Imam Ali Quotes

Be like the flower that gives its fragrance to even the hand that crushes it.

Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.

Get to know the right, then you would know the people of right. Right Is not measured by its men, but men are measured by their right.

Work for a Better Life as if you live forever, And work for Better End as if you die tomorrow

The moment you start arguing with an ignorant fool, you have already lost.

How strange and foolish is man. He loses his health in gaining wealth. Then, to regain his health he wastes his wealth. He ruins his present while worrying about his future, but weeps in the future by recalling his past. He lives as though death shall never come to him, but dies in a way as if he were never born

Two kinds of greedy people never get satisfied; the seeker of knowledge and the seeker of this world

O Alaah, i haven't worshiped you because of lusting of heaven or fearing of hill. I've worshiped you because you deserve to be worshiped.

Silence is the best reply to a fool.

Love is an illness which doesn't have good nor recompense.

Justice is putting everything in its proper place

Imam Ali(as) said, " The body experinces six different states: health, sickness, death, life, sleep, and wakefulness, and so does the spirit. Its life is its knowledge and its death is ignorance; its sickness is doubt whereas its health is certainty; its sleep is negligence and its wakefulness is consiousness.

لقد أضاء الصبح لذى عينين

Imam Hussein Ibn Ali al-Shaheed was once asked: what is affluence? He said : Decreasing your wishes , and being satisfied with what is enough for you.

But Imam Ali said two things: first, that we must imagine for one another seventy excuses before landing on a single judgment, and also, on that night, he told his companions to refrain from condemning a man, even as he staggered by showing proof of his sin, because they could not know if he would repent when alone, or fathom what existed in his heart.

Imam Hussein Ibn Ali al-Shaheed said: Death with dignity is better than life with humility.

Work for this world as if you will live forever and work for the here-after as if you will die tomorrow.

Justice is better than courage as if everyone is fair to others, then there will be no need for courage.

People are like waves of the ocean, some cover you with tides of refreshment, whilst others drown you in floods of turmoil

You are as much able as you know

Words have power, which is why Imam Ali says, “Speak only when your words are more beautiful than the silence.” After all, everything in existence sprouted from the vibration of the divinely uttered word “Be! And it is” (36:82). So remember, your tongue is like a knife; it can either kill like the sword of a samurai or save like the scalpel of a surgeon.

To me , death is nothing but happiness, and living under tyrants nothing but living in a hell.

whoever prolongs his desire ruins his actions

God does not love you just because of who you are; He loves you because love is who He is. So never stop praying. Even when the pain is too much to bear, even when you have broken a thousand promises, even if all that comes out is a silent whisper that only God can hear. No matter what storms you are facing, no matter how bad you mess up, no matter how painful life becomes, the door to prayer is always open for you. After all, as Imam Ali said, “When the world pushes you to your knees, you’re in the perfect position to pray.

Ja zaista nemam mnogo da ti ponudim, par toplih zagrljaja, čistu dušu i jedno maleno ali vjerno srce. Imam i kofer pun ljubavi i dva jastuka, pomalo već stara, al' se još osjeća miris mojih snova.

The real Muslim is the one who prefers speaking the truth even when it is ruinous to him over lying even when it benefits him, and who finds inner peace in doing so.

Do not hate what you do not know, for the greater part of knowledge consists of what you do not know.

The mind of a wise man is the safest custody of secrets; cheerfulness is the key to friendship; patience and forbearance will conceal many defects

Those who are silent when others are oppressed are guilty of oppression themselves

The most complete gift of God is a life based on knowledge.

By the welling of lord of Ka'ba, I have succeeded.

The best which entailed from parents to children, is the good behavior.

Look for the man who's beaten. Feed him from my food, irrigate him from my water. Soul is for soul. He should be given only one equal hit regardless if I died. I would judge him regardless if I lived.

I will be patient, until even patience tires of my patience.

A fool's mind is at the mercy of his tongue, and a wise man's tongue is under the control of his mind.

آنچه با سکوت از دست می دهی آسان تر از آن است که با سخن از دست برود

If you want to test someone's character, give him respect. If he has good character, he will respect you more, if he has bad character, he will think is the best of all.

And be aware that people fall under one of two categories: they are either your brother and sister in faith, or they are your counterpart in humanity.

Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.

If one night you see someone committing a sin, tomorrow do not look at him as a sinner. He may have repented during the night and you did not know.

Znam, ponekad sam neprijatan, dobro, često sam neprijatan, mučim vas. Ali koga da mučim ako neću vas? Vi ste mi najbliži, volim vas oboje, i imam prava da budem neprijatan. U čudnom sam rasploženju, vjerujem da i vi imate časova koji su gori od drugih, samo što sam ja luđi od vas pa stvaram probleme i tamo gdje ih nema, kidam se bez razloga i tad se iskaljujem na vama. E pa, pretrpite se malo, prijatelji ste mi, poslije ću se ja vama staviti na raspolaganje. Zasad ste jači od mene, i ne ljutite se, primite me ovakvog nikakvog, dok ne dođem sebi.

What is stupidity? "Hostility to one's powerful and efficient commander, or to someone who can harm you or benefit you

Practice makes knowledge perfect.

People are either scholars or learners, everyone else are mobs.

برای مردم مانند یک حیوان درنده نباش

..Imam Ali [A].. 'However knows himself (his soul or spirit) knows [or has known] his Lord

I am amazed at the heart of man: It possesses the substance of wisdom as well as the opposites contrary to it ... for if hope arises in it, it is brought low by covetousness: and if covetousness is aroused in it, greed destroys it. If despair possesses it, self piety kills it: and if it is seized by anger, this is intensified by rage. If it is blessed with contentment, then it forgets to be careful; and if it is filled with fear, then it becomes preoccupied with being cautious. If it feels secure , then it is overcome by vain hopes; and if it is given wealth, then its independence makes it extravagant. If want strikes it, then it is smitten by anxiety. If it is weakened by hunger, then it gives way to exhaustion; and if it goes too far in satisfying its appetites, then its inner becomes clogged up. So all its shortcomings are harmful to it, and all its excesses corrupt it.

I am the guide and the guided. I am the father of the orphans and the destitute, and the guaridan of the widows. I am the refuge of the weak person and the haven of every fearful one. I am the leader of the believers to paradise. I am the strong rope of Allah(swt); I am Allah's firmest handle and the word of Godwariness. I am the eye of Allah(swt), His truthful tongue and His hand.

Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

To respect the learned is to respect God

This entire world is not worth a single tear.

The ignorant man does not understand the learned for he has never been learned himself.

What you hide in your heart, appears in your eyes.

But when a faithful Muslim is alone by himself, he is not lonely. As a matter of fact being alone is prized by faithful Muslims. There is a Hadith from Imam Sajjad (A.S.) in which the Imam is quoted as saying: 'If all between the East and West were to die, I would not feel lonely as long as the Qur'an was with me.

In this world, man is a target of death, an easy prey to calamities. Here,(in this world)every morsel and every draught is liable to choke one. Here, one never recieves a favor unless he loses another. Here, every additional day in one's life is a day reduced from the total span of his existance. When death is the natural outcome of life, how can one expect immortality?

The true stingy is that who refrains from greeting.

Someone who can not find a good friend is weak. and someone who looses a good friend is even weaker.

Half of wisdom is love and friendship with people.(the other half is to guard yourself against the evils of people)

To teach is to learn

Honesty is divine language.

Knowledge gives life to the soul

A man's measure is his will.

Be gentle with human hearts, for when they are forced into something, they go blind.

The learned man understands the ignorant for he was once ignorant himself

Knowledge creates fear of God

who accompany ignorants, lives in misery.

The group with it's impurities is better than sectarianism with it's purity.

U ovu vodu bacaju ono što je mrtvo da bih ga ja izvadio. I to zubima. Za to sam plaćen. Daju mi čamac, a plaćaju mi sramotom i zlatom. Daju mi da jedem. Daju mi zlata. Mnogo zlata. Ali nemam prava da ga trošim. Niko ništa neće da mi proda. Imam kuću i mnogo zlata, ali moram da gutam sramotu celog sela. Plaćaju me da bi me umesto njih grizla savest.

Two things define you: Your patience when you have nothing and your attitude when you have everything.

Not every man with a heart is understanding, not every man with ears is a listener, and not every man with eyes is able to see.

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od detinjstva. Zbog straha od praznine, od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nadamnom je svejedno, ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate

Međutim, ako brojim godine, nije tome davno što sam se rodio, ali imam brojne uspomene koje osjećam kako me tište, kao što tište starce svi dani što su ih proživjeli; čini mi se katkada da sam trajao dugim stoljećima, i da moje biće sadržava u sebi ostatke od tisuću prošlih života.

„Savršeno sam svjestan koliko je moja pojedinačna sudbina mala, sićušna i beznačajna za povijest, ali ja prvenstveno imam ne povijest nego sebe. I zato, dok se na planu velike povijesti ispisuje krvava i tragična drama ovoga prostora i vremena, na planu moje osobne biografije ja pokušavam upisati nešto što će mi život i dalje činiti lijepim i znakovitim. To je jedino što pojedinac može i treba, bez obzira na povijesni kontekst i s obzirom na povijesni kontekst

The most precious wealth is wisdom, and the most miserable poverty is stupidity.

One's obedience to God is proportionate to one's wisdom.

Humility is a product of knowledge

Self conceit poisons the mind

Self conceit impedes progress

اطلبوا الخير من بطون شبعت ثم جاعت ولاتطلبوا الخير من بطون جاعت ثم شبعت.

Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reci, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam…Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar. Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila. Zadivljujuće jednostavno… – Samo sam htela da imam nešto tvoje…Zauvek…Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.Sretan sam ja momak…Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.Hajde konju…Reci joj…Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli. Želiš nešto moje? Zauvek?-Da li bi prezime moglo da posluži? Osmeh ju je ostavio bez daha na trenutak, ali je šmrknula i nastavila da slaže stvari. Ali oboje smo znali da to više nije potrebno.Zagrlio sam je, s leđa, privila se uz mene i pritisnula mi ruke sa svoje obe. Neću da se mešam, ali trebaće ti neka veća torba. Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde…

Život nije otporan na veliku temperaturu. Zbog toga sam došao do zaključka da najuznemireniji ljudi, sa unutrašnjim dinamizmom dovedeni do paroksizma, koji ne mogu prihvatiti uobičajenu temperaturu, moraju propasti. To je aspekt životnog demonizma, ali i aspekt njegovog nedostatka; on objašnjava zašto je život privilegija mediokriteta. Samo mediokriteti žive na normalnoj temperaturi života; ostali se troše na temperaturama koje život ne podnosi, gde ne mogu da dišu, osim ako se nalaze jednom nogom s one strane života. Ne mogu doneti ništa na ovaj svijet, jer imam samo jedan metod: metod agonije...

Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu. Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu. Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...

Kad bih svoj život mogao ponovo da proživim pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka, ne bih se trudio da budem tako savršen, opustio bih se više. Bio bih gluplji nego što bejah, zaista, vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao. Bio bih manji čistunac. Više bih se izlagao opasnostima, više putovao, više sutona posmatrao, na više planina se popeo više reka preplivao. Išao bih na još više mesta na koja nikada nisam otišao, jeo manje boba, a više sladoleda, imao više stvarnih, a manje izmišljenih problema. Ja sam bio jedan od onih što je razumno i plodno proživeo svaki minut svog života: imao sam, jasno, i časaka radosti. Ali kad bih mogao nazad da se vratim težio bih samo dobrim trenucima. Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen, od trenova samo; nemoj propuštati sada. Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez toplomera, termofora, kišobrana i padobrana. Kad bih opet mogao da živim lakše bih putovao. Kada bih ponovo mogao da živim s proleća bih počeo bosonog da hodam i tako išao do kraja jeseni. Više bih se na vrtešci okretao, više sutona posmatrao, sa više se dece igrao, kada bih život ponovo pred sobom imao. Ali, vidite, imam 85 godina, i znam da umirem.

Female genital mutilation predates Islam. Not all Muslims do this, and a few of the peoples who do are not Islamic. But in Somalia, where virtually every girl is excised, the practice is always justified in the name of Islam. Uncircumcised girls will be possessed by devils, fall into vice and perdition, and become whores. Imams never discourage the practice: it keeps girls pure.

Za mene je ovaj svet uvek bio svet magije, od najmanjih nogu i mnogo pre nego sto sam na ulicama Osla poceo da pratim neku devojku sa pomorandzama. Idalje imam osecaj da sam video nesto sot niko drugi nije. Tesko je opisati to osecanje jednostavnim recima, ali zamisli ovaj svet pre sveg ovog modernog raspredanja o prirodnim zakonima, evolucionistickoj teoriji, atomima i molekulima DNK, biohemiji i nervnim celijama - da, pre nego sto je ova lopta pocela da se okrece, pre nego sto je svedena na "planetu" u svemiru i pre nego sto je ponosno ljudsko telo podeljeno na srce, pluca, bubrege, jetru, krvni sistem, misice, zeludac i creva. Pricam o onom vremenu kada je ljudsko bice blo ljudsko bice, tj. celovito i ponosno ljudsko bice, ni manje ni vise. Tada svet nije bio nista drugo do iskricava bajka.

Mnoge želje imam a moj krik je žalostan, ali ti me uvek spasiš odbivši me grubo; i ta snažna milost u moj život duboko je utkana. iz dana u dan me činiš vrednim jednostavnih, velikih darova koje mi pružaš kada za njih ne molim - ovo nebo i svetlost, ovo telo i život i um - čuvajući me od pogubnosti prekomerne želje. Ima dana kada tromo plandujem i dana kada se budim i za svojim ciljem žurno tragam; ali okrutno se od mene skrivaš. Iz dana u dan činiš me vrednim tvog punog prihvatanja tu i tamo me odbijajući, od pogubnosti slabe, neizvesne želje me čuvajući.

There must be a concerted effort to turn people away from fundamentalist Islam. Imagine a platform for Muslim dissidents that communicated their message through YouTube, Twitter, Facebook, and Instagram. Imagine ten reformist magazines for every one issue of IS’s “Dibuq” or Al-Qaeda’s “Inspire”. Such a strategy would also give us an opportunity to shift our alliances to those Muslim individuals and groups who actually share our values and practices – those who fight for a true Reformation and who find themselves maligned and marginalized by those nations and leaders and imams whom we now embrace as allies.

From the very beginnings of Islam, the search for knowledge has been central to our cultures. I think of the words of Hazrat Ali ibn Abi Talib, the first hereditary Imam of the Shia Muslims, and the last of the four rightly-guided Caliphs after the passing away of the Prophet (may peace be upon him). In his teachings, Hazrat Ali emphasized that ‘No honour is like knowledge.’ And then he added that ‘No belief is like modesty and patience, no attainment is like humility, no power is like forbearance, and no support is more reliable than consultation.’ “Notice that the virtues endorsed by Hazrat Ali are qualities which subordinate the self and emphasize others - modesty, patience, humility, forbearance and consultation. What he thus is telling us is that we find knowledge best by admitting first what it is we do not know, and by opening our minds to what others can teach us.” — The Aga Khan IV at the Commencement Ceremony of the American University in Cairo, 25 June 2006

In language that would have been unthinkable just a few years ago, a young Moroccan named Brother Rachid last year called out President Obama on YouTube for claiming that Islamic State was “not Islamic”: Mr President, I must tell you that you are wrong about ISIL. You said ISIL speaks for no religion. I am a former Muslim. My dad is an imam. I have spent more than 20 years studying Islam. . . . I can tell you with confidence that ISIL speaks for Islam. . . . ISIL’s 10,000 members are all Muslims. . . . They come from different countries and have one common denominator: Islam. They are following Islam’s Prophet Muhammad in every detail. . . . They have called for a caliphate, which is a central doctrine in Sunni Islam. I ask you, Mr. President, to stop being politically correct—to call things by their names. ISIL, Al-Qaeda, Boko Haram, Al-Shabaab in Somalia, the Taliban, and their sister brand names, are all made in Islam. Unless the Muslim world deals with Islam and separates religion from state, we will never end this cycle. . . . If Islam is not the problem, then why is it there are millions of Christians in the Middle East and yet none of them has ever blown up himself to become a martyr, even though they live under the same economic and political circumstances and even worse? . . . Mr. President, if you really want to fight terrorism, then fight it at the roots. How many Saudi sheikhs are preaching hatred? How many Islamic channels are indoctrinating people and teaching them violence from the Quran and the hadith? . . . How many Islamic schools are producing generations of teachers and students who believe in jihad and martyrdom and fighting the infidels?1

Prijatelja nisam nikada ni želeo da imam, otkako sam navršio dvadesetu i tako odjednom postao nezavistan mislilac. Jedini moji prijatelji su oni, mrtvi koji su mi ostavili svoju književnost, drugih nemam. I oduvek mi je bilo teško imati nekoga i stoga uopšte ne mislim na tako zloupotrebljavanu i mučnu reč, kao što je reč prijateljstvo. I već vrlo rano na mahove uopšte nisam nikoga imao, svi drugi su imali nekoga, ja nisam imao nikoga, bar sam znao da nemam nikoga iako su drugi još insistirali na tome da imam nekoga, govorili su imaš nekoga kad sam bio sasvim siguran da nemam nikoga i, možda je odlučila i najviše me uništila upravo misao da mi niko nije potreban. Umislio sam da mi nijedno ljudsko biće ne treba, to i danas umišljam. Niko mi nije trebao, pa prema tome nikoga nisam ni imao. Ali, kako je prirodno, neko ljudsko biće nam je potrebno inače neizbežno postajemo ovakvi kakav sam postao ja: teški, nesnosni, bolesni, u najdubljem značenju reči nemogući. Uvek sam verovao da duhovni rad mogu da obavljam samo sasvim sam, bez ikoga, što je moralo da se pokaže kao zabluda, ali i da nam je neko potreban takođe je zabluda, zato nam je potreban neko i nije nam potreban niko i nekada nam je potreban neko, a nekad nam nije potreban niko, i nekada nam je potreban neko, a istovremeno nam nije potreban niko, sada, ovih dana, opet sam se uverio u tu činjenicu, najapsurdniju od svih; nikada ne znamo, baš nikada, da li nam treba neko ili nam ne treba niko, ili nam u isto vreme treba i neko, i niko, i, kako nam nikada, baš nikada, nije jasno šta izistinski trebamo, da li smo nesrećni i zato nesposobni da otpočnemo neki duhovni rad onda kad mi to hoćemo, kad nam se učini ispravnim.

A venecijanska laguna bi mi, i pored moje velike ljubavi prema Veneciji, ostala strani, čudan i neshvatljiv kuriozitet da nisam, umoran od glupog gledanja jednog istog, na osam dana i noći uzeo čamac, hleb i krevet kod jednog ribara iz Torčela. Veslao sam duž ostrva, gacao mrežom po mrkim, muljevitim sprudovima, upoznao biljke i životinje lagune, disao i posmatrao njen jedinsveni vazduh, i od tada mi je ona prisna i prijateljska. Tih osam dana sam verovatno mogao da potrošim na Ticijana i Veronezea, ali u onom ribarskom čamcu sa trouglastim zlatnomrkim jedrom naučio sam da bolje razumem Ticijana i Veronezea, nego u Akademiji i duždevoj palati. I ne samo nekoliko slika, već i čitava Venecija nije za mene više samo lepa zagonetka koje se plašim, već je postala mnogo lepša stvarnost koja mi pripada i na koju, zato što je razumem, imam pravo.

Sada ću misliti na tebe, draga, samo na tebe, cele noći. Misliću samo na tebe, to je jedini način da osetim samog sebe, ako te držim u svom središtu kao drvo, ako se malo - pomalo odvojim od stabla koje me drži i vodi, ako oprezno lebdim oko tebe, opipavajući vazduh svakim listom (zelenim, zelenim, ja i ti, sočno stablo i zeleno lišće: zeleno, zeleno) ne udaljavajući se od tebe, ne dopuštajući da bilo ko drugi prodre između mene i tebe, učini da ne mislim na tebe, ma i na trenutak me liši saznanja da ova noć kruži ka svitanju i da će tamo, s druge strane, tamo gde živiš i spavaš, biti ponovo noć kad zajedno stignemo i uđemo u tvoju kuću, popnemo se uza stepenice na tremu, upalimo svetla, pomilujemo tvog psa, popijemo kafu, dugo se gledamo pre nego što te ja zagrlim (da te držim u svom središtu kao drvo) i povedem te ka stepeništu (ali nema nikakve staklene kugle) i počnemo da se penjemo, penjemo, vrata su zatvorena, ali imam ključ u džepu... Ko će znati kako je moglo da se završi nešto što nije čak ni počelo, što je krenulo iz sredine i nestalo bez jasnih obrisa, raspršivši se na ivici druge magle. ... to odsustvo koje se sada stani u mojoj kući samca, dotiče moj jastuk svojom zlatnom meduzom, primorava me da pišem ovo što pišem u besmislenoj nadi da postoji bajalica, slatki golem od reči. ... tu ima nekih rupa i bičeva, neka voda teče niz lice i zaslepljuje i grize, neki zvuk kao tutnjava iz dubina, trenutak bez vremena, nepodnošljivo lep. ... za mene je bila kao topola od bronze i sna... ... to je pre odgovor na smrt i na ništavilo, stavljanje stvari i vremena na određeno mesto, uvođenje vremena i prolaza, protivljenje vremenu punom rupa i tamnih mesta. Ti koji me čitaš, nije li se i tebi desilo nešto što počinje kao san i vraća se u mnogim snovima ali to nije to, nije samo san? Nešto što jeste tu, ali gde, i kako; nešto što prolazi kroz snove, razume se, puki san ali posle takođe tu, na drugi način jer je meko i puno rupa, ali tu dok pereš zube, u dnu lavaboa ga i dalje vidiš kad ispljuneš pastu za zube ili stavljaš lice pod hladnu vodu, već istanjeno ali još zalepljeno za pidžamu, u korenu jezika dok podgrevaš kafu, tu ali gde, kako, zalepljeno za jutro, sa svojom tišinom u koju već ulaze zvuci dana, vesti na radiju koje smo pustili jer smo budni i jer smo ustali i svet i dalje ide svojim putem. ... kako je to moguće, šta je to bilo, šta smo to bili u snu koji je međutim nešto drugo, svako malo se vraća i tu je, ali gde je to tu? ... ta trideset i jedna godina nije ono što je važno, mnogo je gori ovaj prelazak iz sna u reči, rupa između onoga što je i dalje ovde ali se sve više predaje jasnoj ošztici stvari s ove strane, tom nožu od reči koje i dalje i dalje ispisujem i koje više nisu to što je i dalje tu, ali gde, kako. Ovde je nešto trebalo da bude rečeno bez reči, samo slušajući neki neodređen šum. ... postoji neka slika nečega priteranog uza zid, nečega opkoljenog: duboka istina, okružena lažima nepopravljivog konformizma. Probuditi se, probuditi se na svaki način, ali Valentina je osećala da bi samo nešto što bi ličilo na bič moglo da je razbudi.

Imam 'Ali Zayn al-'Abidin (Sohn von Imam Husayn; möge Allah mit ihnen zufrieden sein), wurde beim Eintreten ins Gebet blass und begann zu zittern. Als er nach dem Grund gefragt wurde, antwortete er: "Wisst ihr denn nicht, Wem ich gleich gegenüber stehen werde?" Wie sein Name "Zayn al-'Abidin" bereits verkündet, ist er die "Zierde (oder der Schmuck) der Anbeter". Ihm gebührt noch ein anderer Titel, nämlich "as-Sajjad", weil er jede Nacht 1000 Rak'as betete.

Wenn Imam Ali ibn 'Alawi "Assalamu 'alaika ayyuhan-nabiyyu wa rahmatullahi wa barakatuh!" sagte, so hörte er den Propheten (der Frieden und Salah gelten ihm) antworten: "Wa 'alaikumus-salam!" Der Imam wiederholte dann den Friedensgruß, bis er den Propheten folgendes antworten hörte: "Wa 'alaykas-salam ya shaykh!" Die Gelehrten haben darauf hingewiesen, dass es eine weitere Ehre für ihn war, dass der Prophet (der Frieden und Salah gelten ihm) ihn mit den Namen Shaykh angesprochen hat.

Moja borba, Lu, i opasnost koja se nadvija nada mnom sastoje se u tome da ne mogu da postanem realan, da uvek postoje stvari koje me nište, događaji koji me gaze, realniji od mene, kao da ne postojim ... Jedino tokom dana kad radim (veoma retkih) postajem realan, postojim, zauzimam prostor poput neke stvari, imam težinu, padam, a zatim se neka ruka ispruža i podiže me. Ugrađen u zdanje velike realnosti, imam tada osećaj da sam noseći element, postavljen na duboke temelje, uokviren sa desne i leve strane drugim nosećim elementima. Ali, svaki put, posle tih trenutaka ugrađivanja, ponovo bivam kamen daleko odbačen, inertan poput travke. A činjenica da se ti trenuci odbacivanja nikako ne proređuju, več bivaju, naprotiv, sve stalniji, zar ne bi trebalo da me plaši ? Počivam li tako, potpuno onemoćao, ko če me naći ispod svega toga što me pokriva ? I nije li moguće da sam ja već odavno pretvoren u prah, gotovo nalik zemlji, gotovo izravnan s tlom, i to tako dobro da već preko mene prelazi neki sumorni drum ?

Remember, knowledge is better than wealth, because knowledge protects you, while you have to guard wealth. Wealth decreases if you spend it, but the more you make use of knowledge, the more it increases. What you get through wealth is gone when wealth is gone, but what you achieve through knowledge will remain even after you are gone. ... Those who amass wealth, though alive, are dead to the realities of life, and those who acquire knowledge will live, by virtue of their knowledge and wisdom, even after their death.

Helen je ugasila svjetlost, prišla žurno prozoru i provirila napolje. Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza postelje kao da je promatrala neku divljač. Oko mene je još lebdio dah njenog parfema. Okrenula se. 'Ne smiješ ići na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Moraš otići! Pozajmit ću kola od Ele, pa ću te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smiješ ostati ovdje!' Osjetio sam oštar bol koji se odmah pretvorio u žudnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da se moramo rastati. Ili je to možda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim očima vidjela, a to je za nju bilo jače od ma kakve mašte. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav — i već za jedan korak udaljena i izgubljena. Pokušao sam da je zadržim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i šaputala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...' Ništa ne moramo, mislio sam. Imao sam još jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zašto ranije to nisam jače osjetio? Osjetio sam, ali zašto nisam razbio stakleni zid između sebe i svog osjećanja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo još besmislenije! Morao sam nešto od Helene ponijeti sobom u sivu prazninu u koju ću se vratiti ako budem imao sreće. Nešto više od osjećanja na opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se raširim preko nje kao neki pokrivač, zaželio sam da imam hiljadu ruku i usana, da postanem savršen konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez igdje ijednog međuprostora, da bih je svuda dodirivao, koža uz kožu, centimetar po centimetar, a ipak još sa starim bolom što je to koža na kožu, i što ne može biti krv u krvi — spajanje umjesto sastavljanja.

Ovde sam veoma srećan jer volim pomorandže i govorim loš latinski s fratrima koji ga razumeju pošto je i njihov takav, i odlazim u društva (s mojim džepnim pištoljima), i preplivavam reku Tažuu jednom mahu, i jašem na magarcu ili mazgi, i psujem na portugalskom, i imam proliv, i komarci su me izujedali. Ali šta to mari ? Ljudi koji krenu na put iz zadovoljstva ne treba da očekuju udobnost. Kad su Portugalci drski, ja uzviknem carracho! – tu krupnu psovku velike gospode koja zamenjuje naše “prokletstvo”, a kad mi sused nije po volji kažem za njega da je ambra di mierdo. Sa ta dva izraza, i trećim, avra bouro, što znači “nabavi mi magarca”, svi shvataju da sam otmen gospodin i da znam strane jezike. Kako mi putnici veselo živimo! Kad bismo samo imali hrane i džebane! Ali, ozbiljno i tužno, sve je bolje od Engleske, i ja sam se do sada izvanredno zabavljao na ovom putešestviju. Bajron Frensisu Hodžsonu, Lisabon, 16. Juli 1809.

- Kad sam bio klinac – odvrati Orr – hodao sam po cijeli dan s divljim jabukama u ustima. S po jednom ispod svakog obraza. Yossarian odloži torbicu iz koje je počeo vaditi toaletne potrepštine, pa se sumnjičavo sav ukruti. Prođe jedna minuta. - A zašto? – nije mogao da najposlije ne zapita. Orr se slavodobitno naceri. - Zato što su bolje nego divlje kestenje – odgovori. Orr je klečao na podu šatora. Radio je bez predaha, rastavljao ventil, pomno rasprostirao sve sićušne djeliće, brojio ih i onda beskonačno proučavao svaki pojedini od njih, kao da nikad u životu nije vidio ništa ni približno slično, pa onda ponovo sastavljao cijeli mali mehanizam, pa opet, i opet, i opet, i opet, a da nije ni najmanje gubio strpljenje ni zanimanje, niti pokazivao znakove umora ni namjeru da ikad završi posao. Yossarian ga je promatrao kako se bakće, i bio je uvjeren da će biti prisiljen da ga ubije s predumišljajem ako ne bude prestao. Pogled mu pade na lovački nož koji je mrtvac objesio iznad okvira mreže protiv komaraca onoga dana kad je stigao. Nož je visio uz mrtvačevu praznu kožnu futrolu iz koje je Havermayer ukrao revolver. - Kad nisam mogao doći do divljih jabuka – nastavi Orr – uzimao sam divlje kestenove. Divlji kestenovi su otprilike iste veličine kao divlje jabuke i zapravo imaju bolji oblik, iako oblik nije uopće važan. - A zašto si nosio divlje jabuke u ustima? – upita ga iznova Yossarian. – To sam te pitao. - Zato što imaju bolji oblik nego divlji kestenovi – odgovori Orr – Upravo sam ti to sad rekao. - A zašto si ti – opsova Yossarian i zadivljeno – zlopogleđo, odrode i kučkin sine sa sklonošću za tehniku, nosio bilo šta u ustima? - Ja nisam nosio bilo šta u ustima – reče Orr – Ja sam nosio divlje jabuke u ustima. Kad nisam imao divlje jabuke, nosio sam divlje kestenove. U ustima. Orr se kesio. Yossarian odluči da šuti i šutio je. Orr je čekao. Yossarian je čekao dulje. - Po jedan ispod svakog obraza – reče Orr. - Zašto? Orr to jedva dočeka. - Kako zašto? Yossarian odmahnu glavom smješkajući se i ne hoteći dalje govoriti. - Nešto je čudno na ovom ventilu – razmišljaše Orr naglas. - Šta to? – priupita Yossarian. - Zato što sam htio… Yossarian je već znao. - Isuse Kriste! Zašto si htio… - … Da imam obraze kao jabuke. - … Da imaš obraze kao jabuke? – pripita Yossarian. - Htio sam da imam obraze kao jabuke – ponovi Orr. – Još dok sam bio klinac, htio sam da jednom imam obraze kao jabuke, pa sam odlučio da radim na tome dok ih ne dobijem, i bogami sam radio dok ih nisam dobio, a eto vidiš kako sam to postigao, noseći divlje jabuke u ustima po cijele dane. On se ponovo naceri. – Po jednu ispod svakog obraza. - A zašto si htio da imaš obraze kao jabuke? - Nisam ja htio da imam obraze kao jabuke – reče Orr. – Ja sam htio da imam velike obraze. Nije mi bilo toliko stalo do boje, samo sam htio da budu veliki. Radio sam na tome baš kao oni luđaci o kojima pišu u novinama kako po cijele dane stišću gumene lopte samo zato da ojačaju ruke. Zapravo sam i ja bio jedan od tih luđaka. I ja sam po cijele dane nosio u rukama lopte. - Zašto? - Kako zašto? - Zašto si po cijele dane nosio u rukama lopte? - Zato što su lopte… - poče Orr. - … Bolje nego divlje jabuke? Orr odmahnu glavom smijuckajući se. - Ja sam to radio zato da sačuvam svoj dobar glas, ako me tko uhvati kako nosim divlje jabuke u ustima. Kad sam imao lopte u rukama, mogao sam poricati da u ustima imam divlje jabuke. Kad god bi me tko zapitao zašto nosim u ustima divlje jabuke, samo bih otvorio šake i pokazao da nosim gumene lopte, a ne divlje jabuke, i da su mi u rukama, a ne u ustima. To je dobar izgovor. Ali nisam nikad znao jesam li ga jasno izložio, jer te ljudi prilično teško razumiju kad govoriš sa dvije divlje jabuke u ustima.

Odlazim u inostranstvo; ako bude mogućno krenuću u proleće, ali pre polaska skupljam slike svojih najboljih školskih drugova; imam ih već nekoliko i treba mi još tvoja, inače će moja zbirka biti nepotpuna. Uzeo sam jednog od prvih slikara minijaturista našeg vremena da ih uradi, naravno o mom trošku pošto nikad ne dopuštam da moji poznanici budu izloženi ma i najmanjem izdatku radi zadovoljavanja nekih mojih ćudi. Može ti se učiniti nedelikatno što sam ovo pomenuo, ali kad ti kažem da je jedan naš zajednički prijatelj najpre odbio da pozira za portret verujući da će morati da plati iz svog džepa, uvidećeš da je nužno reći to odmah kako bi se izbegle druge slične greške. Videćemo se blagovremeno i ja ću te odvesti slikaru. Tvoje strpljenje će biti stavljeno na probu nedelju dana, ali molim te oprosti jer je mogućno da će ta slika biti jedino što će mi ostati od našeg negdašnjeg poznanstva i prijateljstva. Sad u ovom trenutku, to može izgledati neozbiljno, ali za nekoliko godina, kad neki od nas već budu mrtvi, a drugi rastavljeni neumitnim okolnostima, za nas će predstavljati izvesno zadovoljstvo to što ćemo u tim slikama živih sačuvati neku predstavu o sebi samima i što ćemo u slikama umrilh videti sve što je ostalo od rasuđivanja, osećanja i svakojakih strasti. Bajron - pismo Vilijemu Harnesu, marta 1809.