Kojima Quotes

Čovjek je proklet, i žali za svim putevima kojima nije prošao.

Kad budu svi roktali svojim svinjskim srcima, poslednji koji će još gledati ljudskim očima i osećati ljudskim srcem biće oni kojima ne bejaše strano iskustvo umetnosti.

Why are we still here? Just to suffer? Every night, I can feel my leg… and my arm… even my fingers. The body I’ve lost… the comrades I’ve lost… won’t stop hurting… It’s like they’re all still there. You feel it, too, don’t you?

Only the framing material," Lucas demurely, "obvious influences, Neo-Tokyo from Akira, Ghost in the Shell, Metal Gear Solid by Hideo Kojima, or as he's known in my crib, God.

Postoje ljudi, koji ti za pet minuta pokvare cijeli dan, a postoje i oni s kojima provedeš minut, a poželiš da traje vječno.

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Svet nestaje polako. Zagledani svi su u lažljivo vreme na zidu: o hajdemo! Granice u kojima živimo nisu granice u kojima umiremo.

Nikad nisam voleo preteranu osećajnost ni ta polusjajna, sumnjiva stanja duha u kojima nas uobrazilja tako lako odvodi na na svoje pogrešne i jalove puteve.

Ionako je sve to mašta. Nas dvojica pijemo i maštamo, to je sve. Drugačije je od niskobudžetnih filmova u kojima ti često igraš. Za maštu nema budžeta.

Ne otvaraju se pretinci duše i srca onome koga se ne voli ili prestane voljeti. Naprotiv, samo onima koje se voli najviše. I još više. Onima kojima se vjeruje bezrezervno, bezuvjetno.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ( "Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

ZALJUBLJENOST Od mene do njega može se samo mostom duge. Od mene do njega može se samo jezerom mjesečine. Od mene do njega može se samo srebrnom i strmom Mostovi, rijeke i staze kojima ljudi hode oko njega stazom ptice. Obilaze. On je kao sunčevo plameno ostrvo odvojen sjajem od svega svijeta.

Riječi se talože ako ih ne izbacimo. Ali ne kao snijeg, nego prije poput otpada na tržnici ili osušena cvijeća s grobova: sve na kraju počne trunuti, zaudarati. Ljudi bježe od onih u kojima se previše toga nataložilo.

I won't scatter your sorrow to the heartless sea. I will always be with you.

Značajni problemi s kojima se suočavamo ne mogu biti riješeni na nivou razmišljanja koje je probleme kreiralo.

U Zlatno doba postojale su samo vera i ljubav na kojima se drzao svet ljudi. Kasnije u Doba mraka, u gvozdeno doba razuma, njima je pridodata nada, koja Zlatnom dobu nije bila potrebna. Pridodata je nada da ce se zlatno vreme vratiti.

- Šta bi prvo savjetovao čovjeku kome želiš dobro? - Da se svojim mišljenjem ne izdvaja među ljudima s kojima živi. (...) Drugi moj savjet čovjeku kome želim dobro bio bi: ne govori uvijek ono što misliš.

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku, uvek sanjas o necemu DRUGOM.

Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...

Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.

..Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?... Ja, priznajem, ne... Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje... Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve? I bio sam u pravu... Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast... Koliko samo promašenih tema? Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti... Da... A more ume nemilosrdno da se primiri... Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog... Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene... I, ma šta da se desi... U meni će zauvek ostati ona so...

Noć je bila od onih u kojima se usamljenost čini kao nesvladiva daljina.

Oh, znao sam: gonilo me, ranjavalo, razdiralo srce. Kad bi pala tiha noć i zvijezde zatreperile na nebu, moje srce dolazilo bi tiho, pritajeno šuljajući se k meni, moleći me milost da budem dobar, da se sjetim njegovih patnji, da popustim njegovim osjećajima, dopustim mu samo nekoliko suza kojima bi se olakšalo čežnju za onom koja se uvukla u nj i tamo se zakovala...

Nismo mnogo kupovali, ali smo štošta znali. Moj otac je posjedovao zaraznu radoznalost prema tekućim događajima, povijesti, pa i našim životima. Odrastajući, shvatio sam da postoje dva tipa obitelji: 1. One kojima treba rječnik da dovrše večeru. 2. One kojima to ne treba. Mi smo pripadali prvoj grupi. Gotovo svake večeri zbog nečega smo morali konzultirati riječnik, koji se nalazio na polici nekoliko koraka od stola. — Ako imaš kakvo pitanje - govorili su moji - onda potraži odgovor.

Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kog ustaje i javlja mi se neredovno i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koje je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja.

Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti... (...) Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume... Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne... I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan ni ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mladeža? Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak? Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno? Ne... Brinem jedino da nije bio podlac? Palikuća? Bratoubica? Ili je neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve... Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi... I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku... Kada mu je umoran zakucao na Nebo...

Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...

- Svako doba je teško, a svoje najteže - govorio je tiho. - Kao u davno pećinsko vrijeme, kad su poplave, divlje zvijeri, teške bolesti prijetile opstanku ljudi, evo danas stihija besmisla prijeti samom životu. Samo, teže neko ikakva slijepa stihija ranije. Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu. Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom. Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda?! Otete su nam, prešle u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji se nas tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako, i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i: ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer nikoga više ne čuje i ne razumije, ali važan je za nas, i jer je to jedino što još možemo učiniti u ovom svijetu bučnih mašina i agresivnog besmisla, hidrogenskih bombi i ideoloških rafala.

This safety from harm might cause the imaginative experience of reading a book to be judged inferior to real experience. But that is not the case. Making contact with memes, in the forms of books or movies or other media, provides knowledge and wisdom necessary for going out into the real world; they are legitimate experiences all the same.

Ona jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Riječi i misterij njihova skrivena značenja fascinirali su me i doživljavao sam ih kao ključ kojim se može otključati beskrajni svijet na sigurnome od one kuće, onih ulica i onih tmurnih dana u kojima sam čak i ja mogao naslutiti da me čeka oskudna sreća.

Naša priroda priznaje da su naše naklonosti i antipatije čudne. Ima ljudi pred kojima se potajno zgrozimo, koje nastojimo izbjeći, iako nam razum potvrđuje da su to dobri ljudi.Ima drugih, sa očitim greškama, kraj kojih sretno živimo, kao da nam zrak oko njih godi.

Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živeti i na celi život misliti, na sve svoje milijone mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.

SETI SE, TELO... Telo, seti se ne samo koliko si bilo voljeno, ne jedino kreveta na kojima si ležalo, nego i onih želja, koja su zbog tebe iskrile u onim jasnim očima i drhtale u glasu – a neka ih je slučajna prepreka osujetila. Sada, kad je sve to već u prošlosti, izgleda skoro kao da si se onim željama i predavalo – kako su iskrile, seti se, u očima što su te gledale: kako su drhtale u glasu zbog tebe, seti se, telo.

Djed je rekao da je puno bolje pokazati čovjeku kako si sam može pomoći, nego dati mu nešto. Jer ako naučiš čovjeka kako da si sam pomogne, onda će se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo nešto daš i ničemu ga ne naučiš, onda mu moraš do kraja života i dalje davati. Time tom čovjeku činiš medvjeđu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim riječima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromašnima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni nešto bolje nego onaj kojem pomažu; umjesto da nauče siromaha nečemu što bi ga učinilo neovisnim. „A pošto je ljudska priroda takva kakva jest“, rekao je djed, „uvijek će biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj način. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdržavati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmoćnog, nego svoj čovjek. I onda stalno kukaju i žale se kako im je teško i što im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.“ I neki narodi, govorio je djed, dižu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomoć, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, naučili bi narode kojima „pomažu“ kako će se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne žele učiniti jer onda siromašni narodi ne bi više bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj.

Svi se katkad izgubimo, katkad svojevoljno, a katkad zbog silnica nad kojima nemamo nadzora. Kad naučimo ono što naša duša treba naučiti, ukaže nam se put. Katkad vidimo put, ali protiv svoje volje bauljamo dalje i dublje. Strah, srdžba ili tuga priječe nam put natrag. Katkad nam je draže biti izgubljen, katkad je tako lakše. A katkad sami pronađemo izlaz. Bilo kako bilo, svaki put na koncu budemo pronađeni" - Mjesto zvano Ovdje

Ovaj život, ovaj samosarajevski život bio je jako ozbiljan i već mi se nije sviđao jer su u njemu živjeli strahovi koji se nisu razumjeli. Svatko je imao svoj strah i svatko se sa svojim strahom sreo s onima kojima taj strah nije značio ništa osim igračke. Učinilo mi se da znam što znači biti odrastao.

Željna komunikacije s vanjskim svijetom, zatvorena u bolničku sobu pretrpanu njezinim osobnim stvarima, knjigama, pismima, novinama, hranom, jogurtima, palentom, maslinama, aromatičnim uljima i mastima kojima je mazala strumu ili umrtvljenu nogu, Vesna se voljela šeretski šaliti i sa svojim nezavidnim položajem. Tako je 4.lipnja 2005. godine na vratima sobe izvjesila oglas. A u njemu je pisalo: ''Ja sam 83-godišnja V.P. Najimućnija sam starica u Hrvatskoj. Posjedujem: 3,5 milijuna napisanih slova u rukopisu 3,8 milijuna tiskanih slova, u knjigama 2,5 milijuna slova u prevedenim knjigama 1,5 milijun slova još nepotrošenih, u glavi. P.S. Ove posljednje ostavljam kao teško potrošenu robu milim i dragim neznalicama, ljenčinama, kukavicama, lažljivcima i licimjerima

How did I feel about Kojima? How come I never spoke to her at school or even attempted eye contact? Sure, I was scared of Ninomiya, but what exactly made me scared? Was I afraid of getting hurt? If that was it, if that was what was haunting me, why couldn’t I stand up to him? What does it mean to be hurt? When they bullied me and beat me up, why couldn’t I do anything but obey them? What does it mean to obey? Why was I scared? Why? What does it mean to be scared?

Mora biti da je to bilo jedno od onih ranih jutara kakvih ima u julu, sa onim mladim, odmornim časovima u kojima se svuda dešava neka vesela nepromišljenost. Od miliona malih pokreta koji se ne mogu potisnuti sklapa se mozaik najubeđenijeg postojanja; stvari trepte jedna u drugu i van sebe u vazduh i njihova svežina čini senku jasnom i pretvara sunce u lagan, duhovni sjaj. Tada u bašti nema ničega što je glavno; sve je svuda, i čovek bi morao biti u svemu da ništa ne bi propustio.

Uvijek me fascinirao taj fenomen sa slikama. Stoje na zidu godinama, a onda, bez ikakvog povoda, ama baš ikakvog padnu, tras, padnu dole. Vise okačene o ekser, niko ih i ne pipne, ali one u jednom trenutku, tras, padnu dole, kao kamen. U savršenoj tišini, dok je sve oko njih nepomično, ni muha da proleti, a one, tras. Ne postoji nikakav razlog.Zašto baš u tom momentu? Niko ne zna. Tras. Šta se to dogodilo jednom ekseru te on zaključi da mu je svega dosta? Ima li i on dušu, jadnik? Donosi li odluke? Dugo je razgovarao sa slikom, nisu mogli da se dogovore šta da rade, pričali su o tome svake večeri, godinama, a onda su odredili datum, sat, minutu, tren, upravo sada, tras. Ili su za to znali već od samog početka, njih dvoje, sve je već bilo ugovoreno, znaš ja ću da popustim za sedam godina, što se mene tiče nema problema, ok., onda smo se dogovorili za 13. maj, ok., oko šest, neka bude petnaest do šest, važi, onda laku noć, ‘ku noć. Sedam godina kasnije, 13. maj, petnaest do šest: tras. Nikom nije jasno. To je jedna od onih stvari o kojima je bolje ne misliti, u protivnom možeš da poludiš. Kada padne slika. Kada se probudiš, jednog jutra, i više je ne voliš. Kad otvoriš novine i vidiš da je počeo rat. Kad vidiš neki voz i pomisliš ja moram da odem odavde. Kad se pogledaš u ogledalo i shvatiš da si ostario...

Ponekad je samo slusam kako dise - mobitel je na jastuku pored njene glave - i razmisljam o njoj. Ponekad bismo mobitele satima držali otvorene, svatko u svom stanu, kako bismo kad god poželimo, mogli uzeti slušalicu i poslušati ono drugo. Tako nam se činilo da smo zajedno i u onim trenucima u kojima inače nikako nismo mogli biti skupa.

Vodili smo ljubav, ne kao da nam je prvina, i da je bračni vek pred nama, već kao kakvi osuđenici na smrt kojima su dani odbrojni.

Ima lica na kojima se pojavljue duša i onih na kojima se pojavljuje samo maska od izborane ljudske kože iza koje nema ničega.

Da sam ja car radio bih ovo: Nastupajući na prijestolje okrunio bih se svim krunama koje bi mi donijeli. Prisegao bih na sve ustave koje bi mi predložili. Potvrdio bih sve privilegije što ih ima povijest. Okupio bih na dvoru u blještavom sjaju sve velikaše, plemiće i sve popove. Zasuo bih te ljude častima, naslovima i ordenima. Iskitio bih njihova prsa, a onda bi radio mimo ustava, mimo privilegija. Kršio bih iz dana u dan sve što sam potvrdio. Radio bih po svojem i sa svim zanosom uvjeravao ih kako je sve to laž. U korist velikaša i plemića i popova! Kad bi prigovarali priredio bih bogate dinee, sjajne svečanosti; odlikovao ih ljubaznim prijateljstvom, obasipao ih novim titulama kao pokladnim prhuticama. Vozio bih se s njima u svečanim sjajnim povorkama u kojima bi imali prva mjesta. Gospoda bi uživala, a narod zadivljen dvorskim sjajem, klicao bi svima. Da, velčanstvo, masi treba blještavila, carskog sjaja, a ne jednostavnosti. Vjerujte, veličanstvo, masi svih staleža više imponira sjajan šesteropreg nego tucet plemenitih ideja; više imponira carska krunidba, za koju se potroše milijuni, i parada u kojoj se pregazi desetak majki s djecom, nego stotinu tisuća bijelih hljebova kojima biste nahranili sirote. Ja bih na sve pristao, sve prevario: neprijatelje bih vezao, progonio i uništio, prijatelje bih tovio, i tada bi pobjeda bila sigurna.

Velike priče su one koje smo čuli i želimo da ih čujemo ponovo. One u koje ulazimo kad nam se prohte. U kojima se na svakom mestu osećamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbuđenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenađuju nepredviđenim događajima. Poznate poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika. Kraj nam je poznat, ali slušamo kao da nije. Kao što znamo da ćemo jednog dana umreti, a živimo kao da nećemo. U Velikim pričama zna se ko živi, ko mre, ko pronalazi ljubav, ko ne. A opet, želimo da saznamo ponovo. U tome je njihova tajna i njihova čarolija.

Nekoliko stotina godina posle tog događaja uhvaćene su na obalama Kaspijskog mora dve kornjače na kojima su bile ispisane poruke. Poruka jedne žene i jednog čoveka koji su se voleli. Kornjače su još uvek išle zajedno i na njima su se mogle pročitati poruke zaljubljenih. Muška poruka je glasila: Ti si kao ona devojka koja nikad nije ustajala rano, pa kad se udala u susedno selo i prvi put morala rano ustati, ugledala slanu na poljima i rekla svekrvi: ovo u našem selu nema! Tako kao ona, i ti misliš da na svetu nema ljubavi, jer nikada nisi bila budna dovoljno rano da je sretneš, mada je ona svakog jutra tu na vreme... Ženska poruka bila je kraća, od samo nekoliko reči: Moj zavičaj je tišina, moja hrana ćutanje. Sedim u svome imenu kao veslač u čamcu. Ne mogu da zaspim koliko te mrzim.

Jebi se, Nina. Jebi se ti i tvoje zelene oči i tvoj Beograd i sve u što se mogu zaljubiti. Neka se jebu tvoje ruke i trbuh i kosa. Jebo te tvoj fakultet. Samo 30 slova, a tolike knjige. Jebo nas oboje smisao za kombiniranje. Jebala te košava i ekipa iz kraja koja misli da je uhvatila boga za muda, a nikad nije bila ni do Pančeva. Jebo te tvoj dečko, vjerojatno neki hipster koji misli da je maslačak najbolja salata na svijetu i obožava prirodu. Jebalo te svako slovo koje si napisala. Bilo bi pošteno da boli. Jebo te ormar u koji se sakrivaš kako bismo razgovarali. Jebo te tvoj mazni glas. Jebala te nova godina na vikendici. Jebo te način na koji se krećeš između kafanskih stolova. Jebalo te izluđivanje koje to izaziva. Jebala te zahvalnost koju nikad nećeš iskazati jer nemaš petlje da potpuno poludiš. Pravi, jebi se, salatu od maslačka na vikendici. Jebo te tvoj broj telefona. Jebalo mene što pomislim da je ključ od raja. Jebale te tvoje poruke koje zvuče kao dahtanje pod prstima. Jebali te ranojutarnji razgovori s muškarcima koje ne poznaješ. Jebo želju da budemo sretni. Jebo nesposobnost i kukavičluk da to pokušamo. Jebo opet novu godinu. Jebem svaku misao o tebi i to što znam nešto o rasparenim čarapama u kojima stojiš dok režeš meso za večeru. Jebi se, Nina, jer nikad se nećemo voljeti dok nas ne zaboli. Jebale te električne instalacije u tvom stanu i prošli životi koji nas plaše. Jebo Lisabon, treba ga bombardirati da vidimo hoće li tada biti romantičan. Jebeš mene, jer mogu biti lud toliko da mi nedostaješ, a da te nikad nisam dodirnuo, da čak ne znam ni kako izgledaš na dnevnoj svjetlosti. I jebeš dnevnu svjetlost. Tad su ljudi budni a ja želim da nema nikoga. Jebeš i to što ipak želim da si ti ovdje. Jebeš to što si moguća iznimka. I, opet, jebeš mene jer mogu vjerovati u sve to.

Trojica su bili šlogirani i nepokretni. Ništa drugo nisu radili niti su bili u stanju da rade osim da bez prestanka vrše nuždu u one odvratne posude nazvane imenima pernate živine. Da smo bili na filmu - što bi našoj medicinskoj sestri sasvim odgovaralo - ta trojica bi bili statisti, prosto su morali da budu tu, jer osim na VMA, gde nisam imao pristupa, bolničke sobe u kojima leže samo dvojica srodnih duhova, praktično ne postoje.

Moj dragi Rosenbergu! Prijateljstvo obično ima granica, ali vaše je bilo bezgranično! Dragi moj stari prijatelju, zar bih mogao dovršiti život, a da vam ne ostavim posljednji dokaz zahvalnosti? S vama sam proživio velik dio mladosti i svu muževnu dob. Vi ste bili moj mudri savjetnik, vjerni prijatelj, sudionik svega što je ispunjavalo moj život. Dragi moj prijatelju, hvala! Sad više nemam na svijetu ničega što bi me vezalo uz zemlju. Jedino žalim što ostavljam malo, vrlo malo vjernih prijatelja, kojima sam svojim životom pripravljao uvijek samo neugodnosti. Grlim vas, prijatelju, svim srcem, svim uspomenama, svim dobrim što je u meni. Sjećajte se Josipa.

Apartman u kojem je Devereux Warren spokojno slabio i gasnuo bio je jednako velik kao i onaj senora Parda y Cuidad Reala - u ovom je hotelu bilo mnogo soba u kojima imućne ruine, bjegunci pred pravdom, pretendenti na prijestolju razvlaštenih državica, žive na derivatima opijuma ili barbitola, vječno slušajući neizbježan radio, surove napjeve starih grijeha. Ovaj kutak Europe ne privlači toliko ljude, koliko ih prihvaća bez neugodnih pitanja.

Ima u mom rječniku još dosta takvih riječi - imena rastinja i ptica, i koječega drugoga - kojima nikad nisam saznao pravog značenja: baš kao da sam se podsvijesno uklanjao njihovom tačnom saznanju, kako im ne bih razorio čar. Da sam kad popustio radoznalosti i zavirio u kakvu stručnu knjigu, rječnik, leksikon, sveo bih tu pticu i taj cvijet na određenu zoološku ili botaničku vrstu; ovako, oni u meni fantastično žive, kao ptice i cvjetovi sa istočnjačkih sagova.

Na svaku od dve šipke sa krova trole možeš da nanižeš barem troje, ako si uporan i četvoro neljubaznih penzionera, jer se njihov bezobrazluk (utemeljen na konstantnoj žurbi nikuda, koju prikazuju kao žurbu svuda) leči samo elektrošokovima, za šta pogodno dođu debeli strujni gajtani kojima se trola napaja. Naravno da samo pravljenje ovog penzoražnjića neće ubiti obezobražene, obezbožene starce očiju krvavih od želje da vladaju svetom, ne. Preživeli su ratove. Preživeli su bedu. Preživeli su i raskoš koju ti nikada nisi osetio. Preživeli su život. Sad hoće da prežive i smrt. Šipka kroz stomak nije ništa za njih. Više ih ljuti što celi komfor metalnog štapa nije samo njihov, nego se guraju sa još troje jednako pomahnitalih. Tu leži sav problem, oni žele da žive sami u zgradama, da imaju svoju privatnu trolu, svoju ličnu poštu bez redova, svoju pijacu, svoje ulice. Ljuti ih čak i to što je smrt svačija kurva. E pa danas je dan.

When Kojima was in elementary school, he was a child, of course. A suntanned kid with thin little shins. In high school, Kojima had seemed like a sprouting boy, on the verge of casting off his boyhood skin and becoming a young man. By the time he got to college, he must have been a full-fledged young man, the epitome of youth. I can just imagine. Now having reached his thirties, Kojima was a grown-up. No doubt about it. His behavior was commensurate with his age. The passage of time had been evenly distributed for Kojima, and both his body and mind had developed proportionately. I, on the other hand, still might not be considered a proper grownup. I had been very much the adult when I was in elementary school. But as I continued on through junior high and high school, on the contrary, I became less grown-up. And then as the years passed, I turned into quite a childlike person. I suppose I just wasn't able to ally myself with time.

Spavaća mu je soba postala knjižnicom, pa mu se događaju buđenja u kojima je umoran zbog svega onoga što piše u knjigama oko njega. Doista, činilo mu se da ga noću napadaju i pisci i junaci te da biraju noćno doba zato što je tada bez načina da se obrani.

Na koliko se načina može opisati krv? Malo je atributa koji je definiraju. Ona je crvena, tamna ili svijetla, ali uvijek crvena, zvali je rumenom ili rujnom, plamenom ili grimiznom. Ona je gusta ili rijetka, viskozna ili ljepljiva, a uvijek tekuća i nema mnogo načina za variranje te slike. Krv je toliko bazična, toliko iskonska stvar da nema sinonime, nema uopćene metafore ni slike kojima se opisuje. (...) Krvlju se nazivaju i druge stvari. Krvlju se zove porodica, rod i loza. Krv je pleme i rasa. Krv je odakle si i čiji si, što je upisano u tebi, što je tvoje. Krv je svojta. Krv je pravilo. Krv određuje život, a ne obratno. Nismo ono što želimo biti, nego smo ono što nam piše u krvi. Što je upisano u krvi, vječno je, jer krv se ne gubi, krv ne nestaje, krv se prenosi s koljena na koljeno i taj je proces vječan.

Osvojila mi je srce poput nemilosrdnoga vojskovođe i sad sam rob misli i osjećaja kojima ne mogu vladati.Misli mi lutaju u pravcima koje ne odabirem sam i obuzimaju me napadi tjeskobe kojima ne znam izvor.Umirem od želje da je vidim,da razgovaram s njom,da je pogledam u oči...

Ne može se islamski vjerovati, a neislamski raditi, privređivati, zabavljati se, vladati. Ovo stanje nesuglasnosti stvorit će ili licemjerje (oni u džamiji slave Boga, napolju ga varaju), ili ljude nesretne i pune konflikta (oni niti mogu raskinuti s Kur’anom, niti nalaze snage boriti se za izmjenu stvarnih prilika u kojima žive), ili jednu vrstu kaluđera i osobenjaka (oni se povlače iz svijeta jer svijet nije islamski), ili, konačno, one koji u takvoj dilemi raskidaju s Islamom i prihvaćaju život i svijet takav kakav jest, odnosno kakvim su ga drugi napravili.

Pijesak, kamenje, vjetar, još narančastije nebo, gomila plosnatih oblaka prema kojima je padalo sunce... Potom duge sjene, umiranje vjetra, mir... Samo zvuk kopita na kamenju i zvuci našeg disanja... Prigušeno svjetlo kad se sunce sudarilo s oblacima... Zidovi dana potresani grmljavinom... Neprirodno jasni obrisi udaljenih predmeta... Hladan, električno plavi osjećaj u zraku... Opet grmljavina... Sad - uzbiban, staklasti zastor kiše koja mi se približava zdesna... Plave pukotine u oblacima... Temperatura pada, naš korak i dalje stalan, svijet sad posve jednobojan...

– Piće, Cale? – šapnula je. Bilo mi je dosta pića. Nakon C-pilule i nekoliko BS-a u AD-u, tlo mi se dobro treslo pod nogama. Ako bih popio još koje, prešao bih granice u kojima se ne mogu kontrolirati, a to nikako nisam želio. Biti bez kontrole bilo je nešto što sam najviše mrzio. Da budem iskren – toga sam se najviše bojao. Katkada bih u takvom stanju izazivao sve i svakoga i tek uju¬tro saznao što sam napravio, koga ozlijedio, što uništio. Kape¬tan je to tolerirao. Ni sam nisam znao zašto. Razmislio sam dobro. Tople usne. Hladan nos. Pripijena odora. – Uvijek, Anna. Uvijek – rekoh.

Stories allow you to experience places you could never go - the past, the future, or distant worlds. You can become a different ethnicity or gender. Even when you're reading all by yourself, you're sharing those stories as they unfold before you with countless people whom you've never met. We are alone, but we are connected.

Suočavamo se s onima s kojima se moramo suočiti i doći će trenuci kad budemo morali djelovati za veće dobro, čak i ako postoji rizik za nas, ali ne trebamo nepotrebno izlagati život opasnosti. Imamo samo jedan život i možemo dati samo jedan život. Nema ništa divljenja vrijedno u tome da ga izgubimo kad je situacija beznadna.

Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište. Nikad kraja

O, kakve li srećne sudbine; sedeti u tihom sobičku nasleđene kuće među samim mirnim, ukorenjenim stvarima, i slušati kako se napolju u svetlozelenoj bašti okušavaju prve senice, i u daljini seoski sat. Sedeti i gledati toplu prugu popodnevnog sunca i mnogo znati o minulim devojkama i biti pesnik. I misliti da bih i ja postao takav pesnik da sam negde mogao stanovati, negde na svetu, u jednom od mnogih zaključanih letnjikovaca o kojima se niko ne stara. Trebala bi mi jedna jedina soba (svetla soba u zabatu). Živeo bih tu unutra sa svojim starim stvarima, porodičnim slikama, knjigama. I imao bih naslonjaču i cveće i pse i čvrst štap za kamenite staze. I ništa drugo. Samo jednu knjigu povezanu u žućkastu kožu boje slonovače sa starom cvetastom šarom na unutrašnjoj strani korica Č u njoj bih pisao. Mnogo bih pisao, jer bih imao mnogo misli i uspomena na mnoge. Ali drukčije je ispalo, Bog će znati zašto. Moj stari nameštaj truli u ambaru u koji mi je bilo dozvoljeno da ga ostavim, a ja sam, jeste, Bože moj, ja nemam krova nad sobom i kiša mi pada u oči.

Their struggles save me from my loneliness. Their struggles are themselves another story and another meme.

Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...

Čisto matematički posmatrano, na ovom svetu se ništa ne menja: ljudi se rađaju, odrastaju i umiru; vreme između rođenja i smrti radeći i govoreći isto ono što su radili i govorili bezbrojni pre njih. Sve sama opšta mesta. Novine, recimo. Tu je sve uvek isto: na prvoj strani govori političara, na drugoj vesti iz zemlje i sveta; zatim katastrofe, nesreće, ubistva; priče za popodne na istu temu; na poslednjim stranicama umrlice i rubrika In memoriam. Menjaju se samo datumi i imena. Pa zašto onda, ako već sve to znam, očajavam zbog toga što sam se izgubio u samoposluzi? Šta mogu da izgubim? Mislim da znam odgovor: zato da bi priča imala atmosferu očajanja, da bih stvorio izvesnu napetost, jer danas više niko ne čita priče u kojima nema očajanja, krvi, sodomije, nasilja. - Izgubljen u samoposluzi

Dakle: srce. Izvaditi organ iz bolesnih grudi i sahraniti ga u rodnoj zemlji. Sestrica će se nesumnjivo pobrinuti da to bude raskošna kristalna posuda, prozirna i teška, sa dobrim zatvaračem. Delacroix će predložiti da se komad mesa potopi u vrhunskom konjaku, pa će i na taj način smrt slavnog kompozitora biti ponuđena kao već gotova proza servirana uz kardiovaskularni desert. I samo jezivo retardirana budala ne bi bila u stanju da od tog materijala sastavi priču. Imaginacija gotovo da i nije potrebna. Sve je savršeno jasno, pa se usuđujem reći kako je čin Chopinove smrti tabelarni plan postupaka kojima možete zakoračiti u književno blato, a da ne potonete grokćući poput glupave svinje. Dakako, govorim o prosjeku. Govorim o slijepcima zalutalim u svijet literature koji ne vide dalje od, recimo, Chopinovog srca.

Stjecanje kontrole nad ženskim razmišljanjem ima, naime, svoja strogo određena pravila; onaj tko odluči ženu nagovarati, uvjeravati je razumnim argumentima i slično teško da će nešto postići. Kudikamo je pametnije odrediti osnovnu autostilizaciju žene (osnovne principe kojima se rukovodi, ideale, uvjerenja) i nastojati da se (pomoću sofizma, alogične demagogije itd.) željena odluka žene dovede u sklad s tom autostilizacijom.

Govorio je da čovjek od svog života mora nešto napraviti, neće biti da nas je Stvoritelj postavio u Svoj svijet da bismo ga ukrasili, jer ima, ruku na srce, i ljepših stvari i pojava od čovjeka. Jasno je da nas je On pozvao s nekim zadatkom, radi neke svrhe koju moramo ispuniti, i to svakog od nas pojedinačno. Zato se pitaj za šta si i koja bi to mogla biti tvoja svrha. Blago tebi ako na ovom svijetu možeš boraviti kao da si već umro, miran i sabran, sav posvećen onom važnom i neprolaznom. Ali je malo takvih, čak ni njima ne polazi baš uvijek za rukom da skrenu pogled s pojava ovog svijeta na ono neprolazno. Ako ne možeš kao oni, a ne možeš, jer nisi ti princ Sejdi, ti se posveti ljudima s kojima ti je živjeti i zarađuj sevape na njima, širi ljubav svijetom, pravi se da služiš bližnjem svome. Ako ne možeš ni to, a ne možeš, jer nisi ti dovoljno pametan da bi shvatio kako sebi služiš šta god da radiš, ti se odaj fukarskim radostima pa skupljaj i štedi novac. Zarađuj i skupljaj blaga ovog svijeta, brate moj Sali, sabiri bogatstva i troši ih na dobro, i to je neka svrha. A ako ni to ne možeš, ti samo zarađuj i skupljaj, naći će se već neko da to potroši na dobro ili na zlo; skupljaj, gomilaj i štedi: koliko god da je fukarska, i to je neka radost i svrha, pa se ti zato posveti tome da je ostvariš. Napravi nešto od svog života, posveti se tome, ali se zaista posveti.

Ljudske predstave o Zemlji, čak i posle mirenja sa solarnom teorijom, nepopravivo su pompezne. Ljudske predstave o kosmosu neizlečivo antropocentrične. Koliko su, u međuvremenu, istinite? Da li je, uistinu, jedino čoveku, s njegovom besmrtnom dušom, dato i pravo da eksperimentiše s drugim živim bićima? Da li uistinu, jedino on može, sme, ume svoje istine saznavati putem patnje, nesreće, umiranja drugih? Jedino on u tzv. laboratorijama imati krvave žrtvenike svoje žeđi za saznavanjem. Zar i čovekova Zemlja ne bi mogla biti tek nečija laboratorija, ljudi nečije eksperimentalne životinje, na kojima neka napredna civilizacija s humanom ravnodušnošću prema životu, testira svoje intergalaktičke insekticide, a visokosisarska ih populacija ovde dole u agoniji doživljava kao sve strašnije bolesti. Naravno da bi to Zemlja mogla biti. Da bi ljudi to mogli biti. Jer, što je u Sunčevom sistemu čovek, u drugom može biti insekt. Insekt progonjen ovde, može biti gospodarska rasa negde drugde. Ekologija ne poznaje univerzalno prvenstvo, a biologija nikome ne priznaje pravo da večno bude u vrhu života. To bi na razuman način objasnilo uništavajuće epidemije, tumačene dosad spontanostima nepoznatog mehanizma. I Mojsijeve biblijske pošasti, i Crnu smrt, kugu od 1347, koja je do 1350, samo za tri godine eksperimentisanja bacilom Pasteurella Pestis, odnela trećinu Evropljana, četrdesetak miliona ljudskih zamoraca, podleglih ekstrasteralnoj inokulaciji španskom influencom ranih dvadesetih ovog stoleća, laboratorijsku regularnost kineskih epidemija, vulkanske provale smrtonosnih infekcija među kičmenjacima, pa, zašto ne, i tri bolesnice na aerodromu Heathrow. Jasne bi postale propasti Atlantisa, drevnih mediteranskih civilizacija. Astečke imperije i s naučnom preciznošću mogli bi se predvideti završeci savremenih kultura, kao što se u minut može predskazati sudbina laboratorijskih životinja koje su nadživele eksperimentalnu svrhu.

Zabluda da silom možete ljudskom rodu da nametnete blagostanje jedna je od najopasnijih koje postoje. Oni koji su tu samo da bi napunili džepove ne mogu mnogo da naude - puka pohlepa na kraju sama sebi dođe glave. Ali vera u ljude višeg nivoa, u nadljude koji treba da vladaju slabijim ostatkom čovečanstva, to je, Viktorija, najopasnije od svih uverenja. Jer kad kažete "Ja nisam kao drugi" , tada gubite dve najvrednije tekovine kojima smo ikada težili - ravnopravnost i osećaj pripadnosti

POD RALOM Ralo tvog blagog čelicnog pogleda izbrazdalo je moje srce i iz te zemlje preorane cvet rastanka je zaridao Danas u istom gradu u kome smo se rastali jedino ja vidim tvoju statuu na trgu Izgubljenja Hiljade dana vec je prošlo od dana kada smo se poslednji put ljubili nekad se gledam u ogledalo nemajući hrabrosti da se obrijem I to uvek padne ponedeljkom ponedeljkom kad su berbernice zatvorene i onda se dosađujem I onda otvaram prozor zovem te i ti si tu sa zlatnim brijačem i srebrnom četkom u paklenoj kadi tvog poslednjeg ljubavnika sa četrdeset konja od groma i vetra I letim ti i brijem se kako se nijedan princ nije obrijao i kupam se sa sto pedeset na sat kako se niko na svetu sem onih kojima se tako nešto već desilo okupao nije Ne pitam te čak ni kamo idemo ne zato što me ne zanima već zato što znam da ni ti sama ne znaš I kao što ti to umeš postavljaš mi pitalice te kada je rođena smrt te kada će život konačno umreti onda zašto se smejem i zašto smo se ono rastali Za volanom je čovek plemenita roda a ni on ne zna ko mu je sve u kolima I ja onako još nasapunjanih ruku zatvaram mu oči UU uu! pogodi ko je I kola tako polete u stranu da... Ali u zidini zime uvek će postojati otvor kroz koji će se moći videti ono najlepše leto Smotana gvožđurija prelivena krvlju eksplozija radosti A da ih i ne zoveš srećne uspomene javljaju se tu sam i vraćaju se na svoja mesta kraj neugašene vatre Vreme ne zna koje je doba doba ne zna koje je vreme Jednoga dana talas toplote oboje nas je zahvatio modrica sreće koja se više ne da izbrisati.

Kao gotovo svi roditelji, tako ni moji nisu pritekli u pomoć životnim nagonima koji su se budili, ali o kojima se nije govorilo. Oni su samo s neiscrpnom brižljivošću pomagali moje beznadežne pokušaje da se oporekne stvarnost, i da se i dalje ostane u detinjskom svetu, koji je postajao sve nestvarniji i lažljiviji. Ne znam da li u tome roditelji mogu učiniti mnogo, ne prebacujem svojima ništa. To je bila moja lična stvar da izađem sa sobom na kraj i da nađem svoj put; i ja sam svoju stvar izvao rđavo, kao većina lepo vaspitane dece.

Razmrsio sam niti snova i stvarnosti, otkrio sam da postoji na jednoj strani san kada sam lebdeo bolje od kakvog orla, a na drugoj strani neki drugi, istinski svet, tvrd kao stene na kojima se zamalo nisam polomio. ... ja sam stvoren da živim zauvek... Bio sam besmrtan, nigde u sebi nisam osećao smrt... Nisam imao nikakve veze sa smrću. Porasti značilo je opovrgnuti. Porasti značilo je pad. Svojstvo da sam odrastao spoznao sam kroz povrede, nasilje, nagodbe i osvešćenje. Svet je izgubio čari. Jer, šta je čovek? Jednostavno, to je neko-ko-ne-može. Ko-ne-može sve znati. Ko-ne-može sve učiniti. Ko-ne-može ne umreti. Saznanje o svojim granicama načinilo je pukotinu na jajetu mojega detinjstva: rastavljanje mi je pomoglo da porastem, to jest da se smanjim. Sa sedam godina, konačno sam prestao biti bog. -Ali, mama, ne treba oklevati da se ljudima kaže da ih volimo: mogli bismo svi umreti, zar ne? Ona je tiho plakala kada bih tako govorio i milovala me po kosi da bi smirila moje misli. -Mali moj Isuse - govorila je - ne treba suviše voleti. Inače ćeš mnogo patiti. -Ali ja ne patim. Ja sam ljut. Odlučio sam da više ne volim Boga. Optužio sam Boga za sve gluposti, za sva ljudska zlodela; težio sam za nekim pravednijim svetom u kojem se više voli; okrenuo sam svet protiv Boga, kao dokaz o njegovoj bezvrednosti ili njegovoj lenjosti. Istraživao sam njegov postupak od jutra do mraka. Bunio sam se protiv sveta. Očekivao sam da on bude lep kao stranica rukopisa, da je skladan kao molitvena pesma. Očekivao sam od Boga da bude veštiji majstor, brižljiviji, pažljiviji, onaj ko bi brinuo o pojedinostima koliko i o celini, Bog koji bi vodio računa o pravdi i ljubavi. Međutim, Bog nije održao svoja obećanja. ... ne prihvatam stvari takve kakve jesu, želim da su onakve kakve treba da budu. Vera kakva bila je uvedena, organizovana, sa svojom hijerarhijom, prežvakavala je mrtvu reč, izgubila osećanje za smisao. A ja sam pokušavao da u ćutanju i razmišljanju nađem Boga. Od sreće više sam voleo Ljubav. Rušio sam se sam u sebi. Kako sam mogao i naslutiti da postoje toliki klanci, neki tako vrtoglavi ponor, stotine i stotine koraka u unutrašnjosti jednoga čovečijega tela? Strovaljivao sam se u prazninu. Žele da ubede, a kada neko želi da drugoga ubedi, iskrenost i prevara ponekada idu zajedno.

Pričaš priče?' upita muškarac s gotovo opipljivim uzbuđenjem i zanimanjem. ,Priče, bajke, legende u stihovima', kaže Widget. ,Nazovite ih kako god želite. Stvari o kojima smo maloprije razgovarali i zaključili da su kompliciranije no što su nekad bile. Uzimam djeliće prošlosti koje vidim i spajam ih u pripovijesti. No to nije tako važno; ovdje nisam zato -' ,Važno je', prekine ga muškarac u sivom odijelu. ,Netko treba ispričati te pripovijesti. Kada bitke završe – one dobivene i one izgubljene – kada gusari pronađu svoje blago i kada zmajevi svoje neprijatelje pojedu za doručak uz šalicu finog lapsang souchonga… netko treba pohvatati i ispričati njihove priče. U tome je čarolija. Čarolija je u slušaču; svaki od njih čut će je drugačije i nitko od njih neće moći predvidjeti kakav će dojam na njih ostaviti. Od banalnog do dubokog. Možda ćeš ispričati priču koja će se nastaniti u nečijoj duši, postati njegova krv, njegovo ja, svrha njegova postojanja. Ta će ga priča dirnuti i pokrenuti. I tko zna na što će ga tvoje riječi potaknuti. To je tvoja uloga, tvoj dar. Tvoja sestra možda vidi budućnost, no ti je možeš oblikovati. Ne zaboravi to.' Otpije još jedan gutljaj vina. ,Napokon, postoje mnoge vrste čarolija.

Jonathan Swift: Guliverova putovanja ll. dio U nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ... Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava. ... ... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra. lll. dio ... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine. lV. dio Ako koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života. ... I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima. Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče: Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.

Borbom protiv sanjara koji sanja ružnoću, bili oni ljudi ili bogovi, ne možemo a da ne ispunjavamo istovremeno i volju Bezimenog. U toj borbi biće i patnje, čime čovek ujedno olakšava svoj karmički teret, što bi mu se, doduše, desilo i kada bi jednostavno trpeo rugobnost; ali ova patnja doprinosi višem cilju, a u svetlosti večitih vrednosti o kojima mudraci tako često govore. Prvo, čovek može da bude na izvestan način superioran u odnosu na svoje bližnje, pa ipak da im služi. Ako svi zajedno služe zajedničkoj stvari koja je po svome značaju iznad ma kog pojedinca. Ne zamišljaj, o Sidarta, da se sad krećeš neprepoznat zato što nosiš novo telo. Ja gledam one tokove energije koji sačinjavaju tvoje stvarno biće - ne gledam meso koje ih maskira. Čovekov intelekt sa emocijama njegovim često ratuje, a volja njegova sa željama njegovim... ideali njegovi često su neusklađeni sa njegovom okolinom, pa ako krene za njima, oseti bol što je napustio novi, uzvišeni san. Što god on radio, istovremeno i dobija i gubi, stiže ali se i udaljava. Uvek tuguje zbog stvari prošlih, i zazire od nekih stvari budućih. Razum se tradiciji protivi. Emocije se protive ograničenjima koja drugi ljudi čoveku nameću. Često u tim sudarima nastaje ono što si nazvao prokletstvom čovekai ismevao - krivica! Biti bog, to nije samo prazna titula. To je jedno stanje bića. Da bi se to postiglo nije dovoljno samo biti besmrtan, jer i najbedniji težak na njivama mogao bi da obezbedi sebi ujednačen opstanak. Biti bog sastoji se u tome da samog sebe ispoljiš do takve mere da se tvoje strasti podudare sa silama univerzuma, tako dobro da to odmah shvati svako ko te pogleda, iako nije čuo da se tvoje ime izgovara. Biti bog, to znači biti u stanju u sebi spoznati ono što je važno, a onda se osposobiti da osdsviraš onu jednu notu koja će dovesti te sile u tebi u savršeni sklad sa celokupnošću svih stvari koje postoje. Onda više nema diskusije o moralu, logici ili estetici, nego jednostavno jesi vetar, jesi vatra, ili more, planine, kiša, sunce, zvezde, jesi let strele, smiraj dana, zagrljaj ljubavi. Vladaš pomoću onih istih strasti koje vladaju tobom. Bilo bi lepo kad bi u univerzumu postojala bar jedna stvar konstantna, nepromenljiva. Ako takva stvar postoji, onda je sigurno od ljubavi jača, i sigurno je nešto meni nepoznato. Kako može čovek da ubije nešto što niti stvarno živi niti stvarno umire, nego postoji; samo kao refleksija Apsolutnoga? Bez obzira na skakutanje iz tela u telo, iz mozga u mozak, svaka ličnost zadržava svoj sopstveni umni otisak, svoje jedinstvene, neponovljive obrasce mišljenja. Smrt i svetlost su svuda, uvek, i opet, u svetom snu Bezimenog, počinju i okončavaju, bore se, prate, ulaze u san i iznad sna su, vatrene reči urezuju u Samsaru, da tamo možda stvore nešto što će biti lepo kao umetničko delo.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi nešto" učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti.

Nikad nisam u bici,ni igdje drugdje ,ni ja ni itko od ljudi prisutnih ispod hrastova,vidio da Dijaneku popuste uzde samokontrole kojima je tako čvrsto i suzdržano upravljao iz srca.Sada se moglo vidjeti kako priziva sve preostale djeliće volje da se sabere i povrati strogoću Spartanca i časnika.Ispustivši dah,koji u stvari nije bio uzdah nego nešto dublje,poput samrtnog zvižduka koji daimon čini kada bježi kroz grlo,pustio je beživotno Aleksandrovo tijelo i nježno ga položio na grimizni ogrtač koji se ispod njega prostirao po zemlji.Svojom desnom rukom potapšao je ruku mladića koji mu je bio štićenik od prvog dana svoga rođenja. -Zaboravio si na naš lov,Aleksandre.Imali bismo tako veličanstven lov ovdje najesen.

Bilo je to u Veneciji, u jesen, u jednom od onih salona u kojima se tuđinci prolazno okupljaju oko domaćice koja je tuđinka kao i oni. Ovi ljudi stoje unaokolo sa svojom šoljom čaja i ushićeni su kad god ih neki vični sused hitro i krišom okrene prema vratima da im se došapne neko ime koje zvuči venecijanski. Oni su spremni na najfantastičnija imena, ništa ih ne može iznenaditi; jer ma koliko inače bili štedljivi u doživljavanju, u ovom gradu se nonšalantno predaju najpreteranijim mogućnostima. U svom običnom životu oni neprestano brkaju izvanredno sa zabranjenim, tako da se očekivanje čudesnog, koje sad sebi dozvoljavaju, javlja na njihovim licima kao grub, raspustan izraz. Što im se kod kuće samo za koji trenutak dešava na koncertima ili kad su sami s nekim romanom, to oni pod ovim laskavim okolnostima izlažu svačijem pogledu kao opravdano stanje. Kao što, sasvim nepripremljeni, ne shvatajući opasnost, dozvoljavaju da ih gotovo smrtonosna priznanja muzike nadraže kao telesne indiskrecije, tako se, ni najmanje ne savladavši postojanje Venecije, predaju nagradi koju pruža nesvestica u gondolama. Ne više skorašnji bračni parovi, koji su tokom celog putovanja izmenjivali samo reči pune mržnje, tonu u ćutljivo podnošenje; muža obuzima prijatan umor njegovih ideala, dok se ona oseća mlada i tromim domaćima podsticajno klima glavom, s osmehom kao da su joj zubi od šećera pa se neprestano tope. A kad se posluša šta govore, ispada da putuju sutra ili prekosutra ili krajem nedelje. Tu sam, dakle, stajao među njima i radovao se što neću otputovati. Ubrzo će zahladneti. Meka, kao opijumom uspavljujuća Venecija njihovih predrasuda i potreba nestaće sa ovim somnolentnim strancima, i jednog jutra će se pojaviti ona druga, stvarna, budna, do prskanja krta, nimalo nastala u snovima : ona usred ništavila na potonulim šumama željena, s mukom postignuta i najzad toliko potpuno postojeća Venecija. Očvrslo, na najneophodnije ograničeno telo, kroz koje je i noću budni arsenal slao krv svoga roda, i prodoran duh ovoga tela koji se neprestano širi i koji je bio jači od mirisa aromatičnih zemalja. Sugestivna država, koja je so i staklo svoje bede menjala za blaga naroda. Lepa protivteža sveta, koja je sve do svojih ukrasa puna latentnih energija što su se granale u sve tananije živce - : ova Venecija.

Mnogo puta sam pokusao da ta svoja osecanja prenesem Naoko. Nekako mi se cinilo da bi ona u izvesnoj meri mogla na pravi nacin da ih razume. Ali nisam uspevao da pronadjem reci kojima bih mogao da se izrazim. Bas cudno, mislio sam. Kao da je njena boljka neprestanog trazenja reci presla na mene. Subotom uvece, sedeo bih na stolici u holu doma gde je bio telefon, i cekao da me Naoko pozove. Manje-vise svi su subotom uvece izlazili u grad, pa je hol obicno bio prazan i mrtvacki tih. Posmatrajuci tracke svetlosti kako sijaju u tisini tog prostora pokusavao sam da preispitam svoja osecanja. Sta ja to trazim? Sta uopste drugi traze od mene? Ali pravi odgovor nisam nalazio. Ponekad bih pruzio ruku ka tim zrncima svetlosti sto su lebdela u vazduhu, ali moji prsti ne bi dodirnuli nista.

Koliko sam često i sam u životu odricao se odjednom svih stvari za kojima sam, bez razlike i za svakom zasebno, žudeo, jedino zato što onu za kojom sam često slučajno prvo pošao nisam mogao imati. Toliko jedna neispunjena žudnja ogorči, umori, isprazni odjednom sav duh, toliko učini sve druge žudnje bezvrednosnim. Vreme se uvek pobrine da kasnije postavi događaje u odgovarajuće ravni, i stvari koje u početku izgledaju beznačajne kasnije otkrivaju svoju punu važnost. I tako, prošlost nije nešto kristalizovano, kako je neki predstavljaju, nego je to konfiguracija koja se menja u onoj meri u kojoj naš život ide napred, a istinski smisao dobija tek u trenutku kad umiremo – tada se zauvek okameni. Ako bi smo se u tom trenutku mogli osvrnuti na svoj život, a samrtnik to verovatno i čini, najzad bi smo ugledali stvarni pejzaž u kojem je pripremana naša sudbina.

Gospodar gradi svoje carstvo polako i nepogrešivo na stalnom i ritmičnom smjenjivanju stege i rasula. Jedni se sustavi ruše, nestajući u kaosu, da bi iz toga niknuli drugi, u kojima će čovjekov um i duša na jedan manje uočljiv, ali zato sigurniji način pripadati njemu. Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponudi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje. Tako neće naslutiti da je sa svakom od njih, sve više u vlasti pakla. Štoviše, treba joj pružiti privid boljitka: neka napreduje civilizacija, tehnika, znanost, neka raste standard. To će samo pomoći da od onih gadosti što ih farizeji nazivaju čovječnošću i slobodom bude sve manje. Klanjam ti se oče i gospodaru, Astarothe! Ti si jedini Bog i nema drugoga Boga osim tebe.

Međutim, ljubavna sjećanja ne predstavljaju iznimku prema općenitim zakonima pamćenja, kojima s druge strane upravljaju još općenitiji zakoni navike. Kako ona oslabljuje sve, ono što smo bili zaboravili (jer je bilo beznačajno te smo mu tako ostavili svu njegovu snagu). To je razlog zašto se najbolji dio našega pamćenja nalazi izvan nas, u nekom kišnome dašku, u neugodnom zadahu neke zatvorene sobe ili u vonju prve naložene vatre, posvuda gdje nalazimo od samih sebe ono što je naš razum, ne znajući kako da to upotrijebi, prezreo, poslednju pričuvu prošlosti, najbolju, onu koja može, kad se čini da su već sve suze presahle, prouzročiti da još plačemo. Izvan nas? U nama, da bolje kažem, ali sakriven našim vlastitimpogledima u dužem ili kraćem zaboravu. Samo zahvaljujući tome zaboravu možemo od vremena do vremena opet naći ono biće koje smo jednom bili, postaviti se prema stvarima onako kako je stajalo to biće, patiti nanovo, jer više nismo mi, nego ono, a ono je međutim ljubilo to što je nama sada ravnodušno.

Satni mehanizam, koji se metodično izokretao i nadimao, sada je sav u nježnim nijansama bijele i sive. I nije sastavljen od običnih dijelova, već od likova i predmeta, savršeno izrezbarenog cvijeća, planeta i sićušnih knjiga s pravim papirnatim stranicama koje se dade okretati. Tu su i srebrni zmaj, svijen oko jednog dijela sada vidljivog satnog mehanizma, sićušna kraljevna što uzrujano hoda po izrezbarenoj kuli čekajući kraljevića, koji nikako da stigne, i čajnici koji u šalice nalijevaju čaj iz kojega se odbijajući sekunde izdižu minijaturni pramenčići pare. Umotani se darovi odmataju. Maleni psi naganjaju malene mačke. Cijela šahovska partija. U središtu mehanizma, na mjestu na kojem bi u kakvom običnom kronometru obitavala kukavica, stoji žongler. Odjeven poput harlekina sa sivom maskom, žonglira svjetlucavim sivim lopticama čiji broj odgovara broju sati. Kako ura odbija sate, tako se lopticama kojima barata pridružuju nove, sve dok – u ponoć – po složenom obrascu ne počne žonglirati s njih dvanaest. Nakon ponoći sat se počinje sklapati. Površina posvjetljuje i oblaci se vraćaju. Sve je manje žonglerskih loptica, a ma kraju iščezava i sam žongler. Do podneva sat prestaje biti bajka i ponovo postaje običan sat.

- Kad sam bio klinac – odvrati Orr – hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloži torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? – nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje – odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u životu nije vidio ništa ni približno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački nož koji je mrtvac objesio iznad okvira mreže protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Nož je visio uz mrtvačevu praznu kožnu futrolu iz koje je Havermayer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka – nastavi Orr – uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće važan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? – upita ga iznova Yossarian. – To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr – Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti – opsova Yossarian i zadivljeno – zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima – reče Orr – Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divlje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza – reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu – razmišljaše Orr naglas. - Šta to? – priupita Yossarian. - Zato što sam htio… Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio… - … Da imam obraze kao jabuke. - … Da imaš obraze kao jabuke? – pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke – ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. – Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? - Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke – reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte… - poče Orr. - … Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izložio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima.

Zamišljam pokretne stube (to je vrijeme), a na njima čovjeka (to sam ja) koji trči suprotno smjeru kretanja stuba; stube se, međutim, kreću brže nego ja i zato me polako odnose od cilja prema kojem sam krenuo; taj cilj (čudan cilj koji se nalazi otraga!) jest prošlost političkih procesa, prošlost dvorana u kojima se podižu ruke, prošlost straha, prošlost crnih vojnika i Lucije, prošlost koja me uklela, prošlost koju hoću odgonetnuti, razmotati, rasplesti, koja me sprječava da živim kao čovjek, to jest okrenut naprijed. A uz to ta je prošlost iz dana u dan sve udaljenija (jer se stube kreću brže nego ja) i zato sve nerješivija i nerazmrsivija, tako da trčim (s pogledom okrenutim prošlosti i nezadovoljenim osjećajem za pravdu) potpuno mrtvu trku. U svemu tome najvažniji lanac kojim bih se htio povezati s prošlošću - koji me hipnotizira - jest osveta, samo što je osveta, kako sam se upravo ovih dana uvjerio, uzaludna, kao što je uzaludna čitava ta moja trka natrag. (...) Odlaganjem, osveta se pretvara u nešto varljivo, u osobnu religiju, u mit koji se iz dana u dan sve više odvaja od ljudi na koje se odnosi, jer u mitu osvete oni ostaju kakvi su bili, a u stvarnosti (stube se neprestano kreću) odavno su se pretvorili u nešto drugo.

- Iako nikada ne pričam o ratu, Irena… Ali ti me svakako navodiš ko zna kakvom magijom da pričam i mislim o stvarima o kojima inače ne bih… Mene ovaj rat nikako i nikada ne podsjeća na rat u Bosni. Ni po čemu. Nijedan rat mi ne liči na drugi, iako su oni, u osnovi, svi isti. Uvijek imaš političare, vojsku na dvije ili više strana, imaš profitere i nedužne žrtve. Njih najviše… Oni su kolateralna šteta. Brojevi koje spomenu u vijestima. Kao što je bilo zadnje godine rata kod nas: "U Sarajevu je danas ubijeno dvanaest ljudi". I to je to. Brojka. Nečiji život, nečiji snovi, nečije dijete, nečija ljubav… Sve to je zapravo ubijeno. Nije ubijen broj… I zato o ratovima niti pričam, niti mislim. Jer u ratovima nema pobjednika… I ponekad me je stid da sam i ja, na kraju, ratni profiter. – Pogledala ga je šokirano. - Nema tu ništa čudno, Irena. I ti i ja smo ratni profiteri. Jer da nema ratova, ne bi bilo ovih misija, da nema misija, tvoj muž, ja i slični nama ne bismo imali posao… I vjerovatno je mnogo onih koji na globalnom nivou razmišljaju tako i ako ne potaknu, onda sigurno dopuste da se s vremena na vrijeme desi kakav rat. Da se organiziraju konferencije, da se prazne i obnavljaju robne rezerve, da se uspostavljaju nove misije… Tako ti je to… -

Prolaze povorke tih ubogih stvorova, dlakavih i prilično glupih, s kretnjama pomalo smiješnim i neprirodnim. U svakoj kretnji ljudskoj ima više od sedmdeset milijuna godina dresure i batina. Sve to kretanje ljudsko po ulicama neke je vrste visoka jahaća škola u uličnom cirkusu, i daleko je od kameleona, gdje je čovjek pekao svoje bliže rođake na ražnju, do današnjih gradskih ulica kojima se ljudi šeću po cestoredarstvenom redu, u taktu gumene palice, uvjeravajući sami sebe da više nisu ljudožderi. Danas nose ljudi na glavama suknene melone i slamnate zdjelice, pozdravljaju se pristojno, prolazeći uspravno i vješto na stražnjim nogama, vrlo ponosni na to što nemaju više repa i što im je dresura, što su je – ne zna se pravo zašto – prozvali Civilizacijom, stara više od sedamdeset milijuna godina. Ljudi prolaze ulicama kao glumci, igrajući napamet svoje plitke uloge. U svojim glavama nose ljudi šarene slike o pravnom redu, o nebeskim tajnama, odgovarajući jedni drugima naučene stvari kao papige, i sve to što nose po svojim glavama isto tako ne vrijedi mnogo kao ni ono što nose po džepovima. Sve te njihove niklene ure i te mjenice, svi ti njihovi pogledi na svijet kroz koje promatraju događaje kao kroz polupane naočari, sve je to rekvizit za jednu žalosnu predstavu što ne traje dugo.

Svjetionici imaju zajedničkih crta sa samostanima, koje prosvijećeni laici ne bi smjeli potcjenjivati. Spomenimo samostane ili manastire koji nadvisuju more: još ih ima na otocima; u Grčkoj ih zovu meteorima; u Antiohiji i Kapadociji dobili su odavno druga imena. Nekad su bili ugledni na rubu pustinje, pokraj mora, od Libije do Sirije, u Egiptu i u Palestini: na takvim mjestima (posjetio sam neka od njih, govorit ću o njima) spajaju se pogled na pučinu i pustinjska molitva. O monaškim redovima i bratovštinama, te razlikama među njima na istočnim i zapadnim mediteranskim obalama, malo tko govori bez pristranosti. Mogli bi se razvrstavati samostani ili manastiri i po tome koliko je u njihovim riznicama i aulama, klaustrima i kapitulima ostalo važnih stvari, svetih i svjetovnih: kao što su stari libri, evangelistari, manuskripti i prijepisi, kronike, likaruše, iluminacije, vezeni ornati (na kojima je najvažniji sam vez), obrađeno zlato ili srebro (gdje je obrada vrednija od plemenita metala), te kaleži nalik na pehare, ikone i liturgijski napjevi koji se ne mogu ni s čim usporediti. Po takvim ostavštinama, više nego i po čemu drugom, mediteranski se samostani i manastiri razlikuju od drugih. U nekim krajevima (na istočnoj jadranskoj obali koju najbolje poznajem, na Egejskom moru koje sam nastojao bolje upoznati, na dva ili tri mjesta u Španjolskoj i Italiji) izgledaju nekako prozračniji ili čišći nego drugdje, premda su upravo tu bliži nagosti i grijehu. Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more.

Grčki pejzaž mi se obratio patetičnim glasom mita i tragedije. Bio je to dominantan utisak. Nametljivo prisustvo gole zemlje, veoma izreckanih stenovitih masa, pojačano je oskudnošću biljnog pokrivača. Veliko drveće - topola, tisa, hrast - raste u dolinama, mada se šuma uvek povlači pred pritiskom niskog, bodljikavog žbunja koje nadvladava sve. Iz istorijskih predanja znamo da su danas gole padine kritskih planina nekada pokrivale kedrove i kiparisove šume. Okolina Olimpije bila je bogata topolama, međutim one su završile kao žrtva propisa koji je glasio : "To je jedino drvo koje se sme koristiti za prinošenje žrtava." Zbog toga je današnji grčki pejzaž divljiji i lišeniji zelenila nego u drevna vremena. Naravno, postojanje malih oaza tišine - gajeva, u kojima možemo zamišljati Sokrata kako razgovara sa Fedrom. Čak u centru Atine, gradu punom buke i grozničavog trčkaranja, može se skrenuti sa prometne Ulice Leoforo Dioniziju Areopagitu koja vodi duž podnožja Akropolja i uroniti u zavojite staze Brežuljka Muza. Dobro je doći tu uveče i bluditi između mirti, lovorovog žbunja i kiparisa. Drveće nije veliko, otprilike je u visini muškarca, u mraku je čovekoliko, tako da dobijaš želju da ga pozdravljaš, zastaješ i razgovaraš s njim. To posebno osećanje bratimljenja sa prirodom, prirodna lakoća s kojom ova poprima ljudske oblike, nisam iskusio ni u jednoj drugoj zemlji. Zbog toga mi se čini da metamorfoza drveća u šumske boginje (drijade) nije bila samo rezultat bujne mašte Grka, već pre oštroumne opservacije i preciznog razumevanja znakova koje šalje okolni svet.

Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nade na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.

Tokom dvadeset godina njegovog odsustva, Itačani su sačuvali mnoga sećanja na Odiseja, ali nisu za njim tugovali. Pri tom, Odisej je patio od nostalgije, ali se nije sećao gotovo ničega. Tu čudnu protivrečnost možemo razumeti ako prihvatimo da sećanje, kako bi moglo dobro da nas služi, moramo neprekidno vežbati; ako, u razgovorima između prijatelja, uspomene nisu stalno prisutne njih nestane. Emigranti okupljeni u svoje zajednice prepričavaju do mučnine uvek iste priče i na taj način pamte. Međutim, oni koji ne viđaju svoje zemljake, kao Irena ili Odisej, neminovno budu pogođeni gubitkom sećanja. Što nostalgija jača, to se više oslobađa uspomena. Što je Odisej više čeznuo, više je zaboravljao. Jer, nostalgija ne pojačava rad pamćenja, ne budi sećanja, sebi samoj dovoljna, služi sebi samoj, potpuno predana tuzi. Pošto je poubijao prosce koji su hteli da se ožene Penelopom i zavladaju Itakom, Odisej je bio primoran da živi sa ljudima o kojima nije ništa znao. Da bi mu se dodvorili, prežvakavali su mu sve čega su mogli da se sete do njegovog polaska u rat. Ubeđeni da ga ništa drugo osim njegove Itake ne zanima (kako bi i mogli misliti drugačije kad je on preplovio morski beskraj da se u nju vrati ?), do zamora su ponavljali događaje koji su se odigrali u njegovom odsustvu, željni da odgovore na sva njegova pitanja. Ništa mu nije bilo dosadnije od toga. On je očekivao samo jednu stvar; da mu napokon kažu : pričaj ! a to je bila jedina reč koju mu nisu nikada rekli. Dvadeset godina maštao je samo o povratku, a kada se vratio, razumeo je, začuđen, da se suština njegovog življenja, njeno središte, njeno blago, načazi izvan Itake, u onih dvadeset godina lutanja. To blago je izgubio, a mogao ga je pronaći samo pričajući. Nakon što je napustio Kalipso, ploveći natrag, on je doživeo brodolom kod Fenikije čiji ga je kralj primiio na svome dvoru. Tamo je bio stranac, tajanstveni neznanac. Svakog neznanca zapitaju „Ko si ti ? Odakle dolaziš? Pričaj!“ I on je pričao. Tokom dugih osam pevanja Odisej, potanko je opisivao svoje pustolovine pred zabezeknutim Feničanima. Međutim, na Itaki, nije bio stranac, bio je jedan od njihovih, te zato nikome od njih ne dođe pomisao da mu kaže : „Pričaj !“.

Adolf Basler bio je jedan od onih pariskih trgovaca koje tamo zovu “trgovci kod kuće”, jer trguju slikama a nemaju galeriju. Bio je ludo zaljubljen u Derena. Jednog zimskog popodneva, dok sam sedeo na terasi “Café des deux Magots”, a to je izvikana kafana intelektualaca sa leve obale, prisustvovao sam neobičnom i zabavnom prizoru : odnekuda je, sam, kao po običaju, naišao Deren i seo za sto na spoljnoj terasi. Zimsku terasu zagrevale su jake grejalice, a sa strane štitili veliki stakleni paravani. Čim je seo, Deren je naručio demi, kriglu piva, zatim je od arapskog prodavca u prolazu kupio grickalice koje zovu cacahuetes (kikiriki) i njima napunio džepove. Dok je natenane grickao kikiriki i pijuckao pivo, sedeo je nepomično, uopšte se nije osvrtao, a na licu je imao izraz čoveka koji se iz dna duše gadi svakoga i svačega. Slonovskim okom zurio je preko puta u portal crkve Saint Germain des Pres. Utom, kao da su ga vile donele ili po tajanstvenom pozivu, na vidiku se pojavio Adolf Basler. Pošto je izdaleka prepoznao Derena, prišao je i počeo da šetka, topeći se od miline gledao je slikara užagrenim očima, a rukama i glavom upućivao mu diskretne pozdrave. Ukrućen, nepomičan i ravnodušan, Deren je nastavio da gleda u portal crkve. Pošto su svi stolovi oko Derena bili zauzeti, Basleru je preostalo da šetkajući pričeka. Međutim, levo od Derena, gosti su ustali i oslobodili jedan sto. Basler je kao bez duše jurnuo da ga zauzme. Ali pre nego što će sesti, sa uvažavanjem je upitao Derena da li je slobodno, kao da on sedi za oba stola. Pošto slikar nije ni beknuo, Basler je bojažljivo krajičkom zadnjice seo na ivicu stolice. Onda je započela još jedna ujudurma : Basler je pokušao da se upusti u razgovor sa Derenom. “Bonjour, monsieur Derain, vous allez bien ?” (“Dobar dan, gospodine Deren, kako ste?”) Onaj ćuti kao zaliven. “Da li sada mnogo radite, gospodine Deren ?” A onaj drugi ni da obeli zuba ! Tada Basler, na vrhuncu ljubavnog ushićenja,pruža drhtavu ruku i vrhom prsta dotiče Derenovo rame. Kako se usuđuješ ! Snažno brundanje, čak nešto poput rike razjarenog slona i ne manje snažno otresanje Derenovog ramena koga je dotakla ruka sirotog Baslera, bili su jedini odgovor na onaj bojažljivi pokušaj nežnosti. Basler je odmah povukao ruku kao da se opario, a onda je, onako poražen i očajan, odustao od sveg, tužno izvukao iz džepa primerak – više se ne sećam čega – Gringoire ili Les nouvelles litteraires i zaronio u čitanje jedne od onih beskonačnih uspavanki kojima obiluju pariski književni nedeljnici.

Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala! Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo. Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.

Nasred trga, oko Piramide Napoleonove, vrte se sjajni automobili. Ne zato što tehnika napreduje, nego je to uspomena na karusele. Ta sjajna zvezda vrtloga dovoljna je da ceo grad zavoli vrtlog zvezda. Šare na stubu, koji kao kameni mač strši iz zemlje, sa gotskom oštrinom, niko ne može da pročita. Kamene žene, koje predstavljaju složne francuske gradove, uzalud čitaju. U njihovim očima, sa kojih kaplje kiša, zjapi samo ironija kamena u noći. Dani prolaze, i svaki vrši svoj posao. Ban Jelačić, na konju, sred Zagreba, pokazuje mačem na Mađarsku, i zaboravlja da spusti ruku. Dositej elegantno skida šešir, i ulazi sa Kalemegdana u hotel „Krunu“, a nikako da uđe. Da, da, ja „futurista“ imam osećaj da se uopšte, negde u svemiru, nešto skamenilo, i da nikako neće ući u hotel. Hijeroglifi mirno stoje, automobili se vrte i jure oko njih, a nikako da ih pročitaju. Kiša sipa, sitna, beskrajna - no to ne treba nikog da uznemiruje. Eno Madlen, posuta helenskom limunadom, stoji, sva crna, u noći – seća se izginulih vojnika Velike armije za koje je zidana, i misli na otmene svadbe koje su, u njoj, češće nego otmena krštenja. Dva velika, zažarena oka Orleanske stanice gledaju mirno u Senu. Da, samo sam ja patetičan, noći je svejedno. Pobesneli konji spomenika na Gran Paleu hoće da skoče dole. Poda mnom, duboko, u zemlji, ispod Sene, jure vozovi, a kraj mene prolaze zagrljeni parovi, i protrčavaju mačke. U Carigradu vole pse, ovde mačke. Ljubav je večna, beskrajna, i opšta. Svi su parovi jednaki, i sve mačke crne. Neka vas ne vređa sve ovo. U Čikagu ima jedan pesnik, optimista, on peva i slavi velike gradove, ogroman život, i večno, zaljubljeno čovečanstvo. Ja, mada sam civilizovan, kao i ostali naši književnici, i ne bih prevrnuo čašu na dvorskom ručku, ipak, gledam ove mokre, ogromne konture sa mnogo manje divljenja. Potomak pastira, sa malo razumljive afektacije, znam da su plavi zidovi nebesa ogromniji; vidim zvezdane površine reka, šuma i gora, i osećam da ću jednom, teškim korakom, hodati po njima, davno zaboravivši sve ovo. Oprostite što teško prelazim na stvar. Sve te zamršene misli jure po glavi, iz kineskih pesama, iz knjiga o gotici. Ta vi znate da nema Srbina koji može zamisliti da neko i kod nas može šta zamisliti. U detinjstvu smo odrasli sa konturama Bocarećeva Šarca, i sa divnom konturom Saborne crkve, a sad smo klasičari, kosmičari, kubiste, radikali, već kako ko – pa je malo teško. Zar ne ? Ipak, ja sam ovde, umoran i prokisao, samo zato da vam javim da se, već jednom, opet setite večnosti. U ogromnim ovim vrtovima i širinama, pod granjem mokrim, koje znam da je počelo da pupi, ovde gde je Pariz najlepši, zastajem da vam javim – pre nego što vam počnem pisati o parlamentima, Evropi, izložbama, Srbima na Sen Mišelu – da zaboravite već jednom sve, da se opet jednom, bezbrižni, setite večnosti. Stojim visoko. Dubina mosta d'Jena, koja se beli i sjaji od kiše, i prolazi ispod čudovišta Ajfelova, odvodi u beskraj. Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro, kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notrdamom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. Oni javljaju da dolazi proleće.

Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci. Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne. Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove. Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima. Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.