiając za sobą prasę oraz innych fanów. To był ich jedyny przystanek w Izraelu poza gabinetem premiera. Kiedy założyciele Google’a wkroczyli na salę, podniósł się ryk zebranego tłumu. Uczniowie nie mogli uwierzyć własnym oczom. – Siergiej Brin i Larry Page. w naszej szkole – wspominał z dumą jeden z uczniów. Co ściągnęło ten najlepiej na świecie znany „tech-duet” właśnie do tego liceum w Izraelu? Odpowiedź pojawiła się, jak tylko Siergiej Brin zaczął mówić. – Panie i panowie, chłopcy i dziewczęta – powiedział po rosyjsku, a wybór tego właśnie języka wywołał spontaniczne oklaski na sali. – Wyemigrowałem z Rosji, kiedy miałem sześć lat – ciągnął. – Pojechałem do Stanów Zjednoczonych. Podobnie jak wy mam typowych rosyjsko-żydowskich rodziców. Mój ojciec jest profesorem matematyki. Takich ludzi charakteryzuje pewne konkretne podejście do nauki. I sądzę, że mogę o tym tutaj mówić, ponieważ powiedziano mi, że wasza szkoła zdobyła ostatnio siedem z dziesięciu najlepszych miejsc w ogólnoizraelskim konkursie matematycznym. Tym razem uczniowie oklaskiwali swoje własne osiągnięcia. – Ale chciałbym powiedzieć coś – kontynuował Brin, przebijając się przez oklaski – co powiedziałby tu mój ojciec: „A co z pozostałymi trzema?

Oczywiście o ile wcześniej nie umrę w przedziale drugiej klasy pociągu InterCity gdzieś pomiędzy Warszawą a Krakowem lub pomiędzy Poznaniem a Wrocławiem, co pewnie byłoby upokarzające, w ogóle umieranie w Polsce jest, jak sądzę, upokarzające, szczególnie gdy jest to zejście z powodów naturalnych, można powiedzieć, że śmierć na skutek nowotworu lub schorzeń układu krążenia jest w Polsce śmiercią wstydliwą, upokarzającą, wręcz upodlającą, zarówno w pociągu, jak i w szpitalu, nie widzę większej różnicy i nie potrafiłbym się zdecydować, gdzie wolałbym umrzeć, śmierć w Polsce jest ponadto śmiercią nieludzką, bo tutaj umierający człowiek pozostaje człowiekiem jedynie wtedy, gdy zabijają go za ojczyznę, a on umiera, odmawiając różaniec, ponieważ umierać należy jedynie na wojnach, w powstaniach oraz w katastrofach narodowych, względnie w masowych wypadkach komunikacyjnych, wtedy natychmiast ogłaszana jest żałoba narodowa, a więc stan, który naród uwielbia, oczywiście władza także, kiedy ruszają korowody trumien, nakazuje się: zabaw hucznych nie urządzać, a jeśli nie jest to akurat ogólnopolska żałoba narodowa, ukochane igrzyska i karnawał śmierci, to bywa przynajmniej wojewódzka, bo przecież wciąż słyszymy o wypadkach autokarów z dziećmi jadącymi na kolonie, busów wiozących robotników sezonowych, górników przysypanych na kilkuset metrach swoim czarnym złotem, odnoszę wrażenie, że stan żałoby narodowej jest stanem wyczekiwanym z utęsknieniem, choć oczywiście nie przez tych, którzy zabawy huczne urządzają. Od kiedy nie prowadzimy wojny narodowowyzwoleńczej, pozostaje nam hołubienie śmierci w katastrofach narodowych, ponieważ musimy umierać spektakularnie, żeby umierać przyzwoicie, niemęczeńska śmierć jest śmiercią niemęską, niepolską, taka śmierć nie podoba się Bogu, ponieważ Bóg ma inne plany wobec Polski, Bóg chce przecież, żebyśmy umierali, to nie jest Bóg miłosierny, to jest jakiś Bóg nieustannie miotający pioruny na cały naród i na każdego z osobna, ja sam czuję czasami, że mnie piorun strzela, tyle już tych piorunów przyjąłem, że nie mam miejsca na następne. W kraju, w którym z upodobaniem ryje się na nagrobkach sentencję: „Bóg tak chciał”, od Boga wymaga się nie miłosierdzia i miłości, ale zabijania. Nigdy nie rozumiałem, jak można napisać na grobie dwuletniego dziecka, że Bóg tak chciał. A że ludzie, którzy kazali ów napis wyryć, idą potem do kościoła i modlą się za duszę swego zmarłego dziecka, tego już całkiem nie jestem w stanie pojąć, śmierć dziecka i śmierć zwierzęcia są śmierciami najstraszniejszymi, gdyż tylko dziecko i zwierzę są niewinne, w człowieku dorastającym zaczyna się już budzić ukryty grzech pierworodny, grzech zła i potworności, budzi się i rozkwita, i jeśli się go w odpowiednim momencie nie zetnie, będzie rozsiewał wokół swe nasiona. Te wszystkie zbiorowe żałoby także są emanacjami zła, odnoszę wrażenie, że wszyscy wciąż czekają w napięciu, aż będą mogli wywiesić biało-czerwone flagi z kirem, zjednoczyć się w bólu, ponieważ ludzie tutaj, ci wszyscy moi kolejowi współpasażerowie, są w stanie jednoczyć się jedynie w bólu, jakiekolwiek inne jednoczenie nie zostało im dane, tyle że z bólu straty rodzi się ból nienawiści, stan żałoby jest tak wygodny, tak wspaniały, bo nie przewiduje żadnej refleksji, a jedynie cierpienie, cierpienie zaś najlepsze jest wtedy, gdy jest bezrefleksyjne.

Zapamiętajmy także katolickiego arcybiskupa Toledo, Obayda Allaha ibn Qâsima. Zapamiętajmy kordobańskie synagogi. Nigdy już potem, przez omal tysiąclecie, nie spotkał się świat z taką religijną tolerancją, czy dzisiejszymi mówiąc słowami – ekumenizmem. Mogli kalifowie zmieniać królów na szachownicy konfliktów rozdrobnionych państewek Hiszpanii, ich poddanym zostawiali jednak pełną wolność religijną i światopoglądową.

Zoveš me, zovem se, zovem se, zovem se, i nečujem se. Ovde u gužvi drže me protiv moje volje, ovde sam iako me niko nije pitao da li to želim ili ne. Kad kažem ovde mislim: izvan sopstvenog tela. Kad kažem izvan moje volje, mislim time takođe: izvan moje rođene zajednice, izvan mog grada, daleko od ljudi kojima pripadam, izvan tebe, izvan ljubavi, izvan tvog dometa, izvan prijema. Moj kranji cilj je da se vratim i živim mirno, u svom telu i među bližnjima, s tobom, s tobom u mislima i s mislima u tebi.

Nie ma pan żadnych pragnień? Nie chciałby ujrzeć świata lepszym, doskonalszym? Każdy chce. Nawet zbrodniarze — ba, oni najmocniej, może mi pan wierzyć, od nikogom nie słyszał tylu projektów ogólnoludzkiej szczęśliwości i marzeń szlachetnych o raju na Ziemi, co od morderców i inszych złoczyńców wysokiego afektu, a im brudniejsza ich zbrodnia, tem pewniej potem w swej spowiedzi po wzniosłe słowa sięgną, jakby w owym ostatecznym upadku, zrzuceni na samo dno najgłębszej, najciemniejszej studni, mogli już patrzeć tylko wzwyż, tylko jeden obraz przed oczyma im pozostał: niebo, gwiazdy, przestwór anielski.

Kad umrem, prekinuce se jedna srebrna nit sa nanizanim glatkim biserima koji ce se rasuti po zemlji i otkotrljati kuci svojim majkama skoljkama na dnu mora. Ko ce zaroniti za mojim biserima kad mene ne bude vise? Ko ce znati da su bili moji? Ko ce znati da je ceo svet nekad visio oko mog vrata.

Podstawowy jednak powód tak wysokiej śmiertelności to ich liczebność. Było ich po prostu za dużo, żeby mogli przedstawiać sobą jakąś wartość ekonomiczną w ramach społeczeństwa zdobywców.

...Ako sam ikad igdje i stigla, bilo je to do mjesta u meni koje je dugo spavalo, koje se možda nikad prije nije ni probudilo, mjesto koje svi nosimo u sebi, ali mu se nikad ne utječemo, utopljeni u svijetu, okruženi s previše glasova, previše buke, gužve, obveza. Ako sam ikada igdje i stigla, bilo je to do vrta duboko u mom srcu gdje ću odsad uvijek moći doći i odmoriti se. Sve je bilo kako je trebalo biti i sve što se dogodilo moralo se dogoditi, svako skretanje s puta, svaka naoko kriva procjena, svaka svađa i prepirka, jednako kao i sve lijepe stvari. Sve što smo doživjeli, sve što smo naučili, o sebi, o putu, o svijetu, sve što je boljelo i što nas je nasmijavalo, sve se dogodilo s razlogom, da budemo sad ono što smo danas, malo bolji nego jučer, malo spremniji za sutra. Sve što se dogodilo trebalo se dogoditi da bismo bili tu gdje smo sad: vječno izgubljeni na Caminu. Ne čudim se više nikome od ljudi koje smo upoznali po putu a koji se godinama nisu mogli odvojiti od Camina, koji su "zapeli" na njemu, kojisu još uvijek tamo, zarobljeni u vremenu i prostoru Camina, u nepostojanju vremena i prostora na Caminu, u jednom trenutku vječno zaustavljenom na cesti koji se rasteže koliko se rasteže i ona i kojemu se ne nazire kraj.