Mog Quotes

Yakka foob mog. Grug pubbawup zink wattoom gazork. Chumble spuzz. I love loopholes.

I swear, Six is going to kill us, or worse, maybe she's about to be killed by a swarm of Mogs and we're here lying in the grass about to go through a scene from Romeo and Juliet.

And you think it was sunrise I was waiting for and not my queen. Do you not hear her footfalls? She has never quite managed the trick of hiding them as well as one of the Folk. Surely you've heard of her, Jude Duarte, who defeated the redcap Grima Mog, who brought the Court of Teeth to their knees? She's forever getting me out of scrapes. Truly, I don't know what I would do without her.

Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive. Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.

My iPod rumbles again. It's not actually an iPod. It doesn't play any music and the earbuds are just for show. It's a gadget that Sandor put together in his lab. It's my Mogadorian detector. I call it my iMog.

I don’t know what to tell you, Mog.’ Jupiter sighed. ‘Some people are brave bullies. Some people are friendly cowards.

He ran his thumb across my lips. “Ty byla sozdana dlya menya.” You were made for me. I believed it with everything in me. “Dazhe ocean ne mog razdelit’ nas,” I breathed beneath the possessive pressure of his thumb on my lips. Even the sea couldn’t keep us apart. He smiled. “Not even hell, kotyonok.

Who cares what some numpty thinks? The thing about numpties, Mog, is that they can always find plenty of other numpties to believe their numpty nonsense. You know what they say: you're never more than six feet away from a numpty.

Djeca ne smiju biti sama jer je samoća nešto odraslo; rastemo da bismo jednoga dana mogli ostati sasvim sami i da se zbog toga više nitko ne mora brinuti.

Ljudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?

Postoji jezik, mislim da se zove Meskalero, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni proslo ni buduce vreme. Razmisljam... ako bismo naucili taj jezik, mogli bismo da zivimo duze...

-Ne vjerujem u vraga. Ljudi su ga izmislili. Nisu mogli podnijeti da u čovjeku samom ima toliko zla. Tako im lakše. -Ma nemoj, izmislili su ga. A jesu onda izmislili i Boga? -Jesu. Jer ne mogu podnijeti da budu zahvalni jednome od svojih. To je još teže.

ČEŽNJA Događa se to u jesenjoj noći kada pada kestenje po asfaltu i kada se čuju psi u daljini, i kada se tako neopisivo javlja čežnja za nekim tko bi bio dobar, naš, bliz, intiman, drug, i kome bi mogli da pišemo pismo. Ispovjedili bismo mu sve što leži na nama. Pismo bi mu pisali, a njega nema.­ ­

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.

Buđenje u zoru! Oduvek je bila navikla da u to vreme rešava sva pitanja za koja ni dan ni noć nisu mogli da nađu rešenja.

Ti si najbeskonačnije, najplavlje nebo kraj mog rumenog uha.

Ono od čega bih hteo da pobegnem ide sa mnom, pre mene stiže u mesto koje je cilj mog puta, i dočekuje me na stanici, vodi u hotel i prati po gradu.

Muškarci uvijek daju manje neg šta bi mogli dat, a žene uvijek traže više neg šta im zbilja treba.

Look what I found, Eight!” Eight disappears from the grass and reappears up in the air next to the Chest. He wraps his arms around it and hugs it. Slime and all. Then he teleports back to the edge of the lake, the Chest still in his hands. “I can’t believe it,” Eight finally says. “All this time, it was right here.” He looks stunned. “It was inside a Mog ship at the bottom of the lake,” I say, walking out of the water. Eight disappears again and teleports directly in front of me, our noses practically touching. Before I can register how nice his warm breath feels on my face, he picks me up and kisses me hard on the mouth as he twirls me around. My body stiffens and I suddenly have no idea what to do with my hands. I don’t know what to do at all, so I just let it happen. He tastes salty and sweet at the same time. The whole world disappears and I feel as if I’m floating in darkness. (Rise of the Nine)

Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

S druge strane, Francuska revolucija 1789. nije počela zato što su potlačeni žudeli za bratstvom, jednakošću i slobodom, već zato što je hleb poskupeo toliko da više nisu mogli da ga kupuju. Svaka revolucija počinje od pijace, ma koliko se posle trtljalo o idealima.

Ulazimo u voz sa svojim smešnim prtljagom, vučemo sa sobom čergu svoga lutalaštva, žalosnu priču mog detinjstva.

U krivu sam. Da me bolje poznajete vidjeli biste kako sam �esto u krivu. Što biste drugo mogli o�ekivati od jedne budale?

Kolicni je vrabac, a koliko je u njemu života i radosti. U njemu je, mogli bismo reći, samo duša. Iz malog tela i velike duše lakše izrastu krila nego kad je, kao kod nas, obratno.

The thing about numpties, Mog, is that they can always find plenty of other numpties to believe their numpty nonsense. You know what they say: You’re never more than six feet away from a numpty.

Mog-ur has been spending all day and half the night in the place of the spirits. It must be a ceremony. While Ayla was gone, he wouldn't go near it; now he hardly ever comes out. When he does, he's so absentminded he forgets to eat. Sometimes he forgets to eat while he's eating.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene..

Bol je ponekada, čak i kada mi to ne znamo, točno ono što nam treba da bismo mogli ostvariti svoje planove.

Mali ljudi, koje mi zovemo "deca", imaju svoje velike bolove i duge patnje, koje posle kao odrasli i mudri ljudi zaboravljaju. Upravo, gube ih iz vida. A kad bismo mogli da se spustimo natrag u detinjstvo, kao u klupu osnovne škole iz koje smo davno izišli, mi bismo ih opet ugledali. Tamo dole, pod tim uglom, ti bolovi i te patnje žive i dalje i postoje kao svaka stvarnost.

Ti si moj trenutak i moj san i sjajna moja reč u šumu i samo si lepota koliko si tajna i samo istina koliko si žudnja. Ostaj nedostižna, nema i daleka jer je san o sreći više nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost. Neka tvoja sen i eho budu sve što seća. Srce ima povest u suzi što leva, u velikom bolu ljubav svoju metu. Istina je samo što duša prosneva. Poljubac je susret najlepši na svetu. Od mog priviđ0enja ti si cela tkana, tvoj plast sunčani od mog sna ispreden. Ti beše misao moja očarana, simbol svih taština, porazan i leden. A ti ne postojiš, nit' si postojala. Rođena u mojoj tišini i čami, na Suncu mog srca ti si samo sjala jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

Imam gospodaricu koju sam dužan da slušam, ona vlada mnom, vama, svetom, čak i ovim današnjim svetom napolju, a ta gospodarica je pravda. U nju sam oduvek verovao, verujem i danas, i pravda je jedini putokaz mog postupanja...

Knjige su samo jedna vrsta spremišta za mnogo toga za šta smo strahovali da bismo mogli da zaboravimo. Nema u njima uopšte ničeg magičnog. Magija je samo u onome što knjige kazuju, u tome kako zašivaju komade kosmosa u odeću za nas.

Moj život se okreće više oko mog apetita, nego oko libida.

I tada, kao i danas, svet beše surov; samo su ga srčani mogli proputovati, ali i bednici, koji se na sve priviknu.

Nieraz mogli się przekonać różni późniejsi władcy, że otrzymawszy sam chleb, lud niechybnie zapyta zaraz o masło i wędlinę, bojkotując najatrakcyjniejsze nawet igrzyska

Fight your fight,” Let someone else worry about theirs.” -Grima Mog

Postoji jedan jezik, kaže M-L, mislim da se zove MESKALERO, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima. U tom jeziku ne postoji ni prošlo ni buduće vreme. Pa? rekao sam. Shvataš, ako bi smo naučili taj jezik, mogli bismo da živimo duže. . .

- Jesmo li uludo protratili zadnje dvije godine? Zar nismo već tada mogli ukrstiti naše puteve? - Ne mislim da smo ih protratili. Naši su se putevi ukrstili onoga dana kad smo se sreli. Samo smo još neko vrijeme morali putovati sami. Tada te nisam mogla prihvatiti. Previše se toga moralo učiniti - za previše toga iskupiti.

Fight your fight,' she tells me. 'Let someone else worry about theirs.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati.

Evo ti cijelog mog političkog života: volim glazbu i slikarstvo, a dobra je knjiga za mene doživljaj.

Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti.

Anioły przychodzą po to, byśmy mogli uciec z tych piekieł i uwolnić się od naszych wyjących demonów. Anioły przychodzą powiedzieć nam, że jesteśmy wolni, że nie powinniśmy żyć w strachu i nienawiści

Kao pobijeđeni revolucionar napustila je svoje seksualne barikade. Nešto se u njoj slomilo, nježno, tiho i nevoljko, i zagnjurila je lice u udubljenje između mog ramena i uha, ne opirući se. Bio sam veoma uznemiren njenom neobičnom nježnošću i tiho sam joj pričao ni o čemu naročitom dok nije zaspala u mom naručju.

Svi primeri odricanja bi se možda mogli podvesti pod jedno opšte značenje: borba između jačine i slabosti, između duha i materije. Ili se odriče slabost, zato što je slabost, ili se odriče jačina, zato što - voli.

I još ovo sam naučio na tim šetnjama: da je vreme izraz nas samih, a prirodne pojave posledica naše volje i predstave o svetu. Može nebo biti oblačno koliko želi, stvar je mog raspoloženja hoće li padati kiša ili biti vedro.

I tried to kill you,' she reminds me. 'You've described pretty much every important relationship in my life,' I return.

Rouz je bila na mojoj strani onako kako niko nikada nije bio na mojoj strani. Rouz je bila dobrovoljac. Bilo joj je stalo do mene. Voleci me, ona me je oslobodila. Bio sam slobodan da budem ono sto jesam. Nije u meni videla samo coveka kakav jesam, nego i coveka kakav bi mogao da budem. Voleci me, ucinila je da poverujem da bi moji snovi mogli da postanu stvarnost.

Gotovo nikada nismo imali novca i živeli smo tajno obuzeti brigom zbog toga....Sažaljenje bližnjega ubija. Snaga, govorila je Gala, ne leži u tome da se izazove sažaljenje, več postiđenost. Mogli smo da umremo od gladi, niko to nikada ne bi znao.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

-Co to ma znaczyć? - zawołał Woland. - Dlaczegoś sobie pozłocił wąsy? I po kiego diabła ci ta muszka, skoro nie masz nawet spodni? -Spodnie nie obowiązują kota, messer – niezmiernie z siebie zadowolony odpowiedział kocur. - Może polecisz mi, messer, włożyć jeszcze buty? Koty w butach występują jedynie w bajkach, messer. Ale czy zdarzyło ci się kiedykolwiek widzieć na balu kogoś, kto by nie był w muszce? Nie chciałbym znaleźć się w ośmieszającej sytuacji ani ryzykować, że zostanę wyrzucony za drzwi. Każdy przystraja się, jak może. Weź pod uwagę, messer, że to, co powiedziałem, odnosi się także do lorgnon! -Ale wąsy?... -Nie rozumiem – oschle zaprotestował kocur – dlaczego Azazello i Korowiow, goląc się dzisiaj, mogli się posypać białym pudrem, i w czym biały puder jest lepszy od złotego? Upudrowałem sobie wąsy, i to wszystko! Co innego, gdybym się ogolił! Ogolony kot to rzeczywiście shocking, zgoda, zawsze to przyznam. Ale w ogóle – głos kota zadrżał z obrazy – widzę, że robi się tu jakieś osobiste wycieczki pod moim adresem, widzę też, że staje przede mną poważny problem – czy aby powinienem iść na bal?

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Why are people okay with not walking? Does Father not miss his daily walks to the shrine and his shop? What about Mother and her long walk to her parents' home? Does Bobeh not get bored now that she can't kill time watching people walk on the streets? What happened to my sister who lived her life outside; going to college with her friends, walking long distances to make umpteen visits to her tailor? I miss playing hopscotch on the streets. I miss walking in the courtyards and the run to buy kyencza. Why can't I play hide-and-seek in with Mogli's daughter in our courtyard again? Who walks in the by-lanes, on the bridges, outside the school? Who can walk to the bakeries? These are not built for walking.

...profesori nisu mogli da se odluče da me smatraju’umetnikom’. –On je veoma ozbiljan-govorili su- veoma vešt i uspeva u onome što naumi. Ali, hladan je kao led, u njegovim delima nema emocije, jer on nije ličnost. On je racionalan i, bez sumnje, intelektualac. Za umetnost treba imati srce!

Nema me. Ili ja to sanjam svoj nemoguci polozaj, koji iskustvo odbija? Jer, ja sam ziv, ja hodam, ja znam sta trazim, ne pristajem da me nema. Mogli su me pretuci, mogli su me zatvoriti, mogli su me ubiti, zar su malo ljudi ubili bez razloga? Ali zasto su napravili avet od mene, zasto mi oduzimaju mogucnost da se borim? Hocu da budem covek, borite se sa mnom ljudski. Uzalud. Prazan prostor oko mene je sve pustiji, moja smesna pobuna sve tisa.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

It was a tense moment. If Norg refused them, they would have no choice but to return the long distance back to their cave. It would be a grave breach of propriety, but to allow Ayla entrance would be tantamount to accepting her as a woman of the Clan; at least it would give Brun a clear edge. Norg looked again at his mog-ur, then at the powerful one-eyed man who was The Mog-ur, then back at the man who was leader of the clan ranked first of all the clans. If The Mog-ur said so, what could he do?

A może, w co chętniej wierzył Achamian, wybrańcami byli ci, którzy się wahali. Często myślał o tym, że wabik fałszywej pewności jest najbardziej narkotyczną i destrukcyjną ze wszystkich pokus. Kto czynił dobro, tkwiąc w niepewności, czynił dobro bez obietnicy nagrody... Może więc samo zwątpienie było kluczem? To pytanie – co zrozumiałe – musiało pozostać nierozstrzygnięte. Jeżeli szczere zwątpienie rzeczywiście miało być warunkiem odkupienia, mogli go dostąpić tylko ludzie nieznający odpowiedzi.

Takav smijeh još nikad nisam čuo. Bio je to predivan,iskren smijeh,bez imalo sustezanja i srama,ali i bez poruge.Nisu se rugali meni i ismijavali moju nespretnost,nego su se iskreno i gromko smijali potaknuti grotesknim gegom mog nevještog penjanja.Pomislio sam kako bi svijet bio ljepše mjesto za život kad bi se svi znali tako smijati.

Ponekad je samo slusam kako dise - mobitel je na jastuku pored njene glave - i razmisljam o njoj. Ponekad bismo mobitele satima držali otvorene, svatko u svom stanu, kako bismo kad god poželimo, mogli uzeti slušalicu i poslušati ono drugo. Tako nam se činilo da smo zajedno i u onim trenucima u kojima inače nikako nismo mogli biti skupa.

Rany, nawet chinscy komunisci niejednego by sie mogli od siostry nauczyc!

Tiho sam išao ka svom kraju... siguran da će poslednji otkucaj mog srca biti utisnut na poslednjoj stranici mog rada i da će smrt uzeti samo već mrtvog čoveka.

Autor wspomina w książce, jak to na jednej z pamiątkowych notatek pozostawionych po wizycie w rzeźni któreś z odwiedzających ją dzieci napisało: "Dziękuję za świńskie oczy". Faktycznie, przydałyby nam się oczy zwierząt, żebyśmy mogli rzeczywiście zobaczyć, na czym polega dramat losu, jaki ludzie im zgotowali. Ludzkie najwyraźniej nam nie wystarczają. - Posłowie Dariusza Gzyry

Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«. U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«

Polubił wygodne, długie ramiona, chwytne stopy i prawo publicznego czochrania się. Najbardziej jednak podobało mu się, że wszystkie problemy egzystencji ustąpiły nagle przed zainteresowaniem, z której strony nadejdzie kolejny banan. Oczywiście, zdarzał sobie sprawę ze szlachetności i tragizmu stanu człowieczego. Po prostu - jeżeli chodziło o jego opinię - ludzie mogli się nimi wypchać.

Svako ko je proživeo ljubav i ko zna koliko daleko ona može ići, nikada ne može biti zadovoljan s ljubavlju koja je osrednja. Sada ne mogu pristati na manje. Jednostavno ne mogu! Moja ljubav prema njemu - bila je ljubav mog života. Gle, iako sam ga izagnala iz svog života, on još uvek u mojoj glavi stoji kao kip prema kojem merim svakog drugog muškarca, i na žalost, svima drugima nešto fali. I naravno, ja sam ta koja gubi takvim usporedbama.

U istoriji je zabeleženo mnoštvo susreta vladara ili generala koji nisu mogli neposredno da komuniciraju, jer nisu vladali jezikom svojih sagovornika. Nikada, međutim, istorija ne beleži da li su uz njih bili prevodioci, ostavljajući nam tako da zamišljamo neme vladare i generale koji prevrću očima, češu se ili lupkaju prstima po kolenima dok čekaju da istekne vreme predviđeno za njihov susret. Prevodioci za to vreme čuče u senci drveta i gledaju kako se spušta noć. (Prevodioci su nesrećni ljudi)

Život mi je kao djevojčici bio glazba koja se neprestano pojačavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjećala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogrešan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje završava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola. Cijeli život učila sam kako manje osjećati. Iz dana u dan osjećala sam sve manje. Je li to starenje?Ili nešto još gore? Čovjek se ne može zaštiti od tuge,a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove. To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti­hove Marine Cvetajeve: Predaj se! Još niko nije našao spasa od onoga što uzima bez ruku! Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svo­jim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjed­nem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: "Vidi pedera!!!" Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Sebastian Morgenstern sta cercando di distruggere ciò che siamo. Ci scaglierà contro guerrieri che hanno le nostre stesse facce, ma non sono Nephilim. Non potremo esitare. Quando li affronteremo, quando guarderemo gli Ottenebrati non potremo vedere i fratelli o le madri o le sorelle o le mogli, ma creature tormentate. Umani a cui è stata carpita ogni umanità. Noi siamo ciò che siamo perché la nostra volontà è libera, siamo liberi di scegliere. E scegliamo di resistere e combattere. Scegliamo di sconfiggere le forze di Sebastian. Loro hanno l’oscurità; noi abbiamo la forza dell’Angelo. Il fuoco mette alla prova l’oro. In questo fuoco noi saremo messi alla prova, e brilleremo. Conoscete il protocollo; sapete cosa fare. Andate, figli dell’Angelo. Andate, e accendete le luci di guerra.

Krenuvši na put mislio sam o ovisnostima, zbog kojih sam i prestao pušit. Imao sam osjećaj da bi mi put mogao pomoći da shvatim o čemu sam sve ovisan. Ovisnosti poput cigareta, slatkog ili požude su bile u domeni mog razmišljanja, te na svoj način 'plitke ovisnosti'. S druge strane, velikih životnih ovisnosti je teško biti svjestan. Takva je ona vezanost u ljubavi, onaj nagon za hranom, ona nemoć bez društva. Na planini sam shvatio koliko sam ja kao čovjek ovisan o prirodi. Uvijek sam to znao i osjećao, ali sada sam po prvi put to iskustvo i spoznao.

E per quanto noi ragazze del rione sin da piccole volessimo diventare mogli, di fatto, crescendo, avevamo simpatizzato quasi sempre con le amanti, che ci parevano personaggi più mossi, più combattivi e soprattutto più moderni. D'altra parte speravamo che, ammalandosi gravemente e morendo la moglie legittima (in genere una donna molto perfida o comunque infedele da tempo), l'amante avrebbe smesso di essere tale e avrebbe coronato il suo sogno d'amore diventando moglie. Eravamo insomma dalla parte dell'infrazione, ma solo perché si riaffermasse il valore della regola.

Otkud da se tako često, sa toliko sete, prisećam tako nevažnog događaja, dok su čitave godine mog života prekrivene potpunim zaboravom. Ali mi smo skloni da stvari posmatramo kroz sočiva čija dioptrija višestruko uvećava ono čemu pridajemo značaj, dok ono zbilja važno gotovo uvek promakne nezapaženo.

A mali mikrofoni?Kako bi bilo kad bi ih svi progutali,pa da preko malih zvučnika,koji bi se mogli nalaziti u nekom od džepova kombinezona,prenose zvuk vašeg srca?Kad biste noću na skejtbordu prolazili ulicom,mogli biste čuti kako drugima kuca srce,a oni bi mogli čuti vaše srce,nešto kao na ultrazvuku.Čudno je što se pitam bi li svima srce počelo kucati istovremeno,usklađeno,kao što sve žene koje žive zajedno imaju usklađene mjesečnice,za što znam,iako zapravo ne želim znati.To bi bilo tako neopisivo čudno,osim što bi ono mjesto u bolnici na kojem se rađaju bebe zvučalo poput kristalnog lustera na brodu,jer djeca još ne bi mogla uskladiti otkucaje.A na ciljnoj crti njujorškog maratona sve bi zvučalo kao da je izbio pravi rat.

Pokazao sam na Veneru i rekao da je ta zvezda u stvari planeta koja kruži oko Sunca, baš kao Zemlja. Veneru smo u to doba godine mogli da vidimo nisko na istočnom nebu, zato što ju je Sunce obasjavalo isto kao što obasjava Zemlju. Onda sam ti poverio tajnu. Rekao sam ti da pomislim na Veroniku svaki put kad bacim pogled na tu planetu, jer „Venera" je stara reč za ljubav.

Possibile che gli uomini sentano minacciata la propria autorità quando cominciano a rendersi conto che la donna sta sviluppando delle capacità reali in un determinato campo? Temono forse qualsiasi mossa che possa portare a una certa indipendenza delle mogli? Ritengono forse l’indipendenza e la realizzazione della donna un oltraggio nei confronti dell’autorità che Dio ha affidato agli uomini?

Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. -»davanja koncerata«, koji su slatka nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«.

Not only could he share the memories, and control them, he could keep the link intact as their thoughts moved through time from the past to the present. The men of his clan enjoyed a richer, fuller ceremonial interrelationship than any other clan. But with the trained minds of the mog-urs, he could make the telepathic link from the beginning. Through him, all the mog-urs shared a union far closer and more satisfying than any physical one—it was a touching of spirits. The white liquid from Iza’s bowl that had heightened the perceptions and opened the minds of the magicians to The Mog-ur, had allowed his special ability to create a symbiosis with Ayla’s mind as well. The traumatic birth that damaged the brain of the disfigured man had impaired only a portion of his physical abilities, not the sensitive psychic overdevelopment that enabled his great power. But the crippled man was the ultimate end-product of his kind. Only in him had nature taken the course set for the Clan to its fullest extreme. There could be no further development without radical change, and their characteristics were no longer adaptable. Like the huge creature they venerated, and many others that shared their environment, they were incapable of surviving radical change. The race of men with social conscience enough to care for their weak and wounded, with spiritual awareness enough to bury their dead and venerate their great totem, the race of men with great brains but no frontal lobes, who made no great strides forward, who made almost no progress in nearly a hundred thousand years, was doomed to go the way of the woolly mammoth and the great cave bear. They didn’t know it, but their days on earth were numbered, they were doomed to extinction. In Creb, they had reached the end of their line. Ayla felt a sensation akin to the deep pulsing of a foreign bloodstream superimposed on her own. The powerful mind of the great magician was exploring her alien convolutions, trying to find a way to mesh. The fit was imperfect, but he found channels of similarity, and where none existed, he groped for alternatives and made connections where there were only tendencies. With startling clarity, she suddenly comprehended that it was he who had brought her out of the void; but more, he was keeping the other mog-urs, also linked with him, from knowing she was there. She could just barely sense his connection with them, but she could not sense them at all. They, too, knew he had made a connection with someone—or something—else, but never dreamed it was Ayla.

Godinama je njegovo praznovjerje da se stvarnost i istinske predodžbe mogu naći u razgovoru s pripadnicima radničke klase. Iako je sada jasno vidio da su njihove formule razmišljanja i govora jednako krute i šablonske, pa stoga i jednako daleko od bilo kakvog izraza istinitosti kao i formule svake druge klase, često bi i dalje znao uhvatiti sebe kako čeka, iracionalno vjerujući da bi im iz usta mogli izaći biseri mudrosti.

To što mi radimo da bismo si tobože zajamčili život, radi i noj kad gurne glavu u pijesak da ne vidi kako će ga ubiti. Samo što smo mi gori od noja, jer zbog neizvjesnog života u neizvijesnoj budućnosti upropaštavamo život koji sigurno imamo u sadašnjosti. Obmana je u pogrešnoj pretpostavci da sigurnost života proizlazi iz borbe s drugim ljudima. Mi smo do te mjere navikli na prividnu sigurnost svojeg života i svoje imovine, da i ne primjećujemo što sve zbog toga gubimo. A gubimo sve - sav život. Sav život gutaju brige, tako da od pravoga života ne ostaje ništa. Dovoljno je na trenutak se otrgnuti od navika i trijezno promotriti kakav je naš život: sve što radimo u ime prividne sigurnosti života uopće nije zato da bi nam život bio siguran, nego samo zato što nam treba nešto čime bismo se toliko mogli zaokupiti da zaboravimo kako život i nije i ne može biti siguran.

Zahvalio sam publici na dolasku, izbacio par štosova, a onda rekao: - U slučaju da je netko od vas došao bez poznavanja cijele priče, spomenut ću vam savjet mog oca. On je uvijek govorio da valja predstaviti slona ukoliko se nalazi u sobi. Ako pogledate moje CT snimke, vidjet ćete da u jetri imam otprilike deset tumora. Liječnici kažu da mogu živjeti relativno zdravo još tri do šest mjeseci. To su rekli prije mjesec dana pa sad možete i sami izračunati. Na ekranu sam pokazao veliku CT snimku moje jetre. Is-pod slajda je pisalo »Slon u sobi«, a ja sam još dodao crvene strelice koje su pokazivale svaki pojedinačni tumor. Zadržao sam sliku neko vrijeme da publika može uočiti strelice i prebrojiti tumore. - U redu - rekao sam. -Tako je kako jest. Tu se ne da ništa promijeniti. Jedino što možemo je izabrati način reakcije. Ne možemo promijeniti karte koje smo dobili, već samo odlučiti kako ćemo igrati.

Ne, ne, ljudi u našoj zemlji ne znaju se udružiti i stvoriti zajednicu, čak i pod vrganjevim barjakom. To je zemlja neurotičnih individualista, od kojih svaki, čim se nađe među drugima, počinje poučavati, kritizirati, vrijeđati i pokazivati svoju nedvojbenu nadmoćost. Mislim da je u Češkoj posve drugačije. Tamo ljudi znaju mirno raspravljati i nitko se ni s kim ne svađa. Čak i kada bi htjeli, ne bi mogli jer im jezik nije prikladan za svađu." str. 185.

Bo czasami ma się takie uczucie, kiedy widzi się, jak ktoś się zakochuje - może zwłaszcza w przypadku kogoś smutnego, trudnego lub z jakiegoś innego powodu niedopasowanego do świata. Uczucie ulgi, prawdziwej, jakbyś mogła pozbyć się ciężaru, który niosłaś, nie zdając sobie z tego sprawy. Tak się właśnie czułam, patrząc na ślub Isabel i Martina. "No, przynajmniej ta sprawa z głowy". Dwoje ludzi, którzy mogli się nie odnaleźć. Wydawało się, że to coś cennego i delikatnego.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

Panie, wiem, że jesteś zajęty, że nie masz czasu, że dziś odwiedzasz piekło, ale uważam, że powinieneś rozpędzić mój naród na cztery wiatry. Powinieneś przepędzić go od siebie jak tych przekupniów ze świątyni. Na jakąś pustynię ich wygnać, żeby się tułali jak Żydzi. Żeby im się nie wydawało, że mają do Ciebie jakiś grupowy dostęp, że im będziesz zbiorowo rozpatrywał i liczył im te wszystkie plemienne zasługi, które sobie wyobrażają, zapisują i potem w nie wierzą. Że to są zasługi przed Tobą. Panie, ja bym ich na Twoim miejscu rozgonił po całym świecie jak naród Izraela i dopiero by się okazało, ile są warci. Jakby nie mieli tego swojego Mazowsza, Kieleckiego, Grunwaldu, tych wszystkich listopadów, styczniów i wrześniów dymiących spalonym mięsem, toby się okazało. Jakby nic nie mieli. Jakby nie mieli żadnego Ruska, Niemca ani Żyda na usprawiedliwienie, ani tego swojego papieża nie mieli na pogański kult, tylko na sto kilometrów piasek, toby było wiadomo, czy oni wierzą, czy tylko robią narodowy interes. Piasek i wieczność. Tak bym zrobił. W kosmos. I Częstochowę na ich oczach bym im rozpirzył jak Jerycho, jak stragany jerozolimskich gołębiarzy. Żeby, gdy już popędzisz kota temu mojemu narodowi wybranemu, mogli przyjść do Ciebie niewidomi i chromi i żeby nie musieli z tych wiejskich poczt z żółtą trąbką wysyłać czerwonych przekazów z ostatnim groszem dla zbójeckich jaskiń w eterze. Tak sobie myślę już za Dubienką, gdy przecinam dwunastkę, która po tamtej stronie granicy zamienia się w M07 i ciągnie aż do Kijowa.

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

U periodnom sistemu raznih sumnjivih elemenata koje sam otkrivao u životu, sva upražnjena mesta su uveliko popunjena, i pokraj te liste ostala mi je još jedino crvena olovčica, za štrikliranje greškica , podvlačenje linije i cifranje zaključne ocene. I nema šta: Najbolji ljudi koje sam sreo bile su Žene. I već sam sunjao daimaju više čula od nas, ali One samo imaju bolja čula od nas. Ponešto za mrvicu bolje uoče, za mrvicu bolje nanjuše, taman da u konačnom zbiru dodaju tu presudnu decimalu intuicije. I tim pre me zbunjuje da sve te mudrice i sposobnice , sve te pragmatuše i inventuše, ipak bez izuzetka padaju na tu istu izraubovanu priču..

Lagano se prilagođavao omamljujućem osećanju oslobođenja. Granice bića što ga je zvao Arnom i umeo lučiti od svakog drugog i svega drugog, naglo se razmakoše tanjeći se nestajući. Postao je daleko dublji i veći od sebe time što je prestajao da se izdvaja i razgraničava umom od svega što je oko sebe opažao i što ga je, sve do sada, sa svoje strane odbacivalo. Nije to bilo osvajanje, uzurpacija nečega što mu ne pripada; bilo je to spajanje, ponovno sjedinjenje s nečim čemu on pripada i od čega se usamljeničkom ljudskošću odmetnuo. Gubio se unutrašnji oblik, a zajedno sa njim i svest o spoljašnjem kao teškom, neprobojnom oklopu u kome je utamničen, izlivajući se iz te svesti u prirodu kao jezera bez dna, plaveći svet i stalno se prazneći, a ipak ostajući pun, sve puniji, činilo mu se, ukoliko je više oticao. Ludi koji su iskusili slična stanja nazivali su ih "okeanskim osećanjem". On za njegovo nije imao ime. Imena su bila ljudski način raspoznavanja stvari. Da bi se razabrale, stvari su se morale izdvojiti iz Celine, a potom i međusobno razdvojiti. Živelo se među parčićima Stvrnosti, s otpacima čas jednim čas drugim, bez ikakve šanse da se njeno jedinstvo razume. Ono što je sada osećao ponovo je te parčiće ujedinjavalo, potirući im obeležja pomoću kojih su mogli biti nekako nazvani i time iz Celine izdvojeni.

EDIPO - Non venirmi più a dire che non ho fatto ciò che era meglio, non darmi più consigli. Io non so con quali occhi, vedendo, avrei guardato mio padre, una volta disceso nell'Ade, o la misera madre: verso entrambi ho commesso atti, per cui non sarebbe bastato impiccarmi. O forse potevo desiderare la vista dei figli, nati come nacquero? No davvero, mai, per i miei occhi; e neppure la città, né le mura, né le sacre immagini degli dèi: di tutto ciò io sventuratissimo, l'uomo più illustre fra i Tebani, privai me stesso, proclamando che tutti scacciassero l'empio, l'individuo rivelato agli dèi impuro e figlio di Laio. Dopo avere denunziato così la mia infamia, dovevo guardare a fronte alta questi cittadini? No, affatto: anzi, se fosse stato possibile otturare nelle mie orecchie anche la fonte dell'udito, non avrei esitato a sbarrare del tutto questo misero corpo, così da essere sordo, oltre che cieco. È dolce per l'animo dimorare fuori dai mali. Ahi, Citerone, perché mi accogliesti? Perché, dopo avermi preso, non mi uccidesti subito, così che io non rivelassi mai agli uomini da chi sono nato? O Polibo e Corinto, e voi, che credevo antiche dimore degli avi, quale bellezza colma di male nutrivate in me: ora scopro d'essere uno sventurato, nato da sventurati! O tre strade e nascosta vallata, o querceto e gola alla convergenza delle tre vie, che beveste il sangue di mio padre, il mio, dalle mie stesse mani versato, vi ricordate di me? Quali delitti commisi presso di voi, e quali altri poi, giunto qui, ancora commisi! O nozze, voi mi generaste: e dopo avermi generato suscitaste ancora lo stesso seme, e mostraste padri, fratelli, figli, tutti dello stesso sangue; e spose insieme mogli e madri, e ogni cosa più turpe che esiste fra gli uomini. Ma, poiché ciò che non è bello fare non bisogna neppure dire, nascondetemi al più presto, per gli dèi, via di qui, o uccidetemi, o precipitatemi in mare, dove non mi vedrete mai più. Venite, non disdegnate di toccare un infelice; datemi ascolto, non temete: i miei mali nessun altro mortale può portarli, tranne me. Sofocle, Edipo Re [Esodo]

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

U Parizu sam proveo nedelje u Nacionalnoj biblioteci čitajući knjige davno željene, ali beleške koje sam tada pravio, ničemu mi ne služe, jer tokom mog čitanja sve mi je izgledalo izvanredno novo i važno, i osećao sam silno iskušenje da prepišem celu knjigu, pošto nisam mogao da je ponesem sa sobom. U stvari, zbog svog neiskustva lutam po knjigama sa stalnim i priglupim divljenjem primitivca, pa iz njih izlatim dezorijentisan, obuzet najpovršnijim odblescima. A takav sam i kad je reč o događajima koji dolaze i prolaze – lišen sam dara da biram i sposobnosti da ih vedro saberem, ogledalom okrenutim u svim smerovima, i pohvatam sve slike. A šta me staje da se vežem za značajne stvari! Ništa, sem da tada uleću svakakve trice i kučine svakodnevnog života, brige zbog novca, koještarije i nepredvidivosti, lupanje vratima, zadasi, časovi koji otkucavaju i ne prestaju da vas podsećaju na red – sve se to oglašava ne libeći se preda mnom, trivijalno brblja iz dana u dan. Tako je bilo nekad i oduvek, ali je postalo još moćnije tokom ovih godina bez zaštite i prožetim brigama : sve prolazi kroz mene ludom brzinom, podjednako suštinsko i najuzgrednije, i nikakvo jezgro, nijedna čvrsta tačka ne može da se obrazuje u meni – postao sam mesto čitavog niza unutrašnjih susreta, ulični prelaz, a ne kuća ! A ovako ili onako, voleo bih da se dublje povučem u sebe, u manastir koji je u meni i u čijem zvoniku su okačena velika zvona.

Kada svako u vrijeme akšama postavi sto i svijeće za večeru Ja sanjam o svom Voljenom Zamisljajući u tugi i jadu njegovu sliku Abdest uzimam sa suzama i stoga ce moj namaz biti poput žeravice A vrata džamije će se zapaliti na zvuk mog ezana I ako učeni želite biti spavajte i dalje Ja razum svoj sam odbacio Ako već niste potpuno goli ogrnite se haljom vase slatkorječivosti i nastavite spavati Oni koji sada tragaju za vidjenjem umiru sretni i nasmijeseni u središtu tog istog vidjenja Oni koji su u potrazi za sticanjem Muhamedovih as vrlina umiru poput Omera i Ebu Bekra. Daleka je od njih smrt i poništenje. I ti se taodjer prijatelju moj moraš pomiješati, budući da su i zemlja i nebo pomiješani, baš za tebe i mene. Budi kao sećerna trska slatka a tiha, ne miješa se sa gorkim riječima.

Ali na povratku kući desilo se nešto čudesno, sigurno se sećaš erupcije vulkana na Islandu? Sećam se, kaže Fvonk, strašne su sile bile ne delu. Bogami jesu, kaže Jens, zastrašujuće sile, ali obo što je bilo tako blagosloveno oko te erupcije bilo je što se pepeo rasprišio po atmosferi tako da avioni nisu mogli leteti, i to je bilo kao poručeno, osetio sam, da, znaš li šta sam osetio, Fvonk, osetio sam da su mi molitve uslišene, da ima nečega tamo gore, neke sile, ne znam, ovoga ili onoga, što me je videlo i razumelo, tako je lepo biti viđen, i tako je fantastično kada se stvori prostor u kome se niko inače ne bi našao. Trebalo bi da čovek bude na nekom drugom mestu, ali biva sprečen i onda se stvara poseban prostor, koji u suštini ne postoji, razumeš li, i u tom prostoru čovek je potpuno slobodan, potpuno i savršeno slobodan. Razumem, kaže Fvonk.

Koliko sam često i sam u životu odricao se odjednom svih stvari za kojima sam, bez razlike i za svakom zasebno, žudeo, jedino zato što onu za kojom sam često slučajno prvo pošao nisam mogao imati. Toliko jedna neispunjena žudnja ogorči, umori, isprazni odjednom sav duh, toliko učini sve druge žudnje bezvrednosnim. Vreme se uvek pobrine da kasnije postavi događaje u odgovarajuće ravni, i stvari koje u početku izgledaju beznačajne kasnije otkrivaju svoju punu važnost. I tako, prošlost nije nešto kristalizovano, kako je neki predstavljaju, nego je to konfiguracija koja se menja u onoj meri u kojoj naš život ide napred, a istinski smisao dobija tek u trenutku kad umiremo – tada se zauvek okameni. Ako bi smo se u tom trenutku mogli osvrnuti na svoj život, a samrtnik to verovatno i čini, najzad bi smo ugledali stvarni pejzaž u kojem je pripremana naša sudbina.

Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.

O krpenim sam životinjama govorio na svom posljednjem predavanju. Čak sam pokazao i slike. Mogu pretpostaviti što su pritom mislili tehnički navrnuti cinici: s obzirom na mogućnost obrade digitalnih fotografija, možda se ti golemi krpeni medvjedi uopće ne nalaze uz mene. Ili sam možda nagovorio prave pobjednike da mi posude svoj trofej za fotografiranje. Kako ću u ovo cinično doba uvjeriti publiku da sam uistinu osvojio sve to? U redu, pokazat ću im te igračke uživo. I tako su u jednom trenutku sa svake strane pozornice ušetali moji studenti noseći po jednu golemu krpenu životinju koju sam tijekom proteklih godina osvojio. Ne trebam više te trofeje. Iako znam da se mojoj ženi sviđao krpeni medvjed kojeg sam objesio u njezinom uredu dok smo hodali, nakon što je došlo troje djece nije ih više željela u kući. (Iz njih su ispadali komadići spužve i stiropora koji su mogli završiti u dječjim ustima.) Znao sam da će, ukoliko zadržim igračke, jednog dana Jai pozvati dobru vilu i reći »nosi ih odavde«... ili još gore, otkriti da ne može. Zato sam se upitao: »A zašto ih ne bih dao prijateljima?« Poslagao sam ih po pozornici i rekao: »Ako bilo tko želi za-držati dio mene, neka slobodno priđe i uzme jednog medvjeda; tko prvi dođe, njegov je.« Krpene su životinje brzo našle novi dom. Nakon nekoliko dana doznao sam daje jednu životinju uzela studentica s Carnegie Mellona koja, kao i ja, boluje od raka. Nakon predavanja prišla je i izabrala velikog slona. Svidjela mi se simbolika. Sada je imala slona u sobi.

Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.

Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.