“
A kada je rat svemu se čovjek može nadati, ali svaki dan sve više saznajemo da nas malo šta može iznenaditi. Tako je svakim danom sve novo, kao da smo ukleti sa ovoliko mnogo novih stvari, kažu da u Kineza ima krilatica, ili poslovica, svejedno: «Dabogda živio u interesantnom vremenu!» Tako su oni proklinjali onoga koga nisu voljeli. Da, tako je, kaže Hegel, stari narodi su izumitelji starih poslovica, a mali se u njima pronalazili.
Ali, nisam filozof, filozofima je razonoda pričati o svijetu kakav nije.Svi vidimo: Bosna se strpljivo savija, kao jufka kad je jedra domaćica razvija, ali se ne da! Strpljivo čeka gospodara! Kad sam studirao političke nauke, u Aleksandra Koževa sam vidio, kaže: jedan gospodar za mnoge sluge, to je historija! A ja, dodajem: Od faraona do danas, historija se nije promijenila ni koliko crno pod noktom. Faraon, cezar, car, halifa, sultan, svećenstvo, ulema, papa, šejhul-islam,predsjednik, kancelar, generalni sekretar partije, birokratija pa tehnokratija – sve gospodar do gospodara! Zaključak Aleksandra Koževa je jasan: Da nije gospodara, sluge bi se međusobom isjekle, izjele bi se zubima odmah jutros, ne bi čekale podne, kao što se među se sasjeku... pčele...
Ali braćo i sestre, ovom narodu nije lahko biti gospodar i ostati jedan. Da jeste, Osmansko-carstvo bi i sada bilo ovdje. A znate li zašto nas je predalo Austrougarima? Zato što su Osmanlije znali da će se Austrougari ne samo obrukati već i brzo propasti čim zavladaju nama! Tako je i bilo, Austrougarima smo se zgadili za samo četrdeset godina, deset puta brže nego li Osmanlijama! Švabo je pljunuo na sve, pa i na nas i rekao: Ni manje zemlje, ni veće želje da u Boga iz inata različito vjeruju!
Bili smo dosadni i Kraljevini Jugoslaviji, tako je je Kralj Petar II Karađorđević okrenuo glavu od nas, odletio prvo u grčku i Palestinu, a zatim u Egipat, da bi u junu 1941. stigao u London. Šta se poslije desilo vidimo svi, ne moramo čak ni oba oka otvarati. I Titino se rasulo na četrdeset i nekoliko godina! Balkansko guvno je opet razvršeno, od svjetskih gospodara niko se još ne odlučuje da zauzme Balkan.
Dođi, o gospodaru, po milosti Božijoj! ...Pomiluj sve, bez razlike,..., što brže i što nježnije! A sad, čestita braćo i sestre, evo moga obrazloženja zašto nam treba jedan gospodar. Nekad bijaše jedan car za Kavdakom, ruski, u sretnoj carevini, ruskoj, čestit i pametan. Sve je dozvoljavao da narod priča, o svačemu: o mnogo para i njiva, ..., deva i krava, o rodnim godinama i unosnim žetvama i o debelom snoplju...Samo jedno zakavdaški car nije dao: Branio je pričati o vlasti, o caru! I bio je u pravu. Šta imaju o vlasti pričati marveni trgovci?! Ali, kasno to narod saznade (narod uvijek sazna posljednji), izbi rat, pa se tužno sjeti svog dobrog cara, ali bijaše dockan, predockan. Pojavi se drug Lenjin na ovaj svijet, pa opčini sve oko sebe slatkom pričom da vlast pripada narodu, koji mu povjerovao, pa uhvati cara za Kavdakom, i ubi ga sa svim njegovim, muškom i ženskom svojtom. ... Još sam u bogosloviji učio: moderna povijest Evrope sastoji se od jurišanja prema gore – na cara, na vlast, na crkvu. I na Boga bi evropljanski narod, i njega bi rado svrgnuo sa Prijestolja, samo sreća pa ga ne vidi! Pomislio narod da je vlast lijepa igračka, pa uzjaha na mnoge revolucije i pravo na uzvišene bregove, na cara, na vlast, i na crkvu! I molim vas,..., šta je narod dobio kada je to troje slavno srušio na brdu i svaljao u glib, dolje pod brdo?!Ništa! Nove vlasti su na narod dale namete, zapovijedile obnovu, od narodnih para napravljeni su parlamenti i predsjedništva. I prvo što je narod vidio bilo je da u parlamentima i predsjedništvima ne stanuje narod, već vlast! I narod se silno ražalosti i zacmizdri kad otkrije: prohtjevi u ovih novih isti kao u cara pa i veći jer ih je više. I jer se množe više, kao gube po truhlom hrastu. I vidje narod da su revolucije obično skakanje u maglu.
”
”