“
Kiša pada danim, zlobno skakuće po ćeramidi starog tekijskog krova, vidik je zamračen, nejasan, po tavanu iznad moje glave
hodaju nevidljive noge, ima jedna greda koja udara u glavu, ima jedan vjetar koji lupa kapkom i jedan miš kojiviri iz ćoška.
Ima jedno djetinjstvo koje tužnim očima gleda iz mraka.
Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni dječak, da osećam i strepim kao on. Sve je ljepa tajna, i sve ima samo budućnost ili
neko bezgranično trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu događaji, već raspoloženja, ponekad su dolazila sdama, kao blag vjetar,
kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, nečiji smijeh u sunčano jutro,
odsjev mjesecana tihoj rijeci, čvornovato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te čestice bivšeg života, niti sam znao zašto su se zadržale toliko vremena.
Je li moguće da su značile mnogo nekad, zato su se i upile u pamćenje, pa se zaturile, kao stare igračke.
Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivali razbijeni ostaci i olupine.
Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od nerapoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu.
”
”