Koga Quotes

Koga:"You got a problem with that muttface?" Inuyasha: Did you just call me a mutt?" Koga:"No, you're right. That would be an insult to canines.

Kažu da su oči ogledalo duše, ali to nije istina. Oči su ogledalo onoga u koga gledaju. Otuda tebi verovatno svi ljudi izgledaju dobroćudno: oči im nisu iste kao inače onda kada gledaju u tebe. Ti si od onih što teško uče da ljudima to ipak nisu uobičajene oči.

I nemoj da čujem da ti koga mrziš, ne do ti dragi Bog da čujem kako si zbog ovoga što se nama događa koga opsovo jer ću ti noge polomit.

Ljudi su gori nego živine. Pas koga hraniš, čuva te, čovjek koga pomažeš ubija te.

Have you ever been in love? Horrible isn't it? It makes you so vulnerable. It opens your chest and it opens up your heart and it means that someone can get inside you and mess you up. You build up all these defenses, you build up a whole suit of armor, so that nothing can hurt you, then one stupid person, no different from any other stupid person, wanders into your stupid life...You give them a piece of you. They didn't ask for it. They did something dumb one day, like kiss you or smile at you, and then your life isn't your own anymore. Love takes hostages. It gets inside you. It eats you out and leaves you crying in the darkness, so simple a phrase like 'maybe we should be just friends' turns into a glass splinter working its way into your heart. It hurts. Not just in the imagination. Not just in the mind. It's a soul-hurt, a real gets-inside-you-and-rips-you-apart pain. I hate love.

Ono sto je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama isčezava, a ono što je dobro ustostruči se.

Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš koga da psuješ, jer si sam sebe natovario.

No teško je nezadovoljnu čovjeku da ne kori bilo koga drugoga, i to upravo onoga tko mu je najbliži, za ono zbog čega je nezadovoljan.

... u krvi im je saznanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema.

PESMA ZA NAS DVOJE Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu. Kuda cu? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad? Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci-prosla. Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli. Da,mora da je tako.

Nemamo prava da i od koga zahtijevamo da brine naše brige.

Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...

Dobro znate da ljudi misle rđavo samo o onome koga odlično poznaju.

Ne otvaraju se pretinci duše i srca onome koga se ne voli ili prestane voljeti. Naprotiv, samo onima koje se voli najviše. I još više. Onima kojima se vjeruje bezrezervno, bezuvjetno.

Mene više ništa ne može da porazi. Ni začudi. Ni zasmeje. Zato iskreno sažaljevam žive. Oni ne znaju da je od prostora na zemlji čoveku neophodan samo prostor komotnog ležaja. Od vremena, dok voli. Od imanja, da nije ni gladan ni žedan. Od znanja, da zna svoje telo. Od prava, da sme da ne voli onog koga ne voli. I još ponešto slobode za sebičluk i igru

Sve što je životu davalo slast, miris, boju, nestalo je, ali spoznaja da je otišao neko koga sam od svega više voljela, a da ga nisam mogla zadržati, još je bila daleko.

Samo zlo mora da dršće. Tko je od vas čista srca, taj nema više straha u sebi ni od koga.

Čovek ostavlja sebe svuda gde je voleo. Onoga koga volimo, uvek možemo naći tu gde smo zajedno bili.

Ljubav će te uništiti bez obzira koga volio, zato izaberi sebi za ljubav ono što će te uzdići.

Svi imate nekog na koga ste slabi, ja imam nekoga zbog koga sam jak.

Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.

Ludilo ne postoji. Svako koga smatraju ludakom mora da je jednom u životu video nešto užasno. Nešto čega ne može da se oslobodi. O čemu mora da priča bez obzira na cenu koju će platiti.

Kad se neprijatelji izmiruju, ne radi se o prijateljstvu, nego o tom tko će koga izigrati.

Kad razum šapuće, a tijelo vrišti, jasno ti je koga srce sluša.

Onaj koga su odneli do cilja ne sme verovati da ga je dostigao

Ne možeš kontrolirati to tko ce te privuci. A ne možeš ni kontrolirati koga tvoje srce želi.«

Ogledajući se ne-skrivena u njegovim očima, duša nije bila sebi stranac i neprijatelj, već neko sa kim se mogu pomiriti i koga mogu prihvatiti. Jer je on umeo da je prihvati.

Jedno je prevara, drugo je izdaja. Varaš onog koga trpiš, izdaješ onog koga voliš.

Ljubav ne pita kakav si, ni tko si, nego jesi li onaj za koga srce kuca.

Imaćeš je, dakle, sve dotle dok budeš u stanju da je krotiš u krevetu, a da istovremeno budeš nežan, mekan i odlučan, perverzan i žestok, lezbejka i makro, istovremeno; otac i učitelj, incestuozni brat i Senegalac u live showu na Pigalu, koji tuca pred publikom, ravnodušan poput ljubavne mašine, nežan kao najbolja drugarica sa davnog letovanja u Makarskoj (prvi put na moru: lepljiva sparina i slana noć u belim plahtama pokraj širom otvorenih prozora), da, kao najbolja prijateljica koja ti dira nabubrele bradavice puna strepnje da se taj pokret ne protumači pogrešno, na ivici tabu-ljubavi; ali to ni izdaleka nije sve - potrebno je biti snažan, treba znati zadati onaj bolnoslatki završni udarac od koga prskaju bubnjići, a sperma šiklja kao mlaz iz vatrogasnog šmrka.

Takva je granica između ljubavi i obožavanja. Još tanja je granica između obožavanja i ludila. Ono što razdvaja ludilo od obožavanja je stvarnost. Da li te voli onaj koga voliš? Da li zna da postojiš?

PHILOSOPHER: Then, let’s dance in earnest the moments of the here and now, and live in earnest. Do not look at the past, and do not look at the future. One lives each complete moment like a dance. There is no need to compete with anyone, and one has no use for destinations. As long as you are dancing, you will get somewhere.

Odjebi, JNA... Dao sam ti jednu dobru godinu života... Najbolju, možda? Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu.... Nikad više... Ali... Proklet da sam... Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete... Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe... Oni ostadoše negde u devetnaestoj... Zaljubljeni... Zaigrani... Zbunjeni... Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove... Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje... Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate... Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti... Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme... Nema Mojih u ovom Ratu Naših... Ma znam... Ne može to tek tako... Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski... Razmišljao sam o tome... Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje? I, žalim... Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom... Zato odjebi, JNA... Dosta je bilo...

U svakom slučaju, ako čovjek od civilizacije nije postao krvožedniji, postao je sigurno ružnije, ogavnije krvožedan nego prije. Prije je u krvoproliću gledao pravednost i mirne je savjesti tamanio koga je već trebalo; a sada, ako krvoproliće i smatramo gadošću, ipak se bavimo tom gadošću, pa i više nego prije.

I koga boli ona stvar zbog toga što sva naša putovanja u bolji svijet obično završe u savršenoj klopci.

Nikad nisam mislila da će mi nedostajati netko koga sam poznavala tek sedam dana, ali nedostaješ mi. Toliko da više ne znam što činim.

Koračajte kroz Beograd otvorenog srca, nikad se ne zna koga će vaši otkucaji prepoznati.

Nikad samlji nego krajem jula Kad je letu pedalj do zenita, A hlorofilu aršin do rasula U metastazi žutila i ruja, Tamnije kad zelene su boje U vrtovima, a strnjika suva, Tamnija donja amplituda bruja Vetra što obnoć u vremenu duva. Nikad samlji nego krajem jula Kad sve je, misliš, na dohvatu čula Oštra kao nož još topao od točka Brusača, ali bitno nedostaje: Anđela koga slutiš nećeš sresti. A vazduh trudan je od blagovesti.

Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga. Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom. Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočarenja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovo ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja. Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe: možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati Njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan živjeti s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!" Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu. Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati. Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.

Ljubomora nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost - a ta postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli - da bi mogao stupiti u akciju bilo ko, ko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.

I sutona celog sneg je tiho pado, umoran i gust. Večeras bih nekog ugledala rado; ali njega nema. Put je davno pust. Samo s bledog neba beloj zemlji sleću pahulje kroz zrak. O, kako je bolno kad ti doći neće neko koga čekaš, a spušta se mrak.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

Ali nista se ne zavrsava tako lako. Kada covek trazi nesto od zivota (a ima li koga ko ne trazi nista?), zivot od njega zahteva mnogo vise informacija. Da bi se nacrtao precizan dijagram, neophodno je mnogo vise tacaka. U suprotnom, nema ni odgovora.

- Ti mislis da si sigurna ovdje medu ljudima – rece on – Medu svojom bracom. Ali koliko bi mi bilo tesko odvesti te odavde? Ti samo naslucujes moje snage, ali ono sto naslucujes nije jace od odjeka. Moja snaga je velika. Zapamti to. Zurno odmahnem glavom. - Niti se sigurno osjecam, niti se u koga pouzdajem. Nitko mi ne bi priskocio u pomoc, svjesna sam toga. Situacija je ista kao da sam sama s tobom o tebi sve ovisi. To mi se ne svida, ali to je istina. No, po nekom cudnom poretku stvari, ja tebi vjerujem vise nego njima, "svojoj braci". Jer nemam iluzija o tome sto si. Ti si lazac. Prevarant. Demon u tom liku koji zavodi. Obris varljivog prikaza. Ne vjerujem ti. I zato sam sigurna od tebe. Ali oni... oni su maske izvinute na nalicja. Oni glume od rodenj i uce ih od rodenja vjestini glume. "Ne pokazi sto jesi." U njima je dobro i zlo relativno. Oni su moja braca, ali ja ih kao takve ne osjetim. Oni bi trebali biti dobro, "djeca Bozja". Ali oni to nisu. Oni su djeca Izdajstva. - A sto sam ja kada njih zoves takvim imenom? Osmjehnem se, dignem casu koja je bila prazna i kao da nazdravljam rekoh mu: - Ti si Izdajstvo samo.

„Ne znam koliko je bilo sati. Vrijeme mi više ništa nije značilo. Obično vrijeme sve mijenja i na sve utječe, ali kad umre netko koga voliš, vrijeme to ne može promijeniti, nijedna količina vremena nikada to neće promijeniti, tako da vrijeme prestaje imato svako značenje.

1. Primerci kod kojih se uoči neobično ponašanje ili za koje se sumnja da su bez zaštitne odeće dolazili u dodir s primercima neobičnog ponašanja, likvidiraće se kao besni. 2. Svako je dužan prijavljivati primerke koji se neobično ponašaju. Propuštanje da se to učini smatraće se neobičnim ponašanjem i likvidirati kao besno. (Primedbu dr Tare, veterinara s Filipina gde je besnilo endemično, a koga je uzeo za medicinskog konsultanta, kako je u ovoj situaciji, zapravo, neobično ponašati se obično, protumačio je kao neobično ponašanje i lekara likvidirao.)

Baka je rekla da svaki čovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime što je neophodno za život u tijelu. Tu pamet moraš upotrebljavati za smišljanje kako ćeš naći sklonište i hranu i slične stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu također kad muškarac i žena imaju djecu, i tome slično. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se život nastavljao. Ali, rekla je i da imamo još jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako čovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao način, ako ju upotrebljavaš da bi naškodio drugim ljudima i smislio kako ćeš ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. „Kad naše tijelo umre“, rekla je baka, „tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga života bili sebični i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino što ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se rađamo ponovo“, rekla je baka, „onda moramo živjeti s duhovnom pameću veličine hikori oraha, koja ništa ne zna i ništa ne razumije. A tad se može dogoditi da se još više skupi, do veličine zrna graška i može potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen.“ To je uzrok zašto po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide ženu i ne vide ništa osim prljavštine, vide druge ljude i ne vide ništa osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se čini da su živi. „Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mišić“, rekla je baka. „Ako marljivo vježbaš, postaje sve veća i jača.“ „Ali kako se vježba duhovnu pamet?“ „Vrlo jednostavno“, rekla je, „tako što se trudiš razumjeti sve ljude i sva bića i stvari. Ali to možeš samo ako ne upotrebljavaš svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren način. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i što više se trudiš razumjeti, to veća i veća postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto“, dodala je baka. „Osim kad si ljudi nešto umišljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne može.

Uspješan izbor stvori zabludu u nama da smo pametniji od bilo koga na svijetu, dok nas onaj pogrešni uči da će ostatak svijeta uvijek biti pametniji od nas.

Kažu, pronađi smisao u životu i proživi ga. Ali, ponekad, shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga proživiš, i to najvjerovatnije onaj koga nisi bio ni svjestan.

Ljubav je apsurdna. Često se mora desiti rastanak da bismo shvatili do koga nam je istinski stalo.

Ja stvorim odnos i s nekim tko se vozi iza mene dulje od deset minuta, s nekim koga poznajem samo iz retrovizora.

Ne možeš dati sud o onome koga voliš.

U civilu đak i nervčik koga svaka, i najmanja sitnica životna guši u grkljanu i cakle mu se oči od neke neizrecive tuge.

„Kao što ste rekli, vrijeme prestaje imati svaki smisao kad umre netko koga voliš.

Budi dijete koje uživa u pijenju šolje čaja, naslađivanju komadom čokolade ili u obroku koji jede sam ili s nekim koga voli!

...i dokle god je odgovor pravi, koga briga što je pitanje krivo?

Zažmurio je i polako klimnu. "Dakle, svi smo robovi ljubavi. A koga ćeš voleti, to je lutrija. Je li tako?" "Surovo ali istinito", potvrdi SIsel. "A bogovi se smeju", reče SImon.

Budi ljubazan i nasmij se svakome koga sretneš. Možda mu je taj tvoj osmijeh potrebniji više nego što misliš.

Skriva se onaj koji bježi. Od koga? Od ljudi, bježi se uvijek od ljudi. Možda i od vukova ili od pasa, ali nijedni od njih ne grizu kao što grizu ljudi.

Ali taj koji voli mora dijeliti sudbinu onoga koga voli.

Svatko onaj koga maštanje ne zadovoljava u mjeri da ga nema potrebe ostvarivati, naročito kada je vezano uz nešto negativno, svojevrsni je daltonist životno poželjnoga.

Teško narodu u koga se laskanjem postaje predvodnik (ili predvodnikov pomoćnik), u koga se sve može kupiti, pa više ništa ne vrijedi, u koga riječ učenih nije mjera istine već očaja.

Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita što je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo, i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.

Uvijek sam imao talenta da budem ili izgledam neugodan. Nikad kavgu nisam počinjao sam, ali nisam bio nimalo blag u reagovanju. Izgled mi je bio dosta hladan, uvijek ukočen, neprijazan. Osim toga, imao sam jednu nepoželjnu osobinu — da ni od koga nikad nisam tražio nikakvu uslugu. Mojoj nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke. Namjerno ili prirodno, nevažni i zavisni ljudi uvijek nailaze na podršku jačih. Ja sam uvijek išao uspravno, ništa nisam tražio što mi normalno ne pripada, sa svakim razgovarao ravnopravno, ne prigibajući ni kičmu ni šiju, tako da sam uvijek ličio na uobražena čovjeka. Primijetio sam da čovjek ne smije pokazati da je nezavisan, stići će ga mnoge nevolje, a samo ponekad, što rjeđe, može pokazati da je zaista pametan.

PHILOSOPHER: The greatest life-lie of all is to not live here and now. It is to look at the past and the future, cast a dim light on one’s entire life, and believe that one has been able to see something. Until now, you have turned away from the here and now and shone a light only on invented pasts and futures. You have told a great lie to your life, to these irreplaceable moments.

I jadni mladić zaklanjao bi lice rukama i ko zna koliko bi puta u svome životu poslije toga uzdrhtao, videći koliko je mnogo okrutne grubosti sakriveno u prefinjenim i uglađenim ljudima i, bože, čak i u onom čovjeku koga društvo smatra plemenitim i čestitim...

Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko bila neslična meni) mnogo stvarnija od mene samoga; da nije ona kriva što mi nije slična , nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sam nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam.

Mnoge umiruje činjenica da sveštenici još uvek postoje, da hodaju zemljom, da služe mise, da se mole i ponašaju kao da čovek ima dušu i kao da postoji nada za ljude. Tako i sam mislim kad vidim sveštenika koga ne poznajem. Ali kada se pogledam u ogledalo, to više ne funkcioniše.

Možda je spoznala, da je ono, što je tako duboko pognulo njezinu glavu - misao, da će se svijet obazirati na njezin položaj - bilo osnovano na iluziji. Ona nije bila život, iskustvo, strast ili skup osjećaja, ni za koga, nego za samu sebe. Za sve ljude oko sebe Tessa je bila samo prolazna misao. Ako ona učini sebe nesretnom, za cijeli život, danju i noću, za njih to znači samo: "Ah, ona je nesretna." Ako pokuša da bude vesela, da odbaci sve brige, da uživa u danjem svjetlu, cvijeću, djetetu, za njih će to samo biti misao "Ah, ona dobro podnosi svoju nesreću.

Nada, bludnica velika, mnogim ljudima pomaže, a mnogim je dim nestalnih, praznih želja; ne znadu što im gamiže, dok žarki oganj noge im ne oprži. Slavljenu reč pametno neko izusti: kad u jad koga baci bog, on za zlo to ne uzima, no dobra traži u tome; a kratak trenut boravi izvan jada.

Sad sam bio slobodan da radim što mi je volja, ali sloboda mi je bila besmislena, jer sam ostao bez onog što sam najviše želio. Kažu, pronađi smisao u životu i proživi ga. Ali, ponekad, shvatiš da ti je život imao smisao tek kad ga proživiš, i to najvjerojatnije onaj koga nisi bio ni svjestan.

– Piće, Cale? – šapnula je. Bilo mi je dosta pića. Nakon C-pilule i nekoliko BS-a u AD-u, tlo mi se dobro treslo pod nogama. Ako bih popio još koje, prešao bih granice u kojima se ne mogu kontrolirati, a to nikako nisam želio. Biti bez kontrole bilo je nešto što sam najviše mrzio. Da budem iskren – toga sam se najviše bojao. Katkada bih u takvom stanju izazivao sve i svakoga i tek uju¬tro saznao što sam napravio, koga ozlijedio, što uništio. Kape¬tan je to tolerirao. Ni sam nisam znao zašto. Razmislio sam dobro. Tople usne. Hladan nos. Pripijena odora. – Uvijek, Anna. Uvijek – rekoh.

There was the whole collection of Arthur Conan Doyle, Maurice Leblanc’s Lupin series, and every translated work that the publishers Hakubunkan and Heibonsha had ever released. Then there was the Japanese section: it began with nineteenth-century novels by Ruiko Kuroiwa, and also featured Edogawa Ranpo, Fuboku Kozakai, Saburo Koga, Udaru Oshita, Takataro Kigi, Juza Unno, Mushitaro Oguri all crammed in together. And then as well as Japanese translations of Western novels, there were the original, untranslated works of Ellery Queen, Dickson Carr, Freeman Wills Crofts and Agatha Christie, etc. etc. etc. It was a magnificent sight: an entire library of detective novels.

No te preocupes si te pierdes o te desorientas. No dependas de las relaciones verticales, no temas no gustar a los demás y avanza con libertad.

Con người không được tạo ra bởi trai nghiệm của bản thân trong quá khứ, mà bởi ý nghĩa chúng ta gán cho những trải nghiệm đó

Ti se nadaš da čuješ nešto više o Viktoru Igou. Šta mogu da ti o njemu kažem ? To je čovek kao i svaki drugi, sa dosta ružnim licem i dosta prostom spoljašnjošću. Ima izvaredne zube i veličanstveno čelo, bez obrva, bez trepavica. Malo govori, izgleda da pazi na sebe i da neće da govori više nego što treba; vrlo je učtiv i pomalo usiljen. Veoma mi se sviđa zvuk njegovog glasa. Imao sam uživanje da ga posmatram izbliza; gledao sam ga sa čuđenjem, kao neku kasicu u kojoj bi se nalazili milioni i kraljevski dijamanti, razmišljajući o svemu što je izišlo iz tog čoveka, koji je tada sedeo pored mene na jednoj maloj stolici, i stalno upirući oči u njegovu desnu ruku, koja je napisala toliko lepih stvari. A to je, međutim, bio čovek zbog koga mi je najviše zakucalo srce otkad sam na svetu, i možda čovek koga sam najviše voleo od svih onih koje ne poznajem. Govorilo se o pogubljenjima, o osvetama, o lopovima, itd. Taj veliki čovek i ja upravo smo najviše razgovarali; ne sećam se više da li sam rekao pametne stvari ili glupe, ali sam ih rekao prilično mnogo. – Sestri, Pariz januara 1843.

Vreme je u suštini jedini idol, jedini bog koga poštujem i očigledno sva moja zadovoljstva i sve teškoće vezuju se upravo za vreme. Znam da ovaj jablan živi duže od mene, ali trava će zato uvenuti pre mene; znala sam da me čekaju kod kuće, ali sam mirno mogla da ostanem jedan sat pod ovim drvetom. Znala sam isto tako da bi svaka moja žurba bila podjednako neumesna kao i zadržavanje.

Između ostalog, otkrićeš da nisi jedini koga je zbunilo, uplašilo i čak mu se zgadilo ljudsko ponašanje. Bićeš uzbuđen i podstaknut saznanjem da ni u kom slučaju nisi jedini koji to preživljava. Mnogi,mnogi ljudi bili su na istim takvim moralnim i duhovnim mukama kao i ti sada.Srećom, neki od njih zabeležili su te svoje nevolje. Od njih ćeš naučiti nešto - ako to želiš. Kao što će jednog dana, ako budeš imao šta da ponudiš, neko naučiti ponešto od tebe.

I have a young friend who dreams of becoming a novelist, but he never seems to be able to complete his work. According to him, his job keeps him too busy, and he can never find enough time to write novels, and that's why he can't complete work and enter it for writing awards. But is that the real reason? No! It's actually that he wants to leave the possibility of "I can do it if I try" open, by not committing to anything. He doesn't want to expose his work to criticism, and he certainly doesn't want to face the reality that he might produce an inferior piece of writing and face rejection. He wants to live inside that realm of possibilities, where he can say that he could do it if he only had the time, or that he could write if he just had the proper environment, and that he really does have the talent for it. In another five or ten years, he will probably start using another excuses like "I'm not young anymore" or "I've got a family to think about now

„Ali bilo mi je žao. Još uvijek mi je. Bilo mi je žao što sam propustila zapaziti kako sam samo ja na sigurnoj zaobilaznici, dok je on u toj vezi bio sam i izložen. Ponovno sam bila sebična i okrutna prema nekome za koga sam se trebala pobrinuti. Prije tvoje smrti mislila sam kako je naša veza zrela i razumna. Ali s moje strane, bila je kukavička, pasivna opcija potaknuta više mojom nesigurnošću negoli onim što je Todd zasluživao... aktivnim izborom kojemu je poticaj bila ljubav.

Ništa nije manje postojano od naklonosti svetine; nijedna nada nije luđa, nijedna misao sumanutija od verovanja da će ona bilo koga utešiti. Neka se, zato, duše uzdignu ka nebu, u čijem večnom zakonu, u čijem neprolaznom sjaju, u čijoj istinskoj lepoti će moći bez ikakve senke da spoznaju postojanost Onoga ko i čoveka i sve drugo s razlogom pokreće; zato da bi u njemu kao u nepromenljivom cilju , napustivši sve što je prolazno, otpočnula svaka naša nada, ako ne želimo da budemo prevareni.

Sad znam, treba doći i tražiti besramno od onoga koga zavoliš: daj mi našu ljubav! Ako ima, dat će, s vremenom. Ako nema, nemaš što izgubiti, već je izgubljeno. Treba biti uporna s pažnjom, obožavanjem, zavoditi i osvajati, većina ljudi se zaljubljuje u nečiju ljubav, u svakom slučaju više nego u nečije noge (tako smo čuli). Treba uložiti sve da bi se dobilo nešto (sve ili ništa!) na tom polju osjećaja. Nije ovo generalna proba za pravi život, ne, ne, sve je premijera. A ljubav je jedini spektal koji se nudi ako ne volite rat.

Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije. Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).

Dakle, svatko od nas ima nekog koga voli i ko igra bitnu ulogu u našim životima. Smrt tog nekog nas neosporno pogađa, i to je gotovo fizička bol koja se oseti u grudima, u potiljku, zavisi. Ali ono što je ispod svega toga je da nama nije žao tog nekog što je umro. Taj što je umro, njega ništa više ne boli, njemu više nije ništa, njemu je okej. Nas zapravo boli ta praznina u nama koja je bila popunjena upravo tom njegovom ulogom u našem životu. I zato, pošto je njemu sada dobro, nama nije žao njega što leži gore ili dole, nije nam žao hoće li on dočekati rođendan, novu ili prestupnu godinu, dete, unuče, ovo ili ono, hoće li videti, putovati, osetiti...neće. On neće, jer on više nije ništa. Nama je žao nas samih što smo ostali bez njega, mi nećemo dočekati ništa sa njim, nećemo ga više imati, žalimo nad gubitkom te uloge u sopstvenoj epizodi, sahranivši njega, sahranjujemo i deo nas koji smo u njega pohranili. Tako da mislim da bi moj odgovor na pitanje da li se plašim smrti kao gubitka bio, da, plašim se smrti kao nesavladivog apsurdnog ljudskog sebičluka i kukavičluka koji ni sama ne mogu da prevaziđem.

BABA CMIZDRI POD GALGAMA A koga vraga cmizdriš, zamusana mužača, kaj su ti sinu dali tatski ogerlič? Na galge dojde samo fini fičfirič, naj sliniti, smardljiva bedača. Još su ga mogli nabiti na ketača, z goročim kleštram popokati mu nokte. Od sega tega občuval je dragi nam Bog te i rešil te za navek tega čarvendača! Od lucke je volje volja božja jača, od Boga pak je jači, bomeš, gospon Komeš. Dobiš po gubcu, baba, če ne čkomeš. Ni fajde nam od plača. V birtije pijača, karmine tvojem sinu napijaju pajdaši! Dojdi z nama, mama! Kesno je popoldan iti k maši!

O, jadna moja Marjeta, počela je odma plakati stara Marjetina mater, jer se Marjeta nije to jutro vratila s ispaše, a cijele je noći grmilo. Kad u nas grmi, ljudi se sklone pod koji zaklon i čekaju jutro pa se u selo vrate tek ujutro. A dogodilo se, ne jednom, da ih grom pokosi na tom našem brdu, pa se nikad ne vrate. Brda su ovdje kod nas gola, nema stabla, sve samo sitno grmlje, i kad hodaš tuda po oluji, grom nema koga nego tebe pogoditi. Zato se u ovom kraju uvijek puno vjerovalo u boga i imalo jedan poseban odnos s bogom. Pred bogom se ništa nije skrivalo i uvijek mu se glasno molilo. Jer nema puno mjesta gdje bog tako često i tako precizno pogađa sve koji su mu nevjerni.

Jedan drugi prijatelj je umro, iznenada, katastrofalno, pored pokretne trake za prtljag na nekom stranom aerodromu. Njegova žena je otišla po kolica, kada se vratila, gomila ljudi je bila okupljena oko nečega. Možda se otvorio i prosuo neki kofer. Ali ne, otvorio se i prosuo njen muž, i već je bio mrtav. Godinu ili dve kasnije, kada je moja žena umrla, napisala mi je: „.Stvar je u tome – priroda je tako precizna, boli te tačno onoliko koliko vredi, tako da na neki način, mislim, i uživaš u bolu. Da nije bitno, ne bi bilo bitno..“ To mi je pružilo utehu, i dugo sam držao njeno pismo na radnom stolu; premda sam sumnjao da ću ikada početi da uživam u bolu. Ali svakako, tada sam bio tek na početku. Već sam znao da će valjati samo stare reči: smrt, žalost, ucveljenost, tuga, slomljeno srce. Ništa moderno uvijeno ili medicinski. Žalost je ljudsko, a ne medicinsko stanje, i iako postoje pilule koje nam pomažu da zaboravimo na nju – i na sve ostalo – ne postoje pilule koje je mogu izlečiti. Ožalošćeni nisu depresivni, samo propisno, prikladno, matematički („boli tačno onoliko koliko vredi“) tužni. Jedan eufemistični glagol koga sam se naročito gnušao bio je „otići“. „Moje saučešće što vam je žena otišla“ („otišla da piški“?, „otišla po nešto“?). Ne moraš drugima naturati reč „umreti“, čak i ako je sam uvek koristiš. Postoji nekakva sredina. Na jednom prijemu, na koji bismo obično došli zajedno, jedan poznanik mi je prišao i rekao, prosto: „Neko ti nedostaje.“ To mi je delovalo tačno, u oba smisla. (NIVOI ŽIVOTA)

Ali tog sam dana naučila i još nešto, što ću tijekom života još mnogo puta uočiti. Ljudi su skloni pasivno promatrati kada se u nekom sukobu napada nekog koga smatraju slabijim. Kao da se pitaju zašto bi ulagali napor u nešto što nije njihova bitka, a još je osim toga najvjerojatnije i izgubljen slučaj. Možda je tome u konkretnom slučaju pridonijela i predrasuda prema osobama sa invaliditetom, koje bi, u skladu s njom, trebale "znati svoje mjesto". Ali ljudi se u načelu ne žele zalagati za tuđa prava, niti štititi slabije. Najradije okrenu glavu, ne čuju i ne vide što se događa, a još su manje skloni o tome razmišljati. Ima, dakako, i drukčijih ljudi, ali dovoljno malo da na njih ne treba računati, što drugim riječima znači da se gotovo uvijek treba oslanjati samo na vlastite snage.

To ti ja pričam, mantijo!" - sada Jovan preuze loptu. "To! Izvlače iz sebe najveće nečoveštvo onda kad misle da zastupaju Boga, spaljuju veštice, vidi ti to! A što? Što ne puste Boga, kad već ima taj lepi tačni kantar? Što ga ne puste da on odmeri ko je kol'ko kriv? Ti reče da ima i bič, pa neka onda on izbičuje koga treba kad mu odu gore na istinu, a ne ljudi to da rade! E, zato ja ne dajem ni dve pare na to sve šta ti propovedaš! Ja živim svoje i ne diram nikoga, a Bog i dobro i zlo neka rade šta god oće. A ne da lajem u prazno ki ovi što se zovu dobri ljudi, a kad na njih daš taj božji bič u ruke... Tad su gori od svakog dušmana, jer im se može, to je za dobro dobra, a? Nije, nego nemaju u sebe snagu da budu stalno zli, to čuči u njih tako... i onda glume dobrotu. Čekaju opravdanje da se pokažu kak'i su. Takvi isti ki ti, mantijaši debeli!

Otkrio sam da ljudi znatan dio vremena troše oko brige što drugi misle o njima. Kada se nitko od nas ne bi brinuo što se vrzma po tuđim glavama, naši bi životi i poslovi bili 33% djelotvorniji. Kako sam došao upravo do tog postotka? Ja sam znanstvenik. Volim egzaktne cifre, čak i kad ih ne mogu opravdati. Zato krenimo s navedenom brojkom. - Ne morate se brinuti oko onoga što ja mislim. Bilo dobro ili loše, ja ću vam to dati do znanja - običavao sam govoriti članovima svoje istraživačke grupe. To znači da sam govorio izravno i ne uvijek taktično ako mi nešto nije bilo po volji. Znao sam ih i umiriti prikazujući to u pozitivnom svjetlu. - Ako ne kažem ništa, znači da nemate o čemu brinuti — rekao bih. Studenti i kolege su cijenili ovakav način komunikacije jer nisu morali gubiti vrijeme opterećujući se »što Randy misli«. Zato što je ono što sam najčešće mislio bilo: u mom timu nalaze se ljudi koji rade 33% učinkovitije od bilo koga drugog. Eto to mi je bilo u glavi.

MILISAV (koji je rasuo svu fascikulu.): E, ovo je strašno; ovo je već prevršilo svaku meru! ŽIKA: Koje? MILISAV: Pa, brate, ja ne znam kakva je ovo zemlja kad u samoj policiji mogu da pokradu policijskog pisara. ŽIKA: Ama koga pokrali? MILISAV: Ja držim, znaš, svoj veš ovde, u fascikuli, pa eto nema mi novih novcatih čarapa. ŽIKA: A što u fascikuli? MILSAV: Ovdje mi je zgodno, niko ne zna. Pa, eto, opet ukrali! ŽIKA: Pa dabome, kad ne držiš veš kod kuće, kao sav ostali svet. MILSAV: Ama kod kuće je još gore, zato ga i ne držim tamo. ŽIKA: Potkrada te gazdarica? MILSAV: Ne potkrada, nego znaš, ja i Tasa praktikant sedimo u istoj sobi. ŽIKA: Pa hoće valjda da makne? MILSAV: Neće, ali navuče, pa kad isprlja opet ostavi, a ja plaćam pranje. A kad navuče nešto, ne skida po mesec dana. Eto i sad, dohvatio mi nove novcate gaće. ŽIKA: Što mu ne skineš pa da ide go! MILSAV: Ne mogu, nemam to srce! Vidim nema, pa mi ga žao! ŽIKA: E, pa tako ti je to! Kad imaš srce... ne možeš da imaš gaće.

Kada je Li stao pored Alertona, da bi se naklonio i uputio svoj dostojanstveni staromodni pozdrav, na njegovom licu, iskrivljenom od bola i mržnje, pojavio se kez neskrivene pohote njegovog uskraćenog bića i, u istovremenoj duploj ekspoziciji, mio detinji osmeh simpatije i poverenja, šokantno neprikladan i za taj trenutak i za to mesto, osakaćen i beznadežan. Alerton je bio šokiran. „Možda ima neki tik”, pomislio je. Odlučio je da prekine svaki kontakt s Lijem pre nego što taj čovek uradi nešto još neukusnije. Rezultat toga je bio nalik prekinutom telefonskom razgovoru. Alerton nije bio ni hladan ni neprijateljski nastrojen. Što se njega ticalo, Li jednostavno nije bio prisutan. Li ga je na trenutak bespomoćno pogledao, a onda se ponovo okrenuo ka šanku, poražen i potresen. Nema ničeg neuobičajenog u tome da razgovaraš sa nekim koga ne poznaješ, ali je Li naveo Alertona da zauzme odbrambeni stav. Taj čovek mu je delovao nekako poznato. Kada je Li govorio, činilo se da pod tim što kaže misli mnogo više. Poseban naglasak na nekoj reči ili na nekom pozdravu aludirao je na period dobrog poznavanja stvari u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mestu. Li je zvučao kao da kaže: „Vi znate na šta mislim. Vi se sećate.

Nakon kratkog vremena, Petar i još jedan učenik su se ohrabrili pa su u tajnosti pratili stražare do kuće velikog svećenika Kajfe, kamo je Isus odveden i gdje su pismoznanci i ostali bili okupljeni kako bi ga ispitali. Petar je stajao na vratima, ali drugi je učenik, koga je veliki svećenik poznavao, ušao unutra, i smjesta se vraćajući, zamolio ženu koja je čuvala vrata neka pro-pusti i Petra. Ona je, gledajući Petra, rekla, 'Nisi li ti jedan od učenika?' On joj je rekao, 'Nisam.' Tako ga je pustila unutra; pa je stajao ispred vatre koja je tamo gorjela, grijući se među slugama i vojnicima koji su ju okružili. Jer bilo je jako hladno. Neki su mu od tih ljudi postavili isto pitanje kao i žena, pa su rekli, 'Zar ti nisi jedan od učenika?' On je to ponovno zani-jekao i rekao, 'Nisam.' Jedan je od njih, koji je bio u rodu s onim čovjekom kojemu je Petar odsjekao uho svojim mačem, rekao, 'Zar te nisam vidio u vrtu s Njim?' Petar je ponovno zanijekao prisežući te je rekao, 'Ne poznajem toga čovjeka.' Istoga je trena pijetao zakukurikao, a Isus je, okrenuvši se, prodorno pogledao u Petra. Tada se Petar sjetio što mu je Isus rekao — kako će ga, prije nego pijetao zakukuriče, tri puta zatajiti — te je izišao i gorko zaplakao.

Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnih zemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. I najmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati ili izazvati intenzivnu reakciju, a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutak kad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeo tražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu i za koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj mu se obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj život unijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«. Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je tako velika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to biti dar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode. Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju od žada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Na prstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«, upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi, prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis. Tako ćeš uvijek biti smiren«.

Jučer sam kupio crveni ruž i nakarminio se jutros, obukao šlafruk i skuhao kafu. i znate što ću vam reći? Muškarci su nam, jaštaradi, bitni, al ne dajte, pobogu, da vas mjenjaju, savršene ste upravo takve kakve jeste. Ja želim jutros da budem poput Marlen Ditrich. Neki dan u Cirihu udje starija gospodja sa šeširom s perom u restoran, eh, drage moje, ona ima blizu devedeset i još uvijek čita novine sa onim najsitnijim slovima, a energija... Ona naprosto sija, na usnicama crveni ruž poput ovog moga, a obrvice iscrtala, ko zna koliko puta ih je obrisala pa ispočetka, al uspjela je. Banalan primjer za sve u životu: istrajnost, upornost, može bolje, idemo ispočetka. Pa šta ako vas je ostavio, pa šta ako je našao drugu, sretno mu, možda vam je učinio uslugu, i vas čeka bolji, samo nemojte da u tminu odbacite svoje oriole. Želim da sijate uvijek, da kad vas zagrlim osjetim da ste zadovoljne sobom, da ste jake, voljene,nježne i mirisne, da još maštate kao djevojčice, da osjećate ljubav kao da je prvi put. I ne, nemojte se mijenjati ni zbog koga, on ako vas voli, voljeće sve što jeste i sve što ćete tek biti. Ne gubite svoj sjaj, jer tek kad sijate onoliko, da kad udjete u prostoriju, stane vrijeme, tek onda ste posve svoje, Moje Muze, vile, dame, božice!

Nije strah, Čeperko, nečemu se dobro približismo. Okrenem se, oko mene jake i visoke ograde, kako su samo iznikle — neću da se provlačim ... Postajem li šeprtljanac, možda me i umor sustigao? Kao da gluvim, noću zurim u Savu, crna reka. I šapnem: i u truloj voćki proživi se neko vreme. Pređem preko svoje palube, zapalim duvan, zgužvam cigaru, jauknem u noć. Jauk sopstveni ne mogu da dohvatim — lupi nad vodom, zakači se negde na drugoj obali, možda o vrbe. I tamo smalakše, u granju nekom. A ja buljim, bez cigare, u crnilo vode — kao da u njoj nešto mogu da pročitam. Žestim se, krcka daščani kućerak, govorim: sve otklopiti, svakog i svaku rupicu! Sme li se — da ružno ne pitam? ... Dositej mi govori: "Nikako! Stvarati zaštitni znak." Koji znak? Povelju zaštitnu — pa kad zatreba, zalepiti je. Tako se oduvek radilo, i u levo uvo mi spusti bubu: zahtev istorije. Cibnem se, cibne se i Dositej. Ćutimo, znamo se. Ko će koga izmerkati. A onda Dositej zakriči: — Svuda i na svakom mestu zaštitnu povelju, zlatnu, s kaligrafskim slovima, i svi da je potpišu. A mene, Čeperko, ubio inat, boli konja konjska glava za ljudske pucnjave. — A Goli otok? — pitam Dositeja. — Otok se raziđe, ne ostaje večito na obrazu. Gole obučeš i za dnevno postojanje sebi kažeš: bilo, prošlo. — A šta je tamo bilo? — Nije tvoje. — A čije je?

USPAVANKA Nećeš zaspati danas. Toliko svetlosti u prozoru. Veštačke vatre rastu nad gradom. Nećeš zaspati, previše toga se dogodilo. Nad tobom bdiju knjige postrojene u redove. Dugo ćeš razmišljati o onome što se zbilo i nije se zbilo. Nećeš zaspati danas. Pobuniće se tvoji crveni kapci, oči će ti biti crvene i natečene, a srce naduveno od uspomena. Nećeš zaspati. Otvoriće se enciklopedija i iz nje izaći drevni pesnici, brižno obučeni, zaštićeni od hladnoće. Kao padobran Otvoriće se sećanje, iznenada zašištaće vazduh. Sećanje će se otvoriti i uopšte nećeš zaspati, ljuljaćeš se između oblaka, pokretan i jasan cilj, u svetlosti vatrometa. Više nikada nećeš zaspati, premnogo ti je ispričano, previše se zbilo. Svaka kap krvi mogla bi da napiše svoju skerletnu Ilijadu. Svako svitanje moglo bi da bude autor mračnih uspomena. Nećeš zaspati ispod debelog jorgana krovova, tavana i dimnjaka koji bacaju uvis pregršt pepela. Bele noći tiho plove nebom i šušte vesla, svilene čarape. Izaći ćeš u park i granje će te blagonaklono udarati po ramenima, krizmajući te još jednom, kao da nisu sigurne u tvoju vernost. Nećeš zaspati. Trčaćeš kroz pusti park, postaćeš senka i susretaćeš druge senke. Razmišljaćeš o nekom koga više nema i o nekom ko živi tako intenzivno da se život na obalama pretvara u ljubav. Sve je više svetlosti u sobi. Danas nećeš zaspati.

Što za "mislio sum" kažemo "računjao sum"? A za "mislim" - "špekuliram"? Kad nešto nećemo, što kažemo "nemam računj", a kad nam je po volji, "ijde mi u račun"? Zašto, koji su u međusobici, ne hvataju jedan drugoga za gušu, već "svodi računje"? A koji su u čemu sporazumnji "isti računj imaju". Kad izgrešiš, veliš "nisum rašunj vodila", a mrziš li ikoga, "imaš sa njim stare računje". Na "dobro došao", odgovaramo "bolje te našao". A zašto, gospođo? Koce? Zar se misli da je sreća što od prošli susret nisum ukradenj? Veli se i - uzeti što zdravo za gotofo. Zašto baš u z e t i? Uzeti za reč. Za ozbiljno. Uzimanje i davanje je trampa, kiria. Trgofačka rabota. Gotofo dojde od gotofinu. Glafa od glavnjicu. Bašta od baštinju. Hodati od prihoda. Dafanje od prodafanja. Pa nama čak i Bog od bogatstva potiče. Kađ ko nasledi vrljine i dukate, isto se kaže. Pretrpeo sam veliki gubitak i kad mi otac umre i kad mi špekulacija omane. Potonjuo je i onaj što se u more udafio i onaj što je na Berzi izgubio. Trg, razume se, od trgofine dolazi. Ne dolazi od crkve, iako je ona na trgu. Kad je što lepo, kažemo da je za “auzlog”. Odmah, dakle, na pazar iznosimo. Ceniti koga ili šta iz “cenje” proističe. Od cenju se rađa i ucenja i ocenja. Mada, ne znajem zašto, po školjama dele svedočanstva, a ne cenjovnike.... Ti telis perisotero? – Što ti treba, gospođo? Svuda trgofina vlada. Čak i u očima. Inače se u poredbama ne bi isključivo rudama, mineraljima i drugom trgofačkom robom služili. Jedan nam čovek zlatanj kao ducat, drugi težak ko oljovo, treći mekanj kao pamvuk, četvrti glupav ko daska, peti tvrd kao kamenj. Oči nam safari, usne koraljne, zubi biserni, kosa svilena, koža – somot i kadifa. Kod nas se nešto sija kao dijamanjat. Ne sija se kao božje noforođenče. Pa nam se, kad pomremo, ni duše za grehove ne propituju, već se kao maloprodajna roba na kanjtar mere...

Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi. Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!

Adolf Basler bio je jedan od onih pariskih trgovaca koje tamo zovu “trgovci kod kuće”, jer trguju slikama a nemaju galeriju. Bio je ludo zaljubljen u Derena. Jednog zimskog popodneva, dok sam sedeo na terasi “Café des deux Magots”, a to je izvikana kafana intelektualaca sa leve obale, prisustvovao sam neobičnom i zabavnom prizoru : odnekuda je, sam, kao po običaju, naišao Deren i seo za sto na spoljnoj terasi. Zimsku terasu zagrevale su jake grejalice, a sa strane štitili veliki stakleni paravani. Čim je seo, Deren je naručio demi, kriglu piva, zatim je od arapskog prodavca u prolazu kupio grickalice koje zovu cacahuetes (kikiriki) i njima napunio džepove. Dok je natenane grickao kikiriki i pijuckao pivo, sedeo je nepomično, uopšte se nije osvrtao, a na licu je imao izraz čoveka koji se iz dna duše gadi svakoga i svačega. Slonovskim okom zurio je preko puta u portal crkve Saint Germain des Pres. Utom, kao da su ga vile donele ili po tajanstvenom pozivu, na vidiku se pojavio Adolf Basler. Pošto je izdaleka prepoznao Derena, prišao je i počeo da šetka, topeći se od miline gledao je slikara užagrenim očima, a rukama i glavom upućivao mu diskretne pozdrave. Ukrućen, nepomičan i ravnodušan, Deren je nastavio da gleda u portal crkve. Pošto su svi stolovi oko Derena bili zauzeti, Basleru je preostalo da šetkajući pričeka. Međutim, levo od Derena, gosti su ustali i oslobodili jedan sto. Basler je kao bez duše jurnuo da ga zauzme. Ali pre nego što će sesti, sa uvažavanjem je upitao Derena da li je slobodno, kao da on sedi za oba stola. Pošto slikar nije ni beknuo, Basler je bojažljivo krajičkom zadnjice seo na ivicu stolice. Onda je započela još jedna ujudurma : Basler je pokušao da se upusti u razgovor sa Derenom. “Bonjour, monsieur Derain, vous allez bien ?” (“Dobar dan, gospodine Deren, kako ste?”) Onaj ćuti kao zaliven. “Da li sada mnogo radite, gospodine Deren ?” A onaj drugi ni da obeli zuba ! Tada Basler, na vrhuncu ljubavnog ushićenja,pruža drhtavu ruku i vrhom prsta dotiče Derenovo rame. Kako se usuđuješ ! Snažno brundanje, čak nešto poput rike razjarenog slona i ne manje snažno otresanje Derenovog ramena koga je dotakla ruka sirotog Baslera, bili su jedini odgovor na onaj bojažljivi pokušaj nežnosti. Basler je odmah povukao ruku kao da se opario, a onda je, onako poražen i očajan, odustao od sveg, tužno izvukao iz džepa primerak – više se ne sećam čega – Gringoire ili Les nouvelles litteraires i zaronio u čitanje jedne od onih beskonačnih uspavanki kojima obiluju pariski književni nedeljnici.