Kojima Quotes

Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao.

Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.

Why are we still here? Just to suffer? Every night, I can feel my leg… and my arm… even my fingers. The body I’ve lost… the comrades I’ve lost… won’t stop hurting… It’s like they’re all still there. You feel it, too, don’t you?

Only the framing material," Lucas demurely, "obvious influences, Neo-Tokyo from Akira, Ghost in the Shell, Metal Gear Solid by Hideo Kojima, or as he's known in my crib, God.

Postoje ljudi, koji ti za pet minuta pokvare cijeli dan, a postoje i oni s kojima provedeš minut, a poželiš da traje vječno.

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.

Svet nestaje polako. Zagledani svi su u lažljivo vreme na zidu: o hajdemo! Granice u kojima živimo nisu granice u kojima umiremo.

Nikad nisam voleo preteranu osećajnost ni ta polusjajna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na na svoje pogrešne i jalove puteve.

Ionako je sve to mašta. Nas dvojica pijemo i maštamo, to je sve. Drugačije je od niskobudžetnih filmova u kojima ti često igraš. Za maštu nema budžeta.

Ne otvaraju se pretinci duše i srca onome koga se ne voli ili prestane voljeti. Naprotiv, samo onima koje se voli najviše. I još više. Onima kojima se vjeruje bezrezervno, bezuvjetno.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

ZALJUBLJENOST Od mene do njega može se samo mostom duge. Od mene do njega može se samo jezerom mjesečine. Od mene do njega može se samo srebrnom i strmom Mostovi, rijeke i staze kojima ljudi hode oko njega stazom ptice. Obilaze. On je kao sunčevo plameno ostrvo odvojen sjajem od svega svijeta.

Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.

U Zlatno doba postojale su samo vera i ljubav na kojima se drzao svet ljudi. Kasnije u Doba mraka, u gvozdeno doba razuma, njima je pridodata nada, koja Zlatnom dobu nije bila potrebna. Pridodata je nada da ce se zlatno vreme vratiti.

I won't scatter your sorrow to the heartless sea. I will always be with you.

Značajni problemi s kojima se suočavamo ne mogu biti riješeni na nivou razmišljanja koje je probleme kreiralo.

- Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? - Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. (...) Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.

Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Noć je bila od onih u kojima se usamljenost čini kao nesvladiva daljina.

Oh, znao sam: gonilo me, ranjavalo, razdiralo srce. Kad bi pala tiha noć i zvijezde zatreperile na nebu, moje srce dolazilo bi tiho, pritajeno šuljajući se k meni, moleći me milost da budem dobar, da se sjetim njegovih patnji, da popustim njegovim osjećajima, dopustim mu samo nekoliko suza kojima bi se olakšalo čežnju za onom koja se uvukla u nj i tamo se zakovala...

Nismo mnogo kupovali, ali smo štošta znali. Moj otac je posjedovao zaraznu radoznalost prema tekućim događajima, povijesti, pa i našim životima. Odrastajući, shvatio sam da postoje dva tipa obitelji: 1. One kojima treba rječnik da dovrše večeru. 2. One kojima to ne treba. Mi smo pripadali prvoj grupi. Gotovo svake večeri zbog nečega smo morali konzultirati riječnik, koji se nalazio na polici nekoliko koraka od stola. — Ako imaš kakvo pitanje - govorili su moji - onda potraži odgovor.

Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kog ustaje i javlja mi se neredovno i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

This safety from harm might cause the imaginative experience of reading a book to be judged inferior to real experience. But that is not the case. Making contact with memes, in the forms of books or movies or other media, provides knowledge and wisdom necessary for going out into the real world; they are legitimate experiences all the same.

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Riječi i misterij njihova skrivena značenja fascinirali su me i doživljavao sam ih kao ključ kojim se može otključati beskrajni svijet na sigurnome od one kuće, onih ulica i onih tmurnih dana u kojima sam čak i ja mogao naslutiti da me čeka oskudna sreća.

Naša priroda priznaje da su naše naklonosti i antipatije čudne. Ima ljudi pred kojima se potajno zgrozimo, koje nastojimo izbjeći, iako nam razum potvrđuje da su to dobri ljudi.Ima drugih, sa očitim greškama, kraj kojih sretno živimo, kao da nam zrak oko njih godi.

Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živeti i na celi život misliti, na sve svoje milijone mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.

SETI SE, TELO... Telo, seti se ne samo koliko si bilo voljeno, ne jedino kreveta na kojima si ležalo, nego i onih želja, koja su zbog tebe iskrile u onim jasnim očima i drhtale u glasu – a neka ih je slučajna prepreka osujetila. Sada, kad je sve to već u prošlosti, izgleda skoro kao da si se onim željama i predavalo – kako su iskrile, seti se, u očima što su te gledale: kako su drhtale u glasu zbog tebe, seti se, telo.

Svi se katkad izgubimo, katkad svojevoljno, a katkad zbog silnica nad kojima nemamo nadzora. Kad naučimo ono što naša duša treba naučiti, ukaže nam se put. Katkad vidimo put, ali protiv svoje volje bauljamo dalje i dublje. Strah, srdžba ili tuga priječe nam put natrag. Katkad nam je draže biti izgubljen, katkad je tako lakše. A katkad sami pronađemo izlaz. Bilo kako bilo, svaki put na koncu budemo pronađeni" - Mjesto zvano Ovdje

Ovaj život, ovaj samosarajevski život bio je jako ozbiljan i već mi se nije sviđao jer su u njemu živjeli strahovi koji se nisu razumjeli. Svatko je imao svoj strah i svatko se sa svojim strahom sreo s onima kojima taj strah nije značio ništa osim igračke. Učinilo mi se da znam što znači biti odrastao.

Željna komunikacije s vanjskim svijetom, zatvorena u bolničku sobu pretrpanu njezinim osobnim stvarima, knjigama, pismima, novinama, hranom, jogurtima, palentom, maslinama, aromatičnim uljima i mastima kojima je mazala strumu ili umrtvljenu nogu, Vesna se voljela šeretski šaliti i sa svojim nezavidnim položajem. Tako je 4.lipnja 2005. godine na vratima sobe izvjesila oglas. A u njemu je pisalo: ''Ja sam 83-godišnja V.P. Najimućnija sam starica u Hrvatskoj. Posjedujem: 3,5 milijuna napisanih slova u rukopisu 3,8 milijuna tiskanih slova, u knjigama 2,5 milijuna slova u prevedenim knjigama 1,5 milijun slova još nepotrošenih, u glavi. P.S. Ove posljednje ostavljam kao teško potrošenu robu milim i dragim neznalicama, ljenčinama, kukavicama, lažljivcima i licimjerima

How did I feel about Kojima? How come I never spoke to her at school or even attempted eye contact? Sure, I was scared of Ninomiya, but what exactly made me scared? Was I afraid of getting hurt? If that was it, if that was what was haunting me, why couldn’t I stand up to him? What does it mean to be hurt? When they bullied me and beat me up, why couldn’t I do anything but obey them? What does it mean to obey? Why was I scared? Why? What does it mean to be scared?

Mora biti da je to bilo jedno od onih ranih jutara kakvih ima u julu, sa onim mladim, odmornim časovima u kojima se svuda dešava neka vesela nepromišljenost. Od miliona malih pokreta koji se ne mogu potisnuti sklapa se mozaik najubeđenijeg postojanja; stvari trepte jedna u drugu i van sebe u vazduh i njihova svežina čini senku jasnom i pretvara sunce u lagan, duhovni sjaj. Tada u bašti nema ničega što je glavno; sve je svuda, i čovek bi morao biti u svemu da ništa ne bi propustio.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Ponekad je samo slusam kako dise - mobitel je na jastuku pored njene glave - i razmisljam o njoj. Ponekad bismo mobitele satima držali otvorene, svatko u svom stanu, kako bismo kad god poželimo, mogli uzeti slušalicu i poslušati ono drugo. Tako nam se činilo da smo zajedno i u onim trenucima u kojima inače nikako nismo mogli biti skupa.

U tvojim godinama prvo dolazi ljubav, pa poverenje. U mojim možeš da zavoliš samo one kojima možeš da veruješ.

Ustvari, svi mi živimo živote koje smo uspjeli ostvariti....kojih smo se manje bojali. Živote kojima smo bili zadovoljni.

Kako ljudi mogu biti tako nadmeni i oholi i prezirati stvari o kojima pojma nemaju. Neobično je,ako ne i zastrašujuće kako je većina ljudi malo u dodiru sa istinom.

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Velike priče su one koje smo čuli i želimo da ih čujemo ponovo. One u koje ulazimo kad nam se prohte. U kojima se na svakom mestu osećamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbuđenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenađuju nepredviđenim događajima. Poznate poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika. Kraj nam je poznat, ali slušamo kao da nije. Kao što znamo da ćemo jednog dana umreti, a živimo kao da nećemo. U Velikim pričama zna se ko živi, ko mre, ko pronalazi ljubav, ko ne. A opet, želimo da saznamo ponovo. U tome je njihova tajna i njihova čarolija.

Nekoliko stotina godina posle tog događaja uhvaćene su na obalama Kaspijskog mora dve kornjače na kojima su bile ispisane poruke. Poruka jedne žene i jednog čoveka koji su se voleli. Kornjače su još uvek išle zajedno i na njima su se mogle pročitati poruke zaljubljenih. Muška poruka je glasila: Ti si kao ona devojka koja nikad nije ustajala rano, pa kad se udala u susedno selo i prvi put morala rano ustati, ugledala slanu na poljima i rekla svekrvi: ovo u našem selu nema! Tako kao ona, i ti misliš da na svetu nema ljubavi, jer nikada nisi bila budna dovoljno rano da je sretneš, mada je ona svakog jutra tu na vreme... Ženska poruka bila je kraća, od samo nekoliko reči: Moj zavičaj je tišina, moja hrana ćutanje. Sedim u svome imenu kao veslač u čamcu. Ne mogu da zaspim koliko te mrzim.

Na koliko se načina može opisati krv? Malo je atributa koji je definiraju. Ona je crvena, tamna ili svijetla, ali uvijek crvena, zvali je rumenom ili rujnom, plamenom ili grimiznom. Ona je gusta ili rijetka, viskozna ili ljepljiva, a uvijek tekuća i nema mnogo načina za variranje te slike. Krv je toliko bazična, toliko iskonska stvar da nema sinonime, nema uopćene metafore ni slike kojima se opisuje. (...) Krvlju se nazivaju i druge stvari. Krvlju se zove porodica, rod i loza. Krv je pleme i rasa. Krv je odakle si i čiji si, što je upisano u tebi, što je tvoje. Krv je svojta. Krv je pravilo. Krv određuje život, a ne obratno. Nismo ono što želimo biti, nego smo ono što nam piše u krvi. Što je upisano u krvi, vječno je, jer krv se ne gubi, krv ne nestaje, krv se prenosi s koljena na koljeno i taj je proces vječan.

Čovječanstvo se, tako se čini, napreže samo dotle dok mora očekivati zatupljene svjedodžbe s kojima može trijumfirati pred javnošću, a kad ima dovoljno takvih zatupljenih svjedodžaba u ruci, onda se zapusti.

Trojica su bili šlogirani i nepokretni. Ništa drugo nisu radili niti su bili u stanju da rade osim da bez prestanka vrše nuždu u one odvratne posude nazvane imenima pernate živine. Da smo bili na filmu - što bi našoj medicinskoj sestri sasvim odgovaralo - ta trojica bi bili statisti, prosto su morali da budu tu, jer osim na VMA, gde nisam imao pristupa, bolničke sobe u kojima leže samo dvojica srodnih duhova, praktično ne postoje.

Moj dragi Rosenbergu! Prijateljstvo obično ima granica, ali vaše je bilo bezgranično! Dragi moj stari prijatelju, zar bih mogao dovršiti život, a da vam ne ostavim posljednji dokaz zahvalnosti? S vama sam proživio velik dio mladosti i svu muževnu dob. Vi ste bili moj mudri savjetnik, vjerni prijatelj, sudionik svega što je ispunjavalo moj život. Dragi moj prijatelju, hvala! Sad više nemam na svijetu ničega što bi me vezalo uz zemlju. Jedino žalim što ostavljam malo, vrlo malo vjernih prijatelja, kojima sam svojim životom pripravljao uvijek samo neugodnosti. Grlim vas, prijatelju, svim srcem, svim uspomenama, svim dobrim što je u meni. Sjećajte se Josipa.

Apartman u kojem je Devereux Warren spokojno slabio i gasnuo bio je jednako velik kao i onaj senora Parda y Cuidad Reala - u ovom je hotelu bilo mnogo soba u kojima imućne ruine, bjegunci pred pravdom, pretendenti na prijestolju razvlaštenih državica, žive na derivatima opijuma ili barbitola, vječno slušajući neizbježan radio, surove napjeve starih grijeha. Ovaj kutak Europe ne privlači toliko ljude, koliko ih prihvaća bez neugodnih pitanja.

Ima u mom rječniku još dosta takvih riječi - imena rastinja i ptica, i koječega drugoga - kojima nikad nisam saznao pravog značenja: baš kao da sam se podsvijesno uklanjao njihovom tačnom saznanju, kako im ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio u kakvu stručnu knjigu, rječnik, leksikon, sveo bih tu pticu i taj cvijet na određenu zoološku ili botaničku vrstu; ovako, oni u meni fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa istočnjačkih sagova.

Na svaku od dve šipke sa krova trole možeš da nanižeš barem troje, ako si uporan i četvoro neljubaznih penzionera, jer se njihov bezobrazluk (utemeljen na konstantnoj žurbi nikuda, koju prikazuju kao žurbu svuda) leči samo elektrošokovima, za šta pogodno dođu debeli strujni gajtani kojima se trola napaja. Naravno da samo pravljenje ovog penzoražnjića neće ubiti obezobražene, obezbožene starce očiju krvavih od želje da vladaju svetom, ne. Preživeli su ratove. Preživeli su bedu. Preživeli su i raskoš koju ti nikada nisi osetio. Preživeli su život. Sad hoće da prežive i smrt. Šipka kroz stomak nije ništa za njih. Više ih ljuti što celi komfor metalnog štapa nije samo njihov, nego se guraju sa još troje jednako pomahnitalih. Tu leži sav problem, oni žele da žive sami u zgradama, da imaju svoju privatnu trolu, svoju ličnu poštu bez redova, svoju pijacu, svoje ulice. Ljuti ih čak i to što je smrt svačija kurva. E pa danas je dan.

When Kojima was in elementary school, he was a child, of course. A suntanned kid with thin little shins. In high school, Kojima had seemed like a sprouting boy, on the verge of casting off his boyhood skin and becoming a young man. By the time he got to college, he must have been a full-fledged young man, the epitome of youth. I can just imagine. Now having reached his thirties, Kojima was a grown-up. No doubt about it. His behavior was commensurate with his age. The passage of time had been evenly distributed for Kojima, and both his body and mind had developed proportionately. I, on the other hand, still might not be considered a proper grownup. I had been very much the adult when I was in elementary school. But as I continued on through junior high and high school, on the contrary, I became less grown-up. And then as the years passed, I turned into quite a childlike person. I suppose I just wasn't able to ally myself with time.

Koviljku sam upoznao slučajno, ukoliko ta riječ išta znači. Možda ju je najbolje izbjegavati, sve ovisi kako gledate na stvari; sve je slučajno i ništa nije slučajno. Malo je riječi u kojima je sadržano tako mnogo onoga što nazivaju životnom filozofijom kao u riječi slučajno.

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesuglasnosti stvorit će ili licemjerje (oni u džamiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti mogu raskinuti s Kur’anom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima žive), ili jednu vrstu kaluđera i osobenjaka (oni se povlače iz svijeta jer svijet nije islamski), ili, konačno, one koji u takvoj dilemi raskidaju s Islamom i prihvaćaju život i svijet takav kakav jest, odnosno kakvim su ga drugi napravili.

Pijesak, kamenje, vjetar, još narančastije nebo, gomila plosnatih oblaka prema kojima je padalo sunce... Potom duge sjene, umiranje vjetra, mir... Samo zvuk kopita na kamenju i zvuci našeg disanja... Prigušeno svjetlo kad se sunce sudarilo s oblacima... Zidovi dana potresani grmljavinom... Neprirodno jasni obrisi udaljenih predmeta... Hladan, električno plavi osjećaj u zraku... Opet grmljavina... Sad - uzbiban, staklasti zastor kiše koja mi se približava zdesna... Plave pukotine u oblacima... Temperatura pada, naš korak i dalje stalan, svijet sad posve jednobojan...

– Piće, Cale? – šapnula je. Bilo mi je dosta pića. Nakon C-pilule i nekoliko BS-a u AD-u, tlo mi se dobro treslo pod nogama. Ako bih popio još koje, prešao bih granice u kojima se ne mogu kontrolirati, a to nikako nisam želio. Biti bez kontrole bilo je nešto što sam najviše mrzio. Da budem iskren – toga sam se najviše bojao. Katkada bih u takvom stanju izazivao sve i svakoga i tek uju¬tro saznao što sam napravio, koga ozlijedio, što uništio. Kape¬tan je to tolerirao. Ni sam nisam znao zašto. Razmislio sam dobro. Tople usne. Hladan nos. Pripijena odora. – Uvijek, Anna. Uvijek – rekoh.

Stories allow you to experience places you could never go - the past, the future, or distant worlds. You can become a different ethnicity or gender. Even when you're reading all by yourself, you're sharing those stories as they unfold before you with countless people whom you've never met. We are alone, but we are connected.

Suočavamo se s onima s kojima se moramo suočiti i doći će trenuci kad budemo morali djelovati za veće dobro, čak i ako postoji rizik za nas, ali ne trebamo nepotrebno izlagati život opasnosti. Imamo samo jedan život i možemo dati samo jedan život. Nema ništa divljenja vrijedno u tome da ga izgubimo kad je situacija beznadna.

Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište. Nikad kraja

O, kakve li srećne sudbine; sedeti u tihom sobičku nasleđene kuće među samim mirnim, ukorenjenim stvarima, i slušati kako se napolju u svetlozelenoj bašti okušavaju prve senice, i u daljini seoski sat. Sedeti i gledati toplu prugu popodnevnog sunca i mnogo znati o minulim devojkama i biti pesnik. I misliti da bih i ja postao takav pesnik da sam negde mogao stanovati, negde na svetu, u jednom od mnogih zaključanih letnjikovaca o kojima se niko ne stara. Trebala bi mi jedna jedina soba (svetla soba u zabatu). Živeo bih tu unutra sa svojim starim stvarima, porodičnim slikama, knjigama. I imao bih naslonjaču i cveće i pse i čvrst štap za kamenite staze. I ništa drugo. Samo jednu knjigu povezanu u žućkastu kožu boje slonovače sa starom cvetastom šarom na unutrašnjoj strani korica Č u njoj bih pisao. Mnogo bih pisao, jer bih imao mnogo misli i uspomena na mnoge. Ali drukčije je ispalo, Bog će znati zašto. Moj stari nameštaj truli u ambaru u koji mi je bilo dozvoljeno da ga ostavim, a ja sam, jeste, Bože moj, ja nemam krova nad sobom i kiša mi pada u oči.

For me, Akatsuka’s manga was not nonsense; it was a new sense. From that point on, I wanted to be an idiot and a genius.

Their struggles save me from my loneliness. Their struggles are themselves another story and another meme.

Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...

Čisto matematički posmatrano, na ovom svetu se ništa ne menja: ljudi se rađaju, odrastaju i umiru; vreme između rođenja i smrti radeći i govoreći isto ono što su radili i govorili bezbrojni pre njih. Sve sama opšta mesta. Novine, recimo. Tu je sve uvek isto: na prvoj strani govori političara, na drugoj vesti iz zemlje i sveta; zatim katastrofe, nesreće, ubistva; priče za popodne na istu temu; na poslednjim stranicama umrlice i rubrika In memoriam. Menjaju se samo datumi i imena. Pa zašto onda, ako već sve to znam, očajavam zbog toga što sam se izgubio u samoposluzi? Šta mogu da izgubim? Mislim da znam odgovor: zato da bi priča imala atmosferu očajanja, da bih stvorio izvesnu napetost, jer danas više niko ne čita priče u kojima nema očajanja, krvi, sodomije, nasilja. - Izgubljen u samoposluzi

Dakle: srce. Izvaditi organ iz bolesnih grudi i sahraniti ga u rodnoj zemlji. Sestrica će se nesumnjivo pobrinuti da to bude raskošna kristalna posuda, prozirna i teška, sa dobrim zatvaračem. Delacroix će predložiti da se komad mesa potopi u vrhunskom konjaku, pa će i na taj način smrt slavnog kompozitora biti ponuđena kao već gotova proza servirana uz kardiovaskularni desert. I samo jezivo retardirana budala ne bi bila u stanju da od tog materijala sastavi priču. Imaginacija gotovo da i nije potrebna. Sve je savršeno jasno, pa se usuđujem reći kako je čin Chopinove smrti tabelarni plan postupaka kojima možete zakoračiti u književno blato, a da ne potonete grokćući poput glupave svinje. Dakako, govorim o prosjeku. Govorim o slijepcima zalutalim u svijet literature koji ne vide dalje od, recimo, Chopinovog srca.

Observing his captors, Kojima was astounded by their racial and ethnic diversity: “Blond, silver, black, brown, red hair. Blue, green, brown, black eyes. White, black, skin colors of every variety. I was stunned. I realized then that we’d fought against all the peoples of the world. At the same time, I thought, what a funny country America is, all those different kinds of people fighting in the same uniform!”61 On

Kojima said everyone was just scared of my eyes. She said that when they looked at them, and couldn’t tell where I was looking, it sent a signal to their brains that there were things they didn’t understand, and to keep the scary feeling away, they had to keep on bullying us. She said my eyes are who I am, and that she and I weren’t simply giving in, but had chosen things to be this way, and were letting them happen.

Kad bi se sakupila i ujedno sabrala lična osećanja gneva, protesta, gađenja i ogorčenja sa kojima su ljudi pojedinci umrli, uzalud dozivajući pravdu i zaštitu - kad bi tako nešto bilo mogućno - bila bi to velika snaga, divan prizor, i uteha ljudskom duhu zauvek. Nažalost, to je nezamislivo i neizvodljivo. Svak umire u tami i teskobi svoga očajavanja, a većina sa osećanjem uzaludnosti svojih najboljih težnja i napora.

To je bila dokolica u godinama u kojima je izgovaranje riječi život praćeno ponosom i vjerom. A kad je život postao nešto drugo, nešto što treba izdržavati, u čemu se treba nadmetati, nestalo je i prava na dokolicu. Laptopi, siva izglačana odijela, svilene dizajnerske kravate, šoping centri i restorani brze hrane izgurali su riječ dokolica. Uz sve to ne ide dugo ispijanje kave. Jednostavno, ono ne podnosi brzinu i trenutak.

Govorio je da čovjek od svog života mora nešto napraviti, neće biti da nas je Stvoritelj postavio u Svoj svijet da bismo ga ukrasili, jer ima, ruku na srce, i ljepših stvari i pojava od čovjeka. Jasno je da nas je On pozvao s nekim zadatkom, radi neke svrhe koju moramo ispuniti, i to svakog od nas pojedinačno. Zato se pitaj za šta si i koja bi to mogla biti tvoja svrha. Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno. Ako ne možeš kao oni, a ne možeš, jer nisi ti princ Sejdi, ti se posveti ljudima s kojima ti je živjeti i zarađuj sevape na njima, širi ljubav svijetom, pravi se da služiš bližnjem svome. Ako ne možeš ni to, a ne možeš, jer nisi ti dovoljno pametan da bi shvatio kako sebi služiš šta god da radiš, ti se odaj fukarskim radostima pa skupljaj i štedi novac. Zarađuj i skupljaj blaga ovog svijeta, brate moj Sali, sabiri bogatstva i troši ih na dobro, i to je neka svrha. A ako ni to ne možeš, ti samo zarađuj i skupljaj, naći će se već neko da to potroši na dobro ili na zlo; skupljaj, gomilaj i štedi: koliko god da je fukarska, i to je neka radost i svrha, pa se ti zato posveti tome da je ostvariš. Napravi nešto od svog života, posveti se tome, ali se zaista posveti.

Volio sam knjige koje sam već bio pročitao i one koje su mi još predstojale za čitanje, taj beskonačni broj knjiga u kojima je sve praktički napisano, kako sam mislio; još kao dijete sam, to mirno mogu reći, duhovni život volio više od onog drugoga, ali nisam imao pojma što da činim, što mi omogućuje da u tome toliko voljenom duhovnom životu sudjelujem i imam udjela te da tim duhovnim životom i sam živim. Nisam imao nijednog čovjeka koji bi mi o tome dao kakvu uputu.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

Rather than the hopeless loneliness I felt inside crowds of the living, I chose to converse with the dead, whom I could never reach. Rather than the living people who would not understand me, I chose the dead who shared the same understanding as me.

Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.

POD RALOM Ralo tvog blagog čelicnog pogleda izbrazdalo je moje srce i iz te zemlje preorane cvet rastanka je zaridao Danas u istom gradu u kome smo se rastali jedino ja vidim tvoju statuu na trgu Izgubljenja Hiljade dana vec je prošlo od dana kada smo se poslednji put ljubili nekad se gledam u ogledalo nemajući hrabrosti da se obrijem I to uvek padne ponedeljkom ponedeljkom kad su berbernice zatvorene i onda se dosađujem I onda otvaram prozor zovem te i ti si tu sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika sa četrdeset konja od groma i vetra I letim ti i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao i kupam se sa sto pedeset na sat kako se niko na svetu sem onih kojima se tako nešto već desilo okupao nije Ne pitam te čak ni kamo idemo ne zato što me ne zanima već zato što znam da ni ti sama ne znaš I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice te kada je rođena smrt te kada će život konačno umreti onda zašto se smejem i zašto smo se ono rastali Za volanom je čovek plemenita roda a ni on ne zna ko mu je sve u kolima I ja onako još nasapunjanih ruku zatvaram mu oči UU uu! pogodi ko je I kola tako polete u stranu da... Ali u zidini zime uvek će postojati otvor kroz koji će se moći videti ono najlepše leto Smotana gvožđurija prelivena krvlju eksplozija radosti A da ih i ne zoveš srećne uspomene javljaju se tu sam i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre Vreme ne zna koje je doba doba ne zna koje je vreme Jednoga dana talas toplote oboje nas je zahvatio modrica sreće koja se više ne da izbrisati.

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

Dani su prolazili, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je nosio tugu u srcu zbog rastanka sa Hatidžom i ta tuga nije jenjavala. Takav je dunjalučki život, čovjek na ovome svijetu živi između sastanaka i rastanaka, sastanaka kojima se raduje i rastanaka zbog kojih tuguje. I bez obzira na protok vremena, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se stalno sjećao Hatidže, jer ona je ostavila poseban trag i pečat na kompletan njegov život. Kao da je njegovo plemenito srce govorilo: "Hatidža, iako si se od mene rastavila fizički, znaj da sjećanje na tebe neće nikada umrijeti.

Pričaš priče?' upita muškarac s gotovo opipljivim uzbuđenjem i zanimanjem. ,Priče, bajke, legende u stihovima', kaže Widget. ,Nazovite ih kako god želite. Stvari o kojima smo maloprije razgovarali i zaključili da su kompliciranije no što su nekad bile. Uzimam djeliće prošlosti koje vidim i spajam ih u pripovijesti. No to nije tako važno; ovdje nisam zato -' ,Važno je', prekine ga muškarac u sivom odijelu. ,Netko treba ispričati te pripovijesti. Kada bitke završe – one dobivene i one izgubljene – kada gusari pronađu svoje blago i kada zmajevi svoje neprijatelje pojedu za doručak uz šalicu finog lapsang souchonga… netko treba pohvatati i ispričati njihove priče. U tome je čarolija. Čarolija je u slušaču; svaki od njih čut će je drugačije i nitko od njih neće moći predvidjeti kakav će dojam na njih ostaviti. Od banalnog do dubokog. Možda ćeš ispričati priču koja će se nastaniti u nečijoj duši, postati njegova krv, njegovo ja, svrha njegova postojanja. Ta će ga priča dirnuti i pokrenuti. I tko zna na što će ga tvoje riječi potaknuti. To je tvoja uloga, tvoj dar. Tvoja sestra možda vidi budućnost, no ti je možeš oblikovati. Ne zaboravi to.' Otpije još jedan gutljaj vina. ,Napokon, postoje mnoge vrste čarolija.

Vidiš, Klara - rekao sam - ti misliš da su sve laži jednake, i na prvi pogled se čini da imaš pravo. A nemaš. Mogu svašta izmišljati, praviti od ljudi budale, izvoditi kojekakve mistifikacije i podvale, pa da se ipak ne osjećam kao lažac i da imam čistu savjest; te laži, ako ih već želiš tako nazvati, to sam ja sam, takav kakav jesam, ja se takvim lažima ne pretvaram, ja takvim lažima zapravo govorim istinu. Ali postoje stvari o kojima ne mogu lagati. Postoje stvari u koje sam proniknuo, čiji sam smisao, koje volim i uzimam ozbiljno. I tu šali nema mjesta. Kad bih tu lagao, izdao bih samoga sebe, a to ne mogu, to nemoj tražiti od mene. To neću raditi.

All of you have things you value more than anything, right? Photos, or maybe letters. In reality it's all just paper, but we project our memories and emotions onto them, giving them meaning, and that's what makes them more than paper. And out of all those pictures and letters, I bet one or two stand out from the rest, special in a way that no one else would ever understand. That's what it feels like for Kojima to look the way she does. I know it might seem weird, but if photos and letters can mean that much, if you can admit how much they mean to you, is it really so strange that being dirty could do the same thing for someone else? We all see the world in our own way.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

Mladost je užasna; to je pozornica po kojoj na visokim štulama i u najrazličitijim kostimima hodaju djeca (navodno: nevina djeca!) i izgovaraju naučene riječi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatično odani. I povijest je strašna, jer se tako često pretvara u igralište za nezrele: igralište nezrelog Nerona, igralište nezrelog Napoleona, igralište fanatizirane mase djece kojih se imitirane strasti i primitivno postavljene uloge neočekivano pretvaraju u katastrofalno stvarnu stvarnost. Kad razmišljam o tome, u mislima mi se ruši sav utvrđeni poredak vrijednosti i osjećam duboku mržnju prema mladosti - i obratno, neko paradoksalno praštanje svim zločincima u povijesti u čijem zločinstvu vidim odjednom samo strašnu samovolju nezrelosti.

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje. Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Mnogo puta sam pokusao da ta svoja osecanja prenesem Naoko. Nekako mi se cinilo da bi ona u izvesnoj meri mogla na pravi nacin da ih razume. Ali nisam uspevao da pronadjem reci kojima bih mogao da se izrazim. Bas cudno, mislio sam. Kao da je njena boljka neprestanog trazenja reci presla na mene. Subotom uvece, sedeo bih na stolici u holu doma gde je bio telefon, i cekao da me Naoko pozove. Manje-vise svi su subotom uvece izlazili u grad, pa je hol obicno bio prazan i mrtvacki tih. Posmatrajuci tracke svetlosti kako sijaju u tisini tog prostora pokusavao sam da preispitam svoja osecanja. Sta ja to trazim? Sta uopste drugi traze od mene? Ali pravi odgovor nisam nalazio. Ponekad bih pruzio ruku ka tim zrncima svetlosti sto su lebdela u vazduhu, ali moji prsti ne bi dodirnuli nista.

Irukandži je mala meduza, stala bi komotno u ljudsku šaku i potpuno je providna. Mogla bi da prođe neprimećeno, ne samo u okeanskim dubinama, u kojima inače obitava, nego bi je bilo teško uočiti i u ovećem lavabou, toliko je neznatna. Ali od nje zazire ceo živi svet. Ne što bi htela nekom da nanese zlo, irukandži nije stvorena ni sa kakvim namerama, a ponajmanje sa razornim. Ali njeno postojanje je jednostavno smrtonosno. Sve što dotakne, ona usmrti. Zato se ova meduza razmnožava partenogenezom i živi ceo svoj morski vek potpuno sama. Onog kobnog trenutka kada se sudari sa drugim živim bićem, ona ga ubija i istovremeno sama gine. Samo je smrt u svakom trenutku spremna da, velikodušno i bez zazora, uzme u zagrljaj malu irukandži i izbavi je od usamljenosti. Zato legenda veli da se ova meduza rađa zaljubljena u smrt.

A svetiljke na Konkordu svetle mirnom svetlošću snova u ogromnim buketima jedne teške lepote koja me privlači. Bože moj, Konkord noću! Hteo bih, čini mi se, ovog trenutka da se obučem i da odjurim tamo, ali sprečava me moja bedna kukavička psihologija (ni za to nisam kadar), a zatim žalosne utehe – da su to one čarolije kojima se ne treba približavati, jer iščezavaju čim im se čovek – približi. Pariz, ostaje li on za mene te svetiljke u noći. Na Konkordu, i pišem li ove reči zato da bih u budućoj pustoši, u Dobračinoj ulici, mogao da čitam ponovo sa nostalgijom za Parizom u kome sam, evo sada, ali u kome nisam. Ništa nas ne muči, ništa ne gura tako u poniženje i želju za samouništenjem kao lepota. Zatvori sada oči, ti bezumniče, i pusti vreme da svršava poslove bez tvog mucanja i blebetanja! Možda i bežiš od lepote zato što slutiš da bi u njoj izgoreo sav, da bi te nestalo, samo ako bi se jednom odvažio da u nju poletiš raširenih ruku ?...

Moramo biti ono što jesmo. To je nužno. A šta smo mi? Eto, tu on nastoji da ne izgubi Ramonu u času dok bježi od nje. I misleći da vezuje nju, vezao je sebe, a vrhunac te mudre šašavosti bi moglo biti da se sam uhvati u klopku. Razvijanje vlastite ličnosti, njezino iživljavanje, sreća - to su zaglavlja pod kojima se odvijaju ti ljudski postupci. Ah, jadnik! - i Herzog se na trenutak pridruži objektivnom svijetu u podcjenjivanju sebe. I on se može smiješiti Herzogu i prezirati ga. Ali još uvijek preostaje činjenica. Ja sam Herzog. Ja moram biti taj čovjek. Nema nikog drugog da to obavi. Nakon smiješenja mora se vratiti vlastitoj ličnosti i svršiti stvar do kraja. Ali šta da se kaže o toj briljantnoj ideji - o trećoj gospođi Herzog! Eto šta čovjeku učine fiksacije djetinjstva, rane traume, koje se ne mogu ostaviti kao svlak na grmlju kao što čine cvrčci. Još nije postojala istinska individua koja bi mogla živjeti, mogla umrijeti. Samo bolesne, tragične, ili jadne i smiješne lude koje se ponekad nadaju da će postići neki ideal odlukom, velikom željom za njim. Ali obično tako da natjeraju cijelo čovječanstvo da im vjeruje.

- Kad sam bio klinac – odvrati Orr – hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloži torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? – nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje – odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u životu nije vidio ništa ni približno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački nož koji je mrtvac objesio iznad okvira mreže protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Nož je visio uz mrtvačevu praznu kožnu futrolu iz koje je Havermayer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka – nastavi Orr – uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće važan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? – upita ga iznova Yossarian. – To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr – Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti – opsova Yossarian i zadivljeno – zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima – reče Orr – Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divlje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza – reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu – razmišljaše Orr naglas. - Šta to? – priupita Yossarian. - Zato što sam htio… Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio… - … Da imam obraze kao jabuke. - … Da imaš obraze kao jabuke? – pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke – ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. – Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? - Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke – reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte… - poče Orr. - … Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izložio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima.

- Iako nikada ne pričam o ratu, Irena… Ali ti me svakako navodiš ko zna kakvom magijom da pričam i mislim o stvarima o kojima inače ne bih… Mene ovaj rat nikako i nikada ne podsjeća na rat u Bosni. Ni po čemu. Nijedan rat mi ne liči na drugi, iako su oni, u osnovi, svi isti. Uvijek imaš političare, vojsku na dvije ili više strana, imaš profitere i nedužne žrtve. Njih najviše… Oni su kolateralna šteta. Brojevi koje spomenu u vijestima. Kao što je bilo zadnje godine rata kod nas: "U Sarajevu je danas ubijeno dvanaest ljudi". I to je to. Brojka. Nečiji život, nečiji snovi, nečije dijete, nečija ljubav… Sve to je zapravo ubijeno. Nije ubijen broj… I zato o ratovima niti pričam, niti mislim. Jer u ratovima nema pobjednika… I ponekad me je stid da sam i ja, na kraju, ratni profiter. – Pogledala ga je šokirano. - Nema tu ništa čudno, Irena. I ti i ja smo ratni profiteri. Jer da nema ratova, ne bi bilo ovih misija, da nema misija, tvoj muž, ja i slični nama ne bismo imali posao… I vjerovatno je mnogo onih koji na globalnom nivou razmišljaju tako i ako ne potaknu, onda sigurno dopuste da se s vremena na vrijeme desi kakav rat. Da se organiziraju konferencije, da se prazne i obnavljaju robne rezerve, da se uspostavljaju nove misije… Tako ti je to… -

Čovek odraste, shvatila sam, tek onda kada na roditelje počne da gleda kao na ljude, samo ljude, koji nemaju nikakvu moć, nikakav čarobni štap za rešavanje problema, i oni isto lutaju, pokušavaju, pogađaju i maše. Naši roditelji su suviše stari da bismo im govorili ono što mislimo. Suviše su stari za buku i povišen ton, dosta im je povišenog šećera, pritiska, holesterola, povišene starosne granice za penziju. Sve se to uzima u obzir u razgovoru. Naši roditelji su suviše stari da bi shvatili ljude kao što smo mi, kao što sam ja u krajnjoj liniji, oni su živeli neki drugi život, u neka druga vremena. I oni su imali svoje patnje, svoje frontove na kojima su se borili, borili su se za nas onim oružjem koje su tada imali, i zato će u našim srcima uvek imati povlašćenu poziciju, poziciju žrtve, a mi ćemo prema toj žrtvi uvek imati dug. Naši roditelji su zauvek stariji od nas, iako mi imamo daleko više zdravstvenih problema nego oni u našim godinama. Naši roditelji su, prosto, suviše stari da bismo im govorili ono što zaista mislimo, zato im sada vraćamo dug pričajući s njima kao sa decom, štedeći ih i čuvajući od svega, a najpre od sebe. Odlučila sam, zato, da nikada više ne pričam ništa svojim roditeljima, da ih poštedim, jer oni nisu zaslužili ništa osim lepih reči. Eva, rekla sam i obrisala suze, od danas ćeš ćutati.

U tim dalekim danima, po prvi put sam, zajedno sa prijateljima, podlegao toj nemogućoj i apsurdnoj misli da odem još dalje, dalje od banje, na zemlju ničiju i božju, u spornu i neutralnu pograničnu oblast, gde su se gubile konture država, gde je ruža vetrova bludno jurila sopstveni rep pod visokim, višespratnim nebom. Tamo smo želeli da se ukopamo u rovove, da se odvojimo od odraslih, da u potpunosti napustimo sferu njihovog uticaja, da proklamujemo republiku mladih. Tamo smo nameravali da konstituišemo novo i nezavisno zakonodavstvo, da uzdignemo novu hijerarhiju mera i vrednosti. Trebalo je da to bude život pod znakom poezije i pustolovine, neprekidnih oduševljenja i čuda. Činilo nam se, da treba samo razrgnuti barijere i granice konvencija, stara ležišta, kojima je bio obuhvaćen tok ljudskih tekovina, pa da se u naš život izlije svežina, veliki talas nepredvidljivog, potop romantičnih ideja i fabula. Želeli smo da posvetimo svoj život tom potoku romantične svežine, nadahnutoj plimi avantura i događaja, i da dozvolimo da budemo poneseni tim nadirućim talasima, bezvoljni i samo njima predani. Duh prirode je, u suštini, bio veliki bajkopisac. Iz njegove suštine isticale su nezadrživim tokom slatkorečive priče i povesti, romanse i epopeje. Čitava velika atmosfera bila je puna romanesknih tokova. Trebalo je samo postaviti zamke pod nebom punim fantoma, zabiti štap koji igra na vetru, i već su se u klopci nervozno okretali uhvaćeni komadi priča.

Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola skupocjenom odjećom i velikim kućama, nepotrebnom poslugom i gomilom nazoviprijatelja, kojima nimalo nije stalo do njih a za koje ni sami ne mare naročito, skupim zabavama u kojima nitko ne uživa, konvencionalnostima i modom, pretvaranjem i nadutošću i - oh, najtežim, najglupljim od svih tereta! - strahom što će o njima misliti susjedi, luksuzom koji samo zasićuje, uživanjima koja samo izazivaju dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad krunili zločince, oblijeva krvlju i prožima bolom izmučenu glavu koja je nosi! Sve je to nepotreban teret, čovječe, nepotreban teret! Baci ga preko ruba čamca u vodu! Od njega čamac postaje tako težak da ga jedva vučeš, padaš u nesvijest veslajući. Postaje nezgrapan, opasan i težak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi slobodan od strepnje i brige, nikad se ne možeš opustiti i ljenčareći sanjariti... Nikad nemaš vremena da promatraš kako lepršave sjenke lako prelijeću preko plićina, kako se svjetlucave sunčane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika stabla kraj obale zure u svoju sliku... Ne vidiš zlatnozelene šume, bijele i žute vodene ljiljane, trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke. Baci taj teret u vodu, čovječe! Neka čamac tvog života bude lagan, ukrcaj samo ono što ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog koga voliš i tko tebe voli, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeće, i malo više nego dovoljno pića, jer žeđ je opasna stvar. Vidjet ćeš, tada, da je takvim čamcem lakše upravljati i da se neće tako lako prevrnuti, a ako se i prevrne, šteta neće biti tako velika; jednostavna solidna roba podnosi vodu. Imat ćeš vremena za razmišljanje i za rad. Imat ćeš vremena da upiješ sunčanu svjetlost života, da slušaš eolsku glazbu koju Božji vjetar izvlači iz struna ljudskih srca oko nas

Sviđalo mi se ljubiti se s toliko odjeće na sebi. Dok smo se ljubili, naše mu je disanje zamaglilo naočale. Pokušao ih je skinuti, a ja sam mu ih gurnula na vrh nosa pa smo se zajedno smijali. Kad mi je počeo ljubiti vrat, kroz glavu mi je prošla misao kako je njegov jezik bio u mojim ustima. Rekla sam samoj sebi da trebam biti u ovome trenutku, da si dopustim osjetiti njegovu toplinu na koži, ali njegov je jezik bio na mome vratu, mokar i živ i prepun mikroba, a njegova se ruka šuljala ispod moje jakne, dok su njegovi hladni prsti klizili po mojoj goloj koži. U redu je, i ti si u redu... samo ga poljubi. Moraš nešto provjeriti. Sve je u redu, samo budi jebeno normalna. Provjeri ostaju li mikrobi u tebi. Milijarda ljudi se ljubi i ne umire. Samo provjeri hoće li te mikrobi trajno nastaniti. Daj molim te, prekini s tim. Možda ima kampilo-bakter, možda je asimptomatičan nositelj E. coli i onda ćeš trebati antibiotike i dobit ćeš C. diff i bum, mrtva si za četiri dana. Molim te, jebeno prestani, samo ga poljubi. SAMO PROVJERI DA BUDEŠ SIGURNA. Odmaknula sam se. „Jesi li dobro?" Kimnula sam. ,,Samo... samo mi treba malo zraka." Uspravila sam se, okrenula, izvukla mobitel i upisala pretraživanje ,,ostaju li bakterije ljudi s kojima se ljubiš u tvome tijelu". Na brzinu sam preletjela par rezultata pseudozna-nosti, prije nego sam pronašla stvarnu studiju na tu temu. U prosjeku se, po poljupcu, izmijeni nekih osamdeset milijuna mikroba, a ,,pri pregledu nakon šest mjeseci ljudski mikrobiom čini se umjereno, ali dosljedno promijenjenim". Njegove će bakterije zauvijek ostati u meni, njih osamdeset milijuna; razmnožavat će se i rasti u meni, i pridružiti se mojim bakterijama i stvoriti bog zna što. Osjetila sam njegovu ruku na svom ramenu. Okrenula sam se i trznula. Nisam mogla doći do daha. Pred očima mi se mutilo. Dobro si, Davis nije prvi dečko kojeg si poljubila. Osamdeset milijuna organizama u meni zauvijek. Smiri se. Trajno mijenjaju mikrobiom. Ovo nije racionalno. Moraš nešto učiniti. Molim te! Postoji rješenje. Molim te! Idi u kupaonicu. ,,Što se zbiva?" „Uh, ništa“, odgovorila sam. „Samo, hm, moram do kupaonice." Izvukla sam mobitel kako bih ponovo pročitala studiju, ali sam se oduprla porivu, ugasila ga i gurnula nazad u džep. Ali ne, morala sam provjeriti mijenjaju li ga blago ili umjereno. Ponovo sam izvukla mobitel i pogledala studiju. Blago. Dobro je. Blago je bolje nego umjereno. Ali dosljedno. Sranje.