Ivos Quotes

One shouldn't be afraid of the humans. Well, I am not afraid of the humans, but of what is inhuman in them.

Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti

Ne mogu ja - kaže - dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti.

Forgetfulness heals everything and song is the most beautiful manner of forgetting, for in song man feels only what he loves.

If people would know how little brain is ruling the world, they would die of fear.

What doesn't hurt - is not life; what doesn't pass - is not happiness.

Between the fear that something would happen and the hope that still it wouldn't, there is much more space than one thinks. On that narrow, hard, bare and dark space a lot of us spend their lives.

Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.

- Ne treba se bojati ljudi. - Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.

Dodju tako ponekad vremena, kada pamet zacuti, budala progovori, a fukara se obogati.

O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?

Lands of great discoveries are also lands of great injustices.

Dugotrajno robovanje i rdjava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i svoju sopstvenu korist od očigledne štete.

What does your sorrow do while you sleep? -It’s awake and waiting. And when it loses patience, it wakes me up.

Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag.

Nikada više ne planiram. Ja samo živim ovaj život. Ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život. Sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari. I velike torbe. Svuda ih sa sobom nosim, jer sebi dugujem još poneku šetnju između očekivanog i neplaniranog.

Tko nije naučio gledati nebo u potoku, ne zna što su ribe na drveću.

Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem, ma kako tesko ono bilo.

Životna snaga jednog čoveka meri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.

Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo onoga što voli.

كان العثمانيون يقولون: ثلاثة لا يمكن أن تبقى خافية (الحب، والسعال، والفقر).

Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek

Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju

~beautiful soul weeps deep~

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetni dan, sine moj! - Šta si vidio u ljetni dan, sine moj? Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek. - Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna. - Šta si vidio, sine moj, u ljetni dan? Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku. - Hoćeš da usneš, sine moj? Ne, oče, idem da ž i v i m.

For a man filled with a great, true and unselfish love, even if it be on one side only, there open horizons and possibilities and paths which are closed and unknown to so many clever, ambitious, and selfish men.

Čim možemo nekom čoveku da kažemo jasno i otvoreno da nas je uvredio i da navedemo posve određeno čime je to i kada učinio, to znači da smo mu uvredu oprostili ili smo spremni da to učinimo. Muka je dok uvredu nosimo ćutke u sebi.

Iz iskustva je znao kako štetni, i po društvo i pojedinca opasni mogu biti ljudi koji zbog svoje ograničenosti neograničeno veruju u svoju pamet i pronicjivost i u tačnost svakog svog suda i zaključka.

Nista zivo covjek ne moze izgubiti, niti moze covjek biti trajno nesrecan, dok Bog daje da se dusa lijeci zaboravom, a zemlja obnavlja proljecem

Nesreća nesrećnih ljudi i jeste u tome što za njih stvari koje su inače zabranjene postanu, za trenutak dostižne i lake, ili bar tako izgledaju, a kada se jednom trajno usele u njihove želje, one se pokažu opet kao ono što jesu: nedostupne i zabranjene, sa svim posledicama koje to ima po one koji za njima ipak posegnu.

Every human generation has its own illusions with regard to civilization; some believe they are taking part in its upsurge, others that they are witnesses of its extinction. In fact, it always both flames and smolders and is extinguished, according to the place and the angle of view.

What can and doesn't have to be always, at the end, surrenders to something that has to be.

A sećanja, kad se jednom krenu, ne zadržavaju se kod početka.

They entered there into the unconscious philosophy of the town; that life was an incomprehensible marvel, since it was incessantly wasted and spent, yet none the less it lasted and endured 'like the bridge on the Drina'.

For only thus, living each moment separately and looking neither forward nor back, could such a life be borne and a man keep himself alive in hope of better days.

Zivot nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.

They looked at the paper and saw nothing in those curving lines, but they knew and understood everything, for their geography was in their blood and they felt biologically their picture of the world.

Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni a još čudnije kako često baš to malo nedostaje

Of everything that man erects and builds in his urge for living nothing is in my eyes better and more valuable than bridges. They are more important than houses, more sacred than shrines. Belonging to everyone and being equal to everyone, useful, always built with a sense, on the spot where most human needs are crossing, they are more durable than other buildings and they do not serve for anything secret or bad.

Kad ne mogu da vidim, neću ni da gledam.

إن الشعب لا يتذكر ولا يروي إلا مايستطيع أن يفهمه وأن يحيله إلى أسطورة.

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne ponekad samo neka nepovezana slika.

Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto "kao na Drini ćuprija".

To be a man, to have been born without knowing it or wanting it, to be thrown into the ocean of existence, to be obliged to swim, to exist; to have an identity; to resist the pressure and shocks from the outside and the unforeseen and unforeseeable acts - one's own and those of others - which so often exceed one's capacities? And what is more, to endure one's own thoughts about all this: in a word, to be human.

Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po tvom srcu.

Lepota je skupa, ludo skupa a ništavna i varljiva stvar.

A što svijet hvali dobre i izdašne ljude, to je zato što od njih i njihove propasti živi.

Women don’t make great warriors,” Ivo spat. Dagmar didn’t respond. He didn’t agree. A mother was the fiercest warrior of all.

Misli dobro, pa će dobro i biti.

Be careful what you fear,” Ivo replied, grave. “We draw the attention of the fates when our fear grows too loud. The fates are cruel, and they will reward you with what you fear most.

Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.

I do not fear invisible worlds.

Whenever a government feels the need of promising peace and prosperity to its citizens by means of a proclamation, it is time to be on guard and expect the opposite.

العظماء يموتون مرتين : مرة حين يبارحون هذه الأرض، وأخرى حين يزول ما شادوه من بناء.

Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.

Ja kažem sebi: Još večeras budi hrabar, ne drhti i ne boj se više nego što treba, a već sutra možda neće nam trebati ni hrabrosti ni utehe.

ليس هذا أوان الموت ،، بل أوان برهان المرء على قيمته.

It seems to me, that if people only knew how hard it was for me to endure life, they would find it easier to forgive me for all the wrong things I’ve done and all the good things that I have failed to do. And they would still find a little compassion within them to pity me.

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Velika, prava ljubav pokazaće svoju punu snagu samo onda ako uspije da od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, načini stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanaka, ni bolesti, ni života ni smrti.

I gave in to life. I was not defeated but outplayed.

Postoje ljudi, koji ti za pet minuta pokvare cijeli dan, a postoje i oni s kojima provedeš minut, a poželiš da traje vječno.

Kad bismo svi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan dio svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi cijelom svijetu i nama samima odmah jasno ko smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo.

Ono sto je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama isčezava, a ono što je dobro ustostruči se.

Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom veku nauči.

Dan je.... samo bijela hartija, na kojoj se sve biljezi i ispisuje.... a racun se placa nocu.. na velikim, mracnim poljima nesanice. Ali tu se sve rijesava i brise... konacno i nepovratno.. Svaka preboljena patnja, nestaje tu kao rijeka ponornica ili sagori bez traga i spomena...

Čovjek mašta od djetinjstva o velikim gradovima i slavnim poprištima, ali stvarne i odlučne bitke za održavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebi nagonski krije, mora da bije tamo gdje ga sudbina baci, bogzna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i ljepote, bez svjedoka i sudije.

Hope is an act of desperate defiance against monstrous odds.

...every woman has some reason to weep and weeping is sweetest when it is for another's sorrow.

Život je neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrtso- kao na Drini ćuprija.

Nikad ne možeš biti toliko glup, koliko ja mogu da budem gluv. Nikad ne možeš da budeš tako alav, koliko ja mogu da ti dam. Nikad ne možeš toliko da srušiš, koliko ja mogu iznova da sagradim. I nikad, ali, ama baš nikad, ne možeš da budeš toliko zao, koliko ja mogu da budem dobar.

Ja! - Teška riječ, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mjesto, kobno i nepromjenjivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna riječ koja nas, jednom izgovorena, zauvijek vezuje i poistovjećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikad nismo ni pomišljali da se poistovjetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno.

Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.

There comes a time when a man finds himself in front of a dark uncrossable abyss, which he himself has spent years digging. He cannot go forward, and has no way back. Words have failed, tears won't help, and who would he call out to? He can't even remember his own name. Then the man sees that on this god's green earth there is but one true suffering: the torment of guilty conscience.

Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Nisi ptica ni leptir obalom što leti, kad nema mostova uzalud je čeznuti, uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti. Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Ostavi bar jedan most između srca i mene, u samoći je lakše neshvaćeno shvatiti, mogle bi te nazad nagnati uspomene.

... u krvi im je saznanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema.

Sigurno je da mnogi ljudi cijelog svog zivota i ne slute kako nesrecnih ljudi ima na svijetu.

Sto vise samujes i cutis o sebi,sve ti je plici u ludji razgovor tvog susjeda.

Možda bi se moglo reći da svak voli putovanje, ili bar misao o njemu, kao svoj drugi, lepši, život.

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.

But misfortunes do not last forever (this they have in common with joys) but pass away or are at least diminished and become lost in oblivion. Life on the kapia always renews itself despite everything and the bridge does not change with the years or with the centuries or with the most painful turns in human affairs. All these pass over it, even as the unquiet waters pass beneath its smooth and perfect arches.

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.

Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.

U mraku vidim kako ti oči sjaju, a kad nam se lica dotaknu i tvoj dah ukrsti sa mojim, ja osetim sve godine naše ljubavi sažete u jedan jedini tren, i znam samo da postojimo ti i ja, ali pretopljeni na silnoj vatri naše duge, tajne i tajanstvene ljubavi, i pomešani nerazdvojno, zauvek." -

Ovih dana sam mnogo čitao i mnogo razgovarao sa ljudima - više nego što je zdravo i dobro za mene - a nauk koji se može izvući iz svega toga uvek je isti. Iznutra treba rasti, ćutke i neprimetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati svoj sopstveni pad.

Forgetfulness heals everything and song is the most beautiful manner of forgetting, for in song man feels only what he loves. So, in the kapia, between the skies, the river and the hills, generation after generation learnt not to mourn overmuch what the troubled waters had borne away. They entered there into the unconscious philosophy of the town; that life was an incomprehensible marvel, since it was incessantly wasted and spent, yet none the less it lasted and endured 'like the bridge on the Drina'.

„Тако обично бива. Оне које желимо да видимо не долазе у часовима кад на њих мислимо и кад их највише очекујемо, а појављују се у неком тренутку кад смо мислима најдаље од њих. И нашој радости због поновног виђења треба тада времена да се дигне са дна, где је потиснута, и појави на површини...

Radite svoj posao ne gledajući ni levo ni desno, ni iza sebe ni preda se, ali svoj cilj postavljajte visoko, i tražite malo od sveta oko sebe (što manje, to bolje!), ali mnogo od sebe i svoga dela. Uveren sam da je većina od nas od početka udarila sebi suviše malen i suviše blizak cilj, i da je više i bolje mogla od onoga što je želela da uradi i postigne. Želite mnogo, težite smelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručavaju snage u nama. Težite smelo ka savršenstvu velikih dela, a radite predano i strpljivo na ograničenim i mučnim pojedinostima bez sjajnog vidika, jevtinog samozadovoljstva i tašte veličine. Ciljevima svojim živite, a trosite se neštedimice na sivim i nevidljivim poslovima svakod dana i sata. Često pomišljajte da je život jači i svet bogatiji nego što mi to u svakom pojedinom trenutku možemo da sagledamo, i ne gubite iz vida da u svakom od nas ima nepoznatih mogućnosti, da u hodu stičemo snage. Hteti daleko i želeti mnogo, kad je reč o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije greh, nije opasno. Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu, jer to znači izneveriti i sebe i druge, ostati dužan životu. Budite nepoverljivi i stvarni, strogi prema sebi pri izvođenju svake pojedinosti, skromni pri njihovoj oceni, ali kod postavljanja ciljeva budite hrabri i velikodušni, mislite smelo i gledajte daleko.

Neka ti nije žao rad samoće i šutnje što je oko tebe. Možda udes dobro misli s tobom, možda je to stara nečija molitva koja te okružuje tišinom kao zaštitom, možda u tvom ćutanju leže pokopane riječi koje nose nemir i nesreću. U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu. - Ludo srce, zar ti nije žao da te ne vitla bura bespućem?

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Često sjedim sate i sate i gledam u hladne jesenje boje. Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu. Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav

Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.

Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz. Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?

To je jedan od onih dobrih đaka, čednih i primernih u svemu, koji sa velikom lakoćom i kao uzgred polažu sve predmete, a celo svoje iskreno i stvarno zanimanje posvećuju svojim pomalo ćudljivim i nesređenim duhovnim sklonostima, izvan škole i njenog zvaničnog programa. To su oni đaci vedra i jednostavna srca, ali nemirna i ljubopitljiva duha. Njima su gotovo nepoznate one teške i opasne krize čulnog i osećajnog života kroz koje prolaze toliki drugi mladići njihovih godina, ali zato oni teško nalaze smirenje svojih duhovnih nemira i vrlo često ostaju za ceo život svaštari, zanimljivi osobenjaci, bez stalnog dela i bez određenog pravca uopšte.

The desire for sudden change and the thought of their realization by force often appears among men like a disease and gains ground mainly in young brains; only these brains do not think as they should, do not amount to anything in the end and the heads that think thus do not remain long on their shoulders. For it is not human desires that dispose and administer the things of this world. Desire is like a wind, it sifts the dust from one place to another, sometimes darkens the whole horizon, but in the end calms down and leaves the old and eternal picture of the world. Lasting deeds are realized on this earth only by God’s will, and man is only His humble and blind tool.

Just as Cam left Ivo Jenner’s apartments, St. Vincent met him in the hall. There was a scowl on the blond man’s face, and a vein of chilling arrogance in his tone. “If my wife finds comfort in trite Gypsy homilies, I have no objection to your offering them. However, if you ever kiss her again, no matter how platonic the fashion, I’ll make a eunuch of you.” The fact that St. Vincent could stoop to petty jealousy when Ivo Jenner was not yet cold in his bed might have outraged some men. Cam, however, regarded the autocratic viscount with speculative interest. Deliberately calibrating his reply to test the other man, Cam said softly, “Had I ever wanted her that way, I would have had her by now.” There it was— a flash of warning in St. Vincent’s ice-blue eyes that revealed a depth of feeling he would not admit to. Cam had never seen anything like the mute longing that St. Vincent felt for his own wife. No one could fail to observe that whenever Evie entered the room, St.Vincent practically vibrated like a tuning fork. “It is possible to care about a woman without wanting to bed her,” Cam pointed out. “But it appears that you don’t agree. Or are you so obsessed with her that you can’t fathom how anyone else could fail to feel the same?” “I’m not obsessed with her,” St. Vincent snapped. Leaning a shoulder against the wall, Cam stared into the man’s hard eyes, his usual reserve of patience nearly depleted. “Of course you are. Anyone could see it.” St. Vincent gave him a warning glance. “Another word,” he said thickly, “and you’ll go the way of Egan.” Cam raised his hands in a mocking gesture of self-defense. “Warning taken.

When Gabriel was about Ivo's age," the duchess remarked almost dreamily, staring out at the plum-colored sky, "he found a pair of orphaned fox cubs in the woods, at a country manor we'd leased in Hampshire. Has he told you about that?" Pandora shook her head, her eyes wide. A reminiscent smile curved the duchess's full lips. "It was a pair of females, with big ears, and eyes like shiny black buttons. They made chirping sounds, like small birds. Their mother had been killed in a poacher's trap, so Gabriel wrapped the poor th-things in his coat and brought them home. They were too young to survive on their own. Naturally, he begged to be allowed to keep them. His father agreed to let him raise them under the gamekeeper's supervision, until they were old enough to return the f-forest. Gabriel spent weeks spoon-feeding them with a mixture of meat paste and milk. Later on, he taught them to stalk and catch prey in an outside pen." "How?" Pandora asked, fascinated. The older woman glanced at her with an unexpectedly mischievous grin. "He dragged dead mice through their pen on a string." "That's horrid," Pandora exclaimed, laughing. "It was," the duchess agreed with a chuckle. "Gabriel pretended not to mind, of course, but it was qu-quite disgusting. Still, the cubs had to learn." The duchess paused before continuing more thoughtfully. "I think for Gabriel, the most difficult part of raising them was having to keep his distance, no matter how he loved them. No p-petting or cuddling, or even giving them names. They couldn't lose their fear of humans, or they wouldn't survive. As the gamekeeper told him, he might as well murder them if he made them tame. It tortured Gabriel, he wanted to hold them so badly." "Poor boy." "Yes. But when Gabriel finally let them go, they scampered away and were able to live freely and hunt for themselves. It was a good lesson for him to learn." "What was the lesson?" Pandora asked soberly. "Not to love something he knew he would lose?" The duchess shook her head, her gaze warm and encouraging. "No, Pandora. He learned how to love them without changing them. To let them be what they were meant to be.

I think if you wanted a peaceful marriage and orderly household, you should have proposed to any one of the well-bred simpletons who've been dangled in front of you for years. Ivo's right: Pandora is a different kind of girl. Strange and marvelous. I wouldn't dare predict-" She broke off as she saw him staring at Pandora's distant form. "Lunkhead, you're not even listening. You've already decided to marry her, and damn the consequences." "It wasn't even a decision," Gabriel said, baffled and surly. "I can't think of one good reason to justify why I want her so bloody badly." Phoebe smiled, gazing toward the water. "Have I ever told you what Henry said when he proposed, even knowing how little time we would have together? 'Marriage is far too important a matter to be decided with reason.' He was right, of course." Gabriel took up a handful of warm, dry sand and let it sift through his fingers. "The Ravenels will sooner weather a scandal than force her to marry. And as you probably overheard, she objects not only to me, but the institution of marriage itself." "How could anyone resist you?" Phoebe asked, half-mocking, half-sincere. He gave her a dark glance. "Apparently she has no problem. The title, the fortune, the estate, the social position... to her, they're all detractions. Somehow I have to convince her to marry me despite those things." With raw honesty, he added, "And I'm damned if I even know who I am outside of them." "Oh, my dear..." Phoebe said tenderly. "You're the brother who taught Raphael to sail a skiff, and showed Justin how to tie his shoes. You're the man who carried Henry down to the trout stream, when he wanted to go fishing one last time." She swallowed audibly, and sighed. Digging her heels into the sand, she pushed them forward, creating a pair of trenches. "Shall I tell you what your problem is?" "Is that a question?" "Your problem," his sister continued, "is that you're too good at maintaining that façade of godlike perfection. You've always hated for anyone to see that you're a mere mortal. But you won't win this girl that way." She began to dust the sand from her hands. "Show her a few of your redeeming vices. She'll like you all the better for it.