Kupe Quotes

Dahulu dia selalu katakan apa yang dia pikirkan, tangiskan, apa yang ditanggungkan, teriakan ria kesukaan di dalam hati remaja. Kini dia harus diam- tak ada kuping sudi suaranya.

Jer radost zbog njenog sve osetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest, i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i daždi negde po svima svetovima. A veliko čudo te radosti i jeste u tome što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tela i na uski prostor kupea u kojem se vozimo. A već nekoliko sekundi posle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama.

TanganNya tidak pernah terlalu pendek untuk menjangkau kita...kupingNya tidak pernah terlalu bising sehingga tidak bisa mendengar seruan kita...& mataNya tidak pernah berada terlalu jauh sehingga tidak bisa memperhatikan kita... Tapi,seringkali hati kita yg terlalu kecil untuk menyadari keberadaanNya...& pikiran kita yg terlalu sempit untuk mengakui kekuasaanNya atas semua masalah kita... *nite all..yesaya 55:8

If popular mythology is to be believed, the discoverer of New Zealand was a Polynesian voyager named Kupe. Oddly, this myth was Pakeha in origin rather than Maori. Maori came to embrace it solely as a result of its widespread publication and dissemination in New Zealand primary schools between the 1910s and the 1970s.

Now you’ve touched me.” Matariki helped Kupe up. “And the world didn’t end.” Kupe shrugged. “The bullets didn’t rain on us yesterday either,” he replied without looking at her. Matariki, however, forced eye contact. “You didn’t really believe that, did you?” she asked. Kupe looked to the ground. “If I’d believed it, I wouldn’t have run away, would I? Will you tell your father that I fled?” Matariki raised her eyebrows. “Didn’t he run himself?” she asked. “I didn’t see him once the worst of the fighting started. Besides, you were looking after me. Then again, maybe a warrior chieftain becomes invisible when singing rire, rire.

A i Burazer je umro. Kad kažem da je i on umro prosto me dođe sramota, pa i po tome vidim da je smrt bestidna. On grijeha nije imao, a hoće li gore odgovarati zato što je rakiju pio, to ne znam. Bogu, doduše, u početku nije ni na kraj pameti bilo da brani pit, ali kad je nakon šestotina godina uvidio da ljudi kvare rakiju, a rakija ljude, onda je moro. A da Burazer grijeha nije imao sudim po tome što je poštovao »nimet«. A evo kako. Pošao on jedared sa svojim pajdašima na akšamluk. Za one koji ne znaju šta je to akšamluk, a izgleda da to više niko ne zna, moram reći da je to: k a d s u n c e z a đ e k r a j k a k v e v o ­ d e u šu t n j i p i j e n j e r a k i j e u z m e z u. Može se koja i prozboriti, ali samo da bi se šutnja održala.. Svi su, određenu sumu dali »u paj«, ali Burazer nije imao sitnih, pa je ponudio đinar-dva više, što njegovi jarani odlučno odbiše. »Idi«, vele, »vrati se u čaršiju, razmijeni, pa donesi.« A bili su već preko mosta. Burazer se vrati, usitni i jedva ih stigne. To mu je već bilo načelo ćejf. Kupe rakiju, svakom polovka i jedno tridesetoro jaja. »Kako ćemo jaja?«—pitaju. »Sve u čimbur!« — odgovaraju. »Zašto sve u čimbur?«, pita Burazer, »zar nije bolje nešto skuhati?«...»Jok«, odgovaraju, »sve u čimbur.« Uzmu tepsiju, zapale vatru, ubiju tridesetoro jaja, pa onda odu još granja da sakupe, a Burazera ostave da pazi na čimbur. Krivo Burazeru što je moro u čaršiju da sitni novce, a ni oko jaja ga nisu poslušali, pa skine gaće i posere se po sred onog čimbura...»Izašlo«, tvrdio je poslije, »zdravo govno, mogli su ga okružiti, pa ono oko njega baciti, a ostalo pojesti...«Kada su se jarani pomolili i vidjeli šta je bilo s čimburom svima je ono granje poispadalo iz ruku. Uzeli su tepsiju i bacili je u potok. Burazeru su odmah odijelili njegovu polovku i taj dan sa njim nisu pili. — Da si ti kakav čovjek — govorili su — ne bi u nimet nuždu vršio! A Burazer je tvrdio: — Jaje nije nimet, jer je iz kokošije guzice izašlo...

Kuping gue udah tuli,nggak peduli apa kata orang lain. Mata gue udah buta,nggak bisa lihat perempuan lain" wicak berbicara terus hingga bibirnya bergetar..... .......Dalam teduh mata wicak,Lintang menemukan semua yang ingin ia gapai bersama pacar-pacar asingnya,tetapi selalu gagal. Kedamaian di tengah badai. Kehangatan seribu musim panas.Dan Ketulusan untuk dapat mencintai segala kekurangan,menjadikan segalanya sempurna.

Prvi put kad kupiš heroin, kupi i mrtvački sanduk jer će ti veoma brzo zatrebati, a tvoji neće imati para da ti ga kupe pošto ćeš im sve raskućiti i rasprodati.

recorded in 1865, of two eminent East Coast tohunga. It begins in the year A.D. 925 in the ancient homeland of Hawaiki and concerns a man named Kupe, who becomes embroiled in an argument about an octopus. The octopus—a giant with eyes like abalone shells and arms “five fathoms long”—is interfering with Kupe’s fishing grounds and Kupe decides that he will have to kill it. So he prepares a great canoe and tells his men to gather plenty of provisions. When everything is ready, he embarks with his wife and his friend Ngahue. Out at sea, Kupe spies the octopus, which he knows by the reddening of the ripples on the water, but as soon as the canoe draws near, the monster swims away—so straight and fast that Kupe knows it is leading them to some strange country. Eventually, when they have been at sea for quite some time, Kupe’s wife catches sight of land, “like a cloud on the horizon.” Thus the name Aotearoa, which Smith interprets as “the long white cloud.” (Other interpretations include “the cloud hanging over a body of land discovered at the end of a long journey” and “the distant land to windward

He makes an exploratory circuit of the islands, and when this is done he sails back to Hawaiki and reports what he has found. There he lives out his life, for, according to the story, Kupe never returns to Aotearoa. Thus the rhetorical question E hoki Kupe? (Will Kupe return?), which is an ironical proverb signifying that one has no intention of revisiting a place.

Je li istina da morski psi noću laju?" upitao sam starog, koji je provirio u kupe kako bi hinio skrb o nama. Premda smo ga svi sekundu prije čuli kako tad već pijan priča jedan od viceva o plavuši i milicajcu, smijući se kao životinja. Tako je, naime, stara opisivala očev pijani smijeh, a ja sam se uvijek pitao koja se to životinja tako grohotom smije. Stari me upitno pogledao. Mislim da je stara prestala žvakati krišku rajčice koju je netom ugurala u usta. "Sandra mi je rekla da noću morski psi laju, a kad je pun mjesec, čak i zavijaju", samopouzdano sam kimao. Na trenutak je sve zastalo, a onda se stari uozbiljio. Tad sam mislio da se uozbiljio, jer sad bih znao da jedva suspreže onaj svoj životinjski smijeh. "Laju sine, laju. Na tu tvoju Sandru. Zato što je mala lažljiva kučka!” I tu je krenuo odron koji ću zauvijek pamtiti. Čak i ako stari bude zauvijek pamtio moje oči velike kao fildžani. "Svinjo pijana!" zapsikala je mama i rajčica joj je frcala kroza zube što ih je stiskala trudeći se istodobno i vikati i uvredu izgovoriti dovoljno tiho da je ne čuju u drugim kupeima, da se ne sramoti. "Svinja je korisna životinja", odmahnuo je stari rukom. "I na tebe će, Anđelka, lajati morski psi u Sukošanu kad te vide tako nadrkanu", dobacio je prije no što će povući vrata i zatvoriti ih te se grohotom nasmijao. "Budala”, promrsila je mama sebi u bradu.

Od prelaska Save kupe se u njemu nekakav žal i jed. Zapušteni zirati, razriveni krovovi, isprovaljivane ograde, sela i kasabe bez glasa, svijet dronjav, šutljiv, nepovjerljiv, malo ko radi, sve se zbjeglo u stare, od vremena ogubavjele kuće, šuti i zuri napolje, čeka nešta, kameni se, kao da je svu Bosnu pritisnuo neizmjeran čemer nekakvog posljednjeg nepopravljivog gubitka, pa sva, i tlem i nebom i oranicom i kućom i umornim okom govečeta i mraznim licem šutljivog žitelja, dotrajava posljednje dane gaseći se prije mraka i umirući prije smrti. Ti teški tmasti utisci od prelaska na desnu Savinu obalu, pa do ovog žalosnog pogleda na avliju na kojoj je odrastao, zagomilaše se u bol, u očajanje koje je moglo odušiti samo plačom ili urlavom psovkom. Zamalo ne dreknu iz sedla - Pa gdje ste, verdammtes Volk? je li radni dan ili nije? ko vam je dopustio da se izležavate? ustaaaj, stoko, loss! Golem zeljov izvuče se ispod hambara, osmotri, pođe režeći, a jahač mirno sjaha. Kad zvijer stade da nasrće, bjelasajući zubima, gost ga olovnim vrškom kamdžije pucnu između ušiju. Zvijer skiknu i pobježe u hambar. Gost pljunu za njim. Nekad je predak ove lijenčine skakao medvjedu na prsa.