Kultura Quotes

We've searched our database for all the quotes and captions related to Kultura. Here they are! All 82 of them:

Cała kultura opiera się na udawaniu. Że jesteśmy kulturalni.
Jacek Dukaj (Perfekcyjna niedoskonałość)
Ang mga Amerikanong yan, para ding aswang! Kakaibiganin ka,ililigtas at tutulungan,pero kakainin ang lamang-loob mo, ang dugo mo at kaluluwa, ang kultura at pagkatao mo! Hanggang di mo na makilala ang sarili mo!
Ricky Lee (Si Amapola sa 65 na Kabanata)
Haiku je sama samoća.
D.T. Suzuki (Zen i japanska kultura)
PETI SELJAK: Pa si nas za to zva! Aj, lipo u božju strinu, ti i kultura i prosvíta!
Ivo Brešan (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja)
Shqiptarët nuk i bashkon vetëm feja apo ideologjia. Qysh në shekullin e nëntëmbëdhjetë, në kohën e Rilindjes kombëtare, gjuha, kultura dhe tradita ishin elemente lidhëse kombëtare, kurse feja nuk ishte forca absolute e bashkimit
Ibrahim Rugova
Pozitivistička psihologija, poput celebrity kulture, nezadrživ nagon da se kupuje i privlačnosti masovne zabave kao sredstva odvraćanja pozornosti, pothranjuje se osjećajem nesretnosti što ga izaziva izolacija i gubitak osjećaja zajedništva. Korporativistička postavka kako se sreća može pronaći kroz prilagodbu i podčinjavanje korporativnoj kulturi okrutan je trik zato što upravo korporativna kultura podržava i hrani u ljudi tu veliku boleštinu i odvojenost od stvarnog kao obilježje kulture opsjene.
Chris Hedges (Empire of Illusion: The End of Literacy and the Triumph of Spectacle)
Kultura jest rodzajem performansu społecznego, a literaturę fetyszyzuje się za zdolność zabierania ludzi wykształconych w fałszywą emocjonalną podróż, żeby mogli później czuć się lepsi od ludzi niewykształconych, o których podróżach emocjonalnych lubią czytać.
Sally Rooney (Normal People)
Ktoś inny opowiedział ze zgrozą o budowie na Gotlandii, na której pracował przez trzy miesiące. Ani razu nie można było zatroszczyć się o swoją higienę, bo kultura saunowa nie dotarła tam na dół. Zamiast tego leży się tam i pluska we własnej brudnej wodzie w tak zwanej wannie.
Mikael Niemi (Popular Music from Vittula)
Każde indywiduum przejawia tendencję do czucia się „bardziej innym” od wszystkich bliźnich i równocześnie każda kultura przejawia tendencję do myślenia o sobie nie tylko jak o różnej od innych, lecz ponadto jak o maksymalnie różnej od innych, bowiem każda kultura podtrzymuje owo uczucie „inności” wśród pozostających w jej kręgu jednostek.
René Girard (The Scapegoat)
Většinou platí, že „biologie umožňuje, kultura zakazuje“. Biologie se umí vyrovnat s velmi širokým spektrem alternativ, kultura však nutí určité možnosti přijmout a jiné zavrhnout. Biologie umožňuje ženám mít děti, ale je to kultura, která je nutí této možnosti využít. Biologie umožňuje mužům, aby spolu měli sex, ale kultura jim to zakazuje.
Yuval Noah Harari (Sapiens: A Brief History of Humankind)
Kultura se stvara u sukobu Kultura se stvara u sukobu a barbarstvo takođe. Kulturu upoznah u Montecatiniju barbarstvo kod svog rođe. Rođo na barbarstvo ne misli ni topličar na kulturu: jedan misli na zavarivanje drugi na uspješnu kuru al onaj što hoda po tanahnoj međi ispunja me revoltom onu dvojicu pozdravljam naklonom njega bih mogao koltom.
Ivan Slamnig (Sabrane pjesme)
Poněvadž nás věci vnitřního světa subjektivně ovlivňují tím mocněji, čím jsou nevědomější, je pro toho, kdo chce dosáhnout dalšího pokroku ve vlastní kultuře (a nezačíná veškerá kultura u jedince?) nezbytné, aby působení animy objektivizoval a pokusil se zjistit, jaké obsahy jsou podstatou onoho působení. Tím se přizpůsobí neviditelnému a získá proti němu ochranu. K tomuto přizpůsobení však přirozeně nemůže dojít bez ústupků podmínkám obou světů.
C.G. Jung (Osobnost a přenos)
Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.
Borislav Pekić (Besnilo)
„Musí ti být jasné, že náš civilizovaný svět je tak rozlehlý, že si nemůžeme dovolit, aby menšiny byly nespokojené a neklidné. Zeptej se sám sebe, čeho u nás chceme dosáhnout především? Lidé chtějí být šťastní, není to tak? Neslyšels to celý život? Chci být šťastný, říkají lidé. No, a nejsou? Copak je pořád něčím nezaměstnáváme, neposkytujeme jim dost zábavy? Vždyť pro to žijeme, pro nic jiného, nemám pravdu? Pro požitek, pro příjemné vzrušení. A musíš připustit, že naše kultura nás tímhle přímo zahrnuje.
Ray Bradbury (Fahrenheit 451)
Kultura z reguły twierdzi, że zakazuje tylko tego, co jest nienaturalne. Jednak z biologicznego punktu widzenia nic nie jest nienaturalne. Wszystko, co jest możliwe, z definicji jest naturalne. Prawdziwie nienaturalne zachowanie, czyli takie, które sprzeciwia się prawom natury, po prostu nie mogłoby zaistnieć, więc nie potrzebowałoby żadnego zakazu. Żadna kultura nie zadała sobie trudu, by zakazać mężczyznom fotosyntezy, a kobietom biec szybciej niż prędkość światła albo elektronom o ujemnym ładunku przyciągać się.
Yuval Noah Harari (Sapiens: A Brief History of Humankind)
Knihy neléčí nemoci, ani se nemohou použít jako zbraně k porážce vojska katů, nelze jimi naplnit žaludek ani zahnat žízeň. Jistě, kultura není zapotřebí k tomu, aby člověk přežil. K tomu slouží chléb a voda. Je pravda, že s chlebem k jídlu a s vodou k pití člověk přežije, aby však přežilo lidství v člověku, to nestačí. Nedojímá-li nás krása, nezavřeme-li oči a neuvedeme-li do pohybu mechanismy představivosti, nejsme-li schopni klást si otázky a spatřit hranice naší nevědomosti, jsme buď mužem nebo ženou, nikdy však člověkem. Není nic, co by nás odlišilo od lososa, zebry nebo tura pižmového.
Antonio Iturbe (La bibliotecaria de Auschwitz)
Gjuha, territori, kultura, tradita dhe historia janë elemente që i bashkojnë individët duke i shndërruar në bashkësi që ndan interesa, të drejta dhe detyrime të përbashkëta. Kjo ndërlidhje shoqërore, e zhvilluar në koncept politik përgjatë historisë së qytetërimit njerëzor, që nga gjeneza e saj ka qenë dhe sot e kësaj dite vazhdon të mbetet e lidhur ngushtësisht me dëshirën për liri dhe vetëqeverisje të një populli. Kjo dëshirë, e transformuar përgjatë historisë në ide politike, ka qenë dhe mbetet burim i virtytit të lashtë të atdhedashurisë – virtyt i zhvilluar veçanërisht në qytetërimin greko-romak, nga antika, mesjeta e deri më sot.
Albert Bikaj (England and the Need for Nations)
Občanská kultura a úcta ke svobodě se nevytváří ani neměří jednou projeveným stanoviskem, účastí na týdenním celonárodním happeningu ani typicky českým podpisem rezoluce. Občanství je potřebí budovat a pocit svobody šlechtit. Zvlášť důležité je to se zřetelem na evidentní český návyk, jak se nám zřetelně jeví právě na příběhu, který jsem tu shrnul: sklon k řešení zkratkou, k vytváření fasády bez základů, k okamžité jednorázové improvizaci bez svědomité přípravné práce. Nedostatek houževnatosti, o němž přece vyprávějí celé české dějiny dávno před Mnichovem, jehož projevem je těžké mravní zhroucení po Mnichovu a ještě horší zhroucení po roce 1969 – ten nemožno odvozovat od toho zatraceného happeningu a jeho závěru!
Jan Tesař (Mnichovský komplex: Jeho příčiny a důsledky)
Podczas rozmowy kwalifikacyjnej zapytal mnie,czy mowie po japonsku. Wyjasnilam, ze pochodze z Gardeny, na co odparl: "Och, jestes nisei," jakby to slowo oznaczalo, ze cos wie na moj temat. "Zapomniala pani o swoich korzeniach, chociaz nalezy pani dopiero do pierwszego pokolenia urodzonego na amerykanskiej ziemi. Pani rodzice, issei, pielegnowali dziedzictwo swojej kultury. Nie chce pani uczyc sie japonskiego? Nie chce pani odwiedzic kraju przodkow?" Dlugo meczyly mnie wyrzuty sumienia i zastanawialam sie, dlaczego jeszcze nie mowie po japonsku i dlaczego wole leciec do Paryza, Stambulu czy Barcelony zamiast do Tokio. Ale potem pomyslalam, kogo to obchodzi? Pytal ktos Kennedy'ego, czy mowi po gaelicku i odwiedzil Dublin albo czy codziennie jada ziemniaki na kolacje i zbiera obrazy przedstawiajace iralandzkie skrzaty? Wiec dlaczego my mielibysmy pamietac o swoich korzeniach? Czy nie jest mi blizsza kultura tego kraju, w ktorym sie urodzilam?
Viet Thanh Nguyen (The Sympathizer (The Sympathizer, #1))
Nieraz słyszy się opinie, iż atrakcyjność współżycia i partnera przemija, a pozostaje przyzwyczajenie, obowiązki, dom, dzieci. Zakłada się tu zatem, iż atrakcyjność erotyczna jest z natury czasowa i całkowite poznanie ciała partnera oraz wiele przeżytych orgazmów wyczerpują możliwości rozwoju. Tego typu pogląd potwierdza się wówczas, gdy partnerzy zatrzymali się w swym rozwoju i samorealizacji seksualnej, w erotyzmie tkwi bowiem tyle możliwości, iż wystarczy ich na całe życie seksualne.
Zbigniew Lew-Starowicz (Seks Partnerski)
Spousta asijských kultur je týmově orientovaných, ale nikoliv tak, jak si lidé ze západu myslí. Jednotlivci v Asii vnímají sami sebe jako součást většího celku – ať už jde o rodinu, firmu i komunitu – a přikládají obrovskou hodnotu harmonii v rámci skupiny. Často podřizují své vlastní touhy skupinovým zájmům a přijímají své místo v její hierarchii. Západní kultura je naopak organizována kolem jednotlivce. Vidíme sami sebe jako samostatné jednotky. Naším osudem je projevit se, jít za svým štěstím, zbavit se nežádoucích omezení, dosáhnout toho, pro co jsme my – a jenom my – byli přivedeni na tento svět. Milujeme a uznáváme své rodiče, ale vzpíráme se představě, že bychom je měli zbožně uctívat. Děláme to jako samostatní jedinci, kteří se baví, soupeří, vyčnívají, usilují o postavení a – ano – milují jiné samostatné jedince. Dokonce i západní bůh je průbojný, hlasitý a dominantní. Jeho syn Ježíš je pak milý a laskavý, ale současně i charismatický a přesvědčivý miláček davů (Jesus Christ Superstar).
Susan Cain (Quiet: The Power of Introverts in a World That Can't Stop Talking)
Želja za promjenom ne mora biti usmjerena samo na odlazak u prirodu. Ono što nam doista treba je razlika. Zato i turistička industrija uvijek naglašava razliku. Meni je Sirija bila prva zemlja izvan Europe koja je imala drugačiji krajolik (pustinju), drugačiju vjeru (islam), drugačije ljude, zvukove, mirise.... To me toliko ispunilo i nadahnulo da promijenim život, da sam na gotovo svim potonjim putovanjima tražio što veću razliku krajolika i kultura. Još sam davno shvatio zašto to radim. Ono što sam tražio zapravo nije bila razlika, nego istost. Tražio sam univerzalne ljudske vrijednosti - a što je vanjska razlika bila veća, to su mi se te istosti snažnije uspostavljale kao temeljne i nužne ljudske vrijednosti. Primjerice, kada bih kod plemena u džungli koje živi stilom kamenog doba vidio prijateljsku ili roditeljsku ljubav - potvrdio bih spoznaju da su to neke od najvećih ljudskih vrijednosti, te da neke druge stvari možda nisu toliko bitne. Moj nabolji punjač za baterije je pronaći Osmijeh prepoznavanja u raznim licima. Što je različitiiji kontekst, što su udaljenije geografske širine, što su lica šarenija, a jezici kojima pričaju čudniji, to me više ispunjava kad prepoznam taj poseban osmijeh - taj čaroban jezik prepoznavanja koji ni vrijeme ne uspijeva uništiti.
Davor Rostuhar (Degustacija Slobode)
Kultura z reguły twierdzi, że zakazuje tylko tego, co jest nienaturalne. Jednak z biologicznego punktu widzenia nic nie jest nienaturalne. Wszystko, co jest możliwe, z definicji jest naturalne. Prawdziwie nienaturalne zachowanie, czyli takie, które sprzeciwia się prawom natury, po prostu nie mogłoby zaistnieć, więc nie potrzebowałoby żadnego zakazu. Żadna kultura nie zadała sobie trudu, by zakazać mężczyznom fotosyntezy, a kobietom biec szybciej niż prędkość światła albo elektronom o ujemnym ładunku przyciągać się. Skrzydła także nie pojawiły się nagle w całej swojej aerodynamicznej okazałości. Wykształciły się z organów, które spełniały inne funkcje. Według jednej teorii skrzydła owadów przez miliony lat ewoluowały z wyrostków na ciele nielotnych robaków. Robaki z wypukłościami miały większą powierzchnię ciała niż gatunki ich pozbawione, a to umożliwiało im pochłanianie większej ilości światła słonecznego i w efekcie lepsze ogrzanie ciała. W toku powolnego procesu ewolucyjnego te solarne grzejniki nabierały rozmiarów. Ten sam twór, który zapewniał maksymalne pochłanianie światła słonecznego – duża powierzchnia ciała, niewielka masa – przypadkiem dawał też robakom większą siłę wybicia podczas poruszania się. Osobniki z wydatniejszymi wyroślami potrafiły skakać wyżej i dalej. Niektóre robaki zaczęły wykorzystywać te narządy do lotu ślizgowego, a stąd był już tylko mały krok do skrzydeł, które potrafiły unosić robaka w powietrzu. Następnym razem, kiedy koło ucha przemknie nam komar, możemy go oskarżyć o nienaturalne zachowanie. Gdyby był dobrze wychowany i zadowolony z tego, co dostał od Boga, używałby skrzydeł tylko w charakterze baterii słonecznych.
Yuval Noah Harari (Sapiens: A Brief History of Humankind)
W przypadku Czarnobyla na jaw wyszła cała sowiecka kultura strachu, dyrektor elektrowni przez wiele godzin bał się poinformować Moskwę o awarii, Moskwa bała się wydać decyzję o ewakuacji Prypeci,
Anonymous
Dnes má průměrný člověk ty nejrozhodnější názory na všechno, co se ve světě děje a má dít. Proto také ztratil schopnost naslouchat. Nač ještě naslouchat, když má v sobě všechno potřebné? Už není jeho věcí, aby poslouchal, ale aby soudil, vynášel názory a rozhodoval. Neexistuje jediná veřejná otázka, do níž by při své slepotě a hluchotě nezasahoval a nevnucoval své "myšlenky". "Myšlení" průměrného člověka není pravým myšlením a vzdělání mu není vlastní. Myšlení je boj o pravdu. Kdo chce mít myšlenky, musí se především rozhodnout usilovat o pravdu, přijmout pravidla, která tento boj předpokládá. Nelze mluvit o myšlenkách a názorech tam, kde se nepřipouští žádná řídící instance, kde není jistý souhrn pravidel, jichž se v diskusi dovoláváme. Tato pravidla jsou základy kultury.
José Ortega y Gasset (The Revolt of the Masses)
Melankolija... Skloni su joj ljudi sraslih obrva. Protiv melankolije i danas nosim opal, krizolit, safir, granat, hijacint i lapis lazuli. Jedem orahe, koralje smrvljene u prah i korijen trave od žuči.
Jasna Horvat
Nacrtao si mi svoja glagoljska slova, svoju igru križa, kruga, trokuta i kvadrata – svoju viziju cjelovitosti Univerzuma i pojavnosti svijeta. Križ je spasenje i Isus. Krug je Sunce, ono nas grije, ono je kao Bog koji daje život. Trokut sjedinjuje nebo, zemlju i čovjeka. Trokut je i Sveto Trojstvo. Kvadrat je Zemlja. U kvadratu su upisana četiri dijela Časoslova, četiri godišnja doba i četiri elementa – voda, vatra, zrak i zemlja.
Jasna Horvat (AZ)
Kroz slova i desetice izražene s četiri četvorke, dodirnula sam te u duhu. Desetice su moja mjera. Nešto tvoje, a samo moje.
Jasna Horvat (AZ)
Ako je suncu zadaća da izađe, moja je zadaća pronijeti glagoljicu i osloboditi njezina slova. Život je put, put je misija, misija je život. Ako sam i letio posvuda poput sokola, od istoka do zapada i od sjevera do juga, među Kazare, Saracene, moravske Slavene i Hrvate, ne znači da sam bio besciljan. Slijedio sam put, pronašao sam svetoga Klementa, glagoljicu, ali i samoga sebe. Nisam napisao svoju knjigu, a ipak, uspio sam u svojem naumu. Liturgiju sam preveo na slavenske jezike, glagoljicom sam širio Kristovu Riječ.
Jasna Horvat (AZ)
Gebalim je semitska riječ džebel, gebel koja i u arapskom i u hebrejskom jeziku označuje goru. Po povjesničaru dr. L. Glessingeru, riječ gebalim, geba ili gebim ima isto značenje kao i riječ hora, hara u starom iransko–zendskom jeziku. U židovskom i arapskom gebal, gebalim znače branitelj, prijatelj isto što i hara ili hora od koje riječi dolazi hrvatsko ime. Ovako ime za Hrvate spominje se u Iz 10,29; Iz 10,31; Ez 27,9; Ps 83,8.
Jasna Horvat (AZ)
Goru – Gebalim ili gebim, svakodnevo je gledao pred sobom... Do Velebita je mislio, Gebalim bi morao biti čovjek vezan uz planinu. Na Velebitu je doznao, Hrvati su riječ gebim izmijenili u dvije riječi – hara i hora. Osim gore, Gebalim je za njih značio prijatelja, ali i vladara svim Hrvatima. Vjerovali su da baš od gore potječe ime Hrvat... Nadmetali su se u čitanju Biblije i poglavlja u kojima im se ime spominjalo: Iz 10, 29; Iz 10, 31; Ez 27, 9; Ps 83, 8. Konstantin je prihvatio: Gebalim su oni – narod gore, Gebalim im je i vladar. Pismo je namirisalo njega, Gebalima vladara.
Jasna Horvat (AZ)
Glagoljičko pismo započinje simbolom: „Az“. „Az“ je znak kojim se označuje slovo „A“, broj jedan i prvo lice jednine – „ja“. „Az“ je simbol, broj, slovo, ali i pitanje: Tko sam ja? „Az“ je početak ambicioznog pisma koje zahtijeva ne samo pisa¬nje nego i propitivanje. Vječno, uporno i tvrdoglavo, uvijek jed¬nako snažno.
Jasna Horvat (AZ)
„Az“ odgovara broju jedan. Jedan izražava apsolutno Biće iz kojega proizlaze sva bića. „Az“ je A, A je jedinstvo. Sinteza riječi i brojeva... Križnog je oblika kao i čovjek koji se izražavanjem uzdiže do vječnosti.1
Jasna Horvat (AZ)
Krvna veza dana mi je od Njega, Početka i Svršetka, Prvog i Posljednjeg, Alfe i Omege... Ja, kršćanin, vjerujem u Boga.
Jasna Horvat (AZ)
Je li bilo mudro zapisati neizrecivo? Za Lava je mudrost bila jednaka hrabrosti ludila. A ludilo... ludilo je opsjednutost idejom... Ideja je strast, a strast potvrda života...
Jasna Horvat (AZ)
Oči su Lazaru bile točka koja nevidljivim nitima prenosi iskustva nadčulnog svijeta.
Jasna Horvat (AZ)
Konstantin će im govoriti o svijetu uređenom brojkom četi¬ri. Govorit će im o Adamu, prvome sinu svojega roda i njegovu imenu sastavljenom od četiri slova u kojima se čitaju svi putovi ovoga svijeta – Anatolé (istok), Dýsis (zapad), Árktos (sjever) i Mesembriá (jug).
Jasna Horvat (AZ)
Kao i svi zaljubljeni, gutala je moje riječi kako bi ih mogla prilagoditi svojoj viziji... Zaljubljenost je također svojevrsna tvrdoglavost.
Jasna Horvat (AZ)
Sve je u pokretu. Ništa ne nastaje i ništa ne nestaje. Oblik smo prethodnog i korijen budućeg. Konstantin je mijena. I sâm sam takav. I ja sam mijena.
Jasna Horvat (AZ)
Uvjeravala me da je ljepota dojam i da će dojam koji ostavljam ovisiti o mojem uživljavanju u sugovornika. Ne prepoznam li njegov karakter i tankoćutnost, pogriješit ću u dojmu... Shvatila sam, trebam se pri¬lagođavati i tako ostati svojom.
Jasna Horvat (AZ)
Upozorila me neka ne zaboravim da nisam lijepa, i neka se uvijek, kada ne znam što bih, upitam tko sam.
Jasna Horvat (AZ)
Bog sve vidi i sve zna, i djecu je učinio po nama, onakvima kakva nam je bila i ljubav... Djeca su nam snažna, strastvena i nerazumna.
Jasna Horvat (AZ)
Odbačen i izopćen, imao sam slobodu, ali se nisam više imao čemu otimati. Pognuo sam glavu kao što je priginju oni koji su s puno gađenja probavili iluzije
Jasna Horvat (AZ)
Divlje životinje, to smo, Ivane. Vjeruješ u čovjeka i njegove zakone, a zakona ne bi moralo biti da nismo divlje životinje. Pogledaj mojega mačka, ne napada te iako si oskvrnuo njegov teritorij. Mi ljudi, mi smo divlji. Bijesni smo i obijesni... I u bijesna psa vidi se samo – kratak život.
Jasna Horvat (AZ)
Jao vama, knjigočitači, jer uzeste ključeve znanja, a sami ne ulazite i zabranjujete onima koji bi unišli.
Jasna Horvat (AZ)
Ne pišem svoju biografiju. Nije važan nitko od nas pojedinačno... Važno je tijesto u koje smo umiješani, svatko sa svojim zrnom i izborom.
Jasna Horvat
Klementa je oduzeo vodi, a Carigradu pravo posjedovanja njegovih relikvija. Umjesto u Carigrad, Klementove ostatke Konstantin je, preko Soluna, Moravske i Hrvatske, prenio u Rim.
Jasna Horvat (AZ)
Kultura je kroz povijest bila uskraćena golemoj većini, a onih nekoliko sretnika koji danas od nje žive, žive na račun rada onih koji to ne mogu.
Terry Eagleton (Literary Theory: An Introduction)
Celá kultura „cesty vzhůru“ do Izraele, alija, předpokládala přetnutí všech spojnic a zájmů směrem k diaspoře. Předáci mládežnického hnutí velmi dobře věděli, že pokud teenager setrvá v Anglii či Francii i po dobu univerzitního studia, je nejspíš pro Izrael navždycky ztracený. Oficiální postoj byl proto takový, že kandidáti univerzitního studia se mají evropských přijetí vzdát, zapojit se několik let v kibucu při sklizni pomerančů, řízení traktorů nebo třídění banánů a pak, pokud to okolnosti dovolí, se komunitě nabídnout pro možnost vyššího vzdělání – přičemž se předpokládá, že kibuc kolektivně rozhodne, jaká studia (pokud vůbec nějaká) mají absolvovat, a hlavním kritériem při tom byl jejich budoucí užitek pro kolektiv.
Tony Judt (Thinking the Twentieth Century)
Kultura i pristojnost nisu sinonimi, majku mu jebem!
Ivan-Goran Vitez
Mislim da nam je potreban obrat u vjerovanju u nekoliko aspekata. Kao prvo, trebamo hrabrosti za suprotstavljanje općem uobičajenom mišljenju. Kod većine ljudi nailazimo danas na ideologiju prosjeka koja smjera k postizanju određenoga životnog standarda, k mogućnosti samoostvarenja u onome što se želi, što bi se htjelo i koja smatra da je Bog ipak neka nepoznanica što se zapravo ne računa. To podrazumijeva i činjenicu da moral nastaje slučajno. Kao što je rečeno, ideologija prosjeka u kojoj danas živimo i koja nam se iz dana u dan sve više nameće, zavodi nas i udaljuje od onoga što je bitno. S jedne strane, čovjek više ne može prodrijeti u bit, a s druge strane, osjeća kako mu nešto nedostaje. Velike kolektivne bolesti koje danas imamo počivaju na tome što u životu čovjeka s kraja dvadesetog stoljeća i ponovno otkriti vjerovanje u svoj njegovoj jednostavnosti. Do tog otkrića moglo bi se jednostavno doći u susretu s Kristom. To ne bi bio susret s nekim povijesnim junakom, nego s Bogom koji je čovjek. Tek kada takvo što doista uđe u nečiji život, taj će se život preusmjeriti n posve drukčiji način. Uvjeren sam da će tada nastati i kultura vjerovanja. Važno je da to ne bude samo pojedinačna odluka, nego da se ona prenosi i drugima i bude zajednička. Onoliko koliko se bude ostvarila u životu, oblikovat će stil i kulturu življenja.
Pope Benedict XVI (Salt of the Earth: The Church at the End of the Millennium - An Interview With Peter Seewald)
„Kultura‍ gwałtu oznacza, że mamy do czynienia z otoczeniem, w którym gwałt jest zjawiskiem powszechnym, a media i kultura popularna normalizują i usprawiedliwiają przemoc seksualną wobec kobiet. Podtrzymuje kulturę gwałtu używanie mizoginicznego języka, uprzedmiotawianie ciał kobiet, estetyzowanie przemocy seksualnej i co za tym idzie, tworzenie społeczeństwa, które nie szanuje prawa i bezpieczeństwa kobiet. Większość kobiet i dziewcząt narzuca sobie najróżniejsze ograniczenia dlatego, że gwałty stanowią realne zagrożenie. Większość kobiet i dziewcząt żyje w strachu przed gwałtem. Mężczyźni na ogół nie. W taki sposób gwałt służy jako potężne narzędzie, za pomocą którego cała populacja kobiet pozostaje podporządkowana całej populacji mężczyzn, nawet jeśli nie wszyscy mężczyźni gwałcą i nie wszystkie kobiety padają ofiarą gwałtu”.
Rebecca Solnit (Men Explain Things to Me)
Laurie‍ Penny, jedna z ważnych współczesnych feministycznych myślicielek, pisze: „Kiedy‍ rozeszła się wieść o morderstwie, kiedy cały cyfrowy świat zaczął je omawiać i zastanawiać się nad jego znaczeniem, byłam bliska napisania do mojego wydawcy mejla z prośbą o kilka dni wolnego, ponieważ kilka szczególnie brutalnych pogróżek, zwłaszcza tych dotyczących gwałtu, sprawiło, że byłam roztrzęsiona i potrzebowałam czasu, żeby się pozbierać. Jednak zamiast dać sobie ten czas, piszę niniejszy post – piszę go, pogrążona w żałobie i pełna gniewu nie tylko z powodu masakry w Isla Vista, ale także z powodu tego, co tracimy wszędzie, dlatego że język i ideologia nowej mizoginii wciąż traktowane są jako coś, co można wybaczyć. (…) Mdli mnie, kiedy za każdym razem, kiedy próbuję mówić o ofiarach i o tych, które przetrwały przemoc, każe mi się współczuć sprawcom”.
Rebecca Solnit (Men Explain Things to Me)
Ali kakve veze ima Stendal sa psihičkim poremećajem? Stendal je najslavniji primer slične nedaće, i zato je izabran kao paradigma. Francuski pisac je zapravo u svom putopisu u Italiji, opisao slabost koja ga je obuzela upravo u Firenci, prilikom posete bazilici Santa Kroče. Godina je 1817; Stendal, pošto se dolazeći iz Bolonje spustio sa Apenina, ulazi u Firencu kroz kapiju San Galo i odmah odlazi u baziliku. U brdima, tokom noći, kočiju u kojoj je putovao napali su razbojnici koji verovatno nisu bili na nekom zavidnom estetskom nivou. Pred bazilikom njegovo srce mahnito lupa. Preplavljuje ga snažno osećanje izazvano atmosferom duboke religioznosti u crkvi, njenim pročeljem i grobnicama slavnih ljudi. Na kraju, u pratnji jednog opata odlazi u kapelu Nikolini, gde ostaje da posmatra Volteranove Sibile. U tom trenutku javlja se slabost. Stendal beleži: "Kao omađijan posmatrao sam veličanstvenu lepotu, gledao sam je izbliza, dodirivao sam je, da tako kažem. Dosegao sam onu tačku duševnog stanja na kojoj se susreću božanski čulni osećaji koje umetnost pruža i najstrastvenija osećanja. Kada sam izašao iz bazilike srce mi je udaralo snažnim damarima, to u Berlinu zovu "živcima": osećao sam kako iz mene ističe život, hodao sam u strahu da se ne srušim." Ali "turista" Stendal ume da se nosi sa slabošću koja ga je obuzela, njegova kultura mu daje protivotrov koji mu pomaže da se izleči: "Seo sam na jednu od klupa na trgu Santa Kroče; s uživanjem sam ponovo pročitao one Foskolove stihove koje nosim u lisnici ne obazirući se na njihovu mestimičnu nesavršenost: bio mi je potreban prijatelj s kojim ću podeliti svoje duševno stanje". Stendal nosi sa sobom stihove "Grobova" u kojima Foskolo opeva grobove italijanskih velikana: i upravo u trenutku kada ga obizima snažan osećaj bola on traži neki umirujući znak (prijatelja) u kojem će se ogledati da bi podelio to osećanje, obuzdao ga i jezički izrazio.
Antonio Tabucchi
Ang wika ay hindi lamang daluyan, kundi tagapahiwatig at imbakan-kuhanan ng kultura bilang kabuuan ng isip, damdamin, ugali, at karanasan ng isang grupo ng tao. (Mula sa Ukol sa Wika at Kulturang Pilipino ni Zeus A. Salazar)
Pamela C. Constantino (Mga Piling Diskurso Sa Wika at Lipunan)
En konkreto, Abila Sanhes fue ombre de pensamiento y aksión, de moral i de kultura. Esto son las partidas de su aber.
Julio Cortázar (Rayuela)
Musliman mora živjeti uzdignute glave. On mora shvatiti da on jeste poseban i različit od ostatka svijeta, i on mora naučiti da bude ponosan što je različit. On mora nastojati sačuvati tu razliku kao dragocjenu kvalitetu i izricati je hrabro svijetu, umjesto da se za to opravdava i pokušava utonuti u druge kulturne krugove. To ne znači da se muslimani moraju izdvojiti od glasova koji dolaze izvana. Može se u svako vrijeme primati nove, pozitivne utjecaje od stranih civilizacija a da se nužno ne napusti svoja vlastita.
Muhammad Asad (Islam at the Crossroads)
Kultura imperijalizma i maštanje o Orijentu nisu iste stvari. Potonje je bilo značajan dio europske kulture na prijelazu iz 19. stoljeća. Doduše, svrha maštanja nisu bile imperijalne težnje, nego je ono nudilo bijeg od vrtoglave brzine modernog života... Fascinacija Orijentom bila je ujedno i fascinacija senzualnim svijetom "prirodnih" i snažnih emocija, erotskim rajem koji nije dodirnula blijedaa ruka Crkve, niti ga je pervertirao veliki grad. ...Postojala je još jedna snažna privlačnost orijentalnog svijeta. Osjećaj vječnosti, iluzija pustinje, tropskih šuma i zabačenih visoravni (kako je zamišljao Conan Doyle, moglo bi se tu skrivati cijelo prethistorijsko carstvo životinja i zmajeva), drevnih gradova u kojima su drevni običaji upravljali životima fatalističkih naseljenika, nudili su potpunu suprotnost kontroliranom životu, ovisnom o tehnologiji, kojim je stanovništvo bilo primorano živjeti u modernim gradovima. Čak su opijum i hašiš, droge uvezene iz tog primamljivog svijeta, nudile sladak zagrljaj potpunog zaborava i rijetke trenutke blaženstva izvan vremena i prostora. Ako je brzina bila otrov suvremenosti, Orijent je bio njen protuotrov.
Philipp Blom
W społeczeństwach, w których tylu ludzi cierpiało głód, ci, którzy byli od niego wolni, narzucali sobie posty. Głód zawsze stanowił formę pewnego oczyszczenia. Religie monoteistyczne kładą silny nacisk na stan braku pokarmu, starając się narzucić post, czyli kontrolowaną formę głodu, i udowodnić, że jakiś bóg i jego słudzy potrafią zmusić nas do robienia tego, czego byśmy inaczej nie zrobili. Zmusić do zadawania sobie gwałtu dla oddania hołdu najbardziej absolutnej władzy. Religia musi być narzucana wbrew naturze. Jest to kultura w postaci ekstremalnej: kultura, która tłumaczy ten świat, stwarzając inne. Post jest triumfem kultury, pomnikiem jej dumy. W myśleniu religijnym – takim, które zakłada, że istnieje coś lepszego niż ludzie, czyli że my, ludzie, jesteśmy rasą niższą – jedzenie stanowi wyraz słabości. Bylibyśmy lepsi, gdybyśmy nie musieli jeść. Jedzenie zawsze było pojmowane jako powinność przykra, niska. Istoty wyższe są od niej wolne. Tradycja chrześcijańska nie wspomina nigdzie, żeby Bóg cokolwiek jadł; w grecko-rzymskiej, na przykład, antropomorficzni bogowie żywili się nektarem i ambrozją. Post jest właściwy aniołom – twierdzili chrześcijanie – wykracza poza to, co naturalne. Pościć to znaczy akceptować zakłócenie naturalnego porządku, przyjąć porządek kulturowy, religijny, który jawi się jako nadprzyrodzony, czy raczej prenaturalny, uprzedni w stosunku do natury, stwarzający ją. Natura to dekadencja – ciało to dekadencja. Do dekadencji prowadzi karmienie ciała; to, co nadprzyrodzone, naprawia, koryguje ciało.   Nie ma nic bardziej prymitywnego niż jeść, aby zaspokoić głód.
Martín Caparrós (El hambre)
Krzyknąłem, że nie jestem ani pisarz, ani członek czegokolwiek, ani metafizyk, czy eseista, że jestem ja, wolny, swobodny, żyjący... Ach, tak, odrzekli, jesteś więc egzystencjalistą. Ale nagość moja, transoceaniczna, stamtąd, z pampy, nagość, która była mi potrzebna do miłości mojej z Argentyną (wbrew memu wiekowi!) nie pozwalał mi nie być z nimi obnażającym. Wytworzyła się nieprzyzwoitość. Z jakimż zażenowaniem te tuzy przyjmowały mój wzrok namiętnie naiwny, dobierający się do nich poprzez ubranie... śmiertelna dyskrecja, dyskretna melancholia, zgaszenie taktowne, odpowiadały mojemu żądaniu stamtąd, z peryferii świata, z ojczyzny Indian. Ubrani od stóp do głowy, opatuleni, choć maj przecież, z twarzami wystylizowanymi przez fryzjerów... a każdy miał w kieszonce mały posążek, zupełnie nagi, by mu się przypatrywać okiem znawcy. Panuje skromność i rozwaga. Nikt nie narzuca się nikomu. Każdy robi swoje. Produkują i funkcjonują. Kultura i cywilizacja. Uwięzieni w stroju, ledwie się mogą ruszać, podobni do owadów posmarowanych czymś lepkim. Kiedy zacząłem zdejmować spodnie powstał popłoch, dawaj drała drzwiami i oknami. Pozostałem sam. Nikogo nie było w restauracji, nawet kucharze uciekli... dopierom wtedy się spostrzegł, że co to, na Boga, co robię, co ze mną... i skrzywiony stałem z nogawką jedną na nodze, drugą w ręku. Wtem Kot wchodzi z ulicy i widząc mnie tak stojącego pyta ze zdumieniem: - Co ty, zwariowałeś? Mnie wstyd i chłodno, odpowiadam, że tak trochę zacząłem się obnażać, a wszystko uciekło. Mówi: - Oszalałeś, tobie się w głowie pomieszało, gdzie by tu kto się twojej nagości przestraszył, przecie na całym świecie nie znajdziesz takiego zdzierania szat, jak tutaj... czekaj, na królików trafiłeś, ale ja ci sproszę lwów takich, że choćbyś goły na stole tańczył, ani mrugną! Stanął tedy zakład między nami, zakład szlachecki i polski (bo ja z Kotem nie po argentyńsku a po polsku się czułem, bo tę babkę wspólną mieliśmy), i nie dzisiejszy, chyba tak z końca zeszłego stulecia. No, dobra! Sprosił kogo trzeba, intelekty najbrutalniej obnażające, ja nic, aż kiedy już do wetów przyszło, zaczynam portki zdejmować. Zwiali, grzecznie przeprosiwszy, że niby czas na nich! Więc Leonor Fini i Kot do mnie mówią: - Jakże to, nie może być żeby oni się przestraszyli, przecie intelekty wyspecjalizowane w tym mają! Mnie ciężko bardzo i źle na duszy, smutek mnie zżera, mało brakowało a byłbym się gorzko rozpłakał, ale mówię: - Cała rzecz w tym, że oni, uważacie, nawet rozbieraniem się ubierają i nagość to u nich tylko jedna para pantalonów więcej. Ale jak ja tak zwyczajni portki spuściłem, to ich zemgliło, a głównie dlatego, żem nie robił tego wedle Prousta, ani a la Jean Jacques Rousseau, ani wedle Montaigne'a czy w sensie egzystencjalnej psychoanalizy, tylko ot tak sobie, byle zdjąć.
Witold Gombrowicz (Dziennik 1961-1966)
Znam jednak publikacje na temat tzw. folwarcznych stosunków pracy w polskich przedsiębiorstwach (m.in. profesora Janusza Hryniewicza), upokarzania biedniejszych uczniów w szkołach, a kiedyś obserwowałem też festiwal upokarzania w niektórych polskich programach typu talent show. Wszystko to wskazuje, że ukształtowała się u nas specyficzna “kultura upokarzania”.
Anonymous
– Wcześniej czy później trzeba będzie podjąć trud ukrainizacji Rosji – odburknął pan Jurij – ale póki co należy oddzielić się od nich kordonem sanitarnym, by krew i kultura kacapska nie zakaziła naszej ukraińskości. Amputacja – wywodził, zmuszając kierowcę, który pędził z naprzeciwka, by władował się na pobocze, omal nie wpadając w poślizg – jest zabiegiem straszliwym, ale koniecznym. Dlatego odciąć należy ukraińskie, ale zarażone moskalską gangreną członki: zrusyfikowane części Ojczyzny. Dlatego odciąć trzeba zruszczony Donbas i Krym, a nawet Odessę. Na szczęście jednak Ukraina, nie tak, jak ułomne człowiecze syny – głosił – ma możliwość regeneracji swojego ciała. Gdy ozdrowieje ze skacapienia, odrośnie jej Krym, odrosną Budziak z Odessą, odrosną Zadnieprze, Charkowszczyzna, odrosną nawet Kubań i Czerkiesja. Przyrośnie jej cała Ruś święta, niezależnie od tego, czy to Moskwa, Ruś Czarna, Biała, czy zauralskie pustacie… – przemawiał pan Jurij. – O – powiedział – masz pan węgierską wieś. Jesteśmy.
Ziemowit Szczerek (Przyjdzie Mordor i nas zje, czyli tajna historia Słowian)
Monstra wyraźnie są potrzebne do filozofowania. Można pytać: czy określa je natura czy kultura? A może jest jeszcze inaczej, i to monstra określają naturę i kulturę:
Anonymous
Konrad Lorenz: Takozvano zlo (prirodoslovni korijeni agresivnosti) Navika, obred, čarolija Novonastala motorika ritualiziranog obrasca ponašanja i te kako ima karakter samostalne instinktivne kretnje, a poticajna situacija koja je najvećim dijelom određena odgovorom pripadnika vrste, poprima obilježja konačne situacije koja zadovoljava nagone. Drugim riječima, niz radnji koji je izvorno služio drugim objektivnim i subjektivnim svrhama postaje sam sebi svrha, kao što je postao autonoman obred. ... Navika je važan zajednički element koji dijeli jednostavne živoinjske tradicije i čovjekova najviša kulturna dostignuća. Ona sa svojim trajnim zadržavanjem znanja stečenog ponašanjem ima sličnu ulogu kao i nasljedna masa kod evolucijski nastalog obreda. ... Posve je ispravno i legitimno da ponašanje kojem su nas naučili naši roditelji smatramo “dobrim”, te da društvene norme i obrede koji su nam dani tradicijom i kulturnom predajom, držimo svetima. No, moramo se svom snagom odgovornog razuma čuvati da popustimo prirodnoj sklonosti da društvene obrede i norme drugih kultura smatramo manje vrijednima. Tamna strana pseudo-specijacije jest prijeteća opasnost da članove prividnih vrsta više ne gledamo kao ljude, što mnoga primitivna plemena čine; u njihovim je jezicima riječ za vlastito pleme sinonim za “čovjeka”. S njihova stanovišta ne radi se o pravom kanibalizmu kad pojedu poginule ratnike nekog neprijateljskog plemena. Moralna posljedica prirodne povijesti pseudo-specijacije jest da moramo naučiti tolerirati drugekulture, odbaciti našu vlastitu kulturnu inacionalnu aroganciju te da moramo sami sebi razjasniti da društvene norme i obredi drugih kultura, čiji su članovi vjerni svojoj kulturi kao i mi svojoj, imaju isto pravo biti štovane i smatrane svetima. Bez tolerancije koja izrasta iz te spoznaje, ljudima je vrlo lako vidjeti personifikaciju zla u onome što je njegovome susjedu svetinja. Upravo nerazorivost društvenih normi i obreda, u čemu i leži njihova najviša vrijednost, može dovesti do najgoreg od svih ratova, do vjerskog rata - a upravo nam on danas prijeti!
Konrad Lorenz
Noong 1813, nilinaw ni Friedrich Schleiermacher sa isang lektura na dalawa ang paraang maaaring gamítin ng tagasalin. “Maaaring pabayaang manahimik ng tagasalin ang awtor, hanggang posible, at pakilusin ang mambabasá túngo sa kaniya; o maaaring pabayaang manahimik ng tagasalin ang mambabasá, hanggang posible, at pakilusin ang awtor túngo sa kaniya.” Ayon sa layunin, maaaring basahin ang pag-uri ni Schleiermacher na (1) pagsisikap manatili ang wika at kahulugan ng awtor, o (2) pagsisikap na ilipat ang kahulugan ng awtor sa wika at kultura ng mambabasá.
Virgilio S. Almario (Batayang Pagsasalin: Ilang Patnubay at Babasahín para sa Baguhan)
Kulturom koju smatramo dominantnom, superiornijom i time opravdanom, ušli smo kao bagerima u porcelanski život jedne male siromašne romske porodice. Ali ne samo to. Kad smo porušili to što su generacije njihovih predaka stvarale, kad smo ih kaznili zbog nečega što smo smatrali neprirodnim i grešnim, više nismo uspeli da im pokažemo put ka obećanoj sreći. Umesto toga, učinili smo isto što i prvi doseljenici američkim Indijancima. Nakon što su im porušili sela i proterali ih, ostavili su ih na milost i nemilost novim navikama - alkoholu, drogama i prostituciji. [...] To je puna i potpuna jednačina u kojoj je jedna kultura, u ime sopstvenog shvatanja pravde, kažnjavala drugu kulturu zbog njenog navodno učinjenog nedela.
Miodrag Majić (Ostrvo pelikana)
Věřil jsem v romantickou lásku, protože moje kultura mi to vštípila a protože v ni věřili všichni kolem.
Chester Brown (Paying for It)
Kvůli alkoholismu proběhla po válce v Normandii kampaň za vykácení jabloňových sadů, aby se z přebytku jablek nevyráběl oblíbený alkohol: naštěstí mnohé ovocné sady a kultura popíjení calvadosu přežily. Nicméně móda postihla i pití alkoholu, i zde v Normandii se nyní popíjí jako aperitiv jihofrancouzský pastis značky Ricard a růžové víno,, které vytlačily hořkosladkou LaSuze nebo Martini s kolečkem citronu. A v celé Francii kdysi oblíbený koňak a armagnac nahradila díky účinnému marketingu whisky. Sbohem, starý světe.
Klára Notaro (Svatba ve městě Chambéry)
[...] cywilizacja, kultura to kilka lub kilkanaście drobnych rzeczy, które ludziom pewnej kategorii umożliwiają życie.
Eustachy Rylski (Stankiewicz. Powrót)
ŠIMURINA: A šta ja mogu, učitelju! Nisam ni ja kriv šta se kultura o mene očešala!
Ivo Brešan (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja)
Može li se tom kulturom šeníca pođubriti, a, Mile?
Ivo Brešan (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja)
Dige e forte kunder vershimit te mungeses se kultures dhe primitivizmit mund te jete vetem besimi i paster dhe i forte te Zoti dhe praktikimi i urdheresave fetare nga gjithe shtresat e popullit.Vetem feja mund te siguroje qe te mos zhduket kultura nga civilizimi.
Alija Izetbegović
Wygliąda na to, że istnieje jeszcze jedna przyczyna stresu u matek (również w Holandii), niezależne od tego, czy pracują one na część etatu czy nie. Nowe badanie przeprowadzone przez Holenderski Wydzial ds. Polityki Społecznej wykazało, że podczas gdy kobiety i mężczyźni w Holandii dysponują podobną iłością wolnego czasu, kobiety nie postrzegają swojego czasu jako całkiem wolny, ponieważ zawsze dbają o to aby ich partnerzy i dzieci byli szczęśliwi a dom wysprzątany. Badacze nazywają to "pracą emocjonalną". Najwyraźniej my, matki, same utrudniamy sobie życie, nawet jeśli kultura, w której żyjemy, robi wszystko, aby je nam ułatwić.
Michele Hutchison
W rzeczywistości piękno jest trudne i do tworzenia, i później do przyjmowania. Sztuka jest bardzo arystokratyczna. Kultura może być masowa, sztuka może być tylko arystokratyczna, bo wymaga dużego wysiłku ze strony odbiorcy.
Ryszard Kapuściński (Dałem głos ubogim. Rozmowy z młodzieżą)
Sad se možete, zapovjedniče, upitati kakve to veze ima s vašim pitanjem. Moj odgovor glasi: u povijesti ne postoji primjer da bi neka kultura najednom ušla u razdoblje anarhije i građanskih ratova. Uvijek je riječ o sporom razvoju; a prvi je korak bespoštedno preispitivanje svega što je nekad bilo sveto. Unutarnja izvjesnost prestane postojati i raspada se pod nemilosrdnim sondiranjem znanstvenog i analitičkog uma. Skeptik postaje najviši oblik postojanja.
A.E. van Vogt
Sve se može srušiti: to je jedno od velikih ljudskih otrkića. A mi ubrzavamo prirodno propadanje velikih stvari svojom sljepoćom, nedjelovanjem i zavaravanjem. Bez budne pozornosti kultura se raspada i umire, a zlo pobjeđuje.
Jordan B. Peterson (12 Rules for Life: An Antidote to Chaos)
Načelno, postoje dva osnovna motiva mog ethosa spoznaje o kojima poslednjih godina najviše volim da govorim i pišem: gađanje i odricanje od nasilja – ahimsa, jedina, i to negativna, "dogma" najstarije svjetske, a i indijske, prareligije visokih arhajskih kultura, pred-vedskog porekla u Indiji, koja se osniva na ateističkom kultu duhovnih heroja-asketa – đainizmu.
Čedomil Veljačić
neuvědomovali: předně je to přísná rutina zbyrokratizované, zmechanizované práce, umožňující lidem, aby si neuvědomovali svá nejzákladnější lidská přání, svou touhu po transcendenci a jednotě. Pokud tato rutina sama nestačí, člověk přemáhá své podvědomé zoufalství rutinou zábavy, pasivním konzumem sluchových a zrakových požitků, které nabízí průmysl zábavy; určité uspokojení mu přináší i nakupování stále nových věcí a jejich brzká výměna za jiné. Moderní človek se přeměnil ve zboží; prožívá svou životní energii jako investici, která je mu protředkem k dosažení co největšího zisku se zřetelem k jeho postavení a k situaci na trhu osobností. Odcizil se sám sobě, ostatním lidem i přírodě. Jeho hlavním cílem je výhodná směna jeho dovedností, znalostí – jeho samého, jeho „osobnostního balíčku“ s jinými, kteří mají stejný záměr spravedlivé a výhodné směny. Život nemá jiný cíl než pohyb, jinou zásadu než zásadu spravedlivé směny, jiné uspokojení než konzumovat. Skutečnost, že soustředění je nutným předpokladem pro zvládnutí některého umění, je sotva třeba dokazovat. Každý, kdo se nějakému umění učil, to poznal. Ale soustředěnost je v naší době ještě vzácnější než sebekázeň. Naše kultura přímo vede k nesoustředěnému a rozptýlenému způsobu života, snad jako žádná jiná. Děláte mnoho věcí najednou: čtete, posloucháte rozhlas, mluvíte, kouříte, jíte, pijete. Jste spotřebitel s otevřenými ústy, dychtivý a ochotný polknout všechno – obrázky, lihoviny, vědomosti. Stroj, který vyrobí za poloviční dobu stejné množství, je dvakrát tak dobrý než starší a pomalejší. Jsou pro to ovšem důležité ekonomické důvody. Ale jako v tak mnoha jiných případec, i zde se lidské hodnoty určují hodnotami ekonomickými. Co je dobré pro stroj, musí být dobré i pro člověka – tak se uvažuje.
Erich Fromm (The Art of Loving)
Naše civilizace poskytuje mnoho utišujících prostředků, které lidem pomáhají, aby si svou osamělost neuvědomovali: předně je to přísná rutina zbyrokratizované, zmechanizované práce, umožňující lidem, aby si neuvědomovali svá nejzákladnější lidská přání, svou touhu po transcendenci a jednotě. Pokud tato rutina sama nestačí, člověk přemáhá své podvědomé zoufalství rutinou zábavy, pasivním konzumem sluchových a zrakových požitků, které nabízí průmysl zábavy; určité uspokojení mu přináší i nakupování stále nových věcí a jejich brzká výměna za jiné. *Moderní človek se přeměnil ve zboží; prožívá svou životní energii jako investici, která je mu protředkem k dosažení co největšího zisku se zřetelem k jeho postavení a k situaci na trhu osobností. Odcizil se sám sobě, ostatním lidem i přírodě. Jeho hlavním cílem je výhodná směna jeho dovedností, znalostí – jeho samého, jeho „osobnostního balíčku“ s jinými, kteří mají stejný záměr spravedlivé a výhodné směny. Život nemá jiný cíl než pohyb, jinou zásadu než zásadu spravedlivé směny, jiné uspokojení než konzumovat. *Skutečnost, že soustředění je nutným předpokladem pro zvládnutí některého umění, je sotva třeba dokazovat. Každý, kdo se nějakému umění učil, to poznal. Ale soustředěnost je v naší době ještě vzácnější než sebekázeň. Naše kultura přímo vede k nesoustředěnému a rozptýlenému způsobu života, snad jako žádná jiná. Děláte mnoho věcí najednou: čtete, posloucháte rozhlas, mluvíte, kouříte, jíte, pijete. Jste spotřebitel s otevřenými ústy, dychtivý a ochotný polknout všechno – obrázky, lihoviny, vědomosti. *Stroj, který vyrobí za poloviční dobu stejné množství, je dvakrát tak dobrý než starší a pomalejší. Jsou pro to ovšem důležité ekonomické důvody. Ale jako v tak mnoha jiných případec, i zde se lidské hodnoty určují hodnotami ekonomickými. Co je dobré pro stroj, musí být dobré i pro člověka – tak se uvažuje.
Erich Fromm (The Art of Loving)
Všechno, co říkáte, a všechno, co děláte, musí potvrzovat vaše PROČ. PROČ je určitý názor, přesvědčení. Nic víc. JAK znamená akce, které podnikáte při realizaci svého přesvědčení. A CO je výsledkem těchto akcí – tedy vše, co řeknete a uděláte: produkty, služby, marketing, PR (vztahy s veřejností), firemní kultura, zaměstnanci. Všechny tyto věci musí být konzistentní. Díky konzistenci budou lidé vidět a slyšet bez stínu pochyb to, čemu věříte.
Anonymous
Mówiąc zgrubnie chodzi o to, że u nas ta kultura folwarku, gdzie jeden rządzi, a reszta pokornie słucha, przetrwała. Wszędzie. W instytucjach publicznych, nawet w nowoczesnych firmach.
Anonymous
Wcześniejsze ujęcia po prostu rozróżniały naturę i społeczeństwo. Dopiero filozofia i kultura nowożytości przeciwstawiły je sobie. Najpoważniejszą konsekwencją tego procesu było podzielenie środowiska życia na domenę człowieka (wartościowego) i natury (darmowej), a także podział pracy na domową, niewidoczną i niewaloryzowaną (nienajemną) oraz widoczną w przestrzeni społecznej i płatną (najemną).
Przemysław Wielgosz (Gra w rasy. Jak kapitalizm dzieli, by rządzić)