Zbogom Quotes

Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekud u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: “Zbogom, idem da ozdravim".

Ubi me prejaka reč. Ne stigoh da se sklonim. Reče je ona jutros, uz slavujevu pesmu. Sad neku tugu tešku iz sebe zalud gonim, To njeno zbogom beše premnogo i za česmu MOJIH MUCAVIH REČI I BOLNOG PONIŽENJA... I puče reč kao bič, fijukom za sva vremena, Dok se još nečem nadah, dok bejah sav sa sobom. Sad sam niko i ništa – sam sebi svoja sena, Osušen bor na hridi pred vetrovitim dobom UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... Ne reče ko je krivac za taj metak od reči, Nekuda odskakuta, sva gipka kao srna... U meni prošlo vreme kao parastos ječi, A negde ispred oka mota se kosa crna I OKO, BADEM ZRELI, NADOŠLO ZA VOLJENJA... Možda ću doći sebi kada pobegnu laste, Kad leto zaboravim i sav u jesen odem. Kad lepo što je, zaspi, a noć počne da raste U meni i za mene, kad mrak okom ubodem... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SNOVIĐENJA... U toj ću noći i ja sa svojim snom umreti, Kunući ono zbogom što ga izreče ona. A nije dobro nikom svom bolu da se sveti, Neka sve ide Nebu, nek' sudi Vasiona... UBI ME PREJAKA REČ, UMREŠE SVA VOLJENJA...

Da li znaš da čitaš poljupce? Poljupci su kao ljubavna pisma. Mogu se pročitati, a mogu se baciti nepročitani. Poljubac može da znači zdravo! Ili laku noć, zbogom, ili dobro jutro! On znači doviđenja, nosi izdaju i smrt, ili bolest, govori dobro došli, seti me se, ili srećan put! Poljubac je zalog sreće, sećanje, laž, obećanje, ili dug sa kamatom. Vesnik radosti ili nesreće. Kroz poljubac jedno naše telo odlazi u naše drugo telo...

Zbogom, i hvala za svu tu ribu!

Moram se prisjetiti da je svako „zbogom“ imalo svoje „zdravo“. A nema ničega ljepšeg od toga „zdravo“.

Baka je na dno groba prostrla čistu bijelu pamučnu vreću, položila Ringera na nju, i onda ga još pažljivo obmotala njome. Djed je položio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u čuvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo šešir i rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I ja sam rekao: „Zbogom, stari Ringer.“ I onda smo otišli i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teško zbog toga i osjećao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjećam jer se on osjećao isto tako. Čovjek se uvijek tako osjeća kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini način na koji bi se to moglo izbjeći je čitavog života nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo još gore, jer onda bi se čitavog života osjećao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom slučaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjećaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjećat ću se starog Ringera - i rado ću ga se sjećati. Čudna je to stvar, rekao je, ali kad ostariš i sjećaš se onih koje si volio, sjećaš se samo lijepog i dobrog, nikad ružnih stvari. Što je još jedan dokaz da ono što je loše ne igra nikakvu ulogu.

Dok vjerovali još smo da svaki put se mijenja mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja.

Dolazi vrijeme malih pjesnika. Zbogom Vitmene, Dikinsonova, Froste. Dobrodošli vi čija slava nikad neće doprijeti dalje od vaše najbliže rodbine, i možda jednog ili dvojice dobrih prijatelja okupljenih poslije večere oko vrča jakog crnog vina... dok djeca padaju u san i žale se zbog buke koju pravite preturajući po ormanima, tražeći svoje stare pjesme, u strahu da ih je možda vaša žena izbacila prilikom posljednjeg proljetnog spremanja. Pada snijeg, kaže neko ko je zavirio u mrklu noć, a potom se i on okreće ka vama dok se vi pripremate da čitate, ponešto teatralno, s licem koje crveni, dugačku ljubavnu pjesmu čija je posljednja strofa (vi to ne znate) beznadežno izgubljena.

Gostima, koji moraju ići, kaži: zbogom! i utri sve tragove njihovih stopa. Smešeći se pritisni na svoje grudi sve što je nežno i prosto i blisko. Danas je praznik duhova, koji ne znaju kada će umreti. Neka tvoj smeh bude samo beznačajna radost kao blistava svetlost na talasima. Neka ti život zaigra lako na krajevima vremena, kao rosa na vrhu lista. U akordima udaraj na harfi ritam kojim te trenutak dariva.

*Monolog* Pišu se knjige! Gospodi bože, Gotovo evo manjka još malo, Pa nećeš naći mjesta da pljucneš Od samijeh knjiga! I kakve knjige! Ah, ja ih često sažalno gledim Sjedeć u kutu s dosade puste; A one gvire u me onako Kao i djeve koje su nekad Ljubljene bile, a sada čame – Ni gospe ni djeve, e ih je sramno Pustio dragi! .... Al dođe časak – ljubavnik žarki Obično kasno prigodu steče I vidi gdje bujna, ljubljena djeva Pre no u mekan talamos liježe, Odlaže za noć teretne čare. Gleda i misli kupeći usti: Gle, luda mene, ovo što osta Za manji mogoh postići novac! I – tako… zbogom; čare odloživ, Slatku vam nojcu na policam želim! Odvraćam od vas smušenu glavu I jurim željan na ulice žive, U bučne krčme il drugi koji Ljudski zvjerinjak. Najsvježa sô je Silnom na valu velikog mora.

Neko „zbogom“ prećutiš samo zato što u njega ne veruješ.