Znakovi Pored Puta Quotes

Ja kažem sebi: Još večeras budi hrabar, ne drhti i ne boj se više nego što treba, a već sutra možda neće nam trebati ni hrabrosti ni utehe.

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom veku nauči.

Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi. Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.

Ovih dana sam mnogo čitao i mnogo razgovarao sa ljudima - više nego što je zdravo i dobro za mene - a nauk koji se može izvući iz svega toga uvek je isti. Iznutra treba rasti, ćutke i neprimetno napredovati, i u pravi čas se zaustaviti. Sve drugo znači: sam sebi plesti zamku, spremati svoj sopstveni pad.

Ponekad čovek preživljuje takve stvari, da sama činjenica da ih je preživeo znači ne samo pobedu i izbavljenje nego i čudo; jedno ponovno, radosno rođenje po naročitoj milosti viših sila.

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! - Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!

Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz. Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: - Zar sam ja čuvar brata svoga?

Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća.

Suviše je ovaj narod patio od nereda, nasilja i nepravde, i suviše navikao da ih podnosi sa podmuklim roptanjem ili da se buni protiv njih, već prema vremenima i okolnostima. Između zlokovarnih, osvetničkih misli i povremenih pobuna prolazi im gorak i pust vek. Za sve drugo oni su neosetljivi i nepristupni. Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikad više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje ili da ga čini.

Едно от страшните неща в човешките отношения се крие в това колко безпомощни и напразни са благостта, саможертвата и лишенията на онези, които ни обичат, но които ние не обичаме. "Прокълната история

Ponekad se cela ova šarena dnevna stvarnost našeg života zanjiše kao tanka kulisa i mi, za trenutak jedan, sagledamo ono što se nalazi iza nje. Od toga nam se zavrti u glavi, ponese nas laka nesvestica koja brzo prođe, ali posle toga čuvamo dugo sećanje na taj trenutak, kao saznanje koje nas krepi i daje nam snage da izdržimo ovu stvarnost na koju smo osuđeni.

Морето диша. Движението се предава на голите каменни брегове и обрасналите планини, на облаците и на синьото платно на небето. Всичко се движи и се готви за полет. И колкото странно и невъзможно да звучи, ще потегли и терасата. Ако тя не се помести, ще тръгне той и ще я напусне, защото принадлежи на всичко, което се движи. Необикновено е, дори опасно и малко страшно, но иначе не би могло да бъде. И е прекрасно.

Nisu svi ljudi tako rđavi kao što to rđav čovek misli.

Postoji priča da je na dvoru nekog sultana bio naročit činovnik čija je titula glasila: evet-efendija. Njegova jedina dužnost bila je „da klima glavom u znak odobravanja na sve što sultan kaže

Морето, което в далечината сякаш беше стихнало и гладко, все повече се пригаждаше с багри и форми към тържествения вид на облаците, на небето и бреговете и там, където необятната морска шир се смесваше с хоризонта и изчезваше в безкрая, то изглеждаше достъпно и не по-малко масивно от ивицата на разгърнатия бряг. Така ефирните облаци, течното море и твърдата суша, променяйки за себе си основните си свойства, вървяха един към друг за среща и прегръдка.

Kad bi se sakupila i ujedno sabrala lična osećanja gneva, protesta, gađenja i ogorčenja sa kojima su ljudi pojedinci umrli, uzalud dozivajući pravdu i zaštitu - kad bi tako nešto bilo mogućno - bila bi to velika snaga, divan prizor, i uteha ljudskom duhu zauvek. Nažalost, to je nezamislivo i neizvodljivo. Svak umire u tami i teskobi svoga očajavanja, a većina sa osećanjem uzaludnosti svojih najboljih težnja i napora.

Sa malo razuma, dosta napora i mnogo dobre volje, sve se u životu, na kraju krajeva, da nekako udesiti. Ali to i jeste najgora strana života da se sve u njemu mora stalno udešavati. U očima ljudi koji vole život ovakav kakav je, tj. u očima velike većine, to je dobro i prirodno, jer za njih sve stvari u svetu i postoje samo utoliko ukoliko ih oni svojom aktivnošću mogu da udese u prilagode svojim potrebama. Ali po shvatanju drugih, malobrojnih, to oduzima stvarima svaku pravu vrednost i više značenje. Oni se sa tim ne mogu nikad pomiriti, čak ni onda kad žive i rade kao i svi ostali. Za njih sve ono što se mora trajnom pažnjom i stalnim naporom doterivati i udešavati i ne znači život. Oni nisu i sposobni za tu pažnju i takav napor; ne što ne bi imali snage i razuma koliko i oni prvi, iz većine, nego što nisu u stanju da prihvate takvo shvatanje života, pa ni po cenu života samog.Oni mogu da prime život samo kao niz čuda, u najužoj vezi sa njihovom ličnošću, a gde izostane čudo, tu redovno nastupa katastrofa koju ništa ne može zaustavitii na kojoj se ništa ne da udesiti.

Всичко е безкрайно и дълбоко и същевременно близо, на ръка разстояние, и всичко повдига човека от мястото му, прави го лек и подвижен като всяко нещо в тази обща разлюляна празничност. Всичко го призовава и кани да се издигне и да полети, а отпорът е незначителен, почти никакъв.

Neizvesnost je imanje onih koji nemaju nista i velika nada onih koji nisu navikli na dobro u zivotu. Neizvesnost je za razumne i ponosne ljude ono sto je gatara za budale, slabice i sebicnjake: nagovestava dobro i zlo, pogadja retko, ali zato dopusta sve, i najoprecenije, mogucnosti.

Gledajući jedno ljudsko naselje na nekoj vlažnoj strmini, ograđeno posrnulom ogradom, dođe mi misao o pravoj nameni ovoga sveta. U stvari, ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano i zatvoreno sve što je u vasioni živelo i gamizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre. U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni, a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

Блаженството на обикновеното, истинското летуване сред познати вещи и винаги близки лица заменяше опасното и възбуждащо щастие на раздвижените пространства и мечтания полет през тях.

Щастлив те прави онова особено щастие, което идва преди самото щастие.

„… колкото по-далеч, толкова по-лесно – към някакъв огромен румен праг във висините, а зад него вече се съзират нови въздушни и светлини стъпала, които превръщат човешкия ход във все по-бързо летене. Човек може далеч да отиде и високо да се изкачи; целият се превръща в това и в това е цялото му съществуване. Върви, но с крилат ход.

Странно и винаги благотворно е чувството, което пораждат у мен издялканият камък, обработената земя и дялканото дърво. Виждам как красотата и ползата от всяка форма е заплащана с жертви – с труд и подчиняване на законите. И тъкмо затова всичко сътворено в миналото остава живо и непроменено в настоящето, защото е откупено и платено, а продължителността на живота му се мери с величието на жертвата, с която е било откупено.

Никога не съм могъл да стоя, без да се вълнувам, до обработения от човешка ръка и износен от употреба камък на някогашни градове и сгради. От отронения топъл камък на някогашни постройки, под лъчите на същото слънце, до мен винаги е достигала вълнуващата визия за живота на умрели хора и поколения, за техните нужди, страсти, вярвания и заблуди, за конфликтите, привличането и отблъскването, за вечното вълнение на човешкото море върху твърдата и непреходна земя. Трептенето на обедната мараня върху този камък, който преди да стане руина е служил на някогашните хора, оживявайки под ръцете им; върху растителността, която този камък разделя с тиха, но могъща сила, за мен не е гола и няма игра на стихията, а говор на живота, илюстрация на онова, което е сега и което ще бъде в голямата и променлива и вечно една и съща драма на човешкото съществувание.

И тази замечтаност става все по-силна – чувства я като благо, упойващо насилие, което го освобождава от всичко у него и около него, но го покорява изцяло на себе си, след това се превръща в странна игра, променя отношения та в света, който го обкръжава, и силите и измеренията на собственото му тяло. Какво е близо, а какво – далеч? Кое е ефирно, кое е течно, а кое е твърдо? Какво е той, онзи довчерашният, а каки са тези красоти и радости, които все повече го изпълват отвътре и обкръжават отвън? В моменти, когато играта е във вихъра си, това трудно може да се разбере.