Kao Rata Quotes

Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je i Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva [...] Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas "igramo Antihrista", kao što se deca, usred mira, igraju rata.

...trebalo je da ostarim, a da bih ostario, trebalo je da radim, da se borim, da skupim sve svoje intelektualne i fizičke sange kako bih izišao kao pobednik iz ovog krstaškog rata u koji sam pošao da bih osvojio svoju dušu.

Zlo, uspjelo me je zaraziti zlo. Zlo vam je kao bolest: ili ozdravite ili zauvijek umrete. Ja sam ozdravio. Mnogi su poumirali.'' ''Znam, izginuli u ratu.'' ''Ne oni.'' ''Nego tko?'' ''Svi koji su mržnju prihvatili kao novi dom, novu domovinu. Zlo ubija ljude, ubija im tijela, uvijek ostavlja preživjele, mržnjom zaražene preživjele, koji poslije grade novi svijet, svijet nakon nekog pakla. Pakla svjetskog rata, pogroma, totalitarizma, građanskog ili vjerskog sukoba. Malobrojni su oni koji ozdrave, koji shvate trik, pa prekidaju niz. Svijet u kojem danas živimo izgrađen je na zločinima, na osvetama za zločine, osvetama na osvete.

Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, među svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, među svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno ili ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovome svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti; jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvojom dobrotom koja nam je darovala taj trenutak.

Potkraj Drugoga svjetskog rata izvukli su me iz škole i, kao šesnaestogodišnjaka, gurnuli u vojsku. Nakon kratke vojničke izobrazbe u würzburškim kasarnama došao sam na frontu koja se u to vrijeme već bila pomakla preko Rajne u Njemačku. Četa je bila sastavljena iz samih mladih ljudi, bilo nas je preko stotinu. Jedne večeri komandir čete poslao me prenijeti jednu poruku u komandu bataljona. Noću sam lutao razorenim selima i majurima, a kad sam se pred jutro našao na mjestu gdje sam ostavio svoju četu, našao sam još samo mrtvace: četu je pregazio kombinirani napad lovaca-bombardera i tenkova. Svima njima, s kojima sam još dan ranije dijelio dječje tjeskobe i mladenački smijeh, sada sam mogao gledati još samo ugasli mrtvi obraz. Ne sjećam se ničega doli jednog krika bez glasa. I danas još vidim samoga sebe tako, a iza spomena na to raspali su se snovi mojega djetinjstva.

- Iako nikada ne pričam o ratu, Irena… Ali ti me svakako navodiš ko zna kakvom magijom da pričam i mislim o stvarima o kojima inače ne bih… Mene ovaj rat nikako i nikada ne podsjeća na rat u Bosni. Ni po čemu. Nijedan rat mi ne liči na drugi, iako su oni, u osnovi, svi isti. Uvijek imaš političare, vojsku na dvije ili više strana, imaš profitere i nedužne žrtve. Njih najviše… Oni su kolateralna šteta. Brojevi koje spomenu u vijestima. Kao što je bilo zadnje godine rata kod nas: "U Sarajevu je danas ubijeno dvanaest ljudi". I to je to. Brojka. Nečiji život, nečiji snovi, nečije dijete, nečija ljubav… Sve to je zapravo ubijeno. Nije ubijen broj… I zato o ratovima niti pričam, niti mislim. Jer u ratovima nema pobjednika… I ponekad me je stid da sam i ja, na kraju, ratni profiter. – Pogledala ga je šokirano. - Nema tu ništa čudno, Irena. I ti i ja smo ratni profiteri. Jer da nema ratova, ne bi bilo ovih misija, da nema misija, tvoj muž, ja i slični nama ne bismo imali posao… I vjerovatno je mnogo onih koji na globalnom nivou razmišljaju tako i ako ne potaknu, onda sigurno dopuste da se s vremena na vrijeme desi kakav rat. Da se organiziraju konferencije, da se prazne i obnavljaju robne rezerve, da se uspostavljaju nove misije… Tako ti je to… -

– Je li istina da ste zaista poludeli Ferdinande? – upita me ona jednog četvrtka- – Poludeo sam! – priznadoh. – Onda će vas ovde lečiti? – Strah se ne leči, Lola. – Znači, toliko vas je strah? – I više od toga, Lola, toliko me je strah da čak i da umrem svojom prirodnom smrću, kasnije, nikako ne dam da me spale! Hteo bih da me spuste u zemlju, da istrulim na groblju, mirno, spreman možda da oživim... Ko to zna? A ako me spale, Lola, razumete li, sa mnom je gotovo, konačno gotovo... Kostur, uprkos svemu, još liči na čoveka... Ipak može lakše da oživi od pepela... Pepeo znači kraj... Šta kažete na to? ... I onda, razume se, rat... – O, pa vi ste zaista poslednja kukavica, Ferdinande. Odvratni ste, kao pacov... – Da, poslednja kukavica, Lola, odbijam rat i sve što uz to ide... Ne kažem da žalim zbog rata... Ja se s njim ne mirim... Ja zbog rata ne lijem suze... Ja ga načisto odbacujem sa svim ljudima u njemu, ništa neću da imam ni s njima ni s njim. Čak i da je njih devet stotina devedeset pet miliona tamo, a ja ovamo sam, ipak oni nisu u pravu, Lola, a ja jesam, jer ja jedini znam šta hoću: neću više da umirem. – Ali, Ferdinande, nije moguće odbiti odlazak u rat! Samo ludaci i kukavice odbijaju da ratuju kad im je domovina u opasnosti. – Onda živeli ludaci i kukavice! Ili tačnije, neka prežive ludaci i kukavice. Pamtite li, Lila, bar jedno ime vojnika iz Stogodišnjeg rata?... Jeste li ikad potražili samo jedno od njihovih imena?... Niste, zar ne?... Nikad se niste potrudili da saznate! Za vas su oni isto toliko bezimeni, nevažni i neznani koliko i posledni atom ovog pritiskivača za hartiju tu, pred nama, koliko i vaše govno od jutros... Eto vidite, Lola, da su poginuli bez razloga! Bez ikakvog razloga, budale jedne! To ja vama kažem. I dokazao sam. Jedino je život važan! Za deset hiljada godina, možemo da se kladimo, ovaj rat, koji nama uzgleda toliko značajan, biće potpuno zaboravljen... Možda će se još jedva tuce naučnika prepirati tu i tamo oko datuma glavnih pokolja po kojima se proslavio... To je sve što ljudi umeju da pamte jedni o drugima u razmaku od nekoliko vekova, nekoliko godina, nekoliko časova... Ja u budućnost ne verujem, Lola...

Ja sam za vreme rata imao dnevnik koji sam vukao za sobom, kao neku kupusaru. Bio je strašno narastao. Ono što sam bio rešio da štampam na Univerzitetu u Beogradu iznosilo je, čini mi se, najmanje dvanaest štampanih tabaka. Pošto izdanje "Maske", latinicom, niko nije čitao, ja sam prvo preštampao "Masku" u časopisu "Dan", a posle sam počeo da tražim izdavača za "Dnevnik", koji sam bio nazvao "o Čarnojeviću". Našao sam izdavača za "Đerleza" Ive Andrića, ali "Dnevnik" je bio isuviše dug. Međutim, Vinaver je bio bolje sreće. On je, u jesen 1920, uspeo da zadobije kompanjone knjižare koja se nazivala "Sveslovenska", da izdadu jednu biblioteku modernih. U tu biblioteku trebalo je da uđe, prvo, moja knjiga o Čarnojeviću, Vinaverov "Gromobran", i Rastkov "Perun". Samo, posle dugih pregovora, knjižara je tražila da nijedno delo ne sme biti duže od 7 tabaka. Pored toga, ta knjižara, odnekuda, umešala je u to i profesora Univerziteta Vladu Ćorovića, inače mog prijatelja, kao nekog arbitra o moralu. On je tvrdio da u mom "Dnevniku" treba iseći dobar deo kao pornografiju. Sem toga je tvrdio da u toj knjizi ima isuviše pesimizma i da, posle jednog strašnog rata, nama treba sasvim drukčija literatura. Optimistička. Zdrava. Ne dekadentna. Protiv optužbe da sam "dekadent" ja sam se nekako još borio, ali protiv optužbe da sam pornograf bilo je nemoguće boriti se. Morao sam pristati na tu književnu cenzuru, koju je i jedan profesor Univerziteta podupirao. Međutim, nije se na tome svršilo. Oktobra 1920, ja sam se bio rešio da odem iz Beograda i čekao sam na to, sa stanom u jednoj sobi hotela "Pariz", u Beogradu. Sa mnom, u istoj sobi, stanovao je i slikar Petar Dobrović. Petar se, sa mnom zajedno, i u Pariz spremao. Tu mi je jednog dana saopšteno da u "Dnevnik o Čarnojeviću", ne može ući više od 5 tabaka. Tih dana ja sam imao mnogo briga, i neprilika, u svom privatnom životu, i bio sam razdražen toliko, da sam spaljivao stara pisma, pa i rukopise, koje u Zagrebu nisam štampao. Pa sam i ono što nije moglo da uđe u Dnevnik spalio. Dobrović se tome, grohotom, smejao. Veli, kad dođe u Pariz, i on će svoje stare slike tako. Petar je autor vinjete na naslovnim stranama biblioteke "Albatros" (po Bodleru). Njegov Albatros tu liči na patku. Možda pravog albatrosa nije bio još video, ili ga se nije sećao. Vinaver je vršio korekturu "Dnevnika", dok se štampao, pa je pomešao i raspored pojedinih poglavlja. Ja sam onda već bio u Parizu.

Evropa je bila zabrinuta za kršenje i ugrožavanje dva osnovna principa na kojima egzistira punih 50 god i bez kojih nema trajnog mira kako na regionalnom tako i na svjetskom nivou. To su principi nepromjenjivosti granica i princip zaštite ljudskih prava. Zbog toga i naprijed navedenog mnoge zemlje, ne samo u Evropi već i u svijetu stale, su na stranu BiH uvjerene da su istovremeno stale na stranu Povelje UN i općeg medjunarodnog prava. Angažovanje SAD proporcionalno je raslo širenjem svijesti o etn čišćenju i strahotama razaranja u BiH kao i pritiskom sopstvenog javnog mnijenja koje je tražilo da se konačno nešto odlučnije poduzme. BiH i rješavanje krize u njoj bila je izuzetna prilika da se održi i poveća prestiž SAD nakon zaljevskog rata ne samo u SAD već i svijetu. Kada je situacija izgledala najbeznadežnija SAD su stavile svoj prestiž na kocku sa serijom visokorizičnih akcija počevši od sveobuhvatnog diplomatskog napora u avg, preko teškog bombardovanja srpskih položaja od strane NATO u sept, obustave vatre u okt, Daytona u nov, pa do rasporeda 20.000 američkih trupa u BiH u dec. Zahvaljujući ovakvom diplomatskom i vojnom angažovanju medj zajednice i uspjesima patriota BiH na frontu, rat je bio gotov - završen. NATO je prvi put u historiji poslao svoje snage izvan svog područja, a ruske trupe, pod amer zapovjedniptvom, bile su rasporedjene zajedno sa sanagama NATO-a. Dayton i BiH i aktivnosti u njoj stavili su SAD u epicentar svjetskih zbivanja. BiH je važna za SAD zbog činjenice da je svojevrstan test spremnosti djelovanja van NATO zone. Iskustva stečena u BiH biće značajna za rješavanje kriza u budućnosti, što je primjer Kosova i potvrdio. Ne treba zaboraviti činjenicu da se Daytonskim sporazumom sa stanovišta medjunarodnog prava kao ugovorne trave pojavljuju strane RBiH, RH i SRJ sa punim medj pravnim subjektivitetom. Sa BiH, njenim susjedom Kosovom, počeo je proces evropeizacije Balkana. Treba imati u vidu činjenicu da diplomatske akcije mogu biti od koristi ako iza njih stoji stvarna snaga odnosno moć. Vojno prisustvo medj zajednice u BiH rezultat je polit odluka, koje su produkt polit ciljeva glavnih činilaca u medj odnosima. Donošenjem poznate Rezolucije 1031 od 15.12.1995. NATO je dobio mandat da implementira vojne aspekte Mirovnog sporazuma za BiH.

Koliko su polit moćnici u Rusiji i komandant ruske brigade vodili računa o neutralnosti i značaju misije koju izvršavaju u sastavu medj snaga, najbolje govori primjer kada su bez poziva NATO i saglasnosti komande SFOR-a, napustili većim dijelom snaga misiju u BiH i otišli na Kosovo - Prištinski aerodrom radi ostvarivanja svojih interesa na ovom prostoru. Zapadne zemlje su suviše uložile u BiH kako u političkom tako i ekonomskom i vojnom pogledu da bi dozvolile da se sve sruši kao kula od karata. Sve je jeftinije od rata. Historijski posmatrano, nikada i nigdje medjunarodna zajednica, kao u BiH nije imala više pvlašćenja, a manje odgovornosti. Država BiH je opstala, ima svoju budućnost i egzistirat će u novom svjetskom poretku, u svojim historijskim granicama kako multietnička i multikulturalna zajednica ravnopravnih naroda. Ona jeste i biće model državne zajednice koja je pored odredjenih kriza, odnjegovala i sačuvala tradiciju tolerantnih odnosa prema različitostima u navionalnim, vjerskom, i svakom drugom pogledu, a to je i fundament na kome treba biti baziran novi svjetski poredak. Koliko će brzo ili sporo BiH ići u integracione procese zavisi od medj zajednice i njene odlučnosti da izliječi ratne rane ali ida preduprijedi bolesne apetite susjeda BiH.

Prema iskustvu gradjanskog rata protiv Kozaka neophodno je odobriti kao jedinu politički korektnu mjeru, nemilosrdnu borbu, masovni teror protiv bogatih Kozaka, koje bi trebalo istrijebiti i fizički likvidirati do posljednje - tajna rezolucija Centralnog komiteta Boljševičke partije od 24.01.1919.

Između Bremena i Nepala, između Beča i Singapura video sam mnogo lepih gradova, gradove na moru i gradove visoko u brdima, sa mnogih izvora sam kao hodočasnik pio, od čega je kasnije nastajao slatki otrov nostalgije. Ali najlepši grad od svih koje znam je Kalv na Nagoldu, mali, stari švapski gradić ispod Švarcvalda. Kada dođem u Kalv, idem polako od železičke stanice nadole, pored katoličke crkve, pored “Orla” i “Šumskog roga”, kroz Biskupovu ulicu pored Nagolda, pored Vajnštega ili do bara, onda preko reke i kroz donju Leder-uličicu, pa kroz jednu strmu, poprečnu, gore od trga, ispod trema većnice, pored dva jaka stara izvora, bacim pogled prema starim zgradama Latinske škole, u krčmarevoj bašti čujem kokoške kako kokodaču, okrenem se i idem ponovo nadole, pored “Jelena” i “Konjića”, a onda dugo stojim na mostu. To mi je najomiljenije mesto u gradiću, trg pored katedrale u firenci nije ništa u poređenju sa njim. Sada, kad sa lepog kamenog mosta gledam gore i dole, vidim kuće duž reke, a ne znam ko u njima živi. I kada iz jedne od njih gleda lpa devojka (kojih je u Kalvu uvek bilo), ja ne znam kako se zove. A pre trideset godina, iza svih ovih prozora nije bilo nijedne devojke i nijednog čoveka, nijedne stare žene, nijednog psa i nijedne mačke koju nisam znao. Nisu preko mosta prešla nijedna kola i nije kaskalo nijedno kljuse za koje nisam znao čiji su. A tako sam znao sve, mnoge školske drugove i njihove igre i podrugljive nadimke, pekarske radnje i njihovu robu, mesare i njihove pse, drveće, i gundelje, i ptice, i gnezda, vrste ogrozda u baštama. Upravo je zbog toga grad Kalv imao svoju jedinstvenu lepotu. Nema potrebe da ga opisujem, to stoji u skoro svim knjigama koje sam napisao. Da sam ostao u ovom lepom Kalvu, ne bi bilo potrebe da o njemu pišem. To mi nije bilo suđeno. Ali kada sada (kao što se do rata dešavalo jednom u nekoliko godina) ponovo sedim četvrt sata na ogradi mosta preko kojeg sam kao dečak hiljadu puta zabacio udicu, duboko i sa čudesnim uzbuđenjem osećam koliko je za mene lepo i značajno bilo to što sam doživeo: da sam jednom imao domovinu! da sam jednom u jednom malom mestu na Zemlji poznavao sve kuće i njihove prozore i sve ljude iza njih! Da sam drvo, još uvek bih bio tamo. Ali ne mogu da želim da se ponovi ono što je bilo. Povremeno uradim to u svojim snovima i pesmama, ali u stvarnosti ne želim. s vremena na vreme provedem po koju noć u nostalgiji za Kalvom, Ali da živim tamo, svakoga sata, danju i noću, imao bih nostalgiju za lepim, starim vremenima koja su bila pre trideset godina i koja su davno protekla ispod luka starog mosta. To ne bi bilo dobro. Za postupcima koji su učinjeni i za smrtima koje su se desile, ne treba žaliti. Samo ponekad treba da se tamo baci pogled, da se prošvrlja kroz ulicu Leder, da se četvrt sata stoji na mostu, pa makar to bilo samo u snu, pa makar i ne tako često. Herman Hese, Umetnost Dokolice (deo Domovina, 1918)

U govoru, ponašanju, odevanju, životu Isidorinom bilo je nečeg monaškog. Ona nije živela u gradu, već u manastiru, i nije čitala i pisala u kabinetu, već u ćeliji. Viđao sam je raspoloženu, ali ne i radosnu, - iz njenih očiju nije nikada nestajala crta zamora, ni s njenog osmeha silazila senka rezignacije. Njenom mirnom izrazu lica, ledenim usnama i hladnom pogledu protivučerio je, s vremena na vreme, samo njezin provokativni glas, koji je umeo biti tako ženstven da se činilo da nije njen. Nasuprot tolikim našim piscima koji nisu držali mnogo do toga gde žive, Isidora Sekulić je uvek imala prostran i udoban stan. Ona je birala ulicu i kuću u kojoj će stanovati isto onako kao i ljude i žene s kojima će se družiti. Tražeći visinu u mislima i otvorenost u govoru, nije marila ni u dnevnom životu za podrume i budžake. Kad je napustila centar grada, gde je provela godine između dva svetska rata, preselila se na Topčidersko brdo, u zasebnu vilu s baštom. Isidora Sekulić je bila i gospođa, ne samo književnik. U stanu Isidorinom, koji nije smeo biti manji od tri sobe, počasno mesto su zauzimali klavir i knjige. Odaje za ručanje i spavanje kao da nije bilo, kuhinja kao da nije postojala, - činilo se da onaj koji tu prebiva jedino što radi u životu, to je da čita i piše. Provodeći dane sama, u ćutanju, u mislima, u tišini, Isidora Sekulić je ličila na bogatu ženu koja je izgubila imanje i porodicu i, umna i nesrećna, nije mogla da bude drugo nego pisac. Kada sam je prvi put sreo, stanovala je u Takovskoj ulici, u kući na čijoj je tablici na zidu bio ispisan broj 3. Dogodilo se to decembra 1918, za mog prvog dolaska u Beograd posle rata, iz tek oslobođenog Novog Sada, u kome sam se našao kao sekretar Presbiroa privremene Narodne uprave i saurednik Srpskog lista. Dotada, ja sam znao Isidoru Sekulić samo po knjigama, po njenim Saputicima i Pismima iz Norveške, i po jednoj njenoj fotografiji, koju je dao umnožiti knjižar S.B.Cvijanović. Kod tadanje omladine malo koji pisac je izazivao toliko interesovanje kao ona. Srećan zbog slučaja da je poznam, penjao sam se uz stepenice njenog stana s radoznalošću i uzbuđenjem. Bilo je veče kad je moj prijatelj koji me je k njoj vodio zastao na pragu i zakucao. Vrata je otvorila još mlada žena, koja je ličila na englesku profesorku likom i odelom. Tanka, bleda, bojažljiva, začešljane kose nad visokim čelom i krupnih očiju, tiho je govorila, polako išla, neveselo se osmehivala. Isidora! To ne može biti niko drugi nego ona. Tako sam je i zamišljao. Nismo je zatekli samu. Kod nje je bio u poseti jedan naš pesnik, koji je ustao kad smo ušli. Markantne glave, prosede kose i crnih očiju, imao je na sebi uniformu sanitetskog majora. Domaćica nam ga je predstavila. U očekivanju da upoznam jednog pisca, upoznao sam dva. Napolju je padala kiša, u sobi je bilo hladno. Razgovor se vodio o tek završenim ratovima, o sudbini poznanika i čuvenih imena,, da ubrzo pređe na nove pisce, koji su se javljali pred rat i za rata. S vremena na vreme, s velikom voljom bih zaćutao, slušajući šta Isidora Sekulić i njen gost u uniformi govore o engleskim piscima, o kojima ja nisam ništa znao. I ne jednom sam priznao sebi da se prijatno osećam što sam u društvu i što govorim na ravnoj nozi sa takva dva pisca. Trebalo se već i rastajati, a napolju je još uvek padala kiša. Isidora je pesniku, koji je daleko stanovao, predlagala da ostane kod nje u gostima i stavljala mu na raspolaganje jednu sobu. On joj se zahvalio na susretljivosti, moj prijatelj i ja smo se zahvalili na prijemu, i pošli smo na razne strane. Rastali smo se u tako vedrom, u tako bezbrižnom raspoloženju, s takvim osmehom na usnama i takvim sjajem u očima kao da će nam u životu uvek biti jednako dobro i kao da ćemo se sutra sastati opet.

Rosandića su pratili kroz život ne samo mnoga osobena vajarska dela, nego i jedna neobična žena, koja mu nije manje pomogla da se oslobodi muka i očajanja. Splićanin, on je nju zvao šjora-Mare, ali ona nije bila rodom sa Primorja, već iz Srema. Kao i toliki pripadnici darovite kuće Bogdanovića, ona je rano iz svoje varošice pod Fruškom gorom pošla u svet i, zanesena umetnošću, zadržala se u Beču, gde se srela sa Tomom i za njega udala. Nije se nikada od njega odvajala, ni u kući, ni na ulici, ni na putu, već i stoga što je on bio uzet i teško se kretao. Niti se ona mogla zamisliti bez njega, niti on bez nje. I izgledom su odgovarali jedno drugom, iako su bili vrlo različni. Visok, koštunjav, snažnih ruku i ogromnih prstiju, Toma Rosandić je, s kratkom bradom a bez brkova, više nego na Beograđanina ličio na holandskog ribara. Kod kuće u džemperu i sandalama, neposlušne kose i nemirnih usana, na ulici se pojavljivao s velikim šeširom nad očima i velikom mašnom na prsima, odupirući se o štap koji je gromko odjekivao njegovim udarcem. Sav skoncentrisan na hod, klateći se zagledan preda se, naglo bi se zaustavio kad bi se sreo sa poznanikom i, dignuvši glavu, viknuo, kao da je onaj preko puta: “Dobr dan!” Gospođa Mara, i ona visoka, ali krupna, puna i laganih pokreta, uvek u širokoj i do zemlje dugoj haljini, koju je sama krojila i šila, i kakvu u Beogradu niko nije nosio, imala je izgled rimske matrone ili splitske vlastelinke. Ona se tako i držala, tako se s poznanicima i s poslugom zapovednički i ponašala. Da nije nju imao, onemoćali i bolećivi Rosandić bi se u životu teško snašao. I stan im je bio drukčiji no u drugog sveta. Kada su se, posle prvog svetskog rata, njih dvoje nastanili u Beogradu, dobili su u Gospodar-Jevremovoj ulici zasebnu kuću, - od pre neku godinu pretvorenu u muzej za pozorišnu umetnost, - i oni su u toj oronuloj, oniskoj građevini orijentalnog tipa začas dali i iznutra originalan i egzotičan vid. Od ulaza, pa kroz sve sobe, posetilac je, kao kroz red začutalih ukočenih stvorova, prolazio između figura u kamenu i drvetu i reljefa u bronzi, da bi ga u dnu, kao u svečanoj dvorani, u skulptorovu ateljeu sačekali domaćini, on sa pozdravnim usklicima, a ona sa osmehom.

Komunikativna u književnim i privatnim odnosima, Isidora je bila u životu povučena i u radu diskretna. Na svečanostima i banketima se nije pojavljivala, u javnim lokalima i na službenim prijemima se slabo viđala. Njeno carstvo je bila njena kuća, gde je usrdno primala goste i rado i dugo sa njima razgovarala. Njeni gosti su, skoro isključivo, bili pisci i čitaoci. Intimnih ličnih prijatelja ne čini se da je imala, i ne zna se da je nekog strasno volela. Napustivši rodni kraj, ona se rastala sa srodnicima, s drugaricama iz škole, s poznaniima iz mladosti; u Beogradu, gde se nastanila kad je već bila zrela žena, nije im našla zamenu. Iz njenih knjiga, iz razgovora sa njome, iz njenih pisama, ne vidi se da bi žalila za prošlošću i za zavičajem. Kad je posle mnogo godina pošla da vidi kraj Tise selo u kome je ugledala dana, napisala je o toj svojoj poseti sjajnu reportažu, ali ne s radošću, ne ni s tugom, već sa humorom, kao da se začudila gde se rodila. Družeći se samo sa onima s kojima je mogla govoriti o knjigama i piscima i, ne uvek s velikom voljom, o svetskim događajima, nije se mnogo interesovala za dnevni život i građanski svet. Kad mi je bila gost u kući, umela je govoriti i s gospođom Kašanin i sa mnom; ne tako lako i s gostima; sa decom, nikako. Isidora se nelagodno osećala među učenicama kojima je predavala u gimnaziji, i učenice su se rezervisano osećale prema njoj. Sva u intelektu, nije se mogla zamisliti u kuhinji ili na morskoj plaži. Da bi mirno radila, zamolila je prijatelje da joj dolaze na razgovor u određeni dan popodne. Niz godina, to popodne je bio četvrtak i, poštujući njenu želju, ja sam joj samo po izuzetku dolazio u druge časove. Najviše je mojih poseta bilo od 1928 do 1931, kada je Isidora stanovala u Knez-Miloševoj ulici, 62, u parteru jedne povučene mirne kuće u koju se ulazilo iz dvorišta. Tih godina, Isidora i ja smo se našli na sličnom poslu u “Narodnoj prosveti”, izdavačkom preduzeću u kome je ona bila član i sekretar uređivačkog odbora Biblioteke stranih pisaca, i gde je bila redaktor sabranih dela Fjodora Dostojevskog, ja sabranih dela Ivana Turgenjeva i Lava Tolstoja. Godinu-dve dana oboje smo bili članovi uređivačkog odbora Srpskog književnog glasnika, a članovi Pen-kluba od njegovog osnivanja. Za vreme između dva svetska rata malo s kojim piscem sam se tako često sretao i tako prijatno razgovarao kao s njom. Isidora Sekulić je bila savršen sabesednik, - umela je ne samo lepo govoriti, već i mirno saslušati onoga s kime govori. U raspru o nečemu što nije znala nikad nije ulazila. Ako bi neko pomenuo knjigu koju nije pročitala ili ju je upitao o piscu o kome nije bila obaveštena, ona bi bez ustezanja rekla: “Ne, ne znam.” Svoje misli je izlagala odmereno, nerado se upuštala u dugu ili uzbuđenu diskusiju. Jedino kad bi se u društvu kod nje našlo sasvim mladih ljudi, ona bi, u brizi za svoj prestiž, insistirala na svojim tvrđenjima i podizala glas. Uzdržana u privatnom životu, u društvenim odnosima nije bila sebična. Knjige je pozajmljivala, časopise razdavala, delila svoje misli o književnosti i ljudima, odgovarala na pisma. Saopštavajući svoja iskustva iz književnog zanata, - da se prihvata druge teme kad je jedna zamori i da se posle vraća na nju, - ona je nenametljivo davala savete mladim ljudima. i redovno hrabrila svakog za koga je verovala da je u trenutnoj slabosti podlegao sumnji. Nisam sreo pisca koji se mogao radovati tuđem uspehu kao Isidora.

NAREDNIK: Vidi se, davno tu nije bilo rata. Pa kako da onda bude morala, pitam se ja? Mir, to je pusta zbrka, tek rat stvara red. Čovječanstvo u miru buja kao zelje. Posvuda koti ljudi i stoku kao da to nije ništa. Svatko ždere što ga volja, gromadu sira na bijeli kruh pa onda još na taj sir krišku slanine. Nitko ne zna koliko u ovom gradu pred nama ima mladića i dobrih konja, nitko ih nikada nije prebrojavao. Prolazio sam područjima u kojima rata nije bilo možda sedamdeset godina, ljudi nisu još imali imena, nisu se ni poznavali. Samo ondje gdje je rat ima i urednih popisa i registratura, cipele vezuju u bale i žito skupljaju u vreće, uredno se prebrojava i odvodi ljudstvo i stoka; jer se zna: bez reda nema rata!

Glavni junak "Lovca u raži" nikada nije bio samo književni lik: za generacije čitalaca na većini svetskih jezika on je već šezdesetak godina neporecivo živ, kao prijatelj, sabesednik, sapatnik, kao stariji ili mlađi brat. Šesnaestogodišnji begunac iz škole, begunac je i iz licemernog sveta odraslih koji uvredljivo rutinski nastoji da ga proguta. Holden Kolfild je prerano ostareli, razočarani Mali Princ; jednu deceniju ranije, u vreme kada je Egziperi ispisivao svoj evergrin, možda je za čovečanstvo još i bilo nekakve nade: godine 1951, Selindžerov junak rezignirano je zaključio da više ništa – čak ni kazna i pokora u vidu svetskog rata – ne može ljudski rod privesti pameti, dobroti, i humanosti. Konj je human, automobil nije - kaže Holden u jednom trenutku. Takav cinizam mogao je usred snažnog talasa poratnog optimizma delovati kao puka tinejdžerska poza; vrlo brzo, međutim, ispostavilo se da je imao i te kakvo opravdanje. Stoga i nije čudno što su dva najznačajnija američka romana pedesetih – Selindžerov "Lovac u raži" i Keruakov "Na putu" – romani bekstva, poslednji pokušaji da se umakne iz potrošačkog raja u nastajanju. No dok Keruakov Din Morijarti bez suvišnih emocija beskrajnim putovanjem jednostavno pokušava da sačuva sebe, Holden Kolfild u teskobnoj sobi jeftinog njujorškog hotela beskrajno pati – ne toliko zbog toga što je neprilagođen, sam i zbunjen svim i svačim, koliko zato što je svet tako neizlečivo bolestan. Kontrast njegovog "frajerskog" jezika i ranjive detinje prirode na potresan način odražava jade adolescencije, objedinjene apsurdnom željom da se odraste pre vremena – posebno svojstvenom onima koji, poput Holdena, nikada neće uspeti da odrastu.

Konrad Lorenz: Takozvano zlo (prirodoslovni korijeni agresivnosti) Navika, obred, čarolija Novonastala motorika ritualiziranog obrasca ponašanja i te kako ima karakter samostalne instinktivne kretnje, a poticajna situacija koja je najvećim dijelom određena odgovorom pripadnika vrste, poprima obilježja konačne situacije koja zadovoljava nagone. Drugim riječima, niz radnji koji je izvorno služio drugim objektivnim i subjektivnim svrhama postaje sam sebi svrha, kao što je postao autonoman obred. ... Navika je važan zajednički element koji dijeli jednostavne živoinjske tradicije i čovjekova najviša kulturna dostignuća. Ona sa svojim trajnim zadržavanjem znanja stečenog ponašanjem ima sličnu ulogu kao i nasljedna masa kod evolucijski nastalog obreda. ... Posve je ispravno i legitimno da ponašanje kojem su nas naučili naši roditelji smatramo “dobrim”, te da društvene norme i obrede koji su nam dani tradicijom i kulturnom predajom, držimo svetima. No, moramo se svom snagom odgovornog razuma čuvati da popustimo prirodnoj sklonosti da društvene obrede i norme drugih kultura smatramo manje vrijednima. Tamna strana pseudo-specijacije jest prijeteća opasnost da članove prividnih vrsta više ne gledamo kao ljude, što mnoga primitivna plemena čine; u njihovim je jezicima riječ za vlastito pleme sinonim za “čovjeka”. S njihova stanovišta ne radi se o pravom kanibalizmu kad pojedu poginule ratnike nekog neprijateljskog plemena. Moralna posljedica prirodne povijesti pseudo-specijacije jest da moramo naučiti tolerirati drugekulture, odbaciti našu vlastitu kulturnu inacionalnu aroganciju te da moramo sami sebi razjasniti da društvene norme i obredi drugih kultura, čiji su članovi vjerni svojoj kulturi kao i mi svojoj, imaju isto pravo biti štovane i smatrane svetima. Bez tolerancije koja izrasta iz te spoznaje, ljudima je vrlo lako vidjeti personifikaciju zla u onome što je njegovome susjedu svetinja. Upravo nerazorivost društvenih normi i obreda, u čemu i leži njihova najviša vrijednost, može dovesti do najgoreg od svih ratova, do vjerskog rata - a upravo nam on danas prijeti!

Negdje oko ponoći, ovdje usred germanske zime na rubu Alpa, opet gledam,Oriona, slijepog lovca, planinskog svemirca, Posejdonova sina, najljepšeg muškarca svih vremena, zavedenog od nezasitne Eje, zore, koju je mučila nepopustljiva požuda kao kazna zbog toga što ju je Afrodita zatekla u krevetu s Aresom, bogom rata. On je najsjajnije, a ujedno i najtužnije od svih zviježđa, možda ga zato i volim. Na Hiosu se zaljubio u Meropu, Dionizovu unuku, kćer kralja Enopiona. Smio ju je oženiti pod uvjetom da potjera sve divlje zvijeri s otoka. To je priča o podloj izdaji jer nakon što je protjerao sve životinje Enopion mu je iskopao oči da ga ne bi imao za zeta. Oslijepljeni Orion odvesla se na Lemnos i tamo u Hefestovoj kovačnici nalazi na jednog naučnika koji ga na svojim leđima nosi preko pola svijeta do ruba oceana gdje se u njega zaljubljuje nezasitna Eja, a njezin brat Sunce vraća mu svjetlost u oči. Sad se želi osvetiti Enopionu, ali za svoje potrage nailazi na Artemidu koja je, kao i on, potpuno opsjednuta lovom. Zajedno odlaze u lov, ali tada se upliće Apolon i šalje na njega čudovišnog škorpiona. Oklop je te strašne životinje neuništiv. Orion bježi u more, u more svoga oca, ali što može smrtnik kad se bogovi urote protiv njega? Apolon slaže Artemidi da je plivač u moru netko drugi, muškarac koji je zaveo jednu njezinu svećenicu. Božica nacilja glavu udaljenog plivača i ubija ga, ali otplivavši do tijela vidi da je riječ o Orionu i moli Asklepija, Apolonova sina, da ga opet oživi, a kad ovaj to htjedne uraditi, Zeus ga sprečava ubivši ga munjom. Artemida potom stavlja među zvijezde Orionov uvijek prepoznatljiv lik, koga još uvijek svake noći proganja škorpion, i ja ga takvoga sada gledam na hladnome, bistrome nebeskom svodu, muškarca koji je bio prelijep da bi živio, žrtvu žena, zauvijek u lovu sa Siriusom, svojim psom, treptavom zvijezdom pod nogama. Znam kako se zovu sve njegove zvijezde, ona na ramenu je Betelgeuze, bezbroj puta sjajnija od Sunca, znam kolika je međusobna udaljenost između zvijezda na njegovu maču i na njegovu pojasu, i da će se jednom u nepojmljivim vjekovima djelovanjem svemirskih zakona toliko udaljiti da će potpuno nestati, izgubljeni lovac rastrgnut vremenom, ali time njegov čar nimalo ne slabi, lik i priča su jači, još uvijek. On je moj zaštitnik, naprepoznatljvije zviježđe, uvijek sam sretan kad ga vidim, tog smrtnika koga su božice ljubile, a bogovi mrzili.

Jedan od njegovih najzanimljivijih projekata bilo je procjenjivanje kojim tempom propadaju spomenici sa jakim nacionalističkim nabojem. U tu svrhu, vozikao se po Bosni, a spustio bi se i preko Ivan-sedla do doline Neretve. Njegova neumorna radoznalost tragala je za betonskim i granitnim nakaradma koje su se kao pacovi množile poslije rata. Postavljene po trgovima, bregovima i drugim istaknutim mjestima, bole su oči svojim ogavnim izgledom. Mnoge su nosile popis poginulih vojnika i civila iz tog kraja, kočepereći se vjerskim obilježjima i porukama iz religiozne literature. Neizmjerna ružnoća tih tvorevina upućivala je na duhovnu jalovost onih koji su ih platili i osmislili. Grdobe nisu pravljene prvenstveno iz pijeteta prema mrtvima. Njihov smisao je bio da održavaju mržnju na optimalnom nivou.

ĐORGOVIĆ: - Kakav je vaš odnos prema ženama? ĐILAS: - Slažem se sa Njegošem koji u pesmi “Noć skuplja vijeka” kaže: “ka’ Bog želi, privedoh je svetoj želji” - onu vilu lepoticu, koja mu se priviđa. Znači, Njegoš intimni odnos sa ženom uzima kao božanski čin. ĐORGOVIĆ: - Mlađi ondašnji komunisti nisu bili baš za ljubav, gajio se asketski moral? ĐILAS: - Mi smo imali dve faze. Fazu slobodne ljubavi koju sam zatekao kad sam ušao u Partiju [april 1933]. Onda smo imali reakciju i tražili čistotu, koja je povezana sa boljševizacijom, odnosno sa monolitizacijom partije, ideološkom monolitizacijom, ali je povezana i s praksom da jedan olaki erotski život između drugova i drugarica stvara političke probleme, izaziva konflikte, otežava jedinstvo akcije i daje dobar materijal neprijatelju da to iskoristi. ĐORGOVIĆ: Kada je počelo sa tim shvatanjem? ĐILAS: - Kada sam izašao iz zatvora 1936. već je to bilo počelo. Ja sam jedan od onih, i Ranković takođe […] U Zagrebu i Ljubljani uvek je bila slabija ta čistunska, doktrinarno čistunska linija. Razume se, ona nije nikad potpuno pobedila, jer mnogi rade ilegalno ono što ne pokazuju javno, ali kod mnogih je pobedila. Igrala je određenu ulogu u smislu homogenizacije Partije, homogenizacije u jednom striktno doktrinarnom smislu. A sve smo to preneli na Armiju za vreme rata, mada je bilo dosta odstupanja. Znate kako je, spavaju ljudi zajedeno …

Ratovi ovog vremena ne zahtevaju izlazak na bojno polje. Ratovati se može bilo gde. Bilo kada. Sa bilo kim. Dovoljan je samo jedan link. Poljane pune leševa zamenile su platoforme na kojima se, umesto krvi, prolivaju tajne i ideje – duša čoveka i novac – krvotok mnogih ljudi. Domeni su postali nove teritorije. Plan rata je zamenjen precizno napisanim kodom. Obuka koju ratnici prolaze ne zahteva fizičku izdržljivost, već fokusiranost ratnika na tren koji može obrnuti planetu. Pobede, umesto jačima, pripadaju pametnijima. Iako bi neko pomislio da su ovakvi ratovi smešni jer ratnici ne gube živote niti krvare, ta pomisao jedna je od najvećih zabluda današnjice. Nož, sablja, top ili tenk... Nikada nisu razmišljali. Ratniku su pružali nadgradnju fizičke snage. Današnje oružje misli na identičan način kao ljudski mozak, ali se razvija znatno brže. Računar pamti čak i ono što čovek uspe da zaboravi. Ipak, ma kada bili i ma koliko različičiti bili... Rat je rat! Nikada nož nije ubijao. Ubijao je onaj koji drži nož. Ni kompjuter ne ubija. Ubija onaj koji sedi ispred njega.

Što sve može učiniti glas kao ovaj, žena kao ova? Ukrotiti vuka da krotko leži na postelji od slame. Ali samo na trenutak. Jer vuka se ukrotiti ne može. <...> Je li svjesna, hoće li ikada znati, kako umire srce onoga tko više nije živ?

Uostalom, zar nismo svi u nekoj vrsti rata? Nisam li ja deo neke male čete? I zar Martin nije, na izvestan način, neko nad čijim snom bdim, čiju zebnju pokušavam da ublažim i čiju nadu održavam kao neki plamičak, dok svuda naokolo beni oluja?