Usana Quotes

-Samo sam htela da imam nešto tvoje... Zauvek... Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka. Sretan sam ja momak... Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime. Hajde konju... Reci joj... Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli. -Želiš nešto moje? Zauvek? Da li bi prezime moglo da posluži?

Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis. Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo... Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda... Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje... Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka... Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja... Laku noc, njene pospane oci...

Teku ljudi po ulicama, miču se lica u povorkama, lica naprahana, blijeda, klaunska, sa zarezima gorućeg karmina oko usana, kratkovidne maske žena u crnini, lica grbavaca, donje čeljusti, voštani dugi prsti sa crnim, modrikastim noktima, sve prilično ružno. Gadna lica, zvjerske njuške, žigosane bludom i porocima, zlobom i brigama, lica smolava i ugrijana, glave mrkvaste, gubice crnačke, zubala tvrda, oštra, mesožderska, a sve je sivo kao fotografski negativ.

Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja

Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu više, iako ni prethodna stepenica nije još potpuno osvojena ni utvrđena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, površno ni uzaludno, ili čak ne govoriti uopšte. Sve su to stepenice na putu ličnog napretka i usavršavanja koje u toku života, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tačnije rečeno sa starošću, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savlađujemo se i obuzdavamo lakše, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,možda razumnije i čovječnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se pređe na postizavanje višeg stepena, a to je: unutarnje ćutanje. Šta vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vri od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost? Često mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno ćute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zloćudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da već naučimo da u sebi ćutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaže u tome. Vrijeme je, jer inače će nam se desiti da do kraja zlo živimo i, na kraju, ružno umremo. A to je strašno.

Najviše volim njenu vedrinu. Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije. Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa. Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva. Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.

Ne smiješ željama profućkati svoj život, Heather.” Lice mu je ozbiljno, ali to me ne spriječi da upitam: “Zašto ne?” Oslobodi oblak dima iz kuta usana. “Jer je život prekratak da bi se potratio i trenutak.

Kako se zove ono kad suza iz tvoga oka pada na moje lice, i kada osmijeh tvojih usana nasmije moje srce? Ima li to, uopće, ime? I šta se radi s time kad više ne znaš šta pripada kome od dvoje, dok sve im tuđe postaje svoje?

Vreme prevodi epohu u legendu. Ružnu ili lepu, svejedno. Pričam vam kako je bilo, a opet ne govorim vam šta bi trebalo reći. Reči se, čim spadnu s mojih usana, rasipaju, krive. Ne stare samo ljudi, znate. Stare i reči. Rađaju se iznova, oblikom izmenjene, ali smućkane s novim podznačenjima, drugačije težine i promenjenog molekularnog sastava. Ma šta danas značila reč "partizan", recimo, ona je četrdeset pete značila nešto sasvim drugo. Koliko se samo samoobožavanja, mržnje, laži, priča, uspomena, filmova, memoara slilo u tu reč za pedeset godina.

Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reci, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam…Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar. Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila. Zadivljujuće jednostavno… – Samo sam htela da imam nešto tvoje…Zauvek…Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.Sretan sam ja momak…Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.Hajde konju…Reci joj…Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli. Želiš nešto moje? Zauvek?-Da li bi prezime moglo da posluži? Osmeh ju je ostavio bez daha na trenutak, ali je šmrknula i nastavila da slaže stvari. Ali oboje smo znali da to više nije potrebno.Zagrlio sam je, s leđa, privila se uz mene i pritisnula mi ruke sa svoje obe. Neću da se mešam, ali trebaće ti neka veća torba. Moraćeš i mene da spakuješ ako zaista misliš da odeš odavde…

To ga još jače rastuži, pa okrene putem na drugu stranu prema staroj sumornoj šumi koja je gorjela u ranim večernjim bojama. Iz livada i vinograda dopirala je pjesma zričaka i miris rane jeseni koja se kao šapat dozrelih usana širila krošnjama drveća i naličjem dozrelog voća i otave. Uza svu ljepotu prirode ostade ovaj put potpuno tup, tuđ samom sebi - hladan bez osjećaja.

Helen je ugasila svjetlost, prišla žurno prozoru i provirila napolje. Svjetlost iz dnevne sobe je kroz otvorena vrata padala na pod u zlatnom romboidu. Helen je stajala iza postelje kao da je promatrala neku divljač. Oko mene je još lebdio dah njenog parfema. Okrenula se. 'Ne smiješ ići na stanicu', rekla je. 'Neko bi te mogao poznati. Moraš otići! Pozajmit ću kola od Ele, pa ću te odvesti u Minster. Kakve smo budale bili! Ne smiješ ostati ovdje!' Osjetio sam oštar bol koji se odmah pretvorio u žudnju. Izgleda da je Helen prvi put stvarno shvatila da se moramo rastati. Ili je to možda tek sad najzad sama sebi priznala. Nestalo je sve one rezerviranosti koja je u toku dana tinjala. Helen je vidjela opasnost, vlastitim očima vidjela, a to je za nju bilo jače od ma kakve mašte. Odjednom mi je izgledala kao da je sva samo strah i ljubav — i već za jedan korak udaljena i izgubljena. Pokušao sam da je zadržim. I ja sam najzad gledao bez vela. Ona se opirala i šaputala: 'Ne sad! Moram da telefoniram Eli! Ne sad! Pa moramo ...' Ništa ne moramo, mislio sam. Imao sam još jedan sat vremena, a onda neka svijet propadne. Zašto ranije to nisam jače osjetio? Osjetio sam, ali zašto nisam razbio stakleni zid između sebe i svog osjećanja? Ako je moj povratak besmislen, onda je ovo još besmislenije! Morao sam nešto od Helene ponijeti sobom u sivu prazninu u koju ću se vratiti ako budem imao sreće. Nešto više od osjećanja na opreznost i okretanja u krug. Sad sam ushtio da se raširim preko nje kao neki pokrivač, zaželio sam da imam hiljadu ruku i usana, da postanem savršen konkavan oblik, preko i oko njenog konveksnog, bez igdje ijednog međuprostora, da bih je svuda dodirivao, koža uz kožu, centimetar po centimetar, a ipak još sa starim bolom što je to koža na kožu, i što ne može biti krv u krvi — spajanje umjesto sastavljanja.

PRITISNI ENTER Na vjeki vjekov Enter (iz štampe) Najsavremeniji krematorijum u Evropi. Berlin – Treptov. Tužna Arkadija. Kompjuterski red s mat crninom zenice. Mreža tišine. Jedino šum veštačkog lišća. Zagrobni Pentijum. Besmrtno pamćenje. Dva dana se poklopila u jednom. Frizer za mrtvace. Kozmetička intervencija. Fotografska radnja. Topla crnina. Antivirusne straže na svakom spratu. (Napolju pljuskovit sadržaj.) Na tvrdom disku etui kovčega. Nalazimo se na indeksu prezimena. Kap u uglu usana. Vlaga mrtve ljubavi. Kad se to dogodilo bili smo zaljubljeni Sad smo samo svežanj povezan s nebom. Zatvorena baza podataka. Osiromašeni oblak iz dimnjaka. Hoćeš li doista da započneš operaciju brisanja? Onda pritisni Enter

Uvek mi je teško da kažem ona. Nisam mogao da izgovorim njeno ime. Jedino da ga napišem. Nikada nisam mogao da joj kažem "ti". Ponekad bi ona to volela. Da joj kažem "ti", da je zovem po imenu. To nije prelazilo preko mojih usana, nisam mogao. Dovijao sam se da ne bih morao da izgovorim njeno ime. Za nju, to je bila patnja, znao sam, video sam, pa ipak nisam mogao drugačije.

Vrijeme je da se pređe na dostizanje višeg stupnja, a to je: unutarnja šutnja. Što vrijedi što mudro držimo jezik za zubima, ako u nama još sve vrije od oštrih sudova i brzopletih replika koje ne pokreću naš jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju našu unutrašnjost?

Rosandića su pratili kroz život ne samo mnoga osobena vajarska dela, nego i jedna neobična žena, koja mu nije manje pomogla da se oslobodi muka i očajanja. Splićanin, on je nju zvao šjora-Mare, ali ona nije bila rodom sa Primorja, već iz Srema. Kao i toliki pripadnici darovite kuće Bogdanovića, ona je rano iz svoje varošice pod Fruškom gorom pošla u svet i, zanesena umetnošću, zadržala se u Beču, gde se srela sa Tomom i za njega udala. Nije se nikada od njega odvajala, ni u kući, ni na ulici, ni na putu, već i stoga što je on bio uzet i teško se kretao. Niti se ona mogla zamisliti bez njega, niti on bez nje. I izgledom su odgovarali jedno drugom, iako su bili vrlo različni. Visok, koštunjav, snažnih ruku i ogromnih prstiju, Toma Rosandić je, s kratkom bradom a bez brkova, više nego na Beograđanina ličio na holandskog ribara. Kod kuće u džemperu i sandalama, neposlušne kose i nemirnih usana, na ulici se pojavljivao s velikim šeširom nad očima i velikom mašnom na prsima, odupirući se o štap koji je gromko odjekivao njegovim udarcem. Sav skoncentrisan na hod, klateći se zagledan preda se, naglo bi se zaustavio kad bi se sreo sa poznanikom i, dignuvši glavu, viknuo, kao da je onaj preko puta: “Dobr dan!” Gospođa Mara, i ona visoka, ali krupna, puna i laganih pokreta, uvek u širokoj i do zemlje dugoj haljini, koju je sama krojila i šila, i kakvu u Beogradu niko nije nosio, imala je izgled rimske matrone ili splitske vlastelinke. Ona se tako i držala, tako se s poznanicima i s poslugom zapovednički i ponašala. Da nije nju imao, onemoćali i bolećivi Rosandić bi se u životu teško snašao. I stan im je bio drukčiji no u drugog sveta. Kada su se, posle prvog svetskog rata, njih dvoje nastanili u Beogradu, dobili su u Gospodar-Jevremovoj ulici zasebnu kuću, - od pre neku godinu pretvorenu u muzej za pozorišnu umetnost, - i oni su u toj oronuloj, oniskoj građevini orijentalnog tipa začas dali i iznutra originalan i egzotičan vid. Od ulaza, pa kroz sve sobe, posetilac je, kao kroz red začutalih ukočenih stvorova, prolazio između figura u kamenu i drvetu i reljefa u bronzi, da bi ga u dnu, kao u svečanoj dvorani, u skulptorovu ateljeu sačekali domaćini, on sa pozdravnim usklicima, a ona sa osmehom.

ran—at separate times—a boutique investment banking firm and a small mortgage company. He served as the Treasurer for the multinational vitamin manufacturer USANA Health Sciences years before becoming CFO for MonaVie. Devin squeezed in two brief stints in government, including two years working for Jake Garn on the U.S. Senate Banking Committee Staff and another year working for an independent state agency called USTAR, where he helped foster technology entrepreneurship during Governor Jon Huntsman’s administration. Devin is proud to be a Ute, having graduated from the University of Utah David Eccles School of Business, which recognized him as a Distinguished Alum in 2006. He also earned an MBA at Cornell University where he ran the student newspaper, Cornell Business.

Pune su mi oči smeha Dok čekam, Usana svežih Meni da se vratiš I dodirom Sve moje smrti U sekundi ozdraviš.

Šta bi bilo kada bih ti sad rekao, bez glupiranja, da kroz ova vrata ulazimo u tajni svet u kojem niko ne može da nas vidi i takne, svet u kome ću te voleti više od samog života? Znam da nije palata. Možda je samo bedna baštenska šupa, ali je i šupa u kojoj želim da te obožavam i volim ne traćeći više ni sekund svog kratkog života u ovom zlokobnom svetu. Možda smešno zvuči, ali došla si u leto mog života. Ja nisam star, ali nisam više ni mlad, i poznajem sebe. Ti si jedina žena mog života, žena koje ću se setiti na samrti. (...) Benja je uze u zagrljaj i ona po njegovom pogledu i čvrstini njegovih usana nasluti da ozbiljno misli ono što je rekao, da je stvarno voli i da je ovaj trenutak, u njihovom intimnom svetu, jedan od onih svetih događaja koji se zbivaju jednom ili dvaput u životu, a nekome se nikada i ne dogode.

Ležim u krevetu i zurim u sliku s tog seoskog vjenčanja. Poželim čašu onog vina u tamnosivoj, visokoj čaši što ju je moja majka kupila u robnoj kući i onda donijela na selo, komplet s vrlo teškim vrčem u koji se točilo vino. U takvim sam čašama provodio seoska ljeta. U tom sivom, debelom staklu, zaštićen od bljeskova, od dodira i od tuđih usana. Bio je to praznični komplet, za goste. Ali samo načelno. Ustvari, te su čaše bile moje i bratove. Iz njih smo pili bevandu, limunadu i u boljim danima Cedevitu. Ja sam se u njih i skrivao, pri svakom strahu ili udarcu dječje tuge, sklonio bih se u to sivo stako, iza čvrstog staklenog obruba koji je imitirao konopac. I to je sklonište radilo. Samo je trebalo zatvoriti oči, naći negdje na jagodicama prstiju barem tihu kretnju i njome se uljuljkati. Ali sad, ja želim otvorenih očiju, zagledan u svoga oca, uz automobil, s ružmarinom u zapučku, ući u tu čašu, ali ne uspijevam.

VISHNU IS THE HIGHEST of the gods,’ says Usanas. ‘He is Brahma, he is Dharma, he is Artha and he is Moksha. He is the sages, the sacrifices, the Ashwin twins, and the ten Ritwijas. He is the three worlds. Know that the entire universe is under the control of one divine being that we know as Hari, the Narayana.

I tu su se vratili tišini. Iako su posljednje njihove riječi govorile da su odgovor pronašli, a u tom odgovoru i mir svojih duša, uistinu su oni sami sve samo ne prestali biti mučeni, jer pitanja koja je svatko od njih postavljao, makar ih ne prevaljivajući preko usana, makar ih čak niti postavljajući u svojim umovima, nisu bila od onih pitanja na koja se lako daje odgovor, ili, ako ništa drugo, od kojih se barem lako bježi. Jer pitanja koja su se pojavljivala u njima bila su postavljana od samih njihovih bića, od principa njihovih života, i doista, ona i nisu bila toliko pitanja, koliko vapaj

I tu su se vratili tišini. Iako su posljednje njihove riječi govorile da su odgovor pronašli, a u tom odgovoru i mir svojih duša, uistinu su oni sami sve samo ne prestali biti mučeni, jer pitanja koja je svatko od njih postavljao, makar ih ne prevaljivajući preko usana, makar ih čak niti postavljajući u svojim umovima, nisu bila od onih pitanja na koja se lako daje odgovor, ili, ako ništa drugo, od kojih se barem lako bježi. Jer pitanja koja su se pojavljivala u njima bila su postavljana od samih njihovih bića, od principa njihovih života, i doista, ona i nisu bila toliko pitanja, koliko vapaji.

Znao je: čim poljubi tu djevojku i zavijek spoji svoje neiskazane vizije s njezinim kratkotrajnim dahom, da mu se duh nikada više neće uznositi božanskim zanosima. Pričekao je tren da čuje zvuk glazbene vilice što je takla jednu zvijezdu. Onda ju je poljubio. Pod dodirom njegovih usana, ona se pred njim rascvala kao cvijet i utjelovljenje bijaše dovršeno.

Mada oduvek sam verovala da su najveće patnje one koje patiš punog srca i praznih očiju, nasmejanih usana i ponosno uzdignute glave. Bez suza. Bez reči.

Miris ariševine, topla pozračena večernja arija razlivena azurnom mjesečinom niz oviksanu drveninu, parket, miješajući se sa vonjem rascvjetalih, svježe ubranih ruža, čitav buket kod prozora, na pijaninu, usuprot otomanu šiljtama zatrpanom, ljeskajuća satena i sada u polutami. Visoki zidovi pokriveni tapiserijama, šuvala žutih i zelenih i skerletnih, zlatnih rojti nježno mreškajućih ispod orijentalnih motiva, u sjeni čitav ljudski rastegljaj široka rogovlja prepariranog losa kojeg je sam ustrijelio; ispod je životinjske glave i karabinka toga ulova, uzdarje jednog kneza kojeg je isto tako sam ustrijelio ali u drugim okolnostima, opasnijim, koja su pradavna već prošlost, sada je ulaštena, nikala optočena topazima i rubinima svjetlucavim, obična dekoracija od sporedna značaja. Ali napunjena dekoracija, otkočena. Podno je karabinke, pred ugaslim bijelim kaminom, no i vrućim keramičkim mangalom debeli divan, flanelom lijeno pokriven pa mu je polovica podom rasuta. Pokrivačem tek nogu zakopanih, osvijetljena dogorjevajućom petrolejskom lampom na komodi, sa knjižicom u ruci ležala je mlada ženska osoba, tek šiparica namrštena lica, aurumom svjetla okupana, usana neprimjetno pomičućih kako je čitala rečenice; tek joj se disanje čulo, pa i vidjelo u sjeni nadimanje uskih prsa. “Niniva, zašto čitaš pod lampom...? Samo si kvariš oči.

a sad, kojim ćeš me travama lečiti od topline njenih usana