B Po Quotes

- Pourquoi est-ce que tu ne souris jamais, Momo ? me demanda Monsieur Ibrahim. Ça, c'était un vrai coup de poing cette question, un coup de vache, je n'étais pas préparé. - Sourire, c'est un truc de riche, monsieur Ibrahim. J'ai pas les moyens.

— Nie — odpowiedział ksiądz. Na twarz zaczęła wpływać mu czerwień. — Przez takich jak ty ten kraj staje się Sodomą. — Przez takich jak ty — westchnąłem — ten kraj jest pełen takich poczciwców jak — wskazałem kciukiem za siebie — tamci. Twoi parafianie. Genetyczni patrioci. Gdybyście, sukinsyny — zachichotałem — nie zdusili reformacji, to by się mieszczaństwo w Polsce umocniło, i cechy by się umacniały, i manufaktury, i może jaka rewolucyjka przemysłowa, infrastrukturalna — uśmiechałem się. — A tak to nic, tylko ciemni chłopi i skretyniała szlachta. I wy. I błoto po horyzont, i po pas. I nic więcej. I człowiek sobie musi wyobrażać ciągle jakieś historie alternatywne, w których nie jest tak przejebanie, jak jest.

[Chang Yu relates the following anecdote of Kao Tsu, the first Han Emperor: “Wishing to crush the Hsiung-nu, he sent out spies to report on their condition. But the Hsiung-nu, forewarned, carefully concealed all their able-bodied men and well-fed horses, and only allowed infirm soldiers and emaciated cattle to be seen. The result was that spies one and all recommended the Emperor to deliver his attack. Lou Ching alone opposed them, saying: “When two countries go to war, they are naturally inclined to make an ostentatious display of their strength. Yet our spies have seen nothing but old age and infirmity. This is surely some ruse on the part of the enemy, and it would be unwise for us to attack.” The Emperor, however, disregarding this advice, fell into the trap and found himself surrounded at Po-teng.”] 19.  Thus one who is skillful at keeping the enemy on the move maintains deceitful appearances, according to which the enemy will act. [Ts’ao Kung’s note is “Make a display of weakness and want.” Tu Mu says: “If our force happens to be superior to the enemy’s, weakness may be simulated in order to lure him on; but if inferior, he must be led to believe that we are strong, in order that he may keep off. In fact, all the enemy’s movements should be determined by the signs that we choose to give him.” Note the following anecdote of Sun Pin, a descendent of Sun Wu: In 341 B.C., the Ch’i State being at war with Wei, sent T’ien Chi and Sun Pin against the general P’ang Chuan, who happened to be a deadly personal enemy of the later. Sun Pin said: “The Ch’i State has a reputation for cowardice, and therefore our adversary despises us. Let us turn this circumstance to account.” Accordingly, when the army had crossed the border into Wei territory, he gave orders to show 100,000 fires on the first night, 50,000 on the next, and the night after only 20,000. P’ang Chuan pursued them hotly, saying to himself: “I knew these men of Ch’i were cowards: their numbers have already fallen away by more than half.” In his retreat, Sun Pin came to a narrow defile, with he calculated that his pursuers would reach after dark. Here he had a tree stripped of its bark, and inscribed upon it the words: “Under this tree shall P’ang Chuan die.” Then, as night began to fall, he placed a strong body of archers in ambush near by, with orders to shoot directly they saw a light. Later on, P’ang Chuan arrived at the spot, and noticing the tree, struck a light in order to read what was written on it. His body was immediately riddled by a volley of arrows, and his whole army thrown into confusion. [The above is Tu Mu’s version of the story; the SHIH CHI, less dramatically but probably with more historical truth, makes P’ang Chuan cut his own throat with an exclamation of despair, after the rout of his army.] ] He sacrifices something, that the enemy may snatch at it. 20.  By holding out baits, he keeps him on the march; then with a body of picked men he lies in wait for him. [With an emendation suggested by Li Ching, this then reads, “He lies in wait with the main body of his troops.”] 21.  The clever combatant looks to the effect of combined energy, and does not require too much from individuals.

Pensai alle innumerevoli frasi scritte sotto i video delle canzoni d’amore, fra-si rivolte alla persona amata e ormai persa con cui non si trascorrerà più il tem-po assieme. Pensai a quanto si ama invano nella vita. Con tutto l’amore non cor-risposto, se trasformato in energia, si potrebbero illuminare le città.

Not all stories we tell ourselves are helpful; some are self limiting, and you find yourself running a half marathon to learn that you’re capable of b'eing athletic'. (Na ostatnich studiach miałam zajęcia z prowadzącą, która w twarz mi się uśmiechała, a za plecami w swoim gabinecie, przy mojej nieobecności oczywiście, dwukrotnie obliczała punkty przed wpisaniem oceny końcowej, nie mogąc uwierzyć, że mam wysoki wynik, wykrzykując o mnie że 'Ona nie może przecież mieć u mnie czwórki!' Koleżanka stała tam lekko oniemiała, patrząc na ten mikro-spektakl nienawiści, stąd się dowiedziałam). Dodam tylko, że był to jeden z wielu przykładów tego rodzaju zachowań. #arogancja władzy #zawiść pomiędzy kobietami polskimi (której nie rozumiem i nie partycypuję w powyższej) Kiedy ktoś nas obgaduje czy stara się za plecami umniejszać nasze umiejętności przy osobach trzecich, ale nie w twarz, zastanówmy się zawsze nad możliwymi motywacjami personalno-prymitywnymi zanim uwierzymy w pełni. Jeśli dana osoba nie daje osobie krytykowanej/obmawianej możliwości odpowiedzi, a wręcz nie informuje jej o swojej krytyce, podejmuje działania za plecami, nie wskazuje to na dobre intencje, a raczej na próbę budowania historii/własnego wizerunku/zniszczenia innej osoby, której się być może (jeśli to prawda to całkiem niesłusznie), być może podświadomie, zazdrości? Lub obawia? Nie wiem, trudno mi to ocenić, gdyż nie myślę tymi kategoriami na co dzień. Również nie pracowałam nigdy w większej grupie, w której musiałabym się wywyższać na tle kogoś innego, stąd być może nie wyrobiłam w sobie takich schematów myślowych. Raczej staram się być lepsza od siebie wczoraj niż od kogoś innego. Po to zresztą się uczę i po to również studiowałam, dla siebie i własnej wiedzy, co do której zawsze mam wątpliwości, że jest niedostateczna. Stąd też bierze się moja kompulsja na punkcie uczenia się.

Norio Hayakawa is the head of the 'CIVILIAN INTELLIGENCE NETWORK' [P.O. Box 599., Gardena, CA 80248]. Mr. Hayakawa was one of several individuals, including

Jer sveđer sam prisiljen pripovijedati premda pamćenja nemam do istrte šake isprekidanih iluzija koje mogu, no ne moraju biti od onoga što se zaista dogodilo; to je izjava bezdanu, predstavka predstavi koju sam više života nazivao stvarnom, vjerovao tomu, sebi, čulima svojim podavajući se sasma pastelnosjajnom, šarenom, razigranom taktu vizija prijelomnih, gomilu glasova ćutim, govor, smijeh, netko iz petnih žila vrišti u mrak!... pobuna. Pobuna pred besmislom vjekovječnim i sad me tjeraš da se sjećam svega ali se i sjećam svega savršeno tebi unatoč, mene zanosi kao smet obilni, prštavo razasut drečavim sanjama i ja se potapam, nestajem, zaista to nema mene pred mrakom ali ga osmatram straha ne poznavajući - ja te gledam, cjelovit niz života jedini svjedok tebe i ma koliko vagao, zbroj sam životnoga samo ja jednoličan, dokle ti pak puki si mrak. Spominjem se postojanja, ono je suro, bezimeno, ne sjećam se tko sam bio ali ljudi su oko me raznobojni; baktanje potpetica i gromor željeznice, ciliču metalno zvonca u klokotu lijevajuće kiše po uspljuskanim šinama, uzduh mokre odjeće, znoja, zbijen sam u vrućoj svjetini rasvijetljenoj lampama potitravajućim po prljavobijelim zidovima i poteći se posežem za ljudima, probijam se kroz njih, gluh za riječi, opaske, potihe psovke: “Kud ćeš? Kud se guraš doboga?” Besprizorna pojava, prnjava, vonja ustajalo, ona skutrena iskrivljeno hoda zvjerajući tjeskobnim očima preko tvrdih lica, stepenica, betona što proviruje među polomljenim pločama i takva ide kao da žuri, traži nešto jurcajući prenagljeno; eno je odmiče, tu zastajkuje, osvrće se usopćena pa se sjati zatim natrag u gomilu. Čuje se mrmljanje, molba, pri svemu jedan nezdravi zanos zaparen izmoždenošću te jadnik zaista ne zna što govori no hoće nešto, raspituje se, grabi ljude za kapute, obraća im se nečujan u halabuci. “Ta što je? Gospodine, što trebate?” Ali bi nesretnik nestao, već nezainteresiran nezgrapno odšepao kao da se nijedna riječ nije izgovorila, nekako obuzet, opijen se provlači kraju terminala, polazi stepenicama, džandrljiv mu, predočivo pometen škrgut opažamo: “Ja vam tražim... znate, ako smijem reći, da, tražim, ovaj... ja vam tražim čovjeka. Čovjeka tražim. Tražim drugoga čovjeka, jeste li ga vidjeli? Budite ljubazni, samo da prođem, molim, hvala... Nego zaista, čovjek, vi ne znate gdje bih mogao naći još jednog čovjeka, avaj...?” “No ja vam to ne znam gospodine, moguće ako se raspitate u ulici B...” i opet graja, žagor, trvenje tkanine zatisnutih ljudi uz pištanje sporadično, odjeke štektave drvene i metalne, koraci nebrojeni iscrpljujuće preplavljuju (gospodine!...) čula, uopće ne razumijem ničije riječi niti znam obraća li se meni uopće tko ali sam izgubljen, ustvari potresen, potkradan od samoga sebe se osjećam do toga stupnja (čujete li me, gospodine!...) da sam sve manje zapravo siguran da sam ja ono što mislim da jesam - prepuštamo se maniji, osjetim; da sam ja ultimativno ja, vlastit, a uz pitanje vlasnosti ovdje je i ono granica, gdje je kraj toga ja, otkud baš sada moj kraj i kad je počeo, tako naprasno, neočekivano, nečovječno... “... ta čujete li me...!” Osvrćem se sa stepeništa. Pogledam dolje u gomilu. Neka osoba probija se prema meni. Izranja iz ljudi, nestaje među njima, opet se pojavljuje. “Čujete li me! Molim vas, ja inzistiram na vašoj smirenosti!” “Molim?

Protivnike moraš razdvojiti i onda ih svladati jednog po jednog.

U govoru, ponašanju, odevanju, životu Isidorinom bilo je nečeg monaškog. Ona nije živela u gradu, već u manastiru, i nije čitala i pisala u kabinetu, već u ćeliji. Viđao sam je raspoloženu, ali ne i radosnu, - iz njenih očiju nije nikada nestajala crta zamora, ni s njenog osmeha silazila senka rezignacije. Njenom mirnom izrazu lica, ledenim usnama i hladnom pogledu protivučerio je, s vremena na vreme, samo njezin provokativni glas, koji je umeo biti tako ženstven da se činilo da nije njen. Nasuprot tolikim našim piscima koji nisu držali mnogo do toga gde žive, Isidora Sekulić je uvek imala prostran i udoban stan. Ona je birala ulicu i kuću u kojoj će stanovati isto onako kao i ljude i žene s kojima će se družiti. Tražeći visinu u mislima i otvorenost u govoru, nije marila ni u dnevnom životu za podrume i budžake. Kad je napustila centar grada, gde je provela godine između dva svetska rata, preselila se na Topčidersko brdo, u zasebnu vilu s baštom. Isidora Sekulić je bila i gospođa, ne samo književnik. U stanu Isidorinom, koji nije smeo biti manji od tri sobe, počasno mesto su zauzimali klavir i knjige. Odaje za ručanje i spavanje kao da nije bilo, kuhinja kao da nije postojala, - činilo se da onaj koji tu prebiva jedino što radi u životu, to je da čita i piše. Provodeći dane sama, u ćutanju, u mislima, u tišini, Isidora Sekulić je ličila na bogatu ženu koja je izgubila imanje i porodicu i, umna i nesrećna, nije mogla da bude drugo nego pisac. Kada sam je prvi put sreo, stanovala je u Takovskoj ulici, u kući na čijoj je tablici na zidu bio ispisan broj 3. Dogodilo se to decembra 1918, za mog prvog dolaska u Beograd posle rata, iz tek oslobođenog Novog Sada, u kome sam se našao kao sekretar Presbiroa privremene Narodne uprave i saurednik Srpskog lista. Dotada, ja sam znao Isidoru Sekulić samo po knjigama, po njenim Saputicima i Pismima iz Norveške, i po jednoj njenoj fotografiji, koju je dao umnožiti knjižar S.B.Cvijanović. Kod tadanje omladine malo koji pisac je izazivao toliko interesovanje kao ona. Srećan zbog slučaja da je poznam, penjao sam se uz stepenice njenog stana s radoznalošću i uzbuđenjem. Bilo je veče kad je moj prijatelj koji me je k njoj vodio zastao na pragu i zakucao. Vrata je otvorila još mlada žena, koja je ličila na englesku profesorku likom i odelom. Tanka, bleda, bojažljiva, začešljane kose nad visokim čelom i krupnih očiju, tiho je govorila, polako išla, neveselo se osmehivala. Isidora! To ne može biti niko drugi nego ona. Tako sam je i zamišljao. Nismo je zatekli samu. Kod nje je bio u poseti jedan naš pesnik, koji je ustao kad smo ušli. Markantne glave, prosede kose i crnih očiju, imao je na sebi uniformu sanitetskog majora. Domaćica nam ga je predstavila. U očekivanju da upoznam jednog pisca, upoznao sam dva. Napolju je padala kiša, u sobi je bilo hladno. Razgovor se vodio o tek završenim ratovima, o sudbini poznanika i čuvenih imena,, da ubrzo pređe na nove pisce, koji su se javljali pred rat i za rata. S vremena na vreme, s velikom voljom bih zaćutao, slušajući šta Isidora Sekulić i njen gost u uniformi govore o engleskim piscima, o kojima ja nisam ništa znao. I ne jednom sam priznao sebi da se prijatno osećam što sam u društvu i što govorim na ravnoj nozi sa takva dva pisca. Trebalo se već i rastajati, a napolju je još uvek padala kiša. Isidora je pesniku, koji je daleko stanovao, predlagala da ostane kod nje u gostima i stavljala mu na raspolaganje jednu sobu. On joj se zahvalio na susretljivosti, moj prijatelj i ja smo se zahvalili na prijemu, i pošli smo na razne strane. Rastali smo se u tako vedrom, u tako bezbrižnom raspoloženju, s takvim osmehom na usnama i takvim sjajem u očima kao da će nam u životu uvek biti jednako dobro i kao da ćemo se sutra sastati opet.

— Panowie — wydusiłem z siebie cienko — z tożsamością narodową jest jak z posiadaniem kota. Wystarczy wyjść na balkon, wybrać sobie jednego z tych bezpańskich, co to latają po podwórzu, i założyć, że jeden z nich jest wasz. I tak samo z narodem.

Říká se, že pohromy jsou dílem nešťastné náhody, a jsou tací, kteří by dozajista tvrdili, že pasažéři Komety nenesli žádnou vinu na tom, co se jim přihodilo. Muž v lůžkovém kupé A vozu 1 byl profesorem sociologie, který učil, že individuální schopnosti jsou nepodstatné, že individuální úsilí je pošetilé, že individuální svědomí je zbytečný přepych, že neexistuje nic jako individuální mysl nebo charakter nebo úspěch, že vše je dílem kolektivního úsilí a že nezáleží na jednotlivých lidech, nýbrž na společnosti jako celku. Lehátkové kupé č. 7 vozu 2 patřilo mladému novináři, který psal, že je správné a morální užívat donucovacích prostředků „v zájmu dobré věci“. Věřil, že má právo nutit druhé pod hrozbou fyzického násilí – ničit životy, dusit ctižádost, hasit naděje, pošlapávat hodnoty, zavírat do vězení, plenit, zabíjet – ve jménu své vlastní soukromé představy „dobré věci“, a že ani nemusí jít o žádný promyšlený světonázor, neboť novinář nikdy nevysvětlil, co je podle něj „dobré“, nýbrž pokaždé jen mávl rukou, že to tak zkrátka „cítí“. Byl to pocit nepodepřený fakty, neboť novinář věřil, že emoce jsou nadřazeny znalostem, a spoléhal se tudíž výhradně na své „dobré úmysly“ a úřední moc. V lehátkovém kupé 10 vozu 3 byla postarší učitelka, která celý život vychovávala ze svých bezmocných svěřenců zakřiknuté zbabělce, neboť jim vštěpovala, že vůle většiny je jediným měřítkem dobra a zla, že většina má právo činit všechno, co uzná za nutné, že lidé se v životě nesmějí příliš prosazovat a vyvyšovat nad druhé, ale že naopak musejí dělat totéž co ostatní. V salonním kupé B vozu 4 seděl vydavatel novin, který věřil, že lidé jsou od přírody zkažení a nezpůsobilí žit ve svobodné společnosti, že nechá-li se jim volná ruka, budou jen lhát, loupit a vraždit, a že lhaní, loupení a vraždění musí tudíž být výhradními nástroji vládců, neboť jedině tak lze lidi přinutit k tomu, aby pracovali, chovali se mravně a dodržovali zákony. Muž v lůžkovém kupé H vozu 5 byl podnikatel, který získal svůj rudný důl díky státnímu úvěrovému programu zřízenému Zákonem o zrovnoprávnění příležitostí. V salonním kupé A vozu 6 seděl finančník, který vydělal jmění tím, že skupoval „zmrazené“ železniční dluhopisy, které pak nechával u svých známých ve Washingtonu „rozmrazovat“. Muž na sedadle č. 5 vozu 7 byl dělník přesvědčený o tom, že má „právo“ na práci, ať už o něj zaměstnavatel stojí, nebo ne. V lehátkovém kupé 6 vozu 8 cestovala odborná asistentka, která pevně věřila, že coby spotřebitel má „právo“ na dopravní služby, ať už je majitelé železnic v dané oblasti chtějí poskytovat, nebo ne. Lehátkové kupé 2 vozu 9 patřilo profesoru ekonomie, který volal po zrušení soukromého vlastnictví a hlásal, že inteligence nehraje v oblasti průmyslové výroby žádnou roli, že lidská mysl je utvářena pracovními nástroji, že železniční firmu či továrnu by dokázal řídit každý a že by stačilo jen znárodnit výrobní prostředky. Lůžkové kupé D vozu 10 si zamluvila matka dvou dětí. Ty spaly na lůžku nad ní. Žena je pečlivě přikryla, aby je ochránila před průvanem a otřesy vlaku. Její manžel pracoval ve státní správě, kde dohlížel na dodržování nových směrnic, které žena hájila stylem: „Co bych si s nimi dělala hlavu, stejně postihují jen boháče. Já musím hledět především na své děti.“ V lehátkovém kupé 3 vozu 11 byl ukňouraný neurotický mužík, který psal laciné jednoaktovky, do kterých na důkaz své společenské angažovanosti vkládal zbabělé, jízlivé narážky na to, jací jsou podnikatelé darebáci. V leh�

Čak da u Petra Palavičinija i nema onoliko sjajnih vajarskih osobina kakvih u njemu uistinu ima mnogo, mi bismo se ipak smatrali srećnim da izrazimo koliko je to najdivniji skulptor koga smo ikad poznali i videli. Njegova čulnost i njegova, svaki čas na pomolu, čulna duhovitost čine od njega jedan izvanredan ljudski tip, utoliko ređi ukoliko smo se više udaljili od direktne umetnosti i života Grčke, renesanse, možda čak i srednjeg veka; i toliko za nas - sretnemo li ga u životu - blizak, drag i srdačan da se moramo često upitati: nije li on naš najbliži i najbolji prijatelj. Ne da bi naše simpatije jedino njemu, i najpre njemu, bile upravljene, već što je baš potrebno najmanje napora da mu pođu i da ga stignu. Imamo bliskih poznanstava koja nikad ne uspemo da razumemo i zbog kojih stalno trpimo, i ima onih čija je pojava za nas: prostota i sklad i razvedravanje. Međ te na prvo mesto dolazi Petar Palavičini, čovek koji je kao retko ko u stanju da potkrepi duhovnu snagu u čoveka; i mislim da nema neprilike ili tegobe u životu koja bi nas mogla sprečiti da se obradujemo kada ga ugledamo. Posmatrati Petra Palavičinija kako živi i kreće se, učestvovati u životu Petra Palavičinija, to je nalaziti se licem prema jednom veličanstvenom pejzažu i gledati ga. Bar mi imamo kraj njega istu vrstu uživanja kao kad svako podne vraćajući se na ručak, preko Starog groblja, posmatramo beskrajnu banatsku ravninu poplavljenu do unedogled bledim i dubokim plavetnilom vode i neba. A B. Šimić mi je pričao - šetali smo se jednom ulicom miloša Velikog - da je za nekog pijanistu u jednoj pesmi otprilike rekao: "telo mu udara rukama po dirkama". Šimić možda ne može ni zamisliti koliku je tačmost tom prilikom izrazio; meni je nužno samo da ovo spomenem da bih rekao kako ceo celcati Petar Palavičini, i fizički čak, fiziološki čak, učestvuje preko svojih ruku u izrađivanju svojih kipova. Što se oseća vrlo dobro, i na prvi mah, našavši se pred njima. Ja imam prava da kažem to i zato što sam ga gledao dugo na poslu u vreme kad je radio moj lik. On je tu pred svojim skulpturama, oko njih, u njima takođe bez prestanka; naročito one su pod njegovim palcima, pod senzitivom njegove kože i epiderma, što čini da on ne može tačno ni svesno da opredeli da li je to senzacija njegovog kožnog tkiva ili vajarske materije koju preživljuje.

Hannibal seems to have set out from Cartagena about mid-June in 218 B.C. and to have been five months between Cartagena and the plains of the Po. It was, therefore, mid-October at the earliest when he halted at the watershed above Italy and gazed southward. Undoubtedly he had not intended to cross the Alps so late, having hoped, perhaps, to make a start in May. He had been delayed, as has been suggested, by the late arrival of many of his troops from their winter quarters, and delayed again, as we know, by unexpected heavy fighting throughout northern Spain. It would seem, in fact, that his arrival at this point was even later than October, for the setting of the Pleiades would have been visible in the latitude in which he stood during the first fortnight in November in the year 218 B.C.

...na groblju Monparnas tražili smo grob Bodlerov. Najpre smo našli samo spomenik, ali ispod koga Bodlerovo telo nije sahranjeno, jer to porodica (čija? Njegovog očuha?) nije dala. Ipak, posle lutanja kroz haos grobova, posle sricanja svih mogućih imena, između njih i nekih jevrejskih, našli smo grob u kome leži Bodler, ali ne sam: tu je i njegov očuh Opik, koji je umro 10 godina pre Bodlera, a tu je i njegova majka, koja ga je nadživela. Između očuha, dakle, koga nije uspeo da ubije, i majke, nalazi se n i to samo kao “C. B. Beau-fils” i bez ikakve druge naznake. Na zaleđini spomenika, običnog i skromnog, porodičnog, nalazi se napomena iz 1857, god. smrti Opikove, da taj grob ne sme da se dira, pa sam ja sasvim napamet pretpostavio da je to raylog što Bodler nije prenet u drugi grob, sa onim groznim secesionističkim spomenikom, ali verovatno manje groznim od vampira Opika, sa čijim kostima mešaju se i njegove kosti. (Na spomeniku bez groba nalazi se gore anđeo zla, loša verzija Rodena možda, koji čuči nad položenim telom Bodlera, telom koje je uvijeno kao tela mumija, ufačlovano, bandažirano, sa glavom koja je u stvari rađena naturalistički verno, očigledno po Bodlerovoj posmrtnoj maski.) Na noge, neko je spustio sveži karanfil.

STARA SLIKA Bojni redi – sve momak do momka; Al bi bili valjani kopači! Bojni topi – gvoždje potraćeno; Al bi bili valjani orači! A telećak – ao kože puste, Al bi bila torba milosnica, Što je babo darovima puni Na badnjake i u dane svake, Kad se vesô svomu pragu vraća! *** – Desno! – L'jevo! – – Naprijed! – – Teško je, al Zapov'jed! Kano str'jela Juri red; Puška s puškom Upored... Stani! – Stade Kano zid – Kamen t'jelo, Kamen vid..... „Čuješ, Ivo! – šapće Jovo – U grlu me pali: A panem li, podaj Mari Ovaj prsten mali. I maramu, što mi dika Na oproštaj dade, I taj cv'jetak sa livade, Gdje joj dragan pade“. „„Čuješ, Jovo! – šapće Ivo – Nesrećno sam snivo; Pokojni me moj babajko U čelo cjelivo. A panem li – ti se vratiš – Pozdravi mi majku I odnesi pozdrav ovi Na groblje babajku““. Jedan časak – još su ljudi; Drugi časak – krv iz grudi; Treći časak i – nebo se stresa, To već nisu ljudi, Već hrpe od mesa! *** A u selu Preko devet gora i planina Jedna baka čeka sina, A djevica svoju diku b'jelu. O duvaru slika visi, Pred njom žiža sije, U nju glede, u nju pilje Seljakinje dvije – – I gle čuda! zaljulja se Ona slika stara, Zaljulja se, s klina zdrava Pade sa duvara. A sirotam ko da srce Puče sr'jedom sr'jede; Ne, ne plaču, tek se samo Ko dv'je lude glede... A po selu Ide priča; gata se i baje; Plaču seje, ljube, maje – Ko u selu, Gdje se svašta Pod istinu i prima i daje! A van sela Vele: To su selske trice! Ta dakako Tko bi plako, Ako kakva slika pade, Il protuže kukavice!

*PO >Diadem Ring Circlet 8, 6, 1< >Mana Pi Sphere Abstracter 14, 8, 2< >Golden Items 5, 3< >Hexagonal Prism 9, 5< “Paisbox randomizer finds Rainbow Facets Inna hash table, prefixes, suffixes, searches and sorts globs Inna standard normal distribution, inspired by Blizzard Entertainment’s Diablo, Secret Of Mana on Nintendo, Altered Carbon, B2B/B2C Business Intelligence, Knowledge Management, and Blockchain. The Five pointed star forges the Model View Projection Matrix, binds or halves coins Inna 3-dimensional P2P hashing scheme.

*PO GPL >Diadem Ring Circlet 8, 6, 1< >Mana Pi Sphere Abstracter 14, 8, 2< >Golden Items 5, 3< >Hexagonal Prism 9, 5< “Paisbox randomizer finds Rainbow Facets Inna hash table, prefixes, suffixes, searches and sorts globs Inna standard normal distribution, inspired by Blizzard Entertainment’s Diablo, Secret Of Mana on Super Nintendo, Altered Carbon, B2B/B2C Business Intelligence, Knowledge Management, and Blockchain. The Five pointed star forges the Model View Projection Matrix, binds or halves coins Inna 3-dimensional P2P hashing scheme.

I have always fancied myself as a fairly objective looker, but I’m beginning to wonder whether I do not miss whole categories of things. Let me give you an example of what I mean, Alicia. Some years ago the U.S. Information Service paid the expenses of a famous and fine Italian photographer to go to America and to take pictures of our country. It was thought that pictures by an Italian would be valuable to Italians because they would be of things of interest to Italy. I was living in Florence at the time and I saw the portfolio as soon as the pictures were printed. The man had traveled everywhere in America, and do you know what his pictures were? Italy, in every American city he had unconsciously sought and found Italy. The portraits—Italians; the countryside—Tuscany and the Po Valley and the Abruzzi. His eye looked for what was familiar to him and found it. . . . This man did not see the America which is not like Italy, and there is very much that isn’t. And I wonder what I have missed in the wonderful trip to the south that I have just completed. Did I see only America? I confess I caught myself at it. Traveling over those breathtaking mountains and looking down at the shimmering deserts . . . I found myself saying or agreeing—yes, that’s like the Texas panhandle— that could be Nevada, and that might be Death Valley. . . . [B]y identifying them with something I knew, was I not cutting myself off completely from the things I did not know, not seeing, not even recognizing, because I did not have the easy bridge of recognition . . . the shadings, the nuance, how many of those I must not have seen. (Newsday, 2 Apr. 1966)

Di fobia sociale, invece, non ho mai sofferto, nonostante la timidezza. Oggi mi intrattengo sempre piú spesso con chi non conosco, la vita mi ha obbligato a vincere questa debolezza, mi ha spinto con forza, quasi costretto, in tal senso. Costretto a fare piú che a riflettere, a muovermi di pancia e non con la ragione. L’esperienza quindi dovrebbe insegnarmi che se ti forzi ad affrontare ciò che temi, alla fine la vinci, che è un po’ il concetto del dottor Cavalli: guarda in faccia le tue paure finché non ti faranno piú paura. Dovrei perciò prendere un aereo al giorno, andare a vivere in una casa piena di blatte e ragni, semmai iscrivermi alla Napoli-Capri, cosí da nuotare in mare aperto, e forse nel giro di qualche anno potrei ambire a diventare finalmente un uomo perfetto, una persona senza punti deboli. Possibile? Non credo. Non esistono persone senza punti deboli. Forse riuscirei a vincere la paura di volare, potrei anche arrivare a dormire in una stanza piena di ragnatele (in realtà una volta ho dormito da solo in una stanza di un B&b nella quale c’era un grosso ragno, nascosto però dietro a un armadio), potrei tentare di combattere la mia ipocondria ogni giorno e un domani forse non provare piú questo fottuto terrore, ma quale sarebbe il dazio da pagare? Quanto sforzo, quanto dolore, quanta paura comporterebbe sfidare in campo aperto le mie fobie? E questo sforzo, questa paura, non provocherebbero altra paura? Non posso affrontare tutto, semplicemente perché non ci riesco, sono umano, con tutto ciò che questo vuol dire. A proposito di accettazione. Mi piacerebbe essere piú equilibrato, ma so di trovarmi sotto quella coperta sempre troppo corta: se tiro da un lato, resto scoperto dall’altro. Qualcuno parla di ipersensibilità dell’amigdala, la sede del cervello a forma di mandorla che gestisce le emozioni e in particolare la paura. Se hai la sfiga di avere questa zona ipersensibile, sei costretto a fotterti dalla paura costantemente: l’amigdala in questi casi, al pari del neurone inibitore ubriaco(ricordate?), sta sempre sul chi va là, inviandoti di continuo scariche di adrenalina con lo scopo di farti reagire prontamente a una situazione di pericolo. L’unica cosa che ottiene, però, è mandarti fuori di zucca, perché in verità ti trovi sul divano e stai guardando la tv, e il solo pericolo incombente è che ti possa venire un crampo alla pancia per via della cioccolata di cui ti sei abbuffato nel tentativo di vincere l’angoscia persistente che ti fa sentire l’irrefrenabile voglia di scappare a gambe levate, come se ai tuoi piedi stesse strisciando un boa constrictor. E pensare che un tempo avevamo solo questa parte di cervello, eravamo guidati solo da istinto ed emozioni, il sistema limbico (adibito alle funzioni psichiche, all’emotività) dominava il cervello già nei rettili di un tempo. Solo milioni di anni dopo il cervello pensante si è evoluto da questi centri emozionali. Per quel che mi riguarda, cerco di fregare l’amigdala con «l’evitamento», mi costruisco degli appigli per tirare avanti alla buona e sentire meno la paura, tento di distrarmi, ecco, in attesa che, chissà, un domani qualcuno mi aiuti a imboccare la strada giusta, mi apra gli occhi e mi infonda il coraggio per guardare in faccia ciò che non ho avuto il coraggio di guardare fino a oggi. Aspetto che sia la vita ancora una volta a darmi lo scossone e a spingermi verso nuove strade nelle quali la paura non mi farà piú da compagna quotidiana. Nel frattempo, mi impegnerò in ciò che mi fa stare bene e continuerò ad aspettare un refolo di sole per andare sul lungomare con la mia famiglia. La felicità dalle mie parti: un venticello fresco che sa di primavera, una pizza fumante, il mare là dietro, una birra ghiacciata, mia moglie e mio figlio.

Ima nešto što nadilazi razmišljanje, unatoč njegovoj uistinu iznimnoj moći. Razmišljanje se samo od sebe uruši u trenutku kada se život pokaže egzistencijalno nepodnošljivim. U takvim situacijama pomaže 'zapažanje' na dubljoj razini, a ne razmišljanje. Možda možete započeti zapažajući ovu činjenicu: volite neku osobu 'ne unatoč njezinim ograničenjima', nego upravo 'zbog tih ograničenja'. Naravno, nije to tako jednostavno. Ne morate biti zaljubljeni u saki nedostatak te osobe i samo prihvaćati stvari takve kakve jesu. Ne trebate prestati pokušavati učiniti život boljim, ne trebate se jednostavno pomiriti s patnjom kao da tu priča prestaje. Ali čini se da na putu poboljšanja postoje granice iznad kojih možda ne ćemo htjeti ići da ne bismo morali žrtvovati vlastitu čovječnost. Naravno, jedno je reći: 'Biće zahtijeva ograničenje', i zatim sretno nastaviti svojim putem dok sunce sja, otac nam ne boluje od Alzheimera, djeca su nam zdrava, a brak baš kakav treba biti. No što kada stvari krenu po zlu?

U Disneyevu crtiću ''Trnoružica - Uspavana ljepotica'' kralj i kraljica nakon dugo vremena dobivaju kćer, princezu Auroru. Planiraju veliku proslavu krštenja kojom će princezu predstaviti svijetu. Dobrodošli su svi koji vole i poštuju njihovu novu kćer. No ne pozivaju Zluradu (zlobnu, zlonamjernu), koja je zapravo kraljica Podzemlja, ili Priroda u njezinu negativnu obliku. Ovo simbolički znači dase dvoje vladara ponašaju previše zaštitnički prema svojoj voljenoj kćeri gradeći oko nje svijet u kojemu nema ničega negativnog. Ali to je nije zaštitilo, već ju je samo učinilo slabom. Zlurada je bacila kletvu na princezu zbog koje će se na svoj šesnaesti rođendan ubosti na vreteno i umrijeti. Vreteno je kotač sudbine; ubod, koji izaziva krvarenje, simbolički predstavlja menstruaciju, znak izrastanja žene iz djeteta. Srećom, dobra vila (pozitivni element Prirode) ublažava tu kaznu i smrt pretvara u san iz kojegaje može probuditi poljubac prave ljubavi. Uspaničeni kralj i kraljica daju ukloniti sva vretena u zemlji i prepuštaju kćer na skrb trima dobrim vilama. Nakon toga nastavljaju sa svojom strategijom i uklanjaju sve opasne predmete - ali tako samo ostavljaju svoju kćer naivnom, nezrelom i slabom. Jednoga dana netom prije šesnaestoga rođendana Aurora u šumi susreće princa i odmah se zaljubljuje u njega. To je doista pretjerano, po bilo kojim razumskim standardima. Zatim glasno jadikuje što se mora udati za princa Filipa kojemu su je obećali još dok je bila dijete i potom doživljava emocionalni slom kada je zbog proslave rođendana vrate k roditeljima u dvorac. U tome trenutku počinje Zluradina kletva. U dvorcu se otvaraju čarobna vrata, Aurora iza njih ugleda vreteno, nabode se na nj i pada u dubok san. Postaje Uspavana ljepotica. Simbolički govoreći, time ona odabire nesvjesnost radije nego teror života odrasle osobe. Nešto se slično (u egzistencijalnome smislu) često događa prezaštićenoj djeci: dožive grubo otrježnjenje - i zatim požele blaženstvo nesvijesti - već pri prvome pravom susretu s neuspjehom ili, još gore, s istinskom zlonamjernošću koju ne razumiju, ili ne žele razumjeti, i protiv koje se ne znaju braniti.

Za dijete koje upravo spektakularno i nadahnuto prelazi sve granice pljuska po stražnjici može mu pokazati da odgovorna starija osoba doista misli ozbiljno. Postoje neke situacije u kojima čak ni to neće biti dovoljno, dijelom zato što su neka djeca vrlo odlučna, istraživački nastrojena i zahtjevna, ili možda zato što je njegovo ponašanje uistinu ozbiljno. Ako ne razmislite pomno o ovome, onda se ne ponašate odgovorno kao roditelj. Ostavljate prljavi posao nekome drugom tko će to učiniti puno prljavije.

Fanerinė nesąmonė" buvo nedidelis kreiserio maketas, išdažytas Ukrainos spalvomis ir papuoštas užrašu "Slava Ukrayini". Nežinomi šmaikštuoliai paleido jį ant užšalusio tvenkinuko tiesiai prieš Rusijos ambasados Vilniuje langus kitą dieną po to, kai Rusija Kerčės sąsiauryje piratiškai atakavo Ukrainos laivus.

Možemo započeti promišljajući o riječima koje su same po sebi previše crno-bijele: ''uspjeh'' ili ''neuspjeh''. Ili ste uspjeh: sveobuhvatna, jedinstvena, u cijelosti dobra stvar, ili ste suprotnost, neuspjeh: sveobuhvatna, jedinstvena, nepromjenjivo loša stvar. Te riječi ne nude nikakvu alternativu ni nešto između. Međutim, u svijetu koji je kompleksan poput našega takva uopćavanja (zapravo, takav neuspjeh u razlikovanju) znak su naivne, priproste, pa čak i zlonamjerne analize. Taj binarni sustav izostavlja iznimno važne stupnjeve i vrijednosne gradacije, a posljedice toga izostavljanja nisu dobre.

Sve dane provedene u Kathamanduu kaučsurfao sam kod Taye, Australke koju sam godinu prije upoznao u Bangladešu. Cura volontira tu već drugu godinu zaredom, a tek joj je devetnaest. Podučava klince engleski i jedna je od mnogih mladih putnika koje sam upoznao tijekom svojih skitanja. Gotovo svi su imali istu priču – završili su srednju školu, poneki i fakultet, nisu znali čime bi se u životu htjeli baviti pa su uzeli gap year i počeli putovati svijetom, volontirati i educirati kako druge tako i sebe. Htjeli su isprobati sve i svašta prije tog velikog koraka u životu i odluke čime se žele baviti. Od malih nogu su štedjeli kako bi si to mogli priuštiti bez financijske pomoći roditelja. Radili su po lokalnim supermarketima par sati dnevno, od svoje trinaeste godine, prije nego bi pošli doma pisati zadaću. Roditelji su ih od malih nogu tjerali da se snalaze i budu neovisni. –Jel' s njim sve u redu? – pitala je Chloe za mog dvadesetsedmogodišnjeg brata Filipa na nedjeljnom ručku kod mojih roditelja u selu pokraj Zagreba. –Zašto i dalje živi s roditeljima? Uzalud sam joj pokušavao objasniti da je to posve normalna pojava u Hrvatskoj. S roditeljima si dok se ne: a) oženiš/udaš, b) zaposliš i digneš kredu na trideset godina da si kupiš stan ili c) dokle god želiš. Uzalud sam joj objašnjavao da su se mene gotovo odrekli kad sam im priopćio da ću tijekom studiranja otići u podstanare. Nije joj bila jasna ta privrženost obitelji, koja joj se činila čak i malčice nastrana. Ja sam pak vidio ljepotu u tome. Roditelji brinu o svojoj djeci i žele im samo najbolje. Međutim, upoznavajući mnoštvo klinaca koji samostalno lutaju svijetom, shvatio sam da postoji i druga strana priče. Na taj način roditelji odgajaju buduće odrasle ljude koji neće biti u stanju biti samostalni i nositi se sa životnim izazovima. Roditelji odgajaju male razmažene debilčeke. – Za osamnaesti rođendan od roditelja sam dobila na dar izbor – nastavila je. Ili se odseli ili počni plaćati stanarinu i dio režija. Ma koliko to brutalno zvučalo, ljubav nekad i mora biti takva. To je jedini način da djecu naučite odgovornosti, pokažete im kako stvaran život zapravo izgleda. Djecu treba pustiti i reći im da više nisu djeca. I nek' se snađu. Put do pakla popločan je dobrim namjerama.

However, in a patient with impaired oxygenation a reduction in arterial Po2 cannot distinguish between the three very common conditions of pulmonary collapse, consolidation and oedema.

+91-9694873115 PoWerfuL bLack magic sPeciaList IN Maharashtra  [Vashikaran Specialist] [Black Magic Expert] [Love Problem Solution] [Kala Jadu Specialist] [Kala Jadu Expert] [love MArriage specialist] [Vashikaran Expert] [Baba molvi astrologer tantrik] [girl boy husband wife]+91-9694873115 There are various people who are in love with someone. Regardless, the issue in their affection lives is that generally, these attractions are single-sided. In case you fall into this class and getting yourself helpless, you need support from the Vashikaran Specialist.+91-9694873115 love back specialist astrologer In Georgia+91-9694873115 vashikaran mantra for boyfriend back+91-9694873115 astrological solution for love marriage+91-9694873115 love marriage problem with parents in the UK+91-9694873115

Buy Goethe,Telc, DSH, TestDAF, OSD certificate B2, - Get Goethe, DSD certificate A1, Goethe, OSD certificate A2, Goethe, Telc certificate C1, Goethe certificate C2 ,Buy polish telc b2 certificate online, buy polish language certificate online in poland-Buy C2 proficiency language certificate in poland buy C2 proficiency language diploma in Germany,Buy C2 TELC-GOETHE Certificate Without Exam Buy C2 proficiency language certificate online without test - Where to buy C2,B2 proficiency language diploma online Buy C2 TELC-GOETHE Certificate Without Exam, ( Buy C2 Cambridge English language diploma in UK , English language dipolma for sale without test.) ( Buy german language proficiency zertifikat online now without test.) ( Buy swiss language certificate online without test.) ( Buy USA doctor degree , nusing degree , Work permit, University degree, higher educational degree such as masters degree an more ) ( Buy polish telc b2 certificate online, buy polish language certificate online in poland/How to get polish proficiency TELC b2 online) ( Buy czech proficiency certificate online without test. Czech Republic language certificate for sale registered in database system.) ( Buy French proficiency language degree online now without test. French certificate for sale.) FOR IMMIGRATION AND STUDIES ABRAOD We also provide Diplomas Such as (IELTS, PTE, GRE , PMP,NEBOSH, NCLEX, CIPT ,CELPIP ,GOETHE, USMELL, OET) Buy Genuine IELTS Certificate Online Without Exam Get Real Registered Expedite Certification in TOEFL, TEF, OET, #NCLEX, #PTE, #TELC, #GOETHE, #NEBOSH, #PMP, #BCSP #Online #Buy #Original #Bank #Exam #certificates in India #SBI, #RBI, #IBPS #diploma for sale Contact now on WhatsApp(+371 204 33160) WhatsApp(+44 7397 620325) Telegram ( @ Mrseb02 )

Buy GOETHE Certificate Without Exam Are you looking forward to buy real GOETHE certificate online without exam? We here to help you. We are top leading GOETHE certificates provider company. We have more than 20 years experience of selling and producing genuine GOETHE Certificate online with or without exam. We offer valid goethe certificate without exams: #A1-#A2-#B1-#B2-#C1-#C2 for German with or without exam online Buy original telc certificate A1, A2, B1, B2, C1, C2 without exam, buy registered goethe for work A2, #B1, #B2, C1 in Germany, Buy genuine telc for medicine B2-C1 exam in India, buy legit telc for careers B2-C1 without exam online Buy Genuine IELTS Certificate Online Without Exam Get Real Registered Expedite Certification in TOEFL, TEF, OET, #NCLEX, #PTE, #TELC, #GOETHE, #NEBOSH, #PMP, #BCSP #Online #Buy #Original #Bank #Exam #certificates in India #SBI, #RBI, #IBPS #diploma for sale Buy goethe certificate online get genuine ielts score get tef certificate online we enable you buy genuine goethe certificate without exam We offer valid goethe certificate without exams: A1-A2-B1-B2-C1-C2 for German with or without exam online Buy original telc certificate A1, A2, B1, B2, C1, C2 without exam, buy registered goethe for work A2, B1, B2, C1 in Germany, Buy genuine telc for medicine B2-C1 exam in India, buy legit telc for careers B2-C1 without exam online,Buy Genuine IELTS Certificate Online Without Exam Get Real Registered Expedite Certification in TOEFL, TEF, OET, #NCLEX, #PTE, #TELC, #GOETHE, #NEBOSH, #PMP, #BCSP #Online #Buy #Original #Bank #Exam #certificates in India #SBI, #RBI, #IBPS #diploma for sale, Buy goethe certificate online buy registered goethe certificate Germany get genuine ielts score get tef certificate online we enable you buy genuine goethe certificate without exam WhatsApp(+371 204 33160) WhatsApp(+44 7397 620325) Telegram ( @ Mrseb02 ) Email :::(ligakvas@yahoo.com